Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 19. stoljeće › Životopisi › Sveti Šarbel Makhlouf

Sveti Šarbel Makhlouf
Klikni za povećanje
×
Sveti Šarbel Makhlouf
Sveti Šarbel Makhlouf. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · PREZBITER

Sveti Šarbel Makhlouf

Spomendan
24. srpnja
Razdoblje
19. stoljeće
Smrt
1898.

Život

Sveti Šarbel Makhlouf (u arapskom Charbel), krsnim imenom Josip Antun (Youssef Antoun), rođen je 8. svibnja 1828. u visokoplaninskom selu Bkaakafra, najvišem naselju u Libanonu, u siromašnoj maronitskoj težačkoj obitelji Antuna Makhloufa i Brigitte rođene Chidiac. Kada su mu bile tek tri godine, otac mu je umro pri povratku s prisilnoga rada za osmansku vojsku. Majka se preudala za pobožna čovjeka koji je kasnije zaređen za đakona. Od malena je dječak pokazivao iznimnu sklonost molitvi i sabranosti. Dok je čuvao obiteljsko stado krava, povlačio se u obližnju špilju gdje je postavio ikonu Presvete Bogorodice i provodio sate u molitvi. Dva njegova ujaka bila su redovnici pustinjaci, što je u njemu raspirivalo želju za samotničkim životom s Bogom.

U dobi od dvadeset i dvije godine, ne govoreći nikome o svojoj namjeri, napustio je rodni dom i pošao u samostan Gospe od Mayfouqa Libanonskoga maronitskog reda. U novicijatu je uzeo redovničko ime Šarbel, prema ranokršćanskom antiohijskom mučeniku iz drugoga stoljeća. Svečane redovničke zavjete položio je 1. studenoga 1853. u samostanu svetoga Marona u Annayi. Studij filozofije i teologije završio je u samostanu svetih Ciprijana i Justine u Kfifanu, gdje mu je jedan od glavnih duhovnih učitelja bio sveti Nimatullah Kassab Al-Hardini. Za svećenika je zaređen 23. srpnja 1859. u patrijaršijskom sjedištu u Bkerkeu.

Nakon ređenja otac Šarbel vratio se u samostan u Annayi, gdje je šesnaest godina živio uzornim redovničkim životom stroge pokore, poslušnosti i molitve. No u njegovu je srcu sazrijevala želja za potpunom samoćom. Poglavari su mu 13. veljače 1875. dopustili da se povuče u pustinjački stan svetih Petra i Pavla na brdu iznad samostana. Ondje je proveo posljednje dvadeset i tri godine života u neprestanom bdjenju, postu i molitvi. Jeo je samo jedan skroman obrok dnevno, provodeći sate i sate u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Njegova je sveta misa bila središte čitava njegova bića, a slavio ju je s tolikim žarom da se činilo kako već gleda nebesku stvarnost. Dana 16. prosinca 1898., dok je slavio svetu liturgiju i izgovarao riječi prinosa: »O Oče istine, evo Tvoga Sina, žrtve koja Ti ugađa«, pogodio ga je moždani udar. U teškim patnjama, neprestano ponavljajući imena Isusa, Marije i Josipa, preminuo je u svom pustinjačkom stanu na Badnjak, 24. prosinca 1898. godine.

Čuda

Gospodin je svoga vjernog slugu proslavio već za života darom čudesnih ozdravljenja i blagoslova, no nakon njegove smrti Annaya je postala vrelo nebrojenih čudesnih zahvata Božje milosti. Nekoliko mjeseci nakon ukopa na groblju u Annayi, iz njegova je groba noću počelo izbijati jako i sjajno svjetlo koje su vidjeli i mještani okolnih sela. Kada su redovnici otvorili grob, pronašli su njegovo tijelo potpuno neraspadnuto, savitljivo i toplo poput tijela živoga čovjeka. Iz tijela je desetljećima čudesno izvirala bistra crvenkasta tekućina, mješavina krvi i vode, koja je natapala odjeću i zidove grobnice, a medicina nije mogla ponuditi nikakvo naravno objašnjenje.

Među nebrojenim čudesnim ozdravljenjima izdvaja se slučaj Nohad El-Shami, majke dvanaestero djece, koja je 1993. bolovala od potpune uzetosti izazvane začepljenjem karotidnih arterija. U snu su joj se ukazali sveti Šarbel i sveti Maron; otac Šarbel joj je operirao vrat, a kada se probudila, bila je posve zdrava s vidljivim ranama na vratu koje su kasnije krvarile. U Sjedinjenim Američkim Državama, u Phoenixu u Arizoni, mlada majka Dafne Gutierrez, koja je potpuno oslijepila zbog teškoga oštećenja očnoga živca, trenutačno je progledala 2016. godine nakon molitve pred izloženim relikvijama svetoga Šarbela. Njegovu grobu u Libanonu hodočaste ne samo kršćani svih obreda, nego i muslimani i druzi, primajući utjehu i ozdravljenja.

Štovanje i zaštitništvo

Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 5. prosinca 1965., uoči samoga zaključenja Drugoga vatikanskog koncila, a svetim 9. listopada 1977. godine u bazilici svetoga Petra u Rimu. U Rimokatoličkoj Crkvi njegov se liturgijski spomendan slavi 24. srpnja, dok ga Maronitska Crkva slavi treće nedjelje u srpnju te na dan njegova preminuća 24. prosinca. Njegovo tijelo počiva u samostanu svetoga Marona u Annayi u Libanonu, koji je postao jedno od najvećih svjetskih hodočasničkih svetišta. Štuje se kao zaštitnik bolesnih, zagovornik u beznadnim stanjima, uzor redovničkoga i pustinjačkoga života te snažan simbol mira i jedinstva na Bliskom istoku.

Isti dan, 24. srpnja, slave se i