Prvo rimsko putovanje sv. Amanda. Propovijedana riječ Božja.
S. Amandi primum iter Romanum. Verbum Dei prædicatum.
Napušta se samotno boravište, zaposleni dokoličarski mir slatke skrovitosti otpušta se u javnost: skrovište skrivenoga načina života izvodi se pod sunčani pogled. Ne vjerujemo ipak da je ovdje sluga Božji postupio lakomisleno ili bez obiteljskoga naloga ono što je na stranicu srca utisnulo pero pisara koji brzo piše. Duhovan čovjek doduše sve prosuđuje, a njega nitko ne prosuđuje, i dok krepost Svetih treba uvijek nasljedovati, ipak nije uvijek nasljedivo djelo: i mnoga njihova djela ne govore o načinu življenja, nego o povlastici božanskoga dara, u kojem su predana divljenju, a ne uzoru. Neka bude dopušteno diviti se zbog toga sluzi Božjemu, neka ne bude drago nasljedovati: jer u opću odredbu ne prelazi privatno dopuštenje: niti se na sve izlijeva posebna milost. Jer Duh Sveti ne puše posvuda, nego ondje gdje hoće, i glasom kreposti daje prednost svome glasu: da onaj tko se poučava iznutra čuje što govori i da iz zapovijedi razumije, birajući staze istine. Tako, kao što je dostojno vjerovati, sveti muž, zadovoljan samo jednim pratiteljem, izlazi: i kreće na put koji je, po nadahnuću Duha Svetoga, bio zamislio, da bude obdaren dobitkom duhovne milosti. I pošto je prevalio put, nakon strašnoga i strmoga puta Alpa, nakon zavojitih i skliskih vrhunaca Apenina, nakon brodolomnih i teških prijelaza rijeka, radosno ulazi u Grad apostolskoga vrha. Ondje, pobožno izliven kod ispovijesti bl. Petra sa suzama i molitvom, predaje se svetim molbama pobožna uma, traži ono što će koristiti za preostalo vrijeme života i za red, sav se oslanja na božansku pobožnost i u radosti srca ponavlja zahvaljivanje zbog besplatne pomoći. Zatim se sa revnom žudnjom obilazi oko spomenika Mučenika i naslova Svetaca i njihovim zauzimanjem zahtijeva da se od Oca svjetala dodijeli plod njegovu djelu.
Deseritur solitaria mansio, secreti dulcis negotiosa otia laxantur in publicum: conversationis occultae latebra, sub aspectum solis educitur. Non hic tamen usum levitate credimus servum Dei, vel absque familiari processisse mandato, quod paginæ cordis calamus scribæ velociter scribentis impresserat. Spiritualis quidem omnia judicat, et ipse a nemine judicatur, et cum Sanctorum semper imitanda sit virtus, non tamen semper imitabilis actus: et eorum pleraque opera non vivendi formam, sed privilegium divini muneris eloquuntur, in quo sunt admirationi tradita, non exemplo. Mirari liceat super hoc Dei servum, non libeat imitari: quia non in generale transit edictum privata concessio: nec in omnes diffunditur gratia specialis. Spiritus enim sanctus non ubique, sed ubi vult, spirat, et vocem virtutis prærogat voci suæ: ut, qui docetur interius, audiat, quid loquatur: et a mandatis intelligat, semitas eligens veritatis. Taliter, ut dignum est credi, vir sanctus, uno tantum comite contentus, egreditur: et aggreditur viam, quam, Spiritu sancto diectante, conceperat, spiritalis emolumento gratiæ munerandus. Emensoque itinere, post Alpium horridam et arduam viam, post anfractuosos et lubricos vertices Appennini, post naufragosos et difficiles fluminum commeatus, Apostolici culminis Urbem jocunda perventione lætus ingreditur. Ibi ad B. Petri confessionem, cum lacrymis et oratione reverenter affusus, obsecrationibus sacris mente devotus indulget, ad reliquum vitæ tempus et ordinem postulat profutura, pietati divinæ totus innititur, et in jubilo cordis de subventione gratuita gratiarum replicat actionem. Inde ad memorias Martyrum et Sanctorum a titulos aviditate sedula circumfertur, et eorum suffragiis operi suo fructum a Patre luminum flagitat assignari.
18 Kao što pravednost nastoji izvršiti ono što je njezino, tako opaka zloba ne odstupa od pogubne namjere. Jer staze pravednika opsjeda uporna zloća sotonina i kruži vrebajući: da nakane pobožnosti pretvori u sablazan. Bio se jednoga dana vratio bl. Amand, kao što je imao običaj a iz zavjetnoga ophoda svetoga pohoda, da se u bazilici bl. Petra završi dan i nastavi molitva. I kad je nakon večernjega zbora, dok su drugi odlazili, htio ondje ostati sam zbog te stvari, naišao je jedan od crkvenjaka, pretražujući sveta mjesta po redu svoje službe da se ne bi dogodilo nešto što bi poremetilo službu njegova bogoslužja. Kad je on ondje našao slugu Božjega koji mu nije bio poznat, potaknut iznenadnim porivom, nepristojno ga je dodirnuo, ne bez riječi uvrede, i nasilno i nepoštovno ga izgurao iz prostora hrama. On, zadržavajući se unutar ograda strpljivosti, u duhu krotkosti podnosi uvredu, prezire klevete, opire se nevolji. Ne odstupa od djela svetosti potaknut pogrdama; nego u himnima i psalmima i duhovnim pjesmama, dok skladno odjekuje služba srca i glasa, ispunjava Gospodinu dug svoje službe sa svom poniznošću. Odbija se i ovdje drevni zavodnik i biva ismijan sudom istine: jer pogažena poniznost donosi utjehu, i u želji svoga srca ne miruje prijevarna bezbožnost.
18 Sicut studet exequi justitia, quod suum est; sic a ferali proposito livor improbus non recedit. Justorum namque semitas obsidet sathanæ malitia pervicax, et insidiando circumvolat: ut convertat studia pietatis in scandalum. Reversus erat in una dierum B. Amandus, sicut consueverat a visitationis sacræ votivo circuitu, ut in B. Petri basilica consummaretur dies, et continuaretur oratio. Cumque post vespertinam synaxim, recedentibus aliis, vellet ibi solus hujus rei gratia demorari; affuit ex ædituis unus, loca sancta perscrutans in ordine vicis suæ, ne quid accideret, quod servitutis suæ turbaret obsequium. Hic cum non agnitum sibi Dei servum in loco abdito reperisset; repentino turbatus impulsu, minus civiliter attrectatum, non sine verbis contumeliæ, violenter a templi ambitu et irreverenter extrusit. Ille intra patientiæ claustra se continens, in spiritu mansuetudinis portat injuriam, calumnias despicit, molestiæ reluctatur. Non recedit ab opere sanctitatis excitatus opprobriis; sed in hymnis, et psalmis, et canticis spiritualibus, cordis et vocis ministerio consonante, servitutis suæ pensum Domino cum omni humilitate dependit. Retunditur et hic antiquus illusor, et illuditur ei judicio veritatis: quia reportat humilitas allisa solatium, et in desiderio cordis sui fraudulenta non requiescit impietas.
19 Dok je dakle tako isključen sjedio na uzlaznim stubama pred vratima crkve, nakon tijeka molitve, nakon suza pobožnosti i svetih uzdisaja nutarnje ljubavi, iznenada ugrabljen, u zanosu uma vidi bl. Petra kako stoji u blizini, radosna izgleda, vedra lica, sjajeći u odjeći svjetlosti. On, pošto je iskazao dar pobožnoga pohoda, nakon zajedništva blaga razgovora, nakon blage utjehe svete bliskosti, naviješta da treba okrenuti put natrag u Galiju: da pomnije radi na polju Gospodnjem i da budan poslužitelj bdije nad žetvom koja je obilno uzrasla. On, potvrđen nebeskim proročanstvom i ohrabren poticajem apostolskoga glasa, okreće put prema Galiji: i ono što razumije iz naloga svjedoči djelom.
20 Vladao je u Galiji u to vrijemeb Klotar, muž snažan u ratnim pothvatima, ne manji po kreposti nego po slavi, i znameniti branitelj kršćanske vjere. On, četvrti od Klodovika (za kojega je poznato da je krštenc službom sv. Remigija), pretpostavljao je u vlasti blagost, u uzvišenosti dostojanstva vrline običaja, a u obilju napretka stvari zahtijevao je milost krotkosti. Štovao je s poštovanjem Pastire Crkve, čestim darovima i imanjima resio je Crkve: i slavu kraljevstva širio je neprekidnim povećanjima. Kad je k njemu doprlo glasovito mišljenje o blaženomu mužu, dok su se slavni muževid Audoinije i Eligije nisu mlako trudili, koji su se među dvorskim prvacima još u svjetovnoj odjeći nisu malo isticali, biva pozvan kralju: i pošto je prethodila biskupska vlast, uz volju Vladara i odobravajući pristanak Velikaša, biva zaređen za biskupa u službu propovijedanja, kako je zahtijevao običaj toga vremena, i da bi među poganima širio evanđeoske odredbe, razglasio Kristovo ime nevjernicima i položio temelje vjere, biva upućen uz naklonost i milost svih.
19 Cum ergo sic exclusus, in gradibus ascensionis pro foribus ecclesiæ resideret; post orationis cursum, post pietatis lacrymas, et amoris intimi sancta suspiria, subito raptus, in excessu mentis B. Petrum videt propter assistere, aspectu læto, serena facie, claritatis habitu renitentem. Hic post visitationis piæ munus exhibitum, post communionem suavis alloquii, post familiaritatis sanctæ lene solatium, reflectendum denuntiat iter in Gallias; ut in agro Domini laboret attentius, et super messem, quæ multa succreverat, promptus minister invigilet. Ille coelesti certificatus oraculo, et Apostolicæ vocis roboratus hortatu, viam convertit in Gallias: et quod a mandatis intelligat, opere protestatur.
21 Sveti muž, primajući povjerenu službu s poštovanjem, nastoji brižno ispuniti djelo Evanđelista: nastoji i svima koristiti riječju jednako kao i primjerom: nastoji vjerno uložiti za duhovne dobitke dar koji mu je povjeren: nastoji s milošću dijeliti hranu vjere onima koji ne poznaju vjeru: i svim se silama trudi da od štovanja idola vrati na put istine one koji lutaju. I budući da propovijeda milost vječnoga otkupljenja, sažalno ustraje u otkupljivanju sužanja: da u njima oslobodi jaram svjetovnoga jednako kao i đavolskoga ropstva i da procjena pobožnosti dade težinu i milost svetomu propovijedanju. Ako pak koga ispod granica djetinjstva dodijeli otkupljenju slučaj, očišćenoga vodom krštenja upućuje na učenje pisama da ne bi neukroćenost zbunila one koji se nanovo rađaju ili da neznanje ne bi pritisnulo one koje treba uzdići. Od njih su poslije neki, uz potporu pomoći blaženoga Oca, postali vrli branitelji istine, izabrani svećenici, crkveni naučitelji i poglavari samostana, vršitelji svetoga redovničkoga života.
22 Dok blaženomu mužu takva djelovanja ovjenčavaju početke njegova ređenja, biva pozvan od slavnoga muža, kojega smo gore spomenuli, Audoinija, na posvetu samostana koji je po nalogu spomenutogae kralja sagradio. Pozvanf bl. Faron, biskup Meauxa, i s bl.g Agilom marljivo radi da se namijenjeno djelo dovrši vjernim djelovanjem. I kad su, pošto je sve obavljeno po obredu, sveti biskupi pristupili posveti žrtvenika, pokazao se položen gornji mramor postavljen u nejednakom položaju: odgađaju za sat vremena sveta otajstva; pripravljaju ispravak uočene nejednakosti; i budno nastoje ponovno urediti položaj nagnute ploče. Dok su nju, pomaknutu s mjesta, sveti muževi pridržavali rukama i nepažljivije dodirivali, iznenada je skliznuo i pao na zemlju mramor i, silnije udaren, rasprsnuo se u dva dijela podijeljenim prekidom. Uznemireni i prestrašeni časni muževi nisu se malo ožalostili i neugodnost hitnoga slučaja prate riječima obreda. Tada bl. Amand s blaženima Faronom i Agilom, oslonivši se na nadu u Božansku pobožnost, sa suzama padaju na molitvu: i osjećajem koji prodire u nebesa očekuju utjehu tužne nezgode od milosrđa vječnoga Oca
20 Regnabat in Galliis ea tempestateb Lotharius, vir strenuus rebus bellicis, non minor virtute quam gloria, et Christianæ fidei propugnator insignis. Hic quartus a Clodoveo (quemc B. Remigii constat ministerio baptizatum) præferebat in potestate clementiam, morum titulos in eminentia dignitatis, in abundanti rerum prosperitate gratiam mansuetudinis exigebat. Colebat in reverentia Pastores Ecclesiæ, donariis frequentibus et prædiis ornabat Ecclesias: et regni gloriam continuis propagabat augmentis. Ad eum cum beati viri celebris emanasset opinio, gloriosis virisd Audoeno et Eligio non segniter adnitentibus, qui inter aulicos Principes adhuc in seculari habitu non mediocriter eminebant, evocatur ad Regem: et Pontificali auctoritate præmissa, voluntate Principis, et Magnatorum probante consensu, in officium prædicationis ordinatur Episcopus, sicut mos illius temporis exigebat, et ad disseminandas in Gentibus evangelicas sanctiones, ad propalandum Christi nomen incredulis, ad ponenda fidei fundamenta, cum omnium favore et gratia destinatur.
21 Vir sanctus impositum suscipiens reverenter officium, studet opus Evangelistæ diligenter implere: studet et omnibus verbo proficere, pariter et exemplo: studet ad lucra spiritualia talentum sibi creditum fideliter erogare: studet annonam fidei, fidem nescientibus dispensare cum gratia: et ab idolorum cultibus ad veritatis viam revocare satagit aberrantes. Et, quia redemptionis æternæ gratiam prædidicat, captivorum redemptioni miseranter insistit: ut in eis mundanæ pariter et diabolicæ jugum servitutis absolvat, et prædicationi sanctæ pondus et gratiam conferat æstimatio pietatis. Si quos autem infra pueritiæ terminos redemptioni casus assignat, purificatos unda baptismatis, studiis applicat litterarum ne confundat indisciplinatio renascentes, vel obruat ignorantia promovendos. Ex his postea nonnulli, beati Patris adnitente subsidio, facti sunt veritatis assertores egregii, Sacerdotes electi, Doctores Ecclesiarum, et prælati monasteriis sancti vitæ monasticæ professores.
