SVETICA · POKORNICA
Sveta Juta iz Huya
- Spomendan
- 13. siječnja
- Razdoblje
- 13. stoljeće
- Smrt
- 1228.
Život
Sveta Juta (Ivetta) iz Huya rodila se 1157. ili 1158. godine u gradu Huyju na rijeci Meuse, u biskupiji Liège u današnjoj Belgiji. Potjecala je iz bogate i utjecajne građanske obitelji, a otac joj je bio poreznik i upravitelj biskupskih imanja. Već kao dvanaestogodišnja djevojčica Juta je osjetila snažan poziv da se posveti Bogu u djevičanstvu, no obitelj se oštro usprotivila njezinim željama. Prema običajima onoga doba, u trinaestoj godini prisilno su je udali za imućnoga mladića. Premda je bračni život za nju u početku bio izvor duboke duhovne patnje, Juta je u poslušnosti nosila svoj križ, rodivši troje djece, od kojih je jedno umrlo u ranom djetinjstvu.
Kada je imala svega osamnaest godina, muž joj je iznenada preminuo. Ostala je mlada udovica s dvoje nejake djece, a otac ju je odmah pokušao ponovno udati kako bi sačuvao i uvećao obiteljski imetak. No Juta je sada ostala nepokolebljiva u svojoj odluci da nepodijeljena srca služi jedino Gospodinu. Otac ju je čak doveo pred biskupa u Liègeu, tražeći njegovu vlast da je prisili na novi brak, no kada je mudri biskup prepoznao njezinu iskrenu poniznost, zrelu vjeru i postojanu želju za posvećenjem, dao joj je punu slobodu i blagoslov da živi u svetom udovištvu. Juta se potom pobrinula za odgoj svojih sinova te otvorila vrata svoga doma hodočasnicima, siromasima i bolesnicima.
Vođena žarkom ljubavlju prema Kristu patniku, odlučila je napustiti sva udobna gradska dobra i poći na najteže mjesto služenja. Povukla se u zapuštenu koloniju gubavaca u Statteu, na uzvisini iznad Huyja. Ondje je godinama nesebično njegovala odbačene bolesnike, prala njihove gnojne rane i čistila njihove nastambe bez ikakva straha od zaraze, želeći se potpuno suobličiti trpećem Kristu. Njezino je sveto svjedočanstvo toliko potreslo njezina oca da se i sam obratio, razdijelio imetak i pod stare dane stupio među cistercitske redovnike u opatiji Villers, gdje je umro na glasu svetosti kao blaženi Oton.
Kada je navršila trideset i četiri godine, Juta je osjetila poziv na još strožu pokoru i potpunu samoću. Uz blagoslov opata iz Orvala, dala se zazidati kao rekluza u malu ćeliju uz kapelu u Statteu. Iz te tijesne ćelije, koju više nikada nije napustila, neumorno je bdjela nad bolesnicima i duhovno vodila brojne vjernike. Njezinim zauzimanjem i milodarima koji su stizali sa svih strana podignuta je nova crkva i uređena prostrana bolnica za gubavce, a radove je osobno nadzirala kroz prozorčić svoje nastambe. K njoj su dolazili svećenici, redovnici i svjetovni uglednici tražeći savjet, a ona ih je bez ustručavanja poticala na iskreno obraćenje i svetost života. Oba njezina sina također su prigrlila redovnički poziv u cistercitskom redu; jedan od njih postao je opat u opatiji Orval i kasnije je također uvršten među blaženike. Nakon dugih desetljeća proživljenih u postu, molitvi i neprestanoj žrtvi, sveta je Juta blago usnula u Gospodinu u svojoj ćeliji 13. siječnja 1228. godine, u sedamdesetoj godini života.
Čuda
Svetu Jutu krasili su iznimni mistični darovi i dar proroštva. Imala je rijetku milost pronicanja ljudskih savjesti, pa su oni koji su dolazili pred njezin prozorčić osjećali da su njihove najskrivenije misli i grijesi ogoljeni pred Bogom, što je mnoge privelo iskrenoj ispovijedi i suzama kajanja. Njezina usrdna molitva izmolila je obraćenje njezina tvrdokornog oca i spasenje sinova. Premonstratenški kroničar Hugo iz Floreffea, koji je zabilježio njezin životopis, navodi brojna čudesna ozdravljenja koja su se događala na njezinu grobu po zagovoru ove ponizne službenice Božje.
Štovanje i zaštitništvo
Nakon Jutine smrti puk ju je odmah prozvao anđelom čuvarom grada Huyja. Njezino se štovanje brzo proširilo diljem pokrajine Liège i Flandrije. Uvrštena je u Rimski martirologij, gdje se njezin spomendan slavi 13. siječnja. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se kao pokornica i rekluza uz gubavce koje njeguje ili s maketom bolnice i crkve u rukama. Osobito je zazivaju udovice, majke koje mole za obraćenje svoje djece te njegovatelji teških i zaraznih bolesnika.
Isti dan, 13. siječnja, slave se i
- Blažena Veronika iz Binasca Negroni, djevica 15. stoljeće
- Blaženi Emil Szramek, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveti Agrecije od Triera, biskup 4. stoljeće
- Sveti Gotfrid od Cappenberga, redovnik 12. stoljeće
- Sveti Hilarije iz Poitiersa, biskup i crkveni naučitelj 4. stoljeće
- Sveti Kentigern (Mungo), biskup i opat 7. stoljeće
- Sveti Dominik Phạm Trọng Khảm, Luka Thìn i Josip Phạm Trọng Tả, mučenici 19. stoljeće
- Sveti Gumesind, prezbiter, i Servideus, redovnik, mučenici 9. stoljeće
- Sveti Hermil i Stratonik, mučenici 4. stoljeće
- Sveti Petar iz Kapitolijade, prezbiter i mučenik 8. stoljeće
- Sveti Remigije od Reimsa, biskup 4. stoljeće