SVETAC · PREZBITER
Sveti Šarbel Makhlouf
- Spomendan
- 24. srpnja
- Razdoblje
- 19. stoljeće
- Smrt
- 1898.
Među najštovanijima: Najštovaniji na hrvatskom području, Najštovaniji na engleskom području, Najštovaniji na talijanskom području, Najštovaniji na španjolskom području, Najštovaniji na francuskom području, Najštovaniji na poljskom području
Život
Sveti Šarbel Makhlouf (u arapskom Charbel), krsnim imenom Josip Antun (Youssef Antoun), rođen je 8. svibnja 1828. u visokoplaninskom selu Bkaakafra, najvišem naselju u Libanonu, u siromašnoj maronitskoj težačkoj obitelji Antuna Makhloufa i Brigitte rođene Chidiac. Kada su mu bile tek tri godine, otac mu je umro pri povratku s prisilnoga rada za osmansku vojsku. Majka se preudala za pobožna čovjeka koji je kasnije zaređen za đakona. Od malena je dječak pokazivao iznimnu sklonost molitvi i sabranosti. Dok je čuvao obiteljsko stado krava, povlačio se u obližnju špilju gdje je postavio ikonu Presvete Bogorodice i provodio sate u molitvi. Dva njegova ujaka bila su redovnici pustinjaci, što je u njemu raspirivalo želju za samotničkim životom s Bogom.
U dobi od dvadeset i dvije godine, ne govoreći nikome o svojoj namjeri, napustio je rodni dom i pošao u samostan Gospe od Mayfouqa Libanonskoga maronitskog reda. U novicijatu je uzeo redovničko ime Šarbel, prema ranokršćanskom antiohijskom mučeniku iz drugoga stoljeća. Svečane redovničke zavjete položio je 1. studenoga 1853. u samostanu svetoga Marona u Annayi. Studij filozofije i teologije završio je u samostanu svetih Ciprijana i Justine u Kfifanu, gdje mu je jedan od glavnih duhovnih učitelja bio sveti Nimatullah Kassab Al-Hardini. Za svećenika je zaređen 23. srpnja 1859. u patrijaršijskom sjedištu u Bkerkeu.
Nakon ređenja otac Šarbel vratio se u samostan u Annayi, gdje je šesnaest godina živio uzornim redovničkim životom stroge pokore, poslušnosti i molitve. No u njegovu je srcu sazrijevala želja za potpunom samoćom. Poglavari su mu 13. veljače 1875. dopustili da se povuče u pustinjački stan svetih Petra i Pavla na brdu iznad samostana. Ondje je proveo posljednje dvadeset i tri godine života u neprestanom bdjenju, postu i molitvi. Jeo je samo jedan skroman obrok dnevno, provodeći sate i sate u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Njegova je sveta misa bila središte čitava njegova bića, a slavio ju je s tolikim žarom da se činilo kako već gleda nebesku stvarnost. Dana 16. prosinca 1898., dok je slavio svetu liturgiju i izgovarao riječi prinosa: »O Oče istine, evo Tvoga Sina, žrtve koja Ti ugađa«, pogodio ga je moždani udar. U teškim patnjama, neprestano ponavljajući imena Isusa, Marije i Josipa, preminuo je u svom pustinjačkom stanu na Badnjak, 24. prosinca 1898. godine.
Čuda
Gospodin je svoga vjernog slugu proslavio već za života darom čudesnih ozdravljenja i blagoslova, no nakon njegove smrti Annaya je postala vrelo nebrojenih čudesnih zahvata Božje milosti. Nekoliko mjeseci nakon ukopa na groblju u Annayi, iz njegova je groba noću počelo izbijati jako i sjajno svjetlo koje su vidjeli i mještani okolnih sela. Kada su redovnici otvorili grob, pronašli su njegovo tijelo potpuno neraspadnuto, savitljivo i toplo poput tijela živoga čovjeka. Iz tijela je desetljećima čudesno izvirala bistra crvenkasta tekućina, mješavina krvi i vode, koja je natapala odjeću i zidove grobnice, a medicina nije mogla ponuditi nikakvo naravno objašnjenje.
