SVETAC · KRALJ
Sveti Ferdinand III.
- Spomendan
- 30. svibnja
- Razdoblje
- 13. stoljeće
Među najštovanijima: Najštovaniji na španjolskom području
Život
Sveti Ferdinand III., kralj Kastilije i Leóna, rođen je oko 1199. godine u blizini Salamance, od oca Alfonsa IX., kralja Leóna, i majke Berengarije, kćeri kastilskoga kralja Alfonsa VIII.. Odgojen u dubokoj pobožnosti svoje svete majke, Ferdinand je već u ranoj mladosti shvatio da je zemaljska vlast tek povjereni dar koji valja upotrijebiti na veću slavu Božju i dobrobit naroda. Kada je 1217. njegova majka prenijela na njega kastilsku krunu, a potom 1230. naslijedio i krunu Leóna, ujedinio je ta dva kraljevstva pod jedno žezlo, čime je postavio temelje kršćanske Španjolske.
Ferdinand se 1219. oženio krepošću obdarenom princezom Beatricom Švapskom, kćerkom njemačkoga kralja Filipa, s kojom je živio u uzornom kršćanskom braku blagoslovljenom brojnom djecom. Kao vladar bio je iznimno mudar i pravedan; pazio je da se pravda dijeli jednako svima i strogo se brinuo da ne optereti podanike nametima, govoreći kako se više boji kletve jedne siromašne žene nego cijele saracenske vojske. Utemeljio je slavno Sveučilište u Salamanci, promičući znanost i kršćansku kulturu.
Glavni cilj njegova života bilo je oslobađanje domovine od saracenskoga jarma i širenje kršćanske vjere. U dugogodišnjoj borbi za oslobođenje, poznatoj kao rekonkvista, vratio je kršćanstvu velika područja, a osobito je slavio Boga prilikom oslobođenja Cordobe 1236. i Seville 1248. godine. U tim je gradovima nekadašnje džamije pretvorio u veličanstvene katedrale posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Utemeljio je nove biskupije, podizao crkve, samostane i bolnice za nemoćne.
Iako je nosio kraljevsku krunu, Ferdinand je u srcu bio skromni redovnik; stupio je u Treći samostanski red svetoga Franje i strogo se držao evanđeoske jednostavnosti. Ispod kraljevskoga ruha nosio je grubu kostrijet, strogo je postio i provodio noći u suznoj molitvi pred svetohraništem, osobito prije velikih bitaka, uzdajući se više u Božju pomoć nego u snagu svojih četa. Preminuo je u Sevilli 30. svibnja 1252. godine. Na vlastiti zahtjev položen je na tlo posuto pepelom, odjeven u siromaški franjevački habit, ljubeći raspelo i zazivajući Gospodina.
Čuda
Gospodin je proslavio svojega vjernoga slugu neraspadnutošću tijela. Njegovo sveto tijelo ostalo je sačuvano od svakoga truleža kroz stoljeća te se i danas može vidjeti u katedrali u Sevilli. Na njegovu su se grobu događala mnoga čudesna ozdravljenja, o kojima su stoljećima svjedočili vjernici koji su dolazili tražiti njegov nebeski zagovor u teškim nevoljama i bolestima.
Štovanje i zaštitništvo
Svetim ga je proglasio papa Klement X. 1671. godine. Njegov se spomendan u liturgiji slavi 30. svibnja, a osobito ga svečano obilježavaju u Španjolskoj i u franjevačkom redu. Njegove relikvije počivaju u veličanstvenoj srebrnoj arci u kraljevskoj kapeli katedrale u Sevilli, pred slikom Majke Božje. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se kao kralj u oklopu s krunom i kraljevskim plaštem, noseći mač i zemaljsku kuglu ili križ, često s franjevačkim pojasom s tri čvora oko boka. Zaštitnik je Seville, vladara, inženjera, zatvorenika i siromaha.
Isti dan, 30. svibnja, slave se i
- Sveta Dimfna, djevica i mučenica 7. stoljeće
- Sveta Ivana Orleanska, djevica 15. stoljeće
- Sveti Anastazije od Pavije, biskup 7. stoljeće
- Sveti Gabin, mučenik 4. stoljeće
- Sveti Hubert od Maastrichta, biskup 8. stoljeće
- Sveti Josip Marello, biskup 19. stoljeće
- Sveti Matija Kalemba Mulumba, mučenik 19. stoljeće
- Blaženi Oton Neururer, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Vilim Scott i Rikard Newport, prezbiteri i mučenici 17. stoljeće
- Sveti Bazilije i Emelija, supružnici 4. stoljeće
- Sveti Luka Kirby, Vilim Filby, Lovro Johnson i Toma Cottam, prezbiteri i mučenici 16. stoljeće