BLAŽENIK · REDOVNIK
Blaženi Egidije Asiški
- Spomendan
- 23. travnja
- Razdoblje
- 13. stoljeće
Život
Blaženi Egidije Asiški rodio se u Asizu oko 1190. godine. Bio je jednostavan ratar, čovjek čista srca i duboke pobožnosti. Kada je u travnju 1209. vidio primjer dvojice uglednih sugrađana, Bernarda od Quintavallea i Petra Cattanija, koji su ostavili sve i pošli za svetim Franjom, i sam je zatražio da postane dio toga malog evanđeoskog bratstva. Franjo ga je primio s velikom radošću i na blagdan svetoga Jurja zaodjenuo u siromaški habit što ga je za njega isprosio. Nazivao ga je od milja »vitezom našega Okruglog stola« zbog njegove viteške odanosti Kristu i Evanđelju. Gotovo odmah pošao je s Franjom propovijedati u Ankonsku marku, a potom ga je pratio u Rim, gdje je papa Inocent III. usmeno potvrdio prvo Franjevačko pravilo.
Egidije je bio neumoran hodočasnik. Oko 1212. godine pošao je pješice na grob svetoga apostola Jakova u Santiago de Compostelu. Ubrzo nakon povratka uputio se u Svetu zemlju kako bi častio mjesta posvećena Kristovim stopama, a na povratku je posjetio svetišta svetoga Mihaela arkanđela na brdu Gargano i svetoga Nikole u Bariju. Kasnije je putovao i u Rim te čak u Tunis. Na svim tim dugim i napornim putovanjima ustrajao je u tome da hranu i prenoćište zaradi vlastitim rukama, slijedeći riječ apostola Pavla: »Tko neće da radi, neka i ne jede!« (2 Sol 3,10Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede!). U Anconi je pleo košare od trske, u Brindisiju nosio vodu i pomagao ukapati mrtve, u Rimu cijepao drva, gazio grožđe u tijesku i brao orahe. Kada je boravio kao gost jednoga kardinala u Rietiju, ustrajao je u tome da mete kuću i čisti noževe, govoreći kako je prava radost tjelesno raditi iz ljubavi prema Svevišnjemu i ne primati za to manju plaću od Raja.
Nakon godina hodočašća i naviještanja, sveti ga je Franjo poslao u samotište Monteripido pokraj Perugie. Ondje je Egidije proveo ostatak života u dubokoj kontemplaciji i molitvi. Iako nije posjedovao teološko i klasično obrazovanje, dugotrajno promatranje nebeskih otajstava i božanska ljubav kojom je gorio ispunili su ga tolikom mudrošću da su ljudi svih staleža, plemići, biskupi pa i sam papa, dolazili u Perugiu kako bi s njegovih usana čuli riječ života. Njegovi kratki, jezgroviti i duboki savjeti zapisani su i sabrani u zbirku pod nazivom »Izreke« (Dicta), koje je sveti Bonaventura iznimno cijenio. Preminuo je u Monteripidu 23. travnja 1262. godine, točno na pedeset i drugu obljetnicu svoga stupanja u Red manje braće.
Čuda
Egidijev život bio je prožet mističnim milostima i zanosima. Često je padao u ekstaze, osobito kada bi čuo razgovor o nebeskim stvarima ili samo ime Isusovo. Gospodin ga je obdario darom proricanja i prodiranja u ljudska srca, pa je mnogima otkrivao njihove skrivene misli i grijehe kako bi ih privukao istinskom obraćenju.
Štovanje i zaštitništvo
Štovanje blaženoga Egidija od davnina je živjelo u Perugii i čitavom franjevačkom redu, a papa Pio VI. službeno ga je potvrdio 1777. godine. Njegov se spomendan slavi 23. travnja. Relikvije mu se čuvaju u crkvi svetoga Franje al Prato u Perugii. U likovnoj umjetnosti prikazuje se u habitu franjevca, često u molitvenom stavu, uronjen u kontemplaciju s ljiljanom ili u zanosu pred raspelom.
Isti dan, 23. travnja, slave se i
- Blažena Jelena Valentinis, udovica 15. stoljeće
- Blažena Marija Gabrijela Sagheddu, djevica 20. stoljeće
- Sveti Eulogije od Edese, biskup 4. stoljeće
- Sveti Gerard od Toula, biskup 10. stoljeće
- Sveti Juraj, mučenik 4. stoljeće
- Sveti Marol od Milana, biskup 5. stoljeće
- Sveti Vojtjeh (Adalbert), biskup i mučenik 10. stoljeće
- Blažena Terezija Marija od Križa Manetti, djevica 20. stoljeće
- Sveti Juraj od Suellija, biskup 12. stoljeće