SVETAC · BISKUP
Sveti Avit od Viennea
- Spomendan
- 5. veljače
- Razdoblje
- 6. stoljeće
- Smrt
- 518.
Život
Sveti Avit rodio se oko 450. godine u uglednoj galsko-rimskoj senatorskoj obitelji u kojoj su se biskupske časti prenosile naraštajima. Bio je u bliskom srodstvu sa zapadnorimskim carem Avitom. Oko 490. godine preuzeo je biskupsku stolicu u Vienneu u Galiji, naslijedivši svoga oca Hezihija. U iznimno složenim i nemirnim vremenima za Crkvu i rimsku kulturu u južnoj Galiji, Avit je izvršio presudan utjecaj na očuvanje katoličkoga pravovjerja. S velikom je mudrošću i ustrajnošću radio na iskorjenjivanju arijanskoga krivovjerja u Burgundskom Kraljevstvu. Stekao je duboko povjerenje kralja Gundobada te je uspio privesti na katoličku vjeru njegova sina i prijestolonasljednika, svetoga kralja Sigismunda.
Kao pastir Vienneaske Crkve istaknuo se i kao neumorni protivnik semipelagijanizma te Akacijeva raskola u Carigradu. Poput svoga suvremenika Enodija iz Pavije, Avit je snažno naglašavao prvenstvo i autoritet Apostolske Stolice u Rimu kao glavni bedem crkvenoga jedinstva i kršćanske uljudbe, zapisavši glasovite riječi: ako se posumnja u rimskoga papu, potresen je sav episkopat, a ne samo jedan biskup.
Ostavio je bogatu književnu i teološku baštinu. Njegovo najpoznatije djelo je biblijski ep u pet knjiga i više od dvije i pol tisuće heksametara, u kojemu obrađuje istočni grijeh, izgon iz raja, opći potop i prijelaz preko Crvenoga mora, tumačeći potop i izlazak iz Egipta kao praslike svetoga krštenja. Napisao je i poemu o djevičanstvu posvećenu svojoj sestri redovnici Fuscini, zatim teološki spis protiv eutihijevskoga krivovjerja te oko osamdeset i sedam dragocjenih pisama, među kojima se ističe slavno pismo franačkom kralju Klodvigu prigodom njegova krštenja. Sveti Avit preminuo je u Vienneu u miru i svetosti oko 518. godine.
Štovanje i zaštitništvo
Liturgijski spomendan svetoga Avita slavi se 5. veljače. Rimski martirologij ističe njegovu vjeru i marljivost kojima je za vrijeme kralja Gundobada obranio Galiju od arijanske pošasti. Njegove su relikvije kroz povijest s velikim poštovanjem čuvane u katedralnoj crkvi svetoga Mauricija u Vienneu. U kršćanskoj ikonografiji prikazuje se u biskupskom ornatu s mitrom i pastoralom, držeći u ruci knjigu svojih pjesama i pisama ili s raspelom kojim pobjeđuje arijansko krivovjerje. Zaziva se kao zaštitnik pjesnika, teologa, pisaca i branitelja crkvenoga jedinstva.
Isti dan, 5. veljače, slave se i
- Blažena Elizabeta Canori Mora, majka obitelji 19. stoljeće
- Blažena Franciska Mézière, djevica i mučenica 18. stoljeće
- Sveta Adelhajda od Vilicha, opatica 11. stoljeće
- Sveta Agata, djevica i mučenica 3. stoljeće
- Sveti Albuin od Brixena, biskup 11. stoljeće
- Sveti Ingenuin od Sabione, biskup 7. stoljeće
- Sveti Luka iz Armenta, opat 11. stoljeće
- Sveti Sava Mlađi, monah 10. stoljeće
- Sveti Isus Méndez Montoya, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveti Pavao Miki i dvadeset i pet drugova, mučenici 17. stoljeće
- Sveti pontski mučenici, mučenici 4. stoljeće