SVETAC · PAPA
Sveti Bonifacije I.
- Spomendan
- 4. rujna
- Razdoblje
- 5. stoljeće
Život
Sveti Bonifacije I. rođen je u Rimu kao sin prezbitera Jokunda. Prema predaji, za svećenika ga je zaredio papa Damaz I., a kasnije je služio kao povjerljivi izaslanik pape Inocenta I. u Carigradu. Nakon smrti pape Zozima potkraj 418. godine, dio rimskoga klera, uglavnom đakoni, zauzeo je Lateransku baziliku i izabrao arhiđakona Eulalija. Veći dio svećenstva i naroda okupio se u crkvi svete Teodore te je, protiv njegove volje, za papu izabrao ostarjeloga Bonifacija, čovjeka poznatoga po dubokoj učenosti, milosrđu i kreposnu karakteru. Obojica su posvećena u nedjelju, 29. prosinca 418. godine.
Nakon što je car Honorije u Ravenni ispitao nastali raskol, naredio je da oba kandidata napuste Rim do sazivanja općega sabora. Međutim, Eulalije je samovoljno provalio u Rim na Veliku subotu kako bi slavio vazmene obrede u Lateranu, zbog čega ga je carska vlast uklonila i priznala Bonifacija zakonitim rimskim prvosvećenikom. Bonifacije je svečano ušao u Rim u travnju 419. godine, a car je na njegov zahtjev donio zakon prema kojemu u slučaju spornoga izbora nijedan pretendent ne smije biti priznat, nego se mora provesti novi kanonski izbor.
Tijekom svoga pontifikata Bonifacije I. pokazao je iznimnu revnost u očuvanju crkvene discipline i obrani prvenstva Rimske Stolice. Ograničio je prekomjerne povlastice koje je arleški biskup Patroklo dobio nad drugim galskim biskupijama te je ponovno uspostavio prava metropolita u Vienneu i Narbonneu. Mudro je i pomirljivo riješio nesporazume s Crkvom u Africi glede priziva Rimu, očuvavši papinski autoritet kao vrhovnoga čuvara stege.
Snažno je podupirao svetoga Augustina u borbi protiv pelagijanskoga krivovjerja; kada su do Rima stigla klevetnička pelagijanska pisma protiv Augustina, papa ih je poslao biskupu Hipona, a Augustin mu je uzvratio posvetivši mu svoje glasovito djelo Protiv dviju pelagijanskih poslanica u četiri knjige. Na Istoku je Bonifacije nepokolebljivo branio jurisdikciju Apostolske Stolice nad Ilirikom, potvrdivši solunskoga biskupa Rufa za papinskoga vikara i spriječivši pokušaje cara Teodozija II. da to područje podredi carigradskomu patrijarhu. Obnovio je drevnu zabranu kojom se ženama branilo dodirivati sveto posuđe i paliti tamjan pri oltaru te zabranio primanje robova u kler. Sveto je preminuo u Rimu 4. rujna 422. godine.
Štovanje i zaštitništvo
Katolička Crkva slavi spomendan svetoga Bonifacija I. 4. rujna, na dan njegova prijelaza u vječnost, premda se u nekim povijesnim kalendarima spominjao i 25. listopada. Pokopan je na Maksimovu groblju uz Salarijsku cestu, blizu groba svoje zaštitnice svete Felicite, u čiju je čast podigao oratorij. Prikazuje se u papinskom ruhu s tijarom, trostrukim križem i knjigom kanona.
Isti dan, 4. rujna, slave se i
- Blažena Katarina Mattei iz Racconigija, djevica 16. stoljeće
- Blaženi Franjo Sendra Ivars, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveta Ida od Herzfelda, udovica 9. stoljeće
- Sveta Irmgarda od Kölna, grofica 11. stoljeće
- Sveta Rozalija Palermska, djevica 12. stoljeće
- Sveti Fredald od Mendea, biskup i mučenik 9. stoljeće
- Sveti Kaletrik od Chartresa, biskup 6. stoljeće
- Sveti Mojsije, prorok Stari zavjet
- Blažena Marija od svete Cecilije Rimske Bélanger, djevica 20. stoljeće
- Blaženi Bernard Bleda Grau, redovnik i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Josip Paskval Carda Saporta, prezbiter i mučenik 4. stoljeće
- Blaženi Scipion Jeronim Brigeat de Lambert, prezbiter i mučenik 18. stoljeće
- Sveti Marcel od Châlonsa, mučenik 7. stoljeće