Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Sveti Bonaventura

Sveti Bonaventura
Klikni za povećanje
×
Sveti Bonaventura
Sveti Bonaventura. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · BISKUP I CRKVENI NAUČITELJ

Sveti Bonaventura

Spomendan
15. srpnja
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1274.

Život

Sveti Bonaventura, nazvan Serafskim naučiteljem, rodio se u Bagnoregiu pokraj Viterba u Italiji između 1217. i 1221. godine, a na krštenju je primio ime Ivan po ocu Ivanu di Fidanzi. Majka mu se zvala Marija Ritella. Kao malo dijete teško je obolio, a ozdravio je po zagovoru svetoga Franje Asiškoga. Prema pobožnoj predaji, kada je sveti Franjo vidio ozdravljeno dijete, uskliknuo je od radosti: »O, buona ventura!« (O, sretne li kobi!), odakle je svetac ponio svoje redovničko ime.

Oko 1235. godine otišao je na sveučilište u Pariz, gdje je stekao naslov magistra slobodnih umijeća. Privučen evanđeoskim siromaštvom i žarkom ljubavlju prema Raspetome, oko 1243. godine stupio je u Red manje braće. Njegov glavni učitelj u Parizu bio je glasoviti Aleksandar Haleški, utemeljitelj franjevačke teološke škole. Bonaventura je u Parizu briljantno poučavao Sveto pismo i teologiju, stekavši 1253. pravo predavanja, te se sprijateljio sa svetim Tomom Akvinskim. Kada su svjetovni profesori na sveučilištu pokrenuli žestoke napade protiv prosjačkih redova, Bonaventura je spremno stao u obranu redovničkoga siromaštva spisom O Kristovu siromaštvu. Dana 23. listopada 1257. godine svečano mu je podijeljen naslov doktora teologije.

Iste godine, 2. veljače 1257., kada mu je bilo tek oko trideset i pet godina, generalni kapitul u Rimu izabrao ga je za generalnoga ministra cijeloga Franjevačkoga reda. Red se tada nalazio u teškim unutarnjim previranjima između dviju struja, onih koji su zagovarali pretjeranu ublaženost pravila i onih koji su tražili neumoljivu strogost pod utjecajem opasnih učenja Joakima Florskoga. Bonaventura je mudrom rukom, blagošću i evanđeoskom odlučnošću sačuvao jedinstvo reda, zbog čega ga se s pravom naziva njegovim drugim utemeljiteljem. Na općem kapitulu u Narbonnei 1260. godine proglasio je nove redovničke konstitucije (Constitutiones Narbonenses), koje su postale temelj franjevačkoga zakonodavstva.

Na traženje braće, Bonaventura je napisao službeni životopis svetoga Franje, glasovitu Veliku legendu (Legenda Maior), u kojoj je izložio vjerodostojnu sliku asiškoga Siromaška. Na kapitulu u Pisi 1263. godine odredio je da u sumrak zvone crkvena zvona na čast Utjelovljenja Gospodinova i Naviještenja Blažene Djevice Marije, iz čega se razvila opća katolička pobožnost Anđeoskoga pozdravljenja. Iz duboke poniznosti odbio je imenovanje za nadbiskupa Yorka, na koje ga je 1265. godine pozvao papa Klement IV. U Rimu je utemeljio Bratovštinu Gonfalone na čast Majke Božje.

Papa Grgur X., njegov dugogodišnji prijatelj, imenovao ga je 3. lipnja 1273. godine kardinalom i biskupom Albana. Kada su mu papinski poslanici u samostan Bosco ai Frati donijeli kardinalski šešir, zatekli su ga kako u samostanskome dvorištu pere posuđe te ih je ponizno zamolio da šešir objese o obližnju granu dok ne završi svoj posao. Bonaventura je imao ključnu ulogu na Drugom općem saboru u Lyonu 1274. godine, gdje je svojim teološkim znanjem i mirotvornim duhom pridonio privremenom ponovnom sjedinjenju istočne i zapadne Crkve. Usred saborskih napora, shrvan bolešću, blaženo je preminuo u Lyonu 15. srpnja 1274. godine. Pogrebne obrede predvodio je kardinal Petar Taranzijski, kasniji papa Inocent V., u nazočnosti samoga pape Grgura X. i saborskih otaca.

Čuda

Sveti je Bonaventura bio prožet mističnim zajedništvom s Bogom. Kada ga je sveti Toma Akvinski posjetio u samostanskoj ćeliji i zatekao ga kako piše životopis svetoga Franje, vidio ga je posve uzdignuta od zemlje u molitvenome zanosu. Toma se tiho povukao govoreći subraći: »Pustimo jednoga sveca da radi za drugoga sveca.«

Kada je 1450. godine otvoren njegov grob u Lyonu povodom prijenosa u novu crkvu, na opće udivljenje pronađen je njegov jezik u potpunosti neraspadnut i svjež, kao svjedočanstvo o ustima koja su s tolikom ljubavlju i mudrošću naviještala Božju istinu.

Štovanje i zaštitništvo

Papinskom bulom proglasio ga je svetim papa Siksto IV. 14. travnja 1482. godine, a papa Siksto V. proglasio ga je crkvenim naučiteljem 14. ožujka 1588. godine pod naslovom Serafski naučitelj (Doctor Seraphicus). Spomendan mu se u sveopćoj Crkvi slavi 15. srpnja.

U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u franjevačkom habitu s biskupskim ili kardinalskim obilježjima, često s kardinalskim šeširom koji visi na grani stabla, s knjigom, perom, raspelom ili pokaznicom u rukama. Zaštitnik je teologa, franjevačkoga reda, studenata i nositelja crkvenih službi.

Isti dan, 15. srpnja, slave se i