Biskupija sv. Amandusa u Maastrichtu. U vjerskom nauku poučeni Kaloani i Baskoni.
Episcopatus S. Amandi Trajectensis. Fidei doctrina instituti Calloani et Vascones.
Nakon što se to tako zbilo, kad je došao dan njegove smrti, biskup Maastrichta sretno je preselio k Kristu. Kralj je dakle, saznavši za smrt toga časnoga muža, dao pozvati svetoga Amandusa. I okupivši mnoštvo svećenika i ne baš malu gomilu puka, postavio ga je da upravlja Crkvom u Maastrichtu. Kad je pak on to odbijao i glasno vikao da je nedostojan, svi su uglas vikali da je dostojan svećeništva i da zbog brige za duše mora preuzeti Crkvu radije nego dobitak novca. Prisiljen dakle od kralja i svećenika, preuzeo je biskupsku stolicu. I tako je kroz gotovo tri godine obilazeći sela ili utvrde nepokolebljivo svima naviještao riječ Božju. Mnogi su također (što je grehota reći) svećenici i leviti, odbacujući njegovo propovijedanje, prezreli da ga slušaju. Ali on je, prema evanđeoskom propisu, otresajući prah s nogu za svjedočanstvo, žurio u druga mjesta.
His ita gestis, adveniente obitus sui die, a Trajectensium Episcopus feliciter migravit ad Christum.b Rex igitur, hujus viri venerabilis comperiens obitum, Sanctum accersiri fecit Amandum. Congregataque multitudine Sacerdotum, populique turba non modica, ad regendam Trajectensium Ecclesiam eum præposuit. Illo vero renuente, atque se indignum vociferante, omnes una voce clamabant, dignum eum esse sacerdotio, atque ob animarum sollicitudinem Ecclesiam magis, quam pecuniæ quæstum debere suscipere. Coactus igitur a Rege ac Sacerdotibus, pontificalem suscepit cathedram. Sicque perc triennium fere vicos, vel castra circumiens, verbum Domini constanter omnibus prædicavit. Multi etiam (quod dictu nefas est) Sacerdotes atque Levitæ, prædicationem illius respuentes, audire contempserunt. At ille secundum Evangelii præceptum, pulverem de pedibus in testimonium excutiens, ad alia properabat loca.
19 Napokon je našavši mali otok, kojemu je ime Calloo, uz rijeku Šeldu, kroz nekoliko dana nastojao ondje s duhovnom braćom vojevati za Krista. Ali je preziratelje riječi Božje kroz gotovo dvije godine pogodila golema kazna, tako da su srušene kuće i polja bila pretvorena u pustoš: a također su bila razorena i sela ili utvrde, i gotovo nitko nije ostao u tim krajevima tko je prezirao Božjega muža dok je propovijedao.
19 Igitur tandem parvam reperiens insulam, cui vocabulum estd Chavelaus, juxta Scaldum fluvium, aliquantis diebus cum Fratribus spiritualibus ibidem Christo militare studuit. Sed verbi Dei contemptores per biennium fere ingens attrivit plaga, ita ut eversæ domus et agri in solitudinem essent redacti: necnon etiam vici vel castra destruerentur, nullusque pene in his regionibus remaneret, qui virum Dei contempserat prædicantem.
20 Ne zadugo poslije, kad su ga molila braća, koju je zbog brige za duše ostavio po različitim mjestima, da ih pohodi svojom nazočnošću i udostoji se okrijepiti hranom svete riječi, napokon je, prihvativši molbu, došao k njima i čuo od njih da je narod koji je starina nazivala Vaccei, a koji se sada u puku naziva Baskonija, zaveden prevelikom zabludom, tako da je, odan gatanjima ili svakoj zabludi, štovao idole čak i umjesto Boga. Taj se narod prostirao kroz Pirenejske klance po nepristupačnim i neprohodnim mjestima, i uzdajući se u okretnost u borbi, često je zaposjedao granice Franaka. Muž pak Gospodnji Amandus, sažalivši se nad njihovom zabludom, počeo se svim silama truditi da ih vrati od đavolja služenja. Dok im je pak naviještao božansku riječ i propovijedao evanđelje spasenja, ustavši jedan od slugu, lakomislen i prevrtljiv, a također i ohol, te se smijući riječima prikladnima za smijeh, kojega puk naziva mimologom, počeo je klevetati Kristova slugu i evanđelje koje je propovijedao smatrati ništavnim. Ali u taj isti čas, zgrabljen od zloga duha, jadnik je samoga sebe počeo trgati vlastitim rukama i prisiljen javno ispovjediti da zbog uvrede,
20 Nec multo post, cum a Fratribus, quos ob animarum curam per diversa reliquerat loca, rogaretur, ut eos præsentia sua visitaret, et ut verbi sacri pabulo reficere dignaretur, tamdem prece accepta pervenit ad eos, audivitque ab eis gentem, quam e Vacceiam appellavit antiquitas, quæ nunc vulgo nuncupatur Wasconia, nimio errore deceptam, ita ut auguriis vel omni errori dedita, idola pro etiam Deo coleret. Quæ gens ferga Pyrenæos saltus per aspera atque inaccessibilia diffusa erat loca, fretaque agilitate pugnandi, frequenter fines occupabat Francorum. Vir autem Domini Amandus eorum miseratus errorem, enixe elaborare cœpit, ut eos a diaboli revocaret servitio. Dum autem eis verbum prædicaret Divinum, atque Evangelium annuntiaret salutis, unus e ministris assurgens, levis ac lubricus, nec non et superbus, atque etiam apta cachinnans risui verba, quem vulgusg mimilogum vocat, servum Christi detrahere cœpit Evangeliumque, quod prædicabat, pro nihilo ducere. Sed eadem mox hora arreptus a dæmone miser, propriis se cœpit manibus laniare, atque coactus publice confiteri, quod ob injuriam,
A koju je nanio Božjemu sluzi, zaslužuje trpjeti ove muke. I tako, našavši se u samoj toj muci, ispustio je posljednji dah.
A riam, quam Dei irrogaverat servo, hæc perpeti mereretur. Sicque in ipso constitutus tormento, spiritum exhalavit extremum.
21 Dok su pak oni još ostajali u svojoj sljepoći, kad je sveti muž odlazio u druga mjesta, stigao je u neki grad. Ondje, kad ga je biskup toga grada časno primio i po gostoljubivu običaju biskup mu izlijevao vodu na ruke, potajno je naložio poslužitelju da tu istu vodu, u kojoj je Božji muž oprao ruke, brižljivo odnese da se čuva u sakristiji crkve. Tako je i učinjeno. Spomenuti je naime biskup grada bio prilično uvjeren da taj isti blagoslov Božjega muža može vjernicima vratiti zdravlje. U to isto vrijeme sjedio je pred vratima hrama i prosio neki slijepac, koji je već dugo vremena bio izgubio tjelesni vid. Njemu reče biskup toga istog grada: O čovječe, ako imaš vjeru, operi svoje oči vodom u kojoj je Božji muž Amandus oprao ruke. Uzdajem se naime da ćeš po njegovoj svetosti zadobiti prvo zdravlje. Kad je pak taj slijepac oprao oči tom istom vodom, odmah je po Božjoj zapovijedi primio prijašnji vid, tako da je sve jasno vidio.
21 Illis autem adhuc in eorum cæcitate permanentibus, dum vir sanctus ad alia demigraret loca, pervenit adh civitatem quamdam. Ubi cum ab Episcopo civitatis illius honorifice fuisset susceptus, et ei hospitalitatis more Episcopus aquam in manibus funderet, secretius præcepit ministro, ut eamdem aquam, in qua vir Dei manus abluerat, diligenter in sacrario ecclesiæ custodiendam deportaret. Quod ita factum est. Præfatus namque civitatis Antistes satis fidens extitit, quod eadem viri Dei benedictio salutem fidelibus restituere posset. Eodem quoque tempore homo quidam cæcus sedebat ante foras templi mendicans, qui multo jam tempore corporalem amiserat visum. Ad quem civitatis ipsius Episopus ait: O homo, si habes fidem, ablue oculos tuos ex aqua, in qua vir Dei Amandus abluit manus. Confido enim, quod per ipsius sanctitatem, primam consequaris salutem. Cumque idem cæcus oculos ex eadem aqua abluisset, statim jubente Deo pristinum recepit visum, ita ut omnia clare videret.
B a Ivan Agnus preminuo je godine 646., 25. srpnja., b Sv. Sigebert, nakon smrti oca Dagoberta, kao što je dokazano u § n., c Od godine otprilike 647. do 630., d Rukopis iz Duina Chanalaus. Surije i neki rukopisi Chanelaus: bolje rukopis iz Crvene doline Chavelaus, odakle Chalelaus i Calaus. Milo Calolo, ili točnije Calloo, koji naziv i sada ostaje mjestu; o čemu je rečeno u § 4., e Rukopis iz Saint-Maximina Vacciam, rukopis iz Duina Vaclam. A Vaccei su narodi nutarnje Hispanije uz rijeku Duero, kojima je glavni grad bio Pintia, sada, kako smatraju učenjaci, Valladolid. Ali Baskoni su prebivali pred rijekom Ebrom i između Pirenejskih gora, prema Izidoru Seviljskom tako nazvani po gradu Vacca (koji drugi nazivaju Jaca)., f Surije oko Pirenejskih klanaca: nedostaju te riječi u rukopisima iz Saint-Maximina, Crvene doline i Rosweydea, i ovako se čita: Kojega se narod po gorama kroz nepristupačna., g Rukopis iz Utrechta, Vincent iz Beauvaisa, sv. Antonin i drugi nazivaju šaljivcem., h Nalazi li se u Akvitaniji ili u Limousinu? U njegovoj biskupiji mnoga se sela nazivaju po sv. Amandusu.
B a Joannes Agnus obiit anno 646, 25 Julii. — b S. Sigebertus, mortuo patre Dagoberto, ut probotum est § n. — c Ab anno circiter 647 ad 630. — d MS. Duinii Chanalaus. Surins et nonnulla MSS. Chanelaus: melius MS. Rubex vallis Chavelaus, unde Chalelaus e Calaus. Milo Calolo, aut rectius Calloo, quod vocabulum etamnum loco manet; de quo dictum § 4. — e MS. S. Maxmini Vacciam MS. Duinii Vaclam. Sunt autem Vaccei, interioris Hispantæ ad Durium fluvium populi, quorum metropolis Pintia fuit, nunc, ut censent viri eruditi, Vallisoletum. At Vascones degebant ante Iberum fluvium inter et Pyrenæos montes, secundum Isidorum Hispalensem ab urbe Vacca (quam alii Jaccam nominant) ita appellati. — f Surins circa Pyrenæos saltus: desunt ca verla in MSS. S. Maxim. Rub. et Rosweydi, et sic legitur: Quæ gens montibus per aspera. — g MS. Ullraject. Vinc. Bellovac. S. Antoninus alique jocularem vocant. — h In Aguilania sitam an Lemovicum? in hujus diæcesi plures pagi a S. Amando nominantur.
Samostani koje je podigao sv. Amandus, učinjena čudesa.
Monasteria a S. Amando extructa, miracula patrata.
Nakon što je to tako izvršeno, isti se muž Gospodnji Amandus vratio u krajeve Franaka i odabrao sebi mjesto prikladno za propovijedanje, u kojem je s braćom, koja su s njim po različitim pokrajinama podnijela mnoga stradanja za Kristovo ime, sagradio samostan. I vidjeli smo da su mnogi od te iste braće poslije postali opati ili časni muževi. Otprilike u isto vrijeme sveti muž Gospodnji Amandus otišao je k kralju Hilderiku i ponizno ga zamolio da se udostoji dodijeliti mu kakvo naselje za gradnju samostana, ne radi častohleplja, nego radi spasenja duša. I spomenuti mu kralj dade mjesto nazvano Nant. U njemu je muž Gospodnji oštroumnom namjerom počeo graditi samostan.
His ita peractis, idem vir Domini Amandus in a fines remeavit Francorum, elegitque sibi locum prædicationis aptum, in quo cum Fratribus, qui cum eo per diversas provincias, multas pro nomine Christi perpessi fuerant passiones, ædificavitb cœnobium. Atque ex eisdem Fratribus plures postea Abbates seu honorificos vidimus viros. Eodem fere tempore vir sanctus Domini Amandusc Childericum adiit Regem, cumque humiliter postulavit, quatenus ei aliquod municipium ad construendum monasterium, non ambitionis gratia, sed ob animarum salutem, largiri dignaretur. Deditique præfatus Rex ei locum, nuncupatumd Nanto. In quo vir Domini sagaci intentione cœpit ædificare cœnobium.
23 Neki pak Mummulus, biskup grada Uzèsa, veoma je teško podnosio što je isti muž Gospodnji isposlovao to isto mjesto od kralja: i rasplamsan bakljama zavisti, nastojao je ukloniti toga istoga muža Gospodnjega. I poslavši okretne ljude, zapovjedio je da toga istoga Božjega muža, nanijevši mu prezirne uvrede, izbace iz toga istog mjesta ili da ga svakako kazne na tome istom mjestu. Došavši k njemu, sluge su, hinivši lukavstvo, rekle da mu moraju pokazati mjesto prikladno za gradnju samostana: samo neka odmah pođe onamo s njima. Ali njihova prijevara, po Božjoj objavi, nije mogla ostati skrivena. Kad su ga pak hinili da ga vode na spomenuto mjesto, muž Gospodnji Amandus nije bio neuk u tome na kojem ga mjestu kane ubiti. Napokon su dakle stigli na vrh brda da mu ondje odrube glavu. Ipak muž Gospodnji to nije htio prije otkriti svojima, jer je veoma rado hrlio u mučeništvo. Ali iznenada je nastala oluja kiše i tuče, i tamni su oblaci prekrili cijelo to mjesto na brdu, tako da ovrhovoditelji, koji su bili poslani da ga ubiju, izgubivši vid, nisu uopće ništa vidjeli. I nemajući više nikakve nade u život, prostrti pred noge svetomu mužu, molili su oproštenje i ponizno zaklinjali da ih pusti da odu živi. Tada je muž Gospodnji pribjegao uobičajenoj obrani, to jest pomoći molitava, i prolivši veoma obilne suze, toliko je dugo ustrajao u molitvi dok se, kad se vratila vedrina i kad su ovrhovoditelji ponovno dobili vid, nisu vratili svojim kućama ne bez straha ili zaprepaštenja. I kad su sluge bile pogođene takvim strahom, muž Gospodnji je nepovrijeđen izbjegao smrti.
23 Mummulus autem quidam, e Ozindinsis urbis Antistes, valde ferebat moleste, quod idem vir Domini eumdem locum impetraverat a Rege: invidiæque facibus accensus, eumdem virum Domini extinguere conabatur. Missisque agilibus viris, jussit ut eumdem virum Dei a loco ipso contemptibiliter injuriis affectum ejicerent, aut certe in eodem punirent loco. Venientesque ad eum ministri, simulato dolo dixerunt, quod ei locum aptum ad construendum monasterium ostendere deberent: tantummodo cum illis illuc properare deberet. Sed eorum fallacia, revelante Deo, latere non potuit. Cumque eum ad prædictum locum ducere simularent, non erat inscius vir Domini Amandus quo in loco eum interimere disponerent. Tamdem igitur pervenerunt ad supercilium montis, ut eum ibi capite truncarent. Vir tamen Domini suis hoc ante indicare noluit, quia ad martyrium libentissime properabat. Sed subito orta tempestate pluviæ grandinisque, omnem illius mon tis locum tenebrosæ obtexerunt nubes, ita ut apparitores, qui ad interficiendum eum fuerant missi, amisso lumine, nihil penitus viderent. Spemque vitæ jam nullam habentes, prostrati pedibus sancti viri, veniam postulabant, et, ut eos vivos abire sineret, humiliter deprecabantur. Tum vir Domini ad consueta recurrit præsidia, scilicet ad orationum auxilia, profusisque überrime lacrymis, tam diu orationi incubuit, donec reddita serenitate, lumine etiam apparitores recepto, non absque metu vel stupore ad propria reverterentur. Talique perculsis timore ministris, vir Domini mortem incolumis evasit.
