§ X. Chronologia stabilita a nativitate S. Amandi usque ad annum Christi 1636.
§ X. Chronologia stabilita a nativitate S. Amandi usque ad annum Christi IOCXXXVI.
Ono što je 1. veljače dokazano uz životopis sv. kralja Sigeberta, nalažemo da čitatelji ovdje imaju na pameti, naime da pri određivanju vremena franačkih kraljeva prve, merovinške loze nisu primjenjivane godine Kristove, papa, careva, rimskih konzula, pa čak ni, osim u nekim saborima, indikcija, nego su se naznačujući samo godine kraljeva koji su jedni druge nasljeđivali uobičajile tada razlučivati vremenske razlike. Kraljevi pak Franaka pod kojima je živio sv. Amand jesu ovi: Klotar II., Dagobert, sv. Sigebert kod Austrazijaca i njegov brat Klodvig II. kod Neustrijasca, zatim njegova tri sina: Klotar III., Hilderik, najprije pozvan da upravlja uzdama samo Austrazije, a zatim i Neustrije, te Teodorik: čija smo vremena vladanja točno prikazali 1. veljače uz životopis sv. kralja Sigeberta, §§ IX., X., XI. i XII., te u Diatriba de Episcopatu Trajectensi, knj. 2.
Quod Kalendis Februarii ad Vitam S. Sigeberti Regis probatum est, ejus hic jubemus meminisse lectores, scilicet Francorum Regum stirpis primæ Merovingicæ temporibus discernendis non fuisse adhibitos annos Christi, Pontificum, Imperatorum, Consulum Romanorum, aut etiam, nisi in quibusdam Conciliis Indictionum; sed solis annis Regum invicem succedentium indicatis, solita tum dirimi discrimina temporum. Reges autem Francorum, sub quibus vixit S. Amandus, sunt hi: Chlotharius II, Dagobertus, S. Sigebertus apud Austrasios, ejusque frater Chlodoveus II apud Neustrasios, tum hujus tres filii, Chlotharius III, Childericus primo solum Austrasiæ, dein etiam Neustriæ moderandis habenis adhibitus, ac Theodericus: quorum regni tempora accurate demonstravimus I Februarii ad Vitam S. Sigeberti Regis §§ IX, X, XI et XII, et in Diatriba de Episcopatu Trajectensi lib. 2.
73 Najsigurnija vremenska oznaka iznosi se u oporuci sv. Amanda, dok se označuje godina kralja Teodorika II., dan 17. travnja: nakon kojega ćemo niže dokazati da je sv. Amand preminuo 6. veljače godine Kristove 1684. Ovdje hvataju najzamršeniji čvor oni koji tri i dvadeset godina ranije njegovu smrt smještaju u godinu 1661.: njih ćemo na svojem mjestu pobiti, nakon što usporednim korakom pokažemo da i njegovo rođenje i ostala djela treba smjestiti u kasnije vrijeme. Da je ukupno živio devedeset godina smatraju mnogi s Milonom, i stoga da je rođen godine 1571. Nama se vjerojatnijim čini da je rođen godine 1594., a dan 7. svibnja posvećen je njegovu rođenju u starom rukopisnom martirologiju iz Tournaia samostana sv. Martina. Ovim riječima: 7. svibnja u pokrajini Akvitanije, u kraju Herbatilicus, rođenje sv. Amanda. Tako su potrebna tri mjeseca za navršenje devedesete godine života. Ovu godinu rođenja koju smo utvrdili ubrzo će potvrditi njegov dolazak k sv. Austregisilu, nadbiskupu Bourgesa.
73 Character temporis certissimus in testamento S. Amandi proponitur, dum annus signatur Theoderici Regis II, dies xv Kalendas Maii: post quem infra probabimus S. Amandum vi Februarii vita functum esse anno Christi IOCLXXXIV. Hic nodum implexissimum aprehendunt, qui tribus et viginti annis prius, ejus obitum referunt ad annum IOCLXI: quos infra suo loco refutabimus, postquam pari passu ostenderimus et nativitatem ejus et reliqua gesta serius reponenda. Annos cum vixisse universim nonaginta plerique cum Milone censent, ac proinde natum anno IOLXXI. Nobis verosimilius videtur, natum eum esse anno IXCIV, dies VII Maii Nativitati illius dicata est in antiquo MS. Martyrologio Tornacensi monasterii S. Martini. His verbis: Nonis Maii in pago Aquitaniæ provinciæ Herbatilico, nativitas S. Amandi. Ita menses tres ad complendum nonagesimum ætatis annum requirentur. Hic annus nativitatis a nobis constitutus, mox in ejus ad S. Austregisilum Archiepiscopum Bituricensem accessu firmabitur.
74 Od djetinjstva, kaže Baudemund, poučen u svetim knjigama, kad je već prelazeći mladenaštvo stupao u muževnu snagu, Amand je pošao na otok Oye, gdje se ugledavši zmiju čudesne veličine dječak prestrašio, koliko je to dopuštala sama dob. Ali zatim uhvaćen u zamku blagim govorima od oca, da ponovno uzme svjetovnu odjeću, ostavivši zemlju i roditelje pošao je u Tours, gdje je kod groba sv. Martina, odrezavši kosu na glavi, postigao klerišku čast. Nakon toga pošao je u grad Bourges, gdje ga je vrlo blago primio sv. Austregisil i njegov arhiđakon sv. Sulpicije. Tako Baudemund, kojega na isti način tumači Milon. Ali opat Hariger kaže: Dok je još bio dječak, pošao je na otok Oye, i ugledavši zmiju prestrašio se prema dječačkoj dobi. I nakon kratka vremena otac ga je pokušao odvući od samostana, ali nedovršena posla nevoljko je ostavio svetoga dječaka. Filip, ispripovijedavši dolazak k sv. Austregisilu, kaže u br. 15.: Blaženi Amand provodio je godine mladenačke zrelosti u prvome cvatu mladenaštva, ne odvajajući žar duha od žara dobi. Da se to nije moglo dogoditi prije godine Kristove 1612., kada je sv. Amand navršavao osamnaestu godinu života, sasvim je očito, tako da se lako može utvrditi u kojem je vremenu živio na otoku Oye.
74 Ab infantia, inquit Baudemundus, sacras Amandus litteras edoctus, cum jam adolescentiam transiens in robur migraret virile, Ogiam insulam petiit, ubi viso miræ magnitudinis serpente perterritus puer est, sicut ipsa patiebatur ætas. At deinde blandis a patre sermonibus irretitus, ut rursus secularem sumeret habitum, relicto solo parentibusque Turonos petiit, ubi ad sepulchrum S. Martini, coma capitis abscissa, adeptus est Clericatus honorem. Posthæc Bituricas civitatem petiit, a S. Austregisilo, ejusque Archidiacono S. Sulpitio, clementissime susceptus. Hæc Baudemundus, quem in eumdem modum Milo exponit. At Harigerus Abbas: Dum puer, inquit, adhuc esset, Ogiam insulam expetivit, et viso serpente pro puerili ætate extimuit. Et post modicum tempus pater eum tentavit a monasterio abstrahere; sed negotio imperfecto puerum sanctum nolens reliquit. Philippus narrato ad S. Austregisilum adventu, Agebat, inquit num. 15, pubertatis annos B. Amandus in adolescentiæ flore primævo, fervorem spiritus ab ætatis fervore non dividens. Quæ ante annum Christi IOCXII, cum ætatis XVIII expleret S. Amandus, fieri non potuisse satis est manifestum; ut sic, quo tempore in Ogia insula vixerit, facile statui possit.
