Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O sv. Amandu biskupu maastrichtskom u Elnonu ili Amandopolu u Belgiji

DE S. AMANDO EPISC. TRAJECTENSI ELNONE SIVE AMANDOPOLI IN BELGICO,

Ustanova različitih stvari. Čudesa koja je učinio sv. Amand. Podignuti samostani.

Variorum institutio. Miracula a S. Amando patrata. Monasteria extructa.

Primivši opomene tako velikoga Oca, blaženik je ustrajao u službi primljenoga upravljanja, podnoseći teške žalce boli zbog prijestupa podložnika i upornim ih, pronicljivim nastojanjem dozivajući k lijekovima spasenja. Ali kako se kaže po Proroku: Liječili smo Babilon, i nije ozdravio, okorjela je izopačenost odbacila protuotrov svetoga liječenja, tako da je blaženik s pravom mogao reći: Sav sam dan pružao ruke svoje k narodu nevjernomu, nego proturječnomu meni, koji ide putevima ne dobrim, nego za svojim grijesima. Kad je dakle tako prošlo tri godine od vremena njegova ulaska, vidjevši da je njegov trud oko njih posve uzaludan, povukao se od njih, izabravši da kao običan čovjek prebiva u kući Božjoj, radije nego da se među prijestupnicima ističe naslovom dostojanstva. Jer sigurnija je nevinost siromaštva i poniznost privatnoga povlačenja nego raskoš grešnoga bogatstva i oholost uzdignute moći. Išao je dakle gorak u duši, u ogorčenosti svoga duha, sažalijevajući zloću opakih, bojeći se propasti i očitujući u žalosnoj pogibelji osjećaj svetoga suosjećanja. Ipak je ruka Gospodnja bila s njime, jačajući ga, da umjesto ostavljene neplodnosti nadoknadi obilje dragocjenoga ploda.

Susceptis tanti Patris ammonitionibus, perstitit in ministerio suscepti regiminis vir beatus, de subditorum transgressione graves sustinens doloris aculeos, et ad salutis remedia sagaci revocans instantia detrectantes. Sed sicut per Prophetam dicitur, Curavimus Babylonem et non est sanata, sanctae medicationis antidotum refugit indurata perversitas: ut merito posset dicere vir beatus: Tota die expandi manus meas ad populum non credentem, sed contradicentem mihi, qui ambulant vias non bonas, sed postpeccata sua. A Triennio igitur ab introitus sui tempore, taliter evoluto, cum suam prorsus circa eos videret operam profligari: recessit ab eis, privatus eligens habitare in domo Dei, quam inter transgressores titulo dignitatis excellere. Tutior est enim innocentia paupertatis, et privati secessus abjectio; quam peccatricis opulentiæ luxus, et tumentis extolentia potestatis. Ibat igitur amarus animo, in indignatione dignatione spiritus sui, malitiam miserans improborum, perditioni timens, et exhibens tristi periculo sanctæ compassionis affectum. Verumtamen manus Domini erat cum illo, confortans eum, quæ pro sterilitate derelicta, fructus pretiosi rependeret ubertatem.

52 Bila je u tom istom kraju plemenita gospođa, imenomb Ita, koja je sjaj podrijetla nadmašivala zaslugama vladanja i ćudoređa. Ona je, ostavši udovicom nakon nedavno preminuloga slavnoga vojvodec Pipina, žalosnim srcem podnosila tužan rastanak od sretne bračne veze. Često privremena nevolja postaje radostan napredak svetije namjere, i ponekad se teška nužda preobražava u sredstvo kreposti. U krilo korablje vraća se golubica kad za vladanja potopa ne nalazi gdje bi spustila noge na počinak. Razmišljala je i ta sveta žena usred svojih tjeskoba, lišena bračne utjehe, kako bi mogla ugoditi jedino Kristu i u svetište nebeskoga blaga unijeti zavjetni ures čistoće, jer je druga daska poslije brodoloma da se u utjehu izgubljenoga djevičanstva s pravom obnovi udovička uzdržljivost. Navrati k njoj radi utjehe blaženik, potaknut davno započetim zajedništvom svetoga poznanstva. Onome koji ulazi iskazuje se uljudna vedrina, pružaju se usluge prikladne svetosti, plete se ugodno uzajamno zajedništvo skromnoga razgovora. Kad je čovjek Božji pripušten u skrovitost najdublje volje i mogao je dokučiti čemu teži pobožna težnja svete udovice, potiče je čestitanjem, podiže opomenama, potvrđuje primjerima vjernu odluku svete želje. Ona, ojačana poticajem svetoga biskupa, veže se zavjetom čistoće i obvezuje strožim pravilima kreposna života. A budući da ljubav ne može biti besposlena, nego kolika je, očituju djela, blažena Ita imanja i posjede posvećuje nebeskomu Zaručniku kojega je izabrala, a svoju kuću, očišćenu nebeskim sakramentom, moli da se posveti u crkvu. Ondje je, usred svetih misnih svečanosti, iz ruke svetoga biskupa primila sveti veo, znak poniznosti i čistoće. Zatim je, sabravši ondje zajednicu žena koje služe Bogud, samo to mjesto proširila posjedima i uresila raznovrsnim, mnogostrukim ukrasom, nastojeći svima postati uzor poslušnosti i poniznosti.

52 Erat in eadem regione matrona nobilis,b Itta nomine, natalium gloriam conversationis et morum titulis antecedens. Hæc gloriosi Ducisc Pipini recens defuncti viduata consortio, felicis copulæ triste divortium, mente lugubri sustinebat. Fit plerumque molestia temporalis, propositi sanctioris læta progressio, et aliquando in usum virtutis transformatur dura necessitas. Ad arcæ sinum revolat columba, cum diluvio regnante non invenit, ubi pedes porrigat in quietem. Cogitabat et hæc sancta mulier inter angores suos, maritali destituta solatio, quomodo Christo soli placere posset, et votivum castimoniæ decus thesauri coelestis inferre sacrario: quia secunda post naufragium tabula est in virginitatis amissæ solatium vidualis continentiæ merito reparari. Divertit ad eam consolationis gratia vir beatus, initæ dudum familiaritatis sanctæ suadente commercio. Exhibitur ingredienti comis hilaritas, depromuntur obsequia congrua sanctitati, conseritur modesti sermonis invicem grata communio. Vir Domini ubi ad intimæ voluntatis est admissus arcanum, et deprehendere potuit ad quid sanctæ viduæ pia suspiraret intentio, congratulatione fovet, erigit admonitionibus, confirmat exemplis desiderii sancti fidele propositum. Illa sancti Pontificis hortatu facta robustior, voto se castitatis astringit, et bene vivendi arctioribus obligat institutis. Et quia non potest esse amor otiosus, sed quantus sit, opere protestatur, Beata Ittæ facultates et prædia coelesti sponso consecrat quem elegit, et domum suam coelesti purificatam sacramento, rogat in Ecclesiam consecrari. Ibique inter sacra Missarum solennia, de manu sancti Pontificis, humilitatis et castimoniæ signum, sacrum velamen accepit. Aggregato deinceps ibidem cœtu Deo servientium mulierumd locum ipsum possessionibus ampliavit, et multiplici diversi generis decoravit ornatu, studens omnibus fieri obedientiæ et humilitatis exemplum.

53 Imala je ona jedinicu kćer, imenom Gertrudu, koja je, glasovita po darovima roda i ljepote, privlačila mnoge prosce; nju je pobožna majka, želeći osloboditi iz blatom zaprljana ždrijela pokvarenosti, ošišavši joj kosu i promijenivši odjeću, privela svetim oltarima i prikazala svetomu biskupu da bude posvećena. Žarko je naime željela da cjelovitost izdanka pokaže ono što je u korijenu uvenulo, i da u kćeri posjeduje naslov djevičanstva koji u sebi nije mogla imati. Posvećena dakle u sveta otajstva i ovjenčana otajstvenim velom, počela je među ostalim djevicama veoma se isticati vladanjem, milošću, vjerom, ćudoređem i stegom. Nedugo zatim, djelovanjem božanske blagosti, postavlja se na čelo samostana u Nivellesu, i po slaganju koje donosi kanonski izbor, odredbom svetoga biskupa biva zaređena za Majku djevica. Ondje je poslije, puna dobrih djela i veoma glasovita po zaslugama kreposti, preminula blaženom smrću u Kristu.

53 Erat ei unica filia, Gertrudis nomine, quæ generis formæ dotibus clara, competitores sibi plurimos excitabat, quam pia mater de corruptionis voragine cœnulenta cupiens liberare, crinibus attonsis, et habitu demutato, sacris applicavit altaribus, et obtulit sancto Pontifici consecrandam. Affectabat enim quam maxime, ut, quod emarcuerat in radice, germinis integritas exhiberet: et, quod in se non poterat, virginitatis in filia titulum, possideret. Sacris igitur initiata mysteriis, et mystico redimita velamine, cœpit inter ceteras virgines excellere plurimum conversatione, gratia, fide, moribus, disciplina. Nec multo post, divina operante clementia, Niviallensi monasterio præficitur, et electionis canonicæ trahente concordia, Virginum Mater, dispositione sancti Pontificis ordinatur. Ubi postmodum plena bonis operibus, et merito virtutum celeberrima, beato e fine quievit in Christo.

54 Odatle je čovjek Božji krenuo i radosnim se putovanjem uputio u samostan blaženoga Gislena, o kojem je bilo govora; braća su ga radosno primila, a on im, kad su zatražili hranu spasenja, vedra raspoloženja dijeli. Često teške praznine trpi skučenost siromaštva, i ono što samome sebi nije dostatno ne može drugomu pružiti dostatnost. Kako oni nisu imali ničega što bi smatrali dostojnim stola tako velikoga gosta, sveti biskup odlazi bez objeda, ne bez mnogostruke tužaljke braće, jer je bogata naklonost trpjela oskudicu, a ruka nije nalazila ono za čim je čeznula duša. Vode ga dakle k lađi jer je morao prijeći rijeku Haine, kao što je zahtijevala potreba puta. I dok su se već međusobno opraštali sveti ljudi, Amand i Gislen,g iznenada velika riba, koju zovu štukom, sama od sebe iskoči iz rijeke na kopno, tolika da je svojom veličinom mogla nahraniti mnoge goste na gozbi. Svi se s klicanjem okupljaju na prizor neobičnoga događaja i zahvaljivanjem te hvalospjevima prate Boga, darovatelja toga dara. Tim se dobročinstvom ublažava tjeskoba prijašnje zbunjenosti, razveseljuje se pobožno suosjećanje svetoga biskupa, uklanja se teška nužda posta, priprema se gozba i čovjek Božji se s radošću vraća u samostan. Ondje je među svetim ocima nastalo ponizno i pobožno nadmetanje, dok je sveti biskup taj dar pripisivao Gislenovim zaslugama, a jednostavan i pobožan sud blaženoga Gislena pripisivao ga je istomu svetomu biskupu. Javlja se prepirka bez zlobe, neslaganje bez tegobe, nadmetanje bez prijestupa, i na objema stranama sud se mijenja bez štete po istinu, jer je nesloga uvijek strana miru duša, niti se u onih koji isto misle narušava jedinstvo volje. Pošto je dakle završena okrepa božanskim darom, s radošću se vraćaju k rijeci i, pozdravljajući jedan drugoga svetim cjelovom, dok lađa služi putovanju, niz rijeku se razilaze jedan drugomu iz vida.h Dovezen dakle na otok koji se u puku naziva i Canelaus, blizu Šelde i ne mnogo udaljen od Genta, odlučio je ondje imati kratko počivalište svoga truda s ljudima koji se boje Boga i ondje prebivaju.

54 Inde digressus vir Domini, ad monasterium B. Gisleni, de quo actum est, læta profectione dirigitur, susceptusque gratanter a Fratribus, salutis annonam poscentibus, hilari dispositione communicat. Hiatus saepe graves patitur angusta paupertas: et quæ sibi non sufficit, alteri sufficientiam præstare non potest. Non habentibus illis, quod dignum mensa tanti hospitis judicarent, sanctus Pontifex impransus egreditur, non sine multiplici Fratrum querimonia, cum penuriam sustineret dives affectus: nec inveniret manus, quod animus gestiebat. Deducitur ergo ad navemf Hainæ fluvium transiturus, sicut necessitas postulabat itineris. Jamque sibi invicem, valedicentibus viris sanctis, Amando atque Gisleno,g subito piscis magnus, quem lucium vocant, de flumine ultro prosilivit in terram, qui sui magnitudine multos posset reficere convivantes. Ad spectaculum novæ rei omnes cum exultatione conveniunt, et auctorem muneris Deum gratiarum actione, et laudum præconio prosequuntur. Relevatur hoc beneficio pristinæ confusionis augustia, pia compassio sancti Pontificis hilaratur, tollitur de medio jejunii dura necessitas, convivium præparatur, et ad monasterium vir Domini cum lætitia revocatur. Facta est ibi inter sanctos Patres humilis et pia contentio, dum Gisleni meritis munus hoc sanctus Pontifex imputaret, et ascriberet idem sancto Pontifici B. Gisleni simplex et devota sententia. Fit altercatio sine rancore, dissensio sine molestia, sine transgresione certatio, et variatur utrimque judicium sine præjudicio veritatis: quia ab animorum pace semper est aliena dissensio, nec ab idem sapientibus voluntatis unitas violatur. Postquam igitur Divini muneris est peracta refectio, cum gaudio revertuntur ad fluvium, et se invicem salutantes in osculo sancto, famulante navigio, per decursum fluminis ab aspectu mutuo separantur.h Subvectus igitur in insulam, quæ vulgo i Canelaus nuncupatur, Scaldo proxima, nec multum differens a Gandavo, laboris sui reclinatorium breve, cum timentibus Deum viris ibidem habitantibus habere disposuit.

53 Nakon nekog vremena, pošto je njegovo ime izišlo u javnost, počeo je naviještati put istine susjedima i dobročinstvom spasonosnoga nauka nastojao je odvratiti grešnike od zablude njihovih putova. Ali propada uslužnost liječnika kad bolesnik odbija da bude izliječen, i onima kojima je pomućen um riječi mudrosti ne dopiru do popravka. Stanovnici uskraćuju apetit životnim hranama i, kao da trpe mučnu gnojnu ranu, oslabjelim želucem odbacuju napitak spasenja. Bezbožnici preziru slugu Božjega, štoviše, u svome se sluzi odbacuje Krist, koji je u njemu došao potražiti i spasiti ono što je bilo izgubljeno. Gospodin im šalje otpusno pismo zbog odbijanja i prezrena blagost napušta otpadnike u blatu ponora, i jer kao što poniznost zaslužuje oproštenje, tako tvrdokornost zaslužuje kaznu, nebeska osveta nastupa kao protiv prijestupnika veličanstva, i neprekidno gotovo dvije godine bjesnjela je nad njima pošast kuge koja pustoši, dok nisu bili uništeni svi koji su se oholo opirali spasonosnim poukama čovjeka Božjega.

53 Post aliquanti temporis moram, postquam nomen ejus processit in publicum, veritatis viam cœpit annuntiare finitimis, et doctrinæ salutaris beneficio, ab errore viarum suarum satagebat avertere delinquentes. Sed perit officiositas medici, cum sanari detrectat ægrotus, et mente captis ad correctionem verba sapientiæ non procedunt. Appetitum negant incolæ vitalibus alimentis, et velut tristem vomicam passi, potum salutis stomacho languente rejiciunt. Contemnitur Dei servus ab impiis, imo in servo suo Christus abjicitur, qui in illo venerat quærere et salvare quod perierat. Mandat eis libellum repudii Dominus pro repulsa, et in limo profundi deserit contempta clementia desertores, et quia sicut humilitas veniam, sic pœnam contumacia promeretur; tamquam in reos majestatis, coelestis vindicta progreditur, continuoque fere biennio, depopulatrix in eos pestilentiæ plaga desæviit, donec absumerentur omnes, qui superbe viri Dei felicibus restiterant documentis.

56 Nedugo zatim, dok je čovjek Božji brižnom pomnjom pohađao svoju braću koju je radi spasenja duša ostavio po različitim mjestima, ušao je u krajeve Baskâ, za koje je čuo da su obuzeti štovanjem idola, gatanjima i različitim zabludama. Kad je dakle na javnom skupu naviještao riječ istine i put spasenja nevjernomu mnoštvu, podigavši glas neki iz gomile, lakouman i prevrtljiv, počeo je iz obilja pokvarena srca brbljati sramotne bogohulnosti i uz podsmijeh bacati na slugu Božjega i na nauk vjere riječi pune uvreda, posve neskladne. Njega je odmah obuzeo zloduh i počeo se sam gristi vlastitim ugrizima, te, pretvoren u krvnika svoga tijela, strašnije je otvarao ždrijelo usta koje je bez poštovanja podigao protiv svetoga biskupa. Ipak je usred samih svojih muka priznavao da takvo što trpi zbog uvrede nanesene sluzi Božjemu i, doveden do kraja, pod pritiskom muka ispustio je svoj drski duh.

56 Nec multo post, cum Fratres suos quos ob animarum salutem, per diversa reliquerat loca, vir Domini circumspectione sedula visitaret, Vasconum fines ingressus est, quos idolorum cultibus, et auguriis audierat et variis erroribus occupari. Cum igitur in conventu publico, verbum veritatis et salutis ordinem perfidæ multitudini prædicaret, extollens vocem suam quidam de turba, levis, ac lubricus, de perversi cordis abundantia cœpit turpes effutire blasphemias, et in servum Dei, fideique doctrinam non sine cachinno, plena convitiis verba nimis absona jaculari. Qui statim correptus a dæmone, seipsum propriis morsibus cœpit incessere, et lanio factus corporis sui, oris hiatum, quem in sanctum Pontificem irreverenter extulerat, in sui perniciem cœpit horribilius aperire. Confitebatur nihilominus inter ipsa sui tormenta, se ob injuriam servi Dei talia sustinere, sique ad extrema deductus, procacem spiritum pœnis urgentibus exhalavit.

57 Zatim, kad je radi propovijedanja ušao u jedan od gradova, pobožno ga je u gostoprimstvo primio biskup toga mjesta. Kad je spomenuti biskup s uslugom pobožnoga gostoprimstva polio ruke

A kopu, zapovjedio je da se ono što je bilo prihvaćeno sačuva u sakristiji. Kod vrata crkve sjedio je čovjek koji je dugo vremena bio slijep i prosio; njemu prilazi vjerni biskup i kaže: Sine, ako možeš vjerovati, uzdaj se u Gospodina i operi oči svoje vodom kojom je čovjek Božji Amand oprao svoje ruke, i primit ćeš vid, oslobođen nevolje sljepoće. On, ohrabren u vjeri biskupovom riječju, začinje veću nadu i, polijevši vodom pranja oči pritisnute oblakom tmine, vraća se iz tame u svjetlost i vrši službu sunca, što prije nije poznavao. Tako ponizne duhom spašava Gospodin, a šibljem gnjeva suzbija zloću opakih. I po pravednom sudu Božjemu ni psovača od osvete ne oslobađa priznanje istine, a vjernik se oslobađa od okova sljepoće. Tako Gospodin proslavlja život svoga sluge, proslavlja djelo, preporučuje zaslugu i sigurnim znakovima pokazuje da on živi u Amandu.

B

57 Inde cum in unam civitatum causa prædicationis intrasset, ab Episcopo loci illius hospitio reverenter exceptus est. Cujus manibus cum devotæ hospitalitis obsequio aquam prædictus ministrasset Episcopus,

A copus, jussit quod susceptum fuerat, in sacrario reservari. Sedebat ad portam ecclesiæ vir multo tempore cæcus et mendicans, ad quem Pontifex fidelis accedens, ait: Fili, si credere potes, confide in Domino, et ablue oculos tuos aqua, unde vir Dei Amandus abluit manus suas, et visum recipies, liber ab incommodo cæcitatis. Ille verbo Pontificis animatus in fide, spem concipit ampliorem, et oppressos nube caliginis oculos ablutionis unda perfundens, de tenebris revocatur in lucem, et solis ministerio fungitur, quod primitus ignorabat. Sic humiles spiritu salvat Dominus, et in virga furoris malitiam comprimit improborum. Justoque Dei judicio, nec a vindicta maledicum liberat confessio veritatis, et fidelis a vinculo cæcitatis absolvitur. Sic servi sui Dominus clarificat vitam, clarificat opus, meritumque commendat, et se in Amando vivere, certis demonstrat indiciis.

B

88 Ostavivši u međuvremenu krajeve Baskâ, čovjek Božji vratio se u Franciju; došavši k Hilderiku, kralju Franaka, zatražio je mjesto gdje bi mogao prikladno sagraditi samostan. Ovaj mu je po kraljevskoj veličanstvenosti darovao imanje imenom k Nant. Ondje je svetac spremnom živahnošću, ustrajnim nastojanjem i marljivim radom počeo postavljati temelj novoga nasada i pripremati prikladne građevine za one koji se ondje okupljaju kao sinovi milosti. Ali neki Mumol, l biskup Éauzea, teško podnoseći kraljevu velikodušnost i namjeru svetoga čovjeka, zaražen otrovom pogubne zavisti, poslao je sinove Belijalove izdvojene za zlo djelo da sruše djela svetosti i da sa spomenutoga mjesta okrutno protjeraju slugu Božjega. Došavši dakle k njemu, u prijevari govore miroljubivim riječima i obećavaju da će mu uskoro pokazati mjesto na kojem bi prikladnije gradio. Slijedi sluge bezakonja sveta jednostavnost, i premda po objavi Duha nije nepoznata spletka bezbožnoga pothvata, ipak srcem i dušom pobožno teži za mučeništvom i želi da prolijevanjem krvi okruni svršetak dugo protegnuta napora. Nije to ipak htio otkriti učenicima da ne bi učinili zapreku onomu koji hrli k svršetku ili se teže uznemirili zbog neposredne pogibelji.

C

88 Relictis interim vir Domini Vasconum finibus, remeavit in Franciam: veniensque ad Hildericum Regem Francorum, locum postulavit, ubi convenienter posset ædificare cœnobium. Qui secundum regiam magnificentiam, prædium contulit ei nomine k Nanto. Ibi vir sanctus alacritate prompta, studio pertinaci, diligenti opera, novæ plantationis cœpit ponere fundamentum, et congregantis in ea filiis gratiæ apta ædificia præparare. Mummulus autem quidam l Osindensis Episcopus, moleste ferens liberalitatem Regis, et sancti viri propositum, veneno pestiferi livoris infectus, filios Belial delegavit segregatos in opus malum, qui demolirentur opera sanctitatis, et a prædiecto loco servum Dei crudeliter exturbarent. Venientes igitur ad eum loquuntur verbis pacificis in dolo, et locum in quo aptius ædificaret, se demonstraturos in proximo repromittunt. Sequitur ministros nequitæ sancta simplicitas, et licet revelante spiritu, molitionis impiæ machinam non ignoret, corde tamen et animo ad martyrium devotus aspirat, et affectat effusione sanguinis diu protensi laboris exitum coronare. Noluit tamen hoc indicare discipulis, ne vel impedimentum facerent ad extrema tendenti, vel de instanti periculo gravius turbarentur.

C

89 Kad su dakle stigli na vrh brda, gdje su krvnici naumili smaknuti slugu Božjega, pravednost okrenuta na sud pogledala je s neba, bičujući bezbožnike i štiteći pravednika pomoću pobožne obrane. Diže se iznenadna oluja, lice neba zgušnjava se u tmine, zrak se prelijeva strahotom magle, a olujni vihor obavija sjaj sunca. Sakriva se lice stvari i uvija u jednoličnu pomutnju, pratiteljima se otima svjetlo i, pogođeni iznenadnom sljepoćom, zgroženi su pred pogibelji neposredne smrti; okrutnost se okreće u strah, žestina prelazi u molbu, tvrdovratost se prigiba u poniznost, i onoga kojega su došli smaknuti poniznom upornošću mole da im se dopusti otići slobodni. Pokreće se na oproštenje pobožnost čovjeka Božjega i, sav obliven obilnim tokom suza, pouzdano proniče u molitvu i moli odrješenje od krivnje za jadnike. Onomu koji kuca otvaraju se vrata milosrđa, vraća se oteta vedrina, uklanjanjem vihora obnavlja se stanje zraka i, kad su oči otvorene prema svjetlu, jadnici se oporavljaju od sljepoće i vraćaju u uporabu dnevnoga sjaja. Potaknuti dakle pokajanjem, zahvaljuju za svoje oslobođenje, štuju slugu Božjega doličnim divljenjem i, vraćajući se u miru svojim kućama, opširnije pripovijedaju velika djela Božja koja su vidjeli. Tako ga je Gospodin zaštitio od zavodnika, i zloća, svedena pred njim na ništa poput vode koja otječe, nije izbjegla ni bič dostojne strogosti ni bila tuđa dobročinstvima milosrđa.

C

89 Cum igitur ad montis superceilium pervenissent, ubi disposuerant carnifices trucidare servum Dei, in judicium conversa justitia de cœlo prospexeit, flagellans impios, et justum protegens piae defensionis auxilio. Exoritur repentina tempestas, cœli facies densatur in tenebras, aer caliginis horrore perfunditur, et solis splendorem turbo procellosus involvit. Absconditur rerum facies, et uniformi confusione convolvitur, apparitoribus eripitur lumen, et subita cæcitate percussi, mortis proximæ discrimen horrescunt, crudelitas vertitur in timorem, transit in supplicationem ferocia, in abjectionem cervicositas inclinatur, et quem trucidare venerant, humili poscunt instantia, ut abire liberi permittantur. Movetur ad indulgentiam pietas viri Dei, et multo lacrymarum fluore perfusus, orationi fidenter incumbit, et absolutionem culpæ postulat miserorum. Aperitur pulsanti janua misericordiæ, redit erepta serenitas, sublatis turbinibus status aeris reparatur, et resolutis ad lucem luminibus, in usum diurni splendoris, cæcitate semota miseri reformantur. Igitur penitentia ducti de liberatione sua gratias agunt, servum Dei digna admiratione venerantur: et in pace revertentes, ad propria magnalia Dei, quæ viderant, plenius eloquuntur. Sic Dominus a seductoribus tutavit illum, et velut aqua decurrens, ad nihilum coram eo deducta malitia, nec flagellum dignæ severitatis evasit, nec a misericordiæ beneficiis extitit aliena.