22 Dum commerciis talibus vir beatus ordinationis suæ coronat initia, ab illustri viro, quem supra memoravimus, Audoeno ad consecrationem monasterii, quod jussu prædicti e Regis instruxerat, invitatur. Vocatusf B. Faro Meldensis Episcopus, et ad opus destinatum cum B.g Agilo fideli opera consummandum diligentius elaborat. Cumque omnibus rite peractis ad altaris consecrationem sancti Pontifices accessissent; inæquali positione locatum superpositum marmor apparuit: differunt ad horam sancta mysteria; correctionem parant inæqualitatis inventæ; et ad reformandum mensæ declivis statutum vigilanter intendunt. Quam loco motam sancti viri dum sustentarent manibus, et inconsideratius attrectarent; defluxit in terram subito marinor elapsum, et allisum vehementius in duas partes subdita divisione dissiliit. Turbati et conterriti venerabiles viri, non mediocriter contristantur, et casus urgentis incommodum verbis cæremoniæ prosequuntur. Tunc B. Amandus cum Beatis Farone, et Agilo, spe de Domini pietate præsumpta, cum lacrymis in orationem procumbunt: et affectu penetrante coelestia, solatium tristis incommodi, de Patris æterni clementia
A milosrđa. I ustavši od molitve, izdavši nad kamenom znak životvornoga Križa,h vide ponovno spojen mramor u cjelovitosti prijašnjega stanja; ali kao znak kreposti i spomen na znak, pojavila se tanka crtica u sredini mjesta rascjepa, kao linijska granica. Biva svečano zahvaljivanje zbog božanskoga dara, djelo posvete dovršava se u radosti, i prinose se obilne zahvale Darovatelju tako glasovita milosrđa. Stoga je slavni muž Audoinije, da tako dostojno djelo ne bi progutala starina ili sakrio zaborav, zapovjedio da se spomenuti mramor označi istaknutim slovima, koja jasnim smislom sadržavaju da je ovaj žrtvenik bio posvećen službom bl. Amanda. Osim toga, sveti Oci naređuju da stanovnici i mjesto zovu i Jeruzalem, zbog čestih viđenja duhovnih otkrivenja i neprekidnih dobročinstava čudesa koja je u svojim slugama ondje na različite načine udostojala činiti Božanska pobožnost.
A mentia præstolantur. Surgentesque ab oratione, signo super lapide vivificæ Crucis emisso,h reconsolidatum marmor, in integritatem pristini tenoris aspiciunt; sed ad signum virtutis, signique memoriam, virgula subtilis in medio loco scissuræ, tamquam lineare discrimen apparuit. Fit de divino munere solennis gratulatio, consecrationis opus in gaudio consummatur, et aguntur uberes gratiæ tam celebris misericordiæ Præstitori. Audoenus igitur vir illustris, ne tam dignum opus, vel vetustas absumeret, vel occultaret oblivio, prædictum marmor litteris jussit eminentibus insigniri, certo sensu continentibus, altare præsens B. Amandi fuisse ministerio consecratum. Locum præterea i Jerusalem præcipiunt sancti Patres ab incolis appellari, propter crebras revelationum spiritualium visiones, et assidua miraculorum beneficia, quæ dignabatur in servis suis divina pietas ibidem multipliciter operari.
23 Odatle, da ništa ne bi otpalo od naslova slave, ništa od mnoštva plaće, u udaljenije krajeve i k poganima zapletenima u štovanje idola odlazi Bogu i ljudima dragi bl. Amand, da dade spoznaju spasenja puku Gospodnjemu na otpuštenje grijeha njihovih: da bi svjetlo Kristovo zasjalo u tami i da bi se spoznalo spasenje Gospodnje i da bi se nevjernicima otkrilo štovanje pravednosti i milost istini. Ovaj napor, ovo nastojanje muža Božjega, ovome djelu pristupa danima i noćima, i umnaža se duhovnim dobicima, dok Gospodin surađuje i potvrđuje riječ znamenjima koja slijede. a Uzvisine, grobove., b To je Klotar II., kojega je, kad je umro godine 628, naslijedio sin Dagobert, i pod njim su izvršena sljedeća djela., c Četvrti od Klodovika i ne po redu kraljevanja, nego po rođenju, jer je imao njega kao pradjed, Klotara I. kao djeda i Hilperika kao oca., d Štovanje je 1. listopada. O njegovoj dobi i krštenju Klodovika... na ovaj dan uz Život sv. Vedasta: kao i o krštenju kralja 5. veljače u Životu sv. Avita, biskupa Beča., e Naprotiv, od kralja Dagoberta nakon smrti Klotarove zamolio je sv. Audoinije i ishodio mjesto te sagradio samostan, kao što je očito iz Života sv. Agila, prvoga opata Rebaisa, 30. kolovoza, pogl. 11 i 12., f Štovanje sv. Farona je 28. listopada., g U drugom rukopisu Agasilo, manje ispravno., h Isto se čudo pripovijeda u Djelima sv. Agila, pogl. 15, i sv. Farona, i u oba se kaže da je bio nazočan sv. Amand., i Aimoin u 41. knjizi piše da je bl. Audoinije sagradio samostan unutar šume Brie, koji se doduše zove Jeruzalem, ali da se po potoku pokraj kojega je smješten zove samostan Rebais.
23 Inde, ne quid a titulo gloriæ, ne quid a cumulo mercedis excideret; ad loca remotiora, et irretitas idolorum cultibus Gentes, dilectus Deo et hominibus B. Amandus egreditur, ad dandam scientiam salutis plebi Domini in remissionem peccatorum eorum: ut lumen Christi splenderet in tenebris, et notum fieret salutare Domini, et revelaretur infidelibus justitiæ cultus, et gratia veritati. Hic labor, hoc studium viri Dei, huic operi diebus insistit et noctibus, et lucris spiritualibus ampliatur, Domino cooperante et sermonem confirmante sequentibus signis. a Edita, tumulos. — b Hic est Choltharius n. cui anno 628 mortuo successit filius Dagobertus, ac sub hoc sequentia potus peracta. — c Quartus a Chlodoveo i non ordine reqendi, sed nascendi, habuit enim cum proavum, Choltharium i avum, et Chilpericum patrem. — d Colitur i Oclobris. De ejus xtate et baptismo Chlodovei eginus hoc die ad Vitam S. Vedusti: uti et de baptismo Reis 5 Februarii in Vita S. Aviti Episc. Viennensis. — e Imo a Dagoberto Rege post obitum Chloturii, petivit S. Audoenus et impetravit locum, extruxitque monasterium, ut constat ex Vita S. Agili primi Resbacensis Abbatis 30 Augusti cap. 11 et 12. — f Colitur S. Faro 28 Octob. — g In altero MS. Agasilo, minus recte. — h Idem miraculium in Actis S. Agili cap. 15, et S. Faronis narratur, et in utrisque S. Amandus adfuisse dicitur. — i Aimonus lib. 41 scribi, B. Audoenum fabricasse monasterium intra Brigensem saltum, quod Hierusalem quidem est nominatum, sed a fluviolo, super quem est situm, Resbacense dici cænobium.
Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Poučeni Gakovčani i drugi.
S. Amandi secundum iter Romanum. Gandenses aliique instructi.
Nikada se o sebi ne uzoholjuje prava poniznost, i što se više uzdiže u tvrđavu kreposti, to čvršće u sebi sabire svoje nedostatke i smatra se manjim od onih od kojih se po procjeni naziva uzvišenijim. Mogla je čovjeku Božjem dostajati nebeska vlast i vjerni nalog apostola Petra: po čijem je nalogu preuzeo breme i djelo propovijedanja. Ali da mu duh zavisti ne bi nanio ljagu oholosti kada bi bez Kristova namjesnika naviještao Krista poganima, ponovno se uputi u Rim: i pred vrhovnim prvosvećenikom iznosi sažetak svoga truda i nakane s poniznošću podložnosti, naklonost srca prati iskričavom riječju, a plamen svetoga čežnje unosi pred svetost vrhovnoga Oca. Pokazuje da obilje Gospodnje žetve treba radnika i traži da se njegova oskudica podupre očinskom pomoći. Biskup dostojan Boga divi se žaru čovjeka Božjega, odobrava marljivost, hvali nauk, časti odluku, hvali ustrajnost, uzvisuje napore, suosjeća s pogibeljima i raduje se napretku. Radi dopune zajedništva ili truda, apostolskom vlašću s bl. Amandom šalje u Galiju pouzdane i marljive ljude,a nadprezbitera Landoalda i đakona Amanta, odijeljene za djelo svete službe, zajedno s drugima čija imena ne držimo. On, ispunivši želju, odlazeći s Očevim blagoslovom iz Grada, biva pomorskim prijevozom prevezen u Centumcelle, začinje u velikoj nadi i ponosi se puninom vjernoga zbora.
25 Onima koji se raduju uvijek prijeti drevni prijestupnik i nastoji ljagom nečistoće okaljati radosti blaženih. Čovjek Gospodnji se oko večeri po uobičajenom načinu skrovitije predavao molitvi, kad odjednom zli duh, zgrabivši jednoga od dječaka, snažnim potresom vuče u pučinu da se utopi. Taj, okružen strahom noći i užasom neprijatelja, strašnim je kliktanjem, koliko je mogao, sve češće zazivao Kristovo ime, plačno je zazivao Kristovu pomoć, Kristu se vjerno preporučivao. Podrugljivob je zli napasnik povikao onome koji je zazivao: Tko bi bio taj Krist kojemu se tako revno preporučuje? Dok je on šutio, na taj glas blaženik je zagrmio i snažnim povikom dobacio dječaku govoreći: Odgovori, sine: Krist koji se rodio od Djevice, koji je za nas trpio i uskrsnuo od mrtvih. Na glas ispovijesti posramljeni zloduh je iščeznuo, a zaslugom svetosti dječak se izbavlja od neposrednog brodoloma.
26 Ukrcavši se potom na lađu, plovi prostranstvima Tirenskoga mora i prolazi uz vijugave zavoje obala. I dok je onima koji su sjedili s njim na lađi, po svome običaju, kao nebeski pečenik ulijevao nektar božanske riječi, neočekivano se velika riba pojavila pred očima plovidbenika i u bliskim naletima počela nasrtati na lađu. Promatrajući je pomnije, mnoštvo vično ribolovu okružilo ju je morskim lovom i izvuklo spravama. Radosno stoga zahvaljuje na Božjem daru: i zajednički se od tako svečanoga ulova pripravljaju sredstva za okrepu. Gozbe i raduju se i provode blagdan u radosti, slaveći ugodne plodove ugodnoga uspjeha. Nepostojana je u sebi uvijek smrtna slabost, i kao što ne shvaća uzroke, tako najmanje razumije ishode stvari. Usred gozbe i riječi radosti, odjednom se lice mora uzburkalo; tužno nebo, pošto je sunce bilo zaklonjeno, prešlo je u tmine; i duh oluja, silovito navaljujući, silinom vihora i učestalim naletima valova progutao je umove onih koji su se radovali i stanje sigurnosti. U pučinu se surva sve što se čuvalo za hranu, bacaju se prtljage, posude s pokućstvom se izlažu, lađa se rasterećuje od svega da bi valovite vrhunce preplovila lakšim skokom i da bi, kad su stvari izgubljene, barem sam život mogao biti sačuvan. Svuda strah, svuda mnoštvo slika smrti, i očaj, pratitelj bijeda, ne misli ni na što osim na krajnje stvari. Mole stoga čovjeka Božjega da posreduje kod milosrđa Suca i da za zajedničku pogibelj prinese Otkupitelju žrtve molitava. Blaženik tješi prestravljene, opominje da se svim srcem obrate Gospodinu i da ishod spasenja očekuju od milosrđa Svemogućega. Zatim se okreće molitvi, domaćem utočištu u svakoj nevolji, i za svoje spasenje i spasenje svojih pruža molitve vrhovnom Veličanstvu. Kuca na nebo osjećajima, pobožnošću nadilazi visine i snažnim korakom duha poziva oca milosrđa i Boga svake utjehe na lijekove uobičajene pobožnosti.
27 Dok je molio, čovjek Gospodnji biva iznenada uvučen u drijemež, i u silovitom naporu duha popušta slabost tijela. Nebeski ključar pristupa onome koji miruje i u svetište milosrđa uvodi ga kroz vrata blage utjehe govoreći mu: Ustani, Amande, ne boj se, nećeš propasti, i izbavit će se od pogibelji oni koje je tebi združila zajednica ove nevolje. Na tu riječ jednako se raspršuje i san i oluja i zasja radosna vedrina željena mira. Kad je pak svanulo, ostavivši lađu, svi se iskrcavaju na suho i, iskazujući zahvalnost za svoje izbavljenje, upućuju se svojim kućama. Slavan je Bog u svojim Svecima, koji je svoga slugu koji je k njemu vapio tako milosrdno uslišao, uslišao moćno, djelotvorno izbavio. Dostojan je i sam hvale, čija je znamenita zasluga, hvalevrijedan život i izvrsno djelo zaslužilo postići toliko od milosti svoga Gospodina da ne služi na spasenje samo njemu, nego i drugima, te da je tužnu pogibelj koja se podizala na zajedničku propast odbio dobročinstvom svete molitve.
28 U međuvremenu, kad je kralj Lotar pošao putem svakoga tijela,c nasljednikom mu biva postavljen Dagobert, kao što je upravljanja, tako i kreposti i očinske pobožnosti marljiv nasljedovatelj. Za njegova kraljevanja bl. Amand, vraćajući se iz Grada, počeo je marljivije vršiti službu riječi, kao što je bio obećao, i ostvarivati dobitke duša napretkom Božjega dara. Zbog toga odlazi u Gent i nastoji neplodnost nevjernoga naroda ispuniti plodnošću Božjega sjemena. Ondje, da bi mogao slobodnije i sigurnije ustati na djelo evanđeoske sjetve, uz posredovanje biskupa sv. spomena Aharija iz Noyona, primio je od spomenutoga kralja pisma da nitko ne odbacuje riječ života, jaram vjere, sakramente milosti: i ako kralj zemaljski vojuje za nebeskoga Kralja, neka sveta riječ brzo trči i u propast smrti i grkljan đavla neka se slože dva mača, jer sretno je i ugodno zajedništvo kad se na bojni znak duhovne vojske podiže pratnja zemaljskoga dostojanstva.
