Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 19. stoljeće › Životopisi › Blaženi Pio IX.

Blaženi Pio IX.
Klikni za povećanje
×
Blaženi Pio IX.
Blaženi Pio IX.. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · PAPA

Blaženi Pio IX.

Spomendan
7. veljače
Razdoblje
19. stoljeće
Smrt
1878.

Život

Blaženi Pio IX., rođen kao Giovanni Maria Mastai-Ferretti 13. svibnja 1792. godine u Senigalliji na jadranskoj obali Italije, bio je deveto dijete grofa Girolama Mastai-Ferrettija i Caterine rođene Solazzi. U djetinjstvu je nakon pada u nabujali potok zadobio tešku ozljedu glave, uslijed čega je godinama patio od epileptičnih napadaja. Zbog te bolesti morao je prekinuti školovanje kod otaca pijarista u Volterri, a kasnije je odbijen i iz Papinske plemićke straže. Utjehu je pronašao u susretu s mladim svetim Vincenzom Pallottijem, koji mu je prorekao da će ozdraviti i jednoga dana postati papa. Godine 1815. hodočastio je u Loreto, gdje ga je papa Pio VII. ohrabrio; ondje je po zagovoru Gospe Loretske potpuno i trajno oslobođen bolesti.

Nakon teološkog studija u Rimu, za svećenika je zaređen 10. travnja 1819. godine. Svoju prvu svetu misu proslavio je na Uskrs u sirotištu »Tata Giovanni«, posvetivši se brizi za napuštenu djecu i siromahe. Od 1823. do 1825. godine sudjelovao je u papinskoj diplomatskoj misiji u Čileu i Urugvaju, postavši prvi budući papa koji je kročio na američko tlo. Papa Lav XII. imenovao ga je 1827. godine nadbiskupom Spoleta, gdje se istaknuo brigom za siromahe i mudrim posredovanjem kojim je spasio grad od krvoprolića tijekom ustanka 1831. godine. Papa Grgur XVI. premjestio ga je 1832. godine na čelo biskupije Imola te ga 1840. uvrstio u Kardinalski zbor.

Nakon smrti Grgura XVI., 16. lipnja 1846. godine, kardinal Mastai-Ferretti izabran je za papu u pedeset i četvrtoj godini života, uzevši ime Pio IX.. Njegov pontifikat trajao je trideset i jednu godinu, sedam mjeseci i dvadeset i tri dana, ostavši najdulji u povijesti Crkve nakon svetoga Petra. Započeo je vladavinu političkim reformama i općim pomilovanjem zatvorenika, no radikalni revolucionari ubrzo su pokrenuli pobunu, ubili papinskoga premijera Rossija i opkolili Papu u Kvirinalu. Pio IX. morao je u studenome 1848. godine preobučen pobjeći u Gaetu, a u Rim se vratio u travnju 1850. uz pomoć francuskih postrojbi. Do 1870. godine hrabro se borio za neovisnost Crkve, no padom Rima u rujnu 1870. prestala je postojati tisućljetna Papinska Država, a Papa se povukao u Vatikan kao dobrovoljni zatočenik.

Unatoč političkim burama, njegov je duhovni rad bio grandiozan. Dana 8. prosinca 1854. godine svečano je proglasio dogmu o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, a enciklikom »Quanta cura« i zbirkom »Syllabus« 1864. godine osudio je zablude modernoga materijalizma, vjerskog indiferentizma i lažnog napretka. Godine 1869. sazvao je Prvi vatikanski koncil, na kojemu je svečano definirana dogma o papinskoj nezabludivosti kada govori s katedre (ex cathedra) o stvarima vjere i morala. Utemeljio je preko dvije stotine novih biskupija diljem svijeta i obnovio crkvenu hijerarhiju u Engleskoj i Nizozemskoj. Preminuo je u Vatikanu 7. veljače 1878. godine.

Čuda

Svetost pape Pija IX. posvjedočena je mnogim nadnaravnim milostima za života i nakon smrti. Sam je u mladosti doživio čudesno ozdravljenje od neizlječive padavice po zagovoru Blažene Djevice Marije u Loretu.

Za njegovu beatifikaciju Crkva je pomno ispitala i priznala čudesno ozdravljenje francuske redovnice sestre Marie-Thérèse de Saint-Paul, koja je bolovala od teške i smrtonosne bolesti kostiju i zglobova. Nakon što su se sve njezine susestre obratile molitvom papi Piju IX., redovnica je u jednom trenutku posve ozdravila i ustala iz bolesničke postelje, što je liječničko povjerenstvo u Rimu proglasilo znanstveno neobjašnjivim čudom.

Štovanje i zaštitništvo

Postupak za beatifikaciju pape Pija IX. otvoren je 1907. godine pod svetim papom Pijom X.. Papa Ivan Pavao II. potvrdio je junački stupanj njegovih kršćanskih kreposti 1986. godine, proglasivši ga časnim slugom Božjim. Isti ga je papa svečano proglasio blaženim 3. rujna 2000. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu, tijekom Velikoga jubileja, zajedno s papom Ivanom XXIII..

Njegovi posmrtni ostaci počivaju u bazilici svetoga Lovre izvan zidina (San Lorenzo fuori le mura) u Rimu, kamo su preneseni po njegovoj izričitoj želji. Njegov liturgijski spomendan slavi se 7. veljače, na dan njegova preminuća. U umjetnosti se prikazuje u bijeloj papinskoj haljini s mocetom i papinskim križem, često s bulom proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću u ruci ili u molitvi pred Presvetim Sakramentom.

Isti dan, 7. veljače, slave se i