Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 16. stoljeće › Životopisi › Blažena Lucija Broccadelli iz Narnija

Blažena Lucija Broccadelli iz Narnija
Klikni za povećanje
×
Blažena Lucija Broccadelli iz Narnija
Blažena Lucija Broccadelli iz Narnija. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENICA · REDOVNICA

Blažena Lucija Broccadelli iz Narnija

Spomendan
15. studenoga
Razdoblje
16. stoljeće
Smrt
1544.

Život

Blažena Lucija Broccadelli, poznata kao Lucija iz Narnija, rođena je 13. prosinca 1476. godine u Narniju u Umbriji, na blagdan svete Lucije Sirakuske, kao najstarije od jedanaestero djece Bartolomea Brocadellija i Gentiline Cassio. Odgojena u dubokoj pobožnosti, djevojčica je već u ranoj mladosti doživljavala viđenja i u srcu učinila zavjet vječnoga djevičanstva, želeći stupiti u Red svetoga Dominika. No, nakon očeve smrti, ujak ju je protiv njezine volje 1491. godine udao za milanskoga grofa Pietra di Alessija. Lucija je suprugu povjerila svoj zavjet, a on je pristao na duhovni brak u čistoći.

Kao mlada grofica Lucija je upravljala domom, poučavala poslugu u kršćanskom nauku, nosila kostrijet pod svilom i noću bdjela u molitvi i dijeljenju kruha siromasima. No, zlonamjerni glasovi posijali su sumnju u grofovo srce: kada mu je sluga dojavio da Lucija prima nekoga u sobi, grof je utrčao s isukanim mačem, ali je u postelji zatekao samo veliko raspelo s kojega su krvarile rane. Uznemiren njezinom askezom, grof ju je tijekom jedne korizme držao zatvorenu u kućnoj tamnici. O Uskrsu 1494. godine Lucija se sklonila k majci te je 8. svibnja iste godine primila habit dominikanskih trećoredica. Njezin suprug Pietro kasnije je i sam spoznao Božji poziv, stupio među franjevce i postao glasovit propovjednik.

Lucija je potom pošla u Rim, a 1496. godine poslana je u Viterbo radi obnove redovničkoga samostana. Ondje je 25. veljače 1496. godine u zanosu primila svete Kristove rane. Glas o njezinoj svetosti privukao je toliku pozornost da su crkvene vlasti i papa Aleksandar VI. ispitali njezine stigme i utvrdili njihovo nadnaravno podrijetlo. Vojvoda od Ferrare, Ercole I. d'Este, čuvši za njezine darove, odlučio ju je uzeti za duhovnu savjetnicu te joj u Ferrari sagraditi novi samostan svete Katarine Sijenske. Kako je građani Viterba nisu htjeli pustiti, Lucija je morala tajno napustiti grad te je 7. svibnja 1499. godine svečano dočekana u Ferrari.

U Ferrari je postala predstojnica novoga samostana, no ubrzo su uslijedile teške kušnje. Dolazak redovnica drugoga reda stvorio je nesuglasice u zajednici, a nakon smrti vojvode Ercolea 1505. godine, Lucija je lišena službe poglavarice i stavljena u najtežu izolaciju pod novom upravom. Oduzeta su joj sva prava, a zabranjen joj je razgovor sa sestrama i posjetiteljima, osim s dodijeljenim ispovjednikom. U tim poniženjima, skrovitosti, bolesti i potpunoj osami Lucija je provela posljednjih trideset i devet godina života, podnoseći sve s herojskim strpljenjem i ljubavlju prema Raspetome. Preminula je u Ferrari 15. studenoga 1544. godine.

Čuda

Život blažene Lucije bio je trajno znamenje Kristove muke. Već u djetinjstvu doživjela je mistične posjete djeteta Isusa, Blažene Djevice Marije, svetoga Dominika i svete Katarine Sijenske. Kada je u Viterbu 1496. godine primila stigme na rukama, nogama i boku, rane su godinama otvoreno krvarile, osobito u danima muke Gospodnje. Biskup i crkveni istražitelji posvjedočili su da je tijekom ekstaza satima prolazila kroz otajstva Gospodnje muke.

Na njezine usrdne molitve stigme su pred kraj života postale nevidljive, kako bi mogla živjeti u još većoj skrovitosti. Četiri godine nakon njezine smrti grob joj je otvoren, a tijelo je pronađeno posve netaknuto i neraspadnuto. Po njezinu su se zagovoru događala brojna ozdravljenja i oslobođenja od duševnih tjeskoba.

Štovanje i zaštitništvo

Javno štovanje blažene Lucije Broccadelli potvrdio je papa Klement XI. 1. ožujka 1710. godine. Njezin se liturgijski spomendan slavi 15. studenoga, na dan njezina ulaska u nebesku slavu.

Njezino tijelo stoljećima je počivalo u Ferrari, a 26. svibnja 1935. godine, nakon gotovo četiri stoljeća, svečano je preneseno u njezin rodni Narni, gdje i danas počiva u katedrali svetoga Juvenala. U kršćanskoj umjetnosti prikazuje se u dominikanskom habitu s bijelim velom, s vidljivim ranama Kristovim na rukama, držeći u ruci raspelo, ljiljan čistoće ili krunu od trnja.

Isti dan, 15. studenoga, slave se i