29 Taj je narod, kao što je plodan grumenom zemlje, tako neplodan i gladan plodnošću milosti, ustrajavao u bogoštovljima pomamne zablude i u žrtvama idolima. Iako je po poticaju neprijatelja spasenja, tvrda čela i neukrotiva srca, odbacivao savjet vječnoga mira i tvrdokornim se naporom opirao spasonosnim opomenama. Ipak je čovjek Gospodnji upornim nastojanjem i neprestanim djelom nastojao one koji su uvedeni u svratišta smrti izvesti u kraljevstvo života po milosti posvećenja. Bezbožnost se opirala dužnostima pobožnosti i učestalim je zasjedama nastojala odvući u smrt poslužitelja života. On, prezrevši smrt svoga tijela, često šiban, pogođen uvredama, udaran nepravdama, izazivan pogrdama, često bacan u rijeku, trpio je nepravdu progonstva čak i od samih ženica. Što je njihov spol krhkiji, to je osjećaj opakiji, naklonost bezobzirnija i zloba obično drskija. Braća su se stoga koja su ga, povezana njegovom prevelikom ljubavlju, bila pratila i u djelu Božjem pružala obiteljsko zajedništvo, prisiljena strahom od smrti i bijedom oskudice, slomljena duha povukla, ostavivši ga i vraćajući se svojim kućama. On je, da nikoga ne bi opteretio i da bi bez troška postavio Evanđelje, radio vlastitim rukama, odakle bi živio, i da bi prema mogućnosti posluživao onima koji trpe oskudicu.
30 Ništa nije toliko teško ni tako mučno što ne bi svladao uporan rad i što česta turpija ne bi izgladila, osobito kad marljivosti prati pomoć milost. Napokon se svetim trudovima otvaraju velika vrata i, dok velikaši s narodom hrle vjeri, sveti čovjek u Božjoj sili razbija idole, ruši hramove, razara žrtvenike, isključuje bogoštovlje bijednoga praznovjerja i odbacuje zablude obmanutoga poganstva. Na hvalu i slavu Božjega imena podiže se pobjedonosni stijeg oživljujućega Križa: promijenjenim obredom, za vjernike se prinose spasonosne žrtve, i pošto je uklonjena krv krvoločne žrtvene tekućine, obnavlja se bogoštovlje katoličke vjere. Na istom se mjestu troškom vjernika gradi znamenita građevina koja je, podignuta kao prebivalište vjere sa svečanim sakramentima, u čast i po imenu Prvaka apostola posvećena službom bl. Amanda. Također se gradi druga crkva za božanska bogoštovlja na mjestu koje je drevno poganstvo, tražiteljica naslada, imalo običaj zvati Blandinium, zato što se činilo blagim u milovanjima i istaknutim po ljupkosti. Ondje je, ustanovivši okušane službe klerika koji služe Bogu, službu pastirske brige predao svome učeniku, časnom čovjeku Florbertu. Pod njegovim sretnim učiteljstvom sv. Bavo ušao je u skrovitost zavjetne osame, nakon što se propovijedanjem bl. Amanda obratio od ispraznosti svijeta i po crkvenom obredu, milošću blagoslova, bio ošišan za klerika. U njoj je, prikladno predan bdjenjima, postovima i molitvama, vjerno nastojao samoga sebe prikazati Bogu Ocu kao živu, svetu i ugodnu žrtvu, prema ustanovi čovjeka Božjega.
31 Slavno je i djelotvorno uvijek oko svojih Božje udostojenje, dobrima pridodaje bolje,d a najbolje okrunjuje pristupom savršenosti. Velika je i divljenja vrijedna Amandova slava u spasonosnom svecu: veliku slavu i ures postavio je Gospodin nad njim, ali kolika je bila savršenost njegove kreposti i svetosti, očituje se svjedočanstvom sljedećega čudesa. U grade Menapijaca, koji se općim imenom naziva Tournai, bio je uzišao blaženik, obasjavajući domovinu slavom svetosti i ulijevajući milost blagosti već vjerujućem narodu. Ondje je stolovao grof Dotto, sudac kojeg je kralj uputio u pokrajinu da javnim poslovima dade red, sporovima kraj, sudovima oblik, krivnjama kazne i pravedno iskaže onima koji zaslužuju. Dok je on sjedio pred sudnicom, liktori dovode čovjeka, uprljanoga sramotom, zatečenoga u krivnji, bijedne kazne, kojemu je narod strašno izvikivao smrtnu presudu. Sudac, budući da je bio nešto okrutniji i više sklon srdžbi nego što je pravedno, na povik puka izriče nad bijednikom kobni proglas vješanja. Ali blaženik, koji je u Gospodinu uvijek sav prekipijevao utrobom milosrđa, sažalivši se nad osuđenikom, ponizno posreduje kod suca i traži da mu se preda duša koju je bila zahvatila presuda krajnje osude. Tvrdokornost najčešće rađa oholost, a iz tvrdokornosti se rađa nemilosrdni prezir. Nepomična ostaje žestina suca i ne zapaža zaslugu svetosti, nego, odbivši molbenu prošnju, odlučuje da neopozivo ostane ono što je jednom bilo izrečeno kao osuda. Stoga se bijednik odvodi na vješala, jadniji zbog mučenja nego zbog okrutne odluke, budući da je već bio gotovo sav iscrpljen udarcima, tako da se nije činio čovjekom, nego truplom istrgnutim zvijeri.
32 Ponizan duh ne zbunjuje se na odbijanje, nego odahnjuje u milosrđu onoga koji ne napušta do kraja i ne odbacuje molitve siromaha. Ubrzo sveti čovjek izlazi ispred suca i žurno kreće na mjesto pogubljenja, ali je korake milosrđa pretekla nasilna ruka slugu, i život iščupan omčom postavio je tužan razdor tijela i duha. Skida stoga s drva beživotno tijelo i zapovijeda da se rukama nazočnih prenese u ćeliju u kojoj je imao običaj moliti. Odatle, udaljivši sve, sav se predaje molitvi, iz dubine prsa pušta svete uzdahe, natapa lice bujicom pobožnih suza i svim silama duše ustaje u susret Božjemu milosrđu da bi se tako ugašeni vratio životu i ponovno oporavio lijekovima spasenja. Potok se ne odvaja od izvora niti se žila lišava dobročinstva vlastitoga podrijetla. Pobožna naklonost prihvaća se u zagrljaj pobožnosti susretljivom dobrostivošću, i očinsko udostojenje ne odbija molbe sina. Vraća se bjegunac duh u pravo otetoga posjeda i, obdareno oživljenim osjetilima, mrtvo se tijelo podiže; pošto su uklonjene tmine, oči se okreću prema svjetlu i, kad je popustila ukočenost nametnuta tijela, obnavlja se služba jezika u prijašnjem govoru. Kad je pak svanulo, sazvavši braću, sveti čovjek je zapovjedio da se donese voda da bi pobožni poslužitelj oprao nečistoću rana i prskanje prolivene krvi, da ne bi išta nedostajalo dužnosti pobožnosti. Vjeruju da se traži služba pranja radi pogrebne dužnosti i smatraju da tijelo treba predati dobročinstvu ukopa. Ali ušavši u ćeliju, onoga koga su bili ostavili mrtvoga vide kako jednako razgovara i stoji uz čovjeka Božjega,dchi ne bez zaprepaštenja i divljenja, veličajući u tako svečanom djelu milosrđe Otkupitelja. Njih sveti čovjek ponizno zaklinje i preklinje u Gospodinu da ne razglašavaju tu tajnu, nego da oprezno šutnjom prikriju ono što nije bilo izmoljeno zaslugom ljudske krhkosti, nego popustljivošću Božanstva. Jer sveti duh, nikad ne odstupajući od poretka poniznosti, u svojim djelima nije tražio ništa drugo osim sjaja Božanskoga imena, osim slave nebeskoga kraljevstva; zamamnosti ljudske naklonosti i ljudske pohvale strašno je proklinjao kao strašan otrov. Pošto je dakle tijelo oprano, tako je učvrstio rascjepe mesa i zjapeće rane da nije ostao nikakav trag prijašnjega raspadanja. Tako obdarenoga poslavši natrag kući, zdravoga i neoštećenoga predao ga je roditeljima.
klnopqr R: vidi sv. Mauronta okruženoga pčelama:
33 Uzalud se traži skrovište kad glas govori u javnosti, niti je lišen uresa slave onaj koga je vječno Veličanstvo odredilo proslaviti. Raste iz dana u dan i široko se širi ljubazno Amandovo ime i slava, i kao iz spremišta svjetla, blista slavna čista vedrina jasnijega sjaja iz divljenja tako velikomu čudu. Od tolikoga uzvišenja kreposti prima obilniju milost: odloživši krutost, pogani, nekada tvrdi vratovi, omekšavaju; zakopavši žalce mržnje, zavist progonstva prelijeva se u ljubav, a trnje zlobe donosi slatkoću ljubavi. Dragovoljne podložnosti podlažu sakramentima vjere i, srušivši sjedišta idola, kao što donose svršetak zablude, tako donose istrebljenje surovosti. Podižu sjajna znamenja Gospodnje muke i u čast Spasitelja podižu crkve i svete žrtvenike te vjernom poslušnošću slijede opomene svetoga Oca. a Pokazali smo u § 12 da su sv. Landoalda i drugove kao pomoćnike sv. Amandu dali papa sv. Martin na njegovu trećem rimskom putovanju., b U drugom § S. perversor., c Filip prenosi da je sv. Amand preminuo godine 676: to preuranjuje, kao da se dogodilo za Klotara II, ono što se zbilo za Dagoberta i unuka Klodovika II i sv. Sigeberta., d Tako rukopisi, ali tiskana izdanja stavljaju iznad., e Ovo sjedište Menapijaca obranili smo u § 3.
Obraćenje različitih na redovnički život. Izgnanstvo i povratak sv. Amanda. Krštenje sv. Sigeberta.
POGL. XXIIbcdf R: POGL. XXIII Bio je već dugo vremena željan vidjeti ga bl.a Gislen, koji je, kao izvanredna zvijezda čiji sjajni blistanje svijetli od istoka na zapad, vođen nebeskim proročanstvom, preselio iz grčkih krajeva ub Galiju. Kad se on bio poučio kako viđenjem tako i razgovorom čovjeka Božjega i napredovao u svetom djelu neprestanim donošenjem ploda, uzevši povod za posvetu svoga samostana koji je iznova sagradio, marljivo se trudio pozvati slugu Božjega da sd bl. Aubertom, biskupom Cambraija, posveti građevinu novoga djela u prebivalište nebeske milosti. Ondje, dok su se obojica zajedno trudili oko svetih otajstava i nastojali vidljivi uzor oblika prikladno utisnuti u umove vjernika, na pobožno slušanje skupa grof Madelgar, koji se zove ie Vincentije, obraća se od ispraznosti svijeta na dužnosti Božje pobožnosti. On, dok je među dvorskim velikašima slovio kao ugledan i plemenit i bio najmiliji kralju, odričući se svijeta po poticaju oživljujućega propovijedanja, prema spasonosnom nauku blaženoga biskupa, naučio je odvratiti srce od svojih volja, oduprijeti sef nagnućima tijela i ne imati ništa svoje: postao je dionikom dragovoljnoga siromaštva i hvalevrijednu odluku svetosti okrunio ishodom slavnoga dovršenja.
33 Hvali se stablo po plodovima, a balzami se potvrđuju po svome mirisu. Cijenu robi pridaju izgled i uporaba, ljupkost djela preporučuje graditelja: sluzi Božjem sastavlja znamenit ures plemenita plodnost prihvaćenoga potomstva koje je u Kristu rodio po Evanđelju. Slavna djevicag Aldegunda, koju su uz ljepotu darova i ugled podrijetla učinili dostojnijom milost običaja i vjerni odgoj, bježeći od prosaca čednosti i zamamnosti bračne veze, žarko je željela ući u ložnicu vječne neraspadljivosti s naslovom djevičanstva. Ona je, izmaknuvši iz ruku onih koji su je tražili uz pomoć potajna bijega i šumskoga skrovišta, čim je doznala da su spomenuti biskupi stigli u samostanh Hautmont, ne dopuštajući da tjelesno odugovlačenje uspori želju, žurno pohrlila k njima kao u grad utočišta. Paošvi stoga pred noge svetaca, iznijela je čega se boji, otkrila što želi i zamolila da se pouči što je probitačno. Njezin kolebljivi duh bl. Amand je okrijepivši rječitim govorom uzdigao u tvrđavu uzvišenije odluke i, stavivši uporabu svetoga vela, posvetio djevicu kao zaručnicu nebeskom Zaručnikui. Ona se, ispunivši želju i radosnije ojačana, vratila uk Maubeuge, gdje se najprije bila sakrila. Ondje je, uz zalaganje svetoga biskupa i uz pomoć velikodušnosti kralja Dagoberta, sagradila samostan žena koje služe Bogu.
36 Po sličnom jem primjeru bl. Riktruda sa kćeri sv. Euzebijom, potaknuta opomenama slavnoga biskupa, utvrđena savjetima, poduprta molitvama i uzdignuta zagovorima, u samostanun Marchiennes, koji je sveti Otac prijeo osnovao, pod njezinim učenikom opatomp Jonatom zavjetovala i ispunila Gospodinu celibat spasonosne uzdržljivosti.
37 Njezin sinq Mauront, dok je sveti Otac slavio božanska otajstva i on s poštovanjem stajao uz svete žrtvenike, vidio je isti sveti biskup da je okružen letom pčela koje su kružile oko glave. Oštroumni duh čovjeka Božjega ovdje naslućuje nešto uzvišenije i, budući da je pčelica poslužiteljica slatkoće i majka čistoće, vjernim nagađanjem predviđa da se u njemu zasluženo širi milost trajne blagosti čednosti. Zatim, skrovitije pozvavši mladića, kazuje što je vidio, tumači što viđenje naviješta i poziva ga na oblikr strože odluke. On, premda su ga prijatelji nagovarali, majčin savjet popuštao i gubitak lišene baštine poticao sklonije prema bračnoj vezi, raskinuvši veze nužnosti, spasonosnim opomenama jednako priklanja duh i glavu: i, položivši svečani zavjet uzdržljivosti, prema crkvenom običaju biva ošišan službom blaženoga biskupa i sav se djelotvorno predaje božanskim dužnostima.
