SVETAC · ANAHORET
Sveti Afraat
- Spomendan
- 29. siječnja
- Razdoblje
- 4. stoljeće
- Smrt
- 346.
Život
Sveti Afraat, nazvan Perzijskim mudracem, bio je znameniti anahoret, crkveni pisac i biskup iz četvrtoga stoljeća. Rodio se od poganskih roditelja u drugoj polovici trećega stoljeća, najvjerojatnije na graničnom području Perzijskoga Carstva. Odgajan u zoroastrijskim tradicijama perzijskih maga, Afraat je tragao za puninom istine te se, prosvijetljen evanđeljem, obratio na kršćanstvo. Nakon obraćenja otišao je na hodočašće u Betlehem, a potom se povukao u Edesu, gdje se nastanio u skromnoj kućici izvan gradskih zidina posvetivši se pustinjačkom životu.
Kasnije je primio monaški poziv i bio uzdignut na biskupsku službu, uzevši kršćansko ime Jakov. Prema drevnim izvorima, bio je biskup u glasovitom samostanu Mar Matai na istočnoj obali rijeke Tigrisa, blizu današnjega Mosula u Mezopotamiji, gdje je proveo veći dio svoga monaškog i pastoralnog života. U vrijeme arijanske krize sveti Afraat došao je u Antiohiju u Siriji, gdje je svojim vatrenim propovijedanjem i dubokim teološkim spisima neustrašivo branio katoličku vjeru protiv arijanaca i bezbožne politike cara Valensa.
Afraat je na sirijskom jeziku ostavio neprocjenjivo teološko blago u obliku dvadeset i tri rasprave poznate kao Pokazanja ili Homilije. Prvih deset rasprava, napisanih 337. godine, obrađuje temeljne kršćanske kreposti i teme: vjeru, ljubav, post, molitvu, ratove, monahe, pokornike, uskrsnuće, poniznost i pastire. Drugih dvanaest, napisanih 344. godine, teološki i polemički razrađuju teme obrezanja, Pashe, subote, razlučivanja hrane, poziva pogana, Isusa Mesije, djevičanstva, raspršenja Izraela, milostinje, progona i posljednjih vremena. Posljednju, dvadeset i treću raspravu, naslovljenu O grozdu (prema Iz 65,8Ovako govori Jahve: “Kao što o soku u grozdu vele: 'Ne uništavajte ga, u njemu je blagoslov!' tako ću učiniti i ja radi slugu svojih, neću sve uništiti.), sastavio je 345. godine. U svojim spisima Afraat jasno svjedoči o temeljnim katoličkim istinama: o trajnom djevičanstvu i bogomajčinstvu Blažene Djevice Marije, o utemeljenju Crkve na apostolu Petru, o stvarnoj prisutnosti Kristova Tijela i Krvi u Presvetoj Euharistiji te o sakramentu ispovijedi, u kojemu svećenik djeluje kao duhovni liječnik koji vida rane pokornika i obvezan je na čuvanje tajne. Sveti Afraat dovršio je svoj zemaljski hod sredinom četvrtoga stoljeća.
Štovanje i zaštitništvo
Rimokatolička Crkva slavi spomendan svetoga Afraata anahoreta 29. siječnja, kako stoji zabilježeno u Rimskom martirologiju. Zbog svoje duboke duhovnosti i ranoga teološkog svjedočanstva, Crkva ga časti kao prvoga velikog crkvenog oca sirijske tradicije. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se u monaškoj halji ili biskupskom ruhu sirijskoga stila, držeći u ruci pero i otvorenu knjigu svojih rasprava, često s pogledom usmjerenim prema nebu u dubokom razmatranju. Zaštitnik je sirijskih kršćana, teologa, apologeta, monaha i propovjednika koji brane pravovjerje.
Isti dan, 29. siječnja, slave se i
- Blažena Boleslava Marija Lament, djevica 20. stoljeće
- Blažena Villana de' Botti, pokornica 14. stoljeće
- Sveti Gilda Mudri, opat 6. stoljeće
- Sveti Konstancije od Perugije, biskup 2. stoljeće
- Sveti Sarbel, prezbiter, i Bebaia, mučenici 2. stoljeće
- Sveti Sulpicije Sever od Bourgesa, biskup 6. stoljeće
- Sveti Valerije od Triera, biskup 4. stoljeće
- Sveti Juventin i Maksimin, mučenici 4. stoljeće
- Sveti Papije i Maur, vojnici i mučenici 4. stoljeće