SVETAC · BISKUP
Sveti Stjepan od Châtillona
- Spomendan
- 7. rujna
- Razdoblje
- 13. stoljeće
- Smrt
- 1208.
Život
Sveti Stjepan od Châtillona rodio se oko 1150. godine u dvorcu Châtillon-les-Dombes, na području Lyonske nadbiskupije, u uglednoj i plemenitoj obitelji od rodova Châtillon i Montrevel. Već od najranijeg djetinjstva odlikovao se blagom, krotkom i skromnom naravi, izvanrednom mudrošću i razboritošću te dubokom sklonošću prema molitvi i proučavanju svetih znanosti. Dok su njegovi vršnjaci tražili svjetovna zadovoljstva, Stjepan je težio za tišinom i zajedništvom s Bogom, zbog čega su ga neki u njegovoj okolini smatrali odveć povučenim. U dobi od dvadeset i pet godina odlučio se potpuno odazvati monaškom pozivu te je stupio u strogi kartuzijanski red u glasovitoj pustinji Portes u pokrajini Bugey.
U kartuziji se predano posvetio studiju, strogom postu i tjelesnoj pokori, često nadmašujući uobičajene propise redovničkoga pravila. Noći je redovito provodio u bdjenju i dugim razmatranjima pred Gospodinom. Zbog njegovih iznimnih vrlina, subraća su ga 1196. godine jednoglasno izabrala za priora samostana Portes, a on je tu dužnost vršio s velikom očinskom mudrošću i duhovnim vodstvom. Glas o njegovoj svetosti, daru savjeta i duhovne utjehe ubrzo se proširio po cijelom kraju, pa su mnogi vjernici hrlili k njemu tražeći duhovni mir.
Kada je umro biskup grada Die u pokrajini Dauphiné, kanonici stolnoga kaptola izabrali su Stjepana za svoga novog pastira bez njegova znanja. Znajući da bi on u svojoj dubokoj poniznosti takvu čast odlučno odbio, unaprijed su se obratili papi Inocentu III. i isposlovali potvrdnu bulu. Došavši pred Stjepana s papinskim nalogom, naišli su na njegov snažan otpor. Svetac im je zadivljeno govorio kako se čudi što mudri ljudi traže neuka i nepoznata redovnika, odrasla u samostanskoj pustinji, koji ne poznaje ni crkvene ni svjetovne poslove, te ih je molio da odustanu od tog nauma i ne nameću mu tako težak teret. Ipak, kanonici su se obratili generalnom prioru kartuzijanskoga reda u Velikoj Kartuziji, časnom Jancelinu, koji je Stjepanu u ime redovničke poslušnosti zapovjedio da prihvati izbor. Godine 1207. posvetio ga je za biskupa nadbiskup Ivan od Sassenagea u katedrali u Vienneu.
Kao biskup u Dieju, Stjepan je upravljao povjerenim stadomm u evanđeoskoj jednostavnosti, vodeći vjernike više svetim primjerom vlastitoga života negoli riječima. Ubrzo je obnovio duhovni i moralni život svoje biskupije, a pritom nikada nije napustio kartuzijansku stegu. Kad god su mu prilike dopuštale, povlačio se u svoju dragu kartuziju Portes kako bi u samoći obnovio duhovnu snagu. Osobito je skrbio za siromahe, nevoljnike i bolesnike, njegujući ih vlastitim rukama. Nakon nekoliko mjeseci teške bolesti, koju je primio s kršćanskom odanošću prinoseći patnje za spasenje duša, sveti je biskup točno prorekao dan i sat svoga preminuća. Sveto je usnuo u Gospodinu 7. rujna 1208. godine.
Čuda
Sveti Stjepan bio je obdaren darom proroštva i ozdravljanja. Njegovo najpoznatije proročanstvo bilo je naviještanje osnutka Reda propovjednika, koje se obistinilo 1215. godine, sedam godina nakon njegove smrti. Dok je ležao na samrtnoj postelji primajući sakrament bolesničkoga pomazanja, jedna žena koja je bolovala od neizlječive bolesti zatražila je njegov blagoslov; svetac je pružio svoju drhtavu ruku, blagoslovio je i ona je istoga časa potpuno ozdravila. Nakon njegove smrti na njegovu su se grobu događala mnoga čudesna uslišanja i ozdravljenja. Kada je 1557. godine otvoren njegov grob u katedrali u Dieju, njegovo je tijelo pronađeno potpuno cjelovito i neraspadnuto.
Štovanje i zaštitništvo
Tijelo svetog Stjepana počivalo je ispod oltara Blažene Djevice Marije u katedrali u Dieju sve do 1561. godine, kada su u vjerskim ratovima hugenoti oskvrnuli njegov grob i spalili moći. Nadbiskup Grenoblea Soffroy već je 1231. godine tražio njegovu kanonizaciju od pape Grgura IX. Papa Pio IX. potvrdio je njegovo štovanje 1852. godine za biskupiju Valence, a 1857. godine odobrio ga je za cijeli kartuzijanski red. Papa Pio X. proširio je njegovo štovanje na opću Crkvu 1907. godine. Njegov liturgijski spomendan slavi se 7. rujna, a u kartuzijanskom redu 13. listopada. Glavni je zaštitnik svoga rodnog grada Châtillon-sur-Chalaronne.
Isti dan, 7. rujna, slave se i
- Blažena Eugenija Picco, djevica 20. stoljeće
- Sveta Madelberta od Maubeugea, opatica 8. stoljeće
- Sveta Regina od Alisea, mučenica 3. stoljeće
- Sveti Alpin od Châlonsa, biskup 5. stoljeće
- Sveti Evurcije od Orléansa, biskup 4. stoljeće
- Sveti Gozelin od Toula, biskup 10. stoljeće
- Sveti Grat od Aoste, biskup 5. stoljeće
- Sveti Klodoald (Cloud), prezbiter 6. stoljeće
- Sveti Marko Križevčanin, Stjepan Pongrácz i Melkior Grodziecki, prezbiteri i mučenici 17. stoljeće
- Sveti Sozont, mučenik 4. stoljeće
- Blažena Asunsion od svetog Josipa Kalasancijskog Lloret Marco, djevica i mučenica 20. stoljeće
- Blaženi Ivan Krstitelj Mazzucconi, prezbiter i mučenik 19. stoljeće
- Blaženi Klaudije Barnaba Laurent de Mascloux i Franjo d'Oudinot de la Boissière, prezbiteri i mučenici 18. stoljeće
- Blaženi Randulf Corby i Ivan Duckett, prezbiteri i mučenici 17. stoljeće
- Blaženi Toma Tsuji, prezbiter, Ljudevit Maki i Ivan Maki, mučenici 17. stoljeće
- Sveta Karisima, djevica i pustinjakinja 7. stoljeće
- Sveti Fest, đakon, i Deziderije, lektor, mučenici 4. stoljeće
- Sveti Hilduard, biskup 8. stoljeće
- Sveti Ivan od Lodija, biskup 11. stoljeće
- Sveti Memorij i drugovi, mučenici 5. stoljeće