38 Ništa ne ostavlja neistraženim sveta revnost, niti zapreka poteškoće slama naklonost prave pobožnosti, ni stvar straha rađa nepovjerenje prema svetoj ljubavi. Čovjek se stoga, da mu kod Gospodina ne bi umanjila kakva zasluga ili naklonost, odlučuje ne štedjeti sebe da bi se pobrinuo za spasenje drugih, i da bi sabrao one koji propadaju, ne odbija prinijeti žrtvu vlastite krvi. Stoga upravlja put premas Slavenima, kojima još nije bilo naviješteno o Kristu, da u tabor vjere sabere tuđince i da na slavu vječnoga Kralja pod nebeskim znakovima pouči vojevati i opirati se tiraninskim zakonima Sotonina. Ali nije svima vjera niti svi slušaju Evanđelje, jer tmine ne shvaćaju otajstvo svjetla, niti sjemenu odgovara zemlja koja se ne oploduje ulaganjem vlastite vlage. Ipak, pošto se malo njih obratilo na vjeru, povjerava brigu božanske riječi i uređuje svete službe da ne bi išta moglo nedostajati onima koji se imaju spasiti. A on se sam vraća svojim ovcama, budući da je ostalo mnoštvo tvrdokorno i nasumce ležalo u povojima svojih zabluda, niti mu se činilo prikladnim da Gospodnje biserje baca pred svinje i da se sveto daje psima. Otresavši stoga na njih prema Gospodnjoj zapovijedi prah s nogu, uz sretan dopust biva pozvan u Galiju i nastavlja prekinuto djelo propovijedanja.
39 U međuvremenu Dagobert, postavši uzvišeniji zbog silnih pobjeda i stvari povoljnijih iznad vjerovanja, skreće srce od puta pravednosti u zločin i sramotnim djelima onečišćuje kraljevsko dostojanstvo. Krši sakrament braka i, odbacivši zakonitu suprugu, prelazi u zagrljaj uzete priležnice. Kad je to došlo do sluha svetoga biskupa, biva shrvan tugom, stanje nevinosti, propast kreposti, povredu kraljevskoga veličanstva i biljeg kobnoga primjera prati tjeskobom duha. I jer se pravednik uzda kao lav, a prokušana krepost kori nerazumne, smjelo pristupa kralju i tako kori čovjeka da uvažava položaj i tako iznosi riječ prijekora da ne traži mjesto uvrede ni milosti. Žestina lava ne upravlja se udarcem, nego milovanjima; kraljevsko se dostojanstvo ne ispravlja prijekorom, nego skače u bijes. Na opomene čovjeka Božjega kraljev se duh nadima u srdžbu: pogazivši čast Božanstva i uklonivši obzir pobožnosti, zapovijeda da poslužitelj istine izađe iz granica njegova kraljevstva, smatrajući da će naći utjehu svoje sramote ako okrutna osveta ukloni nazočnost čovjeka Božjega. On, ne zaboravljajući Božansku riječ: Ako vas budu progonili u jednome gradu, bježite u drugi, daje mjesta srdžbi i na kraljevu prijetnju izlazi, prodire u udaljenija mjesta, tražeći u progonstvu i trudu počivalište mira.
B
40 Nikada ipak duh ne odlazi u progonstvo od Božanskih stvari, nego Gospodin daje riječ onome koji naviješta Evanđelje s velikom silom i u dan oblaka i magle tješi nedužnoga slugu. Krivcu zadaje kazne i preljubnicu lišava ploda utrobe, jer prema riječi Mudraca: Nezakonite mladice neće pustiti dubokoga korijena i sjeme iz nepravedne postelje bit će istrijebljeno. Kralj stoga, nepovjerljiv prema nasljeđu, šalje otpusno pismo preljubnici i sav prelazi u druge naklonosti, osobito želeći i pomnim zavjetima tražeći da žezla ne ostanu bez vladara i da kraljevsko dostojanstvo ne bude lišeno potomstva djece. Pripravlja se treća bračna postelja i prema kraljevoj volji uvodi se plemenita i plodna djevica, koja bi muža obdarila potomstvom, podložnike vladarem, a kraljevstvo nasljednikom. Među tim zbivanjima Dagobert, ne zaboravljajući počinjeni prijestup, obraća se Gospodinu od nevolje grijeha dok se u njegovo srce zabada strašni trn suda. Milostinjama otkupljuje grijehe, molbama često pohodi nebo, darovima žrtvenike. Gospodin gleda poniznost svoga sluge i po Božjem mu se daru daje sin, ponos roditelja, obnova roda, znamen dobrih nada, radost podložnika. Promišlja dakle radosni i tjeskobni otac kome bi ponajviše trebao povjeriti dijete da primi spasonosne sakramente svetoga preporođenja, koga bi htio kao čuvara tako velikoga dara, koga kao zaštitnika svoje nade, koga bi pripravio kao poslužitelja i hranitelja kraljevskoga nasljedstva.
Kralj kažnjen Mudr 4, 3ab R: nevoljko prihvaća biskupstvo.
41 Javlja se umu onoga koji mnogo promišlja sjećanje na sveca, i jedini se kod njega po sudu nesumnjive prosudbe nalazi ponajviše dostojan komu bi po pravu trebalo dodijeliti tako slatki svežanj tolikoga poštovanja. Odmah se iz kraljevih usta šalju na sve strane glasnici, traži se sluga Božji i, pronađen uz mnogo truda, s radošću i klicanjem se vraća. Onomu koji se vraća Dagobert ide u susret veseo i radostan i, sjećajući se uvrede i zaboravljajući kraljevsko dostojanstvo, prignut grli stope onoga koji ulazi, moli oproštenje krivnje i poniznom ispoviješću osuđuje svoju zabludu. Dragocjeni Gospodnji ispovjedalac, kao što je uvijek bio blag i ponizan srcem i spremniji iskazati oproštenje nego osvetu, pretiče pokornošću pobožnosti onoga koji je tako pao ničice, podiže ležećega i milošću nadoknađuje uvredu. Onaj, postavši sigurniji u dobrostivost čovjeka Božjega, otkriva što traži i uz mnogu molbu zahtijeva da dijete koje mu je udijeljeno s neba obnovi nebeskim sakramentima. Čovjek Gospodnji, koji na svijetu nije tražio ništa osim Gospodnje volje, ništa osim nebeskoga kraljevstva, da se ne bi činilo da je htio prisvojiti bliskost zemaljskoga kralja takvom trgovinom, najprije je odbio, ali na poniznu kraljevu upornost i kad su to isto dodatno savjetovali slavni muževi Audoen i Eligije (kojih je kraljevsku bliskost među dvorskim velikašima još uzdizao poseban primjer ljubavi i vjernosti), s poštovanjem je pristao na molbe i obećao pobožnu poslušnost kraljevoj volji.
42 Kad su se stoga prema kraljevu odredbi u Orléansu okupili velikaši i prvaci kraljevstva, u krstionicu se donosi dijete koje službom svetoga biskupa treba biti obnovljeno svetim otajstvima. I dok ga je svečanim označavanjem, prema crkvenom običaju, činio katekumenom, kolike je snage i milosti imao kod Boga, Božanska pobožnost očituje pred ljudima čudesnim sudom. Dječak je naime, imajući otprilike četrdeset dana od rođenja, kad po završetku molitve u tako brojnom mnoštvu nije bilo nikoga tko bi popunio mjesto neukoga, jasnim glasom odgovorio: „Amen”, i svratio oči i srca svih koji su čuli na sebe. Dive se i čude tako neobičnomu i tako svečanomu čudu, proglašavaju kralja blaženim zbog tako sretnoga znamenja primljenoga potomstva, dječaku proriču znamenja buduće čestitosti, hvale u novosti stvari Božju dobrotu, zaslugu svetoga čovjeka i milost sakramenta. Obnavlja se stoga dijete spasonosnim sakramentima i po Božjem se daru prenosi u novo stvorenje. Nastaje svima zajedničko klicanje, svi zahvaljuju Darovatelju tako velikoga dara i sa snopovima radosti pojedinci se vraćaju svojim kućama. Tako se naklonost i milost sluge Božjega slavnije uvećava, i što se šire pronosi, to slađe sjaji. a Štovanje sv. Gislena slavi se 9. listopada., b Naime Belgiju, gdje je na rijeci Haine, po kojoj se naziva Grofovija Hainaut, osnovao samostan, uz koji je naraslo naselje koje se po njemu naziva Saint-Ghislain., c Nju je pohodio, napustivši biskupiju Maastricht, godine 650., d Fulbert u Vita S. Auberti 13. prosinca prenosi također da su to posvećenje izvršili sv. Aubert i sv. Amand. Dogodilo se oko godine 635., e Štovanje se slavi 14. srpnja: u čijem se Životu i u Životu sv. Auberta prenose iste stvari., f Drugi rukopis ima: voluptatibus., g Trostruki Život sv. Aldegunde donijeli smo 30. siječnja., h O samostanu Hautmont govorili smo 16. siječnja uz Život pape sv. Marcela, čije su moći ondje prenesene., i To smo gore prenijeli, a dogodilo se oko godine 661., k O naselju u Hainautu Maubeugeu, od kojega je jednu milju udaljen samostan u Hautmontu, govorili smo uz njezin Život., l Štoviše sv. Sigeberta, za kojega smo rekli da je bio kralj Austrazije i da je osnovao veoma mnoge samostane, 1. veljače., m O njima smo govorili uz Život sv. Aldalda, muža sv. Riktrude, 2. veljače., n O samostanu Marchiennes ili Martenes govorili smo ondje i gore u § 4. Lijepo ga je opisao Buzelin u 4. knjizi Gallo-Flandriae, pogl. 41., o Godine 648., p Sv. Jonat se štuje 1. kolovoza., q Ovu istu priču prenosi Hukbald u Vita S. Rictrudis. Rekli smo u § 14 da se to dogodilo u starosti sv. Amanda., r Drugi kodeks: arctior.s., s Oko godine 633., kako je rečeno u § 10., t Gomadrude, jer je bila neplodna., u Odlazi u progonstvo u regiju Charolais brata Dagoberta godine 634., x U drugom rukopisu: exercere., y Godine 638.
Numquam de se vera præsumit humilitas, et quo altius in arcem virtutis evehitur, eo arctius sua in se excrementa recolligit, et his existimat se minorem, quorum dicitur æstimatione sublimior. Poterat sufficere viro Dei celestis auctoritas, et Apostoli Petri fidelis indictio: quo mandante, prædicationis onus opusque susceperat. Sed ne præsumptionis notam livoris ei genius infligeret, si absque Vicario Christi, Christum evangelizaret in Gentibus, iterato Romam tendit itinere: et apud summum Pontificem, laboris et intentionis suæ summam, cum subjectionis humilitate depromit, cordis affectum verbo scintillante prosequitur: et sancti desiderii flammam, summi Patris ingerit sanctitati. Dominicæ messis opulentiam docet operariis indigere, et subventione paterna suam postulat indigentiam sublevari. Deo dignus Antistes, viri Dei miratur zelum, probat industriam, doctrinam commendat, propositum veneratur, laudat instantiam, labores extollit, compatitur periculis, profectibus delectatur. Ad supplementum igitur consortii vel laboris, probabiles et industrios viros, a Landoaldum Archipresbyterum, et Amantium Levitam, segregatos in opus ministerii sancti, cum aliis quorum nomina non tenemus, auctoritate Apostolica cum B. Amando delegat in Gallias. Ille voti compos, cum benedictione Patris ab Urbe digrediens, Centumcellis subvectione nautica deportatur, spe magna concipit et fidelis collegii plenitudine gloriatur.
25 Lætis semper imminet transgressor antiquus; et aspergine fæculenta maculare nititur gaudia beatorum. Orationi circa vesperam mere solito vir Domini secretius incumbebat; cum subito malignus spiritus, unum de pueris arreptum, concussione valida trahebat in pelagus suffocandum. Ille timore noctis et hostis horrore circumdatus, stridore terribili, quoad poterat, Christi nomen frequentius inclamabat, Christi flebiliter implorabat auxilium, Christo se fideliter commendabat. Insultatorieb pervasor iniquus clamanti respondit: Quis esset hic Christus, cui se tam sedulo commendaret? Quo tacente, ad hanc vocem vir beatus infremuit, et clamore valido puero subtintulit dicens: Responde fili: Christus qui natus est de Virgine, qui pro nobis passus est, et resurrexit a mortuis. Ad vocem confessionis dæmon confusus evanuit, et merito sanctitatis puer ab imminenti naufragio liberatur.
26 Ascensa dehinc nave, Thyrreni legit æquoris plagas, et sinuosos littorum prætercurrit anfractus. Cumque secum in navi residentibus, ut moris habebat, tamquam pincerna cælestis, divini verbi nectar infunderet, improviso piscis magnus occursu navigantium se conspectibus intulit, et vicinis incursibus navi cœpit insistere. Quem gnara piscandi turba diligentius intuens, venationis æquoreæ circumvolvit et extulit armamentis. Læta igitur divino muneri gratias agit: et in commune de tam solenni præda, reflectionis subsidiæ præparantur. Epulantur et gaudent, et ducunt in lætitia diem festum, jocundi successus grata stipendia celebrantes. Incerta sui est semper mortalis infirmitas, et sicut caussas, sic rerum minime comprehendit eventus. Inter epulas et verba lætitiæ, subito facies maris inhorruit; cœlum triste sole subducto migravit in tenebras; et vehementius incumbens spiritus procellarum, violentia turbinis, et undarum crebris incursibus, lætantium mentes et statum securitatis absorbuit. Devolvitur in pelagus, quicquid ad victualia servabatur, jactantur sarcinæ, vasa cum utensilibus exponuntur, vacuatur navis omnibus, ut undosa cacumina saltu leviore supernatet, et rebus perditis sola saltem possit vita servari. Ubique metus, ubique mortis imago plurima, nec nisi suprema cogitat miseriarum comes desperatio. Supplicant igitur viro Dei, ut partes suas apud misericordiam Judicis interponat: et pro communi periculo, precum victimas offerat Redemptori. Consolatur attonitos vir beatus, et toto corde converti monet ad Dominum, et salutis eventum de Omnipotentis sperare clementia. Inde ad orationem convertitur, familiare in omni tribulatione refugium, et pro sua suorumque salute, preces summæ porrigit Majestati. Cœlum pulsat affectibus, devotione transcendit excelsa: et valido mentis incessu, patrem misericordiarum, et totius consolationis Deum, ad remedia solitæ pietatis invitat.
27 Inter orandum vir Domini subitum rapitur in soporem, et in labore spiritus vehementi, carnis subsidit infirmitas. Adest cælestis claviger quiescenti, et in secretarium misericordiæ, per ostium blandæ consolationis inducit, dicens ei: Surge Amande, ne timeas, non peribis: et evadent periculum, quos tibi necessitatis hujus societas aggregavit. Hoc dicto somnus pariter et procella dispergitur, et tranquillitatis optatæ refulget læta serenitas. Mane itaque facto, nave dimissa, refunduntur omnes in aridam, et de liberatione sua gratias exhibentes, ad propria diriguntur. Gloriosus Deus in Sanctis suis, qui clamantem ad se servum suum, tam misericorditer audivit, audivit potenter, efficaciter liberavit. Dignus A et ipse præconio, cujus insigne meritum, vita laudabilis, opus egregium, tantum de Domini sui gratia meruit obtinere; ut non sibi tantum, sed et aliis proficeret ad salutem, et exurgens in exitium commune triste periculum, orationis sanctæ beneficio propulsaret.
