Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Sveti Albert Veliki

Sveti Albert Veliki
Klikni za povećanje
×
Sveti Albert Veliki
Sveti Albert Veliki. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · BISKUP I CRKVENI NAUČITELJ

Sveti Albert Veliki

Spomendan
15. studenoga
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1280.

Život

Sveti Albert Veliki, nazvan Sveopćim naučiteljem, rodio se u plemićkoj obitelji grofova od Bollstädta u Lauingenu u Švapskoj oko 1206. godine. Kao mladić poslan je na studij slobodnih umijeća na glasovito sveučilište u Padovi, gdje je pokazao iznimnu bistrinu uma i osobitu sklonost proučavanju prirode. Godine 1223., duboko potaknut propovijedanjem blaženoga Jordana Saskoga, drugoga vrhovnoga učitelja Reda propovjednika, Albert je odlučio napustiti sve svjetovne izglede te je stupio u dominikanski red.

Nakon završenih teoloških studija s velikim je uspjehom predavao u Hildesheimu, Freiburgu, Strasbourgu i Kölnu. Godine 1245. poslan je na pariško sveučilište, tadašnje glavno središte teološke misli, gdje je postigao doktorski naslov i postao prvi dominikanac na toj prestižnoj teološkoj katedri. U tom razdoblju u Kölnu i Parizu među njegovim je slušateljima bio i mladi, šutljivi Toma Akvinski, u kojemu je Albert smjesta prepoznao rijedak biser Božje milosti i proročki mu prorekao buduću svjetsku slavu u nauku.

Albert se s Tomom 1248. godine vratio u Köln radi ustroja novoga generalnog učilišta svoga reda, gdje je djelovao kao upravitelj i profesor. Godine 1254. braća su ga izabrala za provincijala njemačke provincije. Dvije godine poslije uputio se u Rim kako bi pred papom Aleksandrom IV. uspješno obranio prosjačke redove od napada svjetovnih učitelja. U Rimu je vršio i službu meštra Svetoga dvora te tumačio Ivanovo evanđelje. Na općem kapitulu u Valenciennesu 1250. godine, zajedno sa svetim Tomom i Petrom Taranzijskim, izradio je pravila za ustroj i usmjeravanje redovničkih studija.

Papa ga je 1260. godine imenovao biskupom Regensburga. Iako se tome protivio vrhovni poglavar reda Humbert de Romans želeći sačuvati velikoga učitelja za znanstveni rad, Albert je u poslušnosti preuzeo upravu biskupije. Unio je red u crkvenu upravu, neumorno mirio zavađene velikaše i gradove te očinski skrbio za siromahe, putujući uvijek pješice bez ikakve biskupske raskoši. Već 1262. godine papa je prihvatio njegovo odreknuće od biskupstva, pa se Albert s radošću vratio u samostansku tišinu i poučavanje na kölnskome učilištu.

Sudjelovao je na Drugom općem saboru u Lyonu 1274. godine na poziv pape Grgura X., pridonoseći saborskim odlukama. Vijest o smrti njegova ljubljenoga učenika svetoga Tome Akvinskoga na putu prema saboru duboko ga je potresla te je izjavio da se ugasilo pravo svjetlo Crkve. Kada su se 1277. godine u Parizu pojavili pokušaji da se osude Tomini teološki spisi, Albert je unatoč poodmakloj dobi ponovno pošao u Pariz i postojano obranio uspomenu i pravovjernost svoga učenika. U svojim djelima obuhvatio je cjelokupno tadašnje znanje, proučavajući logiku, prirodne znanosti, astronomiju, svijet bilja i životinja te rudače, te je kršćansku teologiju prvi plodonosno povezao s Aristotelovom filozofijom. Posljednjih godina života um mu se pomutio, a tijelo klonulo pod teretom pokore i neprestanoga rada. Blago je usnuo u Gospodinu u Kölnu, 15. studenoga 1280. godine.

Štovanje i zaštitništvo

Tijelo svetoga Alberta Velikoga počiva u župnoj crkvi svetoga Andrije u Kölnu. Papa Grgur XV. proglasio ga je blaženim 1622. godine, a papa Pio XI. svečano ga je kanonizirao 1931. godine, uvrstivši ga ujedno među crkvene naučitelje s naslovom Doctor Universalis. Papa Pio XII. proglasio ga je 1941. godine nebeskim zaštitnikom onih koji se bave prirodnim znanostima.

Liturgijski spomendan slavi mu se 15. studenoga. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u bijelom dominikanskom habitu s biskupskim plaštem i mitrom, držeći u ruci knjigu, pero ili znanstvene sprave, kao simbol uzvišenoga sklada između ljudske mudrosti i božanske objave.

Isti dan, 15. studenoga, slave se i