C

60 Otprilike dakle pete m godine spomenutoga kralja Hilderika, dok je boravio u n Laonu, došao je k njemu preblaženi Otac Amand i, po Božjemu djelovanju, našao milost u njegovim očima. Da bi dakle proširio služenje božanskoga štovanja i unaprijedio redovnički poredak stege, plemenito imanje imenom Barisis, sa svim njegovim pripadnostima, kraljevskom je velikodušnošću i dužnom slobodom predao blaženomu čovjeku; a on ga je ljubezno primivši sa zahvaljivanjem te, prema pogodnosti mjesta i vremena, ondje na prikladan način smjestio samostan i u njemu okupio ljude koji se boje Boga i ispovijedaju Kristovu vojnu službu, a providnim je upravljanjem postavio za poglavara svoga časnoga i Bogu dostojnoga učenika o Andriju, koji će mu uskoro biti nasljednik u samostanu u Elnonu.

60 Anno itaque circiter m quinto, jam prædicti

Regis Hilderici, dum n Laudum moraretur, venit ad eum beatissimus Pater Amandus, et agente Deo, gratiam invenit in oculis ejus. Ad dilatandum itaque divini cultus obsequium, et propagandum regularis ordinem disciplinæ, nobile prædium Barisiacum nomine, cum omnibus ejus pertinentiis, regia liberalitate, et debita libertate beato viro contradidit, quod benigne cum gratiarum actione suscipiens, pro loci et temporis opportunitate, monasterium inibi dispositione congrua collocavit, congregatisque in eo Deum timentibus viris et Christi professis militiam, venerabilem et Deo dignum o Andream discipulum suum provida dispensatione præfecit, successorem sibi in Elnonensi monasterio mox futurum.

61 I dok je, kako je imao običaj, obilazio susjedna mjesta radi naviještanja evanđelja, došao je u Ressons, za koji se zna da se nalazi u pokrajini Beauvais, na rijeci Aronde. Ondje je bila nevjerna žena koja je zbog nevjere trpjela nevolju sljepoće, i, predana tami zbog djela tame, vodila je beskoristan život pun slike smrti. Ušavši k njoj čovjek Božji raspituje se o uzrocima nesreće, a žena u tjeskobi priznaje da joj se to pravedno dogodilo zbog štovanja zloduha i obdržavanja gatanja. Zatim znakom kojim je vičan pokazuje stablo pod kojim je, natopljena bezbožnim obredima, imala običaj prinositi žrtvu zloduha. Njoj svetac reče: Ako želiš ponovno primiti prijašnje zdravlje, najprije u znak prezira prema praznovjerju zamahni sjekirom da posječeš stablo, i ozdravit ćeš od užasa sljepoće. Pobožna žena na riječ Božju, vođena službom svoje djevojčice, spremno zamahuje željezom na stablo, a ono što ne uspijeva vlastitom snagom, opominje i raduje se da se izvrši rukama prisutnih. Stojeći dakle nad njom čovjek Božji, zazvavši ime Božje, znakom križa dotaknuo je ustroj vida i božanskom ga milošću oporavio za službu svjetlu. Zatim je poučenu poučio kako odsad treba živjeti u strahu Božjemu, da svakim čuvanjem čuva svoje srce i pomnije čuva djela svoga života, da bi, kao što izvanjsko svjetlo zrači u glavi, tako nutarnji sjaj istine zračio u duši. Žena je dakle, vjerno poučena opomenama svetoga biskupa i u svemu učinjena boljom, živjela u svetosti i pravednosti pred Bogom u sve dane svoga života. a Autor unutar tri godine Maastrichtske biskupije zaključuje Dagobertovo kraljevanje i pontifikat sv. Marina, što je gore opovrgnuto., b O Beliji, ili Idubergi, govorit ćemo 8. svibnja., c Godine Dagobertove 638. Kristove., d Samostan u Nivellesu., e Godine 664., 17. ožujka., f Uz rijeku Haine leži samostan sv. Gislena; po njoj se naziva Hannonia, Hainaut i Henegau., g Isto se prenosi u Vita S. Gisleni 9. listopada., h Filip u Vita S. Gisleni kaže da je odatle krenuo u Elnon, što smo gore u § 12 dokazali., i Razumije se Calfoa., k Kod Hutena u Akvitaniji 1., l Štoviše Uzèški., m U kraljevoj ispravi gore navedenoj izražava se godina 2., Kristova 666., n Laon, ili Lugdunum Clavatum, grad u Galiji na granici Pikardije i Šampanje., o O bl. Andriji govorit ćemo niže ovoga dana.

NAPOMENA., U sljedećem poglavlju VII. slovad, e, f, loše postavljena, treba prenijeti na sljedećag, h, i, a ova da zauzmu mjesta sljedećih.

61 Cumque, ut moris habebat, evangelizandi gratia loca finitima circuiret, Ressumthum venit, quod in pago Belvacensi, super Aronam fluvium situm esse dignoscitur. Erat ibi mulier infideñs, quæ perfidiæ penas, cæcitatis sustinebat incommodum: et propter opera tenebrarum, tenebris addicta, plenam mortis imagine vitam ducebat inutilem. Ingressus ad eam vir Domini, caussas infortunii sciscitatur, quod sibi juste accidisse pro dæmonum cultu, et auguriorum observatione mulier anxia confitetur. Dehinc signo quo prævalet, ostendit arborem, sub qua profanis ritibus imbuta, dæmoni consueverat immolare. Cui vir sanctus: Si vis, inquit, pristinam recipere sospitatem, prima in contemptum superstitionis, ad excidendam arborem mitte securim, et a cæcitatis horrore sanaberis. Credula mulier vero Dei, puellæ suæ deducta ministerio, prompta ferrum librat in arborem: et quod propria virtute non expedit, ad stantium manibus monet et gratulatur impleri. Stans igitur super eam vir domini, invocato Dei nomine, Crucis signo, luminis tetigit officinas, et ad lucis officium divina gratia reformavit. Dehinc qualiter amodo vivere deberet instructam, docuit in timore Dei, omni custodia servare cor suum, et actus vitæ suæ diligentius custodire: ut sicut exterius lumen in capite, sic interius splendor veritatis radiaret in mente. Mulier igitur ad monita sancti Pontificis edocta fideliter, et in omnibus facta correctior, in sanctitate et justitia vivebat coram Deo omnibus diebus vitæ suæ. a Auctor infra triennium Episcopatus Trajectensis concludit regnum Dagoberii, et Pontificatum S. Marini: quæ supra refutata sunt. — b De Belia, sive Iduberga, agemus 8 Mait. — c Anno 646, 21 Februarii. — d Monasterium Nivellense. — e Anno 664, 17 Martii. — f Iuxta Hinam jacet monasterium S. Gisleni: ab eo Hannonia, Hainau et Henegau dicta — g Idem refertur in Vita S. Gisleni 9 Oc. obr. — h Philippus in Vita S. Gisleni ait inde Elnonem projectum, quod supra §12 probavimus. — i Calfoa intelligitur. — k Apud Hutenos in Aquiania 1. — l Imo Ucetlensis. — m In diplomate Regis supra relato exprimitur annu 2, Christi 666. — n Laudinum, seu Lugdinum Clevatum, urbs Galtiæ ad Picardiæ Campaniæque confinita. — o De B. Andrea infra hoc die agemus.

NOTA. — In capite vii sequenti litterasd. e. f. male positas debere transferre ad sequentesg, h, i, et has sequentium loca occupare.

Treće rimsko putovanje sv. Amanda. Hvala samostana u Elnonu.

Tertium iter Romanum S. Amandi. Laus Elnonensis monasterii.

Otprilike u a isto vrijeme namjeravao je svetac poći u Rim već treći put, da bi trudom hodočašća i plodom molitava, kao što je posvetio svoje početke, tako unaprijedio i posljednja vremena života. Krenuvši na put, svratio je radi prenoćišta ub kuću blaženoga Humberta. Primljen je od njega sa svim poštovanjem ljubavi i u opskrbi je brižno iskazana svaka čovječnost. Za vrijeme gozbe svetac pita domaćina želi li s njime preuzeti teret poduzetoga truda, želi li sudjelovati u plaći truda i pristupiti apostolskim pragovima. Blaženi Humbert pristaje i sa svom radošću prati zajedništvo svetoga biskupa.

Circa a idem tempus, disponebat vir sanctus, Romam jam tertio proficisci: ut labore peregrinationis, et orationum fructu, sicut initia sua dedicaverat, sic extrema vitæ tempora promoveret. Aggressus iter, adb domum B. Humberti hospitandi gratia declinavit. Susceptus ab eo est cum omni reverentia caritatis, et omnis humanitas in procuratione diligenter exhibita. Requirit inter convivandum vir sanctus ab hospite, si cum eo velit suscepti laboris pondus insumere, si laboris velit communicare mercedi, et apostolicis se præsentare liminibus. Annuit B. Humbertus, et sequitur sancti Pontificis cum omni hilaritate consortium.

63 Jednoga pak dana, kao što je običaj putnika, dok su sjeli radi objeda pokraj šume blizu puta, izišavši medvjed zgrabio je onu životinju kojom su obično prenosili prtljagu. Njega, svezana snagom božanskoga imena, dovode k prtljazi i služe se njime umjesto živinčeta u prenošenju kućnoga pokućstva te od grabežljivca čine nosača. Dok su tako ljudi Božji prilazili Gradu, rimski biskup, u povjerljivu razgovoru poučen od Anđela, po službi glasnika potajno opominje da oslobode zvijer od te službe, da ne bi izgledalo da u grad ulaze više raskošno nego pobožno, grad koji među narodima treba biti glava pobožnosti i čestitosti, i da ne bi novošću prizora pokrenuli okupljanje mnoštva i svima okrenuli glasove i poglede na sebe. Apostolskoj zapovijedi sveti oci se pokoravaju i zvijer, oslobođenu naložene poslušnosti, puštaju da se vrati u skrovišta šikara, dok se ona časak za časom osvrće i znakovima kojima je mogla očituje svoju poslušnost. Zatim, ušavši u grad, dostojno i pobožno bivaju primljeni od vrhovnoga biskupa; pošto su obavili sve zbog čega su došli i isprosili zagovor Svetaca, s radošću se vraćaju svojima.

63 Quadam vero die, sicut mos est itinerantium, dum prandendi caussa juxta silyam viæ proximam consedissent, egrediens ursus, animal illud decerpsit, quo sarcinas deportare consueverant. Quem virtute divini nominis alligatum deducunt ad sarcinas, et loco jumenti utuntur, in suppellectilis domesticæ subvectione, et vectorem faciunt de raptore. Sic accedentibus ad Urbem viris Dei, familiari colloquio Romanus Pontifex, edoctus ab Angelo, ministerio cursoris occulte denuntiat, ut absolvant ab hoc ministerio feram: ne pompatice magis, quam religiose videantur ingredi civitatem, quæ religionis et honestatis caput esse debet in gentibus: neve spectaculi novitate concursus moveant populorum, et omnium in se voces et ora convertant. Apostolicæ jussioni sancti Patres obediunt. et absolutam ab injuncta obedientia feram, ad saltuum latebras redire permittunt, subinde respectantem, et obsequium suum signis, quibus poterat, exhibentem. Inde civitatem ingressi, digne ac reverenter excipiuntur a summo Pontifice: peractisque omnibus ad quæ venerant, et perquisitis Sanctorum suffragiis, ad propria cum gaudio revertuntur.

64 Kad je blaženi Humbert skrenuo u Maroilles, čovjek Božji Amand povukao se u Elnon, mjesto koje mu je velikodušna ruka kralja Dagobertac davno ustupila i radi povećanja štovanja božanskoga svečanim darovanjem velikodušno dodijelila. Samo to mjesto, smješteno unutard granica Menapijâ, na granici s Atrebatima i Nervijcima, kao što je međa germanskoga kraljevstva i Rimskogae carstva, tako se prepoznaje kao dio Reimsa u Belgici i kao granica Franaka. Ovdje se, na sutoku dviju rijeka u jednu,f Elnona i Scarpea, u sredini pruža prostran kut, oko kojega se prostiru livade natapane tekućicom, obilje pašnjaka i bogat ribolov; zatim se pruža šuma pogodna za lov, skrovište duljega trajanja. Tlo nije ni iznimno plodno ni jalovo; stanovnicima za potrebe obilno pruža mlijeko i med. Kad je ovamo stigao sluga Božji, proročkim pogledom duha odlučio je da tu ima počivalište truda, prebivalište mira, stan spokoja, naziv dovršenja. Ali budući da ondje još nije bio podigao zgrade prikladne pobožnosti, počeo je brižljivo razmatrati gdje bi postavio temelje nove gradnje. Ušavši dakle u kut spomenutoga prostora, počeo je sjeći šikaru, čupati grmlje, iskorjenjivati šaš i, sijekući debla riječnoga drveća i rušeći tršćake, lišavajući zemlju njezina prirodnoga raslinja, poravnao je divljinu prijašnje gustoće u čistinu i pripremio najprikladnije mjesto za samostanske radionice. Položivši dakle temelje, u čast prvaka apostola Petra utemeljio je crkvu, kojega je često imao kao glavnoga začetnika svoga propovijedanja, vođu truda i tješitelja u nevolji. Ondje je gorljivim nastojanjem sagradio radionice prikladne redovničkomu redu, koje nisu odavale ni težnju suvišne znatiželje ni tjeskobu istrošena siromaštva. Zatim marljivi ribar spušta mreže u lov i sa svih strana skuplja hrabre pomagače započetoga djela i najvjernije skrbnike redovničkih ustanova. Okupljaju se k njemu ljudi gorljivi u duhu, revni za zakon Gospodnji, koji spremnije prigrle zapovijedi života i glasovitom ustrajnošću prate podignutu školu božanskoga služenja. Raduje se vjerni pastir porastu dobra stada, a zauzvrat se pobožno stado pod upravom tako velikoga Oca veseli napretku zajedničkih dobara. Zatim je od temelja zapovjedio da se sagradi nova crkva u čast blaženoga apostola Andrije, koju je uresio dostojnim uslugama onih koji služe Bogu. Sam pak kao vrstan upravitelj čas preuzima virove izvanjskih djelovanja, čas stupa u nutrašnjost zastora ne bez tamjana molitve i ognja svetoga žara, da čuje što u njemu govori Gospodin Bog i da za njegove sluge izmole D mir i napredak.

64 Divertente Beato Humberto Maricholas, vir Domini Amandus secessit Elnonem, quem sibi locum Dagoberti Regis munifica manusc dudum concesserat; et ad amplificandum divinitatis cultum, donatione solenni liberaliter assignarat. Locus ipse intrad Menapiorum positus fines, Propontiis Nerviisque conterminus, sicut regni Germanici et Romanie finis est imperii; sic Belgicæ Rhemensis portio, sic limes dignoscitur esse Francorum. Hic duobus in unum convenientibus fluviis,f Elnone et Scarpo, spatiosus in medio distenditur angulus, circa quem fluentis irrigua prata, pascualis ubertas, et piscatio focunda porrigitur; dehinc apta venatibus silva, recessus productioris offertur. Gleba nec adprime fertilis, nec jejuna; lactis et mellis copiam prærogat usibus incolarum. Huc Dei servus adveniens, præsago mentis intuitu, reclinatorium laboris, pacis domicilium, quietis habitaculum, titulum consummationis habere disposuit. Sed quia religioni congrua nondum illic ædificia collocarat, sollicite considerare copit, ubi ædificationis novæ fundamenta disponeret. Ingressus itaque prædictæ intercapedinis angulum, coepit dumeta præcidere, convellere frutices, eradicare carecta, et fluvialium demetens arborum stipites, et arundineta demoliens, nativo terram vellere spolians, pristinæ densitatis horrorem complanavit in aream, et regularibus officinis locum præparavit aptissimum. Jactis itaque fundamentis, in honore Apostolorum Principis Petri fundavit ecclesiam, quem præcipuum suæ prædicationis auctorem, laboris ducem, molestiæ consolatorem, frequenter habuerat. Extruxit hic ardenti studio convenientes monastico ordini officinas, quæ nec superfluæ curiositatis ambitum, nec attrite paupertatis angustiam redolerent. Inde retia laxat piscator sedulus in capturam, et strenuos undique colligit coepti operis adjutores, et institutionum regularium provisores fidissimos. Conveniunt ad eum viri spiritu serventes, zelantes legem Domini, mandata vitæ propensius amplectentes, et erectam divini servitii scholam celebri prosequentes instantia. Gaudet pastor fidelis de boni gregis augmento, et invicem grex devotus sub tanti Patris regimine, de bonorum communium profectibus hilarescit. Inde novam a fundamentis in honore Beati Andree Apostoli fabricari jussit ecclesiam: quam dignis Deo famulantium decoravit obsequiis. Ipse tamquam dispensator egregius, nunc exteriorum suscipit turbines actionum, nunc ad interiora velaminis non sine orationis incenso, et sancti fervoris igne progreditur, ut audiat quid in eo loquatur Dominus Deus, et in servos ejus pacem D postulet et profectum.

65 Ne mnogo vremena nakon toga, vraćajući se drugi put iz Rima, sv. Humbert je silazio u Elnon da posjeti čovjeka Božjega. I kad se već približavao mjestu, pristupig Anđeo Gospodnji k bl. Amandu i opominje ga da iziđe u susret sluzi Božjemu i prepozna kolike je zasluge kod Boga po znaku koji nosi na tjemenu. Izlazi blaženik i raduje se dolasku tako velikoga gosta te, davši cjelov mira, otkrivši mu glavu opaža da na tjemenu sja znak Križa, što ipak nije bilo dano svima promatrati, nego onima kojima bi božanska snaga prosvijetlila oči. Nastaje među njima zajednička i golema radost, koja nije odisala prijevarom laskanja, nego istraživanjem svete iskrenosti, i ništa nije donosila neobično što ne bi bilo prikladno namjeri obojice, što ne bi odgovaralo svetosti i redu, niti bi se moglo opirati zakonima svetoga gostoprimstva. Zadržavši se kod njega onoliko vremena koliko je bilo ugodno, nakon svetih razgovora uzajamnoga poticanja, nakon slatkih razgovora svete pobožnosti, uz uzajamno dan blagoslov, bl. Humbert se s radošću vraća svojima.

65 Non multo post hæc elapso tempore, secundo rediens ab Urbe S. Humbertus, ad visitandum virum Dei descendebat Elnonem. Cumque jam loco propinquaret, accessitg Angelus Domini ad B. Amandum, monetque, ut egrediatur obviam servo Dei, et quanti sit apud Deum meriti, signo, quod vertice prætendit, agnoscat. Egreditur vir beatus, et de tanti hospitis gratulatur adventu, et dato pacis osculo, caput ejus retegens radiare conspicit in vertice signum Crucis, quod non tamen dabatur omnibus intueri, nisi quorum divina virtus oculos illustraret. Fit communis inter eos, ingensque lætitia, quæ non adulationis fucum, sed sinceritatis sanctæ spiraret indaginem; nihilque referret insolitum, quod non utriusque proposito, quod non sanctitati, non ordini conveniret, nec posset hospitalitatis sanctæ legibus reluctari. Perendinato apud eum, quanto libuit spatio, post exhortationis mutuæ collationes sacras, post dulcia pietatis sanctæ colloquia, data invicem benedictione, B. Humbertus cum gaudio refertur ad propria.

66 Bio je u samostanuh u Elnonu neki prepozit imenom Krodobald, zadužen za posluživanje braće i dodijeljen izvanjskoj skrbi i vlasti svetoga Oca. Primivši od njega nalog da u prikladno vrijeme, prema običaju, posluži braći piće, prezreo je pravednu odredbu onoga koji naređuje. Ali nije izbjegao osvetu pravednoga Suca. Da bi ispričao isprike u grijesima, spremao se uzići k čovjeku Božjemu da velom prikrivanja zamagli tvrdokornost svoje krivnje, kad se iznenada sav zgrči od užasa uzetosti: gube se osjetila, pamćenje otupljuje, vid se zamagljuje, sluh otupljuje i, dok su u njemu svi udovi već mrtvi, životni je duh još drhtao samo u prsima. Ipak je glasom i naporom kojim je mogao uporno priznavao da ga je krivnja neposlušnosti uvalila u tolika zla. Stavljen dakle na lađu posluživanjem braće, riječnim se tokom prevozi u Elnon. To se javlja čovjeku Božjemu, za kojega se prenosi da je uz blag osmijeh rekao: Još će podnositi veće nevolje, jer za hvalisavošću slijedi i ne pazi na milost poslušnosti. Zatim po vjernomu svećeniku šalje komadić kruha i malo vina uz dani blagoslov te, određujući da se time okrijepi, naređuje da sljedećega dana bez oklijevanja iziđe u susret onomu koji će ga posjetiti. Okusivši blagoslov Oca, prepozit se vraća prijašnjemu zdravlju i poslušnost obnavlja snage koje je oduzela krivnja neposlušnosti. Sljedećega dana, kad je čovjek Božji dolazio k njemu, pojavio se u radosnu susretu, moleći oproštenje za prijestup i zahvaljujući na dobročinstvu. Čudi se sva zajednica braće što vide zdravim i krepka tijela onoga kojega su vidjeli kako jadno leži kad su ga gotovo beživotna unijeli tuđe ruke. Zajednički se upućuje hvala Bogu i slavnije se naviješta snaga i zasluga svetoga Oca. A sam blago i nježno otpušta opomenutoga brata Marcijana i potiče ga da se ubuduće čuva i nastoji korisnije popraviti svoja djela.

66 Erat in cænobioh Elnonensi, Præpositus quidam Chrodobaldus nomine, Fratrum deputatus obsequiis, et exteriori curæ sancti Patris assignatus imperio. A quo mandatum suscipiens, ut potum Fratribus tempore congruo juxta solitum ministraret, justa mandantis contempsit edictum. Sed vindictam justi Judicis non evasit. Ad excusandas excusationes in peccatis, ad virum Dei parabat ascendere, ut obductionis velo contumaciam sui reatus obnuberet: cum subito paralysis horrore convolvitur, profligantur sensus, hebescit memoria, visus caligat, hebetatur auditus, omnibusque in illo præmortuis membris, vitalis adhuc spiritus in solo pectore palpitabat. Voce tamen et nisu, quo poterat, confitebatur instanter, quod inobedientiæ culpa tantis illum malis ingesserat. Impositus igitur navi ministerio Fratrum, cursu i fluminis deportatur Elnonem. Nuntiantur hæc viro Dei, qui subridens dixisse fertur: Adhuc sustinebit majora; quia jactantiam sequitur, et obedientiæ gratiam non attendit. Dehine per fidelem Presbyterum fragmen panis, et modicum vini data benedictione dirigit, et ut his reficiatur edicens, mandat ut obviam sequenti die, se visitaturo sine cunctatione procedat. Gustata Præpositus benedictione Patris, pristinæ redditur sanitati, et reparat obedientia vires, quas inobedientiæ reatus abstulerat. Sequenti die, venienti ad se servo Dei, læto se repræsentavit occursu, postulans veniam pro delicto, et beneficio gratias referens. Miratur universitas Fratrum, quod sanum vident, et vegeto corpore, quem quasi exanimem alienis manibus illatum viderant misere decumbentem. Agitur in commune laus Deo, et sancti Patris virtus ac meritum gloriosius prædicatur. Ipse autem correptum blande ac leniter fratrem Martianas remittit, et hortatur, ut in reliquum sibi caveat, et actus suos satagat utilius reformare.

67 U međuvremenu je blaženi Florbert, kojega je on sam davno postavio za poglavara samostana u Gentu, k pridružen svojim ocima, ušavši u radost svoga Gospodara, zadobivši kraljevstvo besmrtnosti i slavu. A braća toga mjesta, jednakom željom i jednoglasnom voljom, poslavši izaslanstvo, molbom kojom mogu i nehinjenim zaklinjanjem kucaju na osjećaj očinske pobožnosti da svetac svrati k njima, da se pobrine za samostan koji je utemeljio, da hrani sinove koje je primio duhovnim rađanjem, da obilnije zalijeva mladice koje je posadio i da ne dopusti da pobožno stado ode u propast rasipanja. Blaženi Amand, potresen molbom sinova, podjednako strahom i ljubavlju

A iznenada pogođen dolaskom, nije htio ni napustiti Elnon ni bez savjeta otpustiti sinove koji su molili. Tako podijeljen na dijelove iz revnosti pobožnosti, nakon mnogih gibanja svetoga promišljanja i pomno razmotrenih savjeta, blagom je poniznošću odgovorio onima koji su molili: Nemojte, sinovi, nemojte uznemirivati mir svoga Oca, nemojte me dozivati iz luke na pučinu; meni je dovoljno moje siromaštvo da se računa kao bogatstvo, ovo je počinak moj u vijek vijeka, ovdje ću prebivati jer sam ga izabrao. Vama neće nedostajati, uz Božju naklonost, snaga nebeske pomoći ili potpora naše brige. Tim glasom braća, odbijena od tijeka predložene namjere, zaklinju da se ne vrate praznih ruku i s punom pobožnošću savjetuju razboritost svetoga Oca što misli o uređenju samostana u Gentu, što smatra da treba izvršiti. Sveti Otac Amand, koji nije mogao ni napustiti svoje Elnončane ni izostati zapuštenomu stadu, predao im je čovjeka prokušana vladanja, glasovita po ćudoređu i iznimna po umjerenosti, svoga učenika l Ivana; njemu je uz dani blagoslov povjerio brigu o braći i s klicanjem ga vratio u Gent.