24 Nisam smatrao da treba prešutjeti ni ono što sam saznao iz pripovijedanja nekoga prezbitera, po imenu Erchengisila, časnoga i vjernoga muža. Jednoga dana, dok je muž Gospodnji Amandus u okrugu Beauvaisa propovijedao riječ Gospodnju, stigao je u neko mjesto kojemu je ime Ressons, uz rijeku Aronde. I ondje je bila neka slijepa žena, koja je, izgubivši vid već davno, znala samo za tamu. Ušavši pak Božji muž u njezinu kuću, počeo se raspitivati od nje kako joj se dogodila ta sljepoća. I odgovorila je ona da joj se ta sljepoća nije dogodila ni zbog kojega drugog razloga nego zato što je uvijek štovala gatanja ili idole, štoviše, pokazala mu je mjesto na kojemu se običavala klanjati spomenutomu idolu, naime drvo koje je bilo posvećeno zlomu duhu. Njoj reče muž Gospodnji: Ne čudim se ako si zbog ove ludosti postala slijepa: nego se divim blagosti Gospodnjoj, koja te tako dugo strpljivo čeka da, dok moraš štovati svoga Stvoritelja i Otkupitelja, štuješ zle duhove i nijeme idole, koji ne mogu pomoći ni tebi ni sebi. Sada dakle uzmi sjekiru i pohiti da što prije posiječeš ovo bezbožno drvo po kojemu si izgubila tjelesni vid i izgubila spasenje duše. Uzdajem se naime da, ako čvrsto uzvjeruješ, možeš od Gospodina zadobiti prijašnji vid. Vođena pak žena rukama svoje djevojčice, brzo je stigla k drvu i nastojala ga posjeći. Tada ju je muž Gospodnji Amandus pozvavši k sebi i utisnuvši znak križa na njezine oči, zazvavši Kristovo ime, vratio zdravlju. Ostavivši je poučenu kako se mora vladati: sve dane svoga života pokazivala se čednom i trijeznom te, vodeći otada popravljeniji život, promijenila je svoje ponašanje na bolje. a Te smo krajeve smjestili u biskupiju Bourges gore u § 2., b Ondje je, pretpostavili smo na istome mjestu, narastao gradić Saint-Amand na području Bourbonnaisa., c Hilderik je postao kralj Austrazije godine 664. i cijele Franačke godine 676., ubijen godine 680., d Kod naroda Rutena, susjeda Albijaca. O tom je samostanu bilo govora u § 2., e Rukopis iz Antwerpena Ozidensis. Kod Filipa opata Osindensis. Ali je Ucericensis u susjednoj Galiji Narbonensi, a u samoj Notitia provinciarum et civitatum Galliæ Ucetinsis i Ucecinsis., f Belovaci, narodi belgijeske Galije poznati Juliju Cezaru, i sada se nazivaju istim imenom, između Pikaraca, Normana i Franaka., g Ressontum i Ressonum: po čemu se i sada naziva crkveni arhiđakonat ili dekanat biskupije Beauvais (koja se dijeli na devet seoskih arhiđakonata)., h Naziva se Aronda i ulijeva se u Oise blizu Compiègnea. Mjesta koja graniče s Arondom pripadaju Dekanatu Ressons:
24 Nec illud quoque prætereundum putavi, quod Presbytero quodam, nomine Erchengisilo, venerabili atque fideli viro narrante didici. Quadam die, dum vir Domini Amandus in pagof Belvacensi verbum Domini prædicaret, pervenit ad quemdam locum, cui vocabulum estg Rossonto, secush Aronam fluvium. Eratque ibi mulier quædam cæca, quæ longo jam tempore amisso lumine, nihil præter tenebras noverat. Ingressus autem vir Dei domum illius, cœpit percontari ab ea, qualiter ei hæc cæcitas evenisset. Responditque illa, quod non ob causam aliam ei ipsa cœcitas evenisset, nisi quod auguria vel idola semper coluerat, insuper ostendit ei locum, in quo prædictum idolum adorare consueverat, scilicet arborem, quæ erat dæmoni dedicata. Ad quam vir Domini ait: Non miror, si pro hac stultitia cæca facta sis: sed admiror clementiam Domini, qui te tam diu expectando sustentat, ut, cum Factorem et Redemptorem tuum adorare debeas, adores dæmones et idola muta, quæ nec tibi nec sibi posunt prodesse. Nunc igitur accipe securim, et hanc nefandam arborem quantocyus succidere festina, per quam lumen amisisti corporis, et animæ perdidisti salutem. Confido enim, quod, si firmiter credideris, lumen pristinum a Domino consequi possis. Deducta autem mulier puelle suæ manibus, ad arborem citius pervenit, atque eam excidere conabatur. Tum vir Domini Amandus eam ad se advocans, signumque Crucis super oculos ejus imprimens, invocato Christi nomine, reddidit sanitati. Instructam qualiter se agere deberet relinquens: omnibus diebus vitæ suæ caste atque sobrie se exhibuit, et correctiorem vitam deinceps gerens, mores commutavit in melius. a Ilos fines in diæcesi Bituricensi locavimus supra § 2. — b Illi accrevisse oppidum S. Amandi in agro Borbonio ibidem conjectavimus. — c Childericus factus Rex Austrasiorum anno 664 ac totius Francitæ an. 076, occisus anno 680. — d Apud Rutenos Amiatanix in populos. De eo monasterio actum § 2. — e MS. Antwep. Ozidensis. Philippo Abb. Osindensis. Est audem Ucericensis in Gallia Narbonensi vicina, in an ipsa Notitia provinciarum et civitatum Galliæ Ucetinsis et Ucecinsis — f Bellovaci Julio Cæsari noli fielgicæ n populi, eodem ashuc nomine appellantur, inter Picardos, Normamos et Francos. — g Ressontum et Ressonum: a quo Archidiaconatus seu Decanatus Er.clesasticus diacesi Bellovacensis (quæ in novem Archidiaconatus rurales dividitur) etamnum appellatur. — h Aronda dicitur, atque Ocsiæ Sanio prope Compendium miscetur. Arondæ adjacentia loca perliment ad Decanatum Ressonensem:
Kažnjena neposlušnost. Smrt sv. Amandusa.
Inobedientia punita. Obitus S. Amandi.
Ni ovo, što se Gospodin udostojao pokazati na vrhunac njegove hvale, ne čini se da treba prekriti šutnjom. Jednoga je pak vremena, kad je nekom redovniku, naime upravitelju svoga samostana po imenu Chrodobald, po nekome glasniku zapovjedio da mora pripremiti kola za prijevoz vina u samostan za potrebe braće, navodno bio neposlušan. Ali ga je te iste noći sustigla božanska osveta. Jer dok je on putovao da ode k Božjemu mužu radi isprike da uopće nema kola, tako je navodno sav ustroj tijela bio razoren uzetošću da nije mogao pomaknuti ni ruku ni nogu. I kad je već svako meso bilo kao mrtvo, samo je u prsima disao životni dah. I slabim je dahom nastojao ispovjediti, koliko je mogao, da zbog neposlušnosti i nepokornosti zaslužuje trpjeti ove muke. Stoga su braća, poslavši spomenutoga redovnika u lađi u samostan kojemu su stariji nadjenuli ime Elnon, dovela ga k Božjemu mužu Amandusu. Kad je već padala večer, po završetku misnih ili večernjih slavlja, muž Gospodnji otišao je prema običaju na okrepu, i odjednom mu je javljeno kako taj isti redovnik boluje. I blago se, kako kažu, nasmiješivši, kaže se da je rekao: pretrpjet će još veće pogibelji, jer je bio veoma odan hvalisavosti i neposlušnosti. Ali je ipak zapovjedio da se k njemu pozove neki prezbiter, vjeran muž, i po tome istom prezbiteru poslao je tomu istomu redovniku kalež vina i komadić kruha te mu naložio govoreći: Idi i reci tomu redovniku neka uzme dio toga kruha i vina, i sutra, po Božjoj zapovijedi, kad pođem da ga pohodim, neka mi iziđe u susret i neka ne dopusti da leži u krevetu. Tako je i učinjeno. Primivši dakle taj isti redovnik Očev blagoslov, tako je primio zdravlje cijeloga tijela kao da nikada nije pretrpio nikakvu ozljedu. Kad je pak stigao sveti muž, izišao mu je u susret i počeo s njim razgovarati. I braća su se počela silno čuditi što vide živim i nepovrijeđenim onoga za kojega su gotovo pretpostavljali da je mrtav. Muž pak Gospodnji Amandus, udijelivši bratu oproštenje, opomenuo ga je da otada promijeni ponašanje na bolje i poslao ga zdrava u samostan.
A Mnogo je pak drugih čudesa koje se Gospodin udostojao učiniti po njemu, nama doduše nepoznatih, ali Bogu poznatih. Ali koliko je doprijelo do naših ušiju po kazivanju vjernih muževa, ako bih sve htio potanko iznijeti, dan će, kako držim, prestati prije nego govor. Jer koje čudesa nije po njemu izveo Gospodin, kad je i mrtvima vratio život, slijepima vid, uzetima hod, gubavcima čistoću, gluhima sluh, a onima koje su tlačili zli duhovi vratio zdravlje?
Cb iz Marchiennesa, kao što će se dolje reći uz Život koji je napisao Filip., b Ono što se dodaje kod Surija Historia de Visione S. Aldegundis, Elevatione corporis S. Amandi, ac sanctis ejus discipulis, napisano od čovjeka manje vješta, ovdje se izostavlja, a treba ga iznijeti dolje kad se bude govorilo o Prijenosima. ti, postavio je znak križa protiv zmije i prisilio je da pobjegne u svoje sklonište da otada više nikad ne iziđe, niti se od tada pojavila. I tako je oslobodio stanovnike toga otoka od zmijske pogibelji. Njegovi su ga pak roditelji htjeli vratiti u zavičaj, čemu on nipošto nije udovoljio.
2 Nakon toga Amandus, zatraživši dopuštenje i blagoslov od oca samostana koji je bio blizu mora, radi hodočašća sam je boravio u hodočašću u zemlji Burgunda u gradu Bourgesu mnogo dana, to jest petnaest godina, i sv. Austregisil, biskup toga grada, ljubazno ga je primio. Ondje, sagradivši ćelicu uz crkvu, odjeven u kostrijet i uzdržavan ječmenim kruhom i pivom, vodio je strog život. Kad je pak jednoga dana želio poći na neko mjesto molitve, u šesti otprilike sat dana, obasjan presjajnim zrakom, kroz tren oka činilo mu se da vidi sav zemaljski krug.
3 Zatim, povevši jednoga pratioca, jašući na magarčiću, prolazeći kroz zabačene krajeve Alpa u Italiju, da pohodi pragove i zaštitu svetih apostola i mučenika, stigao je u grad Rim. Ondje, šećući danju po mjestima svetaca, noću se vraćao u crkvu sv. Petra. Dok je pak sjedio na stubama crkve u zanosu duha, sveti Petar mu se ukazao vedra lica i blagim govorom rekao da se vrati radi propovijedanja. I radujući se zbog viđenja, spoznao je da je pronašao Božju milost koju je tražio.
4 Nakon toga Amandus se vratio u Galiju propovijedajući Evanđelje kraljevstva Božjega. Bio je pak vedra lica, čista tijela, predan bdijenjima i molitvama, oprezan u govoru. Tako je među poganima živio životom pustinjaka. Ovaj je pak kupio vrlo mnogo dječaka s one strane mora i očistio ih kupelju krštenja.
5 Ponovno je sa službom klerika otišao u grad Rim i bio je časno primljen od pape. A dječake koje je doveo darovao je po mjestima svetaca. Svete knjige obaju zavjeta i rasprave, vraćajući se u Galiju, ponio je sa sobom. Kad je pak plovio morem Sardinije, mornarima je propovijedao o miru i ljubavi. Dok su pak oni pili i jeli, pojavila se golema riba, koja je uhvaćena ribarskim umijećem, zbog čega su se mornari obradovali. Kad je pak nastala velika oluja, očajavajući za život, bacali su u more sve što su imali. Tada su svi usrdno molili slugu Božjega Amandusa da po njegovoj molitvi Bog njih izbavi od pogibelji smrti. A on ih je tješeći neustrašivo propovijedao riječ Božju. Blaženi je pak apostol ukazao se Božjemu mužu Amandusu govoreći: Ne boj se; jer nećeš poginuti ni ti ni oni koji su s tobom. Kad je pak svanulo, vraćena je mirnoća i svi su nepovrijeđeni stigli u luku.
6 Kad je pak prošlo neko vrijeme, čuo je sv. Amandus da na granici Franaka i pogana postoji jedno selce, kojemu je ime Gandens, uz tok Šelde: koje je zbog okrutnosti naroda i neplodnosti zemlje prepušteno razbojnicima, ali odano poganskom idolopoklonstvu. Stoga se Amandus izložio pogibelji da stanovnike toga mjesta izbavi iz đavolje zamke, i s Bogom kao vodičem onamo je otišao, gdje je pretrpio mnoge nevolje za Kristovo ime, a kad su se njegovi drugovi zbog oskudice hrane i odjeće vratili svojim domovima, ostao je sam: i vlastitom je rukom okretao žrvanj i pekao kruh pomiješan s pepelom koji je jeo. Često je također, dok je rušio svetišta, bio udaran od žena i muškaraca i bacan u rijeku. Ipak je, otkupljujući zarobljenike iz ropstva, priveo ih milosti krštenja.
7 Dok je pak jednoga dana sluga Božji Amandus dolazio na dvor Franaka da propovijeda evanđelje Francima koji su se okupljali na jedno mjesto, doveli su
Hoc quoque, quod ad cumulum laudis ejus Dominus ostendere dignatus est, non videtur silentio contegi. Quodam itaque tempore cum cuidam monacho, videlicet Præposito a monasterii sui Chrodobaldo nomine, per quemdam missum jussisset, ut vehicula ad vinum in usibus Fratrum monasterio deserendum præparare deberet, dicitur inobediens extitisse. Sed eum nocte eadem ultio divina subsecuta est. Nam eo iter agente, ut ad virum Dei pergeret excusationis causa, quod vehicula minime haberet, ita dicitur omni corporis compage paralysi dissolutus, ut nec manum quidem vel pedem posset movere. Omnique
A Omnique jam carne velut mortua in solo pectore vitalis anhelabat spiritus. Tenuique flatu confiteri, ut valebat, nitebatur, quod ob inobedientiam et contumaciam hæc perpeti merebatur. Igitur præsatum monachum Fratres mittentes in navim ad monasterium, cui vocabulum majores indiderunt Elnonem, ad virum Dei adduxerunt Amandum. Cumque jam vesperascente die, finitis Missarum seu vespertinarum solenniis, vir Domini ad reficiendum juxta morem isset, subito ei nuntiatum est, qualiter idem monachus ægrotaret. Leniterque, ut aiunt, subridens, dixisse fertur: adhuc majora sustinebit pericula, quia valde jactantiæ atque inobedientiæ deditus erat. Sed tamen Presbyterum quemdam, fidelem virum, ad se vocari præcepit, eidemque monacho calicem vini et fragmen panis per eumdem transmisit Presbyterum, eique mandavit, dicens: Vade, et die monacho illi, ut sumat partem panis istius et vini, et cras, jubente Deo, cum ad eum visitandum perrexero, obviam milhi procedat, et in lectulo jacere non patiatur. Quod ita factum est. Accepta itaque idem monachus Patris benedictione, ita totius corporis recepit sanitatem, ac si nullam unquam pertulisset læsionem. Adveniente igitur sancto viro, obviam ei processit, atque cum eo loqui coepit. Mirarique vehementer Fratres coeperunt, quod vivum et incolumem videbant, quem mortuum fere suspicabantur. Vir autem Domini Amandus indulta Fratri venia, ut mores deinceps in melius commutaret, admonuit, atque eum sanum ad monasterium direxit.
26 Alia quidem sunt multa, quæ per eum Dominus operari dignatus est, nobis quidem incognita, Deo autem nota. Sed quantum ad nostras, fidelibus narrantibus viris, perlatum est aures, si omnia cupiam persequi, dies, ut opinor, ante, quam sermo, cessabit. Nam quas per eum Dominus virtutes non edidit, cum et mortuis vitam, cæcis visum, paralyticis gressum, leprosis munditiam, surdis auditum, a dæmonibus oppressis restituit sanitatem?
Cb a Marchianensis, ut infradicetur ad Vitam a Philippo scriptam. — b Quix addebntur apud Surtum Historia de Visione S. Aldegundis, Elevallone corporis S. Amandi, ac sanctis ejus discipulis, ab homine minus perito scripta, hic omititur, infra, cum de Translationibus agetur, referenda. tus, signum Crucis contra serpentem opposuit, et ad latebram suam, ut inde numquam exiret, fugere compulit, nec ex tunc apparuit. Et sic habitatores illius insulæ a serpentino periculo liberavit. Parentes vero ejus voluerunt eum ad propria reducere, quibus minime acquievit.
2 Post hæc Amandus licentiam et benedictionem a Patre monasterii, quod erat prope mare, postulans, caussa peregrinationis solus in terrad Burgundiorum in civitate Bethoricas multis diebus, annis videlicet xv peregrinavit, et a S. Austregisilio illius civitatis Episcopo benigne susceptus est. Ubi constructa cellula juxta ecclesiam, cilicio indutus, et pane hordeaceo ete sicera sustentatus, vitam austeram duxit. Dum autem quadam die ad quemdam orationis locum ire desideraret, hora diei quasi sexta radio clarissimo perfusus, per momentum horæ totus orbis terrarum quasi sibi apparuit.
3 Deinde assumepto uno comite,g asello sedens, per devia Alpium Italiam penetrans, ad visitanda sanctorum Apostolorum ac Martyrum limina et patrocinia, ad urbem Romam pervenit. Ubi deambulans per loca Sanctorum diebus, ad ecclesiam S. Petri noctibus revertebatur. Sedente autem eo in gradibus ecclesiæ in extasi mentis, Sanctus Petrus apparuit ei sereno vultu, et blando sermone dixit, ut causa prædicationis reverteretur. Gaudensque de visione, cognovit invenisse gratiam Dei, quam quæsivit.