28 Interea viam universæ carnis ingredientec Lotario Rege, successor ei constituitur Dagobertus, sicut regiminis, sic virtutis et pietatis paternæ strenuus imitator. Quo regnante, B. Amandus ab Urbe regrediens, ministerium verbi, sicut assneverat, coepit diligentius exercere, et animarum lucra profectu divini muneris operari. Hujus rei gratia, Gandavum progreditur, et sterilitatem gentis incredulæ, fœcunditate divini germinis satagit adimplere. Hic, ut liberius securiusque possit in evangelicæ sationis opus assurgere, interveniente sanctæ recordationis Aichario Noviomensi Pontifice, a præfato Rege suscepit epistolas, ut nullus verbum vitæ, jugum fidei, sacramenta gratiæ detrectaret: sique Regi colesti Rege militante terreno, velociter curreret sermo sanctus, et in exitium mortis, jugulumque diaboli, duo gladii convenirent: quia felix est et jocunda communio, cum ad classicum militiæ spiritualis, erigitur terrenæ satellitium dignitatis.
29 Populus autem ille, sicut ubere glebæ, sic ubertate gratiæ sterilis et jejunus, fanatici erroris cultibus et idolorum sacrificiis insistebat. Sique instigante salutis adversario, dura fronte, et indomabili corde, pacis æternæ consilium respuebat, et salutaribus monitis, cervicoso reluctabatur annisu. Satagebat nihilominus vir Domini, studio pertinaci et jugi opera, ut in diversoria mortis inductos, in regnum vitæ per gratiam sanctificationis educeret. Renitebatur impietas pietatis obsequiis: et ministrum vitæ frequentibus ad mortem trahere moliebatur insidiis. Ille spreta sui corporis morte, sæpenumero cæsus, affectus contumeliis, pulsatus injuriis, opprohriis lacessitus, frequenter præcipitatus in flumen, ab ipsis etiam mulierculis, persecutionis injuriam sustinebat. Quarum quanto est fragilior sexus, tanto est nequior sensus, tanto affectus improbior, et procacior solet esse malitia. Fratres itaque qui eum, nimia ejus devincti caritate, secuti fuerant, et in opere Dei præstabant familiare contubernium, timore mortis, et inediæ squallore compulsi, fracti animo recesserunt, relicto eo ad propria remeantes. Ille, ne quem gravaret, et sine sumptu poneret Evangelium, propriis manibus laborabat, unde viveret, et, ut pro facultate ministraret necessitatem patientibus.
30 Nihil est tam arduum, tamque difficile, quod non expugnet opera pertinax, et frequens lima complanet; maxime cum diligentiæ comes gratia suffragatur. Aperitur tandem laboribus sanctis ostium grande, et Magnatis ad fidem cum populo confluentibus, vir sanctus in virtute Dei confringit idola, templa destruit, altaria demolitur, cultum miseræ supersitionis excludit, et abdicat deceptæ gentilitatis errores. Ad laudem igitur et gloriam nominis Dei vivificæ Crucis erigitur triumphale vexillum: mutato ritu, pro fidelibus offeruntur hostiæ salutares: et carnificini libaminis cruore sublato, religionis Catholicæ cultus eucharis instauratur. Ædificatur in eodem loco fidelium sumptibus fabrica celebris, quæ in fidei domicilium solennibus edita sacramentis, sub Apostolorum Principis honore et nomine, B. Amandi ministerio consecratur. Construitur item altera cultibus divinis ecclesia, in loco quem Blandinium vocare consueverat voluptatum sectatrix prisca gentilitas: eo quod blanditiis lenis, et amcenitate præcipuus videretur. Ubi Deo servientium probata constituens officia Clericorum, curæ pastoralis officium, discipulo
suo viro venerabili tradidit Floreberto. Sub illius felici magisterio, S. Bavo secretum votivæ reclusionis intravit, postquam a vanitate seculi B. Amandi prædicatione conversus est, et ecclesiastico ritu, benedictionis gratia tonsuratus. In qua, vigiliis, jejuniis, orationibus convenienter intentus, seipsum Deo patri hostiam vivam, sanctam, beneplacentem, juxta institutionem viri Dei satagebat fideliter exhibere.
31 Gloriosa semper et efficax circa suos Divina dignatio, bonis meliorad supponit, et optima perfectionis coronat accessu. Magna et admirabilis Amandi gloria in salutari sancto: gloriam et decorem magnum posuerat Dominus super eum; sed, quanta fuerit virtutis ejus, sanctitatisque perfectio, sequentis attestatione miraculi declaratur. Ad urbeme Menapiorum, quæ Tornacus vulgato nomine dicitur, vir beatus ascenderat, patriam gloria sanctitatis illustrans, et gratiam suavitatis infundens populo jam credenti. Residebat ibi Comes Dotto Judex a Rege delegatus in provinciam, ut publicis actionibus ordinem, finem controversiis, judiciis formam, culpis supplicia, justa merentibus exhiberet. Sedente eo pro tribunali, vir a lictoribus exhibetur, corruptus infamia, correptus in culpa, miserabilis poena: cui mortis sententiam populus terribiliter inclamabat. Judex, sicut paullo truculentior et indulgens iræ justo amplius erat, ad clamorem plebis, in miserum, suspensionis ferale jaculatur edictum. Sed vir beatus, qui totus semper in Domino misericordiæ visceribus affluebat, miseratus addictum, partes suas apud Judicem suppliciter interponit: et dari sibi postulat animam, quam sententia supremæ damnationis involverat. Obstinationem plerumque parit elatio, et immitis nascitur de obstinatione contemptus. Immobilis manet animositas judicis, nec meritum sanctitatis advertit; sed precum supplicatione rejecta inrevocabiliter manere decernit, quæ semel fuerat indicta damnatio. Igitur ad patibulum miser trahitur, miserabilior cruciatu, quam diffinitione crudeli; sique jam totus fere plagis absumptus, ut non homo, sed cadaver ereptum bestiæ videretur.
32 Mens humilis non confunditur ad repulsam; sed in illius miseratione respirat, qui non derelinquit in finem, nec precem pauperis aversatur. Mox a facie judicis vir sanctus egreditur, et ad locum supplicii cum festinatione procedit; sed misericordiæ gressus, manus apparitorum violenta præcesserat, et extorta laqueo vita, carnis ac spiritus objecerat triste dissidium. Deponit itaque de ligno corpus exanime, et ad cellam, in qua orare consueverat, jubet assistentium manibus deportari. Hinc amotis omnibus, orationi totus incumbit, prodit ab intimo pectore sancta suspiria: rigat faciem piarum profluvio lacrymarum, et totis animæ viribus, in occursum Divinæ miserationis exurgit: ut ad vitam redeat sic extinetus, et ad salutis remedia denuo reparetur. Non præciditur a fonte rivus, nec vena beneficio propriæ fraudatur originis. Pius affectus in amplexum pietatis, obvia benignitate colligitur, et petitionem filii non avertit paterna dignatio. Redit transfuga spiritus in jus possessionis ereptæ, et redivivis donata sensibus, caro mortua suscitatur, exclusis tenebris lumina revolvuntur in lucem, et corporis ingesti rigore laxato, in pristini sermonis lingua, renovatur officium. Mane itaque facto, convocatis Fratribus, aquam vir sanctus jussit afferri, ut vulnerum sordes, ut fluxi cruoris asperginem, minister devotus ablueret, ne quid pietatis deesset officio. Credunt ad obsequium funeris, ablutionis exigi famulatum, et donandum corpus existimant beneficio sepulturæ. Sed ingressi cellam, colloquentem pariter, et assistentem viri Dei,
A quem defunctum reliquerant, non sine stupore et admiratione conspiciunt, magnificantes in opere tam solenni nisericordiam redemptoris. Quos vir sanctus humiliter obsecrat et obtestatur in Domino, ne publicent hoc secretum; sed silentio supprimant cautiori, quod non de merito fragilitatis humanæ, sed de indulgentia fuerat Divinitatis exceptum. Mens etenim sancta, numquam ab humilitatis tenore dissiliens, nihil aliud in operibus suis, nisi Divini nominis claritatem, nisi coelestis regni gloriam requirebat; humani favoris illecebras et hominum laudes, tamquam virus execrabatur horrendum. Loto igitur corpore, sic carnis scissuras, et hiantia vulnera solidavit: ut nullum superesset de pristina corruptione vestigium. Muneratum taliter remittens ad propria, sanum parentibus et incolumen resignavit.
33 Frustra quæritur latebra, cum fama loquatur in publicum, nec caret ornamento gloriae, quem glorificare Majestas æterna disposuit. Crescit in dies, lateque diffunditur amabilis Amandi nomen et gloria, et tamquam de promptuario luminis, gloriosus emicat de tanti admiratione miraculi magnificentiæ clarioris sincera serenitas. De tanta virtutis eminentia gratiam recipit ampliorem: rigore deposito Gentilium, colla pridem dura mollescunt, odiorum sepultis aculeis, persecutionis invidia defluit inamorem: et malitiæ vepres dulcorem referunt caritatis. Services spontaneas subjiciunt fidei sacramentis: et profligatis sedibus idolorum, sicut erroris terminum, sic exterminium deferunt feritati. Erigunt præclara dominicæ passionis insignia: et in honorem Salvatoris ecclesias et altaria sancta constituunt, ac fideli obedientia sancti Patris monita prosequuntur. a S. Landoaldum sociosque a S. Martino Papa adjutores datos S. Amando in terrio ejus itinere Romano ostendimus § 12. — b In altero § S. perversor. — c Philippus tradit S. Amandum obitisse anno 6.A: hanc anticipat, quasi sub Chlo'harto n facta, quæ sub Dagoberto et nepotibus Chlodoreo n et S. Sigeberto contigerunt. — d Ita MSS. ast edita, superponit. — e Hanc Menapiorum sedem vindicavimus § 3.
Conversio variorum ad vitam monasticam. Exilium et reditus S. Amandi. Baptismus S. Sigeberti.
Erat ex multo tempore desiderans videre eum a B. Gislenus, qui tamquam sidus eximium, cujus rutilans splendor ab oriente paret in occidentem, coelesti ductus oraculo, a Graciæ finibus migrarat inb Gallias. Hic cum viri Dei visione pariter etc alloquio fuisset instructus, et in opus sanctum continua fructificatione proficeret; occasione sumpta pro dedicatione monasterii sui, quod de novo construxerat, servum Dei diligentius studuit evocare: ut cumd B. Auberto Cameracensi Episcopo, novi operis fabricam, in gratiæ coelestis habitaculum consecraret. Hic dum sacris mysticis ambo pariter insudarent, et formæ visibilis exemplar fidelium mentibus satagerent convenienter imprimere, pio conventus auditu Madelgarius Comes, qui ete Vincentius, a seculi vanitatibus ad divinæ convertitur obsequia pietatis. Hic, cum inter Palatinos Principes clarus et nobilis, Regique gratissimus haberetur; mundo renuntians, vivificæ prædicationis instinctu, juxta beati Pontificis salutarem doctrinam, didicit a voluntatibus suis cor avertere, resistere carnisf affectibus, proprium nil habere: factusque est voluntariæ municeps paupertatis et sanctitatis laudabile propositum, gloriosæ consummationis exitu coronavit.
33 Laudatur arbor a fructibus, et ex odore suo balsama comprobantur. Pretium mercibus species et usus ascribunt, venustas operis commendat artificem; servo Dei celebrem compingit ornatum, quam in Christo per evangelium genuit susceptæ sobolis generosa fœcunditas. Inclyta virgog Aldegundis, quam formae dotibus et dignitate natalium, morum gratia fecerat et fidelis institutio digniorem, pudicitiæ procos et copulæ nuptialis illecebras fugiens, in incorruptionis æternæ thalamum pervenire cum titulo virginitatis ardentius affectabat. Hæc clandestinæ fugæ, silvestrisque latibuli beneficio, de manibus elapsa quærentium, ubi adh Altimontis monasterium præfatos comperit adventasse Pontifices; desiderium mora corporis non tardante, festinanter ad eos tamquam ad urbem refugii convolavit. Ad Sanctorum itaque procumbens vestigia, quid timeret, edocuit, aperuit quid optaret, quid expediret, petiit erudiri. Cujus animum fluctuantem B. Amandus diserto sermone reficiens, in arcem propositi celsioris evexit: et imposito sacri velaminis usu, sponso virgini, sponsam virginem i consecravit. Quæ voti compos roborata felicius, k Malbodium rediit, ubi primum latuerat. Ibi sancto annitente Pontifice, et l Dagoberti Regis munificentia suffragante, monasterium construxit Deo servientium feminarum.
36 Simili m B. Rictrudis cum filia S. Eusebia exemplo, gloriosi Pontificis monitis animata, munita consiliis, adjuta precibus, evecta suffragiis, n Martianis monasterio, quod sanctus Pater ante o fundaverat, sub ejusdem discipulo p Jonatho Abbate, vovit et exsolvit Domino salutaris continentiæ cælibatum.
37 Filius ejus q Maurontus, sancto Patre divina celebrante mysteria, cum sacris astaret reverenter altaribus; vidit idem sanctus Pontifex apis volatu caput girante circumdari. Concipit hic altius aliquid perspicax animus viri Dei, et quia ministra dulcoris est, et castitatis mater apicula, fideli conjectat auspicio, perpetuæ suavitatis in eo gratiam castimoniae merito propagari. Dehinc adolescentem secretius evocans, quid viderit, indicat: quid visio portendat, edisserit: et ad formam propositi r sanctioris invitat. Ille, licet amicis suadentibus, et matris connivente consilio, et hereditatis orbatæ provocante defectu, propensius ad conjugii copulam traheretur; ruptis necessitatum vinculis, salutaribus monitis animum pariter et caput inclinat: et præstito solenniter continentiæ voto, juxta morem Ecclesiasticum, beati Pontificis ministerio tonsuratur, et divinis efficaciter totus mancipatur obsequiis.
