SVETAC · BISKUP
Sveti Flavijan Carigradski
- Spomendan
- 17. veljače
- Razdoblje
- 5. stoljeće
- Smrt
- 449.
Život
Sveti Flavijan bio je carigradski prezbiter i čuvar svetoga posuđa (skevofilaks) u sabornoj crkvi, poznat po iznimnoj svetosti života i kreposti. Godine 446. izabran je za carigradskoga patrijarha, naslijedivši svetoga Prokla. Njegov izbor izazvao je neprijateljstvo moćnoga carskoga komornika Krizafija, koji je tražio od novoga biskupa darove u zlatu, no Flavijan je neustrašivo odbio dati crkvena dobra na dar, ponudivši umjesto toga blagoslovljeni kruh (eulogiju). Zbog toga je Krizafij skovao urotu protiv patrijarha, pridobivši caricu Eudokiju.
Prilika za napad pružila se kada je na carigradskome saboru 448. godine arhimandrit Eutih, Krizafijev rođak, optužen za krivovjerje monofizitizma jer je tvrdio da u Kristu postoji samo jedna narav. Flavijan je pozvao Eutiha na pokajanje i umjerenost, no budući da je ovaj tvrdokorno odbio ispovjediti dvije naravi u Kristu, Flavijan ga je morao izopćiti i svrgnuti. Papa Lav Veliki odobrio je Flavijanovu presudu te mu je 449. godine uputio svoje glasovito Pismo Flavijanu (Tomus ad Flavianum), u kojemu je potvrdio pravovjerni nauk o dvjema cjelovitim naravima, božanskoj i ljudskoj, u jednoj Kristovoj Osobi.
Međutim, Krizafij i Dioskur, patrijarh Aleksandrije, nagovorili su cara Teodozija II. da 449. godine sazove sabor u Efezu, koji je papa Lav nazvao razbojničkim saborom (Latrocinium Ephesinum). Na tome nasilnom skupu, pod predsjedanjem Dioskura i uz prisutnost naoružanih vojnika, Flavijanu je oduzeto pravo govora, a Eutih je protuzakonito oslobođen. Kada je papinski legat Hilarije uložio prigovor, izbilo je strašno nasilje: Dioskurove pristaše i vojnici divljački su nasrnuli na svetoga Flavijana, udarali ga šakama, gazili nogama i teško ga ozlijedili. Zbačen i poslan u progonstvo u Hipepu u Lidiji, sveti je Flavijan od posljedica teških batina preminuo tri dana kasnije, u kolovozu 449. godine, položivši život za katoličku vjeru.
Štovanje i zaštitništvo
Spomendan svetoga Flavijana Carigradskoga slavi se 17. veljače, dok ga neki kalendari bilježe 18. veljače, na dan prijenosa njegova tijela. Na Ekumenskome saboru u Kalcedonu 451. godine razbojnički je sabor poništen, a sveti Flavijan svečano proslavljen kao mučenik za vjeru. Pobožna carica Pulherija dala je u trijumfu prenijeti njegove svete relikvije u Carigrad u crkvu Svetih Apostola. Relikvije mu se časte i u Italiji, osobito u Giulianovi. Crkva ga časti kao neustrašivoga branitelja bogočovještva Isusa Krista. U umjetnosti se prikazuje u patrijaršijskome ruhu s omoforom, držeći mučeničku palmu i dogmatsko pismo pape Lava Velikoga.
Isti dan, 17. veljače, slave se i
- Blaženi Antun Leszczewicz, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Luka Belludi, prezbiter 13. stoljeće
- Sveti Bonos od Triera, biskup 4. stoljeće
- Sveti Evermod Ratzeburški, biskup 12. stoljeće
- Sveti Finan od Lindisfarnea, biskup i opat 7. stoljeće
- Sveti Fintan od Clonenagha, opat 7. stoljeće
- Sveti Mesrop Maštoc, crkveni naučitelj 5. stoljeće
- Sveta sedmorica utemeljitelja Reda slugu Marijinih, redovnici 14. stoljeće
- Sveti Konstabil od Cave, opat 5. stoljeće
- Sveti Petar Yu Chŏng-nyul, mučenik 19. stoljeće
- Sveti Silvin od Thérouannea, biskup 8. stoljeće
- Sveti Teodor Tiron, vojnik i mučenik 4. stoljeće