73 Predšasnike biskupe Bourgesa imao je Austregisil svece Sulpicija Severa, Eustazija i Apolinara, od kojih je prvi preminuo godine Kristove 1611., to jest XVI. godine kralja Hildeberta i XXX. Gontranove, kao što, budući da je tada nedaleko odatle živio kao biskup, piše Grgur iz Toursa u 10. knjizi Historiae Francorum, gdje pošto je u 24. poglavlju iznio godine kraljeva, u 26. poglavlju dodaje ovo: Preminuo je i Sulpicije, biskup grada Bourgesa, a njegovu stolicu dobio je ždrijebom Eustazije, đakon iz Autuna: što je objašnjeno uz XXIX. dan siječnja, Sulpicijev blagdan. Ivan Chenu iz Bourgesa, marljiv u opisivanju Notitia Archiepiscoporum et beneficiorum dioecesis Bituricensis, prenosi da je sv. Eustahije upravljao tom Crkvom dvanaest godina, a posljednji dan preminuo na predvečerje kalenda siječnja godine prema postavljenom računu šestote i druge na izmaku. Njegova nasljednika sv. Apolinara prenosi isti Chenu da je stolovao devet godina, te da je preminuo III. (drugi II.) nona listopada: dakle godine Kristove 1611., pripisavši obojici, i Eustaziju i Apolinaru, posljednju godinu nedovršenu, tako da nije mogao biti zaređen ranije sv. Austregisil, o kojemu suvremeni pisac u njegovu životopisu 20. svibnja piše ovo: Umrijevši bourgeškom biskupu Apolinaru, zamijenjen je Austregisilom, koju je službu sjajno obnašao dvanaest godina, kao što mu je one noći bilo prorečeno od anđela, kad je ušao u prve međe grada, a u zoru je ispripovjedio đakonu Sulpiciju koji ga je poslije naslijedio u biskupstvu, naime godine Kristove 1624. O sv. Sulpiciju Pobožnom govorili smo 17. siječnja, iz čijega životopisa, pogl. 2., proizlazi da je, kad je Austregisil postao biskupom, Teodorik, kralj Burgunda, kojima su podlijegali žitelji Bourgesa, još bio živ. Kad je on godine Kristove 1612. poginuo od srdobolje, Klotar II. zauzeo je monarhiju Franaka, uz veliko uporište kronologije koju smo uspostavili. Došao je dakle sv. Amand k biskupu Austregisilu prve godine njegova biskupstva, godine Kristove 1612., kada je, bilo kao dječak, bilo u prvome cvatu mladenaštva, provodio godine mladenačke zrelosti, i tako prelazeći mladenaštvo stupao u muževnu snagu, navršivši, kao što rekosmo, osamnaest godina. Koliko su daleko od ove dobi drugi, prema kojima bi se moralo reći da je sv. Amand došao na svijet godine 571., a u Bourges došao u dobi od četrdeset i jedne godine!
73 Decessores Episcopos Bituricenses habuit Austregisilus SS. Sulpitium Severum, Eustasium et Apollinarem, quorum primus e vita migravit anno Christi IOCXI, id est, Childeberti Regis XVI, et Gunthramni XXX, ut qui non inde procul tunc Episcopus vivebat, scribit Gregorius Turonensis lib. 10 Historiæ Francorum, ubi annis Regum cap. 24 propositis, hæc cap. 26 subdit: Obiit et Sulpitius Bituricæ urbis Pontifex, cathedramque ejus Eustasius Augustidunensis Diaconus est sortitus: quæ ad diem XXIX Januarii, Sulpitii natalem, explanata. Joannes Chenu Bituricensis, in Notitia Archiepiscoporum et beneficiorum diæcesis Bituricensis describenda diligens, tradit S. Eustachium eam Ecclesiam annos XII rexisse, extremumque diem obiisse pridie Kalend. Januar. anno juxta computum positum secundo et sexcentesimo ad exitum dilapso. Hujus successorem S. Apollinarem tradit idem Chenu annos IX sedisse, ac III (alii II) Nonas Octobris obiisse: ergo anno Christi IOCXI, assignato utrique tam Eustasioquam Apollinari anno ultimo imperfecto: ut citius non potuerit ordinari S. Austregisilus, in cujus Vita auctor synchronus XX Maiiista scribit: Mortuo Bituricensi Episcopuo Apollinari, suffectus est Austregisilus, quam functionem duodecim annis præclare administravit, quemadmodum ab Angelo ei nocte illa fuerat prædictum, cum primos fines urbis esset ingressus, et diluculo narravit Sulpitio Diacono qui ei postea in Episcopatu successit anno scilicet Christi IOCXXIV. De S. Sulpitio Pio egimus XVII Januarii, ex cujus Vita cap. 2 constat, S. Austregisilo Episcopo facto, Theodericum Regem Burgundionum, cui suberant Bituriges, adhuc vixisse. Ubi is anno Christi IOCXII profluvio ventris extinetus est, Chlotharius II monarchiam Francorum occupavit, magno statutæ a nobis Chronologiæ firmamento. Venerit ergo S. Amandus ad Austregisilium Episcopum anno Episcopatus ejus primo, Christi IOCXII, quo seu puer, seu in adolescentiæ flore primævo, annos agebat pubertatis, et sic adolescentiam transiens in robur migrabat virile, annos, ut diximus XVIII natus. Quam procul ab hac ætate absunt alii, secundum quos S. Amandus anno DLXXI in lucem editus, Bituricas dici deberet venisse quadraginta et unum natus annos!
76 Položivši ovaj temelj idemo dalje. U Bourgesu je, po svjedočanstvu Baudemunda, zatvoren u ćeliji, vojujući gotovo tri lustra, svoje tijelo uzdržavao kruhom i vodom: tim lustrama petnaest godina označuju Anonimus Akvitanac, pjesnik Milon, opati Hariger i Filip. Tako dakle, kaže ovaj, Božji čovjek živi gotovo petnaest godina pod sv. Austregisilom i Sulpicijem Pobožnim, sve do godine Kristove 1627., kada je otišao u Rim: ondje je, opomenut od sv. Petra koji mu se ukazao, vratio se u Galiju propovijedati Božju riječ. Milon, ispripovijedavši ovo rimsko putovanje, zaključuje prvu knjigu ovim riječima:
Želio je ovom knjižicom obuhvatiti,
Što je još mladenački, ali ne mladenački, činio:
Prikladno djelo, da mladić zasluži pohvaliti mladića. Tada je prema našem računu Amand provodio trideset i četvrtu godinu svoje dobi, kojom je navršio prilično zrelu mladost. Prema drugima nužno bi provodio pedeset i sedmu godinu dobi, i već davno prešavši svu mladost, odavno bi dosegnuo staračke godine, manje prikladne za podnošenje tolikih napora koje smo dosad izložili.
76 Hoc posito fundamento progredimur. Bituricis, teste Baudemundo, cellulæ inclusus, tribus ferme militans lustris, pane et aqua corpus suum sustentavit: quibus lustris annos quindecim exprimunt Anonymus Aquitanus, Milo Poeta, Harigerus et Philippus Abbates. Sic ergo, inquit hic, annis fere quindecim viro Dei vivitur sub SS. Austregisilo et Sulpitio Pio, ad annum usque Christi IOCXXVII, quo Romam profectus: hic a S. Petro sibi apparente admonitus, in Gallias ad verbum Dei prædicandum est reversus. Milo hoc itinere Romano relato librum primum concludit his verbis:
Voluit hoc complere libello,
Quæ juvenilis adhuc, sed non juveniliter, egit:
Aptum opus, ut juvenis juvenem laudare mereret. Annum tum ex nostra supputatione agebat Amandus ætatis suæ quartum et trigesimum, quo maturam satis juventutem complerat. Secundum alios necessario egiset annum ætatis LVII, omnemque jam pridem prætergressus juventutem, seniles dudum attigisset annos, tantis laboribus, quos hactenus enarravimus, perferendis minus aptos.
77 Opat Filip niže u Vita br. 20. označuje kralja Klotara, od kojega i drugih svećenika se kaže da je sv. Amand, vrativši se iz Rima, prisiljen zaređen za biskupa. Ali budući da je njegova vještina i način djelovanja u obraćanju ljudi na Kristovu vjeru morao najprije postati poznat kralju i ostalima, smatramo da se to jedva moglo izvršiti prije godine 1628., kada je Klotar, naslijedivši ga Dagobert, preminuo. Ovome ređenju
A posvećen je 26. listopada, kojemu danu rukopisni benediktinski kalendar ima ovako: Ređenje sv. Amanda, biskupa gornjeg Maastrichta i opata Elnonea. Rukopisni martirologij sv. Martina iz Triera: U Trieru ređenje i prijenos Amanda, biskupa ispovjedaoca. Kralj Dagobert boravio je kod Austrazijaca, i često u Trieru, tako da se ondje moglo dogoditi rečeno ređenje, kojemu su drugi pridodali prijenos obavljen u Elnoneu. Ali grad Maastricht stavljaju umjesto toga Molanus, Wion, Ménard: U Maastrichtu biskupsko ređenje sv. Amanda, i u samostanu Elnone prijenos tijela, a Ferrari u Catalogo: U Maastrichtu na Meuseu sv. Amanda biskupa, i bilježi da se ređenje razumije ili prijenos. Izostavivši grad, ovako se čita u starom rukopisnom martirologiju iz Lobbesa: U samostanu Elnone prijenos tijela sv. Amanda, i njegovo ređenje, i posveta njegove bazilike, i posveta bazilike sv. Marije vazda Djevice. Ali sljedećega dana ovo se čita kod Wiona i Molanusa iz martirologija iz Elnonea: Šestoga dana prije kalenda studenoga u Elnoneu spomen ređenja sv. Amanda biskupa, koji se, premda se vjeruje da se dogodio prethodnoga dana, kao i prijenos tijela i posveta, ipak ovoga dana osobitije slavi.