4 Post hæc Amandus in Gallias remeavit, prædicans Evangelium regni Dei. Erat autem vultu serenus, corpore castus, vigiliis et orationibus deditus, sermone cautus. Sic inter Gentes anachoretarum gerebat vitam. Hic vero pueros transmarinos comparavit plurimos, et per baptismi lavacrum emundavit.
5 Rursum cumh officio Clericorum ad urbem Romam perrexit, et ab Apostolico honorifice est susceptus, Pueros vero, quos duxit, per loca Sanctorum donavit. Codices divinos utriusque Testamenti et tractatus, rediens Galliam, secum tulit. Cum autem pelago Sardiniæ navigasset, nautis de pace et caritate prædicavit. Illis vero bibentibus et manducantibus apparuit piscis ingens, qui arte piscatoria captus est, unde nautæ gavisi sunt. Orta autem magna tempestate, de vita desperantes, omnia quæ habebant, jactabant in mare. Tunc omnes servum Dei Amandum deprecabantur, ut per orationem ejus Deus illos de mortis periculo liberaret. At ille consolans eos, verbum Dei intrepidus prædicabat. Beatus vero Apostolus viro Dei Amando apparuit, dicens: Noli timere; non enim peribis tu et qui tecum sunt. Facto autem mane reddita est tranquillitas, et omnes ad portum incolumes pervenerunt.
6 Transacto autem aliquanto tempore, audivit S. Amandus esse in confinibus Francorum et Gentilium unum pagellum, cujus vocabulum est i Gaudens, juxta k Sotaldis fluenta: qui propter ferocitatem gentis et terræ infeecunditatem, prædonibus derelictus est, sed profanus idololatriæ deditus. Properea Amandus exposuit se periculo, ut habitatores loci illius a laqueo diaboli liberaret, et Deo duce illuc perrexit, ubi multas tribulationes pro nomine Christi perpessus est, et sociis suis propter inopiam victus et vestimenti ad propria remeantibus, solus remansit: et propria manu l molam vertebat, et panem cinere mixtum, quem edebat, faciebat. Sæpe etiam dum fana destruebat, a fœminis virisque percussus in flumine jactus. Captivos tamen nihilominus de servitute redimens, ad baptismi gratiam perduxit.
7 Dum autem quadam die ad m Francorum curiam cultor Dei Amandus adveniens, ut Francis in unum venientibus Evangelium prædicaret, adduxerunt
DRUGI ŽIVOTAutor nepoznati Akvitanac,Iz rukopisa Andréa du Chesnea.
ALIA VITAAuctore Aquifano anonymo,Ex MS. Andreæ du Chesne.
Blaženi Amandus potječe u kraju Herbaugesu nedaleko od obale oceana Galije od slavnih i katoličkih roditelja: čijem je ocu bilo ime Seren, a majka se zvala Amancija. Ovaj, od djetinjstva poučen u knjigama, nadahnut božanskom milošću, ostavivši roditelje i domovinu, izabravši život općinskih redovnika, doplovio je na otok po imenu Île d'Yeu, koji je udaljen od obale Galije 40 milja: i ondje u nekome samostanu uzevši redovničko odijelo, primljen je s radošću. Jednoga je pak dana, dok je šetao otokom, vidio neku zmiju ili smuka čudesne veličine. Kad je to vidio, preplašeni dječak sv. Amandus pao je u molitvu,
A mu grofovi jednoga svezanoga, napola živa, pogođena najtežim ranama. Molio je Božji muž za njega da ima redovnički život ako bi mogao preživjeti te rane: i ništa nije mogao postići kod toga kneza; i grof je zapovjedio da se taj čovjek objesi na drvo. Stoga su ga objesili i, ostavivši ga mrtva, vratili su se kući. Sluga pak Božji Amandus potrčao je k stupu i zapovjedio da se njegovo tijelo prenese u njegovu ćelicu, gdje je prema uobičajenu običaju sam jedinomu Bogu obično izlijevao molitve za sebe i sav puk. I zapovjedio je braći da počivaju i da zatvore vrata ćelice. I provevši svu noć u bdijenjima, suzama i molitvama, kad je dan znak za jutarnju molitvu, zapovjedio je da se donese voda, koju su braća po ljudskom običaju smatrala potrebnom da se taj čovjek pokopa. Kad su ušli u ćelicu, našli su toga čovjeka, kojega su bili ostavili mrtva, kako sjedi i govori, zbog čega su se počeli veoma čuditi. Amandus je pak svojim rukama njegovao te rane uljem i spojio meso jedno s drugim, i po nebesku lijeku dopustio mu da zdrav i živ ode svojoj kući.
B Kad su pak čuli za tako veliko i takvo djelo, puk oba spola počeo je trčati na milost krštenja i pokorničke jadikovke, i idole te njihova svetišta spalio je ognjem, i na onim mjestima gdje je prebivao neprijatelj ljudskoga roda, sv. Amandus je sagradio samostane, utemeljio crkve i doveo puk k štovanju Krista, i duše zaslijepljene zabludom prosvijetlio svjetlom istine.
C Nakon što se to tako zbilo, dogodilo se da je umro biskup Maastrichta. Tada je Božji muž Amandus, prisiljen od kralja, naložen od svećenika i izabran od puka, preuzeo upravljanje Crkvom u Maastrichtu. Obilazeći utvrde, sela, imanja, propovijedajući, ukoravajući, zaklinjući, kroz tri godine pokazivao je puku put Božji, i mnogi su se obratili na put pokore. Svećenici pak i leviti samo po imenu, ne po zasluzi službe, prezreli su da slušaju Božjega muža koji je propovijedao i pokazivao im put spasenja. Sveti pak Amandus, otresavši prah sa svojih nogu, na svjedočanstvo njima, otišao je u osamu i ondje je neko vrijeme boravio na malom otoku. Ali je uslijedila golema kazna po Božjoj volji na te preziratelje riječi Božje. Stoga su kroz dvije godine zbog nenadana pomora opustjele utvrde, prazne kuće, polja su pretvorena u pustoš. Po svemu onomu kraju gdje je on htio propovijedati, jedva je ostao tko je bio protivan njegovu propovijedanju.
Beatus a Amandus in pagob HERBATILICO non longe a littore Oceani Galliæ, ab inclytis et Catholicis parentibus traxit originem: cujus pater Serenus nomine dictus est, mater vero Amantia nuncupata est. Hic ab infantia litteris eruditus, inspirante sibi divina gratia, relictis parentibus et patria, vitam cenobitarum eligens, navigavit insulam, nominec Oyem, quæ distat a littore Galliæ xt. milliaribus: ibique in quodam monasterio religionis habitum assumens, cum gaudio est susceptus. Quadam vero die dum per insulam ambularet, vidit quemdam serpentem seu colubrum miræ magnitudinis. Quo viso territus puer S. Amandus, in oratione prostra-
Foto: (illegible)
A rūnt illi Comites unum vinctum semivivum, gravismis vulneribus percussum. Deprecatus est vir Dei pro ipso, ut religiosam vitam haberet, si de illis vulneribus evadere potuisset: nihilque potuit cum illo Principe obtinere; jussitque Comes illum hominem in ligno suspendi. Igitur suspenderunt eum, mortuumque relinquentes, domum sunt reversi. Servus autem Dei Amandus ad stipitem cucurrit, et corpus ejus ad suam cellulam portari præcepit, ubi more solito solus soli Deo pro se et omni populo preces fundere solebat. Jussitque Fratres quiescere, et cellulæ ostia claudere. Totamque noctem in vigiliis, lacrymis, et orationibus deducens, facto signo ad Matutinas, aquam portari jussit, quam Fratres more humano ad illum hominem sepeliendum putabant necessariam. Cumque cellulam fuissent ingressi, invenerunt hominem illum, quem mortuum dimiserant, sedentem atque loquentem, super quo plurimum admirari ceperunt. Amandus vero manibus suis plagas illas oleo fovit, et carnem ad alteram conjunxit, et cœlesti medicina sanum et vivum ad domum suam ire permisit.
B Audito autem tanto ac tali facto, ad baptismi gratiam et poenitentiæ lamenta populus utriusque sexus currere cœpit, et idola atque fana ipsorum igne concremavit, et in illis locis, ubi inimicus humani generis habitabat, S. Amandus monasteria construxit, ecclesias fundavit, et ad cultum Christi populum induxit, et animas errore cæcas luce veritatis illuminavit.
C His itaque gestis, contigit ut Trajectensium Episcopus moreretur. Tunc vir Dei Amandus a Rege coactus, et a Sacerdotibus jussus, et a populo electus, Trajectensium Ecclesiam regendam suscepit. Castra, vicos, villas circumiens, prædicando, arguendo, obsecrando, per triennium viam Dei populo demonstrabat, multique ad viam poenitentiæ sunt conversi. Sacerdotes vero et Levitæ vocabulo, non officii merito, virum Dei prædicantem, et eis viam salutis demonstrantem, audire contempserunt. Sanctus vero Amandus excusso pulvere a pedibus suis, in testimonium illis, in solitudinem perrexit, ibique in parva insula aliquanto tempore habitavit. Ingens autem plaga divinitus illos verbi Dei contemptores subsecuta est. Unde per biennium inopinata pestilentia castra deserta sunt, vacuæ domus, agri in solitudinem redacti sunt. Per illam omnem regionem, ubi prædicare ipse voluit, pene ullus remansit qui ejus prædicationi contrarius fuit.
11 Nakon pak nekoga vremena, pohodiwsši braću kojoj je po različitim pokrajinama povjerio na upravljanje samostane i crkve, čuo je da postoji neki veoma okrutan narod zaveden zabludom, koji se sada naziva Baskonija. Taj se narod prostirao kroz Pirenejske klance, po nepristupačnim i neprohodnim mjestima: i čestim je upadima, okretnošću u borbi, pustošeći nadaleko i naširoko razorio granice Franaka. Ondje je dakle došao radi propovijedanja da ih izbavi od idolopoklonstva, pljački i obmane ovoga svijeta. Kad je pak jednoga dana propovijedao, ustavši jedan od njih, riječima prikladnima za smijeh, izrugivao se klevetajući Kristovo evanđelje i slugu Božjega Amandusa, i za sobom je povukao puk tom ispraznom veselju. U isti čas, božanskom osvetom, anđeo sotonin napao je jadnika i odmah mu zgrčio sve udove, i usred muka ispovijedajući da to trpi zato što je izrugivao slugu Božjega Amandusa, bijedno je izdahnuo.
11 Post spatium vero temporis visitatis Fratribus, quibus per diversas provincias monasteria et ecclesias regendas commendaverat, audivit esse quandom gentem ferocissimam errore deceptam, quæ nunc Wasconia appellatur. Quæ gens per saltus Pyrenæos, per aspera et invia diffusa est loca: quæ crebris eruptionibus, pugnandi agilitate, Francorum fines longe lateque vastando contravit. Illuc itaque caussa prædicationis accessit, ut eos ab idololatria et rapinis et a fallacia hujus mundi eriperet. Cum quadam autem die prædicaret, surgens unus ex eis, verbis risui aptis, Evangelium Christi et servum Dei Amandum detrahendo irrisit, et populum post se illa vana lætitia attraxit. Eadem hora, Divina ultione, angelus sathanæ miserum invasit, statimque omnia membra ejus contraxit, et inter poenas confitens quod ideo patiebatur, quia servum Dei Amandum irriserat, miserabiliter expiravit.
12 Izlazeći pak iz krajeva Baskona, kad je došao u neki grad, biskup toga grada ga je primio i iz poštovanja gostoljublja donio sv. Amandusu vodu za pranje ruku i zapovjedio poslužitelju da tu istu vodu sačuva. Ondje je pak bio neki čovjek koji je bio izgubio vid očiju: kojemu taj biskup reče: Ako imaš vjeru, vjeruj i operi svoje oči u onoj vodi u kojoj je Amandus oprao svoje ruke, i primit ćeš vid. Kad je pak oprao oči, otvorile su mu se oči tako da je jasno vidio.
12 De finibus autem Vasconum egrediens, dum ad civitatem quamdam venisset, Episcopus illius illum suscepit, et pro reverentia hospitalitatis, aquam ad lavandum manus S. Amando detulit, jussitque ministro ut ipsam aquam servaret. Erat autem illic homo, qui lumen amiserat oculorum: cui Episcopus ille ait: Si habes fidem crede, et lava oculos tuos in illa aqua, in qua Amandus lavit manus suas, et lumen recipies. Cumque lavisset oculos, aperti sunt oculi, ut videret clare.
13 Časni pak starac Amandus, s Kristom kao vodičem, vraćajući se uputio se u krajnje krajeve Franaka i ondje je javno propovijedao zbog Kristova imena, i po različitim pokrajinama pretrpio je mnoge uvrede. I sagradio je samostan i, kao pastir svakodnevno poučavajući božanskim riječima sinove u Kristu, neke je poučavao riječju, a druge je odgajao vlastitim primjerom. n
13 Venerabilis autem senior Amandus, Christo duce, revertens in extremas Francorum regiones se direxit, egitque ibidem prædicationem apertam propter Christi nomen, et per diversas provincias multas perpessus est injurias. Construxitque coenobium, et sicut pastor filios in Christo quotidie verbis Divinis instruens, quosdam docebat verbo, alios proprio erudiebat exemplo. n
14 Jedne nedjelje, dok je sv. Amandus propovijedao dvorskim velikašima, zamoljen od biskupa i od kralja Dagoberta slavio je misna slavlja: a po završetku molitve zatražio je potajice nasamo razgovor od kralja i počeo ukoravati samoga kralja zbog teških zločina. Kralj pak, uzdignut ohološću nadutosti, nije htio čuti riječi Božjega muža, nego je ljutit zapovjedio da iziđe iz njegovih krajeva. Kad je pak sluga Božji Amandus, ispunjen radošću, iz kraljeve nazočnosti... otišao želeći pronaći lađu u primorskom mjestu, htio je prijeći Britansko more k narodima Sasa da im propovijeda evanđelje, i htio je ostati na hodočašću sve dane svoga života.
14 Quadam die Dominica dum S. Amandus Palatinis Proceribus prædicasset, rogatus ab Episcopis et a Rege Dagoberto Missarum solemnia celebravit: finita vero oratione, privatim colloquium a Rege secretius expetiit, ipsumque Regem de capitalibus criminibus arguere cœpit. Rex vero typho superbiæ elatus, verba viri Dei audire noluit, sed iratus de finibus ejus exire jussit. Cumque servus Dei Amandus gaudio repletus a conspectu Regis o..... ad locum maritimum navem invenire volens perrexit, et mare Britannicum transire voluit ad gentes Saxonum, ut eis Evangelium prædicaret, et in peregrinatione cunctis diebus vitæ suæ permanere volebat.
15 Nakon toga kralj, obuzet groznicom, prepoznavši krivnju koju je počinio protiv Božjega muža Amandusa, brzo je poslao po njega da se vrati k njemu: moleći ponizno da mu oprosti i krsti sina Sigeberta koji mu se bio rodio. Sveti pak Amandus ljubazno je oprostio kralju uvredu, ali bojeći se da se uplete u svjetovne poslove, najprije je odbio krstiti dječaka, ali napokon, potaknut molbama i navaljivanjem sv. Eligija i sv. Auena, koji su tada boravili na kraljevu dvoru, krstio je dječaka, kraljeva sina. Po završetku pak zbornih molitava i molitava katekumenata i krštenja, dok su svi šutjeli, ono dijete, kraljev sin od 40 dana, jasnim je glasom odgovorilo Amen. Čuvši to, otac se ispunio radošću i svoga je kuma sve dane svoga života držao u velikom poštovanju i naklonosti.
15 Post hæc Rex correptus febribus culpam, quam in virum Dei Amandum commiserat, recognoscens, misit celeriter pro eodem, ut ad se rediret: rogans humiliter, ut sibi indulgeret, et filium Sigebertum, qui ei natus erat, baptizaret. Sanctus vero Amandus benigne Regi offensam remisit, sed timens secularibus negotiis implicari, puerum baptizare primitus renuit, sed tandem per S. Eligium et S. Audoenum, qui tunc in curia Regis morabantur, precibus et instantia flagitatus, puerum filium Regis baptizavit. Finitis vero collectis et orationibus catechismi et baptismi, cunctis tacentibus, infans ille Regis filius xl diebus, clara voce respondit, Amen. Quod pater audiens, repletus est gaudio, et compatrem suum cunctis diebus vitæ suæ habuit in magna reverentia et favore.
