Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Sveta Verdijana

Sveta Verdijana
Klikni za povećanje
×
Sveta Verdijana
Sveta Verdijana. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETICA · DJEVICA I PUSTINJAKINJA

Sveta Verdijana

Spomendan
1. veljače
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1242.

Život

Sveta Verdijana (ili Viridijana) rođena je u Castelfiorentinu u Toskani oko 1182. godine u plemićkoj, ali osiromašenoj obitelji Attavanti. U djetinjstvu je rano ostala bez roditelja, pa je radila kao jednostavna pastirica i služila u kući svojih rođaka. Od najranijih dana resila ju je velika pobožnost, blagost i žarka ljubav prema siromasima i patnicima, kojima je dijelila sve što je imala.

Nakon što se u njezinu rodnom mjestu pročulo za njezina djela ljubavi, Verdijana je osjetila poziv da svoj život potpuno posveti Bogu. Pošla je na daleko hodočašće u Santiago de Compostelu na grob svetoga apostola Jakova, a potom u Rim kako bi se pomolila na grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Po povratku u Castelfiorentino njezina je želja za potpunom samoćom postala još snažnija. Građani su joj uz mali oratorij svetoga Antuna Pustinjaka podigli skromnu, tijesnu kamenu ćeliju.

Mjesni svećenik obukao ju je u pokornički habit i blagoslovio njezino povlačenje, nakon čega su vrata njezine ćelije svečano zazidana. U toj dragovoljnoj osami Verdijana je provela trideset i četiri godine života, slijedeći pravilo rada i molitve. Kroz mali prozorčić primala je oskudnu hranu, razgovarala s nevoljnicima koji su tražili njezine savjete i prisustvovala svetoj misi u susjednoj crkvi. Dane je provodila predući vunu, moleći psalme i prinoseći trapljenja za obraćenje grešnika. Godine 1221. posjetio ju je sveti Franjo Asiški i primio u svoj Treći red. Posljednje godine života podnosila je teške tjelesne muke u potpunom miru i predanju Bogu, preminuvši u svojoj ćeliji 1. veljače 1242. godine.

Čuda

Brojna su se čudesa događala po Verdijaninoj molitvi još za njezina života. Za vrijeme velike gladi u Castelfiorentinu, njezin je ujak trgovac imao spremište puno mahunarki koje je namjeravao skupo prodati. Verdijana je svu hranu krišom podijelila gladnom narodu. Kada je kupac došao preuzeti robu i ujak u bijesu shvatio da je skladište prazno, svetica ga je zamolila da pričeka jedan dan i molila čitavu noć; idućega jutra spremište je osvanulo prepuno svježih i mirisnih plodova.

Jednoga ljetnog dana zatražila je od dječaka vode iz bunara, no kada je dijete prinijelo vrč njezinom prozorčiću, voda se čudesno pretvorila u fino vino. Dječak koji je pao s konja i slomio udove smjesta je ozdravio čim ga je majka u naručju prinijela Verdijaninu prozorčiću, a jedna je slijepa žena progledala kada je na bolesne oči stavila blagoslovljenu maslinovu grančicu koju joj je pružila svetica. Prema predaji, u njezinu su se ćeliju uvukle dvije zmije otrovnice s kojima je u strpljivosti dijelila hranu i prostor, podnoseći njihove ugrize kao dragovoljnu pokoru bez napuštanja svoje osame. U trenutku njezine smrti sva su zvona na crkvama u Castelfiorentinu sama od sebe skladno i svečano zazvonila, navješćujući puku da je njihova samotarka preselila k Zaručniku.

Štovanje i zaštitništvo

Kult svete Verdijane odobrio je papa Klement VII. 1533. godine. Njezin se spomendan u Katoličkoj Crkvi slavi 1. veljače. Glavno mjesto njezina štovanja jest Svetište svete Verdijane u Castelfiorentinu, podignuto oko njezine nekadašnje ćelije i oratorija svetoga Antuna, gdje u mramornom oltaru počiva njezino tijelo. U crkvenoj umjetnosti prikazuje se u pokorničkom habitu s velom, kako drži košaru, raspelo ili maslinovu grančicu, a često s dvjema zmijama do svojih nogu. Glavna je zaštitnica grada Castelfiorentina.

Isti dan, 1. veljače, slave se i