Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Sveti Filip Benizi

SVETAC · PREZBITER

Sveti Filip Benizi

Spomendan
22. kolovoza
Razdoblje
13. stoljeće

Život

Sveti Filip Benizi rođen je 15. kolovoza 1233. godine u uglednoj plemićkoj obitelji Benizi u firentinskoj četvrti Oltrarno, na samu svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Roditelji su mu bili Giacomo Benizi i Albaverde Frescobaldi. Stekao je visoko obrazovanje studirajući filozofiju i medicinu na sveučilištima u Parizu i Padovi, gdje je 1253. godine postigao naslov doktora.

Iako ga je čekala sjajna svjetovna karijera liječnika, Filip je osjetio neodoljiv Božji poziv. Godine 1254. stupio je u Red slugu Blažene Djevice Marije (servita) u samostanu Monte Senario pokraj Firence. Iz poniznosti je tražio da bude primljen tek kao brat laik, povlačeći se u špilju na molitvu i obavljajući najteže poslove. Prepoznavši njegove izvanredne duhovne i umne darove, poglavari su odredili da primi svete redove te je zaređen za svećenika u Sieni 1258. godine.

Dana 5. lipnja 1267. godine izabran je za generalnoga priora Reda servita. Filip je obnovio statute reda, učvrstio ga u duhu prosjačkih redova te ga raširio po Italiji i Francuskoj. Surađivao je sa svetom Julijanom Falconieri pri nastanku Trećega reda servitskih oblatkinja (mantelata), iz kojega se razvila ženska grana reda.

Tijekom dugotrajnih konklava u Viterbu 1269. godine, kardinali su ozbiljno razmatrali Filipa Benizija kao kandidata za papinsku stolicu. Smatrajući se potpuno nedostojnim takve časti, Filip je pobjegao iz grada i sklonio se u špilju na brdu Amiata (danas Bagni San Filippo), ostavši u skrovitosti dok izbor nije završen.

Kada je Drugi opći sabor u Lyonu 1274. godine, provodeći odredbe o zabrani novih redova, zaprijetio dokidanjem servita, Filip se neustrašivo uputio u Rim i pred papama branio opstanak svoje redovničke obitelji, sve dok papa Ivan XXI. nije potvrdio red. Papa Martin IV. povjerio mu je osjetljivu službu propovijedanja mira među krvlju zavađenim gvelfima i gibelinima po talijanskim gradovima. U Forlìju ga je neprijateljski nastrojena svjetina napala, a mladić Pelegrin Laziosi čak ga je udario u lice. Filip mu je uzvratio blagošću, oprostom i molitvom, što je potreslo mladića: Pelegrin se obratio, stupio u Red servita i kasnije postao njegov najslavniji svetac.

Filip je za sebe govorio da mu je raspeti Krist jedina knjiga u kojoj uči pravu mudrost. Iscrpljen neumornim naporima i pokorom, povukao se u samostan svetoga Marka u Todiju. Na samrti je zatražio svoju „knjigu“, a kada su mu pružili raspelo, pritisnuo ga je na srce i preminuo 22. kolovoza 1285. godine u osmini Velike Gospe.

Čuda

Za Filipova života zabilježena su brojna čuda. U blizini Siene susreo je gologa i bijednoga gubavca koji je tražio pomoć; Filip je skinuo svoj plašt i zaogrnuo ga, a bolesnik je u tom trenu bio potpuno očišćen od gube. Dok se skrivao na brdu Amiata, njegovom su molitvom provreli ljekoviti izvori koji su donijeli ozdravljenje mnogim bolesnicima. Nakon njegove smrti na njegovu su grobu u Todiju i u klaustru servita u Vicenzi slijepi progledali, a hromi prohodali.

Štovanje i zaštitništvo

Rimokatolička Crkva slavi spomendan svetoga Filipa Benizija 22. kolovoza (u Redu servita 23. kolovoza). Njegovo štovanje potvrdio je papa Lav X. 1516. godine, a papa Klement X. svečano ga je kanonizirao 12. travnja 1671. godine, kao prvoga sveca iz Reda servita. Njegovo tijelo počiva u crkvi svetoga Filipa u Todiju. U umjetnosti se prikazuje u habitu servita s raspelom i ljiljanom u ruci te papinskom tijarom uz noge, kao trajnim znakom njegova odricanja od papinstva. Na njegov blagdan u crkvama servita održava se tradicionalni blagoslov kruha i vode za bolesnike.

Isti dan, 22. kolovoza, slave se i