B

67 Interea Beatus Florebertus, quem Blandinensi monasterio jam dudum ipse præfecerat, k apositus est ad Patres suos, ingressus in gaudium Domini sui, immortalitatis regnum sortitus et gloriam. Fratres autem loci pari voto, et unanimi voluntate legatione transmissa, supplicatione qua prævalent et obsecratione non ficta, pulsant paternæ pietatis affectum, ut ad eos declinet vir sanctus, provideat monasterio quod fundavit, enutriat filios, quos de spiritali generatione suscepit, riget uberius arbusta quæ posuit, nec gregem devotum patiatur in dispersionis abire jacturam. Beatus Amandus filiorum petitione concussus, timoris pariter et amo- ris

A ris subito transfixus accessu, nec Elnonem relinquere, nec sine consilio remittere volebat filios supplicantes. Sic ex studio pietatis divisus in partes, post multos sanctæ deliberationis motus, et exquisita consilia petentibus blanda humilitate respondit: Nolite, fliii, nolite Patris vestri sollicitare quietem, nolite de portu revocare in pelagus, sufficit mihi paupertas mea, ut divitiæ computentur, hæc requies mea in seculum seculi, hic habitabo quoniam elegi eam. Vobis non deerit, propitiante Deo, virtus celestis auxilii, vel nostrae sollicitudinis adjumentum. Hac voce Fratres a cursu propositæ intentionis exclusi, ne vacui revertantur implorant, et sancti Patris consulunt cum omni devotione solertiam, quid de Blandiniensis monasterii ordinatione sentiat, quid censeat adimpleri. Sanctus Pater Amandus, qui nec suos Elnonenses deserere, nec gregi deesse poterat desolato, probatæ conversationis virum, moribus insignem, moderatione præcipuum, l Joannem, discipulum suum tradidit eis: cui Fratrum curam data benedictione commisit, et remisit cum exultatione Blandinium.

B

68 Osjećao je već od tada blaženi Otac Amand slabosti svoga tijela, iscrpljen naporima i starošću, i po tajnu je nadahnuću predosjetio da dan njegova odlaska nije daleko. Pozvavši dakle k sebi časnoga Andriju, kojega je prije postavio za opata u Barisisu, postavio ga je m nad svojom obitelji koju je uz Božju pomoć sabrao, da u njegovoj ruci snagom reda i strogoćom stege cvjeta uz providnu umjerenost, a njemu samomu da bude otvoren skrovitiji i slobodniji ulaz da se posveti Bogu. Ipak je odredio da se u trajno vlasništvo samostana u Elnonu povuče sve ono što je prije posjedovao u Barisisu iz kraljeve velikodušnosti, što se sve do današnjega dana neokrnjeno čuva prema odredbi čovjeka Božjega.

C a Štoviše, napustivši Maastricht godine 680., kao što je rečeno u § 12; dakle 26 godina prije nego što je osnovan samostan u Barisisu., b Samostan u Maroillesu., c Godine Dagobertove 638. Kristove., d To su izvatci iz Vita S. Humiliti 25. ožujka., e Štoviše u Marchiennesu, o čemu ovako govori Gualbert, redovnik iz Marchiennesa, kod Buzelinusa u knj. 1. Gallo Flandria pogl. 41. Na petom mjestu blaženomu opatu Jonatu susjedan i tik uz njega postavljen sveti Krodobald, jednako dostojan slavnoga spomena, slavan po zaslugama, redovnik i prepozit najsvetijega ispovjedaoca i biskupa Amanda, ipak pogođen od Boga zbog tvrdokornosti, hvalisavosti i upornosti, ali ponižen od istoga biskupa, pošto je opet povezan sklop udova raslabljen bolešću uzetosti zbog grijeha neposlušnosti, iskazujući službu ljubavi prema blaženomu čovjeku dok je učitelj zapovijedao, a učenik nije htio poslušati, snagom Gospodnjom izliječen i opomenut. Radi njegove zasluge da se pokaže potomcima takvo se čudo pročulo u samostanu u Marchiennesu. Kad je naime u davno vrijeme izgorio hram toga samostana, sag položen pod njegov sarkofag, prekriven sa svih strana užarenim žeravicama dok je plamen posvuda bjesnio kroz cijeli samostan, kao što su prenijeli stari oci, ostao je posve neoštećen. Kao znamenje toga čuda, da se svakodnevno obnavlja pred očima kako budućih tako i sadašnjih, sag se još čuva pohranjen ili, još bolje, u ruhočuvarnici gdje se polažu bijele kape i ostali uresi, stoji položen. To čudo spominje Raissius u Hierogazophylaciumu i naziva ga Blaženim., f Scarpea, uz koju leže samostani u Marchiennesu i Elnonu., g Godine 664. u studenomu, kada smo iznijeli njegov život. O njegovoj smrti bilo je govora gore u § 13., h Da je Ivan bio poglavar do godine 683., rekli smo na istom mjestu., i Godine 683., kako je rečeno u § 13.

Oporuka, smrt i ukop sv. Amanda.

Običaj je da očinska pobožnost bude sklonija potomstvu rođenu kasnije i da žar prave ljubavi uvijek čuva za posljednje osjećaje. Tako je Učitelj pobožnosti, pošto je ljubio svoje koji su bili na svijetu, do kraja ih ljubio i slabim te još neukim učenicima dao spasonosni lijek svoje smrti. Njegov nasljedovatelj, blaženi Otac Amand, kad je znao da se bliži čas njegova prijelaza, sazvavši k sebi braću, nakon riječi poticaja, nakon blagih razgovora pobožne utjehe, nakon utisnutih zapovijedi vječnoga spasenja, naznačuje da se približava vrijeme njegova poziva; i koliko ih je za života ljubio, očitim znakovima pokazuje kad ne podnosi da se ni u smrti odvoji od njihova slatka zbora. Sastavivši im dakle oporuku, kao što se sadrži u arhivima ovoga samostana, potvrđuje čvrstu odredbu o svome tijelu i postojano zaklinje, moli, opominje, potiče i zapovijeda da se nepovredivo obdržava. K njemu su se, privučeni glasom svetosti, glaskom kreposti, plodovima zasluga i znakovima djela, okupili oci časna autoriteta i ugledne izvrsnosti: a Reol, metropolit Reimsa, Mumolen, biskup Noyona, otac žitelja Cambraija Vindician, opati Bertin i Aldebert, Ivan, vrstan pastir samostana u Gentu, zajedno s drugim bogobojaznim ljudima, čijim je autoritetom i savjetom učvrstio učinak svoje odredbe. Odredio je dakle pod prijetnjom strašne presude da nikomu, bilo crkvenoj bilo svjetovnoj osobi, ne bude dopušteno ukloniti njegovo tijelo iz samostana u Elnonu ili ga prenijeti pod izlikom bilo kojega povoda, nego da s braćom, koja su po njegovu poticaju pobijedila svijet, nepokretno posjeduje mjesto svoga polaganja prisutnošću svoga tijela, te da s njima vjerno iščekuje dan posljednjega uskrsnuća, koje ni za života nije podnosio napustiti niti je dopuštao da se na ikoji način uklone umirući. Da bismo dakle uklonili svaku dvosmislenost onima koji to žele znati, rado ćemo u ovo djelo unijeti oporuku pobožnoga Oca.

68 Sentiebat jam ex tunc beatus Pater Amandus corporis sui defectus, laboribus confectus et senio, nec abesse longius exitus sui diem secreta inspiratione præsenserat. Evocatum igitur ad se venerabilem Andream, quem Barisiaco prius Abbatem præfecerat, constituit m super familiam suam, quam Domino juvante collegerat, ut in manu ejus virtus ordinis, et severitas disciplinæ, provida moderatione floreret, et ipsi vacandi Deo secretori ac liberior pateret introitus. Revocari tamen decrevit in jus Elnonensis monasterii possessionem perpetuam, quidquid Barisiaci ante possederat, de munificentia Regis Hilderici, quod usque in hodiernum diem secundum viri Dei dispensationem irrefragabiliter conservatur.

C a Imo relicto Trajecto anno 680, ut dictum § 12; ergo annis 26 ante constitum Barviacum monasterium. — b Maricolense monasterium, — c Anno Digoberti u Christi 638. — d Hæc ex Vita S. Humiliti 25 Martii excerpia sunt. — e Imo Marchianensi, de quo hæc vodit Gualbertus Marchianensis monachus apud Buzelinum li. i Gallo Flandric cap. 41. Quinto loco beato Abbati Jonato vicinum et juxta positum Sanctum Chrodobaldum celebri memoria æque dignum, meritis gloriosum, sanctissimi Confessoris atque Pontificis Amandi monachum et Præpositum percussum tamen a Deo ob contumaciam, jactantiam atque pervicaciam, sed humiliatum seilicet ab eodem Pontifice, conjuncta compage membrorum. paralysis morbo dissoluta propter inobedientiæ vitium, erga beatum virum commissum præcipiente Magistro et non obaudiente discipulo caritatis obsequium; per virtutem Domini sanctum atque correptum. Procujus merito posteris demonstrando de eo tale miraculum innotuit in Marceniensi cenobie. Quando enim priseo tempore combustum est ejusdem cenobii templum, tapete ejus sarcophago suppositum, prunis ardentibus undique coopertum flamma undique servente per totum monasterium, sicut ab antiquis Patribus relatum est, omnino permansit illæsum. Ad cujus miraculi insigne oculis tam futurorum quam præsentium quotidie innovandum tapetum adhuc reservatur reconditum vel potius in revestiario ubi superponuntur albae cappæ et cetera ornamenta, extat appositum. Eusiem miraculi meminit Raissus in Hierogazophilacto, ei Beatum appellat. — f Scarpi, cui adjacent Marchianense et Elnonense monasteria. — g Anno 664 Novembr, quo Vitam ejus dubimus. De ejus obitu actum supra § 13. — h Præfuisse Joannem usque ad annum 683 diximus ibidem. — i Anno 683 ut dictum § 13.

S. Amandi testamentum, obitus, sepultura.

Solet circa posterius genitam sobolem paterna pietas esse propensior, et genuinæ caritatis ardorem semper extremis reservat affectibus. Sic Magister pietatis, cum dilexisset suos, qui erant in mundo, in finem dilexit eos, et infirmis adhuc rudibusque discipulis vitalem suæ mortis exhibitit medicinam. Hujus imitator beatus Pater Amandus, cum sciret articulum sui transitus imminere, convocatis ad se Fratribus, post exhortationis verba, post piæ consolationis blanda colloquia, post inculcata salutis æternæ mandata, vocationis suæ tempus indicat propinquare; et, quantum eos vivens dilexerit, manifestis declarat indiciis, cum nec in morte sustinet ab eorum dulci collegio separari. Facto igitur eis testamento, sicut in archivis hujus monasterii continetur, stabile de corpore suo confirmat edictum, idemque constanter adjurat, precatur, monet, hortatur et imperat, ut inviolabiliter observetur. Convenerant ad eum fama sanctitatis, opinione virtutum, meritorum fructibus, et operum signis illecti, reverendæ auctoritatis, et insignis excellentiæ Patres, a Reolus Metropolita Remensis, Mummolenus Noviomensis Episcopus, Cameracensium Pater Vindicianus, Bertinus et Aldebertus Abbates, Joannes Blandiniensis cenobii Pastorb egregius, cum aliis Deum timentibus viris, quorum auctoritate et consilio dispositionis suæ roboravit effectum. Disposuit igitur sub horribilis interminatione sententiæ, ne cuiquam liceret Ecclesiasticæ secularive personæ, corpus suum ab Elnonensi removere cenobio, vel transferre cujuslibet occasionis obtentu; sed cum Fratribus, qui ejus inductu mundum vicerant, depositionis suæ locum præsentia sui corporis immobiliter possideret: et resurrectionis ultinæ diem cum eis fideliter expectaret, quos nec vivens deserere sustinebat, nec admittebat moriens aliquatenus dimoveri. Ut ergo omnem ambiguitatem hujus rei scire volentibus auferamus, testamentum pii Patris nobis placet ut huic operi inseramus.

70 c U ime Gospodina našega Isusa Krista, ja Amand, najbjedniji i grešnik. Vjerujemo da nas svuda upravlja božanska pobožnost i da nas želi milostivo spasiti, jer on prije vjekova unaprijed zna i naš ulazak u svijet i naš izlazak iz svijeta. Stoga nikomu nije nepoznato kako smo nadugačko i naširoko po svim pokrajinama ili narodima, zbog ljubavi Kristove, naviještali riječ Božju ili dijelili krštenje, i od mnogih nas je pogibelji izbavila pobožnost Božja i udostojila se dovesti sve do ovoga vremena. Ali kad već iscrpljena tijela i umorni od mnogih napora, već u dubokoj starosti, gotovo mrtva tijela, očekujemo da ćemo uskoro izići iz ovoga svijeta, i budući da se Bog udostojao dovesti nasd u ovo malo mjesto koje se zove Elnon, koje smo, povrh kraljevske darežljivosti, očito sagradili vlastitim trudom; ako Bog ondje odluči da preselimo iz ovoga svijeta, molim i pred Kristom Isusom, Sinom Božjim, usuđujem se zakleti da nikomu od biskupa ili opata, ili svjetovnih ljudi, ili bilo kojih vlasti to ne bude protivno, nego da moje tijelce počiva u tom istom samostanu koji smo gore spomenuli, u Elnonu, među onom braćom kojima smo se već i tijelom i dušom preporučili.

70 c In nomine Domini nostri Jesu Christi, ego Amandus miserrimus et peccator. Credimus ubique Divinam nos pietatem regere et clementer salvare velle, quia et ingressum nostrum in mundum, et exitum de mundo, ante secula ipse prænoscit. Proinde omnibus non habetur incognitum, qualiter nos longe lateque per universas provincias, seu gentes, propter amorem Christi seu verbum Dei annuntiare, vel baptismum tradere, discursum habuimus: et nos de multis periculis pietas Dei eripuit, et usque tempore isto perducere dignatus est. Sed, dum jam corpore fesso et multis laboribus fatigato, jam in summa senectute pene corpore præmortuo, exitum de hoc mundo in proximo habere speramus, et quia nos Deusd in istum locellum, qui vocatur Elnonis, perducere dignatus est, quem super largitate regia, proprio labore visi fuimus construxisse; si nos ibi Deus de hoc mundo decreverit emigrare, peto et coram Christo Jesu filio Dei conjurare præsumo, ut nulli Episcoporum vel Abbatum, seu secularium virorum, aut quibuslibet potestatibus hoc contrarium sit, ut corpusculum meum in ipso monasterio, quod superius diximus, Elnone, inter illos Fratres requiescat, ubi jam nos ad ipsos Fratres et corpore et anima commendavimus.

71 I ako nae putu, ili bilo gdje, nastupi naš kraj, neka na to isto mjesto koje smo gore spomenuli imaju dopuštenje braća ili opat iz toga samostana u Elnonu da odande vrate naše tijelce. Ako bi se pak tko usprotivio, ili na silu oteo moje tijelo iz toga samostana, ili drskim duhom htio proturječiti, najprije neka navuče uvredu presvetoga Trojstva i neka se pokaže izopćenim od svih katoličkih crkava i neka postane tuđincem zajedništvu Svetaca; i osudu koju su podnijeli Datan i Abiron, koje je pakao žive progutao, neka sam podnese, i neka bude anatema maranata, što znači propast, o dolasku Gospodina našega Isusa Krista. I neka ni tako ne može promijeniti našu volju, nego neka ova naša odluka ostane zauvijek čvrsta i nepovrediva. I da sigurnije vjerujete, potpisao sam vlastitom rukom, i sve ljude koji se boje Boga usrdno molimo i zaklinjemo da potpišu. To smo pismo zamolili da sastavi naš brat, svećenik Baudemund. Pismo je sastavljeno u samostanu u Elnonu druge godine

Akraljevanja gospodina našega Teodorika, slavnoga kralja, 17. travnja. Ja, Amand grešnik, pristao sam na ovo pismo koje sam sastavio i potpisao sam ga. Ja u Kristovo ime Reol, kao grešnik, potpisao sam. Ja u Kristovo ime biskup Mumolen potpisao sam. Ja u Kristovo ime biskup Vindician, kao grešnik, na molbu gospodina Amanda, pristao sam na ovo pismo i potpisao sam ga. Ja, opat Bertin, potpisao sam. Ja, opat Aldebert, potpisao sam. Ja, Ivan, zamoljen od gospodina Amanda, suglasan sam s ovim pismom i potpisao sam ga. Ja, grešnik Baudemund, po zapovijedi svoga gospodara Amanda, napisao sam i potpisao ovo pismo njegove odluke.

B72 Hvalevrijedna revnost, nepobjediva ljubav, ugodna milost, ljupka blagost, čudesno jedinstvo ljubavi, koje je tako neraskidivom vezom pobožnosti povezalo dušu sveca da je u času svoga rastavljanja smatrao da bi odvajanje od braće bilo gubitak svetoga saveza. Kad se dakle približavao dan časnoga prijelaza slavnoga biskupa, dok je bio u oratoriju bl. Andrije, nakon službe molitava, nakon primljenih sakramenata nebeskoga otajstva, među rukama učenika, dovršivši tijek života, preselio se k Gospodinu i pridružen je svojim ocima sa slavom. Sretan po zasluzi djela, sretan po milosti svetosti, sretan po hvalevrijednu dovršenju, kojemu je odozgo bilo dopušteno da pred oltarom blažene Djevice ispusti posljednji dah, čijim je zaslugama najpobožnije molio da mu se pomogne, čije je svete stope svim naporom duha nastojao nasljedovati. Jer ni čiji posrednički zagovor kod Boga ne može biti prisniji, ni čija milost djelotvornija od one koja je zaslužila biti majkom onoga kojega je Bog Otac. U njoj čudesnim djelovanjem Duha Svetoga sjedinjenje božanstva i djevičanstva, uz očuvanje svojstva naravi, daje udio u rađanju vječne Riječi.

71 Et si in e itinere, aut ubiubi finis noster provenerit, ad ipsum locum, quem superius memoravimus, corpusculum nostrum licentiam habeant Fratres vel Abba de ipso monasterio Elnone ibidem revocare. Si quis vero contradicere, aut de ipso monasterio corpus meum per fortia abstrahere, aut temerario spiritu contradicere voluerit; imprimitus sanctæ Trinitatis incurrat offensam, et ab omnibus Ecclesiis Catholicis excommunicatus appareat, et a societate Sanctorum extraneus efficiatur: et damnationem, quam Dathan et Abiron sustinuerunt, quos infernus vivos absorbuit, ipse sustineat, et sit anathema maranatha, quod est perditio, in adventu Domini nostri Jesu Christi. Et nec sic nostram voluntatem mutare valeat; sed hæc deliberatio nostra in perpetuo firma, et inviolata permaneat. Etut certius credatis, manu propria subscripsi: et omnibus hominibus Deum timentibus ut subscribant supplicamus et rogamus. Quam epistolam fratri nostro Baudemundo Presbytero fieri rogavimus. Facta epistola in monasterio Elnone anno secundo

Aregni domini nostri Theodorici gloriosi Regis sub die decima quinta Kalend. Maii. Ego Amandus peccator hanc epistolam a me factam consensi et subscripsi. Ego in Christi nomine Reolus acsi peccator subscripsi. Ego in Christi nomine Mummolenus episcopus subscripsi. Ego in Christi nomine Vinditianus acsi peccator Episcopus hanc epistolam, rogante Domno Amando, consensi et subscripsi. Ego Bertinus Abba subscripsi. Ego Aldebertus Abba subscripsi. Ego Joannes rogatus a Domno Amando, consentiens hanc epistolam subscripsi. Ego Bandemundus peccator, jubente Domno meo Amando, hanc epistolam deliberationis suæ scripsi et subscripsi.

B72 Laudabilis zelus, invictus amor, delectabilis gratia, jocunda suavitas, mirabilis unio caritatis, quæ sic animam viri sancti vinculo pietatis indissolubili colligarat: ut in propriæ dissolutionis excessu, dissociari a Fratribus jacturam sancti fœderisæstimaret. Igitur gloriosi Pontificis imminente reverendi transitus die, cum esset in oratorio B. Andreæ, post orationum munus, post suscepta colestis Sacramenta mysterii, inter discipulorum manus, finito vitæ cursu migravit ad Dominum; et appositus est ad Patres suos cum gloria. Felix operum merito, felix gratia sanctitatis, felix consummatione laudabili, cui divinitus concessum est, ut ante altare beatæ Virginis ultimum redderet spiritum, cujus se meritis adjuvari devotissime postulabat, cujus sacra vestigia toto mentis annisu studuerat imitari. Nullius enim apud Deum familiarior interventus, nullius efficacior potest esse gratia, quam illius quæ mater esse meruit, cujus pater est Deus. In qua sancti Spiritus operatione mirabili deitatis virginitatisque complexus naturarum proprietate servata, æterni Verbi communicat genituram.

73 U četvrti se uistinu dan odgađa sveta svečanost sprovoda, da se, kad se sa svih strana okupe pobožnici, iskažu dužne počasti svetomu pogrebu i da se polaganje dragocjenoga blaga svečanije proslavi. Potaknuti glaskom, susjedi se jednako u velikom mnoštvu okupljaju iz gradova i sela da iskažu štovanje sprovodu tako velikoga Oca i da onoga kojega su ljubili dok je živio isprate dužnošću pobožnosti kad je preminuo. Prisutan je, dozvan iz različitih krajeva, sveti skup njegovih učenika. Prisutni su, kao sinovi pobožnosti, kler i okolni puk, i vjerno mnoštvo prati psalmima, himnima i nebeskim hvalospjevima zvučno podignuto tijelo presvetoga pokojnika od mjesta preminuća sve do mjesta groba. Premda smatra da se zbog sretne pobjede tako velikoga Oca treba radovati, osjećaj pobožnosti ipak izmamnjuje suze boli, i iz jednoga te istoga izvora, izvirući jednakim tokom, potaknuta različitim razlozima, teče žila žalosti i radosti, dok pobožnost duguje da se raduje pobjedniku, a priliči da u pogrebnim obredima pokaže da tuguje. Pokopan je dakle u oratoriju bl. Petra, koji je sam utemeljio, da onaj koji je bio začetnik propovijedanja, pomagač u prilikama i tješitelj u nevoljama, u posljednjim časovima spremno stoji uza nj, otvori vrata pravednosti onomu koji ulazi i čuva u krilu zemlje onoga koji počiva. Kod njegova se groba onima koji mole pružaju sjajna dobročinstva koja potpunije svjedoče o zasluzi svetoga Oca, i božansko pohođenje, blistavo čudesima, preporučuje svoga ispovjedaoca, a u svome sluzi Krist slavnim znakovima pokazuje da on živi. Koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje kao Bog u vijeke vjekova. Amen.

73 In quartum sane diem differtur exequiarum sancta solennitas, ut religiosis undique convenientibus viris, justa solvantur sancto funeri et pretiosi thesauri depositio favorabilius celebretur. Excitati fama finitimi, concursu frequenti pariter, ex oppidis vicisque conveniunt, ut tanti Patris venerentur exequias, et, quem viventem dilexerant, exanimem pietatis officio prosequantur. Adest de diversis evocata partibus discipulorum ejus sancta frequentia. Adsunt pietatis filii Clerus et populus adjacentes: et elatam de loco transitus sanctissimi corporis glebam, usque ad locum sepulcri, psalmis, hymnis et canticis canora colestibus fidelis turba prosequitur. Quæ licet de tanti Patris felici victoria sentiat esse gaudendum, lacrymas tamen doloris, pietatis extorquet affectus: et de uno eodemque fonte, pari tenore scaturiens, disparibus excitata caussis, mœroris et gaudii vena progreditur; dum triumphanti pietas debet, ut gaudeat, et funebribus obsequiis exhibere decet, ut doleat. Sepultus est igitur in oratorio B. Petri, quod ipse fundaverat: ut, qui prædicationis auctor, adjutor in opportunitatibus, in tribulationibus consolator extiterat, in extremis promptus adsisteret, portas justitiæ reseraret intranti, et foveret in terræ gremio quiescentem. Præstantur ad sepulchrum ejus beneficia præclara poscentibus, quæ Patris sancti meritum plenius attestantur, et Confessorem suum corusca miraculis visitatio divina commendat, et in servo suo Christus se vivere gloriosis demonstrat ostentis. Qui cum Deo Patre et sancto Spiritu vivit et regnat Deus: per infinita secula seculorum. Amen.

74 Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt Svetaca njegovih, koja, premda se onima koji manje shvaćaju čini putem uništenja, ipak ih uzvisuje nebeska vlast i naviješta u pokojnima slavu vječnoga uskrsnuća. Kad je bl. Amand, odloživši breme tijela, preselio k Gospodinu u noći nedjeljnoj, slavna djevica

Aldegunda u samostanu u Maubeugeu gorljivije je ustrajala u bdjenjima i molitvama pred časnim oltarom svete i vazda Djevice. Kad je odjednom zanesena u ushićenju duha, vidi čovjeka časne sijede kose, sjajna u svećeničkoj odjeći, oslonjena na pastirski štap, kako se u golemom sjaju blistave svjetlosti uspinje u visine. Pred onim koji je išao išla je i za njim slijedila nebrojena četa obučenih u bijelo, koje je željela slijediti u stopu, s čijim se slatkim zborom željela združiti, čijim je sretnim radostima željela prisustvovati, i naporom kojim je mogla slijedila je stope. Upitana je od Anđela, vodiča na putu, zna li tko je taj starac tolikoga poštovanja i slave, kojega prati tako svečana pratnja mnoštva u bijelim haljinama. Kad je djevica Gospodnja priznala da ne zna: Ovo je, reče, sluga Božji Amand koji, pošto je hvalevrijedno i nedužno dovršio tijek sadašnjega života, hrli da uđe u radost svoga Gospodara sa snopovima radosti, kako bi mu se nakon napora pružilo ugodno boravište mira i da se, prenesen iz nade u gledanje očite motriteljske kontemplacije, nasiti slavom. A ono ugledno mnoštvo bijeloga skupa, koje ide straga ili sprijeda, jesu oni koji su poučeni njegovim svetim uputama i božanskom odlukom predodređeni za život: znak njegova apostolata u Gospodinu, pratioci slave i plaće za sveto nasljedovanje.

