Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 15. stoljeće › Životopisi › Sveti Didak Alkalski

SVETAC · REDOVNIK

Sveti Didak Alkalski

Spomendan
12. studenoga
Razdoblje
15. stoljeće

Život

Sveti Didak Alkalski (Diego de Alcalá, poznat i kao Didak iz San Nicolása) rođen je oko 1400. godine u seocu San Nicolás del Puerto u Andaluziji u Španjolskoj, u siromašnoj i duboko pobožnoj kršćanskoj obitelji. Od ranoga djetinjstva osjećao je snažnu privlačnost prema samoći i molitvi. Još kao dječak povukao se k jednomu svećeniku pustinjaku u blizini rodnoga mjesta, učeći se strogoj askezi, radu i razmatranju nebeskih tajni. Potom je nekoliko godina proveo kao putujući pustinjak.

Prepoznavši Božji poziv na posvećeni život, Didak je zatražio prijem u opservantsku granu Reda manje braće (franjevaca) u samostanu Arruzafa pokraj Córdobe. Primljen je kao redovnički brat laik te je s radošću preuzimao najskromnije službe: radio je u kuhinji, obrađivao vrt, dvorio bolesnike i posluživao na samostanskim vratima, trajno prebivajući u dubokom molitvenom sabiranju.

Godine 1445. poslan je kao misionar na Kanarske otoke, na otok Fuerteventuru, gdje su braća tek započinjala naviještanje Evanđelja domaćem stanovništvu. Premda je bio nepismeni brat laik, poglavari su ga zbog njegove izvanredne razboritosti, žara i svetosti postavili za gvardijana samostana svetoga Bonaventure. Didak je neustrašivo branio domoroce od nasilja i izrabljivanja španjolskih osvajača, privodeći mnoge krštenju vlastitim primjerom blagosti i ljubavi.

Vrativši se u Španjolsku 1449. godine, pošao je sljedeće godine na hodočašće u Rim povodom Svete godine 1450. i svečane kanonizacije svetoga Bernardina Sienskoga. U Rimu je u to vrijeme izbila strašna zaraza kuge među tisućama okupljenih hodočasnika i redovnika. Didak se smjesta stavio na raspolaganje kao bolničar u samostanu pri bazilici Santa Maria in Aracoeli. Punih je tri mjeseca s herojskom ljubavlju dvorio okužene, čistio njihove gnojne rane i hranio bolesnike, ne bojeći se smrti, a Gospodin je po njegovim rukama ozdravio mnoge patnike.

Nakon povratka u Španjolsku poslan je u samostan Santa María de Jesús u Alcalá de Henaresu. Ondje je proveo posljednje godine života u potpunoj skrovitosti, postu i mističnom motrenju. Preminuo je u Gospodinu u Alcalá de Henaresu 12. studenoga 1463. godine.

Čuda

Sveti je Didak bio glasoviti čudotvorac. Za života je često bolesnike pomazivao uljem iz kandila koje je gorjelo pred kipom Majke Božje, čineći nad njima znak križa, nakon čega bi bolesnici smjesta ozdravljali. Predaja bilježi i čudo s ružama: kada ga je gvardijan zaustavio sumnjajući da iz samostana iznosi hranu za siromahe i zatražio da otvori plašt, komadi kruha koje je nosio na čudesan su se način pretvorili u mirisne ruže.

Nakon njegove smrti njegovo je tijelo ostalo posve neraspadnuto, šireći divan miomiris. Godine 1562. španjolski prijestolonasljednik don Carlos, sin kralja Filipa II., pao je niz stube i zadobio smrtonosne ozljede glave. Kada su liječnici izgubili svaku nadu, neraspadnuto tijelo svetoga Didaka doneseno je u prinčevu sobu i položeno uz bolesnika: u tom je času princ zaspao, u snu ugledao svetoga Didaka koji mu je navijestio ozdravljenje, te se probudio potpuno zdrav.

Štovanje i zaštitništvo

Rimokatolička Crkva slavi spomendan svetoga Didaka Alkalskoga 12. studenoga (dok se u nekim kalendarima spominje 13. studenoga). Papa Siksto V. svečano ga je kanonizirao 1588. godine, kao prvoga brata laika franjevačkoga reda uzdignuta na čast oltara. Njegovo se neraspadnuto tijelo s velikim poštovanjem čuva u katedrali u Alcalá de Henaresu u Španjolskoj. Po njemu je nazvan glasoviti grad San Diego u Kaliforniji, gdje su španjolski franjevci podigli misiju u njegovu čast. U umjetnosti se prikazuje u franjevačkom habitu s križem u ruci, s plaštem punim ruža ili s posudom u kojoj nosi hranu bolesnicima i siromasima. Zaštitnik je franjevačke braće laika, siromaha i bolničkih poslužitelja.

Isti dan, 12. studenoga, slave se i