38 Nihil relinquit intentatum sancta sedulitas, nec difficultatis objectus affectum veræ pietatis elidit, vel amori sancto generat diffidentiam res timoris. Viritaque, ne quid sibi apud Dominum meriti defluat aut favoris, non sibi parcere proponit, ut saluti consulat aliorum, et ut congreget pereuntes, offerre proprii sanguinis hostiam non recusat. Igitur ad Sclavos iter s dirigit, quibus necdum fuerat annuntiatum de Christo: ut in castra fidei colligat alienos, et ad gloriam Regis æterni sub signis doceat militare coelestibus, et tyrannicis sathanæ legibus reluctari. Sed non est omnium fides, nec obediunt omnes Evangelio: quia non capiunt tenebræ luminis sacramentum; nec sementi congruit terra, quæ non humoris proprii fœcundatur impendiis. Paucis tamen ad fidem conversis, verbi divini curam delegat, et ministeria sacra disponit, ne quid posset deesse salvandis. Ipse vero ad proprias oves revertitur, cum pertinaciter et promiscue cetera turba in errorum suorum jaceret involucris: nec sibi videretur idoneum, si margaritas Domini mitteret ante porcos, et sanctum canibus erogari. Excusso itaque in eos juxta Domini præceptum pulvere pedum, commeatu felici evocatur in Gallias, et predicationis opus repetit intercisum.
39 Interea Dagobertus ingentibus victoriis, et rebus supra fidem prosperis factus elatior, a via justitiæ cõr deflectit in facinus, et flagitiis inquinat regiam
Agiam dignitatem. Conjugii violat sacramentum: et rejecta uxore legitima, in assumptæ pellicis demigrat amplexus. Quod ubi ad sancti Pontificis processit auditum, mœrore conficitur, innocentiæ statum, ruinam virtutis, regiæ majestatis injuriam, notam feralis exempli, mentis anxietate prosequitur. Et quia justus, ut leo, confidit, et probata virtus corripit insipientes, ingreditur audacter ad Regem, sicque hominem corripit, ut gradui deferat, et sic verbum reprehensionis exponit, ut nec offensæ locum perquirat aut gratiæ. Leonis feritas non verbere, sed blanditiis regitur; regia dignitas non reprehensione corrigitur, sed prosilit in furorem. Ad monita viri Dei, Regis animus contumescit in iram: Divinitatis honore calcato, pietatis eliminato respectu, jubet a regni sui finibus ministrum veritatis excedere: confusionis suæ reputans invenire solatium, si viri Dei removeat crudelis vindicta præsentiam. Ille vocis Divinæ non immemor: Si vos persecuti fuerint in una civitate, fugite in aliam, dat iræ locum, et ad interminationem Regis egreditur, remotiora u penetrat loca, reclinatorium pacis exilio quæritans et labori.
B40 Numquam tamen animus exulat a Divinis; sed verbum præstat Dominus evangelizanti virtute multa, et in die nubis et caliginis servum solatur insontem. Nocenti pœnas ingerit, et fructu ventris privat adulteram: quia juxta verbum Sapientis: Spuria vitulamina non dabunt radices altas, et semen ab iniquo thoro exterminabitur. Rex igitur de successione diffidens, repudium mandat adulteræ, et totus in alios transit affectus: hoc specialiter affectans, et sedulis expetens votis, ne careant sceptra regentibus, nec regia dignitas liberorum posteritate fraudetur. Tertius aptatur thalamus, et secundum Regis voluntatem virgo nobilis inducitur et fœcunda: quæ maritum sobole, regnatore subditos, regnum muneret successore. Inter hæc Dagobertus non immemor prævaricationis admissæ, ad Dominum convertitur ab ærumna delicti, dum cordi ejus infigitur terribilis spina judicii. Eleemosynis peccata redimit, obsecrationibus coëlum, donariis altaria confrequentat. Respicit Dominus humilitatem servi sui, et datur ei divino munere filius, parentum gloriatio, reparatio generis, spei bonæ titulus, gaudium subditorum. Deliberat ergo lætus et anxius pater, cui potissimum committere parvulum debeat, ad suscipienda regenerationis sanctæ salutaria Sacramenta: quem tanti muneris velitesse custodem, quem tutorem spei suæ, quem regiæ successionis ministrum præparet et altorem.
41Subit animum multa cogitantis Sancti memoria, solusque apud eum non dubiæ æstimationis judicio dignus quam maxime reperitur, cui jure debeat tantæ reverentiæ tam dulcis fasciculus assignari. Protinus ex ore Regis emissis circumquaque cursoribus, quæritur servus Dei, multoque repertus labore, cum gaudio et exultatione reducitur. Regredienti Dagobertus hilaris et jocundus occurrit, et injuriæ memor, et regiæ dignitatis oblitus, ingredientis vestigia pronus amplectitur, delicti veniam postulat, et errorem suum confessione humili detestatur. Pretiosus Domini Confessor, sicut mitis semper erat, et humilis corde, plusque veniam paratus x exerere, quam vindictam, prævenit humilitatis obsequio sic prostratum, jacentem sublevat, et gratiam compensat injuriæ. Factus ille de viri Dei benignitate securior, quid postulet, aperit: et, ut indultum sibi coëlitus parvulum coëlestibus innovet Sacramentis, multa supplicatione deposcit. Vir Domini, qui nihil in mundo nisi Domini voluntatem, nil nisi coëleste requirebat imperium, ne terreni Regis familiaritatem tali videretur usurpare voluisse commercio; primo quidem renuit; sed agente supplici Regis instantia, et idipsum supersuadentibus gloriosis viris, Audoeno et Eligio (quos adhuc regia familiaritas inter Palatinos Principes, dilectionis et fidei speciali celebrabat exemplo) reverenter annuit postulatis, et pium regiæ voluntati spopondit obsequium.
42y Convenientibus itaque Aurelianis in unum Magnatis et Primoribus regni, juxta Regis edictum, deportatur ad baptisterium parvulus sancti Pontificis ministerio sacris mysteriis innovandus. Cumque præsignatione solenni, juxta morem Ecclesiasticum, catechumenum eum faceret, quantæ apud Deum virtutis esset et gratiæ, Divina pietas in conspectu hominum mirabili declarat judicio. Puer namque quadraginta ferme ab ortu habens dies, cum, oratione finita, non esset in multitudine tam frequenti, qui locum suppleret idiotæ, clara voce respondit, Amen, et omnium qui audierunt in se oculos et corda convertit. Mirantur et stupent tam insolitum, tamque solenne miraculum: beatum prædicant Regem de tam felici susceptæ prolis auspicio: puero futuræ probitatis vaticinantur insignia, commendant in rei novitate bonitatem Dei, meritum viri sancti, gratiam Sacramenti. Renovatur itaque parvulus salutaribus Sacramentis, et in novam transfertur divino munere creaturam. Fit omnibus communis exultatio, referuntur ab omnibus gratiæ tanti muneris Largitori, et cum lætitiæ manipulis singuli revertuntur ad propria. Sic servi Dei favor et gratia gloriosius augmentatur, et quo diffusius circumfertur, dulcius enitescit. a Colitur S. Gislenus 9 Octobris. — b Belgicam scilicet, ubi ad Hainam fluvium, a quo Hannoniæ Comitabus appellatur, monasterium condidi, cui oppudum ad eo Gislenopolisdictum, accrevit. — c Hanc invisit, relicto Episcopatu Trajectensi, anno 6:0. — d Fulbertus in Vita S. Auberti
13 Decemb. refert etiam hanc consecrationem a SS. Auberti et Amando factam. Contigit circa an. 635. — e Colitur
14 Julii: in cujus Vita et S. Auberti endem referuntur. — f Alerum MS. voluptatibus. — g Traplicem S. Aldegundis Vitam dedimus 30 Januarii. — h De Al.imontensi monasterio egimus 16 Januarii ad Vitam S. Marcelli Papæ, cujus Reliquiæ illuc sunt translatæ. — i Hæc supra retultmus, facta circa an. 661. — k De opido Haimontæ Malbodio, a quo leuca distat monasterium Altimontense, egimus ad ejus Vitam. — I Imo S. Sigeberti, quem tam Austratiæ fiegem fuisse, et quam plurima monasteria condidisse, diximus i Februarii. — m De ius egimus ad Vitam S. Aladaldi marii i S Rictrudis 2 Februarii. — n De Marchianensi, seu Martinensi, monasterio egimus indem et supra § 4. Elegonter id descrivit Buzelinus 4.b i Gallo-Flandriæ cap. 41. — o Anno 648. — p S. Jonatus colitur 1 Aug. — q Hanc eandem his oriam refert Huebaldus in Vita S. Rictrudis. Id § 14 in senectue S. Amandi contisse diximus. — r Alier codex, arctior.s. s Circa annum 633, ut dictum § 10. — t Gomadrude, quod sterilis esset. — u Negnium Charilerii fratris Dagoberi adit exul anno 634. — x In allero MSS. exercere. — y Anno 638.
Biskupstvo sv. Amanda u Maastrichtu. Pismo pape sv. Martina.
Episcopatus S. Amandi Trajectensis. Epistola F S. Martini Papæ.
Svakako, nakon smrti blaženogaa Ivana, biskupa Maastrichta, uz gorljivu naklonost kraljab Dagoberta prema čovjeku Božjemu, izborom klera, molbom puka, privolom uglednika i glasom sunarodnjaka iz pokrajine, sluga Gospodnji se s poštovanjem i uporno traži, opirući se i nevoljko biva doveden na katedru, i glasom i željom svih proglašava se dostojnim pastirske brige. On postojano izjavljuje da je nedostojan časti, priznaje da je nedorastao bremenu, ne dovoljno koristan za brigu i manje prikladan za dostojanstvo. Ali nastojanja mnogih, poduprta žarom pobožnosti, jačaju i na biskupskoj se katedri uz opću privolu svih blagonaklono postavlja. Jer svi smatraju nedostojnim ako se tako slavna stolica ne uresi utjehom tako velikoga oca, ako tako veliki otac toliko vremena mora vojevati bez naslova, ako je kraljevski dom lišen tako vjernoga i blagog savjeta. Upitu tako iskrene pobožnosti blaženik, tužaljiv, žalostan i tjeskoban, popušta, i što se glasnije proglašava nedostojnijim, to ga svi smatraju dostojnijim, a iskazivanje svete poniznosti hvali se dostojnom pohvalom cijele zajednice. Pošto je dakle izvršeno ono što se u biskupskom ređenju obično i treba svečano iskazati:
Dh i papa sv. Martin hvali njegove napore, (R:h i) R: papa sv. Martin hvali njegove napore,
A sveti čovjek svom pronicavošću i marljivošću nastoji počastiti svoju službu, ispravljajući ono što je krivo, podupirući ono što je slabo, učvršćujući slomljeno, čuvajući zdravo i sabirući raspršeno. Ne pokazuje lik gospodara nad klerom, nego, postavši uzor stadu, svima se pruža kao primjer poniznosti, put pravednosti, zrcalo nevinosti, ures čednosti i znamen svetosti. Jednako se odnosi prema poniznima, a protiv oholih se podiže žarom pravednosti: u blagosti ispravlja one koji griješe, a buntovnike obuzdava ukorom pobožne strogosti. Marljivošću njeguje podložnike, jednake u dužnostima, s poštovanjem najviše, okrepa siromaha, tješitelj ožalošćenih, miljenik puka, slava velikaša: širitelj spasenja i milosti u svima.
44 Mt 10, 22 i 24, 13 F 2 Tim 3, 12l (R:f g) R: ističe se u svakoj vrsti kreposti:
B
44 Ali, kao što je pisano: Evo, oni koji mu služe nisu postojani, i u svojim anđelima nalazi opačinu, u poslužiteljima žrtvenika pronađena je tužna i mučna nevolja, i njihovo je jadno ponašanje nađeno manjkavim prema težini svetišta. Jer svećenici i đakoni, koji bi se čvršće i iskrenije trebali vezati uz nebeske obrede, odbacivši obzir straha Božjega, služili su gozbama i pijanstvima, ležajima i razvratnostima, vršeći brigu tijela u požudama i ispunjavajući požude svoga oca đavla sramotnostima naslade. Žalosti se u duhu sveti čovjek i, uspravljajući se u žar jakosti pravednom strogošću, postojano ustrajava kod onih koji lutaju, kori, ukori, zaklinje u zgodno i nezgodno vrijeme, naviješta put nevinosti i motikom ispravljanja nastoji iščupati iz Gospodnjega vinograda gustoću trnja. Ne vjeruje lako lijeku beznadna bolest niti rado prima riječ istine otvrdnula zloba. S proždrljivim plamenom zajedno živi daždevnjak, a ono što se čovjeku daje na propast, zmiji daje život. Tako u svome talogu počiva bolesna bezbožnost, i nesretna plodnost lošega korijena klija grmlje prijestupa. Uhvaćen, jež se sklupča u kuglu i trncima bodlji okrvavi ruku onoga koji ga dotiče. Tako buntovna i prijevarna gomila zlonamjernika ne samo da ne sluša spasonosne opomene, nego štetnim spletkama nasrće na nedužnoga, i umjesto dobročinstva svete pomoći izaziva progonstva i uvrede.
46 C
45 Kralj Dagobert u međuvremenuc završava svoj posljednji dan, dok umjesto njega kraljuju njegovi sinovi Klodovik ud Neustriji, a u Austraziji Sigebert, kojega je bl. Amand krstio. Razmatrajući isti čovjek Gospodnji da njegova marljivost nimalo ne napreduje, da briga nimalo ne pridonosi i da ne zaslužuje naklonost osim bodaca protivljenja i podzemnih rovova mržnje, odlučio je sakriti se i izaći iz sredine pokvarenoga i izopačenoga naraštaja, da se ili onima ne bi povećala težina grijeha zbog pobune ili da se, zbog njihovih krivnji, njegov trud ne bi činio besplodnijim. Ali jer je mudro ispitivati odluke i ne padati brzo u novosti lakom promjenljivošću, kao što se kaže po Salomonu: Sve čini uz savjet i nakon djela nećeš se kajati, uputivši poslanstvo u Grad, poslao je zapečaćeno pismo o poteškoćama preuzetoga truda i želji svoga srca bl.e Martinu, tada rimskom prvosvećeniku, želeći se poslužiti savjetom onoga pod čijom je vlašću bio. Njega je apostolski muž, čitajući ga očima punim poštovanja i pobožnim razumom, odgovorio pismom punim utjehe i poštovanja, potičući ga na krepost ustrajnosti kojom se ovjenčavaju zasluge svih vjernih. Jer već je, dok se širio glas o njemu, svetost života, ustrajnost propovijedanja i milost čudesa postala poznata blaženomu papi, i onoga koga je Bog ispunio milošću iskrenije je i žarče ljubio. Osim toga, poslao mu je moći svetaca koje je bio zatražio i izvanredan svezak sinodskih odluka, koji je on samg dao prepisati podijeljen uf pet svezaka, i poslao upute koje treba prenijeti kralju Sigebertu. Odatle se daje razumjeti da je bl. Amand bio velike zasluge i imena: njega je tako veliki ispovjedalac, stup vjere i otac opće Crkve, obdario znamenjima tako velikoga udostojenja, čiju je odsutnu nazočnost obuhvaćao bliskim pogledom, kojega se dostojnije i slađe spominjao u onom dijelu sebe jer se vjernije i radosnije posjeduje razlog prijateljstva. Da bi se pak tvrdnja našega spomenutoga izlaganja, pošto se ukloni oblak sumnje, potvrdila, bilo je drago ovome našem govoru pridodati spomenuto pismo istoga pape upućeno bl. Amandu, čiji je ovakav oblik:
46h Najdražem bratu Amandu Martin.
