SVETAC · BISKUP
Sveti Petar Toma
- Spomendan
- 6. siječnja
- Razdoblje
- 14. stoljeće
- Smrt
- 1366.
Život
Sveti Petar Toma rodio se oko 1305. godine u zabačenom selu Salimaso de Thomas u Périgordu u Francuskoj, u iznimno siromašnoj težačkoj obitelji kmetskoga staleža. Kako bi olakšao teško siromaštvo svojih roditelja, već je kao dvanaestogodišnji dječak napustio rodni dom i otišao u Monpazier, uzdržavajući se od milostinje i podučavajući mlađu djecu. Školovanje je nastavio u Agenu, gdje se upoznao s ocima karmelićanima i zavolio njihov način života.
U svojoj dvadeset i prvoj godini stupio je u Karmelićanski red te položio redovničke zavjete u Bergeracu. Nakon studija filozofije zaređen je za svećenika, a potom je predavao u Bordeauxu, Albiju i Parizu, gdje je 1348. godine postigao naslov magistra teologije. Zbog svoje učenosti, rječitosti i kreposti izabran je za generalnoga prokuratora reda te je poslan na papinski dvor u Avignon. Papa Klement VI. i njegovi nasljednici prepoznali su u njemu rijedak dar mirotvorstva i diplomatske mudrosti, pa su mu povjeravali najosjetljivije poslanje. Djelovao je kao papinski poslanik radi mirenja zaraćenih kršćanskih vladara i gradova, posredujući između Venecije, Genove, Milana i Napulja te između Ugarske i Mletaka oko dalmatinskih posjeda.
Godine 1354. imenovan je biskupom Pattija i Lipara, a papa ga je poslao u diplomatsku misiju u Srbiju i Carigrad, gdje je radio na promicanju jedinstva istočne i zapadne Crkve. Godine 1359. imenovan je općim papinskim legatom za Istok i biskupom Korone na Peloponezu. Neumorno je obilazio kršćanska uporišta, utvrđivao obranu Smirne, hrabrio posade na Rodu i Kreti te osobno krunio Petra I. Lusignana za jeruzalemskoga kralja u Famagusti. Godine 1363. postavljen je za nadbiskupa Krete, a 1364. za naslovnoga latinskoga patrijarha Carigrada, utemeljivši iste godine i teološki fakultet na sveučilištu u Bologni.
Žarko je nastojao oko oslobođenja kršćanskih svetinja i obrane kršćana od turskoga nadiranja. U listopadu 1365. godine sudjelovao je u križarskome pothvatu i zauzimanju Aleksandrije, nastojeći sačuvati stegu i spriječiti nasilje, no vojnici su ubrzo napustili grad radi plijena. Vrativši se na Cipar, Petar Toma se u Famagusti pripremao za put papi u Rim. Oslabljen strogim postom, pokorom i naporima putovanja, teško se razbolio uoči Božića. Preminuo je u svetosti u karmelićanskom samostanu u Famagusti na Cipru, 6. siječnja 1366. godine.
Čuda
Sveti Petar Toma bio je za života cijenjen kao čudotvorac i čovjek silne molitve. Dok je jednom prigodom propovijedao u Cahorsu za vrijeme velike procesije organizirane zbog pogubne suše, na njegovu je žarku molitvu s vedra neba pala obilna kiša koja je spasila usjeve i narod od gladi. Kada je krajem 1361. godine na Cipru harala strašna pošast kuge, sveti je biskup organizirao neprestane molitve, procesije i mise u Nikoziji i Famagusti, nakon čega se zaraza čudesno zaustavila.
Štovanje i zaštitništvo
Odmah nakon Petrove smrti narod na Cipru počeo ga je častiti kao sveca, a biskup Laodiceje pokrenuo je biskupijski postupak već u travnju 1366. godine. Iako je svetac želio da mu tijelo bude preneseno u Bergerac, ostao je pokopan u crkvi karmelićana u Famagusti, no nakon turskoga osvajanja otoka grobu se izgubio trag.
Papa Urban VIII. službeno je potvrdio njegovo štovanje 1628. godine, uvrstivši ga u zbor svetaca. Spomendan mu se u Rimskom martirologiju slavi 6. siječnja, a u Karmelićanskome redu 8. siječnja. U umjetnosti se prikazuje u karmelićanskom habitu s biskupskom mitrom i patrijaršijskim križem s dvije poprečne prečke, držeći u ruci knjigu, grančicu masline ili strijelu, kao nebeski zaštitnik crkvenoga jedinstva, kršćanskih mirotvoraca i diplomata.
Isti dan, 6. siječnja, slave se i
- Blaženi Makarije iz Würzburga, opat 12. stoljeće
- Sveta Rafaela Marija od Presvetog Srca Porras Ayllón, djevica 20. stoljeće
- Sveti Andrija Corsini, biskup 14. stoljeće
- Sveti Ivan de Ribera, biskup 17. stoljeće
- Blaženi Andrija Bessette, redovnik 20. stoljeće
- Sveti Feliks od Nantesa, biskup 6. stoljeće
- Sveti Julijan i Vasilisa, mučenici 4. stoljeće
- Sveti Karlo iz Sezzea, redovnik 17. stoljeće