Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Sveti Parizije

Sveti Parizije
Klikni za povećanje
×
Sveti Parizije
Sveti Parizije. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PREZBITER

Sveti Parizije

Spomendan
11. lipnja
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1267.

Život

Sveti Parizije rodio se oko 1151. ili 1160. godine, vjerojatno u Bologni ili u Trevisu. Već kao dvanaestogodišnji dječak napustio je svijet i ušao u kamaldoljanski red, odabravši strog monaški život posvećen šutnji, postu i molitvi. Nakon dugogodišnje duhovne priprave i rasta u krepostima, 1191. godine primio je sveti red prezbiterata.

Nedugo nakon ređenja poglavari su ga poslali u Treviso, gdje je imenovan kapelanom i duhovnim voditeljem redovnica u samostanu svete Kristine. U toj skrovitoj službi Parizije je ostao punih sedamdeset i sedam godina, sve do kraja svoga neobično dugoga zemaljskog života. Njegovo duhovno vodstvo temeljilo se na mudrosti Svetoga pisma, dubokoj poniznosti i očinskoj blagosti. Pomažući redovnicama u stjecanju kreposti, Parizije je bio duša samostana i stup duhovnoga života.

Osim brige za redovnice u Trevisu, sudjelovao je i u utemeljenju novoga ženskog samostana u Bologni, poslužujući po potrebi obje zajednice. Bio je usko povezan i s bolnicom Svih Svetih u Trevisu, gdje je neumorno tješio bolesnike, posluživao siromahe i pružao utočište hodočasnicima. Doživio je iznimno duboku starost od preko stotinu godina, ostavši do zadnjega daha bistra uma i neugasiva molitvenoga žara. Preminuo je u Gospodinu u Trevisu, 11. lipnja 1267. godine, u stotinu i šesnaestoj godini života.

Čuda

Sveti Parizije bio je obdaren mnogim nadnaravnim karizmama još za vrijeme zemaljskoga života. Pripisivali su mu se dar proroštva, sposobnost čitanja srdaca i brojna čudesna ozdravljenja bolesnika koji su tražili njegov blagoslov i duhovnu utjehu. Nakon njegove svete smrti na njegovu su se grobu događala mnoga čudesna uslišanja, što je potaknulo mjesnoga biskupa da prikupi svjedočanstva o njegovim čudesima.

Štovanje i zaštitništvo

Nakon Parizijeva preminuća biskup Trevisa Alberto Ricco proveo je crkveni postupak te ga je već 25. studenoga 1268. godine svečano proglasio svetim. Tijelo mu je isprva počivalo u samostanskoj crkvi u Trevisu, koja je u narodu prozvana crkvom svete Kristine i svetoga Parizija. Godine 1810. njegovi su zemni ostaci preneseni u katedralu svetoga Petra u Trevisu, gdje se i danas s velikim poštovanjem čuvaju.

Stoljećima je bio slavljen kao suzaštitnik grada Trevisa. Njegov liturgijski spomendan u Rimskom martirologiju slavi se na dan njegova prelaska u vječnost, 11. lipnja. U umjetnosti se prikazuje u bijelome habitu kamaldoljanskih monaha, s dugom sijedom bradom, držeći u ruci štap ili knjigu duhovnih pravila, kao trajni uzor duhovnoga vodstva, ustrajnosti i svetačke dugovječnosti.

Isti dan, 11. lipnja, slave se i