16 Sveti je pak Amandus isposlovao od kralja Sigeberta jedno mjesto u Galiji, koje se zove Vauroux, i ondje je sagradio samostan. Ali biskup najbližega grada, teško to podnoseći, zapovjedio je svojim slugama da ga otamo izbace ili svakako ubiju. Blaženi je pak Amandus, spoznavši po Božjoj objavi njihovu zloću, otišao s njima na vrh brda gdje su ga htjeli ubiti, i to nije otkrio svojim drugovima jer je žudio za mučeništvom; ali iznenada je nastala oluja, kiše i tuča tako su prekrile brdo da zlikovci koji su ga htjeli ubiti nisu ništa vidjeli. Tada je sv. Amandus tako dugo molio dok se, kad se vratila vedrina i kad su ponovno dobili vid, nisu vratili svojim kućama. Mnoga je doduše i druga čudesa učinio Bog po zaslugama sv. Amandusa, koja ovdje nisu zapisana. I on je, pun dana i dobrih djela, preselio k Gospodinu. a Svugdje je bilo Alanus, stavili smo Amandusa., b Drugi Herbatilico. O tome je bilo govora u § 1., c Otuda pokazujemo da je susjedno otoku Bouin, ili sv. Martin blizu Rocheforta. U Breviarium Corisopitense naziva se Oya, a kod drugih Ogia., d Da su Bituriges s Orléanskim kraljevstvom bili podložni Burgundima, rekli smo u § 2. I očito je iz Drugoga sabora u Mâconu, gdje biskupi priznaju Guntrama svojim kraljem, među kojima je bio Sulpicije Sever iz Bourgesa., e O pivu ne spominju drugi., f I to viđenje netaknuto od drugih., g Šute drugi o magarčiću., h I ovdje se pripovijedaju mnoge pojedinosti koje su drugi zanemarili. Ništa se također nema o službi klerika u Breviarium Corisopitense., i Štoviše, treba čitati Gandens, Gandensis ili Gondavum., k Također pogreška prepisivača, treba ispraviti Scaldis. l Ništa drugi o žrvnju i kruhu pomiješanom s pepelom., m U Tournaiju
A na Šeldi, n Sljedeće, br. 14 i 18, treba uputiti prije broja 10., o Nedostaje glagol otišao ili što slično., p Šute drugi o tim Anglosasima., q O Vauroux raspravljano je točno u § 1 br. 7: drugi nazivaju kralja Hilderikom i samostan Nant: Breviarium Corisopitense naziva kralja Aldebertom, a ime mjesta se izostavlja.
16 Sanctus autem Amandus impetravit a Rege Sigeberto locum unum in Gallia, qui dicitur q Vaurum, et ibi coenobium ædificavit. Sed Episcopus proximæ civitatis hoc moleste gerens, jussit famulis suis, ut inde eum ejicerent, aut certe occiderent. Beatus vero Amandus eorum malitiam, Deo revelante, cognoscens, ivit cum eis ad cacumen montis, ubi eum occidere cupiebant, nec suis sociis hoc revelavit, quia martyrium affectabat; sed subito orta tempestate, pluviæ et grandines ita montem obtexerunt, quod maligni, qui eum volebant occidere, nihil viderent. Tunc sanctus Amandus tamdiu oravit, donec reddita serenitate et visu recepto ad propria redierunt. Multa quidem et alia miracula fecit Deus meritis sancti Amandi, quæ hic scripta non sunt. Hic quoque plenus dierum et operibus bonis migravit ad Dominum. a Alanus ubique erat, substituimus Amandum. — b Alii Herbatilico. De eo actum § 1. — c Hinc ostendimus esse contiquam insulte Beaco, seu S. Mariint prope Rupellam. In Breviario Coriso pilano dicitur Oyam, aliis Ogia. — d Bituriges cum regno Aurelianensi subfuisse Burgundionibus diximus § 2. Et patet ex Concilio Matisconensi 2, ubi Gunlhramnum Regem suum agnoscunt Episcopi, inter quos erat Sulptitus Severus Bituricensis. — e Sicere non meminerunt alii. — f Visio hæc ab aliis etiam intacta. — g Silent alii de asello. — h Et hic multa particularia narrantur ab aliis neglecta. Nihil etiam de officio Clericorum habetur in Breviar. Corisop. — i Imo Gandens, Gandensis, aut Gondavum legendum. — k Mendum etiam a librariis, corrigendum Scaldis. I Nihil alii de mola, et pane ctinere mxtzo. — m Tornaci
Aad Scaldim, — n Sequentia num. 14 et 18, ante numerum 10 referenda. — o Deest verbum abiret, aut quid simile. — p Silent alii de his Anglo-Saxonibus. — q De Vauro accurate disputatum § 1 num 7: alii Childericum Regem et monasterium Nanto appellant: Breviarium Corisopit. Regem Aldebertum vocat, et loci nomen omitti.
Drugi život
Alia vita
autor Hariger, opat Lobbesa.
auctore Harigero Abb. Lobien.
Iz djela o biskupima Tongeresa i Maastrichta.
Ex gestis Pontificum Tungrensium et Trajectensium.
Nakon toga za biskupa biva naknadno imenovan sv. Amand, dvadeset šesti, o čijem se životu, budući da se čuva opisan kao ispunjen krepostima, svidjelo tu i tamo ubrati ponešto i ponoviti same početke njegovih djela prije njegova biskupstva. Dakle, rodom iz Akvitanije, imao je oca Serena, a majka se zvala Amancija: ne samo ugledni prema svjetovnom dostojanstvu, nego i najkršćanskiji.
Post hæc S. Amandus, vicesimus sextus subrogatur Episcopus, de cujus vita, quia plena virtutibus habetur descripta, placuit hinc inde decerpere pauca, et ipsa ante Episcopatum ejus gestorum repetere initia. Igitur in a Aquitania oriundus, patrem habuit Serenum, mater Amantia est nominata: non solum secundum seculi dignitatem inclyti, verum Christianissimi.
2 Dok je još bio dječak, ostavio je domovinu i roditelje: uputio se na otok Ogiju na zapadu Oceana. Ondje ga Braća radosno primaju: i, budući da je bio pismen, revno je često sudjelovao u službi Božjoj. Prvi pak početak njegovih čuda bio je ovaj. Dok je jednoga dana išao putem, susretne ga zmija goleme veličine. I najprije se doduše uplašio zbog dječačke dobi, naposljetku ustavši nakon izlivene molitve, postavio je znak Križa i naložio joj da se vrati u svoja skrovišta. Odmah poslušavši naloge, zmija se brže-bolje vratila: i na taj isti otok od tada se više nije pojavila. Nakon kratkog vremena otac ga je potražio i pokušao otrgnuti od samostana; ali ne obavivši posao, nevoljko je ostavio svetoga dječaka.
2 Dum puer adhuc esset, patriam parentesque reliquit: Ogiam insulam ad occidentem maris Oceani expetivit. Illic a Fratribus gaudenter suscipitur: et, cum litteratus esset, Dei servitium frequentabat ardenter. Prinum autem signorum ejus hoc fuit initium. Eunti per viam die quadam magnitudinis nimiæ serpens occurrit. Et primum quidem pro puerili ætate extimuit, demum post fusam orationem surgens, Crucis signum opposuit, et, ut ad latebras redeat, indicit. Statim jussis obtemperans serpens, ocyus rediit: et in eamdem insulam deinceps non comparuit. Post modicum tempus pater eum insecutus, a monasterio tentavit abstrahere; sed negotio imperfecto, puerum sanctum nolens reliquit.
3 Zatim, uputivši se u grad Tours radi molitve, pohodio je grob bl. Martina biskupa, gdje je također odrezao kosu s glave i primio čast kleričkog staleža. Odatle stigavši u Bourges, pobožno ga primaju sv. Austregizil, biskup toga istoga grada, i njegov arhiđakon sv. Sulpicije, poslije biskup. Po njihovu nagovoru ondje je sebi sagradio ćeliju, u kojoj je boravio gotovo petnaest godina, pokriven kostrijeti i pepelom, naviknut na bdjenja i postove, zadovoljan ječmenim kruhom, suzdržavao se od vina, a tijelo je krijepio vodom.
3 Deinceps Turonicam expetens civitatem orationis causa, B. Martini Antistitis invisit sepulchrum, ubi et comam capitis abscindens, Clericatus adeptus est honorem. Inde Bituricas deveniens a S. Austrigisilo ejusdem civitatis Episcopo, et ejus Archidiacono S. Sulpitio, postea Episcopo, devote suscipitur. Quorum suasu cellam sibi illic construxit, quam per quindecim fere annos inhabitavit, cilicio tectus et cinere, vigiliis assuetus et jejuniis, hordeaceo pane contentus, a vino abstinuit, aqua corpus sustentavit.
4 Nakon toga, potaknut svetom željom, krenuo je u Rim da pohodi pragove blaženih apostola. I kada je jedne noći, nakon što su čuvari izašli, on sam ostao skriven u crkvi i probdio molećib, sljedećeg dana biva otkriven, izložen uvredama i istjeran iz crkve. Zbog toga, dok je sjedio na vratima i zbog tuge u srcu bio obuzet zanosom, ukazao mu se sveti apostol Petar i blago ga utješivši potiče da se ponovno vrati u Galiju radi propovijedanja. A on se vratio radosniji i ponovno otišao u Galiju.
4 Posthæc sancto tactus desiderio, Romam profectus est, ut beatorum Apostolorum limina expeteret. Et, cum quadam nocte egressis custodibus, ipse in ecclesia delitescens, et oransb pernoctasset, sequenti die repertus, injuriis afficitur, et ab ecclesia propellitur. Hac de causa in foribus sedenti et præ cordis mœstitia extasi detento, Sanctus apparuit Petrus Apostolus, blandeque delinitum, ut Gallias prædicandi causa repetat, hortatur. Ipse vero redditus hilarior, ad Gallias est reversus.
5 Bez odgađanja, prisiljen od kralja i svećenika prema običaju, zaređen je za biskupa da propovijeda. A on, revno ispunjavajući povjerenu mu službu, naviještao je riječ Božju onima naokolo,c gradeći samostane, nastojao je proširiti redovništvo: i same je samostane obogaćivao imanjima i dobrima koje su njemu i knezovima darovali kralj i prvaci. Sužnje je otkupljivao novcem, golima je davao odjeću, gladne je okrepljivao hranom.
5 Nec mora, coactus a Rege et Sacerdotibus juxta morem ad prædicandum est ordinatus Episcopus. At ipse commissum sibi strenue implens officium, circumquaque positis verbum Dei annuntiabat,c monasteria construens, religionem ampliare curabat: ipsaque conobia a prædiis et opibus, a Rege sibi et Principibus collatis, ditabat. Captivos pretio redimebat, nudis vestimenta præbebat, esurientes cibis reficiebat.
6 Isto tako mu je došlo na um da pođe u Rim, i dogodilo se da je odatle vraćajući se svratio u svratište u Civitavecchiji. Dok je ondje bio, đavao je zgrabio jednoga od slugu i vukao ga u more da ga usmrti. Kad je taj zazvao Krista da ga oslobodi, a đavao se podrugujući raspitivao tko je Krist,d reče bl. Amand: „Sin Boga živoga, raspet za spasenje ljudi.” Na tu riječ, nestavši đavlu, čovjek je bio izbavljen. Kroz to isto more, dok su plovili, uhvaćena je riba; čiji je ulov mornarima umnožio radost. Ali to njihovo veselje pomutila je iznenada podignuta D oluja; koja ih je, očajne za život, prisilila da pribjegnu čovjeku Božjem. Dok je svetac molio, bl. Petar, prolazeći preko krme na lađu, ukazao se, naložio da se pouzdaju i obećao da će se svi spasiti. Ubrzo se stišala oluja, a nevrijeme je bilo otjerano. Kad je svanulo jutro, svi su nepovrijeđeni izašli na kopno.
6 Item subiit animus Romam profiscisi, contigitue inde revertentem Centumcellis hospitali. Cumque illic esset, diabolus unum de famulis arripiens, ad mare necandum trahebat. Qui cum Christum ad suam liberationem invocaret: diabolus autem irridendo, quis esset Christus, inquireret;d ait B. Amandus: Filius Dei vivi pro salute hominum crucifixus. Ad hanc vocem, disparente diabolo, ereptus est homo. Per idem pelagus, navigantibus eis, captus est piscis; cujus captura gaudium cumulaverat nautis. Sed hanc eorum lætitiam orta subito turbavit D tempestas; quæ eos de vita desperantes, ad virum Dei confugere compulit. Orante Sancto, B. Petrus per puppim navem transiens, apparuit, confidere jussit, salvandos omnes promisit. Sedata est mox procella, tempestas fugata. Facto mane omnes ad terram incolumes exiere.
7 Ušavši u međuvremenu u grad Gent, smješten na rijeci Šeldi, našao ga je tako zapletenim u đavolskim zamkama da su ljudi toga mjesta umjesto Boga štovali drveće i stabla. Dok su svi ostali naokolo bili podložni Kristovoj vjeri, ti su ljudi, bilo zbog divljih običaja, bilo zbog neplodnog tla, još služili idolima. Stoga se, uz potporu Aharja, biskupa Noyona, i uz povrh toga kraljevsku vlast koja je podupirala, izložio tolikoj pogibelji, previše zapaljen žarom duha. Koliko je puta bio vrijeđan, koliko je puta bio šiban bičevima, koliko je putae od nečasnih žena bio oskvrnut? Kako je često bio bačen u rijeku? Naposljetku, kad su drugovi bili razagnani, ostao je sam, ustrajan u propovijedanju.f Ondje je sagradio samostan sv. Petra:g obratio je sv. Bavona, razbojnika iz Haspengaua, i u ćeliji sagrađenoj preko rijeke zatvorio ga na pokoru. h
7 Ingressus interea Gandense oppidum, Scaldi fluentis insitum, diabolicis laqueis sic invenit irretitum, ut ejus loci homines pro Deo colerent ligna et arbores. Ceteris circumquaque positis Christi fidei subjectis isti vel propter efferos mores, vel propter infœcundos cespites adhuc idolis serviebant. Igitur favente Aichario Noviomensi Episcopo, regia insuper auctoritate incumbente, tanto se discrimini opposuit, nimis succensus animi fervore. Quoties injuriatus, quoties flagris est cæsus, quoties e ab inhonestis mulieribus est deturpatus? Quam sæpe in fluvium est præcipitatus? Ad ultimum, fugatis sodalibus, solus remansit prædicationi assiduus.f S. Petri cenobium illic ædificavit:g S. Bavonem ex Hasbania prædonem convertit, et trans fluvium facta cellula pœnitentem inclusit. h
8 U tome istom kraju doveden je neki optuženik kojemu je trebalo suditi. Pristupivši sveti muž, za njega, da ne umre, prilično ponizno izlijeva molbe pred grofom. Okorjeli grof nije obratio pažnju na molbe blaženoga muža, nego je štoviše zapovjedio da se osuđeni čovjek najprije izbičuje, a zatim je naredio da se pribije na drvo. Poslije, kad su se svi razišli, tijelo već preminuloga ostaje na gubilištu; ali sveti muž, htijući pohoditi nesretnika, vraća se nakon kratkog vremena. Ali kad ga je našao već mrtva, skinutoga s drveta daje da se s njim odnese u sobicu u kojoj je imao običaj moliti. I kada je probdio moleći uz tijelo, ujutro sazvavši Braću i opavši ga vodom, vratio ga je živa, tako da se na njemu nije pojavio čak ni ožiljak od rana. Novost toga čuda i toliko je koristila stanovnicima toga mjesta da su, sa svih strana hrleći k njemu, vlastitim rukama rušili svoje idole i upotrijebili ih za gradnju crkava.
8 In eodem pago reus quidam judicandus est præsentatus. Superveniens sanctus vir, pro eo, ne moreretur, Comiti preces humiliter satis effludit. Obduratus ille, beati viri precibus non intendit, quin potius damnatum hominem, primo cædi jussit, deinde ligno præcepit affligi. Postea, discedentibus cunctis, defuncti jam corpus in patibulo relinquitur; sed sanctus vir visitaturus miserum, post modicum regreditur. At, ubi jam defunctum reperit, depositum de ligno ad cubiculum, ubi orare consueverat, secum facit deferri. Et, cum juxta corpus corpus orans pernoctasset, mane Fratres convocans, aqua lotum, vivum restituit, ita ut ne vulnerum quidem ejus saltem cicatrix appareret. Cujus miraculi novitas i loci illius incolis intantum profuit, ut ad eum undique concurrentes, idola sua, propriis manibus diruerent, et ea in ecclesiis construendis expenderent.
9 Nakon njihova obraćenja, prešavši Dunav, odlučio je propovijedati poganima, ali budući da su mnogi od njih ostali u nevjeri, ipak je malobrojne preporodio za Krista i zatim se vratio u svoj kraj.
9 Post horum conversionem, transito Danubio, Gentibus prædicare disposuit, sed pluribus ex eis in infidelitate persistentibus, paucos tamen Christo regeneravit, ac deinde ad propria regressus est.