Primajući pismo tvoga bratstva sastavljeno revnošću pobožnosti, poznato je da se naš duh okrepljuje, utoliko više što, prezirući kolebljive i prolazne naslade ovoga svijeta, pouzdano teži onim darovima koji su vječni i uzvišeni i daju se za služenje Gospodinu Bogu našemu. Iz izvješća dakle, prema sadržaju pisma tvoga bratstva, onoga koji donosi ova pisma, upoznali smo borbu tvojih napora iz kojih se poniznim duhovima i skrušenim tijelima imaju udijeliti darovi budućih radosti. Jer, budući da se nikakvom usporedbom ne može izjednačiti ono što naš Stvoritelj uzvraća za dobra služenja, dok se u kratkom i malom vremenskom razdoblju završavaju napori koje podnosimo iz ljubavi prema njemu, zbog razmatranja o okrepi moramo dragovoljno podnositi tjeskobe sadašnjega života. Ali koliko nam djelovanje vaših napora donosi veliko obilje radosti, toliko se žalostimo zbog tvrdoće svećenika toga naroda, jer, zanemarivši sredstva svoga spasenja i prezirući služenje našemu Otkupitelju, otežavaju se savezima poroka. Njime treba pripraviti spasenje utoliko što je nama nužno prednjačiti neumornim propovijedanjima koliko nas na to potiče udvostručena dodjela talenata povjerenih savršenom poslovanju i tvrdnja Gospodnjega glasa da primimo njegov počinak. Naime, javljeno nam je da se prezbiteri ili đakoni i drugi crkvene službe nakon svojih ređenja kaljaju padom i da je zbog toga tvoje bratstvo prisiljeno na preveliku tugu i da želi položiti pastirsku službu zbog njihova neposluha i izabrati oslobođenje od biskupskih napora te provoditi život u šutnji i dokolici, radije nego da ostane u onome što ti je povjereno, dok Gospodin govori: Blažen tko ustraje do kraja. Odakle naime blažena ustrajnost, ako ne iz kreposti strpljivosti? Jer prema apostolskom navještaju svi koji žele pobožno živjeti u Kristu podnose progonstva. Stoga, najdraži brate, neka vas gorčina nevolja ne prisili da odstupite od pobožne odluke svoga duha, razmatrajući koliko je za naše otkupljenje i oslobođenje podnio naš Stvoritelj i Gospodin i kakvim je pogrdama bio predan da bude mučen kako bi nas oslobodio od okova đavolske vlasti.
47 Stoga nipošto nemoj iskazivati sućut onima koji griješe u ovakvu grijehu, na uništenjek kanona. Jer tko jednom nakon svoga ređenja padne u grijeh, odsada će već biti svrgnut i neće moći postići nijedan stupanj svećeništva, nego neka mu bude dovoljno da, dokle god živi, ustraje u toj istoj pokori uz neprestana jadikovanja i suze, kako bi počinjeni grijeh mogla izbrisati Božja milost. Jer ako tražimo da se u svete redove promiču takvi kojima nikakva bora ni ikakva zaraza života ne smeta, koliko li više, ako netko nakon svoga ređenja padne u grijeh i pokaže se podložnim grijehu prijestupa, mora na svaki način biti spriječen da blatnim i onečišćenim rukama dotiče otajstvo našega spasenja? Neka takavl uvijek prema odredbama svetih kanona bude svrgnut u ovome životu, da ga onaj koji ispituje nutrine duha i ne raduje se da ikoja od ovaca luta, kad ugleda njegovu iskrenu pokoru, na strašnom sudu ima izmirena. Stoga ponovno potičemo tvoju ljubav da, po primjeru onoga koji je za nas htio trpjeti i umrijeti, spremni ostanete u svim njegovim službama. I neka nam ne bude teško podnositi vremenite muke za Kristovo ime, nego neka nas dobitci buduće nagrade uvjere da podnosimo nevolje ovoga svijeta. Pisano je naime: Što ću uzvratiti Gospodinu za sve što mi je uzvratio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje. Toliko se naime od nas traži koliko možemo pružiti dužnosti našega služenja. I budući da je sve što se moglo pružiti da se ojačaju duhovi vašega bratstva, uz dar milosti višnjega Veličanstva, bez sumnje vama očito, preostaje da o drugome, o čemu nas je po svojim pismima pitao, očitujemo tvomu bratstvu.
48 Vjerujemo naime da je do vas doprlo kako je na smetnju pravoj vjeri i gaženje katoličke Crkve, prije otprilikem petnaest godina, odn Sergija, lažnoga carigradskoga biskupa, koji je imao u pomoćio tadašnjega cara Heraklija, niknula prokleta i odvratna krivovjerja koja obnavlja zabludup apolinarista,q severijanaca,r eutihijanaca is manihejaca. Nju je na gore povećao njegov nasljednikt Pir, isti taj biskup koji je u oholosti častoljublja prigrabio carigradsku stolicu. Zbog toga ih jeu Apostolska Stolica češće opominjala mnogim nagovaranjima, posvjedočenjima i ukorima da se povuku od takve zablude i vrate u svjetlo pobožnosti iz kojega su pali. I ne samo da to nisu nipošto htjeli učiniti, nego je i sada njegov nasljednikx Pavao, oskvrnitelj vjere, carigradski biskup, smislio drugi, opakiji pokušaj na štetu katoličke vjere: kao da poništava ono što su njegovi prethodnici krivovjerno iznijeli, nagovorio je našega najblažega vladara da se svetogrdnom drskošću izda carskiy tip, pun svake nevjere, u kojem je proglašeno u što su svi kršćanski narodi trebali vjerovati. Stoga smo smatrali nužnim, da zbog kakva nemara i štete duša koje su nam povjerene ne budemo vezani krivnjom neispravnosti, sazvati u ovome rimskom gradu opći skup braće i naših subiskupa. U njihovoj su nazočnosti zločinački spisi spomenutih krivovjeraca ispitani i razotkriveni, i apostolskim mačem i odredbama Otaca osudili smo ih jednim ustima i jednim duhom, da svi, upoznavši zabludu koja je u njima sadržana, ni na koji način ne budu okaljani njihovim onečišćenjem. Stoga smo predvidjeli da vam sada uputimo sveske sinodskih djela, zajedno s našom Enciklikom, iz čijega niza možete pomno naučiti sve i ugasiti njihove tmine zajedno s nama, kao sinovi svjetlosti.
49 Zato neka se tvoje bratstvo potrudi da to svima učini poznatim, da zajedno s nama proklinju tako odvratno krivovjerje, te da mogu učiti o sakramentima svoga spasenja i održe sinodski skup, ostvaren od svih braće i naših subiskupa onih krajeva, prema sadržaju pisma Enciklike koju smo uputili, zajedno s vašim potpisima koje nam treba poslati: potvrđujući i slažući se s onim što smo mi odredili za pravovjernu vjeru i uništenje nedavno nastale mahnitosti krivovjeraca. I Sigeberta, našega najodličnijega sina, kralja Franaka, za lijek njegova kršćanstva, što savjetodavnije opomeni i zamoli da nam iz reda naše braće uputi najdraže biskupe koji bi, uz dopuštenje Božanskoga pomilovanja, trebali vršiti poslanstvo Apostolske Stolice, a ono što je izvršeno na našem saboru dat ćemo da se bez sumnje, s ovim našim sinodskim pismima, prenese našemu najblažemu vladaru, da, postavši dionikom naših napora, može postići puninu nagrade i naći zaštitnika svoga kraljevstva onoga zbog čijega se razloga zna da se zaziva. Jer znamo da ga se na to potiče i u njegovu pismu.
50 A moći svetaca, o kojima nas je opomenuo donositelj ovoga pisma, zapovjedili smo da se dadu. Jer kodeksi su već ispražnjeni iz naše knjižnice, pa mu nismo nikako imali odakle dati, a prepisati nije mogao jer je žurno pohitao da se vrati iz ovoga grada. Budući da je to dakle tako unaprijed spomenuto, potičemo tvoje bratstvo da se u djelo provede ono što smo vam napisali pismom. Bog te čuvao čitava i zdrava, najdraži brate. a Godine 646, 25. srpnja., b Štoviše sv. Sigebertu, tri godine nakon smrti Dagoberta., c Godine 641, 19. siječnja., d U Neustriji ili Zapadnoj Franačkoj, kako su govorili stariji., e Sv. Martin postavljen godine 647, odveden u progonstvo godine 653, štuje se 12. studenoga., f Djela Sinoda održanoga u Rimu pod papom sv. Martinom u 8. godini Konstansa, 7. listopada, u 8. indikciji, godine Kristove 649, nalaze se podijeljena u pet tajništava, zasjedanja ili sjednica., g U Actis S. Martini kaže se: čineći primjerke, koje je dao prepisati: jer niže kaže: Predvidjeli smo da vam uputimo sveske., h Nalazi se to Pismo na kraju spomenutoga Sinoda i u svesku Koncila Galije koje je izdao Sirmond. Usporedili smo ga s rukopisima iz Elnona, Saint-Amanda i četirima drugima., i Drugi: primajući i primajući., k Ove Papine riječi prenio je Gracijan u dekretu dist. 50 pogl. 2. Tko jednom nakon, l Ovo također navodi Gracijan dist. 50 pogl. 12., m Dakle oko godine Kr 634, 24. godine cara Heraklija, kada je za patrijarha jeruzalemskoga postavljen pravovjerni Sofronije, pod kojim je bilo osuđeno krivovjerje monotelita, koje je počelo u 20. godini Heraklija, godine Kristove 630., n Postavljen je Sergije u 7. godini cara Foke i godinu dana prije carstva Heraklija, dakle godine Kristove 609; a umro je u 3. indikciji kod Nikifora u Brevijaru godine 636., o Zatim je umro u 31. godini vladavine, godine Kristove 641, osam godina prije nego što je napisano ovo pismo., p Tako u spomenutom zapisniku Sinoda; papa sv. Martin prenosi da je Sergije po bezbožnom Apolinariju ustanovio jednu volju i djelovanje u Kristu. Počelo je to krivovjerje pod carevima Valensom i Valentinijanom, osudio ga je papa sv. Damaz u Rimu na Sinodu godine 373; o njemu govori Sozomen u 6. knjizi, pogl. 25., q Sever živi pod carem Zenonom. Papa sv. Martin na navedenom mjestu kaže da je Kir Aleksandrijski po uzoru na krivovjerce acefale propovijedao jedno djelovanje u Kristu., r Eutih je ukinuo svaku razliku naravi u Kristu, osuđen na Ekumenskom kalcedonskom saboru., s Manihejci su izmislili mnoge basne o Kristu, koje prenosi prezbiter Timotej kod Combefisa u Historia Monothelitarum na stranici 431., t Nasljednik Sergijev protjeran je pod Konstansom godine 642., u Ponajviše prethodnici sv. Martina Ivan IV i Teodor., x Sjedi Pavao od 1. godine cara Konstansa do 11. godine, od godine Kristove 641 do 652., y Tipom pisac Vita S. Martini naziva bolest izmišljenoga krivovjerja kojom se razara katolička dogma i slabe sva bez iznimke svjedočanstva svetih Otaca, te nije dopušteno ispovijedati ni jednu ni dvije volje ili djelovanja u Kristu Gospodinu., z U 6. indikciji godine Kristove 648., aa Sv. Martin je, kako se čita u njegovim Aktima, poslao primjerke po svim Crkvama Istoka i Zapada i poslao po rukama pravovjernih vjernika., bb Sirmond u Concilia Galliae, vašim., cc Tako rukopisi, kao što i Sirmond čini da se izostavi.
Sane post decessum beati a Joannis Trajectensis Episcopi, fervente circa virum Deib Dagoberti Regis affectu, electione Cleri, petitione populi, honoratorum assensu, comprovincialium voto, servus Domini reverenter et instanter expetitur, renitens et invitus trahitur ad Cathedram, et pastorali cura dignus, omnium voce et desiderio conclamatur. Ille se honore indignum constanter edicit, oneri se fatetur imparem, non satis utilem curæ, minus idoneum dignitati. Sed pietatis subnixa zelo multorum studioa convalescunt, et in Cathedra pontificali, generali omnium assensu favorabiliter collocatur. Indignum siquidem judicatur ab omnibus, si tam clara Sedes, tanti patris solatio non ornetur, si tantus Pater tanto tempore, sine titulo debeat militare, si tam fideli dulcique consilio domus regia defraudetur. Tam sinceræ devotionis instantiæ vir beatus, querulus, tristis et anxius acquiescit, et quo indigniorem se clamitat. dignior ab omnibus æstimatur, dignoque universitatis præconio, sanctæ humilitatis exhibitio commendatur. Peractis igitur, quæ in ordinatione Pontificis solent et debent solenniter exhiberi:
A beri: vir sanctus omni sagacitate, et studio satagit honorare ministerium suum, prava corrigens, debilia sustentans: consolidans fracta, sana conservans, dispersa recolligens. Non exerit typum dominantis in Clero; sed forma factus gregis, omnibus se præbet humilitatis exemplum, justitiæ viam, innocentiæ speculum, castimoniæ decus, titulum sanctitatis. Equabilem se præstat humilibus, in elatos rectitudinis erigitur zelo: corrigit in mansuetudine delinquentes: rebelles piae severitatis animadversione concludit. Colit diligentia subditos, pares obsequiis, reverentia summos, recreator pauperum, mœrentium consolator, plebis deliciæ, gloriæ Magnatorum: salutis in omnes et gratiæ propagator.
