SVETAC · PREZBITER
Sveti Parizije
- Spomendan
- 11. lipnja
- Razdoblje
- 13. stoljeće
- Smrt
- 1267.
Život
Sveti Parizije rodio se oko 1151. ili 1160. godine, vjerojatno u Bologni ili u Trevisu. Već kao dvanaestogodišnji dječak napustio je svijet i ušao u kamaldoljanski red, odabravši strog monaški život posvećen šutnji, postu i molitvi. Nakon dugogodišnje duhovne priprave i rasta u krepostima, 1191. godine primio je sveti red prezbiterata.
Nedugo nakon ređenja poglavari su ga poslali u Treviso, gdje je imenovan kapelanom i duhovnim voditeljem redovnica u samostanu svete Kristine. U toj skrovitoj službi Parizije je ostao punih sedamdeset i sedam godina, sve do kraja svoga neobično dugoga zemaljskog života. Njegovo duhovno vodstvo temeljilo se na mudrosti Svetoga pisma, dubokoj poniznosti i očinskoj blagosti. Pomažući redovnicama u stjecanju kreposti, Parizije je bio duša samostana i stup duhovnoga života.
Osim brige za redovnice u Trevisu, sudjelovao je i u utemeljenju novoga ženskog samostana u Bologni, poslužujući po potrebi obje zajednice. Bio je usko povezan i s bolnicom Svih Svetih u Trevisu, gdje je neumorno tješio bolesnike, posluživao siromahe i pružao utočište hodočasnicima. Doživio je iznimno duboku starost od preko stotinu godina, ostavši do zadnjega daha bistra uma i neugasiva molitvenoga žara. Preminuo je u Gospodinu u Trevisu, 11. lipnja 1267. godine, u stotinu i šesnaestoj godini života.
Čuda
Sveti Parizije bio je obdaren mnogim nadnaravnim karizmama još za vrijeme zemaljskoga života. Pripisivali su mu se dar proroštva, sposobnost čitanja srdaca i brojna čudesna ozdravljenja bolesnika koji su tražili njegov blagoslov i duhovnu utjehu. Nakon njegove svete smrti na njegovu su se grobu događala mnoga čudesna uslišanja, što je potaknulo mjesnoga biskupa da prikupi svjedočanstva o njegovim čudesima.
Štovanje i zaštitništvo
Nakon Parizijeva preminuća biskup Trevisa Alberto Ricco proveo je crkveni postupak te ga je već 25. studenoga 1268. godine svečano proglasio svetim. Tijelo mu je isprva počivalo u samostanskoj crkvi u Trevisu, koja je u narodu prozvana crkvom svete Kristine i svetoga Parizija. Godine 1810. njegovi su zemni ostaci preneseni u katedralu svetoga Petra u Trevisu, gdje se i danas s velikim poštovanjem čuvaju.
Stoljećima je bio slavljen kao suzaštitnik grada Trevisa. Njegov liturgijski spomendan u Rimskom martirologiju slavi se na dan njegova prelaska u vječnost, 11. lipnja. U umjetnosti se prikazuje u bijelome habitu kamaldoljanskih monaha, s dugom sijedom bradom, držeći u ruci štap ili knjigu duhovnih pravila, kao trajni uzor duhovnoga vodstva, ustrajnosti i svetačke dugovječnosti.
Isti dan, 11. lipnja, slave se i
- Blažena Jolanda Poljska, opatica 13. stoljeće
- Blažena Marija Schininà, djevica 20. stoljeće
- Blaženi Bardo od Mainza, biskup 11. stoljeće
- Blaženi Ignacije Maloyan, biskup i mučenik 20. stoljeće
- Sveta Marija Rosa Molas y Vallvé, djevica 19. stoljeće
- Sveta Paula Frassinetti, djevica 19. stoljeće
- Sveti Barnaba, apostol 1. stoljeće
- Sveti Maksim od Napulja, biskup 4. stoljeće
- Sveti Rimbert od Hamburga i Bremena, biskup 9. stoljeće
- Blaženi Stjepan Bandelli, prezbiter 15. stoljeće
- Sveta Aledis, djevica 13. stoljeće
- Sveti Ivan Sahagunski González de Castrillo, prezbiter 15. stoljeće