74 Pretiosa est in conspectu Domini mors Sanc torum ejus, quæ licet minus capacibus iter exterminii videatur, magnificat tamen eos colestis auctoritas et resurrectionis æternæ gloriam prædicat in defunctis. Deposito carnis onere B. Amandus, dumf nocte Dominica migraret ad Dominum, inclyta virgo

Aldegundis, in monasterio Malbodiensi, ante venerandum altare sanctæ et perpetuæ Virginis vigiliis et orationibus ardentius insistebat. Cumg subito rapta in excessu mentis, videt reverenda canitie virum, clarum sacerdotalibus indumentis, virga pastorali subnixum, cum ingenti gloria coruscæ lucis ad superna conscendere. Præcedebat, et subsequebatur euntem cuneus innumerabilis albatorum, quos e vestigio sequi, quorum dulci sociari collegio, quorum felicibus interesse gaudiis affectabat, et nisu quo poterat vestigia sequebatur. Interrogatur ab Angelo itineris duce, scrietne, quis esset ille tantæ reverentiæ et gloriæ senex, quem stiparet tam solennis candidatæ multitudinis comitatus. Quod cum se nescire virgo Domini fateretur: Hic est, inquit, servus Domini Amandus, qui cursu vitæ præsentis laudabiliter et innocenter expleto, in gaudium Domini sui, cum lætitiæ manipulis intrare festinat, ut sic ei jocunda quietis mansio post labores, et de spe translatus ad speciem manifestæ contemplationis gloria satietur. Spectabilis autem illa dealbatæ multitudinis turba, quæ pone sequitur aut præcedit, ii sunt qui sacris ejus institutionibus eruditi, Divina sententia præordinantur ad vitam: signum apostolatus ipsius in Domino, pro imitatione sancta gloriæ comites et mercedis.

73 Djevica Gospodnja, čuvajući viđenje u šutnji, nije ga htjela otkriti nikomu od svojih, nego je, poslavši glasnika svojoj sestri bl. Valdetrudi da s njom razgovara, pozvala ujedno i čovjeka Božjega sv. Gislena. Kad im je došao u susret na mjestu koje se zove Maubeuge, u povjerljivu razgovoru tumači otajstvo svetoga viđenja. Razborito to zapazivši, svetac reče: Zahvali Bogu, vjerna djevice, kojemu se svidjelo da ti pokaže i zaslugu svoga sluge i skori dan tvoga odlaska. Stoga ono što si započela prikladno i vješto izvrši, da se združiš u vječnoj slavi sa zborom onoga kojega si poticajni savjet prigrlila. Nakon tih riječi rastali su se jedni od drugih, a vjeran ishod dao je pouzdanje riječima.

73 Virgo Domini tegens silentio visionem nulli suorum voluit indicare, sed destinato ad sororem suam B. Waldetrudem nuntio, ad colloquendum sibi cum ea, virum Dei S. Gislenum pariter evocavit. Quibus ad locum quih Mervius vocatur, occurrens, familiari colloquio mysterium sacræ visionis edisserit. Quod vir sanctus prudenter advertens, Gratias, inquit, age Deo virgo fidelis, cui dignatio et servi sui meritum, et exitus tui proximum diem voluit indicare. Proinde quod cœpisti, convenienter et solerter exequere, ut cujus exhortationis es amplexata consilium, ejus, in æternitatis gloria, collegio socieris. His dietis ad invicem recesserunt, et fidem verbis fidelis exitus applicavit.

76 A preminuo je bl. Amand u noći nedjeljnoj, osmoga dana prije idâ veljače, godine od utjelovljenja Gospodnjega šest stotina šezdeset prve, treće godine biskupstva pape Vitalijana, dvadeset treće godine vladanja cara Konstantina, koji je kao treći nakon Heraklija upravljao državom. Dok je u Franciji kraljevao Teodorik. U devedesetoj godini života blaženoga biskupa. Po milosti Gospodina našega Isusa Krista, kojemu s Ocem i Duhom Svetim jest čast i slava u vijeke vjekova. Amen. a Štuju se Reol 25. studenoga, Mumolen 16. listopada, Vindician 11. ožujka, Bertin 5. rujna., b Njega Molanus 1. studenoga u S. Floberio naziva urešenim valjanošću svih ćudoređa; istoga nabraja Sanderus u Hagiologio Flandriae., c Usporedili smo ovu oporuku s rukopisima iz Elnona, Genta i još trima. Izdao ju je Miracus u Fastis Belgicis., d Rukopis iz Elnona: u ovo malo mjesto., e Isto: s toga istoga mjesta., f Da je sv. Amand umro u nedjelju prije sedamdesetnice, rečeno je u § 13., g Štoviše, rekli smo gore da se to viđenje dogodilo samomu sv. Amandu., h Reinier ga naziva Meinrivum., i Godine 684., k Sv. Vitalijan, o kojem smo govorili 27. siječnja, započeo je pontifikat godine 680., dakle treća njegova godina bila je Kristova 689., a peta 661., l Štoviše Konstansa, koji je, unuk Heraklijev i sin Konstantinov, počeo kraljevati godine 641., njegova 20. godina odgovara Kristovoj godini 661; bio je to Konstans otac Konstantinov, Pogonatov, pod kojim je sv. Amand preminuo iz života. O uzroku pogrešaka govorilo se u § 16., m Teodorik počinje kraljevati godine 680., jedino ga spominje oporuka sv. Amanda.

76 Transiit autem B. Amandus nocte Dominica octavo Idus Februarii, anno ab incarnatione Domini i sexcentesimo sexagesimo primo, præsulatus Vitaliani Papæ k tertio, imperii l Constantini vicesimo tertio, qui ab Eracleo tertius rempublicam gubernavit. Regnante in Francia m Theoderico. Anno vitæ beati pontificis nonagesimo. Præstante Domino Jesu Christo: cui cum Patre et Spiritu sancto est honor et gloria per infinita secula seculorum. Amen. a Coluntur Reolus 25 Novembr. Mommolenus 16 Octobr. Vindicianus 11 Martii, Bertinus 5 Sepembr. — b Hunc Molanus i Novembr. in S. Floberio omnium morum probitate comptum vocat: cumdem reccensei Sanderus. in Hagiologio Flondriæ. — c Conulimus testamentum hoc cum MSS. Elnonensi, Blandiniensi et aliis tribus. Edidit illud Migrus in Fustis Belgicis. — d MS. Elnonense. in isto locello. — e idem, ab ipso loco. — f Oblisse S. Amandum Sobba o ante Domini am Septuagesimæ dictum est § 13. — g Imo vicenie S. Amando hanc po ius visionem contigite dtximus supra. — h Rinerus Meinrivum vocat. — i Anno 684. — k S. Vitalianus, de quo egimus 27 Januarii, ponitica um iniit anno 680, ergo tertius illius annus fuit, Christi c89, et quintus 661 — l Imo Constantis, qui nepos Heraclii et filius Constantini, capit regnare anno 641, ejus annus 20 conventi in annum Christi 661: fuit Constans pa et Constantini Pogonati, sub quo e vita decessit S. Amandus. De errorum causa actum § 16. — m Theodericus capit regnare anno 680, ejus solus meminit testamentum S. Amandi.

Drugi život u stihovima

Alia vita metrica

koji je napisao redovnik Milon iz Elnona prema rukopisima iz Antwerpena i Elnona. a PISMO LEVITA MILONA, poslije svećenika, upućeno časnomu Ocu Haiminu, Kristovu svećeniku.

Prečasnomu Ocu Haiminu Milon, najodaniji od sinova, želi neizbrisivu radost vječne blaženosti. Budući da sam nekoć uživao u najblažem razgovoru tvoje blagosti, u ono naime vrijeme kad sam, primljen od tebe, ja nedostojan zaslužio da se razveselim tvojim obraćanjem i da se okrijepim medonosnom slatkoćom, iskazujem zahvalnost. Jer je prema mojoj malenkosti bila toliko živa dobrohotnost tvoje uzvišenosti da od tada nije prestajao gorjeti onaj oganj ljubavi prema tebi koji je bio zapaljen u mome srcu. I ne bez razloga: uistinu, vi koji ste puni meda najiskrenije ljubavi, iznoseći na vidjelo djela srca i tijela koja su imala svoja ležišta u nutrašnjosti tvojih prsa, lako ste postigli da iz mojih žila nikakvim naporom nikad ne iščezne tvoj ljubljeni spomen, nego da se vječno obnavlja, čuva i traje u neuvenulu cvijetu. Zbog toga, uzdajući se u tako hvalevrijedno tvoje očinstvo, kao sin sam stavio u tvoje ruke nespretne pjesmuljke svoje nepromišljenosti, naime prvijenac svoga umijeća u životu preblaženoga Amanda, ponizno moleći da, ako u njima nađete štogod što nije u skladu s katoličkom vjerom ili što je neprikladno metričkom zakonu, milosrdno, na očinski način, vratite na mjerilo čvrstoga pravila i da me ne ostavite u mojoj zabludi, svjedočim i molim po krvi Kristovoj koja je prolivena za spasenje kršćanskoga puka. A ako, uz prethodnu milost višnjega veličanstva, redak moje pjesme zadobije pravedan udio, tada zajedno sa mnom s dužnim klicanjem iskažite hvale zahvalnosti darovatelju ovoga dara, naime Duhu Svetomu, čijim sam darom ikako mogao sastaviti tako veliko djelo. A mojoj neotesanosti nužno je oprostiti, jer je neotesanost, kako netko kaže, stvorio Svevišnji. I premda sam se na nekim mjestima mogao poslužiti težim zavojima riječi, zabranjeno mi je da to učinim jer sam također vjerovao da će to djelo biti ugodnije ako bude otvoreno ušima sve braće. Neka dakle tvoja uzvišenost podupre ne moje mane, nego moje napore, da na nebesima primite ono što smrtno oko nije vidjelo. Želimo da budete zdravi na napredak svih vjernika zauvijek. a Tako noviji rukopis: Počinje Pismo levita Milona itd; ali rukopis iz Amandina: Počinje Pismo filozofa Milona časnomu Ocu Haiminu itd., b O sv. Haiminu, svećeniku i redovniku iz Arrasa, govorit ćemo kod Života sv. Vedasta.

auctore Milone monacho Elnon. ex MSS. Antverpien. et Elnonen. a EPISTOLA MILONIS LEVITÆ, postea Presbyteri, ad venerabilem Patremb Haiminum Christi Sacerdotem directa.

Reverentissimo Patri Haimio Milo devotissimus filiorum indelebilem æternæ felicitatis jocunditatem. Perfruitus quondam vestræ mansuetudinis benignissimo affatu, eo scilicet tempore, quo susceptus a vobis vestra immeritus merui jocundari allocutione, ac melliflua perfoveri dulcedine, gratiarum actionem persolvo. Siquidem erga exiguitatem meam tanta vestræ excellentiæ benignitas viguit, ut deinceps non cessaret, quod inflammatum erat in corde meo vestri amoris ardere incendium. Et non immerito: quippe melle pleni sincerissimæ dilectionis cordis ac corporis gesta eructantes, quæ interiora vestri pectoris habebant cubilia, facile obtinuistis, ne de fibris meis ullo unquam tenore vestra labatur amabilis mentio; sed æternaliter innovata conservetur et perduret flore immarcescibili. Qua de re fidens in tam laudabili paternitate vestra, ceu filius indidi mannibus vestris ineptas meæ imprudentiæ nænias, præexeritamen scilicet ingenioli mei in vita beatissimi Amandi, suppliciter obsecrans, ut si in his aliquid fidei Catholicæ minus consonans, vel incongruum legi metricæ inveneritis, ad certæ normam regulæ misericorditer, more paterno reducatis: nec me meo dimittatis errori, contestor et obsecro per sanguinem Christi, qui fusus est pro salute populi Christiani. Quod si, misericordia supernæ majestatis præeunte, æquas textus carminis mei obtinuerit partes; tunc una mecum hujus doni largitori, sancto scilicet Spiritui, gratiarum laudes debita exultatione pèrsolvite: cujus munere tantum opus quivi utcumque compingere. Rusticitati autem meæ veniam dare necesse est, quia rusticatio, ut quidam ait, ab Altissimo creata est. Et quamvis difficilioribus uti potuerim aliquibus in locis verborum ambagibus, ne id facerem sum prohibitus, quia etiam credidi futurum opus istud gratius, si omnium Fratrum pateret auditibus. Faveat ergo excellentia vestra non vitiis meis, sed laboribus; ut illud percipiatis in cælestibus, quod mortalis non vidit oculus. Valere vos optamus ad omnium fidelium profectum æternaliter. a Ita codex noviter MS. Incipit Epistola Milonis Levitæ; etc. at codex Amandinus. Incipit Epistola Milonis Philosophi ad venerabilem Patrem Haiminum, e.c. — b D. Haimino Sacerdote et monacho Vedustino egymus ad Vitam S. Vedasti.

Odgovor haiminov istomu.

Rescriptum haimini ad eumdem.

Najmanji sluga Kristov Haimin svome Milonu šalje pozdrav. Pjesmu koju si mi, najdraži brate, pružio, pohlepno sam duhom pročitao do kraja; ali jer nije dovoljno pročitati jednom, godilo je da je i dalje gledam. Stoga vraćajući se od početka, ne bez sudačke prosudbe, na ono čega sam se prije površno dotaknuo, čitajući i utiskujući sve ispočetka, uložio sam u nju sve snage svoje namisli. Jer sam isprva, priznajem, mislio da sam stupio na ravno tlo; ali kad sam otkrio da se moja malenkost ne samo napaja čašom s vrela, nego da će je preplaviti valovi rječitosti, ne bez opreza sam zatim svu tu rijeku pokazao braći koja su sa mnom kako treba po njoj ploviti. I budući da u njoj nisam naišao ni na hrid koja bi smetala vjeri niti sam našao što bi se protivilo metričkom zakonu, potičem našu braću, kojima takva proučavanja nisu odbojna, da rado prihvate ovu zadaću i molim da radije žele biti potaknuti na slično proučavanje nego da budu spaljeni bakljama zavisti. Znamo naime da građani uvijek zavide građanima i, prema Spasiteljevoj izreci, da nijedan prorok, ili, kako ti običavaš reći, nijedan pjesnik nije omiljen u svome zavičaju. Ali jer zavist ubija malenoga, prepoznaje se da je manji onaj koji zavidi nego onaj kojemu se zavidi. Gle čuda! Pokazalo se da je manje obilnu gozbu bogatima mogao pripraviti onaj za kojega sam mislio da jedva može siromasima pružiti i okus. Uistinu, ja to svakako pripisujem zaslugama najdražega Amanda, o čijim hvalama ne prestajem klicati i hvaliti Krista. Rječitost je dakle slatka i pjesma je ugodna po dosjetkama, govor teče blagim sklizanjem i ravnim izrazom. Što više? Neka drugovi govore i D sude kako žele; ja pak razotkrivam tajnu svoga srca: jer si hvale tako velikoga Oca, moj dragi, dovoljno i obilno osvijetlio svojom pjesmom. Nemoj ipak, molim, odustati od započeta djela, nemoj podlegnuti lijenosti ili besposlenu dokoličarstvu, nemoj zanemariti milost koja ti je dodijeljena, nego, dok ima vremena, uvijek se vježbaj u dobrim proučavanjima, i nemoj ono što si besplatno primio uskraćivati drugima: nemoj htjeti sam posjedovati zajedničko dobro. To je jedini novac koji zna rasti trošenjem, to je jedino što se rasipajući povećava i dijeljenjem donosi dobitak; to je ujedno ono što svoga sakrivača predaje mukama, a dobra upravitelja resi slavom vječnoga dara.

Uresi se novom kreposti, zbogom, Milone, najbolji pjesniče, i za svoga Haimina reci: Smiluj se, Bože.

Infimus servus Christi Haiminus Miloni suo salutem. Carmen quod mihi, Frater amantissime, porrexisti, avida mente perlegi: sed quia non satis est legisse semel, juvit usque videre. Unde repetens a principio non sine judiciali censura, quod ante summotenus tetigi, totum ex integro legens et inculcans, omnes in eo intentionis meæ vires impendi. Nam primo putavi me fateor in planum posuisse pedem; sed ut comperi meam exiguitatem non modo poculo fontis irrigari, sed fluctibus eloquentiæ obrutum iri, non sine cautela deinceps totum id flumen Fratribus, qui mecum sunt, quomodo sit navigandum ostendi. Et, quia in eo nec scopulum, qui fidei obstet, offendi, nec, quod legi metricæ refragetur, inveni; hortor Fratres nostros, qui a talibus studiis non abhorrent, munus hoc libenter suscipere, et obsecro, ut satius velint ad simile studium provocari, quam invidiæ facibus concremari. Novimus siquidem semper cives civibus invidere, et secundum Salvatoris dictum neminem Prophetam, sive, ut tu solitus esa dicere, nullum Poetam acceptum esse in patria sua. Sed quia parvulum occidit invidia, minor esse cognoscitur qui invidet, quam ille, cui invidetur. Papæ! minor opiparum valuisse divitibus præparare convivium, quem putabam vix posse pauperibus exhibere vel gustum. Plane amantissimi Amandi ego quidem id-meritis imputo, de cujus præconiis exsultare ac Christum laudare non cesso. Est igitur eloquium suave et carmen salibus dulce, leni lapsu et plano sermone decurrit oratio. Quid amplius? Dicant et D judicent sodales ut velint: ego autem arcanum cordis mei pervulgo: quia præconia tanti Patris, mi dilecte, satis abundeque tuo carmine illustrasti. Noli tamen, obsecro, ab incepto desistere, noli desidiæ aut inerti otio succumbere; noli gratiam, quæ tibi adjacet, negligere; sed, dum vacat, semper te bonis studiis exerce; et noli quod gratis accepisti, aliis denegare: noli solus bonum commune possidere velle. Hæc sola pecunia est, quæ novit expenseone augeri: hæc sola est, quæ sparsa cresceit, et erogata emolumenta capit: hæc est etiam, quæ absconsorem suum poenis addicit, et bonum dispensatorem æterni muneris gloria insignit.

Macte nova virtute, vale Milo optime vates, Haiminique tui, dic, miserere Deus

A uvod u sljedeće djelo.

A proæmium operis sequentis.

Blagdani našega časnoga Zaštitnika približavali su se, i nastajao je dan slavan za zemljane.b Resila je uzvišena prebivališta sjajnoga hrama budnom brižnošću sveta četa stada.

Festa propinquabant nostri veneranda Patroni, Instabatque dies terrigenis celebris.b Ornabat nitidi præcelsa habitacula templi Pervigili cura sancta caterva gregis.

Blještave tunike i urešaje po žrtvenicima stavljali su satkane purpurnom niti.

Candentes tunicas atque ornamenta per aras Ponebant texta stamine purpureo.

Prema uobičajenu načinu prilično su se uređivali podovi s mramorom pomiješanim u različitim redovima.

More parabantur solito pavimenta decenter Marmore commixtis ordinibus variis.

Neki je dio namještao mirisna svjetla od voska, a medonosni je zbor oblikovao napjeve.

Pars aliqua aptabat redolentia lumina ceris, Formabatque chorus cantica mellifluus.

Neki je pak, vješajući posude na vijencima od maslinova granja, srcem i rukom izlijavao svjetlost rumenu od sjaja.

Pars et oliviferis appendens vasa coronis, Fundebat lucem corde, manu rutilam.

Tada je mene, zabrinuta da se u tolikim mnoštvima ne bih pojavio prazan s darom, zahvatilo ovo djelo,

Tunc me sollicitum, ne in tantis munere turmis Parerem vacuus, istud opus rapuit,

Da pobožnim hvalama, blistava djela ljupkoga biskupa, opjevam u skladnu metru.

Laudibus apta piis, florentia gesta venusti Præsulis ut metro dulcisono canerem.

Sladak ures, djelo pobožnosti, da u stihu sastavim život biskupa, potaknula je ljubav vjere.

Dulce decus, pietatis opus, compingere versu Pontificis vitam suasit amor fidei.

Potaknut opomenama neke braće, golemi sam teret preuzeo malim snagama.

Quorumdam monitis Fratrum compulsus, enorme Suscepi pondus viribus exiguis.

Avaj, drevne se pjesnike nije bilo stid prešutjeti, u kojima je bilo isprazna, prolazna, laka nauka.

Antiquos proh non puduit reticere poetas, Quis doctrina inerat vana, caduca, levis.

Njima je strast za obmanjivanjem pomutila pamet za svako vrijeme, i sav je život bio predan zločinima.

Fallendi studium quos cunctum lusit in ævum, Totaque vita fuit dedita criminibus.

Da u uređenoj pjesmi nose koturn riječi i ime slave traže kroz zločin.

Carmine distincto verborum ferre cothurno, Ac nomen laudis quærere per facinus.

I dok su lutali kroz zablude raznim zavojima, nisu postigli ništa drugo nego djelo smrti.

Dumque per errores variis anfractibus irent, Perfecere aliud nil, nisi mortis opus.

Prevareni vodom, položeni u podzemlje i grobove, neprestanim suzama ispaštaju takva djela.

Aqua decepti, inferno tumulisque reposti, Fletibus assiduis talia facta luunt.

Nijem će mi i suh klonuti jezik u nepcu, meni koji osuđujem laži, a ne mogu prešutjeti istinu.

Muta mihi et sicco languebit lingua palato, Falsaque qui damno, vera tacere queo.

Jer boljim putem proslavljati Kristove pobjedničke spomenike potiče s pogledom na dar dobro pouzdana nada.

Nam meliore via Christi celebrare tropæa Muneris intuitu spes bene fida monet.

Da bude najviša hvala Bogu, dužno štovanje Svecu, da i narod bude uzor Kristovim štovateljima.

Laus ut summa Deo, veneratio debita Sancto, Exemplum populus sit quoque Christicolis.

I da meni poraste nagrada u nagomilanoj dobiti, te da budem prenesen k zvijezdama po molitvi ovoga Pravednika.

Et mihi succrescat cumulato fœnore merces, Transferar et Justi hujus ad astra prece.

Ipak je pothvat prije toga bio neokušan u tom obliku, i ono što nisam naučio pokušavam izreći ljubeći.

Intentata tamen prius isto schemate res est, Et quæ non didici, conor amando loqui.

Stoga, uzdajući se u Božju dobrotu i dar svetoga Duha, neuk započinjem ovo putovanje.

Ergo Dei fidens bonitate et munere sancti Flaminis aggredior inscius istud iter.

Tko god bude onaj koji radije želi glodati našu pjesmu, glodan je okrutnim crvom pravedne zavisti,

Quisquis erit, nostrum qui carmen rodere mavult, Verme fero justæ roditur invidiæ,

A tko se želi radovati tako pravednu trudu, rođen je od Oca Boga, taj je ljubitelj oca.

Et qui tam justo cupit aggaudere labori, Patre Deo genitus, patris amator hic est.

Stoga najprije pomaže proći evanđeoski tekst i sedam njegovih svetih pečata.

Ergo evangelicum primo percurrere textum, Illius et septem sacra sigilla juvat.

Tada ću moći bolje hrabro proći kroz djela Sveca, ako takav početak budu imali pobožni udovic. a Ondje se unaprijed naviještalo: U ime Gospodnje počinje Život sv. Amanda, Kristova ispovjedaoca, iz proznoga govora prenesen u junačku pjesmu metričkim stilom, u četiri knjižice, koji je izdao Milon, redovnik istoga samostana., b Takav se ures za slavljenje blagdana Svetaca obično primjenjuje već osam stotina godina i više., c Ondje poglavlja pripisujemo na marginu i označavamo na svoj način; ovdje ih je bilo dovoljno naznačiti.

Tunc melius Sancti potero properare per actus, Principium tale si pia membra habeantc. a Illec prævionebantur In nomine Domini incipit Vita S. Amandi Confessoris Christi, de prosa oratione in Heroicum carmen metrico stylo transfusa, habens libellos iv, edita a Milone monacho caenobii ipsius. — b En ornatus ad celebranda Sanctorum festa ab annis otingentis et amplius adhüberi solitus. — c Illec capita margini adscribimus, ac more nostro distinguimus: Illa hic indicasse sufficit.

A Ljudsko rođenje Kristovo, i izlaže se kako su ga svi elementi spoznali da će biti Gospodin.,

A Humana Christi nativitas. et quod hunc omnia elementa Dominum fore cognoverint exponitur. —

2 Ukratko se naznačuje izbor apostola, muka i uskrsnuće te uzašašće Kristovo na nebesa, kao i silazak Duha Svetoga.,

2 Apostolorum electio. passio ac resurrectio et ad celos Christi ascensio Spiritus quoque sancti emissio breviter indicatur —

3 U kojim su mjestima apostoli naviještali evanđelje.,

3 Quibus in locis Apostoli evangelium prædicaverint —

4 Pošto su spomenuti nasljednici apostola, nadovezuje se bl. Amand.,

4 Commemoratis Apostolorum successoribu B Amandus subnectitur. —

5 Pisac djela, priznajući neznanje, moli milost Duha Svetoga.,

5 Editor operis conflitens inscientiam, sancti Spiritus postulat gratiam —

6 Spominju se domovina i roditelji blaženika.,

6 Patria parentesque Beati commemorantur. —

7 Gdje svetac, ostavivši rođake, odlazi u Oye.,

7 Ubi Sanctus cognatos relinquens. Ogiam petit. —

8 Gdje je molitvom i stijegom križa odagnao snažnu zmiju.,

8 Ubi serpentem validum prece et Crucis vexillo fugavit. —

9 Odgovor ocu.,

9 Responsio ad patrem. —

10 Kako je moleći se kod groba sv. Martina ošišao glavu.,

10 Quod ad sepulchrum S. Martini orans caput sibi totondit. —

11 Kako je otišao u Bourges, te o njegovu uzdržavanju i vladanju.,

11 Qualiter Bituricas adiit, et de abstinentia et conversatione ipsius. —

12 Gdje iz žara vjere odlazi u Rim.,

12 Ubi Romam fidei ardore profliciscitur. —

13 Gdje ga čuvar izgoni iz crkve.,

13 Ubi a custode de ecclesia pellitur —

14 Pojavivši se Petar opominje ga da se vrati u Galiju.,

14 Apparente Petro ammonetur ad Gallias redire. —

15 Pripovijeda se povratak sveca, i ujedno se knjižica završava molitvom.

15 Reditus Sancti refertur, simulque; libellus cum prece finitur.

Liber primus

Liber primus

Pjesnički uvod, od Krista i apostola do sv. Amanda. Njegovo podrijetlo.

Introductio Poetica, a Christo et Apostolis ad S. Amandum. Hujus ortus.

Svemogući Vladar, Stvoritelj ljudi i stvari, smilovavši se svijetu koji je propadao u tminama zabluda, ušao je u Djevičinu ložnicu i sebi pripravio netaknuto prebivalište, ono koje Ezekijel označava pod imenom zatvorenih vrata u koja ne ulazi nijedno stvorenje, osim jedinoga Krista, kojemu su otvorena zatvorena boravišta.