B
77 Philipqus Abbas infra in Vita num. 20, Regem Chlotharium designat, a quo aliisque Sacerdotibus S. Amandus Roma regressus, dicitur coactus in Episcopum ordinatus. Verum quia ejus in convertendis ad fidem Christi hominibus peritia ratioque agendi Regi ceterisque innotescere primum debuit, vix hæc ante annum IOCXXVIII, quo Chlotharius succedente Dagoberto, defunctus est, peragi potuisse arbitramur. Huic ordinationi
A tioni sacer est xxvi Octobris, ad quem diem MS. Kalendarium Benedictinum ita habet: Ordinatio S. Amandi Episcopi Trajectensis superioris et Abbatis Elnonensis. Martyrologium MS. Trevirense S. Martini: Treveris ordinatio et translatio Amandi Episcopi Confessoris. Degebat Dagobertus Rex apud Austrasios, et frequenter Treviris, ut istic potuerit contigisse dicta ordinatio, cui ab aliis adjuncta est Translatio Elnone facta. Ast urbem Trajectensem substituunt Molanus, Wion, Menardus: Trajecti ordinatio episcopatus S. Amandi, et Elnone coenobio translatio corporis, et Ferrarius in Catalogo: Trajecti ad Mosam S. Amandi Episcopi: annotatque ordinationem intelligi aut translatione. Omissa urbe ita legitur in antiquo Martyrologio MS. Lætiensi: Elnone monasterio translatio corporis S. Amandi, et ordinatio ejus, et dedicatio basilicæ ipsius, et dedicatio basilicæ S. Mariæ perpetuæ Virginis. At sequenti die hæc apud Wionem et Molanum leguntur ex Martyrologio Elnonensi: Sexto Calendas Novembr. Elnone Commemoratio ordinationis S. Amandi Episcopi, quæ licet præcedenti die, sicut et translatio corporis et dedicatio facta fuisse credatur, tamen hac die specialius recolitur.
B
78 Što je u kojoj godini posvećeni biskup učinio, iako se ne može tako točno dokazati, ipak ćemo iz mnogih i sigurnih isprava ostala njegova djela nastojati vjerojatnim pokazateljem vratiti u njihova vremena. I najprije, primivši biskupsku čast, kaže Baudemund, počeo je poganima naviještati Gospodnju riječ: među ostalim djelima pobožnosti, otkupljivao je za danu cijenu zarobljene dječake preko mora, i preporučivao da se, preporođeni duhovnom kupelji, poučavaju u knjigama. Opat Teodorik u Vita S. Bavonis 1. listopada prenosi da je tada stanovnicima Genta naviještao Božju riječ, ali vidjevši da malo napreduje, otišao je u Rim, kod pape se potužio na svoj neplodni trud kod neplodna naroda, ponovno je od njega ohrabren na djelo Evanđelja i po povratku ponovno navalio na Gent. I Bavonska kronika, ali napisana mnogo stoljeća poslije, kod Sandera u 4. knjizi Rerum Gandavensium, pogl. 3., prenosi da je pet godina prije sv. Amand propovijedao u Gentu, i da je srušen žrtvenik Merkurov te sagrađena crkva, ali da su je nevjernici razorili dvije godine prije nego što se sv. Amand, osiguran vlašću Aicharija, biskupa Noyona, i pismima kralja Dagoberta, vratio u Gent. Godine dakle dvadeset i devete povrh šeste stotine, navalivši na stanovnike Genta, čini se da ih je neko vrijeme obrađivao, odatle je tridesete godine toga stoljeća otišao u Rim, a vrativši se doznao je da je molitvenu kuću, možda prije podignutu u privatnim kućama, srušio onaj okrutni narod, od kojega su se, po svjedočanstvu Baudemunda, svi svećenici bili uklonili: tada, sažalivši se nad njihovom zabludom, isposlovavši preko sv. Aicharija pisma kralja Dagoberta, neustrašivo je onamo otišao godine 1631. Ondje je pretrpio vrlo mnoge uvrede, izudaran, bačen u rijeku, ostavljen od drugova, hranu je pribavljao vlastitim rukama, te otkupljujući nebrojene zarobljenike, očistio ih je svetim krštenjem.
C i drugi put u Rim god. 630. Propovijeda u Gentu god. 631., u Tournaiju oživljuje mrtvaca:
78 Quid quoque anno Episcopus consecratus gesserit, quamvis tam exacte demonstrari nequeat, ex multis tamen certisque instrumentis reliqua ejus acta probabili indicio ad sua conabimur tempora revocare. Ac primo, accepto Pontificatus honore, inquit Baudemundus, cœpit Gentibus verbum Domini evangelizare: interque alia pietatis opera, pueros transmarinos captivos pretio dato redimebat, ac spirituali regeneratos lavacro, litteris imbui præcipiebat. Theodericus Abbas in Vita S. Bavonis 1 Octobris, tradit, Gandavensibus tum evangelizasse verbum Dei; sed videntem parum se proficere, Romam abiisse: apud Papam de infructuoso in infructuosam gentem suo labore conquestum; iterum ab eo in opus Evangelii animatum, Gandam a reditu rursus aggressum esse. Chronicon etiam Bavonianum, sed multis post seculis scriptum, apud Sanderum lib. 4 rerum Gandavensium cap. 3 tradit, quinto ante anno Gandavi a S. Amando prædicatum, atque ara Mercurii subversa, ecclesiam constructam esse, sed ab incredulis biennio ante destructam, quam S. Amandus auctoritate Aicharii Noviomensis Episcopi, litterisque Dagoberti Regis munitus, Gandavum redierit. Anno ergo xxix supra sexcentesimum Gandenses aggressus, eos videtur aliquamdiu excoluisse: inde anno ejus seculi xxx Romam ivisse, reversusque intellexisse oratorium, forte in privatis redibus ante erectum, a feroci illa gente, a qua omnes Sacerdotes, teste Baudemundo, se subtraxerant, dejectum fuisse: tum miseratus eorum errorem, impetratis per S. Aicharium epistolis Dagoberti Regis, intrepide illuc anno 10CXXXI perrexisse. Ibi plurimas perpessus injurias, cæsus, in flumen præcipitatus, a sociis relictus, alimentum propriis acquisivit manibus: ac captivos innumeros redimens, sacro baptismate emundavit.
79 Ovo u Gentu. U Tournaiju je u međuvremenu imao ćeliju za sebe i drugove, u koju je dao donijeti mrtvaca skinutoga s vješala, i izlivši molitve Bogu, vratio ga je u život. Kad se to čudo razglasilo, počele su se naokolo graditi crkve i samostani. Možda se misli na Lutosanum i Rotnacense u starom Brabantu, smještena nedaleko od Tournaija. Poznaništvo je tada sklopljeno i u ostalom Brabantu, u kraju Senonago i susjednoj Hasbanyi, u kojim su mjestima boravili bl. vojvoda Pipin, otac sv. Gertrude i Bege, Walbert, roditelj sv. Waldetrude i Aldegunde, Wiger, od kojega su potekle sv. Gudila i Reinilda, svi ugledni muževi i držani u velikoj časti na dvoru kralja Dagoberta, koji je oko godine 1632., kako piše Fredegar u Chronicon, pogl. 88., tolikim uspjehom upravljao kraljevskom vlašću da su ga spremno tražili čak i narodi koji su boravili oko granice Avara i Slavena, da on sretno ide iza njih, te je pouzdano obećavao da će Avare i Slavene i ostale poganske narode sve do javne ruke podložiti svojoj vlasti. Da je tada Slavenima upravljao Samo, Franak podrijetlom iz kraja Senonago, rekli smo gore: kojega je tom prilikom sv. Amand, da bi ga privukao kršćanskoj vjeri, otišavši preko Dunava u Korušku i susjedne pokrajine, utrošio, kako zaključujemo, godinu 1633. na taj pohod.