10 Dogodilo se u međuvremenu da je kralj Dagobert sa suprugom dobio sina: i budući da je taj isti kralj, obuzet iznenadnom srdžbom, davno nepravedno protjerao blaženoga muža iz kraljevstva jer ga je ovaj bio ukorio zbog nekoga zločina, potaknut pokajanjem, htio mu se pomiriti prigodom krštenja djeteta: i zato je poslavši uglednije ljude, naime Eligija i Audoinija, za ono što je počinio protiv njega, najprije doduše molio za oproštenje, a zatim ga usrdno molio da dođe krstiti njegova sina. Naposljetku pronađen, muž Gospodnji Amand poslušao je kraljevu molbu došavši, oprostio je krivnju, ali je ponizno odbio krstiti sina tolikoga Veličanstva, kao nedostojan. Ali kako je kralj ustrajao u molbi, poučio je u vjeri dijete koje je imalo četrdeset dana od rođenja. Dok su oni koji su stajali uokolo bili zauzeti drugim stvarima i nisu odgovarali, dijete je jasnim glasom odgovorilo: „Amen.” I tako kršten, nazvan je Sigebert, dok su se svi koji su bili nazočni jednako čudili i radovali.
10 Contigit interea Dagobertum Regem ex conjuge suscipere filium: et, quia idem Rex subita præventus ira, beatum virum cuu injuria regno dudum expulerat, quod pro quodam crimine corriperetur ab eo, ductus pœnitudine, ex occasione baptizandi pueri sibi eum voluit reconciliare: et idcirco directis honestioribus viris, Eligio scilicet et Audoeno, ex commisso in eum, primum quidem veniam precabatur, deinde ut ad baptizandum filium suum veniret, obnixe rogabat. Tandem repertus vir Domini Amandus, regiæ petitioni veniendo paruit, noxam remisit, sed tantæ Majestatis filium baptizare, quasi indignus, humiliter recusavit. Sed Rege in prece perseverante, puerum quadraginta a nativitate dies habentem, catechizavit. Circumstantibus in alia occupatis, et non respondentibus, puer clara voce respondit: Amen. Sicque baptizatus, Sigebertus est nominatus, cunctis qui aderant mirantibus pariter et gaudentibus.
11 Nakon toga, kad je bl. Ivan, biskup Maastrichta, bio uznesen u nebesa, kralj k Dagobert je, sazvavši mnoge svećenike, postavio sv. Amanda za poglavara onima u Maastrichtu. A on, preuzevši pastirsku službu i noseći brigu za one koji su mu bili povjereni, obilazio je sela i utvrde kroz tri godine i naviještao riječ života. Ali videći da ništa ne postiže, štoviše uočavajući da mu se svećenici i đakoni rugaju, otpustivši ih, uputio se u druge krajeve.
11 Posthæc B. Joanne Trajectensi Episcopo ad superna translato, Rex k Dagobertus convocatis Sacerdotibus plurimis, S. Amandum Trajectensibus præfecit. At ipse, suscepto pastorali officio, commissorum sibi sollicitudinem gerens, vicos et castra per triennium circumvivit, verbum vitæ annuntiavit. Sed nihil se proficere cernens; quin potius Sacerdotes et Diaconos insultare sibi perpendens, dimissis eis, ad alia se loca transmisit.
12 Potom je stigao u Chanalaus, otok na rijeci Šeldi: i ondje je neko vrijeme ostao s pobožnom Braćom.
12 Chanalaus postea, insulam Scaldi fluminis, devenit: ibique cum Fratribus religiosis aliquamdiu mansit.
A ostao. A preziratelje riječi Božje satrla je okrutna pošast kroz dvije godine, tako da u tome mjestu nije ostao nitko od onih koji su prezirali svetoga muža dok je propovijedao. Zatim povukavši se u Gaskonju, poganima narodima propovijedao je riječ spasenja. Neki lakrdijaš ismijao je Kristova slugu i odbacio Evanđelje, te je odmah zgrabljen od zloduha, rastrgajući se vlastitim rukama, završio život na jadan prizor. Ali ni ondje ne postigavši gotovo ništa, kad se vraćao, ušao je u neki grad radi gostoprimstva. Kad ga je biskup grada časno primio, voda kojom su mu polivene ruke po biskupovu je nalogu sačuvana: u nju je neki slijepac umočio oči i primio vid.
A mansit. Contemptores autem verbi Dei plaga crudelis per biennium attrivit, ita ut in eo loco nullus remanserit ex his, qui sanctum virum prædicantem spreverant. Postea in Wasconiam secedens, Gentibus populis verbum salutis prædicabat. Mimilogus quidam servum Christi derisit, Evangelium annulavit, protinus a dæmone arreptus, propriis se lacerans manibus, miserabili obtutu vitam finivit. Sed et illic minime proficiens, cum reverteretur, civitatem quamdam hospitandi gratia intravit. Illo ab Episcopo civitatis honorifice suscepto, aqua manibus ejus infusa, jubente Episcopo, reservata est: de qua cæcus quidam, dum oculos intingeret, lumen recepit.
C Dopisao Eridije na margini, po svjedočanstvu Chappeavillea; iz pokrajine Brabanta, zapravo Hesbayera, kao što je gore rečeno., b Baudemund je želio bdjeti cijelu noć, c To se dogodilo nakon drugoga rimskoga putovanja i uskrsnuća mrtvaca., d Naprotiv, dijete je odgovorilo po nalogu sv. Amanda prema Baudemundu i drugima., e Baudemund kaže da je od žena ili od seljaka odbijen ne bez uvrede., f O samostanima sagrađenim u Gentu raspravljano je u § 3, a o vremenu kada su osnovani u § 11., g Ovdje je očito obrnut redoslijed događaja iz onoga što je raspravljeno u § 11 i 13., h Naprotiv, u Tournaiju., i Toga kraja, tako da se ponajprije razumiju susjedni stanovnici Genta, gdje je Hariger mislio da se to dogodilo., k Naprotiv, Sigebert. Budući da je Dagobert umro nekoliko godina ranije, kao što je izneseno u § 11., l Da je sv. Amand umro za cara Konstantina Pogonata, sina Konstansova, gore je dokazano u § 16., m Je li to tiskarska pogreška? Drugi čitaju godinu 661, što bi bilo 684.
C Adscripsit Æridius margini, teste Chappeavillæo; ex pago Berbantico, imo Herbatilico, ut supra dictum. — b Baudemundus tota nocte vigilare cuperet — c Hæc post secundum iter Romanum et mortuum susciatum facta. — d Imo puer jussus a S. Amando respondit secundum Baudemundum et aitos. — e Baudemundus ait, a mulieribus vel a rusticis non absque injuria repulsum. — f De monasteriis Gandevi extructis actum § 3, et de tempore quo condita sunt, § 11. — g Hic inverti ordinem crrum gestarum constat ex disputatis § 11 et 13. — h Imo Tornaci. — i Regionis illius, ut vicini Gandenses potissimum intelligantur, ubi ideo contrigisse putavit Harigerus. — k Imo Sigebertus. Dagoberto aliquot ante annis mortuo, ut prolatum est § 11. — l Sub Canstantino Poonato Constantis filio obiisse S. Amandum supra probatum est § 16. — m An errore typographico? alii annum legunt 661, qui fait 684.
Drugi život
Alia vita
Autor Filip Harvengtski od Milostinje, opat Bonne-Espérancea premonstratskoga reda.
Iz n rukopisa uspoređenih s izdanjem iz Douaija.
Posvetno pismo opatu Hugonu.
Poštovanom u Kristu ocu a Hugonu, po Božjoj milosti časnom opatu samostana u Elnonu, i Braći ondje okupljenoj u Gospodinu, brat Filip od Milostinje, da se ubroji u potomstvo koje je blagoslovio Gospodin.
Pridružiti zaslugama svetaca cvjetove govora i službom pisanja ukrasiti pohvale izabranoga roda pokazuje se teškim i napornim: osobito ondje gdje ni život ne odgovara niti znanost pomaže. Jer onaj tko namjerava naviještati običaje Blaženih, izložiti život i iznova isplesti djela, priliči da živi onako kako govori i da djelima uresi ono što pohvaljuje riječju: da ne bi, pobijen svjedočanstvom vlastitoga glasa, nasljedovanjem odbacio ono što zastupa tvrdnjom. Od vaše željene i svete zajednice svega bratstva pruža mi se na ispravljanje Život preblaženoga Amanda, da bi budnim vježbanjem tamna mjesta primila svjetlo, suvišna mjerenje, ono što zjapi spoj, a ono što ima premalo dopunu. Ali tko sam ja ili što sam ja, kojemu ni zasluga života, ni začin mudrosti, ni uljudba naobrazbe, ni navika pisanja ne obećava jednakost tako slavnoga djela? Hvalim doduše marljivost prvoga pisca, poštujem starinu: sviđa mi se trud; ako stil leži nisko, ne pobijam raspored. Ali onima koji kuju novosti lako prilazi zavist, niti je uskipjela zloba lišena žalaca kleveta: osobito kad se čini da se novost ozbiljno uvodi na porugu starima. I tako se oplakuje nepravda učinjena starima, kao da im propada ono što je pridodano novima. Ali se očekuje sigurniji sud istine nego što se valja bojati žamora zavisti, koja nema mjesta u predvorju ljubavi. To je ono što našoj neukosti pruža uporište, ulijeva snagu, daje odvažnost; i u olujno more goni ručicu bojažljive marljivosti. Kojoj ipak, ako se dadne poniznost kao kormilar, poslušnost kao kormilo, istina kao jarbol, razboritost kao križ na jarbolu, marljivost kao veslač, autoritet kao jedro, koje podiže povoljan povjetarac nebeske milosti; lako će moći preplivati uzburkane vrhunce slanoga mora i tužne uvale nemira zavisti povoljnim tijekom. Budući da sam dakle čvrsto vezan osjećajem ljubavi prema iskrenosti vaše dobrote, ne mogu odbiti ako što naložite, osobito kad poštenim zapovijedima mora uvijek pratiteljicom stajati izvedba i donositi plod radosti onima koji naređuju svete stvari. Jer ne smije biti da ono što naređuje poštenje bude neugodno, ono što naređuje ljubav teško, a ono što savjetuje korisnost mučno.
Auctore Philippo Harvengio de Eleemosyna, Abbate Bonæ-Spei Ord. Præmonstrat.
Ex n MSS. collatis cum edit. Duac.
Epistola dedicatoria ad Abbatem Hugonem.
Reverendo in Christo Patri a Hugoni, Dei gratia venerando monasterii Elnonensis Abbati, et congregatis ibidem in Domino Fratribus, Frater Philippus de Eleemosyna, in semine computari, cui benedixit Dominus.
Sanctorum meritis flores adhibere sermonum, et officio scriptionis electi generis ornare præconia, difficile probatur et arduum: maxime ubi nec vita convenit, nec scientia suffragatur. Qui enim Beatorum prædicare mores, explicare vitam, retexere gesta disponit, sic expedit vivat, ut loquitur, et facis ornet, quod oratione commendat: ne vocis propriæ testimonio redargutus, imitatione non approbet, quod assertione prosequitur. Ab universitatis vestræ desiderabili sanctoque collegio, ad corrigendum mihi Amandi beatissimi Vita porrigitur, ut exercitio vigili recipiant obscura lucem, modum superflua, hiantia juncturam, minus habentia, supplementum. Sed quis ego, aut quid ego, cui nec meritum vitæ, nec sapientie condimentum, nec eruditionis cultus, ususve scribendi, tam clari spondet operis paritatem? Laudo quidem scriptoris primi diligentiam, veneror antiquitatem: placet industria: si stylus jacet, ordinem non refello. Sed facile nova cudentibus accedit invidia, nec æstuans livor detractionum caret aculeis: maxime cum in sugillatione veterum novitas induci serio videatur. Sicque antiquorum deploratur injuria, tamquam pereat illis, quidquid novis accesserit. Sed expectatur securius judicium veritatis, quam murmur timeatur invidiæ, quæ locum non habet in atrio caritatis. Hæc est, quæ nostræ præstat imperitiæ fulcimentum, vires suggerit, ministrat audaciam; et in procellosum pelagus maniculam timidæ sedulitatis impellit. Cui tamen sinauta detur humilitas, clavus obedientia, veritas malus, antenna discretio, remex sedulitas, auctoritas velum, quod gratiæ cœlesti favorabilis aura sustollat; facile turbidi sali undosa cacumina, et tristes commotionis invidæ sinus secundo cursu poterit enatare. Quia igitur sinceritati vestræ caritatis teneor devinctus affectu; negare nequeo, si quid injungitis, maxime cum debeat honestis imperiis executio comes semper assistere, et jocunditatis afferre fructum sancta mandantibus. Nec enim debet esse, quod honestas imperat, importunum; quod dictat amor, difficile; quod persuadet utilitas, onerosum.
2 Što se pak može prosuditi korisnijim nego duhovnim vježbama oblikovati uzore, u običajima sijati stegu, slaviti kreposti Svetih i predati potomcima ono što da nasljeduju u svetosti i pravednosti pred Bogom? Uistinu, što je drugo život biskupa dostojnoga Boga nego uzvišeno svjetlo dobroga življenja, zrcalo svetosti, znamen pravednosti, učiteljstvo pobožnosti, obrazac nauka, potvrda stege, uzor redovništva? U njemu svaki spol, dob, položaj, stupanj, red ili stalež ima što izabrati: i na sve obilno istječe sveta vedrina ovoga svjetla. U njemu djetinjstvo nalazi što da oponaša, čemu da se divi mladenaštvo, muževna snaga čemu da teži, što da slijedi budnost starosti. U njemu se poučava plemstvo da više teži slastima duše nego tijela i da dostojanstvo podrijetla ukrasi resom kreposti. Stalež reda poučava se da se ponizuje i sluša, da se duh, ugrabljen nad samoga sebe daškom izopačenoga vihora, isprazno ne bi nadimao žudeći za uzdizanjem i da se ne bi činilo da pripada udesu onoga koji je kralj nad svim sinovima oholosti. Vlast se uči da ne misli visoko, nego da se boji: i da se uzvišenost zemaljske uzvišenosti ponizno podloži nebeskim zapovijedima i ne pobija Božansku volju. Biskupska vlast se oblikuje da se prema prijestupnicima toliko uzdiže revnošću pravednosti da ne napusti blagost krotkosti; i tako da teži pravednosti sudova da popustljivost ne odiše raspuštenošću, niti osveta okrutnošću. Život propovjednika se usklađuje da Evanđelje ne postavlja u učenim riječima ljudske mudrosti, nego u očitovanju duha i snage: da ne bi, tražeći slavu od ljudi, propustio postići slavu koja je samo od Boga; i razlivena izvana, bila lišena dara unutarnje plaće. Uređuje se stanje naroda da ne odstupa od temelja vjere, da ustraje u zakonu Zavjeta, da bude podložan vladarskim odredbama i da se ne protivi javnim izvršenjima. Tako se po primjeru jednoga donosi plod svima, i u svakom njegovu djelu sjaji štovanje pobožnosti i staza istine.
2 Quid autem judicari potest utilius, quam spiritualibus exercitiis exempla formare, serere moribus disciplinam, Sanctorum celebrare virtutes, et tradere posteris. quæ sequantur in sanctitate et justitia coram Deo? Sane quid est aliud Deo digni vita Pontificis, quam bene vivendi lumen eximium, speculum sanctifatis, justitiæ titulus, magisterium pietatis, forma doctrinæ, disciplinæb sanctio, religionis exemplum? Habet omnis in eo sexus, ætas, conditio, gradus, ordo, statusve, quid eligat: et in omnes abundanter emanat luminis hujus sancta serenitas. Invenit in eo pueritia quid imitetur, quid miretur, adolescentia, robur virile quid appetat, quid sequatur vigilantia senectutis. Instruitur in eo nobilitas, plus animæ quam carnis affectare delicias, et ornare natalium dignitatem decore virtutum. Humiliari et obedire status ordinis edocetur, ne perversi turbinis aura supra se raptus inaniter animus, elatione gestiens intumescat, et ad ejus sortem pertinere videatur, qui est rex super omnes filios superbiæ. Potestas eruditur non altum sapere, sed timere: et terrenæ sublimitatis eminentia, cœlestibus imperiis humiliter subjici, nec Divinam refellere voluntatem. Informatur Pontificalis auctoritas in delinquentes sic zelo rectitudinis erigi, ne mansuetudinis deserat lenitatem; sicque judiciorum studeat æquitati, ne dissolutionem redoleat indulgentia, vel vindicta sævitiam. Convenitur prædicatorum vita, non in doctis humanæ sapientiæ verbis Evangelium ponere, sed in ostensione spiritus et virtute: ne gloriam quærens ab hominibus, gloriam, quæ a solo Deo est, non obtineat; et foris effusa, mercedis internæ munere vacuetur. Componitur
Anitur populorum status, non recedere a fidei fundamento, persistere in lege Testamenti, principalibus edictis esse subjectus, nec publicis executionibus adversari. Sic fructificatur omnibus unius exemplo, et in omni ejus opere, pietatis cultus et semita veritatis elucet.