I da se još više zadiviš onomu što je čudesno i za izreći, nebeska je dver prodrla kroz zatvorena vrata: otuda je Marija, postavši majkom svoga roditelja, izbrisala prijestup drevne Djevice Eve i svijetu donijela istinski plod bez sjemena. Dakle, čim je Otkupitelj stupio u vidljivoj časti i zasjao svijetu sjajnije od samoga Feba, pastiri stada prvi, pritisnuti strahom, začuše naćuljenih ušiju prema zvijezdama sjajne građane kako pjevaju nebesku pjesmu: da je u zemaljske krajeve došao Stvoritelj i Obnovitelj stvari, i da će o njegovu izlasku biti slava na nebeskom kraljevstvu, a na zemlji sveti mir čovjeku dobre volje. Zvijezde neba osjetiše da je to njihov Stvoritelj, pa su k njegovim jaslicama poslale sjajnu zvijezdu, a i more je prepoznalo da je on njegov Gospodar, te mu se pružilo da može hoditi po njemu svojim tabanima. Blagi se Sunce također sažalio kad je, plačući kao sluga zaogrnut tamnim ogrtačem, vidjelo Gospodina pribijena na drvo, i zemlja je spoznala kad se potresla u strašnu drhtanju dok su se po Božjem redu otvorili grobovi Svetih. I podzemlje je u strahu zadrhtalo kad je vidjelo da su vrata iščupana, a zapreke uklonjene dok je svjetlost zasjala.

2 Ali budući da zemaljski ljudi još nisu vjerovali da je on Kralj nad svime, smatrajući, nažalost, da su bezbožni kipovi bogovi, ne dopustivši da to i dalje ostane niti da gleda štete drevne propasti, izabra je neke koje je obdarila sama milost: po njima je htio spasiti narode pod četiri strane svijeta, i njima je pokazao velika čudesa, dajući život umrlima i vraćajući vid slijepima. A budući da je Otkupitelj došao sa svoga višnjega prijestolja da vlastitom krvlju spasi sav svijet, ismijan, izbičevan, osuđen, svučen, u nepravednom sudu najpravedniji Sudac, pokazatelj Pravednosti, naposljetku raspet i potom pokopan, uzdigao je u gornje zračne prostore raznovrsni plijen. Zatim, prodrijevši u nebo, poslao je već spomenutim svojim učenicima obećane darove, kojima je došao Sveti Duh u liku ognja, dajući darove jezika da bi mogli svijetu pripovijedati velika djela koja su vidjeli:

3 I oni, ispunjavajući zapovijedi budnim trudom, pođoše u dijelove zemalja koji su im bili podijeljeni, sjajeći vidljivim svjetlom poput svjetiljke. Uzvišeni prvaci, najprije Petar i Pavao, hitaju prema visokim zidinama Romulova Rima, i peru Rimljane bolje nego što to čini Tibar svojim virom, i ondje postavljaju temelj prve časti. Odavde hrli muževni Andrija u Ahaju

I muževnim djelovanjem ispunjava svoje vlastito ime. Odavde Jakovi resore Judeju dvostrukim zakonima. Uče da staro odzvanja u sličnom skladu s novim. Zatim pristupa Azija, obraćena Ivanovim opomenama, koju, žednu, napaja rajskom rijekom. I Filip je zasjao poput svjetiljke u licu Skitije, i ondje je ispunio ono što označava po svome imenu. Kako izvanredni Geon svojim posvećenim tokom ispire Etiopljane spaljene žarkim ognjem i čini da oprani zablistaju snježnom bjelinom, tako je Matej oprao i obijelio Etiopljane. Tmine Indijaca raspršio je Bartolomej i učinio ih sjajnima izvanrednim svjetlom sjaja. Brižno Toma blaženim prstima istražuje Parte na srodan način i pripovijeda rane Gospodnje koje je vidio poslije smrti u živomu tijelu. Šimun, praćen dragim Judom, pokorio je oštricom riječi Perziju koja je bila ratoborna. Zemlju Egipat, plaveći je bolje nego Nil, ispunjava također Marko bogatim plodom evanđelja, noseći sveto sjeme. Sveti Luka oživljujućim krštenjem čisti narode nebeskim govorom. A i učitelji poslani poslije njih, uredno ih slijedeći, raspršeni po svijetu sijali su riječi spasenja: njihova djela, zabilježena proznim govorom, ostaju sve do sada i ostat će u sve vjekove. Štoviše, u pjesmi se pjevaju i djela nekih od njih, i u kratkim stihovima vezuju se ona koja se nikad ne smiju skraćivati:

4 Iz njihova broja zasjao je ispovjedalac Amand, iz tih sv. Amand, k čijim sada djelima pružamo ruku i mlado pero i uskim naporom dotičemo prevelike stvari, po Božjem nadahnuću: jer je velik dio hvale njegovim perom iznova opjevati razne napore, i opisati rod i domovinu ili junačka djela na hvalu Gospodina, čijom je snagom on to izvršio. Jer sve što pjevamo u pohvalu dobrih slugu gleda na Gospodina; oni to primaju kao njegov dar kad Sveti nešto dobro, pravedno i hvalevrijedno iznesu umom, rukom, jezikom, razmatrajući, djelujući, govoreći; bez kojega je čovjek prah, a s kojim nema ničega dragocjenijega.

5 Jer koliko je velik bio onaj čije se djelo opisuje, kakva je u njemu bila krepost, pobožnost, kakva predanost, nitko neće moći izreći sa stotinu jezika, ni kad bi u grlu što odzvanja na tisuću načina zagrmio poput groma: tim manje ću to moći iskazati tankim govorom ja koji sam neuk i tek sam sada naučio početke slova, suh u nauci i u rijeci riječi. Što da učinim? Da govorim ili da prešutim pobožna djela Zaštitnika? Budući da ih ne mogu sastaviti dostojnom pjesmom, ali me hrabri ona nada i učvršćuje pouzdanje da će mi Svetac moći dati snagu govora, on koji je posvećenim molitvama mogao podariti govor nijemima kad je čvrsta nada to molila, i u čijim je krasnim rukama kraljevsko dijete naučilo govoriti, ono koje nikada u tjelesnoj uporabi nije odgovorilo i bilo je malo kadro izgovoriti latinske riječi, ali je u izgovoru hebrejskoga jezika izreklo slatki Amen, ispunjavajući pobožne želje čovjeka koji je molio. Stoga, da bih mogao uredno zabilježiti hvale i djela velikoga biskupa, ponizno molim pomoć božanskoga Duha, koji obuhvaća sve, ispunjavajući zvijezde, nebo, more, zemlje, i kojim se sve upravlja: s kojim jezik ima snagu, a bez kojega je rječitost nijema, uz pribavljenu Božju pomoć. Ako je tvoje ono što pripovijedam, Bože, sada molim tebe koji me slušaš dok molim: daj meni bezjezičnom dar poštenoga jezika.

6 Ali najprije ljubav žudi opjevati rod slavniji od sjajnoga zlata i u kratkim crtama zabilježiti blaženo potomstvo pravednika, te najprije iznijeti ono što je bilo prije, kako bi stranica, čuvajući usađeni korijen izvanrednoga stabla, naposljetku uzdigla do zvijezda previsoki izdanak grana i visoki vrh. Postoji pokrajina koju su drevni naseljenici nazivali Akvitanijom, ratoborna i plodna zemlja, gusto naseljena: ali plodnija je i mnogo rodnija odavde, potekao iz Akvitanije,

Jer je donijela takav plod po štovanja vrijednu podrijetlu. Ona ti je, Galijo koja ga uredno štuješ, poslala Amanda. Plemenit mu je bio otac, koji se s pravom zove Seren jer je zaslužio roditi vedroga. Iznimna je i njegova majka, zvana Amancija. Zapanjen se divim stvari učinjenoj božanskim darom, tome što se slažu otac, majka i sin, izričući dostojnim imenima darove darova: jer kličući Seren i moćna majka Amancija, nije čudno ako s pravom rađaju takva dječaka koji se po imenu svete ljubavi spominje kao Amand. O sretna pokrajino, koja si zaslužila vidjeti, podnijeti i othraniti takva muža: da si ga zadržala, ne bi te sada sa svih strana potresale tako velike oluje. Zato, oče Serene, zdravo za takvo jamstvo: slavna majko, zdravo, ti koja cvjetaš sjajnim izbojem. a φοιπες: znači onoga koji voli konje, ali Milon razumije ratobornoga i plemenitoga,b Gehon, druga od 4 rijeke raja, Post 2, 13, okružuje svu zemlju Etiopije, c. Sv. Sigebert, kako je gore i 1. veljače rečeno,d Drugi rukopis: Tangere.

Redovnički život sv. Amanda na otoku Ogi. Zmija protjerana. Očeva obećanja prezrena.

Taj je dječak od kolijevke, odbijajući možda prihvatiti manje početke, dao znak da ne želi slijediti ništa nesavršeno: uzdigao je svoj korak na najviši vrh pravednosti, rastući u dobi kao Blaženik. Kad je gorio neizmjernim žarom Kristove ljubavi, napustio je domovinu, poput časnoga Abrama, te ostavivši svoje srodnike pošao u tuđe krajeve. Postoji mjesto udaljeno od obale velikoga Oceana, naime, kako se kaže, jednako četrdeset tisuća: otok Ogija ondje pruža luku onima koji dolaze; ondje dolazeće jaganjce bijele snježnobijelom vunom ljubazno prima snježnobijelo stado koje se s njime raduje, i on je u kratko vrijeme zablistao najvišim zaslugama. A budući da se pobrinuo naučiti sveta Pisma, u kojima je isprva trud, ali poslije dragocjene nagrade truda, jer se njima treba ispuniti višestrukim plodom kreposti, i koje hrane duše opterećene smrtnim tijelom, posvećuju, liječe, spašavaju, oživljuju i posve ukrašuju, nije izostala Kristova zaštita svetoj želji, nego je uzdigla na najviši vrh časti Amanda koji je takvo što tražio, žeđao i ljubio.

8 Odavde, prateći veća čudesa djela, reći ću kakve je u početku pobožni ljubitelj Gospodnji podnio bitke i kakve je otuda pobjede izvojevao nad tijelom i duhom pošto je svladao neprijatelja. Slučajno je došao neki dan kad je trebalo obaviti posao već spomenutoga samostana, i kad iznimna braća, želeći da ga ispuni ljubazni dječak, nalažu poslove djela, što on odmah neumorno izvršava, spreman služiti svima, pokoran sluga u svakoj poslušnosti i brz u svemu. Ali dok Svetac slučajno obilazi manje poznata mjesta, susreće goleme zmije strašna tijela, okrutnu, ljuskavu, strašnu, golemu, krvoločnu. Gledajući je i ujedno drhteći od užasa, dječak se prestraši, zapanji, čudi i tjeskobno zastaje, te zaprepašten drhti kamo da okrene korak, i tjeskoba ga steže. Ali čim je na njega ubrzo zasjala nebeska milost Gospodnja, pade ničice i tijelom pritisnu zemlju, prostrt molitveno, ali duhom uznesen k zvijezdama. Zatim je također stijeg, u kojemu je vrhunac našega spasenja, snažnom krepošću suprotstavio zmiji i zapovjedio joj da se vrati u poznata skrovišta. A vodena zmija, odbijena snagom znaka, bježeći se vratila i, skliznuvši natrag u poznatu špilju, dalje se više nikome od ljudi nije pojavila, i već spomenuto mjesto oslobođeno je od tako velikoga neprijatelja.

Postoji predaja da zmije koje su navikle uznemiravati Marse sebi pripremaju bedem od male količine zemlje, koji ne može prijeći brojna četa štetnika. Ali na bolji način i mnogo uzvišenije ovaj je odbio ognjenu ralju zmije božanskom riječju, Svetac prostrt na zemljinu nasipu po znakovima križa koje je prstima ucrtavao u polju. To je prvo djelo koje je izvršio; ostavljamo ga uredno zabilježeno, neka ga poslije drugima pripovijeda list za buduće naraštaje. Zato te poniznim zavjetom molimo, Pastiru Amande, da otjeraš drevnu zmiju, koja se ne brine rastrgati naša tijela, nego više želi u naše duše uliti gorke otrove ranjavajućim zubom, bljujući plamenove i ognjevita izdišući ognjeve: ta zmija je tebi, sveti Oče, poslala svoga vlastitoga pitomca, zmija okrutnu zmiju (ali okrutnija je došla sijući okrutnosti, čiji je onaj bio sluga) u grad Centumcelle: što ću tada, pod Kristovim vodstvom i u njegovu pravom redu, opjevati kad onamo stignem. Sada koračam započetim putem i ostavljam vodenu zmiju. Rasti, dječače, u novoj kreposti, tako ćeš ići k zvijezdama.

9 Dok je još rastao u cvijetu dječačke dobi, Blaženik, usmjeren na plemenita nastojanja oko kreposti, tijelom je bio mladić, ali djelovanjem stariji i sijed. Njega otac oslovljava mnogim riječima i nastoji pridobiti, opominje, potiče, laska, traži, moli da, ostavljajući sveta predvorja svetoga samostana, okrene put natrag i brine se o svjetovnim poslovima, u kojima je sav trud, u kojima je sve bez ikakva mira: prijevara, bijes, zavisti, nasilje, briga, metež, što uranja ljudske duhove u razne nevolje. Svetac prezire očeve riječi kao otrovne strijele i odbacuje ih, oslanjajući se na postavljeni štit vjere. Ali tjeskobni otac, videći da su riječi izrečene u uzaludnu naporu, navaljuje da čovjeka pobijedi takvim prijetnjama: ako ne napusti započeto djelo i redovničko odijelo i brzo se ne okrene svjetovnim djelima, učinit će ga praznim baštinikom lišenim svih dobara koja su po očinskom običaju bila namijenjena. Ali sveti dječak, prezirući te udarce riječi, ispunjen naukom božanskoga Duha, izvanredno odgovara i kaže: „Neka ti bude poznato, dragi oče, da mi ništa nije toliko vlastito kao da služim Svevišnjemu Bogu dokle god budem živio; i kad on bude moj dio, zaslužit ću biti njegov dio. Spominje se glasom svete evanđeoske knjižice da je Bog obećao Petru koji je to pitao:

Kad na svršetku svijeta Bog sjedne na nebesko sudište i brzi oganj preokrene sav svijet, spaljujući zemlje, more i nebo, tada će učiniti da vas dvanaestorica sjedite na prijestoljima i da pravednim sudom ispitujete svijet. Jer svatko tko, vođen mojom ljubavlju, ostavi iza sebe svijet ili draga imena roditelja, primit će stostruko i život vječni. Stoga, oče Serene, ne slušam gluhim ušima ono što spominje sveta stranica izvanredne knjižice; tebi se ukratko navode i one riječi psalmista kojima pjeva: Gospodin je moj jedini dio. Zakon upisan na pločama isklesanim iz stijene zapovijeda da leviti ne uzimaju dio među braćom. Zato, oče, ne marim ni za što vlastito i ne tražim ništa zemaljsko, prezirem sjajnu i žutu kovinu. Zemaljski ljudi neka drže zemlje jer ih zemlja ima držati. Što ja imam sa svijetom, oče, kojemu sam mrtav? Blaga je Marija položila Boga zastrta pokrovom tijela u jaslice pod zastor od prosta platna, a zar da se meni tka odjeća od žute kovine? Lisice imaju jazbine i ptice nebeske sjenu, a Gospodin naš, koji je stvorio sav svijet, nema ni malena krova da položi udove, a zar da se meni oslikava velika kuća različitim bojama?

Jer nije dobar onaj vojnik koji ostavlja Kralja, kojega treba s pravom štovati, samoga pod zračnim pokrovom, a sam u bijegu traži sjenovite vrhunce krova: takav se, naime, ne može pretpostaviti ni desetorici gradova, i treba uskratiti palmu i onomu čija je palma bez drška. Moj je Kralj Krist, a kraljevstvo njegovo je Olimp, a ja sam vojnik Amand, koji se nikada ne može pobijediti ako čuvam svoju vojnu službu; a grlim njega i s pravom slijedim onoga po čijem se prezimenu zovem. Ne zavidi mi, molim te, oče, na tako velikim častima: meni je Krist ljubav, odjeća, posjed, hrana, i kuća, i domovina, i mjesto, i imetak, i zlato; dok živim on mi je život, a kad umrem dobitak; bez kojega ništa ne želim, a s kojim ću držati sva dobra. Te je riječi Blaženik govorio zapanjenomu ocu, berući poput pčele cvjetove iz klice Pisma. Mnogo toga prelazim i izostavljam iz težnje za sažetošću, i brzim govorom hrlim prema onomu što preostaje.

Marsi.

a Angit upotrijebljeno u neutralnom značenju umjesto angitur,b Marsima, italskom narodu (za koji se kaže da potječe od Kirkina sina), nekoć se pripisivala prirodna moć protiv zmija. Plinije, knj. 7, pogl. 2. Ovdje se čini da ih Milon shvaća kao zaklinjače,c Testatur, umjesto detestatur.

Klerikat sv. Amanda. Anakaretski život. Prvo rimsko putovanje.

Otada, pošto je još više porasla želja kojom je bio započeo, sveti Amand odlazi u Tours i traži sveti grob

Martinov, i prostrt na svetim tlima, plačući srcem, udarajući udarcima plemenita prsa i puštajući duge uzdahe, moleći je iz dubine prsa izricao ove riječi: „O sveti Martine, kojega zadržavaju nebeska kraljevstva, zaklinjem te da isprosiš kod onoga čijim se smatraš i čijoj se službi trajno i združeno priklanjaš, da se ne vraćam u rodno tlo ni ostavljenim znancima; neka trajno upravlja moje korake spasonosnim putem da kao hodočasnik i prognanik dovršim započeti tijek sve do kraja, dok se ne oslobodim iz tamnice tijela.” To je Svetac, prianjajući uz grob posvećenoga tijela, iznosio u mnogim tužaljkama i raznoliku govoru, lijući suze iz očiju i riječi iz usta.

Zatim je ondje željezom odrezao kosu s glave i promijenio odijelo, zadobivši kleričku čast. I kao što vojnik u dvoru zemaljskoga Kralja, primajući pojas, pod željeznom odjećom obično podnosi težinu napora, tako je taj ratnik, spreman podnijeti svako zlo koje bi naviještalo u svijetu, podigao pobjedonosno oružje Križa kao blagi stjegonoša: snažan s obje strane protiv neprijatelja tijela i duha, donoseći uredno odavde i odande mnogovrsne pobjede. I kao što razborita pčela, upravljajući se prema blagim cvjetovima, traži ljubičicu koja niče najbliže zemlji, a ipak daje izvanrednu boju za bojenje i čini kraljeve grimiznima i strašnima narodima, tako je i on zadržao ponizan duh, koji je najbliži zemlji, a ipak sačuvan pruža anđeosku ljepotu: i ukrašava uzvišeno vijeće na nebeskom prijestolju, gdje ovaj svetac, ljepše reseći nutarnje odaje srca, ovdje je promatrao ljiljane, ondje prilazio ružičnjacima, vraćajući se naizmjence kroz pojedine tabore: što god je vidio da cvate u sjajnu cvijetu kreposti, to je žedan privukao u svoja vlastita djela.

11 I dok je sretnom stazom išao započetim putem, stigao je onamo gdje se uzdižu zidine grada Bourgesa. U njemu je u sjajnu biskupstvu cvjetao sveti Austregizil, posvećujući onaj puk, veličanstven biskup i glasovit po plemenitim djelima; u njegovoj je službi u crkvi uspijevao Sulpicije, koji je tada bio arhiđakon, a poslije je postao biskup čuven po zaslugama i redu; on je znao prstima smirivati bjesneće vatre i znakom križa suzbijati goleme plamenove. Oni su podjednako blago primili svetoga Amanda kao Sveca, štujući ga pobožnom ljubavlju pobožnosti, te su mu dobrotvorno sagradili ćeliju u gradskom zidu, u kojoj je čovjek Gospodnji, zatvoren zbog ljubavi prema vječnom životu, živio težeći prema uzvišenostima, pokriven kostrijetom i posut hrpom pepela. Kakva si rušenja tada mogla strahovati, grade, kad si bio poduprt tako snažnim stupovima? Kakva su oružja ratnika tada mogla uplašiti one koji su blistali zaštićeni tako velikim Zaštitnicima? Što su učinili drugi ti znaš: jer je taj ratnik snažan u tvojoj tvrđavi stajao petnaest godina, i njegova je postojanost učvrstila tvoje zidine. Ali ako sjajiš uzdajući se u znamenite učitelje, ne nadvisuješ nas: ovdje sjaji krasni Amand, bjelji od Feba, sjajniji od svakoga zlata, koji je, zatvoren u tebi, ustima odbio tekućinu vina, nezasit sna i bez ikakve životne hrane, onaj koji je kasno uzimao ječam kao hranu za jelo, a zatim, žedan, ispijao čaše bistre vode i postojano je na zemlji živio nebeskim životom, tako da je, mučeći tijelo, hranio dušu plemenitim gozbama kreposti, slijedeći Kristove zapovijedi. Za to je na kopnu i na moru podnio mnogostruke napore, tjeskoban, ožalošćen, prezren, oskudan, zadihan, ponizno prinoseći Kristu hvalospjeve, i zato sada uživa vječno svjetlo: onaj koji je često gladovao, sada se hrani nebeskim kruhom; češće žedan, napaja se na višnjem izvoru; i nekoć gol, sada je pokriven jaganjčevim runom; onaj koji je nekoć bio siromah, sada je bogat darom kraljevstva; da nas se spominje, molimo tijelom i srcem.

12 I budući da sveta ljubav uvijek zna rasti i svojim trudom gomilati snopove, čovjek Gospodnji uvijek je plamtio velikom ljubavlju, umoran tijelom, ali snažan snagom duha, da bi pohitao prema zidinama uzvišenoga Rima, gdje Petar i Pavao, ljupki na zemlji i na nebu, imaju visoke grobove koji sjaje po svemu svijetu, prvaci Crkve koji blistaju poput svjetiljke, i čiji jezik može otvoriti i zatvoriti nebo. Stoga, krenuvši na put uz pratnju nekoga poslužitelja, prolazeći kroz zapuštene krajeve i putujući svakim bespućem, stigao je u Rim usplamtio čudesnom ljubavlju. Pogledaj sada kakve je drugove nastojao imati: Petra, kojemu je predan ključ zvjezdanih vrata, i Pavla, kroz vjekove izvanrednoga Učitelja svijeta. O kad bi se mogli opisati požari ljubavi, ili kad bi slovo znalo izreći uzdahe srca! Pokušao bih reći koliko ih je ljubio, on koji je utisnuo poljupce na njihove posvećene dovratnike. Što misliš da bi učinio da ih je vidio u tijelu? U međuvremenu je svakoga dana trčao po pojedinim crkvama, pridružujući sebi mnoge drugove u časti. A u hram prvaka Petra ulazio je zadihan kad je sunce u moru uranjalo svoje svjetlonosne haljine.

13 Pošto smo to tako prošli, preostaju djela koja valja opjevati, jer se već bliži kraju prvi dio knjižice. Dok je, dakle, goreći u vjeri obilazio svete crkve, ušao je ponizno u prelijepu Petrovu dvoranu: i plamenokoso sunce već se spremalo zaploviti velikim Oceanom, a Večernjica je sjala sjajnim izlaskom. U međuvremenu briga čuvara hrama potiskuje pomiješani puk i vratima zatvara otvorene prolaze; a sveti je čovjek, malo zastavši, ostao u crkvi želeći svu noć provesti u molitvama. Ali dok čuvar hrama obilazi svete oltare, nalazi blaženika budna u psalmima i molitvama; pokrenut žuči, nasilnije navaljuje na blagoga udarcima u mahnitosti, te ga, dok je sve strpljivo podnosio, izbaci i izvede kroz otvorena vrata.

I nije uspio uzdrmati čovjeka puna blagosti nabujali ljudski gnjev, jer je sve to podnosio dragovoljno.

14 Dok je u međuvremenu Blaženik sjedio pred vratima hrama u zanosu duha i produbljivao pogled prema višnjemu prijestolju, ubrzo se pojavi vratar nebeskoga dvora, apostol Petar, čio u odjeći, blaga lica i ugodna govora, te ga tješi blagim riječima i potiče svoga prijatelja riječima pobožnosti da ponovi put kojim je došao, vraćajući se odande, te da narodima Gala sije božanskim riječima sjeme vječnoga života, obrađuje ga i zalijeva, i da obraćene opere u rijeci svetoga krštenja, kako bi, pristupajući Gospodinu kao plodonosan uz nagradu tolikoga truda i noseći snopove žetve, obilnije primio nagrade nebeskoga kraljevstva.

15 Svetac, naposljetku zadobivši apostolsku riječ, ostavljajući znameniti Rim s njegovim previsokim vrhuncem, napusti ga i pristupi Galima kao spasonosni lijek. Kakva je to, molim, bila nada da jedan jedini čovjek bez ikakva oklijevanja pođe prema tako okrutnim narodima zatvorenima u drukčijoj putanji, da prodre do Vacejaca, Gala i divljih Slavena? Što je u tako velikoj žetvi učinio jedan radnik, očito je: jer, dolazeći kroz mnoge dokaze napora, podnio je zlo i iskorijenio sve što je bezbožno. Tako je narode prilagodio evanđeoskim običajima i, noseći svete riječi, vratio u nebesa dobitke, čime po zaslugama uživa darove u vječne vjekove. Pjevajući njegova djela, premda sastavljam neuk stih, htio sam to dovršiti u ovoj knjižici, ono što je učinio još mladenački, ali ne na mladenački način: prikladno djelo da bih kao mladić zaslužio pohvaliti mladića, kad ne bih bio opterećen velikom težinom neizmjerna grijeha; od kojega, vjerujući da me Gospodin može osloboditi molitvama i blaženim zaslugama ovoga biskupa, koji nije koristio samo sebi nego i svemu svijetu, zaklinjem, tražim, molim i neprestanim zavjetima ponizno preklinjem kao ponizni molitelj da se Krist svemogući, Obnovitelj i Stvoritelj ljudi, smiluje na najmanjega pitomca i opraštajući raskine okove moje krivnje, molim najprije prije nego što istekne zlatna vrpca mojega vlastitoga života i prije nego što srebrno uže u bijegu razbije posudu tijela i izlije svu tekućinu. Bojim se pravednosti, trčim k dobrostivoj pobožnosti. Neka mi bude milostiv, molim, a pravednicima neka ostane najpravedniji. Zato neka dobri zadrže zasluženu palmu na dar, a meni je dovoljno da sam prošao kroz plamenove gehenne i zaslužio oproštenje za mnoge grijehe. Sijući crno sjeme po bjelkastim poljima, umoran od teškoga bremena kad se dovršilo dnevno svjetlo, već prestajem sijati i, učinivši ovdje kraj, počivam, a Ovo je opširnije objašnjeno u njegovu Životu, 17. siječnja, pogl. 5,b Ovdje Milon naznačuje dob u kojoj je ovo napisano,c Dodaje se: Završava 1. knjiga, ima 400 stihova, a slijedila su poglavlja ove 2. knjige.

