Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Sveti Sijard od Mariëngaarda

Sveti Sijard od Mariëngaarda
Klikni za povećanje
×
Sveti Sijard od Mariëngaarda
Sveti Sijard od Mariëngaarda. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · OPAT

Sveti Sijard od Mariëngaarda

Spomendan
14. studenoga
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1230.

Život

Sveti Sijard rodio se oko sredine dvanaestoga stoljeća u bogatoj i plemenitoj obitelji u sjevernoj pokrajini Friziji, na tlu današnje Nizozemske. Njegovo staro frizijsko ime nosilo je značenje odvažnoga pobjednika, što je on u punini ostvario u duhovnome boju. Kao dječak pohađao je samostansku školu u premonstratenškoj opatiji Mariëngaarde (Marijin vrt), koju je osnovao sveti Frederik iz Halluma. Privučen uzornim životom redovnika, obukao je bijeli habit premonstratenškoga reda iz ruku samoga svetog utemeljitelja. Više od dvadeset godina Sijard je živio kao jednostavan redovnik, ističući se strogim postom, dugim noćnim molitvama i savršenom poniznošću, postavši pravo ogledalo kreposti svojoj braći.

Nakon smrti opata Ivana, redovnička ga je zajednica 1194. godine jednoglasno izabrala za petoga opata opatije Mariëngaarde. Kao poglavar, Sijard je odbacio svaku posebnu udobnost ili povlasticu. Smatrao se slugom svih, prvim među jednakima, te je svakodnevno sudjelovao u najtežim fizičkim poslovima samostana. Vlastitim je rukama radio na poljima, prikupljao žito u snopove i gradio zaštitne nasipe na moru kako bi zaštitio siromašna sela od poplava, pjevajući pritom s radnicima Davidove psalme.

Njegova vrata bila su uvijek otvorena svima, a samostan je pod njegovim vodstvom postao sigurno utočište svih gladnih, udovica i putnika namjernika. Kada je putovao, sa sobom je uvijek nosio košare kruha i hrane kako bi putem darivao svakoga koga susretne, zbog čega ga je narod prozvao Ocem siromaha. U burnim vremenima kada su među frizijskim klanovima bjesnile krvave osvete i razdori, sveti je opat svojom krotkošću i mudrom riječju mirio zaklete neprijatelje, pa su ga nazivali i Moćnim mirotvorcem. Utemeljio je i novu redovničku zajednicu Mariënhof u Bakkeveenu, gdje je odgojio brojne svete redovnike, među kojima i blaženoga Dodu. Dok je 1230. godine boravio u samostanu Lidlum, jedan redovnik pomućena uma pokušao ga je u snu ubiti i unakazio mu lice, no sveti mu je opat kršćanski oprostio. Iste godine, 13. studenoga 1230., sveti Sijard blago je usnuo u Gospodinu u opatiji Mariëngaarde, nakon trideset i šest godina plodnoga opatskog služenja.

Čuda

Gospodin je svetoga Sijarda proslavio brojnim čudesima za života i nakon smrti. Predaja bilježi da je vratio vid jednom slijepcu koji je s vjerom zatražio njegov blagoslov, nakon čega su rijeke naroda počele hrliti u njegov samostan. Kada se na moru podigla oluja koja je prijetila probijanjem novih nasipa, njegova je molitva zaustavila valove i sačuvala sela od potopa. Nakon njegova preminuća na njegovu su se grobu događala brojna ozdravljenja, pa su mu se majke u teškim porodima i bolesnici s očnim bolestima utjecali s velikim pouzdanjem i primali uslišanja.

Štovanje i zaštitništvo

Nakon razaranja opatije Mariëngaarde u vrijeme vjerskih nemira u šesnaestom stoljeću, njegove su relikvije spašene i prenesene u opatiju Tongerlo u Flandriji, a dio se čuva i u opatiji Windberg u Bavarskoj te u opatiji Leffe. Papa Benedikt XIII. svečano je potvrdio njegovo štovanje 1728. godine. Rimski martirologij slavi njegov spomen 14. studenoga, ističući njegovu vjernost redovničkomu pravilu i nesebičnu velikodušnost prema siromasima. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se kao premonstratenški opat s bičem pokore, lopatom za nasipe, snopovima žita ili kako dijeli kruh iz košare gladnim siromasima. Zaštitnik je nasipa, težaka, rodilja i bolesnika s očnim tegobama.

Isti dan, 14. studenoga, slave se i