Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 17. stoljeće › Životopisi › Sveti Lovro Brindiški

Sveti Lovro Brindiški
Klikni za povećanje
×
Sveti Lovro Brindiški
Sveti Lovro Brindiški. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PREZBITER I CRKVENI NAUČITELJ

Sveti Lovro Brindiški

Spomendan
21. srpnja
Razdoblje
17. stoljeće
Smrt
1619.

Život

Sveti Lovro Brindiški, krsnim imenom Giulio Cesare Russo, rođen je 22. srpnja 1559. godine u Brindisiju u južnoj Italiji, u pobožnoj obitelji mletačkoga trgovca Guglielma i Elisabette Maselle. Rano je ostao siroče te se odgajao kod franjevaca konventualaca u Brindisiju, gdje je već kao šestogodišnji dječak pokazao zadivljujući govornički dar propovijedajući o Djetetu Isusu za božićnih blagdana. U četrnaestoj godini preselio se k ujaku svećeniku u Veneciju, a 18. veljače 1575. stupio je u novicijat Manje braće kapucina u Veroni, uzevši ime brat Lovro. Studij filozofije i teologije završio je na sveučilištu u Padovi. Posjedovao je čudesno pamćenje: uz latinski, grčki i hebrejski, tečno je govorio i pisao na nekoliko europskih jezika te je napamet znao cijeli izvorni tekst Svetoga pisma. Za svećenika je zaređen 18. prosinca 1582. godine.

Otac Lovro postao je jedan od najvećih propovjednika i misionara svoga doba. Na poziv pape Klementa VIII. propovijedao je u Rimu i obratio mnoge Židove zahvaljujući izvrsnom poznavanju hebrejskoga jezika i Biblije. Utemeljio je kapucinske samostane u Beču, Pragu i Grazu, postavivši temelje katoličke obnove u tim zemljama. Godine 1601. imenovan je carskim kapelanom vojske koja je krenula u obranu protiv osmanlijskoga napredovanja u Ugarskoj. U presudnoj bitci kod Stolnoga Biograda (Székesfehérvár), Lovro je na konju, držeći jedino raspelo u ruci, stao na čelo kršćanske vojske od osamnaest tisuća vojnika protiv osamdeset tisuća Osmanlija, ulijevajući im neustrašivu hrabrost i izvojevavši čudesnu pobjedu.

Godine 1602. izabran je za generalnoga vikara kapucinskoga reda, neumorno obilazeći samostane u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Kasnije je djelovao kao papinski nuncij i carski mirotvorac među njemačkim i španjolskim knezovima, mireći zavađene vladare i braneći prava potlačenih podanika. Napuljski puk poslao ga je kralju Filipu III. u Španjolsku kako bi ga izvijestio o nepravdama podkralja. Tijekom toga mirotvornoga pohoda preminuo je u Lisabonu na svoj šezdeseti rođendan, 22. srpnja 1619. godine.

Čuda

Tijekom bitke kod Stolnoga Biograda 1601. godine, otac Lovro nalazio se u najvećoj vatri borbe na čelu vojske s raspelom u ruci, no kroz kišu strijela i metaka prošao je posve neozlijeđen, što je cijela vojska smatrala očitom Božjom zaštitom. Kada je slavio svetu misu, redovito bi upadao u višesatne zanose i suze motreći otajstva Gospodnja, a lice bi mu zasjalo nadnaravnim svjetlom. Kralju Filipu III. točno je prorekao vlastitu skoru smrt i kraljevu smrt unutar dvije godine ako ne popravi stanje svojih podanika.

Štovanje i zaštitništvo

Svetim ga je proglasio papa Lav XIII. 8. prosinca 1881. godine, a papa Ivan XXIII. proglasio ga je 1959. godine crkvenim naučiteljem s naslovom "Apostolski naučitelj" (Doctor Apostolicus). Njegov liturgijski spomendan slavi se 21. srpnja. Njegove relikvije počivaju u samostanu sestara klarisa u Villafranca del Bierzo u Španjolskoj. Zaštitnik je grada Brindisija, kapucinskih bogoslova i kršćanskih propovjednika.

Isti dan, 21. srpnja, slave se i