Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Sveta Zita iz Lucce

Sveta Zita iz Lucce
Klikni za povećanje
×
Sveta Zita iz Lucce
Sveta Zita iz Lucce. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETICA · DJEVICA

Sveta Zita iz Lucce

Spomendan
27. travnja
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1278.

Život

Sveta Zita rođena je oko 1212. ili 1218. godine u selu Monsagrati nedaleko od Lucce u Toskani, u siromašnoj, ali duboko pobožnoj kršćanskoj obitelji. Od majke je primila prvu pouku u vjeri, stasajući u krotkosti, radinosti i neprestanoj molitvi. Kada joj je bilo dvanaest godina, roditelji su je poslali u Luccu gdje je stupila u službu kao sluškinja u imućnoj plemićkoj obitelji Fatinelli. U toj istoj kući ostala je vjerno služiti gotovo pedeset godina, sve do svoje smrti.

Svoj svakodnevni rad i kućanske poslove Zita nije shvaćala kao ropstvo ljudima, nego kao radosno služenje samomu Bogu. Ustajala bi zorom, prije svih ukućana, kako bi dan započela svetom misom i molitvom u crkvi svetoga Fredijana. Njezina pobožnost, točnost u dužnostima i spremnost da nadoknadi propuste drugih slugu u početku su izazivali zavist i prijezir njezinih suradnika. Trpjela je njihove poruge, teške klevete i nepravedne ukore gospodara, no na sve je uzvraćala neiscrpnom strpljivošću, poniznošću i ljubavlju prema onima koji su je vrijeđali.

S vremenom je njezina blagost i nepokolebljiva čestitost pobijedila svaku zlobu. Gospodari su prepoznali njezinu iznimnu krepost te su joj povjerili upravljanje cijelim kućanstvom. Kao glavna služavka, Zita je sa svima postupala s majčinskom blagošću, braneći nemoćne sluge i pomažući im, a svoju je vlast koristila kako bi obilno dijelila milostinju siromasima i brinula se za utamničenike. Svoju je skromnu plaću dijelila siromasima i roditeljima, a u svojoj sobici noću je pružala utočište bolesnim i napuštenim ženama. Preminula je u miru u kući Fatinellijevih, 27. travnja 1272. ili 1278. godine, u šezdesetoj godini života.

Čuda

Svetu Zitu pratila su mnoga čudesna znamenja. Najpoznatije je čudo s kruhom: u vrijeme gladi Zita je potajno iznosila kruh iz gospodareve smočnice da nahrani gladne siromahe. Kada ju je gospodar, potaknut prijavom zavidnih slugu, zaustavio na stubištu i zatražio da otvori pregaču, u njezinu su se naboru umjesto kruha našle svježe procvjetale ruže.

Drugom prigodom, dok je bila zauzeta njegom bolesnika ili uronjena u tihu molitvu, zaboravila je zamijesiti i ispeći kruh za ukućane; kada se u strahu vratila u kuhinju, zatekla je na stolu svježe, savršeno ispečene hljebove koje su pripremili Božji anđeli. Kada je jednoga žednog putnika ponudila vodom iz bunara načinivši nad njom znak križa, voda se smjesta pretvorila u plemenito vino. Na samrtni čas, u noći njezina preminuća, nad njezinom se sobicom na krovu pojavila sjajna zvijezda nebeskoga sjaja.

Štovanje i zaštitništvo

Nakon njezine smrti, njezin je grob u crkvi svetoga Fredijana u Lucci postao mjesto neprestanih hodočašća i čudesnih ozdravljenja, a grad Lucca postao je u narodu prepoznatljiv upravo po svetoj Ziti, što spominje i pjesnik Dante Alighieri u svojoj Božanskoj komediji.

Kada je 1580. godine otvoren njezin grob, njezino je tijelo pronađeno posve neraspadnuto te i danas počiva izloženo u staklenoj urni pod oltarom u bazilici svetoga Fredijana u Lucci. Štovanje je službeno potvrdio i odobrio papa Inocent XII. 5. rujna 1696. godine, a papa Benedikt XIV. unio ju je u Rimski martirologij. Papa Pio XII. proglasio ju je 1955. godine nebeskom zaštitnicom domaćica, kućnih pomoćnica, sluškinja, njegovateljica i pekara. Spomendan joj se slavi 27. travnja. U umjetnosti se prikazuje s ključevima o pojasu, vrčem za vodu i pregačom punom ruža ili kruha.

Isti dan, 27. travnja, slave se i