SVETAC · BISKUP
Sveti Edmund Rich od Canterburyja
- Spomendan
- 16. studenoga
- Razdoblje
- 13. stoljeće
- Smrt
- 1240.
Život
Sveti Edmund Rich od Canterburyja rođen je oko 1174. godine u Abingdonu blizu Oxforda u Engleskoj. Njegova majka Mabela bila je žena iznimne svetosti koja je od djetinjstva poučavala svoju djecu molitvi, strogom postu subotom o kruhu i vodi te nošenju kostrijeti. Kada je Edmund stasao za školu, poslan je na studij u Oxford. Ondje mu se, dok je sam hodao poljima, ukazalo Dijete Isus, potaknuvši ga na još veću čistoću srca; u spomen na taj događaj svake je večeri prije počinka na čelu ispisivao ime »Isus Nazarećanin«. U crkvi Svete Marije u Oxfordu položio je pred kipom Majke Božje zavjet vječne čistoće, stavivši jedan prsten na ruku Bogorodičina kipa, a drugi na svoj prst kao zalog svetoga zaručništva.
Studij je nastavio u Parizu, a potom je godinama predavao matematiku, dijalektiku i teologiju u Oxfordu i Parizu, uvodeći među prvima Aristotelovu filozofiju u kršćansku pouku. Noći je provodio u molitvi, malo spavajući bez lijeganja u postelju, dok je novac od poučavanja dijelio siromasima i bolesnicima koje je često osobno dvorio. Zaređen je za svećenika, postao je glasovit propovjednik te mu je povjereno naviještanje križarskoga pohoda u Engleskoj. Godine 1222. imenovan je rizničarom katedrale u Salisburyju, a papa Grgur IX. izabrao ga je za nadbiskupa Canterburyja, te je posvećen 2. travnja 1234. godine.
Kao primas Engleske, Edmund je spojio blagu osobnu narav s nesavitljivom hrabrošću u obrani slobode Crkve i prava naroda protiv zloupotreba kralja Henrika III. Hrabro je prekoravao kralja, prijetio mu izopćenjem ako ne ukloni nedostojne savjetnike i zahtijevao poštovanje Velike povelje sloboda (Magna Carta). Njegova nepokolebljiva pravednost dovela ga je u sukob s dvorom, ali i sa samostanskim zajednicama koje su odbijale stegu i podnosile žalbe u Rim. Kada je uvidio da kraljevske spletke i politički pritisci onemogućuju pravedno upravljanje crkvenim dobrima, a ne želeći pristati na nepravdu, Edmund se u ljeto 1240. povukao u izgnanstvo u cistercitsku opatiju Pontigny u Francuskoj. Ondje je živio u dubokoj sabranosti poput najskromnijega redovnika. Zbog teške bolesti i ljetne žege premješten je u Soissy pokraj Provinsa, gdje je blago preminuo u Gospodinu 16. studenoga 1240. godine. Ostavio je iza sebe dragocjeno duhovno djelo »Zrcalo Crkve« (Speculum Ecclesiae).
Čuda
Gospodin je grob svetoga Edmunda u opatiji Pontigny proslavio mnogim čudesima neposredno nakon njegova prijelaza u vječnost. Predaja bilježi brojna ozdravljenja hromih, slijepih i teško bolesnih vjernika koji su dolazili tražiti pomoć na njegovu grobu. Njegovo je tijelo ostalo posve neraspadnuto, što je privlačilo rijeke hodočasnika iz Francuske i Engleske.
Štovanje i zaštitništvo
Edmunda je papa Inocent IV. proglasio svetim već 1246. godine, samo šest godina nakon smrti. Njegov se spomendan u Crkvi slavi 16. studenoga. Njegove neraspadnute relikvije i danas se s velikim poštovanjem čuvaju u opatijskoj crkvi u Pontignyju, dok se dio moći nalazi u katedrali u Westminsteru i katedrali u Portsmouthu. U crkvenoj umjetnosti prikazuje se kao nadbiskup s palijem, biskupskim štapom i knjigom, često u molitvi pred Djetetom Isusom ili sa zaručničkim prstenom na ruci. Zaštitnik je biskupije Portsmouth i sveučilišnih studenata.
Isti dan, 16. studenoga, slave se i
- Sveta Agneza Asiška, djevica 13. stoljeće
- Sveta Margareta Škotska, kraljica 11. stoljeće
- Sveti Euherije Lionski, biskup 5. stoljeće
- Sveti Otmar od Sankt Gallena, opat 8. stoljeće
- Blaženi Edvard Osbaldeston, prezbiter i mučenik 16. stoljeće
- Blaženi Šimun od Cave, opat 12. stoljeće
- Sveta Gertruda Velika, djevica 14. stoljeće
- Sveti Augustin i Felicita iz Kapue, mučenici 3. stoljeće
- Sveti Leokadije i Luzor, pravednici 4. stoljeće