79 Hæc Gandavi. Tornaci interim sibi sociisque cellam habebat; in quam mortuum patibulo detractum curavit deferri, precibusque ad Deum fusis, ad vitam illum revocavit. Quo miraculo divulgato, ecclesiæ monasteriaque circumquaque exstrui capta. Forte Lutosanum et Rotnacense intelliguntur in antiquo Bracbanto, non procul Tornaco sita. Notitia tunc quoque inita in reliquo Bracbanto, pago Senonago, ac vicina Hasbania, in quibus locis degebant B. Pipinus Dux, pater SS. Gertrudis et Beggae; Walbertus parens SS. Waldetrudis et Aldegundis; Wügerus, a quo progenitæ SS. Gudila et Rainildis, omnes viri Princepes, et magno in honore habiti in aula Dagoberti Regis, qui circa annum 10CXXXII, ut scribit Fredegarius in Chronico cap. 88, tanta prosperitate regale regimen regebat, ut etiam gentes, quæ circa limitem Avarorum et Sclavorum consisterent, eum prompte expeterent: ut ille post tergum illorum iret feliciter, et Avaros et Sclavos ceterasque Gentium nationes usque manu publica suæ ditioni subjiciendum fiducialiter spondebat. Præfuisse tunc Sclavis Samonem Francum ex pago Senonago oriundum, supra diximus: quem ea occasione S. Amandus ad fidem Christianam allecturus, ultra Danubium in Carinthiam vicinasque provincias profectus, annum 10CXXXIII, quantum colligimus, in eam expeditionem insumpsit.
80 U međuvremenu je kralj, odbacivši ženu Gomatrudu, uzeo za suprugu redovnicu Nantildu, štoviše, po svjedočanstvu Fredegara, pogl. 60., preko mjere odan razuzdanosti, imao je tri poput kraljica i vrlo mnoge priležnice. Ovu kraljevu neuzdržanost čim je sv. Amand ukorio, po njegovoj zapovijedi bio je protjeran iz njegova kraljevstva oko godine 1634. Tada je Haribert, brat Dagobertov, upravljao velikim dijelom Akvitanije, bližim Hispanijama, kamo se, kako smo gore rekli iz njezina životopisa kojemu je autor Hukbald, tada sklonio sv. Amand i sklopio poznanstvo sa sv. Riktrudom. Ondje su tada Baski poučeni u vjeri i pobožnosti, i možda je utemeljen samostan Vaures. Dagobert je u međuvremenu osme godine svoga kraljevanja, Kristove 1635., pridružio svojoj postelji Ragnetrudu, s kojom je te godine imao sina po imenu Sigebert. Tako, ne bez uporišta kronologije dosad uspostavljene, svjedoče Fredegar, pogl. 39., redovnik iz Saint-Denisa u Gesta Dagoberti, pogl. 24., Aimoin, knj. 4., pogl. 20. Tada je sv. Amand, koji je otišao u primorske krajeve Akvitanije, da bi ondje čekao priliku za plovidbu u otočje Britaniju radi obraćenja Anglosasa, pozvan natrag iz progonstva od kralja Dagoberta, krstio sv. Sigeberta u Orléansu, dok ga je kralj Haribert primao iz svete kupelji, i ono što je sv. Amand mnogo odbijao, prihvatio je sebi za duhovnoga sina,
Onoga kojega će učitelj poučiti božanskim zakonom. Što opširnije nastavljaju Fredegar, pogl. 62., Baudemund i Milon niže u Vita. Nije dugo nadživio kralj Haribert, preminuvši sljedeće godine, devete Dagobertova kraljevanja, Kristove 1636. Sve se to opširno izlaže 1. veljače, uz Vita S. Sigeberti, § 9.
§ XI. Chronologia S. Amandi firmata ab anno 1636 usque ad 1650. Triennium Episcopatus Trajectensis.
Zadobivši blagonaklono raspoloženje kralja Dagoberta, Amand se vratio na prijašnja postaje i ponajviše ponovno pohodio kapelicu u Gentu, gdje je poslije utemeljen samostan, posvećen sv. Petru i ostalim apostolima, koji se poslije nazvao sv. Bavona. Također su položeni neki temelji samostana u Blandiniju, poslije posvećena sv. Petru i Pavlu. Tim je samostanom, po svjedočanstvu Kronografa iz Blandinija, sv. Amand osobno, zajedno s kapelicom u Gentu, koja se poslije nazivala sv. Bavona, upravljao osam godina, i to, kao što će biti očito iz vremena nasljednika, od godine 1636., nakon što je krštenjem sv. Sigeberta ponovno uspostavljen mir i spokoj. Svakako smatramo da je sv. Amand u osam sljedećih godina češće bio u Gentu, i odatle češće obilazio susjedne narode, kako na desnoj obali Scheldta Antwerpenčane, Brabante, Hasbane, Nervijce, tako na drugoj Flamance, Švabe, stanovnike Kortrijka, stanovnike Tournaija i one koji stanuju uz rijeku Scarp, te ih okrepljivao čestom hranom Božje riječi i svetih Kristovih sakramenata, pošto su neke crkve ili samostani za povećanje Božjega štovanja sagrađeni i dobro uređeni. U to je vrijeme neumorni obrađivač Gospodnjega vinograda odredio mjesto za izgradnju samostana u Elnoneu i ishodio ga od kralja Dagoberta jedanaeste godine kraljevanja, Kristove 1637., kada je on, po svjedočanstvu Fredegara i drugih, uzvisio svoga sina Sigeberta u kraljevstvu Austrazije. Kralj je ustupio mjesto kako zbog postojanosti čitava kraljevstva i potomstva uzdignuta na kraljevstvo, tako i zbog spasenja duša, kao što tumače riječi gore navedene isprave. U to su vrijeme cvali sveti supružnici Adalbald i Riktruda, roditelji četvero svete djece, od kojih je sv. Klotsendu iznad krstionice primio sv. Amand oko godine 1640., kako smo rekli uz životopis sv. Adalbalda u veljači, § 4. Njezina baka sv. Gertruda također je ondje živjela, utemeljiteljica i opatica samostana u Hamageu, koja se u uređenju svojih stvari služila savjetom sv. Amanda. Sv. Autbert, godine 1643. dan za biskupa stanovnicima Cambraija, upravljao je tom stolicom trideset i tri godine, kojemu je vjernu službu pružao sv. Amand, što je na drugom mjestu pokazano.
biskup Maastrichta 25. srpnja, koji je dan posvećen njegovu svetom štovanju: o njegovu izboru piše ovo Hariger, pogl. 39. Kraljevstvom austrazijske Franačke upravljao je mladić Dagobert. Lotar, njegov otac, sam je vladao monarhijom četiriju kraljevstava. Ali izdaju se kraljevske odredbe, da će bl. Ivan biti biskup Maastrichta svi aklamacijom odobravaju: slažu se svi, svi se raduju: biva uzet, ustoličen. Što se dogodilo prije četrdeset i druge godine Klotarove, Kristove 1625., kada je mladić Dagobert, još ne uzevši žene, vladao samo sjevernom Austrazijom, u kojoj je Maastricht. Da je Ivan tom Crkvom upravljao najmanje dvadeset godina uvjerava starost umirućega koju naznačuje Hariger: Blaženi Ivan, kaže, dovršavajući tijek sadašnjega života, preminuo je u dobroj starosti. Vremena ovoga sv. Ivana Janjeta naznačuje Sigebert iz Gemblouxa u Vita S. Theodardi, o kojemu ćemo niže govoriti, gdje kaže da je tada, prije nego što je sv. Amand preuzeo onu biskupiju, Crkva u Maastrichtu bila okrnjena u veličini svojih posjeda: naime u toj biskupovoj starosti. U uobičajenoj kronologiji Bucherija, Fisena i drugih kaže se da je sv. Ivan Janje bio biskup samo šest godina, i to od godine 1631. do godine 1637., ali bez ikakva navedena razloga. Ali naše će doba potvrditi ono što slijedi. Umrijevši dakle na dan 25. lipnja godine 1666. Ivanu Janjetu, sv. Amand, prisiljen od kralja i svećenika da upravlja Crkvom Maastrichta, preuzeo je biskupsku stolicu i kroz tri godine obilazeći sela i utvrde postojano je svima propovijedao Gospodnju riječ. Tako Baudemund, kojega Anonim iz rukopisa Du Chesnea ovako tumači: Tada je Božji čovjek Amand, prisiljen od kralja, i naređenjem svećenika, i izabran od naroda, preuzeo stolicu onih koji upravljaju Crkvom Maastrichta. Obilazeći utvrde, sela, imanja, propovijedajući, ukoravajući, zaklinjući, kroz tri godine pokazivao je narodu Božji put, i mnogi su se obratili na put pokore. Hariger također prenosi da je on, preuzevši pastirsku službu, noseći brigu za one koji su mu povjereni, tri godine obilazio sela i utvrde i naviještao riječ života. Ono trogodište u kojem je tom Crkvom upravljao sv. Amand smještamo u godine Kristove 1647. i dvije sljedeće. Kralj pak Austrazijaca Sigebert, navršivši deset godina, iz svoga raspoloženja prema sv. Amandu, duhovnom ocu, te njemu u savjetima bliski sv. Kunibert, biskup grada Kölna i Germanije, u kojoj je Maastricht bio metropola, sv. Modoald, biskup Triera, Amandov rođak, naime rodom iz iste Akvitanije, brat sv. Iduberge, o kojoj ćemo uskoro govoriti, sv. Autbert, biskup Cambraija, kojih svih biskupije okružuju biskupiju Maastrichta, i drugi svećenici nagovorili su ga da preuzme stolicu u Maastrichtu.
