Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Blaženi Bonifacije Savojski

Blaženi Bonifacije Savojski
Klikni za povećanje
×
Blaženi Bonifacije Savojski
Blaženi Bonifacije Savojski. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · BISKUP

Blaženi Bonifacije Savojski

Spomendan
4. srpnja
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1270.

Život

Blaženi Bonifacije Savojski rodio se oko 1207. godine u dvorcu Sainte-Hélène-du-Lac u Savoji, kao jedanaesto dijete grofa Tome I. Savojskoga i grofice Margarete. Od rane se mladosti odlikovao pobožnošću i privrženošću molitvi te je prva duhovna iskustva stjecao u samostanskomu okrilju, po tradiciji među kartuzijancima u Grenobleu.

Godine 1232. izabran je za priora u Nantui, a ubrzo potom i za biskupa Belleya u Burgundiji, gdje je mudro upravljao biskupijom više od desetljeća. Ujedno mu je povjerena i uprava biskupije Valence. Preko svoje nećakinje Eleonore Provansalske, koja se udala za engleskoga kralja Henrika III., Bonifacije je došao u doticaj s engleskim kraljevskim dvorom. Nakon smrti svetoga Edmunda, Bonifacije je 1241. godine predložen za nadbiskupa Canterburyja, a papa Inocent IV. potvrdio je to imenovanje 1243. godine.

Kada je 1244. godine prvi put došao u Englesku, zatekao je canterburyjsku nadbiskupiju pod teškim teretom dugova i zapuštenosti. Bonifacije je smjesta uveo strogu štednju, ukinuo suvišne i rastrošne službe te pozvao svećenstvo i upravitelje da pomognu podmiriti nagomilane obveze. Godine 1245. sudjelovao je na Prvom općem saboru u Lyonu, gdje ga je sam papa Inocent IV. svečano posvetio za nadbiskupa Canterburyja i primasa Engleske. Papa mu je dao posebne ovlasti za prikupljanje prihoda kako bi se nadbiskupija oslobodila duga od dvadeset i dvije tisuće maraka, što je Bonifacije naposljetku uspješno i ostvario.

Vrativši se u Englesku, započeo je neumorne pastoralne pohode župama i samostanima, nastojeći iskorijeniti zloporabe i uvesti red. Njegova odlučnost nailazila je na snažan otpor nekih kanonika i redovnika u Londonu, koji su se protivili njegovim nadbiskupijskim vizitacijama, no Bonifacije je ostao nepokolebljiv u provođenju crkvene stege. Hrabro je branio neovisnost i slobode Crkve pred kraljem Henrikom III., protivio se nametanju nedostojnih kandidata na biskupske stolice te posredovao u sklapanju mira tijekom unutrašnjih nemira u kraljevstvu.

Unatoč mnogim sporovima koji su pratili njegovu upravu, Bonifacije je u narodu bio poznat kao pravi ljubitelj siromaha (pauperum amator) kojemu su potrebiti uvijek mogli pristupiti. Dao je sagraditi i bogato opremiti bolnicu u Maidstoneu za smještaj bolesnih i putnika, a obnovio je i nadbiskupsku palaču u Lambethu. Prilikom boravka u rodnoj Savoji, shrvan naporima dugih putovanja, preminuo je u Sainte-Hélène-des-Millères, 18. srpnja 1270. godine.

Štovanje i zaštitništvo

Tijelo blaženoga Bonifacija pokopano je u cistercitskoj opatiji Hautecombe u Savoji, pokraj jezera Bourget, gdje je njegov grob postao mjesto štovanja. Papa Grgur XVI. službeno je odobrio njegovo pradavno štovanje 1839. godine, uvrstivši ga u popis blaženika Katoličke Crkve.

U Rimskom martirologiju njegov se spomendan slavi 4. srpnja, dok se u Savoji i Engleskoj spominje i na dan svoje smrti, 18. srpnja. Prikazuje se u svečanome biskupskom ili nadbiskupskom ruhu, s palijem i pastirskim štapom, kao uzor revnoga pastira koji se hrabro borio za slobodu Crkve i nesebično brinuo za siromahe i potrebite.

Isti dan, 4. srpnja, slave se i