1 Pisac, ostavivši po strani svoje snage, kaže da je radi opće koristi podijelio svoje knjižice i, zgadivši se nad tužaljkama pjesnika, poniznom molitvom traži tijek svoje knjižice i ulazak Duha Svetoga,

2 Gdje se svetac zaređuje za biskupa,

3 Priređivač ovoga djela obraća se Galiji,

4 O otkupljenim dječacima i njihovu poučavanju, 5 Pisac ovoga metra obraća se Svecu s pohvalom,

6 Svetac je u Centumcellama spasio dječaka od đavla,

7 Autor ovoga djela, pošto je ukorio neprijatelja, vraća se pripovijedanju djela,

8 O oluji koja je nastala na moru dok je Svetac plovio,

9 Apostol Petar, obraćajući mu se u lađi, smiruje uzburkano more,

10 Svetac odlazi u kraj Gand,

11 Pošto je po njemu pobijeđen začetnik zablude, narod vjeruje,

12 Spominje se blaženoga Bavona, njegova učenika, uz dužnu pohvalu, 13 Pisac ove knjige, potičući puk onoga kraja, preporučuje i sebe. DRUGA KNJIGA. POGLAVLJE I. Biskupski red podijeljen sv. Amandu. Od njega otkupljeni i poučeni zarobljenici.

Kad bih malim snagama pjevao, Čitatelju, slavna djela pobožnoga Amanda, gledajući podjednako na zajednički trud onoga koji piše ili onoga koji čita, htio sam to isto uredno podijeliti u četiri male knjižice, da na kraju primiš olakšanje i da trud bude kratak kad se tako podijeli breme. Jer ti, razboriti čitatelju, možeš spoznati, ako hoćeš, da govor ne teče po gramatičkom zakonu, nego se prostodušne pjesme pletu neukim riječima. Ne šaljem ovo djelo da se čita učiteljima svijeta, čiji govor teče poput virova bujice, koji, izbacujući uzvišene riječi Marona što grmi iz usta, iz grla izvode sklad labuđega glasa, i koji, dok svoju pjesmu izjednačuju sa slatkim muzama, pokazuju je ispraznom i neprikladnom za ikakvu dobit. Ne šaljem, dakle, njima svoje stihove da ih navode, nego redovnicima, u čijim ustima počiva spasonosno blago, psalmi i himni ili pjesme koje pjevaju Kristu po crkvama, grmeći ustima poput groma. Ribar Petar, loveći narode kao ribe, pretpostavlja se svim pjesnicima, on koji je, ispunjen svetim Duhom, jednom riječju obratio mnogobrojne čete. Tim je činom poučio da se kraljevstvo ne pribavlja govorom, nego da se čvrsto podiže snagom Gospodnjom. Idi, knjižice, idi, pjesmo. Ti, blagi Duše, dođi i uđi u potpunosti u nutarnje odaje našega srca, da bih dostojnim kazivanjem mogao napisati djela muževna, koja se imaju proširiti po svemu svijetu.

2 U međuvremenu je sveti čovjek, vraćajući se iz grada Rima, upućen s neba pošao k narodima Gala. I kao što složena svjetiljka koja sjaji pod mjericom ne donosi nikakve koristi ljudskom pogledu, ali postavljena na podnožje svjetlom svoga sjaja razgoni tmine i onomu tko ulazi u kuću otkriva svoje darove, tako je, tako ovdje Amand, sjajeći Kristovim svjetlom, da bi zasjao u njegovoj crkvi svim poslužiteljima i mnoge ljude oslobodio mračne tmine, prisiljen zapovijedima vladara i svladan opomenama biskupa, postao biskup, i ono što je već odavno bio po zaslugama, tada je primio po redu. Nije preuzeo vlastitu biskupsku stolicu, nego kao što je Pavao pristupio istočnim narodima, tako je ovaj, prebačen u zapadne krajeve, pošao k njima i raspršenim narodima posijao pobožne riječi spasenja.

3 Raduj se, Galijo, čila: taj je presjajni apostol tebi darovan. Kad je Gospodin slao svijetu svjetla Učitelja poput zvijezda koje sjaje svjetlošću, tada je za tebe pobožnim udesom sačuvao našega Amanda: njime si, obasjana pobožnim svjetlom kreposti, postala sjajna zemaljskim ljudima zatvorenima pod četiri podneblja. Po njemu ćeš, vjerujući u vjekove Kralju koji stoluje na visinama, uvijek biti sveto, krasno i plemenito kraljevstvo; i on će te, kad dođe vidljivi Sudac svijeta, sabranu sa svih strana, kao pastir ovčinjake, dovesti k Kristovu prijestolju, kamo došavši primit ćeš darove velikoga Gospodina dok te vodi tako velik Zaštitnik. I čut će Amand glas vrhovnoga Pastira: „Dobro, dobri slugo, raduj se vječnim pobjedničkim znakovima; i jer si mi nekoć bio vjeran u malom, postavit ću te nad mnogim, uđi u naše radosti.” I tada će tebi, dragi puče, Kralj reći ovakve riječi: „Dođi, blagoslovljeno stado, sada primi pripravljeno kraljevstvo, stečeno svetim zaslugama od postanka svijeta.” Galijo, tako velike darove svoga Kralja primit ćeš tada ako sada budeš oponašala djela veličanstvenoga Amanda: onoga koji je sve što je naučavao i ispunio svojim djelom, koji je, trajno čuvajući svetu ljubav pobožnosti i vedreći lice dobrotom kojom je bio ispunjen, pogledom odavao ono što je čuvao u škrinji srca. Trezven i razborit, sjajio je čist u srcu i dobrotvorno je davao obilne darove siromasima; dok se ovdje i ondje u sredini prilagođava svima, bogat je s bogatima, a kao siromah pridružuje se potrebitima. Budan i bdijući, predan molitvi u svako vrijeme, bio je štedljiv na riječima i blag u duši.

4 Taj Svetac, uredno rješavajući ljudske okove, ako otkupljuje zarobljene dječake,

D OD AUTORA MILONA, IZ RUKOPISA KNJIGE II. Ova pjesma nije napisana za tašte filologe, nego za pobožne redovnike. E Vrativši se iz Rima u Galiju, Amand se posvećuje za biskupa radi obraćenja pogana. F Galiji se valja radovati što je dobila tako velika Zaštitnika, ovdje se prilagođava pojedinostima,

A Ako bi slučajno vidio neke zarobljene dječake, i ako bi opak zločinac želio ponovno uspostaviti nepravedne zrake, ili ako bi mogao opaziti one koji su prevezeni preko mora i na prodaju, odmah ih je željno otkupljivao za veliku cijenu kao trgovac, kidajući iz samilosti tvrde okove sužnjeva. Ali nije tu prestajao s revnošću i započetim trudom, ali tada se nije usudio dotaknuti iznimnoga Amanda, nego je poučavao one kojima je svima odvezivao tijela od okova: obasjavajući ih, izgonio je nutarnje tmine srca i odgonio svaku nečistoću svetim krštenjem. I ulijevajući u sjajne posude svetu tekućinu, punio je slatki med u košare orošene rosom, polijevajući nove rođenike izvorom nauka; i njih je Svetac ostavljao po prijateljskim Crkvama, uz dopuštenu slobodu po spasonosnom običaju. Među njima su mnogi zauzeli iznimne biskupske stolice, i čuli smo za biskupe, svete muževe ljupke u djelu i riječi, te za blage opate, uvećanih ušiju. Takve je darove Svetac sijao po svemu svijetu.

5 O spomena vrijedni Oče, kojom te sada hvalom da proslavim ne znam, diveći se znakovitostima tako velikih stvari. Daješ otkupninu, odvezuješ okove zarobljenih i tim umijećem činiš da novčići uzlaze k nebu: jer ti je možda bilo na umu da si nekoć poslao vodenu zmiju na dječaka i u brzom bijegu opazio da se ona dršćući vraća natrag krilatim nogama, kad je Svetac dvama prstima povlačio znak križa kao strijele, znak koji može prodrijeti kroz sve zidine. Zato jednoga od slugu drsko hvata neprijatelj i vuče ga k moru; pitaš zašto? Da ga potopi; i kao što okrutni vuk, ugrabivši ovcu vunenu iz snježnobijeloga stada, vuče je da je proždre crnim ždrijelom, ništa drukčije taj otimač, dok je gorio od ljubavi prema plijenu, nije nosio ugrabljenu u pogibelji okrutne smrti: taj je dječak govorio ponavljanim glasom: „Kriste, pomozi mi, Kriste, pomozi.” Ubrzo taj drski reče: „Kakav je Krist?”, niti se mladić, pobijeđen, usuđivao odgovoriti ni riječju, sve dok ratnik Amand, dok je bio nazočan, ne dopustivši da zvijer proždre ždrijelom niti da se učenik potopi u crnim valovima mora, nije zgrabio oružje, uzeo tobolac i odapeo strijelu spasonosnu za dječaka, ali po pravu ranjavajuću za Sotonu, pobjednik koji snagom pobjeđuje udarcem riječi: „Sine koji si vučen, reci neprijatelju”, reče Amand, dječaka koji je imao biti potopljen, postavlja nad Crkvama, i otkupninu i zarobljene po cijeni pohranjuješ iznad zvijezda, i prazniš vreću dok nebo ispunjavaš darom, i jer si bio trgovac, dolikovalo je da budeš takav: „Sine koji si vučen, reci neprijatelju”, reče Amand: „Sam je Sin živoga Boga raspeti Krist”, svojom vječnom, plemenitom hvalom i nebeskim dobitkom: jer ako ti pobožni ljudi šalju darove, ne spremaš veće riznice za čuvanje novčanika; niti ti je, sveti Oče, dovoljno služiti samo nebeskim dužnostima i sabrati narode pozvane odavde i odande te ih obnoviti u svetom i živom izvoru; niti krasna Francuska više ispunjava tvoju ljubav, nego ti je postao uzvišen lov zemalja. Štoviše, sabireš one dovedene morem i prevezene preko prostranih voda, i pohlepan za cijenom ne usporava tebe, slavni Oče, ni bilo koji skupi prodavač. Onaj uzima drahmu označenu imenom Kralja, a i ti donosiš drahmu koju označuješ Kristovim imenom. Onaj prodavač svoju dobit odnosi na zemaljske stvari, a ti kao kupac svoju dobit čuvaš za nebeska dobra. Onaj svoju gubi ili je skriva u zatvorenim kovčezima, a ti čuvajući svoju za Kralja Krista izrađuješ izvanrednu krunu i stavljaš je na visoki vrh, i okrutne vukove pretvaraš u blage jaganjce. Od toga je zvuka u krajnjem užasu zadrhtao bespomoćni neprijatelj i nije se usudio ostati na onom mjestu, nego je lutajući u bijegu iščeznuo u prazne zrake, a plijen je ostao nepovrijeđen kad je neprijatelj daleko potjeran. Tako slavni ratnik Svetac trijumfira u svijetu: 7 Bespomoćni neprijatelju, prokleti, divlji, okrutni, nepravedni, čije ime sada prezireš buneći se uobičajenom okrutnošću, on je tebi nekoć oduzeo, okrutni tiranine, vlast nad svijetom koju si držao otetu prijevarom. Nema mjesta na nebu, i tebi se uskraćuje zemlja; jedino se pakao otvara, i vrata koja su bila otvorena onomu tko ulazi sada ostaju zatvorena onomu tko želi izići. Ondje ćeš, svezan gorkim okovima u smolastu užasu, gorjeti bez kraja u žaru peći što bljuje plamen i jadikujući ćeš jecati: „Jao, jao!” I ako sada, lukavi varalico, množis neke i pridružuješ zvijeri da se prže u ognjevitim loncima, znaj da ti, koliko rasteš u dobicima, toliko rastu kazne, tebi pogubnije, trostruko prokleti proždiratelju. Ono je mjesto tebi zasluženo, to su dostojne nagrade. Takva kraljevstva sebi pripravljaju oni koji ti se hrabro opiru. I premda je dužan voditi neprestane ratove s tobom onaj tko se brine uzeti nebo, velika sramota đavla, i u svetim torovima zapovijedaš da stoje melodi, i od divljih razbojnika, kojima je nekoć život bio u nastojanju oko pljačke, činiš slatke golubice bez žuči da svoje vrate oni koji su proždirali tuđe. Ondje ćeš, svezan gorkim okovima u smolastu užasu, gorjeti bez kraja u žaru peći što bljuje plamen i jadikujući ćeš jecati: „Jao, jao!” I ako sada, lukavi varalico, množis neke i pridružuješ zvijeri da se prže u ognjevitim loncima, znaj da ti, koliko rasteš u dobicima, toliko rastu kazne, tebi pogubnije, trostruko prokleti proždiratelju. Ono je mjesto tebi zasluženo, to su dostojne nagrade. Takva kraljevstva sebi pripravljaju oni koji ti se hrabro opiru. I premda je dužan voditi neprestane ratove s tobom onaj tko se brine uzeti nebo, vječno mučenje, Melodi, a To jest pjevači, tako Ausonije u Professoribus Burdigalensibus, pjesma 16, Nepotijanu: „Ne bi te ostavio dok pripovijedaš Uliks, ostavio je melodične Djevice koje pjevaju”, to jest pjevačice uspavanki. Tako Sidonije, knj. 9, pismo 15: „Melodis insonare pulsibus.” Prudencije, himan 9 Cathemerinon: „Daj, dječače, trzalicu, da u vjernim zborovima pjevam slatku i melodičnu pjesmu, slavna Kristova djela.” Da ipak ne bi otišao iz ove naše pjesme neosuđen, iznio sam ti dostojne pjesme od ugljena. I s pravom: jer ostaješ ugljen spaljen kroz vjekove. Bježi, tražeći kraljevstva pripravljena od postanka svijeta. Dotle smo, dakle, Oče, nasrnuli na zajedničkoga neprijatelja. Pogrde, pljuske, podsmjehe, srdžbe, prokletstva, grohot i pljuvačke, a ne stihove, dali smo mu. Sada svi molimo da kao nekoć zaštitnik dječaka svugdje tako uvijek budeš spasitelj svojih slugu za one koji se imaju spasiti. Pastiru naš, budi nazočan, ovo je najpobožnije stado; zaštiti, skrbi, čuvaj, ljubi, sačuvaj nas od vučjega zuba, od ždrijela drevne zmije; i jer te uzdanje u snagu Gospodnju nije moglo pobijediti, prestrašiti, oboriti, zadržati, proždrijeti, izbavi, Pastiru, ovce koje pasiš u časnom toru od zasjeda onoga koji obilazi ove ovčinjake, da ne bi nekoć po tebi pobjednik bio pobijeđen od njega u nama, ako nas neborbene proždre neprijatelj. Faa Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Dječak oslobođen od potapanja. Oluja smirena. Ni tebe ne mimoidjem, grade, nego te pohađam svojom pjesmom, nazvan takvim imenom od Centumcella, ti koji si često navikao ublažavati pogibelji mora, obnavljati mornare i podizati umorne udove. Nije te mimoišlo kad je Svetac drugi put odlazio iz grada Rima i, otplovivši lađom odande, stigao k tebi da podnese uobičajene borbe; i dok je ondje po svome običaju molio sam u tminama tamne noći, već, vjerujem, uviđaš da je po Isusovu primjeru sluga podnio sličan trud. Došla je noć puna užasa i tamnija od tamne noći, želeći svojim štetnim dimom zamračiti svjetiljku koja je sjala Gospodnjim sjajem. I premda se uvijek buni uobičajenom okrutnošću, od kojega se imamo osloboditi pokroviteljstvom sv. Amanda, a a Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Dječak oslobođen od potapanja. Oluja smirena.

A Pojavivši se pred pogledima mornara, golema riba ulila je u zaprepaštene umove veliku radost, pa su bacili mreže i uhvatili tekući plijen. Pošto je uhvaćena riba za hranu, koja riba, blagi Oče, ne bi pošla za tvoje potrebe? Možda bi sav prethodni zbor rado potrčao da pruži službu kad bi vjerovao da je njegova prikladna; sretan bi bio onaj: zatvoren u širokim očicama, raduje se mornar što je pronašao proždrljiv plijen i kliče što je riba došla za tvoju hranu. Raduju se vesla, mreža iznosi radosti; nitko nije da nije čio, jer nitko nije bio bez svoga dijela. Ali zavidni neprijatelj nije dopustio da muškarcima ostanu one radosne i pobožne želje; trozupcem nasrće da uzburka more i prevrće ga od samoga dna; iznenada se obara oluja i navaljuje veliki metež, dižu se valovi i trese se trup lađe: mornar leti uvis, valom se nosi k zvijezdama, odatle ide u dubine i ponovno para žedni pijesak. Radosti pretvaraju u žalost i, bliski radosnomu kraju, sve rasipaju, bacaju ukrase lađe i nastoje barem izbaviti tijela od smrti. Ali taj je dar sačuvan kao nagrada Svecu da bi zasjala njegova velika krepost i zasluga; i premda su svi uzburkani snažnim pokretima i kormilar pramca ne može pružiti pomoć svojima i uzdrmanoj lađi, ne gube posve sav razbor, nego jednodušno brzo prilaze svetomu Amandu i mole da im pruži pomoć; onaj koji je navikao blagim govorom ohrabrivati uplašene tješi znanim riječima, obećavajući da će iskusiti milostivoga Gospodina i da će se pogibelj odagnati mirom. Naposljetku, umorni, polegnu u tromu snu; i sam pravednik, sjedeći na krmi, počiva. 9 Da ipak, potopljen u neizmjernim valovima mora, možda manji po zaslugama i drag na zvijezdama ne bi ostao skriven, ubrzo je slavni Petar, kljuconosa nebeskoga dvora, ne dopustivši da ih valovi nose bez njega, bio nazočan pozdravljajući bratskim glasom onoga koji je ležao na krmi, utoliko sigurniji u tako velikoj pogibelji jer je bio bačen u sličan brodolom, te je ovako započeo prijatelju: „Brate Amande, dragi svome Kralju kroz vjekove, ne boj se, jer ti je sramotno da si se uplašio strahom. Jer premda se nabujali valovi dižu k nebu, neće te potopiti, niti ćeš sada, vjeruj mi, propasti ni ti ni tvoj mornar koji sada plovi morem. Desnica, ali ona koja me je nekoć izbavila da me ne potope valovi, sada te spašava u toj pogibelji.” Ubrzo i vjetar odlazi, sva se oluja tjera vraćajući vedrinu, i more se smiruje kad je brzo poslan mir preko pučine, i radosna vremena se vraćaju kad se povuče mračna noć. Nepovrijeđeni mornari brzo su utisnuli vlažni pijesak svojim tabanima: pjevajući mornarski poklič, glasom plješću Bogu, a sluge u hvalama blagoga veličaju onoga po čijoj su zapovijedi popustile snažne oluje, more je stalo i val se smirio. A ako je val modre dubine i prestrašio, nikoga od njih nije progutalo proždrljivo ždrijelo, a Ne izlaže rimskoga putovanja, nego čudesa koja su se dogodila pri povratku,b Prednji kormilar upravlja prednjim dijelom lađe.

C Čuo je da se kraj Gand, pokraj kojega protječe rijeka Šelda, drži u okovima koje plete neprijatelj zločina i da se pritišće prevelikom težinom grijeha, te da oni, zaslijepljeni drevnim tminama, nisu mogli prepoznati istinito svjetlo koje je zasjalo na sav svijet. Od drva iz šuma, prikladna za plamteće peći, idole izrađene rukom obrtnika i kipove častili su idolopoklonici poniznim zavjetima pod imenom božanske časti. Avaj, sramota je štovati bogove koje plamen može spaliti i pretvoriti u žeravicu i izgorjeli pepeo, i na krutim granama stabla pobožno prignuti oholu šiju Bogu, dok je podložena zlobnom neprijatelju. Jer nitko nije uzorao ovu zemlju plugom vjere, nitko u njoj nije posijao sjeme božanske riječi. Jer je divlji kraj i neplodna zemlja odbila sve biskupe, i nitko se nije usudio pristupiti šumskim vepovima, četama okrutnima po divljini. Ali taj je teški trud sačuvan za našega Amanda; tražeći, dakle, način kako bi mogao izbaviti tako velike narode iz zasjeda neprijatelja i kako bi istrgnuo plijen od okrutnoga tiranina i vratio ga, pošao je k Ahariju koji je upravljao stadom dajući zakone iz grada Noyona, da bi ponizno otišao na kraljev dvor, jer je tada čvrstim uzdama upravljao glasovitim kraljevstvom Franaka vladar Dagobert, te da bi po njegovu nalogu sebi donio naloge da se onaj tko se od njih ne bi htio oprati u svetom izvoru, prisiljen, opere. Uz Božje davanje Amand brže postiže svoje želje i hrli u Gand, oslanjajući se na višnju snagu.

11 Kakvim bih, dakle, spisima mogao pokazati napore koje je ondje podnio dok okrutnim mnoštvima donosi Riječ, češće uronjen u valove rijeka? Pa ipak, da ikad odustane od započetoga, nije se mogao prisiliti ni kad su ga tjerali u bijeg dok je narod bjesnio, ne mareći za rane i ne odbijajući podnositi udarce, dokle god, pošto je nebeskim svjetlom rastjerao tmine, naposljetku ne bi oprao narod u oživljujućem izvoru. Jer ako je Svetac, kličući i hrabro zgrabivši oružje, potražio okrutnoga neprijatelja i snažnoga tiranina u već spomenutoj utvrdi, gdje je tada imao sjedište tvrđave, kamo je nekoć bio potisnut iz svih krajeva Gala od Isusovih vođa i uz razne i mnoge pobjedničke znakove stigao, tako da je sa svih strana bio okružen zidinama i rijekama, ipak nije posve lišen svoga umijeća. Jer, okružen nebrojenim odabranim četama odavde i odande te s osam knezova, iznio je oružje van i, pokazujući lijevu ruku natopljenu krvlju, okrutni je svom snagom zasvirao divlje ratne trube i, pobijeđen i osuđen na poraz, pošao u boj, spreman na svako zlo. Onomu tko se izbliza bori, strašni neprijatelj izlazi odavde u susret otvorenim ratovima, a ondje zmija raznih lukavstava i tisuću boja, zbunjena, drhtava, umorna, svladana, zadihana, stala je na put sa skrivenim otrovima po savijenim leđima, vodeći svoje ratove zasjedama da bi možda potajno, vrebajući, pripravila radost po skrivenim strijelama. Zašto da govorim veće stvari? Pošto su posvuda srušeni ratovi i tako veliki neprijatelji pokoreni pod Kristovim ravnanjem, pobjednik Amand izišao je vodeći zarobljenu plemenitu povorku i, dok je propadala Sotonina tiranija, oprao puk vječnim krštenjem bolje nego što Šelda krsti stanovnike, upotpunjena rijekom koja teče s lijeve strane. I da se možda neprijatelj ne bi ponovno uskrisio podigao i poput troglavoga Kerbera, goreći od žara proždiranja, podigao pogubnu glavu protiv Kristovih štovatelja, one obučene u oklop vjere i sa kacigom nade poučio je, izobrazio, učvrstio, osnažio, uspostavio grad i, predviđajući, podigao bogate kule i u sredini pripravio svete znakove: nije postavio zmaja koji bljuje ognjeve iz razjapljena ždrijela, nego je prstima utisnuo na čelo lik Križa, i umjesto zvuka trube nastalo je mnoštvo znakova, i poučava: podiže križ.

Dok je odande Svetac išao spasonosnim koracima, sijao je riječ narodima i poučavao svete stvari, naviještajući poganima nagrade vječnoga kraljevstva, kakvi se darovi pripravljaju na zvijezdama četama Kristovih štovatelja i kakve se kazne čuvaju u špiljama za zle. I tako je čio prolazio kroz sve krajeve, marljiv da u Olimpu donese dobitke duša, smatrajući to svojim dobicima i brinući se da njih povede sa sobom. Stoga, dok Blaženik, željan toga, obilazi polja,

A Kralj gdje Krist ima sluge i svete vjernike.

12 Taj je tabor također poslije povjerio svome prijatelju, žureći da kao ratnik pođe u druge krajeve, gdje onim narodima ne bi nedostajao snažan vođa. Blaženi Božji Bavone, tebe označuje ova stranica: A ti, nekoć doveden od Amanda, vođe Gospodnjega, prezreo si svijet, pogazio prolazno doba, uzevši oružje Križa hitrim si korakom pošao u bitke i od okrutnoga neprijatelja oteo velik plijen; među njim i plijen koji je radosno odnio i u vlastitom kraljevstvu želio, ako bi ikako bilo moguće, zatvoriti u ognjene špilje tamnice: ti si, lijući svete suze, pobožne zavjete i molitve, grmeći u blaženim ratovima, blaženi, spasio i predao svoje darove vrhovnomu Kralju. Ono što govorim prepoznaješ, jer se pjevaju tvoja djela. Naime, onaj neprijatelj, kad je zamahnuvši bacio projektil postavljen na kola, oborio je jednoga od slugu i postao je lovina divljim psima. Ali ipak je tada uzalud prolio svoje pokušaje: jer si na povratnom putu, pošto je poslije molitvom bio vraćen, iz tmina smrti dozvao u svjetlo govedara. Kad se poslužio mnogim drugim svetim vještinama, samo je u ovome naučio da te nikada ne može pobijediti. B O kako ti je veličanstven bio, Svetče, učitelj, i kakvim je znamenjima sjajio onaj tvoj učitelj Amand! Koja su te učinila takvim poslužiteljem! Jer u tvojim djelima vidimo blaga Učitelja, izvanrednoga, lijepoga, čudesnoga, dostojnoga slave. Slatko mi je proći tkivo tvoga života, ali me moja pjesma odvlači od dovršenja koraka. Da ipak ovi stihovi ne budu izliveni bez kamata za tebe, uzvrati i svojim molitvama, upravljajući me, molim, isprosi oproštenje meni samomu dok se smiluješ krivnji, i, sjedinjen sa svojim Kraljem kroz vjekove, budi zdravo.