Među nebrojenim čudesnim ozdravljenjima izdvaja se slučaj Nohad El-Shami, majke dvanaestero djece, koja je 1993. bolovala od potpune uzetosti izazvane začepljenjem karotidnih arterija. U snu su joj se ukazali sveti Šarbel i sveti Maron; otac Šarbel joj je operirao vrat, a kada se probudila, bila je posve zdrava s vidljivim ranama na vratu koje su kasnije krvarile. U Sjedinjenim Američkim Državama, u Phoenixu u Arizoni, mlada majka Dafne Gutierrez, koja je potpuno oslijepila zbog teškoga oštećenja očnoga živca, trenutačno je progledala 2016. godine nakon molitve pred izloženim relikvijama svetoga Šarbela. Njegovu grobu u Libanonu hodočaste ne samo kršćani svih obreda, nego i muslimani i druzi, primajući utjehu i ozdravljenja.
Štovanje i zaštitništvo
Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 5. prosinca 1965., uoči samoga zaključenja Drugoga vatikanskog koncila, a svetim 9. listopada 1977. godine u bazilici svetoga Petra u Rimu. U Rimokatoličkoj Crkvi njegov se liturgijski spomendan slavi 24. srpnja, dok ga Maronitska Crkva slavi treće nedjelje u srpnju te na dan njegova preminuća 24. prosinca. Njegovo tijelo počiva u samostanu svetoga Marona u Annayi u Libanonu, koji je postao jedno od najvećih svjetskih hodočasničkih svetišta. Štuje se kao zaštitnik bolesnih, zagovornik u beznadnim stanjima, uzor redovničkoga i pustinjačkoga života te snažan simbol mira i jedinstva na Bliskom istoku.
Isti dan, 24. srpnja, slave se i
- Blažena Ljudevita Savojska, redovnica 16. stoljeće
- Blažena Marija od Milosti Prat, djevica i mučenica 20. stoljeće
- Blažena Marija Pilar od svetog Franje Borgije Martínez García, Terezija od Djeteta Isusa García García i Marija Anđela od svetog Josipa Valtierra Tordesillas, djevice i mučenice 20. stoljeće
- Blaženi Antun Torriani iz L'Aquile, prezbiter 15. stoljeće
- Blaženi Modestin od Isusa i Marije Mazzarella, prezbiter 19. stoljeće
- Blaženi Nikola Garlick, Robert Ludlam i Rikard Simpson, prezbiteri i mučenici 16. stoljeće
- Sveta Sigolena od Albija, redovnica 7. stoljeće
- Sveti Balduin od Rietija, opat 12. stoljeće
- Sveti Boris i Gljeb, mučenici 11. stoljeće
- Sveti Deklan od Ardmorea, biskup 5. stoljeće
- Sveti Fantin Stariji Čudotvorac, samotnjak 4. stoljeće
- Sveti Viktorin od Amiterna, biskup i mučenik 1. stoljeće
- Blažena Kristina Čudesna, djevica 3. stoljeće
- Blaženi Ivan Tavelli iz Tossignana, biskup 15. stoljeće
- Blaženi Josip Lambton, prezbiter i mučenik 16. stoljeće
- Blaženi Ksaver Bordas Piferrer, redovnik i mučenik 20. stoljeće
- Sveta Eufrazija, djevica 5. stoljeće
- Sveta Kinga (Kunigunda), redovnica 13. stoljeće
- Sveta Kristina Bolsenska, djevica i mučenica 3. stoljeće
- Sveti Ivan Boste, prezbiter i mučenik 16. stoljeće
- Sveti Josip Fernández, prezbiter i mučenik 19. stoljeće