B
44 Sed, quemadmodum scriptum est: Ecce, qui serviunt ei, non sunt stabiles, et in Angelis suis reperit pravitatem; reperta est in ministris altaris tristis et ærumnosa calamitas, et inventa est eorum misera conversatio ad pondus sanctuarii minus habens. Sacerdotes namque et Levitæ, qui coelestibus cæremoniis arctius deberent et sincerius obligari, respectu divini timoris abjecto, commessationibus et ebrietatibus, cubilibus et impudicitiis deserviëbant, curam carnis agentes in desideriis, desideria patris sui diaboli, voluptatis obscenitatibus adimplentes. Angariatur animo vir beatus, et in fortitudinis zelum justa severitate se subrigens, constanter insistit errantibus, arguit, increpat, obsecrat opportune et importune, prædicat innocentiæ viam, et correctionis sarculo de vinea Domini densitatem veprium conatur avellere. Non facile medicamini desperata credit infirmitas, nec libenter verbum veritatis recipit indurata malitia. Flammis edacibus salamandra convivit, et, quæ in exitium dantur homini, vitam præstant venena serpenti. Sic in fæcibus suis malesana requiescit impietas, et prævaricationum frutices radicis malæ germinat infausta secunditas. Deprehensus in sphæram se convolvit ericius, et attrectantis manum spinarum cruentat aculeis. Sic malignantium rebellis et fraudulenta congeries, non solum monitis salutaribus non obaudit; sed machinationibus noxiis appetit innocentem: et pro subventionis sanctæ beneficio, persecutiones excitat et offensas.
C
45 Rex interea Dagobertusc diem claudit extremum, regnantibus pro eo filiis suis Clodoveo ind Francia, et in Austria Sigeberto, quem B. Amandus de sacro fonte susceperat. Considerans idem vir Domini, suam nihil industriam proficere, nil conferre sollicitudinem, benevolentiam nil mereri, nisi contradictionum stimulos, et cuniculos odiorum, latere disposuit, et exire de medio nationis pravæ et perversæ, ne vel illis de rebellione delicti pondus accresceret, vel eorum culpis exigentibus, labor suus infructuosior appareret. Sed quia sapientis est examinare consilia, et non cito ad nova facili volubilitate prolabi, sicut per Salomonem dicitur: Omnia fac cum consilio et post factum non poenitebis, directa ad Urbem legatione, laboris suscepti molestias, et desiderium cordis sui B.c Martino tunc Romano Pontifici, signatis direxit apicibus, ejus volens uti consilio, cujus suberat potestati. Quos plenis veneratione oculis vir Apostolicus, pio perlegens intellectu, plenam consolationis et reverentiæ rescripsit epistolam, cohortans eum ad perseverantiæ virtutem, qua fidelium omnium merita coronantur. Jam enim famæ discurrente præconio, vitæ sanctitas, prædicationis instantia, gratia virtutum beato Papæ innotuerant, et quem Deus perfuderat gratia, sincerius ab eo et ardentius amabatur. Destinavit preter hoc ei Sanctorum pignora, quæ postulaverat, et synodalium decretorum volumen egregium, quodf quinque partitum tomis ipseg descripserat, et mandata Regi Sigeberto perferenda transmisit. Unde datur intelligi B. Amandum magni meriti, et nominis extitisse: quem tantus Confessor, fidei columna, et universalis Ecclesiæ Pater, tantæ dignationis muneravit insignibus, cujus absentem præsentiam familiari recolligebat intuitu, quem dignius ea sui parte recolebat et dûlicus, quia fidelius atque jocundius amicitiæ ratio possidetur. Ut vero prædictæ locationis nostrae assertio, deterso dubietatis nubilo, confirmetur, præfatam epistolam ejusdem Papæ ad B. Amandum directam, huic nostro sermoni subjungere placuit, cujus iste modus est:
46 h Dilectissimo Fratri Amando Martinus.
Fraternitatis tuæ, studio pietatis congestam epistolam i suscipiente, animus noster relevari cognoscitur: quippe quoniam hujus seculi fluctivagas, atque transitorias, despiciens oblectationes, illa quæ perpetua et sublimia dona pro Domini Dei nostri obsequiis tribuuntur, appetere certum est. Ex relatione igitur, juxta tenorem tuæ fraternitatis epistolæ, latoris præsentium, laborum tuorum certamen cognovimus, ex quibus coelestis patriæ ascensum humiliatis mentibus, atque contritis corporibus, vobis futurorum gaudiorum largienda sunt munera. Nam, cum sit nulli omnino comparationi coæquandum, quod a Creatore nostro pro bonis servitiis compensatur, dumbrevi atque parvo temporis spatio finiuntur labores, quos pro dilectione ipsius sustinemus; consideratione refrigerii nos oportet libenti animo tolerare præsentis vitæ angustias. Sed, quantum nobis laborum vestrorum operatio magnam gaudii ubertatem inducit, tantum pro duritia Sacerdotum gentis illius conterimur, quod postpositis salutis sue suffragiis, atque Redemptoris nostri contemnentes servitia, vitiorum fœderibus ingravantur. Quibus ad præparandam salutem, quandoquidem tanto nos necesse est importunis prædicationibus imminere, quantum perfectæ negotiationis, creditorum nobis talentorum duplicat assignatio, atque Dominicæ vocis ad suscipiendam ejus requiem persuadet assertio. Suggestum est namque nobis eo quod Presbyteri, seu Diaconi, aliique sacerdotalis officii post suas ordinationes, in lapsum inquinantur, et propterea nimio mœrare fraternitatem tuam adstringi, velleque pastorale obsequium pro eorum inobedientia deponere, et vacationem ab episcopatus laboribus eligere, et silentio atque otio vitam degere; quam in his, quæ tibi commissa sunt, permanere: dicente Domino, Beatus qui perseveraverit usque in finem. Unde namque beata perseverantia, nisi de virtute patientiæ? Quia secundum apostolicam prædicationem omnes qui voluerint in Christo pie vivere, persecutiones patiuntur. Ideoque, frater carissime, non vos afflictionum amaritudo a pio mentis vestræ proposito coarctet recedere, considerans quanta pro absolutione nostri et liberatione, Creator Dominusque noster pertulerit, quibusque contumeliis afficiendum tradiderit, ut nos a vinculis potestatis diabolicæ liberaret.
47 Propterea nullatenus in hujusmodi peccato delinquentibus, ad destructionem k canonum, compassionem exhibeas. Nam qui semel post suam ordinationem in lapsum ceciderit; deinceps jam depositus erit, nullumque gradum sacerdotii poterit adipisci; sed sufficiat ei lamentationibus fletibusque assiduis quoad vixerit, in eadem poenitentia perdurare: ut commissum delictum divina gratia extinguere valeat. I Si enim tales quærimus ad sacros ordines promovendos, quibus nulla ruga, nullumque vitæ contagium præpediat; quanto magis; si post ordinationem suam quispiam in lapsum ceciderit, et prævaricationis peccato deprehendatur obnoxius, omnimodo prohibendus est, cum manibus lutulentis atque pollutis, mysterium nostrae salutis tractare? Sique hujusmodi
A hujusmodi semper juxta sacrorum canonum statuta in hac vita depositus, ut ab illo qui mentis interiora scrutatur, nullumque de ovibus errare congaudet, dum aspexerit sinceram pcenitentiam ejus, in terribili judicio habeat reconciliatum. Ideoque iterum hortamur caritatem tuam, exemplo ejus qui pro nobis pati et mori voluit, promptos vos in cunctis ejus servitiis permanere. Neque nos pigeat temporales cruciatus pro Christi nomine sustinere; sed emolumenta futuræ remunerationis, hujus seculi vexationes tolerare remunerationis, hujus seculi vexationes tolerare persuadeant. Scriptum namque est: Quid retribuam Domino pro omnibus quæ retribuit mihi? Calicem salutaris accipiam, et nomen Domini invocabo. Tantum enim a nobis exigitur, quantum possumus famulatus nostri obsequia commodare. Cumque cuncta quæ nobis, ad confortandos fraternitatis vestræ animos, poterant ministrari, largiente supernæ majestatis clementia, vobis sint procul dubio manifesta; restat ut de aliis, quæ nos per sua scripta consuluit, fraternitati vestræ significemus.
48 Credimus etenim ad vos pervenisse quomodo in conturbatione rectæ fidei, et catholicæ Ecclesiæ conculcatione, ante hos plus minus m quindecim annos, a n Sergio falso Episcopo Constantinopolitano, in auxilio habente o tunc imperantem Heraclium, execranda et abominanda hæresis pullulavit p Apolinaristarum, et q Severianorum, r Eutychianistarum, atque s Manichæorum errorem renovantem. Quam successor ejus t Pyrrhus, idemque Episcopus, qui ambitionis fastu Constantinopolitanam Sedem arripuit, in deterius auxit. Pro quare sæpius u Apostolica Sedes persuasionibus, contestationibus atque increpationibus plurimis, ammonuit eos; quatenus ab hujusmodi errore recederent, et ad lumen pietatis, ex quo lapsi sunt, remearent. Et non solum hoc facere nullatenus voluerunt; sed et nunc successor ejus x Paulus, temerator fidei, Episcopus Constantinopolitanus aliud nequius excogitavit in præjudicio catholicæ fidei conamen: quasi quæ a decessoribus suis hæretice exposita fuerant destruens, et imperialem y typum, sacrilego ausu, totius plenum perfidiæ, a clementissimo Principe nostro z fieri persuasit, in quo promulgatum est, ut omnes populi Christiani credere debuissent. Ideoque necesse habuimus, ne pro quadam negligentia et animarum detrimento, quæ nobis commissæ sunt, culpa rectitudinis adstringamur: coetum generalem fratrum et Coepiscoporum nostrorum, in hac Romana civitate congregare. Quorum præsentia memoratorum hæreticorum scelerosa conscripta examinata atque denudata sunt, et Apostolico mucrone, Patrumque definitionibus, uno ore, unoque spiritu condemnavimus, ut cognoscentes universi errorem, qui in eis continetur, eorum pollutione nullatenus maculentur. Unde prævidimus volumina gestorum synodalium in præsenti vobis aa dirigere, una cum Encyclia nostra, ex quorum serie omnia subtiliter potestis addiscere, et tenebras illorum nobiscum, ut filii lucis, extinguere.
C
49 Idcirco studeat fraternitas tua omnibus eadem innotescere, ut tam abominandam hæresim nobiscum execrentur: quamque suæ salutis sacramenta indiscere valeant, atque synodali conventione, omnium fratrum et Coepiscoporum nostrorum partium illarum effecta, secundum tenorem Encycliae a nobis directæ scripta, una cum subscriptionibus vestris nobismet destinanda concelebrent: confirmantes, atque consentientes eis, quæ pro orthodoxa fide, et destructione hæreticorum vesaniæ nuper exortæ a nobis statuta sunt. Et Sigebertum præcellentissimum filium nostrom Regem Francorum, pro suæ Christianitatis remedio, consultissime ammone atque precare, dirigere nobis ex corpore fratrum nostrorum, dilectissimos Episcopos, qui Sedis Apostolicæ legatione, divina concedente propitiatione fungi debeant, et quæ in nostro concilio peracta sunt, cum his synodalibus apicebus bb nostris, ad clementissimum Principem nostrorum sine dubio asportari cc faciemus, ut nostrorum laborum particeps effectus, mercedis cumulum adipisci valeat, et sui regni protectorem invenire eum, cujus caussa flagitari dignoscitur. Hoc namque et in ejus epistola exhortari eum cognoscimus.
50 Reliquias vero Sanetorum, de quibus præsentium lator nos admonuit, dari præcepimus. Nam codices jam exinaniti sunt a nostra bibliotheca, et unde dare ei nullatenus habuimus: transcribere autem non potuit, quoniam festinanter de hac civitate regredi properavit. His igitur ita prælibatis, quæ a nobis per epistolam vobis scripta sunt, effectui mancipari fraternitatem vestram hortamur. Deus te incolumem custodiat, dilectissime frater. a Anno 646, 25 Julii. — b Imo S. Sigeberto, triennio post mortem Dagoerti. — c Anno 641, 19 Januarii. — d In Neustria seu Francia Occidentali, ut antiquiores loquebantur. — e S. Martinus creatus anno 647, in exilium deportatus anno 653· colitur 12 Novembr. — f Aca Synodi Romæ sub S. Martino Papa habitæ anno Constantis 8, in Nonas Octobr. Indictione 8 tum capta, Christi 649, distincta habentur quinque secretariis, actionibus, vel sessionibus. — g In Actis S. Martini dicitur, faciens exemplaria: quæ describi curaverat: infra enim ait · Prævidimus vobis dirigere volumina. — h Exiat ea Epistola in fine dicia Synodi, et tomo Conciliorum Galliae a Sirmondo editorum. Eandem contulinus cum MSS. Elnonensi, Blandinensi et quannor aliis. — i Alii suscipiens et suscipientes. — k Hæc Pontificis verba retulit Gratianus in decretum dist. 50 cap. 2. Qui semel post — l Hæc quoque recitat Gratianus dist. 50 cap. 12. — m Ergo circa annum Ch. 634, Heraclii Imp. 24, quo Patriareha creatus fuit Herosolymitanus Sophronus orthodoxus, sub quo hæresis Monotheliarum, quæ anno Heraclii 20, Christi 630 caperat. fuit damnata. — n Creatus est Sergius. anno Phoæ Impera-oris 7, et anno uno ante Imperium Heraclii, ergo Christi 609: mortuus vero Indictione 3 apud Nicephorum in Breviario, anno 636. — o Dein mortuum anno imperii 31, Christi 641, oclo annis antequam hæc epistola scriberetur. — p Ita in dicia Synodo secretorio; S. Martinus Papa tradit Sergium unam, secundum impium Apollinarem, in Christo voluntatem et operationem instituere. Capit ea hæresis sub Imperatoribus Valenæ et Valentiano, damna a S. Damaso Papa Romæ in Synodo anno 373: agit de ca Sozomensib. 6 cap. 25. — q Severus sub Zonone Imperatore vivit. S. Morinus Papa loco ciato ait. Cyrum Alexandrinum ad similitudinem Acephalorum hæreticorum unam operationem in Christo predicasse. — r Eutyches natararum in Christo omne discrimen sustulit, damnaus in Chalcedonensi Synodo Oecumentica. — s Manihæi plurima de Chris o jabulas commenti erant, quas resert Timotheus Presbyter apud Combefis in Hisoria Monotheliarum pagina 431. — t Successor Sergii ejectus est sub Constante anno 642. — u Potssisum S. Martini decessores Joannes iv et Theodorus. — x Sedit Paulus ab anno i Constanti: Imperatoris ad annum u, ab anno Chriti 641 ad 632. — y Typum auctor Vite S. Martini appellat morbum inventæ hæreseos quo Catholicum dogma destruitur, et omnes omnino voces sanctorum Patrum enervantur; et nec unam nec duas voluntates aut operationes in Christo Domino licet confiteri. — z Indictione 6 anno Christi 648. — aa S. Martinus. ut in ejus Actis legitur, exemplaria per omnes Ecclesias Orientis et Occidentis direxit, et per manus orthodoxorum fidelium direxit. — bb Sirmondus in Conciliis Gallæ, vestris. — cc Ita MSS. ut Sirmondus omitti faciemus.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.