3 Hvalimo Gospodina koji je to učinio, koji kao što je u svojim Svetima uvijek i posvuda čudesan, tako je u čudesnoj kreposti preblaženoga Amanda hvalevrijedan. On u njemu daje slavu svome imenu, koji ga je uzvisio u hvali, koji ga je učinio uzvišenim u riječi slave i u njegovim riječima ukrotio nemani. Stoga, uz potporu zauzimanja vaših molitava, doduše plašljiv zbog neukosti, ali smion zbog ljubavi, pod vodstvom poslušnosti prihvaćam ono što ste naložili, udovoljavajući po svojim snagama zapovijedi ljubavi. Ipak se ne penjem da ispravljam ono što je prvo postavljeno, da se ne bi činilo da manje pobožno narušavam poštovanje starine, niti da raznolikost stila ne bi iznijela neskladno djelo, koje ne povezuje težinu misli i slavu građe u jedinstvo prostranoga spoja. Zadržavši dakle nit teme i rasporedivši poglavlja pod određenom oznakomc, uz pomoć Božanske pobožnosti i vaše predanosti, s milošću Duha Svetoga započinjem naređeno djelo. a Bio je taj Hugon, kao što je očito iz elnonskih spomenika, rodom Burgunđanin, istaknut rječitošću, savjetom i blagošću običaja: prije prior samostana sv. Ivana u Laonu, zatim opat Homblièresa, poslije, kad je Gualler n uklonjen zbog tromosti, postao je dvanaesti opat Amanda i deseti svoga imena n, godine 1150. Kulu, kojoj su se u požaru urušili gornji dijelovi, izveo je u visinu od gornjih prozora: iskopao je dva ribnjaka: obnovio je klaustar: sagradio je blagovaonicu: proširio je posjede: preminuo je godine 1169. Njegove pohvale slavi Filip u sljedećem Pismu., b Rukopisi: satio., c Ovu podjelu Poglavlja koju je načinio autor stavljamo na marginu.
3 Laudemus Dominum, qui fecit illum, qui sicut in Sanctis suis semper est et ubique mirabilis, sic est in Amandi beatissimi virtute miranda laudabilis. Ipse in illo nomini suo dat gloriam, qui magnificavit eum in laude, qui fecit eum excelsum in verbo gloriæ, et in verbis ejus monstra placavit. Orationum itaque vestrarum patrocinante suffragio, de imperitia quidem timidus, sed de caritate præsumens, obedientia duce, quod mandastis aggredior, satisfaciens pro viribus imperio caritatis. Ad corrigenda tamen quæ primo sunt posita non ascendo, ne antiquitatis reverentiam videar minus reverenter infringere, neu styli varietas opus proferat inconcinnum, quæ sensuum pondus, et materiæ gloriam, in capacis juncturæ non conserat unitatem. Thematis igitur tenore servato, dispositisque certa sub assignationec capitulis, sub divinæ pietatis et vestræ devotionis adjutorio, cum gratia sancti spiritus opus ordior imperatum. a Fuit hic Hugo, ut patet ex monumentis Elnonensibus, gente Burgundus, eloquentia, consilio morumque suavitate perspicius: ante Prior monasterii Laudunensis S. Joannis, deinde Abbas Humolariensis, postea Guallero n ob inertiam amoto, factus Abbas Amandinus XII, et sui nominis n, anno 1150. Turrim incendio collapsis a superioribus fenestris in sublime eduzit: duas piscinas effodit: claustrum reparavit: trielinium extruxit: possessiones ampliarit: e vita obiit anno 1169. Ejus laudes celebrat Philippus in sequente Epistola. — b MSS. satio. — c Hanc ab auclore distinctionem Capitum faciam margini apponimus.
Pismo istoga opatu Ivanu.
Epistola ejusdem ad Joannem Abbatem.
Ljubljenom u Kristu ocu i prijateljua Ivanu, po Božjoj milosti opatu samostana u Elnonu, i svetom samostanskom zboru toga istoga mjesta, brat Filip od Milostinje, da čuvaju jedinstvo duha u svezi mira. Po trajnom obredu naređuje se da oganj neprestano gori na žrtveniku: kojemu svećenik svakoga dana podmećući drva pruža hranu za spaljivanje žrtava. Stražari pred vratima šatora vlast autoriteta zakonskoga pisma, dok Duh Sveti iznutra označava ovo: da žrtvenik srca mora uvijek gorjeti ognjem ljubavi: kojemu kao svakodnevni poticaj trajna djela pobožnosti mora pružati vjeran i marljiv djelatnik. Jer nije hvalevrijedan oblik žrtve paljenice ako pred licem Gospodnjim tamjan uzajamne ljubavi ne uzlazi na ugodan miris. Ovo mi razmatranje u ljubavi prema vama ne dopušta C da klija plodonosanb nedostatak, nego budan um osjećajima pobožne predanosti oko službe vama bdije u pokretu iskrene ljubavi, da pred Bogom bude razumna naša služba i da s obje strane napreduje žrtva pomirnica ovoga prinosnika. Ali i kad sam nedavno namjeravao uzaći u susret vašoj svetosti, postao mi je lav na putu, rogata zmija na stazi: dolazak teške iznenadnosti. Čuo sam i uzburkala se utroba moja, od glasa su zadrhtale usne moje, pomutila su se osjetila i stanje uma je uvelo: jer je tako iznenada uklonjen iz sredine uzvišeni stup, snažno oblikovan rukom vrhovnoga graditelja znakom svetosti, slave i časti. Otišao je dobri Pastir, ures reda, uzor pobožnosti, sijač stege, resa redovništva, prebivalište kreposti, savjet mira, put pravednosti, mjernik javne koristi: tješiteljc siromaha i sudac pravednosti. Njegovu obilnu mudrost, njegovu glasovitu marljivost svjedoče stanje samostana u štovanju pravednosti pred Bogom i pred očima ljudi potpunije sjajne građevine. Tko će dati glavi mojoj vode i očima mojim izvor suza: da oplakujem ne sinove naroda mojega posječene mačem, nego odlazak zajedničkoga Oca, tužni raskol predragog a prijatelja, žalosnu nevolju javnoga opustošenja. D Nameće nam se nužda ovoga časa da suze dugujemo pogrebnim obredima: ništa nije za suze onomu tko, oslobođen pljeve tijela, sretno seli u nebesku žitnicu. Iako nam nedostaje njegova radosna prisutnost, ipak moramo u riznicu sjećanja pohraniti o njemu onod čemu se divimo, što je slatko nasljedovati, što je drugima ugodno predložiti.
3 Blagoslovljena slava Gospodnja sa svoga mjesta, koja je u zalasku tolikoga svjetla izbavila vaše mjesto od tmina, utišala virove podjela u tolikom metežu: i vratila milost pobožne utjehe nakon žalosti. Raduj se, Pastire, u hvalevrijednom jedinstvu izabranoga stada, u vjernoj postojanosti po osobitoj milosti. Raduj se u napretku reda i vježbanju stege, raduj se u štovanju pravednosti i djelima svetosti. Raduj se, sveti samostanski zbore, zbog postavljanja novoga Pastira, koji nije ušao kroz Šimunove rešetke ili podzemne hodnike prijevara kao najamnik: nego je, vašom uslužnom slogom pozvan od Gospodina kao Aron, postao Petrov poslužitelj i Amandov nasljednik. Njega želim da se sretno nađe čvrsta s Petrom i ljubljena s Amandom. Ako tko njegovu dob manje iskreno prosuduje ili kao nejednaku teretu ili časti, neka čuje Apostola koji govori Timoteju: „Nitko neka ne prezire tvoje mladosti.” Neka čita i razumije da je Jeremija pozvan da propovijeda kao dječak; Daniel je kao dječak protiv besramnih staraca, u duhu suda i duhu žara, strogo i ponizno uspravljen. Oko te dobi David je izabran od Gospodina i pomazan za kralja, a Ivan Evanđelist uzdignut u apostolski red. Korisnija je i mnogo vjerojatnija mladenačka dob s običajima starosti nego dugovječna starost zapletena u mladenačke igre i podložna lakomislenosti. Jer sijedi su razbori čovjeka, a korisna starost je neokaljan život. Čestitamo u Gospodinu, Braćo, što ste tako ujedinjeni duhovnim savezom da žar vaše ljubavi jednih prema drugima uskipi, donoseći svjetlo poštenja i uzor pobožnosti.
G I evo pri ruci je ono što ste tražili; što ste naložili, ispunjeno je; što ste zapovjedili, pruženo je. Nije doduše napisano onako kako je priličilo, niti onako kako je zahtijevalo poštovanje tako velikoga Zaštitnika ili dostojanstvo građe; nego onako kako su dopustili skučenost siromašnoga dara i višestruka zaposlenost. I sada su usta moja otvorena prema vama, srce mi se širi prema vama; ali moju prisutnost vama uskraćuje plodan porod mojih potreba, koji me tako vuče i razvlači da ne činim ono što hoću, nego često ono što mrzim bivam prisiljen izvršavati. Zajednički naš sin brat Albert, umjesto nas, predat će ono što šaljemo vašoj ljubavi. F Zdravi budite uvijek u Gospodinu i molite za nase. a Ivan n, dvanaesti opat, prije toga prior istoga samostana, nakon 14 godina kanonik u Arrasu u nazočnosti Vilima, nadbiskupa Reimsa, odrekao se službe; za nasljednika je imao Euzihija, rizničara crkve sv. Petra u Gentu, izvrsna muža., b Tako rukopisni kodeks, drugi fructicare, tiskana izdanja fructicarum., c Rukopis: solator., d Tako rukopisi. Ali tiskana izdanja: meremur., e Ovdje je u rukopisima i tiskanim izdanjima bio pridodan popis Poglavlja. Mi ih označujemo na margini. A sam Život smo po svome običaju podijelili na poduža poglavlja. Ipak ovdje bilježimo sažetke tih istih poglavlja.
O rođenju i odgoju blaženoga Amanda.,
2 O njegovu obraćenju.,
3 O zmaju.,
4 Kako ga je otac htio odvratiti od obraćenja.,
5 O hodočašću čovjeka Božjega.,
6 O njegovu zatvaranju u ćeliju kod Bourgesa.,
7 O rimskom putovanju.,
8 O uvredi nanesenoj čovjeku Božjem pri povratku.,
9 O ukazanju i utjesi blaženoga apostola Petra.,
10 O ređenju čovjeka Božjega za djelo propovijedanja.,
11 O učvršćenoj žrtveničkoj ploči, koja je nepažnjom bila slomljena,
12 O ustrajnosti propovijedanja.,
13 O drugom hodočašću u Grad.,
14 O dječaku oslobođenom od zloduha.,
15 O ribi i oluji.,
16 O drugom ukazanju blaženoga apostola Petra i stišanoj oluji.,
17 O odlasku čovjeka Božjega k Gencima.,
18 O okorjelosti Gencana i postojanosti čovjeka Božjega.,
19 O učinku propovijedanja.,
20 O uskrsnuću mrtvaca u Tournaiju.,
21 O plodu milosti koji slijedi čudo.,
22 O razgovoru blaženoga Gislema i obraćenju Vinencija.,
23 O blaženoj Aldegundi.,
24 O blaženoj Rictrudi i njezinu sinu Maurontu.,
25 O propovijedanju izvršenom Slavenima.,
26 O smrti kralja Dagoberta i progonstvu svetoga muža zbog njegova ukora.,
27 O opozivu svetoga muža.,
28 O djetetu kojemu je Gospodin otvorio jezik u riječi pretkazivanja.,
29 O izboru blaženoga muža u Crkvi u Maastrichtu.,
30 O lošem ponašanju klerika.,
31 O smrti
A kralja Dagoberta i o poslanom poslanstvu u Grad blaženomu papi Martinu.,
32 Pismo pape Martina blaženomu Amandu.,
33 O odlasku blaženoga Amanda iz Maastrichta.,
34 O obraćenju blažene Ite., 38 O njezinoj kćeri svetoj Gertrudi., 36 O dolasku svetoga Amanda u samostan blaženoga Gislena, o čudu ribe., 3. O prezirateljima propovijedanja čovjeka Božjega, koji su kažnjeni teškom pošasti.,
38 O bogohulniku kojega je zgrabio zloduh.,
39 O rasvijetljenom slijepcu.,
40 Kako je sveti muž, kad se podigla oluja, izbjegao ruke ovršitelja.,
41 Kako je kralj Hilderik dao čovjeku Božjem Barsac.,
42 O slijepoj ženi kojoj je vraćen vid.,
43 O trećem hodočašću u Grad. 44 O gradnji samostana u Elnonu., 43 Kako je sveti Humbert, vraćajući se iz Grada, došao u Elnon k svetomu Amandu.,
46 O predstojniku samostana u Elnonu koji je zbog neposlušnosti udaren i ozdravljen.,
47 Kako su gentski samostanski redovnici izabrali svetoga Amanda nakon smrti blaženoga Floreberta.,
48 Kako je blaženom Amandu samostanu u Elnonu postavio svetoga Andriju, svoga učenika, za opata Barsaca.,
49 O oporuci koju je učinio prije preminuća.,
50 Molba ili zaklinjanje svetoga Amanda glede njegova tijela.,
51 O njegovu preminuću i ukopu.,
52 Viđenje blažene djevice Aldegunde o preminuću svetoga Amanda.
Rođenje, djetinjstvo i redovnički život sv. Amanda.
Slavni dakle Kristov ispovjedalac Amand, rođen od roditelja sjajnih vjerom i krvlju, dostojanstvo podrijetla proslavio je zaslugama života. Otac njegov Seren, majka Amancija, tako glasovitim nazivom navijestili su sretnim predznanjem ime i slavu svetoga potomstva. Hesbayer je ime mjestu: koje, znamenito naslovom rođenja, kao što nije daleko od Oceana, tako graniči s akvitanskom pokrajinom. Dok je dakle oko primljenoga sina djelovala marljivost očinske razboritosti, predaje se brižljivosti učitelja da se pouči u svetim pismima: da bi prve početke najranije dobi uzdigla znamenita kultura slobodnih umijeća i da bi, dok nauk začinja milost, s grudi mudrosti posisao razumijevanje božanskoga zakona. Već su u to vrijeme sjala u dječaku znamenja buduće svetosti: i izgled je nosio uokolo obilje budućeg roda kao sjajan cvijet. Jer ruka Gospodnja bila je s njim; po čijoj je djelotvornoj snazi, kao mlad tele koje treba izvesti na plug, puštao rogove i papke: kojima bi gazio nečistoću staroga neprijatelja i razvijao zloću. U njemu je cvala vježba nebeske stege, i u taboru pobožan duh, koji se imao boriti u kraljevskim bojevima, prinosio je oganj i mač za žrtvu. Bio je govor vjeran, vjera osjećajna, osjećaj iskren, iskrenost čvrsta, čvrstina postojana, postojanost ustrajna, ustrajnost koja ne skreće. Živio je uistinu nekakvim djevičanstvom ukrašenim običajima uresene starosti; i u krhkom tijelu sjedinili su se muževan duh i zrele odluke. I budući da prosudba istine uvijek suzbija ispraznost i, gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda, pobožni duh je žudio da se preobrazi u slobodu slave Sinova Božjih. I već je porod spasenja, koji je sveti duh začeo iz straha Gospodnjega, žudio da izbije na svjetlo: i vjerni osjećaj uzdisao je za bijegom od svijeta.
8 Potaknut dakle svetom željom, ostavivši roditelje i očinsku kuću, uputio se na otok Ogiju, koji je udaljen otprilike četrdeset milja od obale Oceana, povoljnom plovidbom. Ondje radosnom pobožnošću primljen od Braće koja služe Bogu, dovršava tajnu začete odluke slavnim ishodom: i slavu svijeta satire dokazom nebeske filozofije. Odriče se sjaja roda da bi živio ponizan u kući Božjoj; bježi od zamamljivosti tijela, odbacuje privide ispraznosti: odriče se znakova dostojanstava, postavlja mjeru požudama, postavlja međe radoznalosti: naviješta rat manama, prednost daje služenju kreposti i nehinjenim srcem preuzima put istine. Siromašan Krist slijedi postao siromašan, i novi samostanac cijelom marljivošću prigrljuje obdržavanje redovničke stege. Hrani se postovima, okrepljuje se bdjenjima: veseli se radovima, odahnjuje u molitvi, tovi se jelima čitanja. Zaposlenjima pobjeđuje dosadu, raznolikošću uklanja zamor, razmatranjem resi šutnju, postojanošću uređuje pokrete, raduje se nastojanjima Braće, napreduje nasljedovanjem, raspaljuje se primjerima, oblikuje se opomenama. Put pravednosti osvjetljuje uslugama ljubavi i milost djela ukrašava resom spasonosne poslušnosti. Čudi se vjerna zajednica Braće ukrasu tolika savršenstva u tako krhkoj dobi i divi se izlasku kao nove zvijezde: i zbog suborstva tolikoga ratnika kod njih pred licem Gospodnjim odjekuje zahvaljivanje i glas hvale.