80 Interea Rex repudiata Gomadrude uzore, Nanthildem monacham conjugem acceperat, imo, teste Fredegario cap. 60, luxuriæ supra modum deditus, tres habebat ad instar Reginas, et plurimas coneubinas. Hanc Regis incontinentiam simul atque redarguit S. Amandus, eo jubente e regno ejus fuit expulsus circa annum 10CXXXIV. Præerat tum Charibertus, Dagoberti frater, magnæ parti Aquitaniæ, Hispaniis viciniori: quo tunc se recepisse S. Amandum, notitiamque cum S. Rictrude contraxisse supra ex hujus Vita auctore Hucbaldo diximus. Ibi tum Vascones in fide et pietate instituti: ac forte Vauri monasterium conditum. Dagobertus interea anno regni sui viii, Christi 10CXXXV, Ragnetrudem stratui suo adscivit, de qua eo anno habuit filium, nomine Sigibertum. Ita non sine hactenus statutæ Chronologiæ firmamento testantur Fredegarius cap. 39, Monachus S. Dionysii in Gestis Dagoberti cap. 24, Aimoinus lib. 4 cap. 20. Tum S. Amandus, qui ad loca maritima Aquitaniæ perrezerat, ad Anglo-Sazones convertendos in Britanniam insulam navigandi opportunitatem expectaturus, ab exilio a Rege Dagoberto revocatus, S. Sigebertum baptizavit Aurelianis, Chariberto Rege cum de sancto lavacro excipiente: et quod multum renuerat S. Amandus, suscepit in filium sibi spiritualem,
Illum docturus divina lege Magister. Quæ pluribus Fredegarius cap. 62, Baudemundus et Milo infra in Vita prosequantur. Nec diu superfuit Charibertus Rex, anno sequente, regni Dagoberti IX, Christi 10CXXXVI, vita functus. Quæ omnia prolixe exponuutur 1 Februarii, ad Vitam S. Sigeberti § 9.
§ XI. Chronologia S. Amandi firmata ab anno 10CXXXVI usque ad 10CL. Triennium Episcopatus Trajectensis.
Benevolum Dagoberti Regis animum nactus Amandus, ad pristinas rediit stationes, ac potissimum Gandavense revisit sacellum, ubi dein monasterium conditum, S. Petro et reliquis Apostolis dicatum, quod postea S. Bavonis appellatum est. Aliqua etiam jacta fundamenta monasterii in Blandinio, SS. Petro et Paulo postea sacrati. Hoc coenobium, teste Chronographo Blandiniensi, S. Amandus in propria persona, una cum capella Gandensi, quæ postea S. Bavonis nuncupabatur, octo annos rexit, idque, ut ex successorum tempore constabit, ab anno 10CXXXVI, post baptismum S. Sigeberti pace quieteque restituta. Certe annis octo sequentibus S. Amandum Gandavi sæpius fuisse arbitramur, indeque crebrius vicinos populos invisisse, tam ad dextram Scaldis ripam Antwerpienses, Bracbantos, Hasbanos, Nervios, quam ad alteram Flandros. Suevos, Cortracenos, Tornacenses et sluvii Scarpi accolas, eosque frequenti pabulo divini verbi sanctorumque Christi Sacramentorum refecisse, quibusdam ecclesiis seu monasteriis ad augmentum Divini cultus constructis ac bene dispositis. Quo tempore non deficiens Dominicæ vineæ cultor, locum designavit Elnonensi monasterio exstruendo, eumque a Rege Dagoberto impetravit anno regni XI, Christi 10CXXXVII, quo is filium suum Sigebertum in regno Austrasiæ, teste Fredegario aliisque, sublimavit. Locum concessit Rex tum propter totius regni
A regni ac prolis ad regnum promotæ stabilitatem, tum propter animarum salutem, ut verba diplomatis supra dati declarant. Florebant eo tempore sancti conjuges Adalbaldus et Rictrudis, quatuor sanctorum liberorum parentes: e quibus S. Clotsendem de sacro fonte suscepisse S. Amandum circa annum IOCXL diximus ad S. Adalbaldi Vitam in Februarii § 4. Hujus avia S. Gertrudis istic quoque vivebat, Hamaticensis monasterii fundatrix et Abbatissa, consilio S. Amandi in rebus suis constituendis usa. S. Autbertus anno IOCXLIII Cameracensibus Episcopus datus, annos tres et triginta ei Sedi præsuit: cui fidelem operam navasse S. Amandum alibi ostensum.
Episcopus Trajectensis XXV. Julii, qui dies sacro ejus cultui dicatus: de ejus electione hæc scribit Harigerus cap. 39. Regnum Austrasiensis Franciæ Dagobertus adolescens administrabat. Lotharius pater ejus quatuor regnorum monarchiam solus regebat. Regia vero præcepta edicuntur, B. Joannem Trajectensem fore Episcopum a cunctis acclamatur: consentiunt omnes, universi lætantur: rapitur, inthronizatur. Quod factum ante annum Chlotharii XLII, Christi IOCXXV, quo Dagobertus adolescens, necdum ducta uzore Austrasiam tantum septemtrionalem, in qua Trajectum, regebat. Annos Joannem minimum viginti eam Ecclesiam administrasse persuadet morientis senectus ab Harigero indicata: B. Joannes, inquit, cursum vitæ præsentis explens, in bona senectute vita decessit. Hujus S. Joannis Agni tempora innuit Sigebertus Gemblacensis in Vita S. Theodardi, de quo infra agemus, ubi tunc, antequam S. Amandus illum Episcopatum suscepit, ait, Ecclesiam Trajectensem magna possessionem suarum quantitate fuisse mutilatam: in eo scilicet Episcopi senio. In vulgata Chronologia Bucherii, Fiseni aliorumque S. Joannes Agnus dicitur sex tantum annos Episcopus fuisse, idque ab anno IOCXXXI usque ad annum IOCXXXVII, sed nulla addita ratione. At nostram epocham sequentia firmabunt. Mortuo ergo die XXV Junii anni IOCLXVI Joanne Agno, S. Amandus a Rege et Sacerdotibus coactus ad regendam Trejectensium Ecclesiam, Pontificalem suscepit Cathedram, et per triennium vicos et castra circumiens verbum Domini constanter omnibus prædicavit. Hæc Baudemundus, quem Anonymus ex MS. Chesnæi ita explicat: Tunc vir Dei Amandus a Rege coactus, et a Sacerdotibus jussus, et a populo electus, Trajectensium Ecclesiam regentibus Februarii T. I. dam suscepit. Castra, vicos, villas circumiens, prædicando, arguendo, obsecrando, per triennium viam Dei populo demonstrabat, multique ad viam pœnitentiæ sunt conversi. Harigerus etiam tradit, ipsum suscepto pastorali officio, commissorum sibi sollicitudinem gerentem vicos et castra per triennium circumivisse, ac verbum vitæ annuntiasse. Triennium illud, quo hanc Ecclesiam rexit S. Amandus, terminamus annis Christi IOCXLVII et duobus sequentibus. Rex autem Austrasiorum Sigebertus, annos decem natus, ex suo erga S. Amandum Patrem spiritualem affectu, ejusque consiliis intimus S. Chunibertus, Episcopus Coloniensis urbis, ac Germaniæ in, in qua Trajectum erat metropolis; S. Modoaldus Episcopus Trevirensis, Amandi gentilis, ex eadem nempe oriundus Aquitania, frater S. Idubergæ, de qua mox agemus; S. Autbertus Episcopus Cameracensis; quorum omnium diæceses Episcopatum Trajectensem circumcingunt alique Sacerdotes persuaserunt, ut Trajectensem Cathedram susciperet.
