Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 14. stoljeće › Životopisi › Blaženi Vivald iz San Gimignana

Blaženi Vivald iz San Gimignana
Klikni za povećanje
×
Blaženi Vivald iz San Gimignana
Blaženi Vivald iz San Gimignana. Izvor slike: Wikimedia Commons

BLAŽENIK · PUSTINJAK

Blaženi Vivald iz San Gimignana

Spomendan
1. svibnja
Razdoblje
14. stoljeće
Smrt
1320.

Život

Blaženi Vivald iz San Gimignana, rođen u plemićkoj obitelji Stricchi oko 1260. godine u San Gimignanu u Toskani, proveo je ranu mladost u krugu obitelji na seoskom imanju u Fognanu. Ondje je u tišini šuma i polja razvio ljubav prema osami, sabranosti i molitvi. Nakon prerane smrti voljene majke, utjehu i duhovno vodstvo pronašao je u svetom svećeniku Bartolu iz San Gimignana, koji mu je postao trajni duhovni učitelj i životni uzor. Vivald je stupio u Treći samostanski red svetoga Franje, odlučivši svoj život posvetiti Bogu i najpotrebitijima.

Kada je Bartolo obolio od teške i neizlječive gube, morao je napustiti svoju župu i povući se u leprozorij u Celloleu pokraj San Gimignana. Vivald je tada pokazao herojsku kršćansku vjernost: nije napustio svoga učitelja, nego je pošao s njim u kuću patnje. Punih dvadeset godina Vivald je nesebično dvorio Bartola i ostale gubavce, previjajući njihove gnojne rane, perući im noge, hraneći ih i tješeći Božjom riječju. U tim je patnicima gledao samoga izranjenoga Krista, služeći im u duhu evanđeoske poniznosti i samoprijegora.

Nakon što je Bartolo sveto preminuo 1300. godine, Vivald je osjetio poziv na potpunu pustinjačku osamu. Povukao se u gustu i negostoljubivu šumu Camporena nedaleko od Montaionea. Ondje je za svoje obitavalište odabrao šuplje deblo velikoga kestena. Prostor je bio toliko tijesan da je u njemu mogao samo klečati u molitvi. U tom skromnom deblu Vivald je proveo puna dva desetljeća u najstrožoj pokori, trajnom postu o vodi i šumskom bilju te neprestanom razmatranju nebeskih stvarnosti. Nakon iznimno oštre zime, predao je svoju čistu dušu Bogu u šupljini kestena 1. svibnja 1320. godine.

Čuda

Vivaldov život bio je obilježen čudesnim očitovanjima Božje blizine. Dok je još bio s Bartolom, jednoga kišnog dana primili su promrzloga starca, posjeli ga uz ognjište, s poštovanjem mu oprali noge i pripremili ležaj; usred noći tajanstveni glas objavio im je da su ugostili samoga Krista, a kada su pohitali k postelji, našli su je praznu i obasjanu nebeskim mirom.

U trenutku Vivaldove smrti u šumi Camporena, zvona župne crkve svetoga Regola u Montaioneu sama su od sebe počela radosno i svečano zvoniti. Začuvši čudesnu zvonjavu usred dana, mještani su pošli za zvukom u šumu i pronašli Vivaldovo beživotno tijelo kako sklopljenih ruku počiva u deblu kestena.

Štovanje i zaštitništvo

Nakon njegove smrti mnoštvo vjernika hrlilo je u šumu Camporena, pa su pobožni hodočasnici razdijelili čitavo kestenovo stablo kao relikvije. Na tom je mjestu ubrzo podignuta kapela i samostan, koji se razvio u poznato svetište San Vivaldo u Montaioneu. Kult blaženoga Vivalda svečano je potvrdio papa Pio X. 13. veljače 1908. godine. Spomendan mu se u Katoličkoj Crkvi slavi 1. svibnja, a u franjevačkom redu 2. svibnja. Njegovo tijelo počiva u crkvi samostana San Vivaldo. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u pokorničkom habitu trećoredca kako kleči u molitvi unutar šupljega kestenova stabla, s raspelom i krunicom u ruci.

Isti dan, 1. svibnja, slave se i