SVETAC · REDOVNIK
Sveti Franjo Asiški
- Spomendan
- 4. listopada
- Razdoblje
- 13. stoljeće
- Smrt
- 1226.
Opći rimski kalendarRedovnici i redovnice
Među najštovanijima: Najštovaniji na hrvatskom području, Najštovaniji na engleskom području, Najštovaniji na njemačkom području, Najštovaniji na talijanskom području, Najštovaniji na španjolskom području, Najštovaniji na francuskom području, Najštovaniji na poljskom području, Najštovaniji na portugalskom području, Najštovaniji na slovenskom području
Život
Sveti Franjo Asiški rodio se u umbrijskom gradu Asizu krajem 1181. ili početkom 1182. godine, u obitelji bogatoga trgovca tkaninama Petra Bernardonea i majke Pike. Na krštenju je u crkvi svetoga Rufina dobio ime Ivan, no otac ga je po povratku s trgovačkoga puta u Francusku prozvao Franjo. Mladi je Franjo odrastao u izobilju, prepuštajući se svjetovnim radostima, viteškim igrama i raskošnim zabavama s asiškom mladeži, postavši predvodnikom gradskih veselica. Ipak, i u tim godinama mladenačke taštine pokazivao je iznimnu osjetljivost za siromahe, dijeleći im obilnu milostinju.
Godine 1202. sudjelovao je u ratnom sukobu između Asiza i Perugije, gdje je nakon poraza kod Collestrade pao u zarobljeništvo. U vlažnoj perugijskoj tamnici proveo je više od godinu dana, gdje ga je shrvala dugotrajna groznica. U bolesničkoj osami počeo je uviđati ništavnost prolaznih časti, no tek nakon povratka kući i novoga pokušaja odlaska u vojnu u Apuliju doživio je odlučujući prijelom. U Spoletu je u snu čuo glas koji ga je upitao: »Kome je bolje služiti: gospodaru ili sluzi?« Kada je odgovorio da je bolje služiti gospodaru, glas mu je rekao da se vrati u Asiz. Franjo je poslušao i vratio se, tražeći u molitvi i samoći Božju volju.
Put njegova obraćenja bio je zapečaćen pobjedom nad samim sobom. Jašući umbrijskom ravnicom, susreo je gubavca; premda je osjećao silnu odbojnost, sišao je s konja, zagrlio patnika, poljubio ga i dao mu sav novac. Ubrzo nakon toga, dok se žarko molio pred raspelom u ruševnoj crkvici svetoga Damjana ispod Asiza, s križa je čuo Isusov glas: »Franjo, pođi i popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!« Shvativši nalog doslovno, rasprodao je očevu robu u Folignu kako bi nabavio novac za obnovu crkve. To je izazvalo žestok očev gnjev. Pred asiškim biskupom Gvidom, Franjo se odrekao cjelokupnoga imetka, skinuo sa sebe i vlastito odijelo, vratio ga ocu i radosno uskliknuo: »Do sada sam te zvao ocem na zemlji, a odsad mogu slobodno reći: Oče naš, koji jesi na nebesima!« U tom se času Franjo neopozivo zaručio sa svojom ljubljenom Gospom Siromaštinom.
Obučen u grubo pokorničko sukno, Franjo je prosio kamenje i vlastitim rukama obnavljao crkvice svetog Damjana, svetog Petra i Porcijunkulu (crkvu Svete Marije Anđeoske). Čuvši na misi riječi Evanđelja u kojima Krist šalje apostole bez zlata, srebra, torbe i obuće (Mt 10,9-10Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase,), uzviknuo je: »To je ono što tražim, to je ono što želim svim srcem!« Počeo je propovijedati mir, pokoru i ljubav Božju. Ubrzo su mu se pridružili prvi drugovi, privučeni njegovom evanđeoskom čistoćom. Franjo im je za pravilo dao riječi samoga Evanđelja, a papa Inocent III. usmeno je potvrdio njihov način života 1209. ili 1210. godine. Tako je rođen Red manje braće. Godine 1212. uz svetu Klaru utemeljio je Drugi red (klarise), a kasnije i Treći red za vjernike u svijetu.
Franjin je žar bio bez granica: želio je navijestiti Krista svim narodima. Godine 1219., usred Petoga križarskog rata, uputio se u Egipat, hrabro stupio pred sultana Malika al-Kamila i propovijedao mu Evanđelje u duhu mira i bratstva. U mjestu Greccio 1223. godine priredio je prve žive jaslice, želeći tjelesnim očima vidjeti oskudicu u kojoj se rodio novorođeni Kralj. Vrhunac njegova suobličenja s raspetim Gospodinom dogodio se u rujnu 1224. godine na samotnoj gori La Verni: dok je boravio u postu i molitvi, ukazao mu se krilati seraf u liku Raspetoga te su se na Franjinu tijelu utisnule rane Kristove, svete stigme, koje je nosio u tajnosti sve do smrti. Slijep, bolestan i izmučen tjelesnim patnjama, sastavio je zanosnu Pjesmu brata Sunca, hvaleći Gospodina po svim stvorenjima. Osjećajući dolazak smrti, dao se prenijeti u Porcijunkulu, zatraživši da ga polože na golu zemlju. Ondje je blago preminuo navečer 3. listopada 1226. godine, pjevajući psalme.
Čuda
Život asiškoga Siromaška bio je prepun čudesnih znakova Božje prisutnosti. Svojom ljubavlju i jednostavnošću obnavljao je sklad stvorenoga svijeta: ptice su se okupljale oko njega i slušale njegove propovijedi, a u Gubbiu je milošću Božjom pripitomio krvoločnoga vuka koji je napadao građane, učinivši među njima trajan mir. Čudesno je liječio bolesnike, izgonio zloduhe, a njegova molitva izvodila je izvore vode u kamenjaru. Najveće čudo njegova života bila je pojava svetih rana na njegovim rukama, nogama i boku, kojima ga je Krist učinio živom slikom svoje muke.
Štovanje i zaštitništvo
Svetim ga je proglasio papa Grgur IX. u Asizu već 16. srpnja 1228. godine. Njegovo sveto tijelo počiva u kamenoj kripti veličanstvene papinske bazilike svetoga Franje u Asizu. Papa Pio XII. proglasio ga je 18. lipnja 1939. godine, zajedno sa svetom Katarinom Sijenskom, glavnim zaštitnikom Italije. Proglašen je i nebeskim zaštitnikom ekologije, čuvara prirode i životinja, zbog čega se na njegov blagdan obilježava Svjetski dan životinja. Njegov liturgijski spomendan slavi se 4. listopada, dok se spomen njegovih svetih rana slavi 17. rujna. U umjetnosti se redovito prikazuje u skromnom smeđem habitu opasanom konopom s tri čvora koji označavaju siromaštvo, čistoću i poslušnost, sa stigmama na rukama i boku, često okružen pticama, uz raspelo, lubanju ili jaslice.
Isti dan, 4. listopada, slave se i
- Blaženi Henrik Morant Pellicer, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveta Aurea Pariška, opatica 7. stoljeće
- Sveti Petronije od Bologne, biskup 5. stoljeće
- Blaženi Alfrid Pellicer Muñoz, redovnik i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Franjo Ksaverski Seelos, prezbiter 19. stoljeće
- Blaženi Josip Canet Giner, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveti Kvintin iz Tourainea, mučenik 6. stoljeće