Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 13. stoljeće › Životopisi › Blažena Izabela Francuska

Blažena Izabela Francuska
Klikni za povećanje
×
Blažena Izabela Francuska
Blažena Izabela Francuska. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENICA · DJEVICA

Blažena Izabela Francuska

Spomendan
22. veljače
Razdoblje
13. stoljeće
Smrt
1270.

Život

Blažena Izabela Francuska rođena je u ožujku 1225. godine kao kći francuskoga kralja Luja VIII. i pobožne kraljice Bijanke Kastiljske. Bila je mlađa sestra svetoga kralja Luja IX.. Rano ostavši bez oca, odgojena je pod budnim i pobožnim okom svoje majke koja joj je usadila duboku ljubav prema Bogu, Svetome pismu i molitvi. Izabela je zarana naučila latinski jezik, čitala duhovne spise, a uz uobičajena umijeća plemićkih kćeri osobito je voljela vesti liturgijsko ruho za svećenike.

Zbog svojega kraljevskoga roda bila je tražena zaručnica: najprije su je nastojali udati za Huga, sina grofa de la Marche, a potom je sam car Fridrik II. tražio njezinu ruku za svoga sina Konrada, kralja Njemačke. Čak ju je i papa Inocent IV. nagovarao da prihvati tu ponudu radi mira u kršćanskomu svijetu. No, Izabela je odbila sve prosce, jasno očitovavši svoju čvrstu odluku da sačuva djevičanstvo i posveti svoj život jedino Kristu. Papa je prepoznao njezinu nebesku odluku te joj je 1254. godine posebnom bulom dopustio da za svoje duhovne voditelje i ispovjednike uzme Manju braću.

Njezin brat, sveti kralj Luj IX., podupirao je njezinu evanđeosku težnju te joj je 1255. godine ustupio zemljište u Rouvrayskoj šumi nedaleko od Pariza, na obali Seine, gdje je započela gradnja samostana Longchamp. Uz pomoć vrsnih franjevačkih bogoslova, među kojima je bio i sveti Bonaventura, Izabela je sama sastavila posebno pravilo za redovnice koje se temeljilo na strogosti svete Klare, ali s umjerenijim odredbama prilagođenim slabijem zdravlju nekih sestara. Papa Aleksandar IV. potvrdio je to pravilo 1259. godine, a samostan je posvećen Poniznosti Blažene Djevice Marije. Sveti Bonaventura joj je posvetio svoj poznati spis O savršenstvu života za sestre.

Nakon majčine smrti Izabela se preselila u Longchamp, sagradivši si malu nastambu u samostanskome krugu. Nije položila redovničke zavjete niti je htjela postati opatica, kako bi mogla slobodno raspolagati svojim imetkom i podupirati siromahe, bolesnike i samostansku zajednicu. Živjela je u dubokoj skrovitosti, postu, dugotrajnoj šutnji i neprestanoj molitvi, podnoseći strpljivo mnoge tjelesne slabosti. Preminula je u Longchampu, 23. veljače 1270. godine.

Čuda

Gospodin je proslavio blaženu Izabelu znamenjima njezine svetosti. Kada je devet dana nakon njezina preminuća otvorena njezina grobnica radi prijenosa, njezino je tijelo pronađeno posve netaknuto i neraspadnuto, šireći blag i ugodan miris. Na njezinu su se grobu počela događati brojna čudesna ozdravljenja bolesnika koji su se utjecali njezinu moćnomu zagovoru.

Štovanje i zaštitništvo

Papa Lav X. potvrdio je njezino štovanje 1521. godine, proglasivši je blaženom i dopustivši samostanu u Longchampu slavlje njezina časoslova. Kasnije je papa Inocent XII. proširio slavlje njezina blagdana na cijeli franjevački red.

Iako je samostan Longchamp stradao i srušen tijekom Francuske revolucije, njezine su relikvije spašene i prenesene u kraljevsku baziliku Saint-Denis. U Rimskom martirologiju njezin se spomendan slavi 22. veljače, dok se u Parizu i u franjevačkim zajednicama spominje i krajem veljače. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u jednostavnoj velikaškoj haljini ili u franjevačkomu ruhu, često s kraljevskom krunom uz noge i s modelom crkve ili samostana u ruci, kao uzor poniznosti, djevičanstva i nesebične ljubavi prema siromasima.

Isti dan, 22. veljače, slave se i