Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 16. stoljeće › Životopisi › Sveti Ignacije Lojolski

Sveti Ignacije Lojolski
Klikni za povećanje
×
Sveti Ignacije Lojolski
Sveti Ignacije Lojolski. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PREZBITER

Sveti Ignacije Lojolski

Spomendan
31. srpnja
Razdoblje
16. stoljeće
Smrt
1556.

Život

Sveti Ignacije Lojolski rođen je 1491. godine u dvorcu Loyola blizu Azpeitije u baskijskoj pokrajini Guipúzcoa u Španjolskoj. Na krštenju je dobio ime Íñigo, u čast svetoga Enneka. Potjecao je iz stare plemićke obitelji don Beltrána Yáñeza de Oñaz y Loyola i Marine Sáenz de Licona. Kao mladić odgajan je na dvoru kraljevskoga rizničara Juana Velázqueza de Cuéllara u Arévalu, gdje je usvojio viteške vještine, dvorski sjaj, ljubav prema oružju i težnju za svjetovnom slavom.

Nakon smrti svoga zaštitnika stupio je u službu potkralja Navare, Antonija Manriquea de Lare. Prilikom opsade utvrde u Pamploni od strane francuske vojske, Íñigo je 20. svibnja 1521. godine pokazao iznimnu hrabrost braneći citadelu. Tijekom teškoga topničkog bombardiranja topovsko mu je zrno smrskalo desnu nogu i teško ranilo lijevu. Vidjevši njegov pad, branitelji su se predali, a francuski su časnici, zadivljeni njegovim junaštvom, pružili ranjeniku prvu pomoć i prevezli ga na nosiljci u rodni dvorac Loyola.

U dvorcu su uslijedile mučne i bolne operacije. Kosti su mu morale ponovno lomiti i piliti, što je Íñigo podnio bez jauka i vezivanja. No, zapao je u tešku groznicu i bio na rubu smrti. Uoči svetkovine svetih Petra i Pavla nastupilo je neočekivano poboljšanje. Kako bi prekratio duge sate oporavka, tražio je viteške romane, no u kući su se našle samo knjige Život Kristov od Ludolfa Saskoga i cvjetnjak svetačkih života.

Čitajući te svete knjige, u njegovoj se duši počeo odvijati temeljit duhovni prevrat. Zamijetio je da su ga misli o svjetovnim podvizima i služenju zemaljskim gospođama ispunjavale kratkotrajnim užitkom, a potom ostavljale praznim i suhim, dok su ga misli o nasljedovanju svetaca u askezi i odricanju činile radosnim, smirenim i okrijepljenim. U tom promatranju nutarnjih gibanja rodilo se njegovo umijeće razlikovanja duhova. Jedne noći ukazala mu se Presveta Djevica Marija s djetetom Isusom, nakon čega je u njemu potpuno zamrla svaka nečista pomisao, a srce mu se posve rasplamsalo božanskom ljubavlju.

Čim je prohodao, napustio je dvorac u ožujku 1522. godine i pošao u svetište Majke Božje na Montserratu. Ondje je obavio trodnevnu životnu ispovijed, svoje viteško oružje i mač položio pred oltar Gospe, skinuo plemićke haljine i darovao ih siromahu te obukao grubu vrećastu haljinu. Otišao je u obližnji gradić Manresu, gdje se povukao u osamljenu špilju uz rijeku Cardoner. Ondje je proveo gotovo godinu dana u najstrožoj pokori, postu i dugim noćnim molitvama. Prošao je kroz tešku kušnju skrupula i duhovne tmine, sve dok ga Gospodin nije obdario uzvišenim mističnim prosvjetljenjem uz rijeku, gdje je u trenu spoznao božanske tajne više nego u čitavom dotadašnjem životu. Iz tih duhovnih spoznaja nastala je njegova glasovita knjižica Duhovne vježbe.

Nakon hodočašća u Svetu zemlju 1523. godine, gdje je obišao mjesta Kristova zemaljskoga života, uvidio je da za plodonosno pomaganje bližnjima mora steći temeljitu naobrazbu. U dobi od trideset i tri godine sjeo je u Barceloni u školske klupe s djecom kako bi naučio latinsku gramatiku. Potom je nastavio studij na sveučilištima u Alcalá de Henares i Salamanki, gdje je zbog propovijedanja i vođenja duhovnih vježbi bio sumnjičen i zatvaran od inkvizicije, no uvijek proglašen nevinim.

Godine 1528. otišao je u Pariz na glasovito sveučilište Sorbonne, gdje je nakon dugotrajna i ustrajna rada stekao naslov magistra. Ondje je promijenio ime u Ignacije te oko sebe okupio skupinu odanih studenata: Petra Favrea, Franju Ksaverskoga, Diega Laíneza, Alfonsa Salmeróna, Nicolása Bobadillu i Simãa Rodriguesa. Na Veliku Gospu 1534. godine na Montmartru položili su zajedničke zavjete siromaštva, čistoće i hodočašća u Jeruzalem. Kako zbog ratnih prilika nisu mogli otploviti u Svetu zemlju, uputili su se u Rim staviti se na potpuno raspolaganje papi Pavlu III.

Na putu prema Rimu, u kapelici La Storta, Ignacije je imao uzvišeno viđenje u kojemu mu je Bog Otac pridružio svoga Sina Isusa koji je nosio križ, uz obećanje: »Bit ću vam milostiv u Rimu«. U Rimu je Ignacije 1537. godine zaređen za svećenika, a papa Pavao III. bulom Regimini militantis Ecclesiae 1540. godine svečano je potvrdio novu redovničku zajednicu pod imenom Družba Isusova. Ignacije je jednoglasno izabran za prvoga generalnoga poglavara.

Preostale godine života proveo je u Rimu upravljajući rastućom Družbom, sastavljajući Redovničke konstitucije i promičući odgoj mladeži kroz utemeljenje Rimskoga kolegija i Germansko-ugarskoga zavoda. Njegovo temeljno životno geslo bilo je: Sve na veću slavu Božju (Omnia ad maiorem Dei gloriam). Iscrpljen teškim naporima i dugotrajnim bolestima, sveto je preminuo u Rimu u ranim jutarnjim satima 31. srpnja 1556. godine.

Čuda

Sveti Ignacije bio je obdaren iznimnim mističnim darom suza, viđenja Presvetoga Trojstva i duhovne utjehe. Bog je po njegovoj molitvi i zagovoru činio brojna čudesa još za njegova života: oslobađao je opsjednute, mirio zaklete neprijatelje i čudesno liječio bolesnike samim polaganjem ruku ili znakom svetoga križa. Predaja bilježi da su ga svjedoci tijekom sastavljanja Duhovnih vježbi i Konstitucija viđali obasjana nebeskim svjetlom i u duhovnoj levitaciji. Nakon njegove smrti na njegovu su se grobu događala mnoga čudesna ozdravljenja onih koji su se s vjerom utjecali njegovu moćnom zagovoru.

Štovanje i zaštitništvo

Svetim ga je proglasio papa Grgur XV. 12. ožujka 1622. godine, zajedno sa svojim duhovnim sinom Franjom Ksaverskim. Njegov se liturgijski spomendan slavi 31. srpnja, na dan njegova prijelaza u nebesku domovinu.

Njegovo tijelo počiva u crkvi Il Gesù u Rimu, u raskošnoj kapeli posvećenoj njemu u čast. Papa Pio XI. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom svih duhovnih vježbi i duhovnih obnova u Katoličkoj Crkvi. Zaštitnik je Družbe Isusove, vojnika, teologa i sveučilišnih studenata. U umjetnosti se prikazuje u svećeničkoj kazuli ili isusovačkom talaru, držeći u ruci knjigu Konstitucija na kojoj piše »Ad maiorem Dei gloriam« ili sa sjajnim monogramom imena Isusova (IHS) na prsima, s pogledom punim svetoga žara upravljenim prema nebu.

Isti dan, 31. srpnja, slave se i