9 Običava zbog tuđega napretka kopnjeti ujedljiva zavist, i svojstvo je bezakonja da ne gleda vedrim licem napredovanje nevinosti. Vidi grešnik i srdi se, škrguće zubima i kopni: i pred slavom svetosti zbunjen je nemirnim ogorčenjem. Obnavlja zasjede drevne prijevare i preko sebi bliskoga oruđa nastoji ili ugasiti ili pomutiti sjajni plamen novoga svjetla. Išao je sveti dječak jednom prilikom sam bez svjedoka po otoku, pozvan odredbom poglavara: i nije odbijao službu kojom bi zaslužio milost. Išao je dakle sav predan sebi i u mislima dodirujući nebesko, pred zlatnim žrtvenikom koji je pred licem Božjim prinosio tamjan pobožne predanosti. Ustanovljavao je svečan dan u gustim sjenama sve do roga žrtvenika; gostio se radosno sa stola ponuđenoga kruha i naslađivao se u radosti. Postaje često ugodan mir početak pogibelji: i iz žetve radosti niknula je biljka žalosti. Potaknut žalcima zlobe, navaljuje neprijatelj ljudskoga roda: donoseći isti oblik i istu narav kojom je praroditeljima nanio ranu smrti; i one koje je slomio zamamljivošću prijevarnoga obećanja, podvrgnuo je jarmu jadnoga sužanjstva. Jer iznenada se zmija, golema tijela, strašna oblika, užasna izgleda, bacila pred svete poglede: i subotu uma pretvorila u zaprepaštenje. Lako neiskusne umove potresaju nenadane stvari, i iznenadni nasrtaj lako obara stanje uma. Pri susretu s nemani dječak Gospodnji biva obuzet strahom, uznemiruje ga tjeskoba, zbunjuje ga drhtanje, zabrinut razmišlja o bijegu, ali se užasava nasrtljivosti zmaja; niti mu je jasno je li sigurnije bježati ili ostati.
10. Obzir Gospodnji uvijek je nad izabranicima, niti ostavlja svoje Svete u dan zala i u vrijeme oholih bez pomoći. Iznenada Božansko smilovanje podiže onoga koji koleba, okrepljuje prestrašenoga: i pokrete uzburkanoga uma uzdiže na napredak pouzdanja. Obrativši se dakle srcu, ponovno se zagrijava u prijašnjem žaru. Ponovno sabire oružje radosnije nade: i očekuje znamenje sretne pobjede iz riznice Božanske pobožnosti. Stoga, prostrt na tlo, zbog prijašnje uznemirenosti osjeća žalost, zbog pohoda zahvaljuje: za pomoć se upravlja kratka i djelotvorna molitva k prijestolju milosti. Čuje se u visinama vapaj njegov: i s nebeskoga pomirilišta donosi se u pomoć dar uslišanja. Odmah ustaje neustrašiv i, učinivši znak Križa na neprijatelja vjere, snažnom moći riječi zapovijeda da zloća zmaja iseli iz granica otoka; i da se od tada ne izlaže štetama stanovnika. Kao pogođena balearskom spravom za bacanje, snagom moćne zapovijedi slama se snaga zmije: pognute glave zbunjena odlazi; niti se opire odredbi onoga koji zapovijeda. U zmiji se pobjeđuje đavao i odijeva se kao dvostrukim ogrtačem svojim sramoćenjem: umjesto nametnutoga straha prima snopove boli i tjeskobe, i što se dob pobjednika čini slabijom, to ga udara teže ludilo: silnije se uznemiruje i više se crveni od stida.
11 Ne prihvaća nerazborit um nagađanje iz prošlosti: i neprestano drski nemar često pohodi šatore klevete. Koga nije mogao slomiti strahom, protivnik pokušava oslabiti laskanjima: i nastoji ga odvratiti od svete odlukeb pratnjom lukave
A pratnje pobožnosti. Da ga pohodi udara srce oca: ponovno se javljaju u njemu već mlaki osjećaji. Novim poticajima budi stare želje:c i rađa novi žar u duhu roditelja. Tim tminama poprskan um oca Serena gubi vedrinu; ne podnosi da bude lišen tako slatka zaloga: i kao nakon pepela groba, dok mu sin živi, smatra se lišenim djeteta. Stoga, odbacivši obzir božanskoga straha, nakanjuje otrgnuti od samostana onoga kojega zavjetni prinos očinske vlasti nije bio dodijelio: i odlučuje u pravo prezrene baštine ponovno pozvati odbjegloga nasljednika. Preplovivši dakle more, spušta se na otok, dolazeći u samostan biva radosno primljen, i pošto je pozdravio Braću, od priora mjesta traži i dobiva razgovor sa sinom. Kad je on bio pozvan malo u stranu, nakon slatkih poljubaca i raznih razgovora o odbacivanju odore svetoga redovništva, o povratku u domovinu, o ponovnom traženju baštine, iznose se zrele namisli i dodaje ozbiljno nagovaranje. Izlaže se razlog očinske osamljenosti, neprekidna i tjeskobna bol majčinske nježnosti, povreda plemstva, česta tužaljka rođaka, opća želja onih koji zajedno borave da se vrati.
12 Kao šum laganoga povjetarca smatra dječak Gospodnji sve to, odbacuju se očinske molbe, preziru se laskavosti, unaprijed se osuđuju nakane. Seren navlači oblak ogorčenja koji nije vedar: nadima se u duhu i sav se uzdiže u srdžbu, gomila prijetnje za zastrašivanje, niti može mirno podnijeti svoj prezir. Pogođen dakle bolom u srcu iznutra, odriče se sina, raskida prava nasljedstva: i izričed presudu razbaštinjenja. On, postavljen na visoku stražarnicu uma, uzvišeniji od svijeta, smatra sve to kao ništa i prazninu: nepokolebljiv licem i umom, jednako prezire oca koji mu laska kao i onoga koji mu prijeti: tako ipak da ne pobrka prava poštovanja niti naruši dužnost pobožnosti. Zadržavajući naime mjeru unutarnje umjerenosti, raspoređuje svoje riječi u rasuđivanju; govoreći: „Neka tebi, oče, bude tvoja baština: Gospodin je dio moje baštine i kaleža mojega, on je onaj koji će mi vratiti moju baštinu. Dostojniji je nebeski rod nego zemaljski. Smrtnomu ocu priliči pretpostaviti besmrtnoga Oca.” Iznevjeren u nadi otac na tu riječ uzrujan izlazi, propalog pothvata praznih ruku odstupa i vraća se u svoj kraj. Ovo je već drugi put Gospodin učinio čudesnim svoga Svetoga, proslavljajući onoga koji ga se boji: i pred njim je u ništa svedena zla izopačenost drevnoga varalice.
13 Nije sramotno zajedno sa stvarnošću mijenjati odluke: niti je neprihvatljivo dati pristanak hitnim razlozima. Pokrenut, kako se vjeruje, tim poticajem, sluga Gospodnji je odlučio hodočastiti: da bi se i ustrajnošću truda preuzeto ukroćivanje tijela izvrsno povećalo i da bi ubuduće izbjegao slične nasrtaje. Jer kao što se valja kloniti poroka zajedno s njihovim uzrocima, tako treba izbjegavati povod nametnute kušnje. Jer na zlo lakše naginje pokret tjelesnih veza nego strah od mačeva ili okrutnost vlasti: i ljudska narav je uvijek spremnija slijediti nego biti vučena. Stoga se prema gradu Toursu usmjeravaju prvi koraci zavjetnoga hodočašća: da se tako zacrtana namjera usmjeri zaštitom blaženoga Martina i da se zauzimanjem svetaca unaprijedi započeto djelo. Pristupajući uistinu grobu slavnoga Ispovjedaoca u duhu poniznosti, usred pobožnih uspinjanja svete ispovijesti, osobito za sebe moli da se zaslugama svetoga Oca kod Boga postigne da mu se ubuduće zapriječi svaki pristup povratku u domovinu i da se prekine povod. Jer kao što nije sigurno spavati pokraj zmije, tako među znancima i srodnicima odanima svjetovnim stvarima nije siguran život onima koji ispovijedaju pobožnost. Zadržavši se neko vrijeme na tome istom mjestu, prinio je Bogu prvine glave, primivši znak kraljevskoga svećeništva i uveden crkvenom tonzurom u kler.
14 Pošto je zatim zatražio blagoslov od Braće toga mjesta, nastavlja put i ponavlja prekinuto putovanje. Odatle, vodeći Gospodin, stiže u Bourges: i svratio je k poglavaru grada radi gostoprimstva. U to je vrijeme crkvom upravljao muž časna života, blaženi otac Austregizil, kojega je zbor glasovitom svetošću resio Sulpicije, znameniti ispovjedalac arhiđakonata, koji će po zasluzi života i ljupkosti običaja ubrzo nakon svetoga muža postati biskup. Oni su slugu Božjega koji je došao k njima primili dužnom uslugom čovječnosti: i iz dobrohotnosti ljubavi pružili su prikladnu pomoć za potrebu,
13 Blaženi Amand bio je u godinama mladenačke zrelosti, u najranijem cvatu mladosti, ne odvajajući žar duha od žara mladosti: da bi krepost duha zajedno s tijelom podjednako rasla; i u beskvasnom kruhu iskrenosti i istine posvetio Gospodinu predanu mladost. Shvatio je ovaj muž pun Boga da mora izvršiti nešto skrovitije: čime bi strožim čuvanjem, spremnijim nastojanjem, čišćom budnošću sasjekao sirove pokrete skliske dobi i urođene nasrtaje tijela. Jer onima koji teže vječnim stvarima oko unutarnjih pokreta valja primijeniti nadzor stroga ukroćivanja: da ne bi jadno služio duh koji je morao plemenito zapovijedati. Željom je želio ovu Pashu blagovati sa savršenima izabrani muž, i pobjedu nad neprijateljem tražiti u pojedinačnom okršaju; prema riječi Mudraca kojom se kaže: „Blažen čovjek kad ponese jaram Gospodnji od svoje mladosti, sjedit će sam i šutjet će i uzdignut će se nad samim sobom.” Prikladne uspjehe lako dobiva sveta nakana: i jedva kada napušta mogućnost želju koju su potaknuli revnošću pobožnosti. Na njegovu molbu, od muževa milosrđa, svetoga biskupa i vjernoga arhiđakona, iznad gradskoga zida se brzom nastojanju gradi ćelija, gdje bi, u vrsti sretnoga hodočašća, tuđinac svijetu, tuđinac tijelu, tuđinac osjetilima i druženju ispraznosti, slobodnije prianjao uz samoga Boga, revnije bio slobodan, vjernije služio, plodnije vojevao. U ovu tamnicu dragovoljne nužde ulazi muž Božji vezan okovima ljubavi, ulazi protiv mana i duha, da bi se borio protiv slave svijeta i protiv duhovnih zloća skromnom i poniznom opreznošću.
16 Borcu postaje haljina kostrijet, jelo ječmeni kruh, piće obična voda: ležaj zemlja prostrta jeftinim prostirkama. Postaje neprekidan post, česta bdjenja, neumorno moljenje, vjerna šutnja, neprestano razmatranje svetoga zakona, djelotvorno nastojanje božanskoga čitanja. I tako se odmjerava višestruka zaposlenost da neprijateljska dokolica ne bi našla napretka i da lukavomu neprijatelju nedostaje pristup, te da, kad se izvana zatvore vrata, božanska straža protiv vanjskih virova unutar škrinje mudrosti čuva pravednika skrivena. Tako muž Božji živi gotovo petnaest godina, i u takvim stvarima život njegova duha, izvodeći iz vječnoga života mladice kreposti i iz kapljica milosti ničući svetost, nakon izvanrednih napora željene tamnice, nakon vjernih bdjenja iznimne borbe, nakon neprekidnih mučenja izmučenoga tijela, kad su koraci dobi moćno ukroćeni, pošto je istekao vremenski tijek koji smo spomenuli, ponovno oživljava želja zavjetnoga hodočašća: i prema putovanju najprije namijenjenom uzdiže se nedrijemajući spomen prijašnje odluke. a Tako rukopisi, u tiskanom izdanju graviorl., b Rukopisi: cautiosa., c Tiskana izdanja: nonnumqam., d U drugom rukopisu: eloquium.
Dilecto in Christo Patri et amico a Joanni, Dei gratia monasterii Elnonensis Abbati, et sancto ejusdem loci conventui, Frater Philippus de Eleemosyna, servare unitatem spiritus in vinculo pacis. Ritu perpetuo jubetur ignis ardere jugiter in altari: cui per singulos dies Sacerdos ligna subjiciens, alimenta suggerit consummationibus hostiarum. Excubat ante fores tabernaculi litteræ legalis auctoritas, hoc interius significante Spiritu sancto, quod igne caritatis debet semper ara cordis ignescere: cui velut quotidianum fomitem, continua debet pietatis opera suppeditare fidelis et sedulus operator. Quia non est holocausti forma laudabilis, si non in conspectu Domini mutuæ dilectionis incensum in odorem suavitatis ascendat. Hæc mihi consideratio in amore vestri non permittit Cvitabilemb fruticare defectum, sed piæ devotionis affectibus circa obsequium vestrum mens studiosa motu sincere caritatis invigilat, ut coram Deo rationabile sit obsequium nostrum, et utrimque proficiat oblationis hujus hostia salutaris. Sed et ad vestræ sanctitatis occursum nuper ascendere proponenti factus est mihi leo in via, cerastes in semita: duræ subitationis accessus. Audivi et conturbatus est venter meus, a voce contremuerunt labia mea, confasi sunt sensus, et status mentis emarcuit: quia tam repente sublata est de medio columna sublimis, summi artificis manu potenter expressa signo sanctitatis, gloriæ et honoris. Recessit Pastor bonus, decus ordinis, pietatis exemplum, disciplinae sator, religionis ornatus, domicilium virtutum, consilium pacis, rectitudinis via, metator utilitatis publicæ: pauperumc solutor, et arbiter æqnitatis. Cujus uberem sapientiam, cujus industriam celebrem, monasterii status in cultu justitiæ coram Deo, et in conspectu hominum plenius ædificia præclara testantur. Quis dabit capiti meo aquam, et oculis meis fontem lacrymarum: ut plangam non cæsos gladio filios populi mei, sed Patris communis excessum, dissidium triste prædulcis a mici, lamentabilem publicæ desolationis ærumnam. DArticulus nobis hujus necessitatis impingitur, ut lacrymas funebribus dependamus obsequiis: lacrymabile nihil est illi, qui palea carnis exutus, feliciter in horreum coeleste demigrat. Cujus etsi careamus jocunda præsentia, recondere tamen debemus in thesauro memoriæ de illo quidd miremur: quid dulce sit imitari, quid aliis proponere gratiosum.
3 Benedicta gloria Domini de loco suo, quæ in tanti luminis occasu, locum vestrum vindicavit a te nebris, divisionum turbines in tanta turbatione compescuit: et consolationis piæ gratiam retulit post dolorem. Gaude Pastor, in electi gregis unitate laudabili, fideli constantia gratia singulari. Gaude in provectibus ordinis et exercitio disciplinae.gaude in cultu justitiæ et operibus sanctitatis. Gaude sacer conventus de novi subrogatione Pastoris, qui non per cancellos Simonis, vel cuniculos falsitatum, tamquam mercenarius introivit: sed vestra famulante concordia vocatus a Domino tamquam Aaron, Petri minister et Amandi successor effectus est. Quem firmum cum Petro, et amabilem cum Amando desidero feliciter inveniri. Cujus ætatem si quis minus sincere judicat vel oneri disparem, vel honori; audiat Apostolum Timotheo dicentem: Adolescentiam tuam nemo contemnat. Legat et intelligat quia Jeremias ad prædicandum puer vocatus est; Daniel puer contra senes impudicos, in spiritu judicii et spiritu ardoris districte et humiliter erectus est. Circa id ætatis David a Domino electus est et unctus in Regem, Joannes Evangelista in Apostolatus ordinem sublimatus. Utilior est multoque probabilio adolescentia cum moribus senectuis, quam senectus annosa juventutis implicita lusibus et obnoxia levitati. Cani enim sunt sensus hominis, et senectus utilis vita immaculata. Gratulamur in Domino, Fratres, quod sic uniti estis fœdere spirituali, ut et caritatis vestræ zelus in alterutrum ferveat, honestatis lumen præferens et pietatis exemplum.
GEt ecce ad manum est quod quæsistis; quod jussistis, impletum est; quod mandastis, exhibitum. Non quidem, ut decuit, exaratum est, nec ut Patroni tanti reverentia vel materiæ dignitas exigebat; sed ut pauperibus ingenii tenuitas, et occupatio multiplex indulserunt. Et nunc os meum patet ad vos, cor meum dilatatur ad vos; sed præsentiam meam vobis invidet necessitatum mearum fecunda progenies, quæ sic me trahit et distrahit, ut non quod volo, hoc faciam, sed plerumque, quod odi, cogar exolvere. Communis filius noster Frater Albertus, vice nostra, quod caritati vestræ dirigimus, exhibebit. FBene valete semper in Domino, et orate pro nobise. a Joannes n. Abbas XII, antea Supprior ejusdem monasterii, post annos 14 coneus Atrebati præsente Guillebno Archiepiscopo Remensi sese aldicare; successorem habuit Eusiachium Blandiniensis Ecclesiæ Thesaurarium, virum egregium. — b Ia MS. codex, alter fructicare, excusa, fructicarum. — c MS. solator. — d Ia MSS. Ast excusa, meremur. — e Hic indiculus Capitulorum adjunctus erat in MSS. et excusis. Ea in margine indicamus. Vitam autem more nostro in capita longiuscula distinctimus. Ipsorum tamen capitulorum hic breviaria adnotamus.
