Sveti Amabil djelovao je u petom stoljeću kao svećenik u Riomu, u pokrajini Auvergne u Akvitaniji. Živio je povučeno i ponizno, posvetivši se neprestanoj molitvi, strogom postu i neumornom vršenju bogoslužja. Svojim je kreposnim životom postao uzor i utjeha kršćanskome narodu u vremenima velikih društvenih previranja. Bio je poznat po svojoj neiscrpnoj ljubavi prema bolesnicima, siromasima i patnicima, kojima je svakodnevno dijelio duhovnu i tjelesnu utjehu. Doživio je duboku starost, a vjernici su ga već za života smatrali živim svecem. Preminuo je u Riomu, predavši dušu Gospodinu kojemu je vjerno služio cijeloga života.
Čuda
Gospodin je proslavio svetoga Amabila brojnim čudesnim djelima još za njegova zemaljskog života, a napose nakon smrti. Predaja bilježi da su se po njegovoj usrdnoj molitvi događala čudesna ozdravljenja bolesnih te da je posjedovao vlast nad nečistim dusima i divljim zvijerima. Vjernici su se stoljećima utjecali njegovu zagovoru protiv zmijskoga otrova i napada zlih duhova, a na njegovu su se grobu događala mnoga čudesna uslišanja.
Štovanje i zaštitništvo
Spomendan svetoga Amabila slavi se 18. listopada. Njegovo se tijelo časti u bazilici svetoga Amabila u Riomu, koja je postala važno hodočasničko središte. Zaštitnik je grada Rioma, a vjerni puk mu se utječe za zaštitu od vatre, oluja i zlih sila. U umjetnosti se prikazuje u misnom ruhu ili svećeničkoj odjeći, držeći križ ili knjigu molitava.