SVETAC · PUSTINJAK
Sveti David Solunski
- Spomendan
- 26. lipnja
- Razdoblje
- 6. stoljeće
- Smrt
- 535.
Život
Sveti David Solunski rodio se u Maloj Aziji u petom stoljeću, no u mladosti je došao u Solun u Makedoniji kako bi se posvetio Bogu u monaškom staležu. Stupio je u samostan svetih mučenika Teodora i Merkurija, gdje se odlikovao poniznošću, poslušnošću i strogom askezi. Čitajući životopise svetih stupnika i anahoreta, David je osjetio snažan nutarnji poziv na radikalniji oblik pokore. Popeo se na stablo badema u blizini gradskih zidina Soluna te je na njegovim granama proveo gotovo tri godine u neprestanoj molitvi, podnoseći ljetne žege i zimske studeni, sve dok mu se nije ukazao anđeo Gospodnji i uputio ga da siđe i sagradi skromnu ćeliju.
Tada se David povukao u malu kamenu ćeliju izvan solunskih zidina, gdje je proveo gotovo osamdeset godina kao zatvorenik radi Krista, posve odvojen od svijeta. U toj tijesnoj nastambi provodio je dane i noći u neprestanom razgovoru s Bogom, razmatranju Svetoga pisma i postu, hraneći se samo onim što bi mu pobožni vjernici pružili kroz mali prozorčić. Iako zatvoren, postao je svjetionik milosti: mnogi su građani i putnici dolazili k njegovu prozoru tražeći duhovni savjet, utjehu u patnjama i molitveni zagovor. Pred kraj života, na molbu solunskoga nadbiskupa i naroda, napustio je svoju ćeliju i otputovao u Carigrad caru Justinijanu I. kako bi posredovao za mir i zaštitu grada Soluna. Car ga je primio s velikim poštovanjem i uslišio sve njegove molbe. Po povratku u Solun, čim je stupio na obalu, sveti je starac mirno predao dušu Gospodinu oko 535. godine.
Čuda
Gospodin je svetoga Davida Solunskoga obdario iznimnim darom čudotvorstva i viđenja. Predaja bilježi da je u njegovoj ćeliji često viđeno nebesko svjetlo koje je obasjavalo cijeli prostor i zidine noću. Svojom je molitvom izgonio nečiste duhove iz opsjednutih i vraćao vid slijepima. Znamenito je i čudo pred carigradskim dvorom cara Justinijana: David je uzeo žeravicu golim rukama, stavio na nju tamjan i kadio pred carem i dvorjanima, a da mu vatra nije nimalo opekla ni povrijedila ruke, čime je posvjedočio o svojoj svetosti i Božjoj sili koja ga prati.
Štovanje i zaštitništvo
Liturgijski spomendan svetoga Davida Solunskoga slavi se 26. lipnja. Rimski martirologij slavi njegov spomen u Solunu u Makedoniji kao pustinjaka koji je u ćeliji izvan gradskih zidina proveo gotovo osamdeset godina u dragovoljnom zatvoreništvu. Njegove su se relikvije dugo čuvale u Solunu, a u doba križarskih ratova prenesene su u Paviju, da bi 1978. godine dio njegovih svetih moći bio svečano vraćen u Solun u samostan svete Teodore. U sakralnoj ikonografiji prikazuje se kao ostarjeli pustinjak s dugom sijedom kosom i bradom koja mu seže do pojasa, držeći u ruci kadionicu ili žeravicu na dlanu. Zaštitnik je pustinjaka, samotnika, zagovornik protiv opeklina i zaštitnik grada Soluna.
Isti dan, 26. lipnja, slave se i
- Blaženi Andrija Hijacint Longhin, biskup 20. stoljeće
- Sveti Antelm od Belleya, biskup 12. stoljeće
- Sveti Josemaría Escrivá de Balaguer, prezbiter 20. stoljeće
- Sveti Josip Marija Robles Hurtado, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Sveti Maksencije iz Poitoua, opat 6. stoljeće
- Sveti Pelagije Kordopski, dječak i mučenik 10. stoljeće
- Sveti Vigilije od Trenta, biskup i mučenik 5. stoljeće
- Blažena Magdalena Fontaine, Franciska Lanel, Terezija Fantou i Ivana Gérard, djevice i mučenice 18. stoljeće
- Blaženi Andrija Iščak, prezbiter i mučenik 20. stoljeće
- Blaženi Nikola Konrad, prezbiter, i Vladimir Pryjma, laik, mučenici 20. stoljeće
- Blaženi Rajmund Petiniaud de Jourgnac, prezbiter i mučenik 18. stoljeće
- Sveti Deodat od Nole, biskup 5. stoljeće
- Sveti Ivan i Pavao, mučenici 21. stoljeće
- Sveti Josip Ma Taishun, mučenik 19. stoljeće
- Sveti Radulf od Gubbija, biskup 12. stoljeće
- Sveti Salvije, biskup, i učenik, mučenici 8. stoljeće