84 U ovoj biskupiji, pošto je bl. vojvoda Pipin 21. veljače godine 1646. uklonjen iz ljudskoga života, sv. Itta, ili Iduberga, udovica, sestra sv. Modoalda, biskupa Triera, izbjegavajući drugi brak, od sv. Amanda, biskupa Maastrichta, božanski k njoj upućena, primila je sveti veo i redovničku odjeću svetoga zvanja, kao što se čita u Vita S. Modoaldi 12. svibnja, štoviše iz njezine kuće posvetio je samostan u Nivellesu, kao što smo gore rekli iz Vita S. Gertrudis, kojoj je posvetio ćeliju i na Mont-littorisu, već nazvanu Brdo ili Breg sv. Gertrude. Tada dok je monarhijom Franačke upravljao Klodvig, zajedno s bratom Sigebertom, boravio je u Hasbanyi Bavon, koji je u braku usmjeravao duh prema nebeskome, i prezrevši zemaljske naslade iznimno je težio za krepošću, te je kao laik živio kao redovnik, kao što u njegovu životopisu donosi opat Teodorik. A to što je poslije, kad mu je umrla žena, slijedio sv. Amanda, kao što će se niže reći, naznačuje da je i prije bio oblikovan njegovim poukama za ona nastojanja oko kreposti. O samostanu sv. Bavona u Calfmontu i drugomu na Sambri u istoj biskupiji Maastrichta koji je sagradio sv. Amand bilo je govora gore. Postavljen od istoga nad samostanom u Marchiennesu opat sv. Jonat okupio je, umjesto redovnika, redovnice, kako mu se bilo činilo, dok je sv. Amand bio zauzet upravljanjem svoje biskupije Maastrichta, od kojega je tada, kako prenosi Buzelin u 2. knjizi Annalium Gallo-Flandriae, stanovnicima Elnonea dan opat Urs. Sve to potvrđuje napore uložene u ovom trogodištu za Hasbane, Taksandre i ostale narode biskupije Maastrichta. A da se ne bi pomislilo da je tom Crkvom i biskupijom upravljao prije, čine ono što je vrlo mnogo prije na rijekama Scheldtu i Scarpu, kao što rekosmo, sjajno učinio. Bucherius, Fisen i drugi prenose da je Amand bio na čelu Crkve u Maastrichtu, ili kako radije žele govoriti, u Tongerenu, u godinama 1649. i dvjema sljedećima.
84 In hac diæcesi B. Pipino Duce XXI Februarii anno IOCXLVI humanis exempto, S. Itta, sive Iduberga vidua, soror S. Modoaldi Episcopi Trevirensis, secundum vitans matrimonium, a S. Amando Trajectensi Episcopo divinitus ad eam directo, sacrum velum sanctæque religionis habitum suscepit, ut in Vita S. Modoaldi legitur xii Maii, imo ex domo ejus consecravit monasterium Nivellense, ut supra diximus ex Vita S. Gertrudis: cui cellam consecravit etiam in Monte-littoris, jam Monte seu Berga S. Gertrudis dicto. Tum Franciæ monarchiam Chlodoveo gubernante, cum Sigeberto fratre, degebat in Hasbania Bavo, qui in conjugio animum ad superna inflectebat, mundique deliciis spretis virtuti egregie studebat, et monachum vivebat laicus, ut in ejus Vita refert Theodericus Abbas. Quod autem postea mortua uzore S. Amandum secutus fuerit, ut infra dicetur, innuit antea quoque ejus præceptionibus ad illa virtutis studia fuisse informatum. De Calfmontano S. Bavonis monasterio, alteroque ad Sabim in eadem Trajectensi diæcesi a S. Amando extructo supra actum. Præfectus ab eodem Marchianensi cenobio S. Jonatus Abbas, loco monachorum, sanctimoniales, prout sibi visum fuerat, agregavit, occupato tunc sui Episcopatus Trajectensis administratione S. Amando, a quo Elnonensibus tum datum fuisse Ursum Abbatem tradit Buzelinus lib. 2 Annalium Gallo-Flandriæ. Quæ omnia confirmant impensos hoc triennio labores Hasbanis, Taxandris ceterisque diæcesis Trajectensis populis. Eam autem Ecclesiam ac diæcesin ne prius existimetur gubernasse, faciunt quæ plurima ante ad Scaldim Scarpumque fluvios, ut diximus, gesta ab eo præclare. Bucherius, Fisen alique præfuisse Amandum Ecclesiæ Trajectensi, vel ut loqui malunt, Tungrensi, annis IOCXXXXVII et duobus sequentibus tradunt.
83 Ali ono što je glavna snaga i oslonac dosad uspostavljene kronologije jest da je u vrijeme dok je Amand upravljao Crkvom u Maastrichtu, općom Crkvom upravljao papa sv. Martin, odveden iz Rima preko Teodora Kaliope, kao što sam svjedoči u petnaestom pismu, u srijedu 20. lipnja. Štoviše, kaže da je prethodni nedjeljni dan pao u 16. lipnja, dakle godine Kristove 1653., u sedamnaestom sunčevom ciklusu, sa slovom nedjelje F. Prije toga vremena, po svjedočanstvu knjižničara Anastazija, čovjeka revna u istraživanju njegovih djela i progonstva, upravljao je Crkvom šest godina, postavljen godine Kristove 1647. Da je od ovoga pape sv. Amand poslanim pismom zamolio da se oslobodi tereta biskupije Maastrichta, očito je iz samoga Martinova odgovora njemu. To je pismo pridodano Aktima Lateranskoga sabora, održanoga VIII. godine cara Konstansa, na dan 5. listopada, u VIII. indikciji (dakle godine 1669.), i objavio ga je opat Filip niže u Vita, pogl. 3. Iz izvješća, kaže sv. Martin,
Anus, prema sadržaju pisma tvoga Bratstva, donositelja ovoga pisma, upoznali smo borbu tvojih napora. Jer nam je javljeno da se prezbiteri ili đakoni, i drugi svećeničkoga reda, nakon svojih ređenja onečišćuju padom: i da je zbog toga tvoje Bratstvo stisnuto prevelikom žalošću, i da želi položiti pastirsku službu zbog njihova neposluha, i izabrati rasterećenje od biskupskih napora, itd. Što je Baudemund izrazio ovim kratkim riječima: Mnogi su također, što je zločin izreći, odbacujući njegovo propovijedanje, prezreli slušati svećenici i leviti. Isto pripovijedaju Akvitanski autor, Hariger, Milon, kojega su ovi stihovi:
Tužan zločin, oni koji su morali prvi prepoznati,
I puku pokazati Gospodnju riječ koju treba slijediti,
Postavljeni na stupnjeve Crkve po redu poslužitelji,
Odbacuju, odbijaju, preziru i omalovažavaju,
Odguruju i progone čestita zaštitnika kroz sramote,
Čime sebi nisu donijeli nikakve koristi, nego najveće štete.