13 I ti, sretno mjesto, pokrajino sjajnija od zlata, obasjana pobožnim svjetlom pravednika, zdravo: i puka dovoljno lijepi, sabrani velikim trudom od dvojice otaca, dostojno je da ljubavlju slijediš one koje ti je Svemogući dodijelio kao blage Zaštitnike u pobožnosti i takve ti prijatelje dao smilovavši se; i ako te je naš Amand, odlazeći tijelom odavde, napustio, po zaslugama, ako vjeruješ, svugdje upravlja. I dok nas čuva svetim molitvama i zaslugama, spominjući se i tebe, otvara ti vrata Olimpa. Zaplješćite slatkozvučne himne tako velikim Pastirima, da se ne bi učinilo da si ovčinjak nezahvalan prema ostalim stadima. Sjedinjujući pjesme s listovima dok teče muza, C zapjevat ću s vama, dajući znakovite spomenike svoje ljubavi prema onima koja ostaje bez kraja; jer su oni, koje je krilo kreposti uzdiglo sjajne u zvjezdano kraljevstvo, dok vi onamo žurite, pobožno pokazali da su vrata života otvorena. A ja, zbog prijestupa poput jarca nakostriješena čekinjama i gol bez sjajna pokrova i blistava runa, vučen sam, jadan i vrijedan sažaljenja, u okrutna predvorja smrti. Pružite, molim, ruke i podignite me iz ždrijela onoga koji proždire; jer ugrabljen ne mogu se vratiti vlastitom snagom; i premda čeljust ovoga ima širok otvor, možda kroz njega mogu proći ako budem potpomognut vašom pomoći i molitvama vraćen; i to molim da se učini u Kristovo ime. Kad vaša oštroumna marljivost, pridružena višnjim sjedištima, bude ondje stajala, ja ću, drhteći, molim, biti potražen kao posljednji i zatvoren ključem blaženoga Petra, da ondje, gdje će život, spasenje i trajna slava palme biti s vama sretno kroz svako doba, tada meni jadniku bude barem oproštenje po Kristu Gospodinu, koji kraljuje u sve vjekoved.

a Možda je neprimjetno pogriješivši napisao Milon,b Legia pripisano na margini radi objašnjenja: Legia, ili Lisa, rijeka koja oplakuje Kortrijk i kod Genta se miješa sa Šeldom,c To je Aritmus uskrišen molitvama sv. Bavona, o čemu se govori u njegovu Životu u listopadu,d Dodavalo se: Završava 2. knjiga, ima 617 stihova, i pridodavala su se poglavlja 3. knjige.

Pjesnik se raduje što je dotaknuo sredinu puta svoje pjesme i, pokazujući da piše teško djelo, svoga čitatelja da razmatra oživljujuće Kristove zapovijedi i potiče rječitošću i uči primjerom. 2 O uskrišenomu mrtvacu. 3 Kako je htio sakriti taj događaj.

4 O srušenim svetištima i obraćenim i krštenim poganima.

5 Kako je radi propovijedanja otišao Slavenima.

6 Govor pohvale njemu. 7 Kako je, ukorivši Kralja, bio odbijen. 8 Istomu vladaru koji je tražio oproštenje oprostio je zločin. 9 Kako isti Kralj, želeći preporučiti svoga sina Svecu, to nije mogao postići.

10 Kako maleno dijete istoga Kralja progovara dok ga Svetac poučava u vjeri.

11 Ista se stvar slavi pohvalom.

12 Gdje je Svetac preuzeo na upravljanje Maastrihtsku Crkvu. 13 Kako je, odbijen od nje, otišao na otok Calo. 14 Prezirateljima Sveca upućuje se govor.

Arbiter omnipotens, hominum rerumque Creator, Errorum tenebris mundo pereunte, misertus, Virginis intravit thalamum, intactumque paravit Hospitium sibimet, clausæ quo nomine portæ Hezechiel signat quam nullus conditus intrat, Ni solus, cui clausa patent habitacula, Christus.
B Utque magis stupeas quodque est mirabile dictu, Coelestis clausam penetravit janua portam: Unde Maria sui genitrix effecta parentis, Virginis antiquæ delictum deluit Evæ, Protulit et mundo verum sine semine fructum. Ergo ubi conspicuo processit honore Redemptor, Et mundo effulsit Phoebo rutilantior ipso; Pastores pecorum primi, pressique pavore, Conspicuos cives carmen coeleste canentes Audivere astris arrectis auribus: Auctor Ad terras rerum quod venerit et Reparator, Cujus in exortu coelesti gloria regno In terrisque foret homini pax sancta volenti. Astra poli sensere, suus quod Conditor esset, Ad cujus cunas stellam misere coruscam, Huncque suum Dominum pelagus cognoverat esse, Se plantis cujus calcabile præbuit. Almus Sol quoque condoluit, cum fixum stipite vidit Flens famulus Dominum furvo velatus amictu, Terraque cognovit, quando est concussa tremore Horribili fractis Sanctorum rite sepulchris. Infernusque pavens tremuit, cum claustra revulsa Vidit, conspicuo contractis lumine valvis.

2 Sed quia terrigenæ Regem super omnia necdum
C Hunc fore credebant, simulacra nefanda putantes, Pro dolor, esse Deos; non amplius ista manere Passus, et antiquæ nec damna videre ruinæ, Elegit quosdam, quos gratia sola beavit: Per quos quadrifido mundi sub cardine gentes Salvaret; quibus ostendit miracula magna, Defunctis vitam tribuens, dans lumina cæcis. Venerat et quoniam supera de sede Redemptor, Ut proprio totum salvaret sanguine mundum, Illusus, cæsus, damnatus, dispoliatus, Judicio injusto Judex justissimus, index Justitæ, extremo crucifixus et inde sepultus, Multimodum superas spolium relevavit ad auras. Inde polum penetrans, jam dictis dona remisit Discipulis promissa suis, quis Spiritus ignis Affuit in specie sanctus, dans munia lingue, Qua possent mundo magnalia visa referre:

3 Hi quoque pervigili complentes jussa labore, Partitas sibi terrarum partes adierunt, Lumine conspicuo rutilantes more lucernæ Præcelsi Proceres Petrus, Paulusque priores Ardua Romuleæ properant ad mœnia Romæ; Romanosque lavant melius quam gurgite Tibris; Atque ibi constituunt primi fundamen honoris. Hinc petit Andreas properando virilis Achaiam

Ac nomem proprium patrando viriliter implet. D Hinc Jacobi geminis Judæam legibus ornant. Prisca docent simili resonare tenore novellis. Inde Asia accedit monitis conversa Joannis: Quam paradisiaco sitientem flumine potat. Lampadis et Secythiæ resplenduit ore Philippus, Atque ibi complevit proprio quod a nomine signat. a Mattheus Æthiopas torrente ardore crematos Utb Geon eximius sacrato diluit amne,b Et facit in speciem lotos candere nivalem. Indorum tenebras discussit Bartholomeus, Fecit et egregia splendoris luce coruscos. Parthos sollicitus cognato more beatis Explorat Thomas digitis, et vulnera narrat Quæ Domini vidit post mortem in corpore vivi. Simon Persidem dulci comitatus Juda, Bellica quæ fuerat, verbi mucrone subegit. Ægyptum terram, melius quam Nilus inundans, Fruge evangelii complet quoque Marcus opima, Semina sancta ferens. Sanctus sermone superno Vivifico mundat populos baptismate Lucas, Hos quoque post missi Doctores rite sequentes, Per mundum sparsi sparserunt verba salutis: Actus prosaico quorum sermone notati, Et nunc usque manent, et in omnia secla manebunt, E Carmine quin etiam quorumdam facta canuntur: Versibus et brevibus numquam brevianda ligantur:

4 De quorum numero Confessor fulsit Amandus, ex his S. Amandus, Ad cujus modo gesta manum calamumque novellum Mittimus, et nisu prægrandia tangimus arcto, Inspirante Deo: quia magna est portio laudis, Illius calamo varios replicare labores: Ac genus et patriam seu fortia scribere gesta Ad laudem Domini, hæc cujus virtute peregit. Quidquid enim canimus servorum in laude bonorum, Respicit ad Dominum; cujus hoc munere sumunt, Cum bene quid produnt justum et laudabile Sancti Mente, manu, lingua, meditando, operando, loquendo; Quo sine pulvis homo est; quo cum nil cariusextat. 5 Nam quantus fuerit, cujus describitur actus; Qualis in hoc virtus, pietas, devotio qualis, Centenis nullus poterit depromere linguis, Gutture millesono tonitrus si more boarit: Quin minus hæc gracili sermone referre valebo, Qui rudis existens, apicum primordia vix nunc Addidici, doctrina et verbi flumine siccus, Quid faciam? loquar an taceam pia gesta Patroni? Hæc quia non possum compingere carmine digno, Sed trepidum spes illa juvat. fiducia firmat, F Quod Sanctus mihimet poterit præbere loquendi Vires, qui valuit mutis conferre loquelam Sacratis precibus, cum spes hanc firma rogaret, Cujus et in manibus speciosisc Regius infans Sermonem didicit, quem numquam corporis usu Respondit, modicumque fuit proferre latina Verba, sed Hebraice deprompsit famine lingue Amen dulce, viri complens pia vota precantis. Ergo, ut rite queam laudes ac gesta notare Pontificis magni, divini postulo supplex Flaminis auxilium, quod continet omnia, complens Astra, polum, pelagus, terras; quo cuncta reguntur: Cum quo lingua valet; sine quo facundia muta est. procurata ope Dei. Si tua sunt quæ narro, Deus, nunc oro precanti Elingui mihimet da lingue munus honestæ. 6 Sed prius arce genus rutila celebrabile cretumd Pangere gestit amor, cursimque notare beatam Progeniem justi, primoque referre priora, Quatenus infixam radicem pagina servans Arboris eximiæ, demum præcelsa propago Ramorum et celsum tollatur ad astra cacumen. Est regio antiquis Aquitania dicta colonis, Bellipotens, et frugiferax, populosaque tellus: Fertilior tamen et multum focundior hinc est, Oriundus cx Aquitania,

A Quod talem fructum venerando protulit ortu. Hæc tibi, rite colis quem Gallia, misit Amandum; Nobilis huic genitor fuerat, qui jure Serenus Est dictus, quoniam meruit generare serenum. Egregia et genitrix est cujus, Amantia dicta. Rem stupidus miror divino munere gestam, Quod sibi conveniunt genitor, genitrix genitusque Nominibus dignis donorum munera fantes: Namque Serenus ovans, genitrix et Amantia pollens, Non mirum est generent si talem jure puellum, Nomine qui sancti memoretur amoris Amandus. O felix regio, quæ talem promeruisti Cernere, ferre virum, nutrire! hunc si tenuisses, Non tantæ quaterent te nunc hinc inde procellæ. Ergo Serene pater tali pro pignore salve: Inclyta mater ave, quæ claro germine flores. a φοιπες: significat amantem equorum, at bellicosum, ac generosum intelligit Milo. — b Gehon, secundum inter 4 flumina Paradisi, Genes. 2, v. 13. circumit omnem terram Æthiopiæ — c. S. Sigebertus, ut supra et 1 Februarii dictum. — d Aliud MS. Tangere.

Vita S. Amandi monastica in insula Ogia. Serpens fugatus. Promissa patris contempta.

Qui puer a cunis primordia forte minora Sumere detrectans, signum dedit, imperfectum Se nil velle sequi: summam subvexit ad arcem Justitiæ gressum, crescens ætate Beatus. Immodico fervens cum Christi arderet amore, Deseruit patriam, sicut venerabilis Abram, Cognatosque suos linquens peregrina petivit. Est locus Oceani distans a littore magni, Nempe quater denis, ut fertur, millibus æque: Insula quo præbet venientibus Ogia portum; Quo veniens agnus lanis candentibus albus, Excipitur niveo grege congaudente benigne: Emicuitque brevi meritis in tempore summis. Et quia scripturas curavit discere sacras, Quis labor est primo, sed post pretiosa laboris Praemia, multiplici virtutum fruge replenda; Quæque cibant animas mortali carne gravatas, Sanctificant, curant, salvant, vegetantque, perornant; Non sancto desiderio protectio Christi Defuit; ad summum sed vexit culmen honorum Talia quærentem, sitientem et amantem Amandum.

8 Hinc majora sequens operum miracula, dicam Qualia principio Domini devotus amator Prælia pertulerit, et quantos inde triumphos Corporis ac mentis superato sustulit hoste. Forte dies aderat quædam, qua instabat agenda Caussa monasterii jam dicti, quaque benignum Eximii Fratres puerum complere volentes Injungunt caussas operis; quod protenus ille Impiger exequitur, cunctis servire paratus, Subditus obsequio famulus celeranter in omni. Sed dum forte minus loca Sanctus cognita lustrat, Obviat immanem horrendi corporis anguem, Sævum, squamigerum, dirum, vastum, trucilentum, Quem puer aspiciens, pariterque horrore pavescens Terretur, stupet, admiratur, et anxius hæret, Attonitusque tremit, quo gressum verteret, a angit. Cælica sed Domini mox hunc ut gratia fulsit, Corruit in faciem, terram quoque corpore pressit, Suppliciter stratus, sed mente ad sidera vectus. Hinc quoque vexillum, nostræ quo summa salutis Consistit, valida opposuit virtute chelydro: Jussit et ad notas illum remeare latebras. Letiser ast hydrus signi virtute repulsus, Effugiens rediit, notumque relapsus ad antrum, Ulterius hominum nusquam comparuit ulli, Ereptusque locus tanto jam dictus ab hoste est.

Fama est serpentesb Marsos turbare suetos Exigua sibimet vallum tellure parare, Quod nequeat transire cohors numerosa nocentum. Sed meliore via multum præstantius iste Reppulit ignitos divino famine rictus Serpentis, Sanctus prostratus in aggere terrae Per vexilla crucis, digitis quæ pinxit in arvis. Hoc primum patravit opus; quod rite notatum Linquimus, hoc aliis post narret scheda futuris. Ergo humili voto te, Pastor Amande, precamur, Antiquum ut pellas anguem, qui corpora nostra Non curans laniare, animis magis optat acerba Vulnifico nostris infundere dente venena, Flammivomus flammas et spirans igneus ignes: Qui tibi, sancte Pater, proprium transmisit alumnum Serpens serpentem sævum (sed sæva serendo Sævior advenit, cujus fuit ille minister) In Centumcellensem urbem: quod tunc duce Christo Ordine rite suo, cum illuc pervenero, pangam. Nunc iter inceptum gradior, hydrumque relinquo, Cresce puer virtute nova, sic ibis ad astra.

9 In puerilis adhue ætatis flore Beatus Succrescens, studiis virtutum intentus honestis, Corpore erat juvenis, senior sed canus in actu: Quem genitor verbis compellans pluribus ambit, Ammonet, hortatur, blanditur, postulat, orat, Sacra monasterii quo linquens atria sancti, Vertat iter retro, et mundana negotia curet: Quis labor omnis inest, quo sint sine cuncta quiete, Fraus, furor, invidiæ, violentia, curra, tumultus, In varios casus hominum mergentia mentes. Verba patris Sanctus, ceu spicula toxica, temnens, Rejicit, opposito fidei munimine fretus. Anxius at genitor casso conamine fusa Cernens verba, minis homo vincere talibus instans: Ni cæptum, testatur opus, habitumque relinquat. Mundanosque citus sese convertat ad actus, Jam cunctis rebus, fuerant quæ more paterno Præbendæ, heredem faceret contemptus inanem. Sed sacer ista puer verborum verbera spernens, Doctrina plenus divini flaminis, inquit: Nil, pater, esse mihi proprium tam, care, memento, Quam summo servire Deo dum vixero; quique Pars mea cum fuerit, pars illius esse merebor, Sacra evangelici memoratur voce libelli, Promisisse Deum quærenti talia Petro: egregie respondet:

F Cum Deus æthereum mundi sub fine tribunal Sederit, et rapidus cunctum subverterit orbem, Exurens ignis terras, pontumque. polumque, Tunc vos bisseni residere in sedibus, atque Judicio faciet recto disquirere mundum. Omnis enim, quicumque meo conductus amore Postponit mundum, seu nomina cara parentum, Centuplicata gerens capiet, vitamque perennem. Inde, Serene pater, non auribus audio surdis, Egregii memorat quæ pagina sancta libelli, Psalmicani tibimet breviter quoque dicta citantur Illa, quibus recimit: Dominus mea portio solus, Lex inscripta jubet tabulis de rupe recisis Levitas inter fratresnon tollere parte m. Unde, pater, euro proprium nil. nilque requiro Terrenum, candens ac fulvum sperno metallum. Terrigenæ teneant terras tellure tenendi. Quid mihi cum mundo, genitor, cui mortuus exto. Alma Maria Deum velatum tegmine carnis In cunis texti vilis velamine panni; Et vestis mihimet fulvo texenda metallo est? Vulpibus est fovea, cælique volucribus umbra; Ac Dominus noster, qui totum condidit orbem, Non habet exiguum tectum, quo membra reclinet; Et mihi magna domus vario pingenda colore est?

A Namque bonus non miles hic est, qui jure colendum AUCTOREMILONE, EX MSS. LIB. 1. Deserit aerio solum sub tegmine Regem, Et petit ipse fugax umbrosa cacumina tecti: Urbibus ille decem præferri nempe nequibit, Palma et quæ fuerit capulo sine palma neganda est. Rex meus est Christus, regnumque illius Olympus: Ast ego sum miles numquam vincendus Amandus, Militiam si servo meam; complector at illum, Illum et jure sequor. cujus cognomine dicor: Invideas mihi ne tantos, pater, obsecro honores, Est mihi Christus amor, vestis, possessio, victus, Et domus, et patria, et locus, etsubstantia, et aurum, Viventi mihi vita est, ac lucrum morienti; Quo sine nil cupio, et quocum bona cuncta tenebo. Hæc patri attonito réferebat verba Beatus, More apis excerpens Scripturæ germine flores. Plurima præteriens studio brevitatis omitto, Adque ea quæ restant veloci famine curro.
Marsi. a Angit neutraliter positum pro angitur. — b Marsis Italix populis (quos a Circes filio orios feruit) vim ineæ contra serpentes naturalem olim creditum. Plinus lib. 7 cap. 2. Hic pro incentiavoribus accipi a Milone videnur. — c Testatur, pro detestatur.

B S. Amandi clericatus. Vita anachoretica. Iter primum Romanum.

Hinc desiderio quo cœperat amplius aucto, Sanctus Amandus adit Turones, sacrumque sepul- chrum

Martini petit, ac sacris prostratus in arvis, Affectu cordis lacrymans, et pectus honestum Verberibus tundens, suspiria longa trahendo, Has orans imo fundebat pectore voces: O Martine sacer, quem cœlica regna retentant, Obsecro ut obtineas apud illum, cujus haberis, Cujus et obsequiis jugiter copul tus adhæres, Ne repetam natale solum, notosque relictos; Dirigat usque meos gressus in calle salubri, Ut cœptum peragam cursum peregrinus et exul, Finetenus carnis donec de carcere solvar. Hæc Sanctus tumulo sacrati corporis hærens, Promebat multis vario et sermone querelis, Ex oculis lacrymas fundens, ex ore loquelas.

Inde comam capitis ferro decidit ibidem, Mutavituque habitum cleri sortitus honorem. Atque velut miles terreni Regis in aula Cingula suscipiens, pondus perferre laboris C Ferrata sub veste solet, sic belliger iste Ingrueret quodeumque malum laturus in orbe Sustulit arma Crucis victricia signifer almus: Corporis et mentis contra hostes fortis utrimque Multimodos revehens hinc atque hinc rite triumphos, Atque ut apes prudens intendens floribus almis Exquirit violam, quæ terræ proxima surgit. Sed tamen egregium præbet tingendo colorem, Purpureosque facit Reges, populisque tremendos. Sic humilem tenuit mentem, quæ proxima terræ est, Sed tamen Angelicum præstat servata decorem: Comit et eximium cœlesti in sede senatum, Qua sacer hic cordis penetralia pulchrius ornans, Lilia lustrabat hinc, inde rosaria adibat, Alternis vicibus per singula castra recurrens: Quidquid conspicuo virtutum flore vigere Vidit, hoc proprios sitientem traxit ad actus.

11 Dumque iter inceptum felici tramine adiret, Urbis Bituricæ quo pollent moenia venit: In qua conspicuo vernabat pontificatu Sanctus sanctificans plebem Austrigisilus illam, Magnificus Præsul, rebusque insignis honestis Cujus et obsequiis sociatus in æde vigebat Sulpitius, qui tunc erat Archidiaconus, et post Extitit illustris meritis atque ordine Præsul, a Noverat hic digitis ignes placare furentes, Ingentesque Crucis signo compescere flammas. Qui Sancti pariter Sanctum clementer Amandum Suscepere, pie pietatis amore colentes: Urbis et in muro cellam struxere benigne, In qua vir Domini conclusus propter amorem Perpetuæ vitæ degebat ad ardua tendens, Cilicio tectus, cineris conspersus acervo. Quales tunc poteras urbs formidare ruinas Tam validis fueras quæ sustentata columnis? Qualia bellantum quibus tunc tela pavere, Quæ præfulgebas tantis defensa Patronis? Quid fecere alii tu scis: nam belliger iste Fortis in arce tua quindenis constitit annis; Firmavitque tuos ejus constantia muros. At si conspicuis renites confisa magistris Non nos præcellis: micat hic speciosus Amandus Candidior Phæbo, cuncto rutilantior auro, Qui in te conclusus pepulit vini ore liquorem, Non somno satur et non ullis vitæ alimentis, Hordea qui seram sumebat pabula in escam, Post sitiens tenuis hauribat pocula lymphæ, Cœlestemque solo vitam constanter agebat; Ut corpus crucians, animam pascebat honestis Virtutum dapibus, Christi præcepta sequutus: Pro quo multiplices terra pelagoque labores Anxius, afflictus, contemptus, egenus, anhelus, Suppliciter Christo laudum præconia reddens, Pertulit, atque ideo fruitur modo luce perenni: Qui sæpe esuriit, modo cœli pane cibatur: Crebrius et sitiens, potatur fonte superno: Ac quondam nudus, nunc agni est vellere tectus: Qui olim pauper erat, modo regni munere dives, Qui memor ut nostri sit, corpore, corde precamur.

12 Et quia sanctus amor semper succrescere novit, Multiplicesque suo cumulare labore maniplos; Vir Domini semper magno flagrabat amore, Corpore lassatus, sed mentis robore fortis: Quatenus ad celsæ properaret moenia Romae, Quo Petrus Paulusque solo cœloque venusti Celsa sepulchra tenent, mundo splendentia toto, Ecclesiæ Proceres fulgentes more lucernæ: Quorum lingua valet reserare et claudere cœlum. Ergo iter aggressus, quodam comitante ministro, Squalida perlustrans, et devia quæque peragrans, Romam pervenit miro flammatus amore. Aspice nunc quales socios curavit habere; Petrum, sidereæ est cui clavis tradita portæ, Ac Paulum mundi egregium per secla Magistrum. O si describi possent incendia amoris, Littera vel sciret cordis suspiria fari! Dicere conarer quantum dilexerit illos, Postibus in quorum sacratis oscula fixit. Quid credas faceret, si illos in carne videret? Omnibus interea per singula templa diebus Currebat, plures socians sibi honore sodales. Principis et Petri sed in ædem intrabat anhelus, Cum sol lucifluos pelago tingebat amictus.

13 His ita decursis, superant quæ gesta canamus: Ad finem tendit quia jam pars prima libelli. Fervens ergo fide dum sacras circuit ædes, Intravit Petri perpulchram cernuus aulam: Sol quoque flammicomus jam magnum innare parabat Oceanum, et rutilo fulgebat Hesperus ortu. Interea templi custodum cura repellit Commixtam plebem, foribusque patentia claudit: Subsistensque parum vir sanctus in æde remansit, In precibus noctem cupiens deducere totam: Sed custos templi dum sacra altaria lustrat, Pervigilem invenit psalmis precibusque beatum: Felle igitur motus mitem violentius urgens Cædibus insanis, patienter cuncta ferentem Expulit, atque ipsum portis emisit apertis.

A Nec valuit turbare virum dulcedine plenum Ira tumens hominis, tulit hæc quia cuncta libenter.

14 Interea ante fores templi residente Beato Mentis in excessu, et solium penetrante supërnum; Janitor æthereæ mox Petrus Apostolus aulæ Veste alacris, vultu dulcis, sermone suavis, Apparens, blandis solatur vocibus illum; Hortaturque suum verbis pietatis amicum, Ut rependaret iter, quo venerat inde revertens, Gallorum et populis æternæ semina vitæ Divinis sereret verbis, coleretque, rigaret, Conversosque sacri baptismatis amne lavaret. Quatenus ad Dominum tanti mercede laboris Frugifer accedens, messis portando maniplos Sumeret uberius coelestis præmia regni.

