Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sveci › 4. stoljeće › Životopisi › Sveti Antun Pustinjak

Sveti Antun Pustinjak
Klikni za povećanje
×
Sveti Antun Pustinjak
Sveti Antun Pustinjak. Izvor slike: Wikimedia Commons

SVETAC · OPAT

Sveti Antun Pustinjak

Spomendan
17. siječnja
Razdoblje
4. stoljeće
Smrt
357.

Život

Sveti Antun, nazvan Pustinjak i Veliki, bio je otac i utemeljitelj kršćanskoga monaštva. Glavni izvor o njegovu životu jest glasovito djelo Život svetoga Antuna koje je napisao crkveni otac sveti Atanazije Aleksandrijski. Antun se rodio oko sredine trećega stoljeća u selu Koma u srednjem Egiptu, u imućnoj kršćanskoj obitelji. Nakon smrti svojih roditelja, kada mu je bilo oko dvadeset godina, naslijedio je znatna imanja. Jednoga je dana u crkvi čuo evanđeoske riječi: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu; pa dođi i idi za mnom« (Mt 19,21Reče mu Isus: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.”). Primivši te riječi kao osobni Božji poziv, rasprodao je sva svoja dobra, zbrinuo mlađu sestru i razdijelio novac siromasima.

Najprije je živio pokorničkim životom na rubu svoga sela, obilazeći druge isposnike kako bi od svakoga naučio krepost u kojoj se isticao. Potom se nastanio u obližnjoj grobnici, gdje je podnosio strahovite i teške borbe sa zlodusima koji su ga zlostavljali i ostavljali polumrtva. U dobi od trideset i pet godina povukao se u potpunu osamu preko rijeke Nila, u napuštenu utvrdu Pispir, današnji Deir el-Memun. Ondje je proboravio dvadeset godina u strogoj izolaciji, ne viđajući ljudskoga lica, dok su mu hranu povremeno prebacivali preko zidina.

Oko 305. godine, popustivši molbama mnogih koji su se nastanili u pećinama oko utvrde želeći nasljedovati njegov način života, Antun je izišao iz osame krepak i vedar u tijelu i duhu. Nekoliko je godina poučavao i ustrojavao okupljene monahe, postavši njihov duhovni vođa. Potom se povukao u još dublju pustinju prema Crvenome moru, na planinu Kolzim, gdje se i danas nalazi samostan Deir Mar Antonios. Ondje je proveo posljednjih četrdeset i pet godina života. Dvaput je pohodio Aleksandriju: prvi put 311. godine za vrijeme Dioklecijanova progona kako bi hrabrio mučenike na sudovima, a drugi put oko 350. godine kako bi svojim autoritetom podržao svetoga Atanazija i propovijedao protiv arijanskoga krivovjerja. Preminuo je u dubokoj starosti, u sto i petoj godini života, oko 356. godine. Po njegovoj izričitoj želji, dvojica učenika pokopala su ga na tajnome mjestu kako njegovo tijelo ne bi postalo predmetom pretjeranoga štovanja.

Čuda

Život svetoga Antuna prepun je očitovanja Božje moći i čudesnih pobjeda nad zlim dusima. Kada su ga demoni u liku divljih zvijeri i nemani divljački napadali, Antun ih je snagom imena Isusova i znakom svetoga križa redovito nadvladavao. Gospodin mu se ukazao nakon jedne od najtežih borbi u grobnici, a na Antunovo pitanje gdje je bio do tada, Krist mu je odgovorio da je bio ondje i promatrao njegovu borbu, obećavši mu svoju trajnu pomoć. Svojom je molitvom izgonio zloduhe iz opsjednutih, ozdravljao bolesne i izvodio izvore vode u pustinjskoj suši za okrjepu svoje braće monaha.

Štovanje i zaštitništvo

Spomendan svetoga Antuna Pustinjskoga slavi se 17. siječnja, kako stoji u Rimskom martirologiju. Naziva se ocem monaštva jer je njegov primjer potaknuo procvat monaškoga života na Istoku i Zapadu. Njegove su relikvije kasnije pronađene i u šestom stoljeću prenesene u Aleksandriju, a u srednjem vijeku u Saint Antoine u Francuskoj, gdje je nastao bolnički red antonita. U sakralnoj umjetnosti prikazuje se kao sijedi starac u monaškoj haljini s kapuljačom, sa štapom u obliku slova T (tau), zvoncem, knjigom pravila i plamenom pod nogama, često uz svinju koja podsjeća na pobjedu nad tjelesnim strastima i povlastice reda antonita. Glavni je zaštitnik seljaka, stočara, mesara, košarača i domaćih životinja, a vjernici ga zazivaju protiv kožnih bolesti, kuge i duhovnih napasti.

Isti dan, 17. siječnja, slave se i