De nativitate et institutione beati Amandi. —
2 De conversione ejus. —
3 De dracone. —
4 Qualiter voluit eum pater revocare a conversione. —
5 De peregrinatione viri Dei. —
6 De reclusione ejus apud Bituricas. —
7 De itinere Romano. —
8 De injuria viro Dei ab redituo illata. —
9 De apparitione et solatio beati Petri Apostoli. —
10 De ordinatione viri Dei in opus predicationis. —
11 De consolidata mensa altaris, quæ per incuriam fracta erat —
12 De instantia predicationis. —
13 De secunda peregrinatione ad Urbem. —
14 De puero liberato a daemone. —
15 De pisce et tempestate. —
16 De secunda apparitione beati Petri Apostoli et sedata tempestate. —
17 De profectione viri Dei ad Gandavos. —
18 De durita Gandavorum et constantia viri Dei. —
19 De effectu predicationis. —
20 De resuscitatione mortui apud Tornacum. —
21 De fructu gratiæ soquente miraculum. —
22 De colloquio beati Gislemi et conversione Vincentii. —
23 De beata Aldegunde. —
24 De beata Rictrude et filio ejus Mauronto. —
25 De predicatione Selavis facta. —
26 De excessu Dagoberti Regis, et exilio viri sancti propter correptionem ejus. —
27 De revocatione viri sancti. —
28 De infante cujus linguam Dominus aperuit in verbo præsignationis. —
29 De electione beati viri in Trajectensi Ecclesia. —
30 De mala conversatione Clericorum. —
31 De morte
A Regis Dagoberti, et de missa legatione ad Urbem ad beatum Martinum Papam. —
32 Epistola Martini Papæ ad beatum Amandum. —
33 De recessu beati Amandi a Trajecto. —
34 De conversione beatæ Itæ. — 38 De filia ejus sancta Gertrude. — 36 De adventu sancti Amandi ad monasterium beati Gisleni, de miraculo piscis. — 3. De contemptoribus prædicationis viri Dei, qui pestilentia gravi mulctati sunt. —
38 De blasphemo correpto a darmone. —
39 De cæco illuminato. —
40 Quomodo vir sanctus orta tempestate manus evasit apparitorum. —
41 Quomodo Rex Hildericus dedit viro Dei Barisiacum. —
42 De muliere cæca illuminata. —
43 De tertia peregrinatione ad Urbem.
44 De aedificatione Elnonensis monasterii. — 43 Qualiter sanctus Ilumbertus ab Urbe rediens venit Elnonem ad sanctum Amandum. —
46 De Præposito Elnonensis monasterii propter inobedientiam percusso et sanato. —
47 Qualiter Blandinienses monachi elegerunt sanctum Amandum post mortem beati Floreberti. —
48 Qualiter Elnonensis monasterio beatus Amandus præfecit sanctum Andream discipulum suum Abbatem Barisiaci. —
49 De testamento quod fecit ante transitum. —
50 Petitio seu adjuratio sancti Amandi de corpore suo. —
51 De transitu ejus et sepultura. —
52 Visio beatæ Aldegundis virginis de transitu sancti Amandi.
S. Amandi ortus, pueritia, vita monastica.
Gloriosus igitur Christi Confessor Amandus, fide claris et sanguine parentibus ortus, natalium dignitatem vitæ meritis illustravit. Pater ejus Serenus, mater Amantia, nuncupatione tam celebri sobolis sanctæ nomen et gloriam felici denuntiavere præsagio. Herbatilicus loco nomen est: qui titulo nativitatis insignis, sicut ab Oceano non plurimum distat, sic Aquitanicæ collimitat regioni. Agente itaque circa susceptum filium paternæ circumspectionis industria, præceptoris diligentiæ sacris traditur litteris imbuendus: ut ætatis primævæ rudimenta prima, liberalium studiorum cultus insignis erigeret: et doctrinam gratia condiente, ab uberibus sapientiæ, divinæ legis sugeret intellectum. Jam in id temporis rutilabant in puero futuræ sanctitatis insignia: et secuturi fructus ubertatem lucidi floris circumferebat aspectus. Etenim manus Domini erat cum illo; cujus operante potentia tanquam vitulus novellus promovendus ad aratrum, cornua producebat et ungulas: quibus antiqui hostis calcaret immunditiam, malitiam ventilaret. Vigebat in eo cœlestis exercitium disciplinæ, et in castris mens devota certatura regalibus, ignem et gladium ad victimam deferebat. Erat sermo fidelis, fides affectuosa, affectio sincera, sinceritas, firma, firmitas constans, constantia perseverans, perseverantia non aberrans. Agebat sane quemdam senectutis ornatæ moribus castigati operis cælibatum; et in fragili corpore virilis animus et consilia matura convenerant. Et, quia semper vanitatem reprimit æstimatio veritatis: et, ubi spiritus Domini, ibi libertas; in libertatem gloriæ Filiorum Dei reformari piùs animus affectabat. Jamque salutis partus, quem a timore Domini mens sancta conceperat, in lucem gestiebat erumpere: et ad fugam seculi fidelis præsuspirabat affectus.
8 Sacro igitur animum stimulante desiderio, relictis parentibus et domo paterna, in Ogiam insulam, quæ ab Oceani littore quadraginta ferme millibus distat, secunda navigatione devehitur. Ibi Deo servientium Fratrum jocunda devotione susceptus; conceptæ propositionis arcanum celebri concludit effectu: et mundi gloriam cœlestis philosophiæ conterit argumento. Abdicat generis claritatem, ut abjectus vivat in domo Dei; carnis fugit illecebras, abjicit præstigia vanitatis: renuntiat infulis dignitatum, ponit modum cupiditatibus, curiositati metas affigit: indicit vitiis bellum, famulatum virtuti prærogat, et corde non ficto viam veritatis insumit. Pauperem Christum pauper factus insequitur, et regularis disciplinæ cultum tota sedulitate novus caenobita complectitur. Pascitur jejuniis, vigiliis recreatur: laboribus hilarescit, oratione respirat, lectionum ferculis saginatur. Vincit occupationibus tædia, fastidium varietate detergit, ornat meditatione silentium, motus stabilitate componit, Fratrum studiis delectatur, imitatione proficit, ignescit exemplis, adhortationibus informatur. Justitiæ viam caritatis illustrat obsequiis, et operis gratiam salubris obedientiæ decorat ornamento. Stupet Fratrum fidelis universisitas, in ætate tam fragili tantæ perfectionis ornatum, et tamquam novi sideris miratur exortum: ac de tanti commilitio bellatoris apud eos in conspectu Domini gratiarum resonat actio, et vox laudis.
9 Solet profectibus alienis tabescere mordax invidia, et iniquitatis est proprium, non sereno vultu processus innocentiæ contemplari. Videt peccator et irascitur, fremit dentibus et tabescit: et ad gloriam sanctitatis turbida indignatione confunditur. Reparat antiquæ fraudis insidias, et per familiare sibi organum, radiantem novi luminis flammam, vel extinguere nititur, vel turbare. Agebat absque arbitris iter solitarium puer sanctus aliquando per insulam, præsidentium citatus edicto: nec detrectabat obsequium, quo gratiam mereretur. Ibat igitur sibi totus incumbens, et cœlestia mente contrectans, ante altare aureum, quod est in conspectu Dei, piæ devotionis adolebat incensum. Constituebat diem solennem in condensis usque ad cornu altaris; de mensa propositionis epulabatur exultans, et delectabatur in lætitia. Fit plerumque jocunda quies, origo discriminis: et exorta est de messe gaudiorum, planta tristitiæ. Livoris exagitatus aculeis, humani generis affluit inimicus: eamdem formam referens eamdemque naturam, qua protoplastis intulit plagam mortis; et sponsionis fraudulentæ fractos illecebra, jugo, miseræ captivitatis addixit. Subito namque serpens immanis corpore. forma terribilis, horrendus aspectu, sese sacris injecit obtutibus: et mentis sabbatum transtulit in stuporem. Facile rudes animos improvisa concutiunt, et animi statum leviter repentina subvertit accessio. Ad occursum monstri puer Domini timore corripitur, solicitatur angustia, trepidatione confunditur, fugam meditatur anxius, sed draconis horret instantiam; nec apud eum constat, fugitare sit, an restare securius.
10. Respectus Domini semper est in electos, nec derelinquit Sanctos suos in die malorum, et in tempore superborum sine adjutorio. Reparat subito Divina miseratio fluctuantem, trepidum reficit: et æstuantis animi motus confidentiæ sublevat in profectum. Conversus igitur ad cor, in fervorem pristinum recalescit. Spei lætioris armamenta recolligit: et felicis insigne victoriæ de promptuario divinæ pietatis expectat. Itaque solo prostratus, de priori quidem turbatione compungitur, de visitatione gratias agit: pro subventione brevis et efficax ad thronum gratiæ derivatur oratio. Auditur in excelso clamor ejus: et de cœlesti propitiatorio munus exauditionis in auxilium reportatur. Illico surgit intrepidus, et in hostem fidei signo Crucis edito, potenti verborum virtute imperat ut a finibus insulæ malitia draconis emigret; nec se deinceps damnis afferat incolarum. Velut a baleari percussa tormento, potentis imperii virtute virtus serpentis eliditur: submisso capite confusus abscedit; nec edicto recalcitrat imperantis. Vincitur in serpente diabolus, et induitur tanquam diploide confusione sua: pro ingesto timore recipit doloris anxietatisque manipulos, et, quo videtur ætas victoris infirmior, eo graviori pulsatur insania: turbatur vehementius, et amplius erubescit.
11 Non capit infrunitus animus de præteritis conjecturam: jugiterque tabernacula calumniæ procax irreverentia confrequentat. Quem frangere terrore non potuit, tentat adversarius enervare blanditiis: et a sancto nititur revocare propositob captiosæ satellitio
A tellitio pietatis. Ad visitandum eum cor patris everberat: jam tepentes in eo recidivat affectus. Novis suggestionibus antiqua suscitat desideria:c novumque generat in animo genitoris ardorem. His aspersa tenebris mens Sereni patris deficit a sereno; tam dulci pignore carere non sustinet: et quasi post cineres sepulchri, vivente se filio credit orbatum. Proinde respectu divini timoris abjecto, disponit a monasteritio divellere, quem paternæ -auctoritatis votiva non assignarat oblatio: et in jus hæreditatis contemptæ revocare deliberat profugum successorem. Enavigato igitur mari descendit in insulam, veniens in monasterium gratanter excipitur, consalutatisque Fratibus, a Priore loci colloquium filii postulat et meretur. Quo in partem secretius evocato, post dulcia oscula, sermonesque promiscuos de abjiciendo scrae religionis accinctu, de reditu in patriam, de repetenda hæreditate, consilia matura procedunt, et persuasio seria subinfertur. Proponitur paternæ titulus orbitatis, teneritudinis maternæ continuus et anxius dolor, nobilitatis injuria, contribulium querimonia frequens, generalis commanentium de reversione voluntas.
12 Velut auræ tenuis sibilus a puero Domini reputantur hæc omnia, rejiciuntur paternæ preces, respuntur blanditiæ, consilia prædamnantur. Indignationis nubem Serenus induit non serenam: contumescit animo, et in iram totus attolitur, minas congerit ad terrorem, nec contemptum suum valet æquanimiter sustinere. Tactus itaque dolore cordis intrinsecus, abdicat filium, successionis jura convellit: et exhæredationis indicitd elogium. Ille in alta mentis specula constitutus, mundo altior, quasi nihilum et inane ducit hæc omnia: vultuque ac mente immobilis, blandientem pariter ac minantem despicit patrem: sic tamen ut non reverentiæ jura confundat, nec pietatis infringat officium. Moderationis nempe retinens internæ temperiem, disponit sermones suos in judicio; Tibi sit, inquiens, pater, hæreditas tua: Dominus pars hæreditatis meæ et calicis mei, ipse est qui restituet hæreditatem meam mihi. Dignior est celestis generatio quam terrena. Mortali patri patrem præferre condecet immortalem. Spe frustratus pater, ad hanc vocem turbatus egreditur, profligata opera vacuus cedit et refertur ad propria. Hoc jam secundo mirificavit Dominus Sanctum suum, timentem se glorificans: et in conspectu ejus ad nihilum deducta est impostoris antiqui maligna perversitas.
13 Non est turpe cum re mutare consilia: nec improbabile causas urgentibus adhihere consensum. Motus, ut creditur, hoc impulsu servus Domini, peregrinari disposuit: ut, et laboris instantia castigatio carnis assumpta præstanter augesceret, et similes in reliquum vitaret incursus. Sicut enim fugienda sunt cum suis vitia causass, sic declinanda est ingestæ tentationis occasio. Ad malum namque facilius necessitudinum carnalium motus, quam gladiorum terror aut saevitia potestatis inclinat: et humana natura sequi, quam trahi solet semper esse paratio. Igitur ad urbem Turonicam votivæ peregrinationis primi derivantur incessus: ut beati Martini patrociniis sic destinata dirigatur intentio, et sanctorum suffragiis opus promoveatur inceptum. Ad sepulcrum sane gloriosi Confessoris in spiritu humilitatis accedens, inter devotos sacræ confessionis ascensus, hoc specialiter sibi Patris sancti meritis apud Deum postulat obtineri, ut omnis sibi in reliquum redeundi in patriam præcludatur accessus, occasio præcidatur. Quia, sicut non est tutum vicino serpente dormire; sic inter notos et afflines secularibus deditos, non est secura conversatio profitentibus pietatem. Aliquantisper in loco eodem demoratus, primitias capitis obtulit Deo, regalis sacerdotii suscipiens signum, et ecclesiastica tonsura initiatus in clerum.
14 Petita postmodum a Fratibus loci benedictione progreditur, et iter repetit intercisum. Inde Bituricas, Domino ducente, pervenit: et ad urbis Antistitem hospitandi gratia declinavit. Eo tempore præsidebat ecclesiæ vir vitæ venerabilis beatus Pater Austrigisilus, cujus ornabat celebri sanctitate collegium Sulpitius archidiaconii Confessorinsignis, vitæ merito et morum gratia post sanctum virum Pontifex mox futurus. Hi venientem ad se servum Dei debito susceperunt humanitatis officio: et ex benevolentia caritatis, congrua necessitati subsidia ministrarunt,
13 Agebat pubertatis annos Beatus Amandus, in adolescentiæ flore primævo, fervorem spiritus ab ætatis fervore non dividens: ut caperet virtus animi cum corpore pariter incrementum; et in azimis sinceritatis et veritatis devotam consecraret Domino juventutem. Intellexit hic vir Deo plenus, sibi secretius aïquid exequendum: quo arctiori custodia, promptiori studio, vigilantia puriori, rudes ætatis lubricæ motus, et genuinos carnis impetus subnervaret. Ad æterna namque tendentibus circa motus domesticos severæ castigationis est adhibenda censura: ne misere serviat animus, qui nobiliter debuit imperare. Desiderio desiderabat hoc pascha cum perfectis edere vir electus, et de hoste victoriam, conflictu quærere singulari; juxta verbum Sapientis quo dicitur: Beatus homo cum portaverit jugum Domini ab adolescentia sua, sedebit solitarius et tacebit, et levabit se super se. Successus congruos sancta facile sortitur intentio: et vix affectum possibilitas deserit, quem pietatis studio suscitarunt. Ad petitionem ejus, a viris misericordiæ, sancto Pontifice et fideli Archidiacono, supra murum civitatis instantia celeri cella construitur, ubi felici peregrinationis genere, peregrinus a mundo, peregrinus a carne, peregrinus a sensibus, et contubernio vanitatum, soli Deoliberius adhæreret, vacaret ardentius, fidelius obsequeretur, fructuosius militaret. In hoc voluntariæ necessitatis ergastulum, vir Dei caritatis compede vinctus ingreditur, contra vitia ingreditur, ac spiritus, contra mundi gloriam, contra spiritales nequitias circumspectione modesta et humili pugnaturus.
16 Fit pugnanti cilicium vestis, hordeaceus panis edulium, potus unda communis: reclinatorium terra vilibus constrata segmentis. Fit abstinentia jugis, vigiliæ frequentes, indefessa oratio, fidele silentium, meditatio sacræ legis assidua, efficax divinæ studiom lectionis. Sicque libratur occupatio multiplex ut non inveniret otiositas inimica progressum, et hosti callido deesset accessus, et clauso a foris ostio, divina custodia contra turbines externos intra arcam sapentiæ, justum servaret absconditum. Sic annis fere quindecim viro Dei vivitur, et in talibus vita spiritus ejus virtutum ducens ab æterna vite propagines, et de stillicidiis gratiæ germinans sanctitatem, post affectati carceris labores egregios, post conflictationis eximiæ fideles excubias, post assiduos macerati corporis cruciatus, ætatis incessibus potenter edomitis, tractu temporis, quem diximus, evoluto, votivæ peregrinationis recrudescit affectus: et ad iter primo dispositum, propositi prioris memoria non segnis erigitur. a Ita MSS. est excusa, graviorl. — b MSS. cautiosa. — c Ex- cusa, nonnumqam. — d In altero MS. eloquium.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.