Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Sveti Hugo Canefri

Sveti Hugo Canefri
Klikni za povećanje
×
Sveti Hugo Canefri
Sveti Hugo Canefri. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · REDOVNIK

Sveti Hugo Canefri

Spomendan
8. listopada
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1233.

Život

Sveti Hugo Canefri rodio se oko 1148. godine u Castellazzo Bormidi pokraj Alessandrije u talijanskom Pijemontu, u plemićkoj obitelji grofova Canefri. Odgajan u kršćanskoj vjeri i plemenitim vrlinama, u mladosti se posvetio vojničkom pozivu. Kao mladi vitez sudjelovao je u Trećem križarskom pohodu, pošavši u Svetu Zemlju s markizom Konradom od Montferrata i Gualom Bicchierijem, konzulom Vercellija. Ondje se hrabro borio, no neposredan susret sa svetim mjestima Gospodinove muke i sa stradanjima tolikih hodočasnika i ranjenika u njemu je probudio želju za posvećenim životom.

Nakon dugotrajne službe u Svetoj Zemlji, Hugo je odlučio zauvijek skinuti viteški oklop i oružje. Stupio je u viteški bolnički red svetog Ivana Jeruzalemskoga, današnji Suvereni malteški red, te je postao njihov posvećeni redovnik i kapelan. Ubrzo nakon povratka u Europu povjerena mu je služba meštra i upravitelja samostanske bolnice Commenda di San Giovanni di Pré u Genovi, velikoga skloništa i ubožnice smještene uz samu morsku luku, kamo su se slijevali bolesnici, ranjeni križari i siromašni hodočasnici.

Na toj je službi sveti Hugo proveo više od pedeset godina života u nesebičnoj i herojskoj ljubavi prema bližnjima. Bio je niska rasta i mršava tijela, no nosio je u sebi nesalomljivu duhovnu snagu. Ispod jednostavne haljine nosio je oštru kostrijet i željezni pojas uz golo tijelo, a spavao je na goloj dasci u podnožju bolnice, okrenut prema morskoj pučini. Cijele je godine postio hraneći se korizmenom hranom, dok u samoj korizmi nije kušao ništa kuhano. Svojom je rukom prao noge siromasima s najdubljom poniznošću, dvorio bolesnike, previjao njihove gnojne rane i s poštovanjem pokapao mrtve. Vanjski križ koji je nosio na prsima bio je samo odraz križa koji je imao neizbrisivo urezan u svome srcu. Dok je sudjelovao na svetoj misi i molio božanski časoslov, bio je ispunjen tolikim žarom da je za vrijeme molitve bivao uzdizan iznad zemlje. Sveti je Hugo blago usnuo u Gospodinu u Genovi 8. listopada 1233. godine, u dobi od oko osamdeset i pet godina.

Čuda

Gospodin je svetoga Hugu obdario mnogim čudesnim znakovima, osobito onima povezanim s vodom. Jednoga dana, dok je bio sabran u molitvi, začuo je prepirku i jadikovke pralja koje nisu imale dovoljno vode za pranje rublja siromašnih bolesnika iz bolnice; potaknut samilošću, prišao je velikoj stijeni i načinio nad njom znak križa, a iz kamena je smjesta potekao obilan izvor čiste vode koji je trajno služio potrebama bolesnika i mještana. Predaja bilježi da je za vrijeme jedne gozbe pretvorio vodu u vino kako bi okrijepio prisutne. Kada se na moru ispred genovske luke podigla strašna oluja koja je prijetila potapanjem broda s mornarima, dok su njihove obitelji na obali očajavale i vapile za pomoć, sveti je Hugo pružio ruke prema pobješnjelim valovima i blagoslovio more, nakon čega se bura smjesta utišala, a brod je sretno pristao u luku.

Štovanje i zaštitništvo

Ubrzo nakon Hugove smrti, po nalogu pape Grgura IX., genovski nadbiskup Ottone Ghilini proveo je kanonski proces o njegovim krepostima i čudesima, čiji su zapisnici postali najvjernije svjedočanstvo o njegovoj svetosti. Njegovo tijelo položeno je u donjoj crkvi bolničkoga sklopa San Giovanni di Pré u Genovi, koja je njemu posvećena. Njegov liturgijski spomendan u Rimskom martirologiju i u Malteškom redu slavi se 8. listopada, dok se u Genovi njegov spomen slavi 19. listopada. Osobito se svečano časti u Genovi, Alessandriji i među članovima Suverenoga malteškog reda. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u odijelu ivanovaca s osmokrakim križem na prsima, kako čini da voda provre iz stijene, ili u molitvi dok stišava morsku oluju i poslužuje bolesnike.

Isti dan, 8. listopada, slave se i