B86 Više toga ovdje skupljamo, da bi jasnije bilo da o istomu vremenu govore i papa sv. Martin i ovi pisci života sv. Amanda: te da to pogrešno prenose Hariger i Filip na kraljevanje Dagoberta, koji je preminuo nekoliko godina prije, na čije je kraljevanje ipak, odakle je dana prilika za zastranjenje, pontifikat sv. Martina odnio Hukbald 30. siječnja, pogl. 1. Vita S. Aldegundis: ali još više od istine odvučen Kronograf iz Blandinija kod Sandera petu godinu pontifikata sv. Martina golemom je pogreškom smjestio u godinu Kristovu 1610., četrnaestu kraljevanja Dagobertova. Možda su bili zavedeni ti autori uobičajenom Baudemundovom formulom prijelaza, kojom pošto je naznačio krštenje sv. Sigeberta nastavlja: Kad se to tako zbilo, kad je došao dan njegove smrti, biskup Maastrichta sretno je prešao k Kristu. Ali taj isti Baudemund kraljevanje Hilderikovo, koje je devetnaest godina udaljeno od smrti Dagobertove, ubrzo priključuje biskupiji Maastrichta, umetnuvši samo ove tri formule povezivanja: Ovo mnogo poslije, kad je to tako izvršeno, i gotovo u isto vrijeme sveti muž Gospodnji Amand pristupio je kralju Hilderiku: i ne stavivši nikakva izričita vremenskoga zastoja, nego samo ove riječi: kroz nekoliko dana. Zar ćemo dakle reći da je Amand i pod kraljem Hilderikom upravljao Crkvom u Maastrichtu? Ali naznačivši to usput, vratimo se pismu pape sv. Martina, u kojem o kralju Sigebertu, a ne Dagobertu, sv. Amandu propisuje ovo: Sigeberta, preodličnoga sina našega, kralja Franaka, radi lijeka njegova kršćanstva najpromišljenije opomeni i zamoli: da nam uputi iz zbora naše najdraže braće biskupe, koji trebaju vršiti poslanstvo Apostolske Stolice. Poslao je zajedno sv. Martin Akte rimske sinode s okružnicom, da bi ih potvrdili biskupi kraljevstva Sigebertova na sazvanoj sinodi: što je također učinio kod njegova brata Klodviga očito je iz Vita S. Eligii, u kojoj se kaže da je papa sv. Martin vjeru, uz suglasnost svih pravovjernih protiv krivovjeraca iznesenu na saboru, s pridodanim pismom uputio u krajeve Galije, naređujući i zaklinjući kralja Franaka Klodviga da dade uputiti učene katoličke muževe sebi kao pomoć radi suzbijanja krivovjerja: kamo bi tada Eligije s drugom Audonom najradije bio otišao, da mu nije bio zaprekom neki razlog. Tako Audo u Vita S. Eligii. Gotovo se isto čita u Vita S. Audoeni 24. kolovoza.
§ XII. Treće rimsko putovanje sv. Amanda. Dan mu nasljednik, ne sv. Landoald, nego sv. Remakl.
Posluživši se ovom prilikom sv. Amand, dok je kralju Sigebertu očitovao volju najsvetijega pape, ujedno je od njega ishodio dopuštenje da ode u Rim. Tada, kad je od vremena njegova ulaska (riječi su Filipove, br. 31.) na taj način proteklo trogodište, vidjevši da mu trud oko njih (biskupijskih vjernika) nipošto ne uspijeva, povukao se od njih, izabravši da kao privatnik prebiva u domu Božjem, nego da se među prijestupnicima ističe naslovom dostojanstva. I, kako prenosi Baudemund, otresavši prah s nogu, žurio je u druga mjesta. Što je u pjesmi izrazio i Milon. Tada blaŽeni ispovjedalac Amand (riječi su Rajnerijeve u Vita S. Gisleni), mio Bogu i ljudima, kojega je... gotovo tri godine protiv njegove volje zadržavala biskupija Maastrichta, kad se vraćao iz iste biskupije, iz revnosti za Boga, kao što je nekoć revnovao Ilija, dogodilo se da je radi pohoda i utjehe otišao u mjesto u kojem je boravio sv. Gislain. Kad je ondje sveti muž bio časno primljen, po svome običaju je duše vjernika koji su bili nazočni okrepljivao spasonosnim poukama, rasplamsavajući ih ognjem Duha Svetoga. Oni, napojeni hranom zdrava nauka i zapaljeni žarom dvostruke ljubavi, obdareni povrh toga nebeskim blagoslovom, prate svetoga biskupa koji je krenuo prema Elnoneu. I umetnuvši pripovijest o ribi koja iskače iz rijeke i o uzetom objedu, nastavlja: Kad je to tako izvršeno, tvorac čudesa Amand ponovno posjećuje braću iz Elnonea.
83 Verum, quod præcipuum statutæ hactenus Chronologiæ robur est ac præsidium, quo tempore Ecclesiam Trajectensem administrabat Amandus, Ecclesiæ universæ præsuit S. Martinus Papa, Roma per Theodorum Calliopam avectus, ut ipse epistola xv testatur, feria quarta xii Kalendas Julias. Ino præcedentem Dominicum diem ait convenisse in xvi Kalendas Julias, ergo anno Christi IOCLIII, cyclo Solis xvii, littera Dominicali F. Ante quod tempus, teste Anastasio Bibliothecario, viro in Actis exilioque ejusdem indagandis studioso, rexerat Ecclesiam annos sex, creatus anno Christi IOCXLVII. Ab hoc Pontifice S. Amandum epistola missa petiisse onere Episcopatus Trajectensis liberari, constat ex ipsius Martini ad cum responso. Quæ epistola Actis Concilii Lateranensis, anno Constantis Imperatoris VIII, die III Nonas Octobris, Indictione VIII, (ergo anno IOCLXIX) habiti subjuncta est, editaque a Philippo Abbate infra in Vita cap. 3. Ex relatione, inquit S. Martini,
Anus, juxta tenorem tuæ Fraternitatis epistolæ, præsentium latoris, laborum tuorum certamen cognovimus. Suggestum est namque nobis, eo quod Presbyteri seu Diaconi, aliique sacerdotalis officii, post suas ordinationes in lapsu coinquinantur: et propterea nimio mœrore Fraternitatem tuam adstringi, velleque pastorale obsequium pro eorum inobedientia deponere, et vacationem ab Episcopatus laboribus eligere, etc. Quæ Baudemundus paucis his verbis expressit: Multi etiam, quod dictu nefas est, Sacerdotes atque Levitæ prædicationem illius respuentes, audire contempserunt. Eadem narrant Auctor Aquitanus, Harigerus, Milo, cujus hi sunt versus:
Triste nefas, qui debuerant agnoscere primi, Ac verbum Domini plebi monstrare sequendum, Ecclesiæ gradibus prælati rite Ministri, Rejiciunt, spernunt, contemnunt, despiciuntque, Postponunt pelluntque probum per probra Patronum, Quo sibi nil lucri, sed maxima damna tulere.
B86 Plura ista huc congerimus, quo clarius liqueat de eodem tempore agere et S. Martinum Papam, et hos Vitæ S. Amandi scriptores: ac perperam hæc transferri ab Harigero et Philippo ad regnum Dagoberti aliquot ante annis vita functi, ad cujus tamen regnum, unde aberrandi occasione data est, S. Martini Pontificatum retulit Hucbaldus xxx Januarii cap. 1 Vitæ S. Aldegundis: at magis a vero abreptus Chronographus Blandiniensis apud Sanderum annum v Pontificatus S. Martini enormi mendo conjecit in annum Christi iocx, regni Dagoberti xiv. Decepti forsan fuere hi auctores, usitata Baudemundo transitionum formula, qua indicato S. Sigeberti baptismo pergit: His ita gestis, adveniente obitus sui die, Trejectensium Episcopus feliciter migravit ad Christum. Verum idem Baudemundus regnum Childerici, quod xix annis ab obitu Dagoberti distat, mox Episcopatui Trajectensi annectit, his solum tribus interpositis connexionum formulis, Hæc multo post, his ita peractis, et eodem fere tempore vir sanctus Domini Amandus Childericum adiit Regem: neque ulla expressa temporis mora, sed his solum positis verbis, aliquantis diebus. An ergo etiam sub Childerico Rege Trajectensem Ecclesiam rexisse Amandum dicemus? Sed his obiter indicatis ad epistolam S. Martini Papæ redeamus, in qua de Sigeberto Rege, non Dagoberto, hæc præscribit S. Amando: Sigebertum præcellentissimum filium nostrum, Regem Francorum pro suæ Christianitatis remedio consultissime admone, atque precare: dirigere nobis ex corpore Fratrum nostrorum dilectissimos Episcopos, qui Sedis Apostolicæ legatione fungi debeant. Misit una S. Martinus Acta Synodi Romanæ cum epistola encyclica, ut ab Episcopis regni Sigeberti congregata Synodo confirmarentur: quod etiam cum eqisse apud Chlodoveum fratrem ejus liquet ex Vita S. Eligii, in qua dicitur S. Martinus Papa fidem omnibus orthodoxis consentientibus contra haereticos in Concilio editam cum subjuncta epistola Galliarum partibus destinasse, mandans et obtestans Regem Francorum Chlodoveum, ut viros eruditos Catholicos sibi adminiculum ob hæresim comprimendam faceret destinari: ubi tum Eligius cum sodali Audoeno libentissime perrexisset, nisi ei quædam causa impedimento fuisset. Ita Audoenus in Vita S. Eligii. Eadem fere leguntur in Vita S. Audoeni xxiv Augusti.