15 Sanctus Apostolico tandem sermone potitus, Insignem Romam præcelso culmine linquens, Deseruit, Gallosque adiit medicina salubris. Quæ spes, oro, fuit diverso limite clausas Gentes tam sævas unum indubitanter adire, Vacceios, Gallos, Sclavos penetrare feroces? In tanta fecit quid messe operarius unus Apparet: veniens etenim per multa laborum Argumenta, malum tulit, impia quæque revellens. B Sic populos evangelicos aptavit ad usus, Verbaque sancta ferens in cœlos lucra revexit: Quo fruitur meritis æterna in secula donis. Cujus gesta canens quamquam sermone poema Conficiam stolidum, volui hoc complere libello, Quæ juvenilis adhuc sed non juveniliter egit. Aptum opus utb juvenis juvenem laudare mererer, Criminis immensi si magna mole carerem, Qua tamen a Domino me fidens posse levari Pontificis hujus precibus, meritisque beatis, Qui sibi non solum, sed cuncto profuit orbi, Obsecro, posco, precor, jugibusque expostulo votis Suppliciter supplex, minimum ut miseratus alumnum, Ignoscendo meæ disrumpat vincula culpæ Christus cunctipotens hominum Reparator et Auctor, Aurea, posco prius, propriæ quam tænia vitæ Effluat, et funis fugiendo argenteus urnam Confringat carnis, cunctum effundatque liquorem. Justitiam metuo: ad pietatem curro benignam. Sit pius oro mihi, et justis justissimus extet. Ergo boni meritam teneant in munere palmam. At mihimet flammas satis est transisse gehennæ, Et veniam multo pro crimine promeruisse. Nigra per albentes diffundens semina campos, C Lassus fasce gravi completa luce diei Spargere jam cesso, factoque hic fine repausoc. a Hvc fusius explanata in ejusVita 17 Januar. cap. 5— b Hic ætatem, qua hvc scripti Milo indicat — c Addebitur Finit liber 1. habet versus cccc; ac sequebantur capita hvc libri n. Capitulæ libri 11 Viribus suis scriptor posthabitis, pro communi utilitate dieit se suos divisisse libellos, et nænias poetarum abominatus, libelli sui cursum et Spiritus sancti humili prece deposcit ingressum. —

2 Ubi sanctus Episcopus ordinatur. —

3 Editor hujus operis Galliam alloquitur —

4 De pueris emptis et instructione eorum. —

5 Scriptor hujus metri Sanctum cum laude affatur. —

6 Puerum Sanctus a diabolo in Centumcellis salvavit. —

7 Auctor operis istius increpato hoste ad gesta narranda revertitur. —

8 De tempestate in pelago orta Sancto navigonte —

9 Apostolus Petrus in navi eum alloquens pelagus commotum sedat. —

10 Gandavum pagum Sanctus pergit —

11 Devicto per ipsum erroris principe. populus credit.

12 Mentio Beati Bavonis discipuli illius debita cum laude agitur. —

13 Scriptor hujuslibri plebem regionis illius exhortans, se etiam commendat. LIBER SECUNDUS CAPUT I. Ordo Episcopalis S. Amando collatus. Ab eo redempti captivi et instructi. V iribus exiguis canerem cum, Lector, Amandi Inclyta gesta pii, communi hinc inde labori Prospiciens pariter scribentis, sive legentis, Quattuor in parvis partiri rite libellis Hæc eadem volui, capias quo fine levamen, Et brevis tantum partito fasce laborem. Lector enim prudens poteris cognoscere, si vis, Quod non grammatica decurrit lege loquela, Rustica sed stolidis texuntur carmina verbis. Non opus hoc orbis recitandum mitto Magistris, Quorum sermo fluit torrentis gurgitis instar, Grandia qui oritoni ructantes verba Maronis Vocis olorinæ concentum gutture promunt: Quique suum carmen dum musis suavibus æquant, Ostendunt vanum, nullisque aptabile lucris. Non his ergo meos versus transmitto citandos, Sed monachis, quorum requiescit in ore salubris Thesaurus, psalmi et hymni seu cantica, Christo Quæ per templa canunt tonitrus velut ore boantes. Petrus piscator populos piscando Poetis Præfertur cunctis, qui sancto Flamine plenus, Vertit multiplices uno sermone catervas. Quo facto docuit, quod non sermone paretur Regnum, sed Domini solidum virtute levetur. I liber, i carmen. Tu Spiritus alme venito, Pectoris et nostri penetralia pleniter intra, Digno quo valeam, quæ sunt pangenda, relatu Scribere gesta viri, mundum spargenda per omnem.

2 Romana interea vir Sanctus ab urbe revertens, Gallorum ad populos directus cœlitus ivit. Et ceu sub modio rutilans contexta lucerna Humanis nullum profectum visibus infert; In base sed posita splendoris luce tenebras Decutit, intrantique domum sua munera pandit; Sic sic hic Christi resplendens lumine Amandus, Illius ut cunctis fulgeret in æde ministris, Exueretque homines tetra caligine multos, Principis imperiis compulsus, Pontificumque Devictus monitis, est factus Episcopus; et quod Jam pridem meritis fuerat, tunc ordine sumpsit. Nec Sedem propriam suscepit Pontificalem, Sed veluti Paulus populos aggressus Eoos, Sic iste Occiduas partes transmissus adivit, Gentibus et sparsis sparsit pia verba salutis.

3 Gallia gaude alacris, præclarus Apostolus iste est Donatus tibimet. Dominus cum mitteret orbi Lumina Doctorum, ceu stellas luce nitentes; Tunc tibi sorte pia nostrum servavit Amandum: Quo radiata pio virtutum lumine facta es Splendida terrigenis quadro sub climate clausis. Per quem celsithrono credens in secula Regi, Semper eris sanctum, speciosum et nobile regnum: Qui te, conspicuus cum Judex venerit orbis, Undique collectam, ceu pastor ovilia, ducet Ad Christi solium; veniens quo, munera magni Percipies Domini, tanto præeunte Patrono: Audiet et summi vocem Pastoris Amandus: Euge serve bone, æternis lætare tropæis; Et mihi qui quondam fueras in pauca fidelis, Multa super statuam te, ad gaudia nostra perintra, Tuncque tibi caro populo Rex talia dicet: Grex benedicte veni, regnum jam sume paratum, Quæsitum sacris meritis ab origine mundi. Gallia tanta tui sumes tunc munera Regis, Actus magnifici si nunc imiteris Amandi: Qui docuit quodcumque suo complevit et actu, Qui jugiter sacrum servans pietatis amorem, Et qua plenus erat vultum bonitate serenans, Visu prodebat, quæ pectoris arca teneret. Sobrius et sensu, renitebat pectore castus, Largaque pauperibus præbebat dona benignus: Hinc atque hinc medium dum se conformat ad omnes, Divitibus dives, pauper sociatur egenis. Qui vigil et vigilans orandi deditus omni Tempore, parcus erat sermone, animoque suavis.

4 Qui Sanctus hominum dissolvens rite catenas, Si pueros captivos redimit, D AUCTORE MILONE EX MSS. LIB. II. Carmen hoc non vanis philologis, sed piis monachis scriptum. E Roma in Galliam regressus Amandus, consecratur Episcopus ad conversio nem Gentilium. Gattiae lætandum tantum nactæ Patronum, F hic se stingulis accommodat,

ASi pueros aliquos captivos forte videret;Et cupiat radios reparare scelestus iniquos;DAUCTORE MITONE EX MSS. LIB. I.Aut mare transvectos venale cernere quiret, Mox pretio cupidus redimebat mercifer amplo, Vinctorum duras rumpens miserendo catenas. Nec tamen hic studio cœptoque labore carebat;Tunc tamen egregium non ausus tangere Amandum est.instruit,Sed quorum vinclis solvebat corpora cunctis, Internas cordis tenebras radiando fugabat, Pellebatque omnes sacro baptismate sordes. Ac vasis nitidis sanctum infundendo liquorem, Dulcia rorigeris indebat mella canistris, Perfundens natos doctrinæ fonte novellos; Hosque per Ecclesias linquebat Sanctus amicas, Libertate tamen permissa more salubri: Ex quibus eximias plures tenuere cathedras Pontifices, sanctosque viros actu, ore venustos, Abbatesque almos audivimus auribus auctos. Talia dona omnem spargebat Sanctus in orbem.

5 O memorande Pater, qua te nunc laude celebrem Nescio, tantarum mirans insignia rerum. Largiris pretium, captorum vincula solvis, Ad coelumque hac arte facis conscendere numos:Forte mémor fuerat, quod quondam miserit hydrum Ad puerum, celerique fuga conspexerit illum Aligeris pedibus tremulum repedare retrorsum; Cum digitis geminis traheret ceu spicula Sanctus Signum forte Crucis cunctis penetrabile muris. Ergo unum ex famulis temerarius arripit hostis. Et trahit ad pelagus, quæris cur? mergat ut illum; Ac lupus ut sævus niveo cum de grege raptam Lanigeram pecudem trahit atra sauce vorandam, Non secus hic raptor dum prædæ arderet amore, Ferret et arreptam sævæ ad discrimina mortis; Ille dabat puer hac repetitam voce loquelam: Christe juva me: Christe juva. Mox ille protervus, Qualis Christus? ait, nec verbum reddere victus Audebat juvenis; donec bellator Amandus, Se præsente, fera non passus fauce vorari, Discipulum pelagique undis submergier atris, Corripit arma, capit pharetram, jactatque sagittam Salvificam puero, Satanæ sed rite superbo Vulnificam, victor vi vincens verbere verbi, Fili qui traheris, dic hosti, dixit Amandus:puerum sub- mergendum,Ecclesiis præfi- cit.Et pretium et captos pretio super astra reponis. Et vacuas saccum, dum comples munere coelum, Et quia mercator fueras, talem esse decebat.Fili qui traheris, dic hosti, dixit Amandus: Filius ipse Dei est vivi Christus crucifixus,æterna sua lau- deNam tibi dona viri si mittunt religiosi, Non majora paras servandis claustra crumenis: Nec te, sancte Pater, solum servire supernis Obsequiis satis est, gentesque hinc inde vocatas Collegisse, sacro vivoque et fonte novasse: Nec speciosa tuum jam Francia complet amorem, Augusta et tibi terrarum venatio facta est. Quin pelago allatos ac vasta per æquora vectos Colligis, et pretii cupidus non tardat avarus Te, celebrande Pater, neque carus venditor ullus. Ille capit Regis signatam nomine dragmam; Dragmam tuque refers, quam Christi nomine signes. Venditor ille suam lucra ad terrena reportat; Emptor tuque tuam lucra ad coelestia servas. Ille suam perdit, vel clausis abdit in arcis, Tuque tuam Regi Christo servando coronam Egregiam fabricas, celsoque in vertice ponis, Crudelesque lupos mites convertis in agnos,Quem sonitum summo extimuit horrore pavescens Hostis iners, nec stare loco præsumpsit in illo; Sed vagus in vacuas fugiens evanuit auras. Et præda incolumis pulso procul hoste remansit. Belliger insignis sic Sanctus in orbe triumphat.liberal,et cœlesti lu- cro:7 Hostis iners, maledicte, ferox, crudelis, inique, Cujus nunc nomen solita feritate rebellans Despicis, is quondam tulerat tibi, sæve tyranne, Imperium mundi, quod captum fraude tenebas. Nec locus est cœlo, tibimet quoque terra negatur: Tartara sola patent, intranti limina aperta Quæ fuerant, nunc clausa manent exire volenti. Quo tu flammivomi sine fine ardore camini Horrore in piceo vinclis religatus acerbis Ureris, væ væque gemens plorando sonabis. Et si nunc aliquos deceptor callidus auges, Consociasque feræ torrendos ignibus ollæ, Quot crescis lucris, tantas tibi crescere pœnas Scito, tibi plus noxie, ter maledicte vorator. Ille locus tibi condignus, sunt præmia digna hæc. Hæc sibi regna parant, qui non tibi fortiter obstant. Et quamquam jugibus tecum contendere bellis Debitor existat, qui coelum scandere curat;magna infa- mia diaboliaIn caulisque jubes sacris astare a melodos, Prædonesque feros, quibus olim vita rapinæ In studio fuerat, dulces sine felle columbas Efflicis, ut propria expendant, qui aliena vorabant.Quo tu flammivomi sine fine ardore camini Horrore in piceo vinclis religatus acerbis Ureris, væ væque gemens plorando sonabis. Et si nunc aliquos deceptor callidus auges, Consociasque feræ torrendos ignibus ollæ, Quot crescis lucris, tantas tibi crescere pœnas Scito, tibi plus noxie, ter maledicte vorator. Ille locus tibi condignus, sunt præmia digna hæc. Hæc sibi regna parant, qui non tibi fortiter obstant. Et quamquam jugibus tecum contendere bellis Debitor existat, qui coelum scandere curat;æternum cru- ciandi,Melodi.a Id est Cantatores, sic Ausonius in Professoribus Burdigalen- sius carm. 16 ad Nepotianum: Te fabulantem non Ulysses linqueret, Liquit canentes qui melodas Virgines, Id est, Strenes cantatrices. Ita Sidonis lib. 9 epist. 15 Melodis in- sonare pulsibus. Prudentius hymno 9 Cathemerinon: Da puer plectrum, choreis Ut canam fidelibus Dulce carmen et melodum, Gesta Christi insignia.Ne tamen hoc nostro inlaudatus carmine abires, Condignas tibimet prompsi carbone camœnas. Et merito: quia carbo manes per secla perustus. Effluge, regna parata petens ab origine mundi. Hactenus ergo, Pater, communi ingessimus hosti. Probra, alapas, risus, iras, maledicta, cachinnos: Acsputa, non versus dedimus. Nunc quæsumus omnes, Ut quondam pueri protector, ubique tuorum Servorum sic sis semper salvandis salvans. Pastor noster ades, grex devotissimus iste est, Protege, fer curam, custodi, dilige, serva Nos de dente lupi, prisci de fauce chelydri; Et, quia te fretum Domini virtute nequivit Vincere, terrere, prosternere, habere, vorare; Eripe, Pastor, oves, quas in præsepe verendo Pascis ab insidiis, qui caulas circuit istas, Ne quondam per te victor vincaris ab illo In nobis, si nos imbelles devoret hostis.Faa S. Amandi iter u Romanum Puer a sub- mersione liberatus. Tempestas sedata. Te neque prætereo, urbs, sed carmine visito nostro, A Centumcellis tali cognomine dicta: Quæ pelagi solita es discrimina sæpe levare, Et nautas reparas, et lassos erigis artus. Nec te præteriit, dum Sanctus ab urbe secuudo Digreditur Roma, navi progressus ab illa, Ad te pervenit, solitos laturus agones, Atque ìbi more suo tenebris cum noctis opacæ Oraret solus, jam, credo, advertis Iesu Exemplo similem famulum portasse laborem. Nox horrorifera et tetra caligine noctis Tetrior advenit, Domini fulgore lucernam Splendentem fumo cupiens fuscare nocivo. Et quamquam solita semper feritate rebellet,a quo liberandi sumus patrocinio S. Amandi. a a S. Amandi iter u Romanum Puer a sub- mersione liberatus. Tempestas sedata.

A Apparens piscis nautarum visibus ingens Lætitiam stupidis infudit mentibus amplam, Retibus et jactis fluidam cepere rapinam. capto in escam pisce, Quis piscis, Pater alme, tuos non iret ad usus? Cœtus forte prior gaudens procurreret omnis Obsequium præbere, suum si crederet aptum, Felix ille foret: maculis conclusus in amplis Gaudet nauta, vorax sibi sit quod præda reperta, Exultatque tuam piscis quia venit in escam. Lætantur remi, depromit gaudia rete: Nullus non alacer, quia nullus parte carebat. Lividus ast hostis non passus, ut illa manerent Lætitia pia vota viris; turbare tridenti Aggreditur pelagus, fundoque revolvit ab imo, Tempestas, inopina ruit, magnusque tumultus Ingruit, assurgunt undæ, quatiturque carina: Nauta volat sursum, fluctu portatur ad astra, Inde profunda petit, bibulasque resulceat arenas. Gaudia tristitia mutant, lætoque propinqui Omnia dispergunt, jactant amplustria navis, Corpora nituntur saltem subducere morti. Servatum Sancto sed hoc pro munere donum est, Illius ut virtus meritumque nitesceret amplum; Et quamquam validis turbentur motibus omnes, Acb proreta suis et quassæ impendere cymbæ B Auxilum nequeat: non perdunt funditus omne Consilium, Sanctum sed enim celeranter Amandum Unanimes adeunt, et opem sibi ferre precantur; Famine qui dulci pavidos animare suetus Solatur notas, promittens experiendum Clementem Dominum, pellendum pace periclum. Lassati tandem somno sternuntur inerti. Ipse etiam justus residens in puppe quiescit. 9 Ne tamen, immensis submersus in æquoris undis, Forte minor meritis, carusque lateret in astris: Inclytus æthereæ mox Petrus claviger aulæ Se sine non passus fluctus portarier illos, In puppi recubum fraterna voce salutans Affuit, in tanto securior inde periclo Naufragio simili quod jactus, ita orsus amico: Frater Amande, tuo Regi per secula care, Ne timeas, quia turpe tibi est timuisse timore. Nam, quamquam tumidi tollantur ad æthera fluctus, Non te submergent, nec nunc, mihi crede, peribis Tu neque nauta tuus, qui præsens navigat æquor. Dextera, sed quondam quæ me ne mergeret undis, Eripuit, te nunc isto discrimine salvat. Mox quoque ventus abit, tempestas pellitur omnis: serenitatem re- ducens. Placaturque salum cito missa pace per æquor, Lætaque tunc redeunt, cum nox tenebrosa recedit. Incolumes udas nautae celeranter arenas Impressere suis plantis: Celeuma canentes, Voce Deo plaudunt, famulique in laudibus almi Magnificant illum, quo præcipiente procellæ Cesserunt validæ pontus stetit, unda quievit. Quod si coerulei perterruit unda profundi, Sorbuit ex illis quemquam non fauce voraci.

a Iter Romanum non explicat, sed quæ in reditu mira contige- runt. — b Proreta anteriori navis parti præest. C Gandavum pagum, quem Scald præterfluit amnis, Audivit vinclis hoste innectente teneri Criminis, et nimia peccati mole gravari: Nec lumen verum, quod mundum fulsit in omnem, Cæcatos tenebris quivisse agnoscere priscis. Robore de nemorum flammantibus apta caminis Idola compta manu artificum et simulacra colebant idololatras Supplicibus votis divini nomine honoris. Heu pudor est coluisse deos, quos flamma crematos In prunas mutare valet cineresque perustos: Arboris et rigidis ramis flexisse verenter Colla superba Deo, hosti substrata maligno. Nullus enim hanc terram fidei sulcavit atrato; Nullus in hac jecit divini semina verbi. Namque ferox regio et terra infœcunda removit Pontifices cunctos, nec quisquam est ausus adire Silvicolas apros, sævas feritate cohortes. Sed labor iste gravis nostro servatus Amando est, Quærens ergo modum, quo tantos tollere posset Hostis ab insidiis populos sævoque tyranno Qualiter excuteret prædam, spoliumque referret; Dantem jura gregi Noviomi ex urbe regendo Aycharium petiit, quo cernuus iret in aulam Regis, tunc etenim validis tractabat habenis Francorum regnum Dagobertus Rector opinum, Illius et jussu sibimet mandata referret: Quatenus in sacro qui se non fonte lavare Ex illis vellet, compulsus dilueretur. Dante Deo citius sua vota meretur Amandus. Gandavum properat fretus virtute superna. 11 Qualibus ergo quem scriptis monstrare labores, Quos ibi dum Verbum turbis crudelibus infert, Pertulit, immersus fluviorum crebrius undis? Nec tamen, ut cœptis unquam desisteret ille, Compelli potuit, populoque furente fugati. Vulnera non curans, nec verbera ferre recusans; Donec ætherea depulsis luce tenebris Vivifico gentem vice versa in fonte lavaret. Nam si Sanctus ovans, correptis fortiter armis, Expetiit hostem sævum, fortemque tyrannum Jam dicto in eastro, quo tunc caput arcis habebat; Quo pulsus cunctis Gallorum finibus olim A ducibus Jesu variis multisque tropæis Venerat, ut muris, fluviis sic undique septus: Non tamen ille sua fraudatus funditus arte est. Innumeris etenim lectis hinc inde maniplis, Principibusque quater geminis comitatus et ipse, Extulit arma foras, levamque cruore madentem Ostentans, cecinit sævus fera classica cunctis Viribus, et pugnam victus vincendus adivit, Promptus ad omne malum. Bellanti cominus atrox F Exit hinc bellis manifestis obvius hostis, Inde dolis variis et mille coloribus anguis Confusus, tremulus, lassus, devictus, anhelus Obstitit, absconsis per terga reflexa venenis, Insidiis sua bella gerens, quo forte latenter. a Subripiens lætum per spicula cæca pararet. Quid majora loquar? substratis undique bellis, Hostibus et tantis Christo moderante subactis, Victor Amandus agens captivum nobilis agmen Exiit, et satanæ pereunte tyrannide plebem Deluit æterno melius baptismate quam Scald bapizat inco- las,b Flumine suppletus leva de parte meanti. Et ne forte iterum redivivus surgeret hostis, Cerberus utque trifaux servens ardore vorandi Contra Christicolas caput exitiale levaret; Lorica fidei vestitos, spe galeatos Imbuit, instruxit, firmavit, consolidavit, Urbem constituit, turresque erexit opimas Præscius, et sacra in medio vexilla paravit, Non ignes flantem patula de fauce draconem, Sed Crucis impressit digitis in fronte figuram; Proque tubæ sonitu signorum copia facta est, et instruit: crucem erigit.

Gandenses a S. Amando ad fidem conversi. Ejus discipuius Bavo sanctitate celebris.

Inde salutiferis dum Sanctus gressibus iret. Spargebat verbum populis, et sancta docebat, Gentibus insinuans æterni præmia regni: Christicolis turmis quæ dona parentur in astris: Atque malis pœnæ quæ conserventur in antris. Sicque plagas alacer discurrens ibat in omnes, Sedulus ut quæstus animarum ferret Olympo: Hæc sua lucra putans, has secum ducere curans. Ergo avidus horum dum circuit arva Beatus,

A Rex ubi Christus habet servos, sanctosque fideles. 12 Hæc quoque castra suopost commendavit amico, Festinans alias ad partes belliger ire, Fortis ubi populis ductor non deforet illis. Bavo beate Dei, te præsens pagina signat: A Duce tu Domini quondam conductus Amando, Sprevisti mundum, calcasti labile seclum, Sumens arma Crucis, propero pede bella petisti, Ac multum spolium truculento ab hoste tulisti: Inter quæ prædam, quam gaudens abstulit, atque In regno proprio cupiit, si forte fuisset Possibile, ignifluis concludere carceris antris: Sanctas tu lacrymas fundens, pia vota, precesque, Belligerando boans bellis, benedicte, beatis Salvasti, et Regi summo tua dona dedisti. Quod loquor, agnoscis, quoniam tuagesta canuntur. Scilicet ille hostis, cum telum missile vibrans Impositum plaustro jecit, prostavit etc unum Ex famulis, canibusqus feris venatio facta est. Sed tamen incassum sua tunc tentamina fudit; Tramite nam reduci quia post orando reductum A mortis tenebris revocasti in luce bubulcum. Multimodis aliis cum sanctis artibus usus Hoc uno didicit vincendum te fore numquam. B O quam magnificus fuerat tibi, Sancte, magister, Qualibus ac signis præceptor fulsit Amandus Ille tuus! quæ te talem fecere ministrum! Namque tuis gestis Doctorem cernimus almum, Egregium, pulchrum, mirandum, glorificandum. Est mihi dulce tuæ textum percurrere vitæque Sed retrahit complenda meum modulatio gressum. Ne tamen hi versus tibi sint sine foenore fusi; Redde vicem, precibusque tuis me, quæso gubernans, Obtineas veniam mihimet miserando reatus, Atque tuo Regi junctus per secla valeto. 13 Tuque locus felix, regio fulgentior auro, Illustrata pio justorum lumine, salve: Plebsque decora satis, multo collecta labore Patribus a geminis, dignum est ut amando sequaris, Quos tibi Cunetipotens dulces pietate Patronos Attribuit, talesque dedit miseratus amicos; Et si te noster migrans huc corpore Amandus Deseruit, meritis, si credis, ubique gubernat. Nos quoque dum precibus sacris meritisque tuetur, Te memorans etiam, portas tibi pandit Olympi. Plaudite dulcisonos tantis Pastoribus hymnos: Ne ingratum reliquis gregibus videaris ovile. Carmina commiscens chartis, currente camona, C Vobiscum recinam, præbens insignia amoris Erga illos monimenta mei sine fine manentis, Quos quia conspicuos virtutum penna levavit Sidereum ad regnum, vobis properantibus illuc Posse patere pie monstrarunt ostia vitæ. Ast ego delictis, ut setis horridus hircus, Tegminis et nitidi candenti vellere nudus, Sæva trahor miseræ miserandus ad atria mortis. Tendite, posco, manus, et me de fauce vorantis Tollite; raptus enim propria virtute redire Non valeo; et quamquam patulum maxilla foramen Hujus habet, forsan per hoc procedere possum, Si juver auxilio vestro precibusque reducar, Hoc quoque pro Christi faciendum nomine posco. Ut eum vestra sagax industria juncta supernis Sedibus extiterit, pavitans ego, quæso, requirar Ultimus, et Petri concludar clave Beati, Quo cum vita, salus, et perpes gloria palmæ Vobiscum fuerit feliciter omne per aevum, Tunc mihi sit misero, precor, indulgentia saltem Per Christum Dominum, qui secla per omnia regnatd. a Forte subrepens scripsit Milo. — b Legia adscriptum margini explicationis gratia: Legia, seu Lisa, flucius Cortracum alluti, et Gandari Scaldi miscerur. — c ite est Aritmus precibus S. Baronis suscitatus, de quo agitur in hujus Vita in Octobr. — d Ad debatur. Finit liber ii, habet versus eccoxvii, et subjungebantur capita libri iii.

Mediam se poeta lætatur carminis sui tetigisse viam, seque arduum opus scribere ostendens; lectorem suum, ut vivifica præcepta Christi meditetur, et hortatur eloquio. et docet exemplo. —

2 De mortuo suscitato. —

3 Quod factum illud celare voluerit —

4 De fanis destructis et gentibus conversis ac baptizatis. —

5 Quod causa predicationis ad Sclavos perrexerit. —

6 Sermo landis ad ipsum. —

7 Qualiter Regem increpans repulsus sit. —

8 Eidem Principi veniam postulanti facinus indulsit. —

9 Quod isdem Rex fillum suum Sancto commendare volens impetrare non potuerit. —

10 Ejusdem Regis parvulus dum a Sancto catechizatur eloquitur. —

11 Res cadem laude celebratur. —

12 Ubi Sanctus Ecclesiam Trejectensem ad regendum suscepit. —

13 Quod ab eadem repulsus insulam Calolo petiit. —

14 Ad contemptores Sancti sermo dirigitur.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine