Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 16. stoljeće › Životopisi › Sveti Petar Alkantarski

Sveti Petar Alkantarski
Klikni za povećanje
×
Sveti Petar Alkantarski
Sveti Petar Alkantarski. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PREZBITER

Sveti Petar Alkantarski

Spomendan
18. listopada
Razdoblje
16. stoljeće
Smrt
1562.

Život

Sveti Petar Alkantarski rođen je 1499. godine u mjestu Alcántara u pokrajini Cáceres u Španjolskoj. Njegov otac Petar Garavito bio je ugledni guverner toga mjesta, a majka je potjecala iz plemenitoga roda Sanabia. Nakon što je u rodnom gradu svladao osnove gramatike i filozofije, poslan je sa šesnaest godina na Sveučilište u Salamanki. No, privučen primjerom siromašnoga Krista, napustio je sveučilište te je 1515. godine stupio u franjevački samostan strožega opsluživanja u Manxaretesu.

U dvadeset i drugoj godini poslan je osnovati novu samostansku zajednicu u Badajozu. Za svećenika je zaređen 1524. godine, a već sljedeće godine postavljen je za gvardijana samostana Gospe od Anđela u Robredillu. Ubrzo se pročuo kao izvanredan propovjednik čija je riječ, crpljena iz proročkih i mudrosnih knjiga Staroga zavjeta, odisala nježnim čovjekoljubljem i potresala srca. Najradije je propovijedao siromasima i neukima.

Godine 1538. izabran je za provincijala provincije svetoga Gabrijela u Ekstremaduri. Na kapitulu u Plasenciji 1540. godine sastavio je nove, vrlo stroge odredbe za redovnički život, no naišao je na snažan otpor subraće koja nisu mogla podnijeti toliku strogost. Petar se stoga odrekao službe provincijala i povukao u samotne planine Arrábide u Portugalu, gdje se pridružio ocu Martinu da Santa Mariji u pustinjačkom životu. Privučeni njegovom svetošću, mnogi su mu se redovnici pridružili te su ondje niknule male zajednice koje su prerasle u novu provinciju.

Vrativši se u Španjolsku 1553. godine, proveo je dvije godine u potpunoj osami, a potom je bosonog pošao u Rim te od pape Julija III. ishodio dopuštenje za osnutak siromašnih samostana stroge opservancije, koji su ubrzo postali poznati kao franjevci bosonogi ili alkantarinci. Njegova se obnova temeljila na krajnjem siromaštvu, trajnoj molitvi i najstrožoj pokori.

Gospodin mu je povjerio i važno poslanje u vođenju drugih izabranih duša. Bio je prisni prijatelj svetoga Franje Borgije i svetoga Ivana Avilskoga. Kada je sveta Terezija Avilska prolazila kroz teška nerazumijevanja i protivljenja glede obnove Karmelskoga reda, upravo je u Petru pronašla mudroga duhovnog vođu, savjetnika i zaštitnika. Njegovo pismo od 14. travnja 1562. godine pružilo joj je odlučujuću podršku za otvaranje prvoga reformiranog samostana u Ávili.

Njegov osobni pokornički život nadilazio je ljudske sile: spavao je svega sat i pol na dan, i to sjedeći s glavom naslonjenom na panj, jeo je tek jednom u tri dana, a zimi je provodio noći u molitvi na hladnoći s otvorenim prozorom ćelije. Kada su mu na samrtnoj postelji ponudili čašu vode, odbio ju je rekavši: »I moj je Gospodin Isus Krist žeđao na križu«. Preminuo je u molitvi, klečeći na koljenima, 18. listopada 1562. godine u samostanu u Arenasu.

Čuda

Sveti Petar Alkantarski posjedovao je izvanredne mistične darove, viđenja i duh proroštva, o čemu opširno svjedoči sveta Terezija Avilska u svojem Životopisu. Njegova ljubav prema Bogu bila je toliko goruća da mu je nanosila stvarnu tjelesnu bol u grudima, a tijekom molitve redovito je viđan u dubokim zanosima i levitaciji iznad zemlje.

Predaja bilježi da ga za vrijeme oluja i teških snjegova pahulje nisu doticale, stvarajući oko njega nevidljivi svod dok je molio na otvorenom. Bog je po njegovoj prisutnosti i molitvi ozdravljao neizlječive bolesnike i umnažao hranu za siromašne. Neposredno nakon smrti ukazao se svetoj Tereziji u nebeskoj slavi, rekavši joj da je sretna bila njegova pokora jer mu je priskrbila toliku vječnu nagradu.

Štovanje i zaštitništvo

Papa Grgur XV. proglasio ga je blaženim 18. travnja 1622. godine, a svetim ga je proglasio papa Klement IX. 28. travnja 1669. godine. Njegov liturgijski spomendan slavi se 18. listopada, a u franjevačkom redu tradicionalno i 19. listopada.

Njegovi zemni ostaci počivaju u svetištu u mjestu Arenas de San Pedro u Španjolskoj. Autor je glasovite rasprave o molitvi i razmatranju, koju su visoko cijenili crkveni naučitelji. Godine 1826. proglašen je glavnim zaštitnikom Brazila, a 1962. godine zaštitnikom španjolske pokrajine Ekstremadure. Zbog svoje neprestane budnosti u molitvi proglašen je zaštitnikom noćnih čuvara i klanjatelja Presvetoga Oltarskoga Sakramenta. U umjetnosti se prikazuje kao iznimno mršav franjevac u skromnom habitu, bosonog, s raspelom ili bičem u ruci, u zanosu pred križem ili s golubicom Duha Svetoga koja mu šapće u uho.

Isti dan, 18. listopada, slave se i