§ XII. S. Amandi tertium iter Romanum. Datus ei successor, non S. Landoaldus, sed S. Remaclus.
Hac usus occasione S. Amandus, dum Sigeberto Regi indicaret sanctissimi Papæ voluntatem, una ab eodem Romam eundi impetravit facultatem. Tum ab introitus sui tempore (verba sunt Philippi num. 31) triennio D taliter evoluto, cum suam prorsus circa eos (diœcesanos) videret operam profligari, recessit ab eis; privatus eligens habitare in domo Dei, quam inter transgressores titulo dignitatis excellere. Et, ut refert Baudemundus, pulverem de pedibus excutiens, ad alia properabat loca. Quæ etiam in poemate expressit Milo. Tunc beatus Confessor Amandus (verba sunt Raineri in Vita S. Gisleni) amabilis Deo et hominibus, quem... per triennium fere invitum tenuit Trajectensis Episcopatus, cum de eodem Episcopio reverteretur, zelo Dei, ut quondam Elias zelatus, contigit, ut visitandi et consolandi gratia adiret locum, quem incolebat S. Gislenns, A quo vir sanctus cum honorifice esset susceptus, more solito mentes fidelium, qui aderant, recreabat documentis salutaribus, inflammans eas igne Spiritus sancti. Qui imbuti pabulo sanæ doctrinæ, et accensi geminæ dilectionis ardore, ditati insuper cælesti benedictione deducunt sanctum Episcopum tendentem ad Elnone. Ac interposita narratione piscis e fluvio prosilientis, ac prandii sumpti, pergit: His ita peractis, miraculorum patrator Amandus, Elnonenses Fratres revisit.
88 Slaže se Kronika iz Elnonea kod Buzelina, 1. knj. Gallo-Flandriae, pogl. 43., ovim riječima: Jonata je u Marchiennesu bl. Amand postavio za prvoga opata. Ali kad se odrekao biskupske brige i odlučio treći put pohoditi pragove apostola, pridruživši sebi sv. Humberta iz Maroillesa i Nikazija, redovnika i učenika iz Elnonea, smatrao je da samostan u Elnoneu na sličan način treba povjeriti spomenutom Jonatu iz Marchiennesa. Što se u Aktima sv. Humberta 25. ožujka ovako potvrđuje: Kad je Humbert, kaže autor, stigao u neko mjesto svoje vlasti, ondje je došao biskup sv. Amand s časnim mužem Nikazijem, koji su radi hodočašća putovali k pragovima apostola. Kad su dakle bili primljeni na gostoprimstvo od bl. Humberta i okrijepljeni, sam sv. Humbert iz istoga razloga pobožnosti pošao je na hodočašće zajedno s njima. Tako ondje, što se zbilo godine 651.
88 Consentit Chronicon Elnonense apud Buzelinum lib. 1 Gallo-Flandriæ cap. 43, his verbis: Jonatum E Marchianis instituerat B. Amandus primum Abbatem. Verum cum Episcopalem curam renuntiasset, et limina Apostolorum pro tertia vice, adjunctis sibi SS. Humberto de Maricolis et Nicasio Elnonensi monacho et discipulo, petere decrevisset, prædicto Jonato Marchianensi Elnonense coenobium similiter duxit commendandum. Quæ in Actis S. Humberti xxv Martii ita confirmantur: Cum Humbertus, inquit auctor, ad quemdam locum suæ ditionis pervenisset, supervenit ibi S. Amandus Episcopus cum venerabili viro Nicasio, qui peregrinationis gratia ad Apostolorum limina pergebant. Cum ergo a B. Humberto hospitio recepti et consolati fuissent, ipse S. Humbertus eadem devotionis gratia peregrinationem cum ipsis accepit. Hæc ibi, quæ anno DCI facta sunt.
89 U Rimu su se zadržali neko vrijeme, da bi knjige koje je prije sv. Amand zamolio papu sv. Martina da mu se pošalju, u većoj dokolici pribavio sebi i svojim samostanima. Ondje se također prenosi da je za samostan u Elnoneu isposlovao izuzeće i druge povlastice, ispravom potpisanom u mjesecu siječnju, i potpisom biskupa Amanda, knjižničara svete Apostolske Stolice, dakle godine 1651. Iz druge isprave sv. Martina, koju stanovnici Blandinija žele da je tada njima odobrena, očito je da je sv. Florbert, njihov opat kojega je postavio Amand godine, kao što rekosmo, 1644., još u ono vrijeme živio i cvao, kojega Kronograf iz Blandinija prenosi da je zaređen za opata godine 1618., a da je posljednji dan preminuo godine 1639.
89 Romæ aliquamdiu morati sunt, ut codices, quos ante a S Martino Papa sibi miti petierat Amandus, majore otio sibi suisque monasteriis procuraret. Istic etiam traditur immunitatem aliaque privilegia Elnonensi monasterio impetrasse, diplomate mense Januario signato, manuque Amandi Episcopi, bibliothecarii sanctæ Sedis Apostolicæ subscripto; anno igitur IOCLI. Ex altero S. Martini diplomate, quod sibi tum Blandinienses indultum volunt, constat S. Florbertum illorum Abbatem ab Amando constitutum anno, ut diximus, IOCXLIV, adhuc eo tempore superstitem floruisse, quem Chronographus Blondiniensis Abbatem anno IOCXVIII ordinatum tradit, diemque extremum anno IOCXXXIX obiisse.
90 O povratku sv. Amanda ovako piše Notger, biskup Liègea, u Vita S. Landoaldi 19. ožujka: Odlučio je, kaže, sv. Amand ponovno poći u Rim. Rimsku opću biskupsku službu tada je obnašao papa Martin. Njemu je bl. Amand iznio zavjet zbog kojega je bio došao, te je zatražio da mu se radi izvršenja toga djela pošalju pojačanja. Određeni su mu mnogi pomoćnici, čija su imena otpala, među kojima sv. Landoald, arhiprezbiter, Amancije, đakon, koje su također pratile svete djevice Vinciana i Adeltruda s ostalih sedam muškaraca i žena. Tako Notger, koji to prenosi na kraljevanje Dagobertovo: Otprilike u isto vrijeme, kaže, bl. Ivan, sretno upravljajući biskupstvom Tongerena i Maastrichta, umro je. Kralj Dagobert, koji je nakon očeve smrti godine Kristove 1628. sretno naslijedivši preuzeo vlast, pozvao je bl. Amanda i učinio da predsjeda stolici u Maastrichtu. I ubrzo, naznačivši njegovu nakon tri godine,
A tri godine odatle selidbu, dodaje: Neistraženo je zatim koliko je vremena puk Maastrichta bio sve do bl. Remakla bez pastirskoga blagoslova, osim što smo po predaji koja je doprla sve do nas (nakon 350 godina) doznali da je ondje ostao bl. Landoald i devet godina obnašao biskupsku službu. Tomu mišljenju lako nas navodi da se priklonimo to što se prenosi da je isti bl. Landoald našega posebnoga zaštitnika, naime sv. Lamberta, odgojio u najranijem djetinjstvu. Isti Notger, ne sjećajući se dovoljno sebe, ovako piše u Vita S. Remacli 3. rujna: Neistraženo je zatim koliko je vremena puk Maastrichta bio bez pastira: dok otac Sigeberta nije postavio za kralja Austrazijcima godine 1637. i odredio da ima stolicu u gradu Metzu. Njemu je puk Maastrichta uz zajednički izbor svećenika, uz mnoštvo i saslušanje velikaša, uz poklik također i klicanje svih staleža prikazao ovakvu želju svojih molitava, da nitko ne treba biti na čelu osim blaženoga Remakla, itd. Gotovo istim riječima ponavlja to isti Notger u Vita S. Hadelini 3. veljače, pogl. 1., svugdje povezujući papinstvo sv. Martina s kraljevanjem Dagoberta, tako da nije čudo što opat Hariger, koji je svoju povijest sastavio u suradnji s njime, prenosi da je od istoga kralja Dagoberta sv. