Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 17. stoljeće › Životopisi › Sveti Franjo Caracciolo

Sveti Franjo Caracciolo
Klikni za povećanje
×
Sveti Franjo Caracciolo
Sveti Franjo Caracciolo. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PREZBITER

Sveti Franjo Caracciolo

Spomendan
4. lipnja
Razdoblje
17. stoljeće
Smrt
1608.

Život

Sveti Franjo Caracciolo, kršten kao Ascanio, rođen je 13. listopada 1563. godine u mjestu Villa Santa Maria u talijanskoj pokrajini Abruzzo, u uglednoj kneževskoj obitelji don Ferrantea Caracciola i Isabelle rođene Barattucci. Od djetinjstva se isticao blagošću, čistoćom i pobožnošću. Kada je navršio dvadeset i dvije godine, pogodila ga je teška i opaka kožna bolest, nalik gubi, koja mu je nagrdila lice i tijelo. Nalazeći se na pragu smrti, mladi se Ascanio obratio Bogu i zavjetovao da će, ako ozdravi, sav svoj preostali život posvetiti Njemu i služenju bližnjima. Ozdravljenje je uslijedilo naglo i čudesno, pa je Ascanio bez oklijevanja napustio očinski dom i otišao u Napulj kako bi ostvario svoj zavjet.

U Napulju je završio studij teologije, crpeći duhovnu hranu iz spisa svetoga Tome Akvinskoga, svoga daljnjeg rođaka. Za svećenika je zaređen 1587. godine te se odmah pridružio bratovštini Bijelih, koja se posvećivala brizi za zatvorenike, bolesnike i osuđenike na smrt. U to su vrijeme Fabrizio Caracciolo i Giovanni Agostino Adorno pripremali osnutak nove redovničke zajednice. Pismo kojim su pozivali jednog drugog plemića istoga imena i prezimena zabunom je uručeno Ascaniu. Prepoznavši u toj zabuni prst Božje providnosti, Ascanio se s radošću pridružio utemeljiteljima. Povukli su se u osamu kamaldolijanskoga samostana u Napulju i sastavili pravila nove zajednice Manjih regularnih klerika, kojima je papa Siksto V. dao odobrenje 1. srpnja 1588. godine.

Zajednica je spajala djelatni pastoralni rad s neprestanom kontemplacijom. Uz tri redovnička zavjeta uveli su i četvrti: da nitko od braće ne smije težiti za crkvenim častima i dostojanstvima. Uveli su i neprekidno klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Prilikom polaganja svečanih zavjeta na Bijelu nedjelju, 9. travnja 1589. godine, Ascanio je uzeo ime Franjo, u čast svetoga Asiškoga Siromaška. Nakon rane smrti oca Adorna, Franjo je 1593. godine izabran za generalnoga poglavara reda. Iako na čelu zajednice, ponizno je obavljao najgrublje poslove: meo je hodnike, prao posuđe i posluživao bolesnike. Provodio je sate u ispovjedaonici, a noći bi provodio na koljenima pred svetohraništem, spavajući tek kratko na stepenicama oltara. Iz njegova su se srca često otimali uzdasi psalma: »Izjeda me revnost za dom tvoj« (Ps 69,10Jer me izjela revnost za Dom tvoj i poruge onih koji se rugaju tebi padoše na me.). Tri je puta putovao u Španjolsku, gdje je pod zaštitom kraljeva osnovao samostane u Madridu, Valladolidu i Alcali. Papa Pavao V. nudio mu je biskupsku čast, no Franjo ju je odlučno odbio, ostajući vjeran svome zavjetu poniznosti.

Godine 1607. povukao se sa službe generalnoga poglavara te je u samostanu preuzeo brigu o novacima. Na poziv oratorijanaca iz grada Agnone u Moliseu, pošao je pregovarati o novom samostanu. Na putu je pohodio svetište u Loretu, gdje mu se u molitvi ukazao pokojni subrat Adorno i navijestio mu skoru smrt. Stigavši u Agnone, zahvatila ga je teška ognjica. U predvečerje svetkovine Tijelova, 4. lipnja 1608. godine, dok je razmatrao u dubokom miru, iznenada je uskliknuo: »Hajdemo, hajdemo u nebo!«, te blago usnuo u Gospodinu u četrdeset i petoj godini života.

Čuda

Sveti je Franjo bio obdaren darom proroštva, čitanja tajni ljudskih srdaca i čudesnih ozdravljenja koja je činio znakom svetoga križa nad bolesnima. Na dan njegova sprovoda u Napulju, 11. lipnja 1608. godine, dogodilo se prvo službeno priznato čudo kada je čovjek sa zgrčenim udovima, dotaknuvši se njegova odra, smjesta potpuno ozdravio. Kada su nakon smrti liječnici otvorili njegovo tijelo, našli su njegovo srce posve spaljeno i osušeno od žara božanske ljubavi, a oko njega su se jasno razabirale urezane riječi: »Zelus domus tuae comedit me«. Tijekom njegova prijenosa u Napulj tijelo nije pokazivalo nikakva traga propadanja.

Štovanje i zaštitništvo

Papa Klement XIV. proglasio ga je blaženim 1769. godine, a papa Pio VII. uvrstio ga je među svete 24. svibnja 1807. godine. Njegov se spomendan u liturgiji slavi 4. lipnja. Njegovo sveto tijelo počiva u crkvi Santa Maria di Monteverginella u Napulju. Godine 1838. proglašen je suzaštitnikom grada Napulja. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u crnom redovničkom habitu s pokaznicom u ruci, u stavu euharistijskoga klanjanja, dok pod njegovim nogama leže odbačene biskupske insignije uz natpis o odbijanju časti. Nebeski je zaštitnik kuhara u Italiji, euharistijskih kongresa u pokrajini Abruzzo te svih štovatelja Presvetoga Oltarskoga Sakramenta.

Isti dan, 4. lipnja, slave se i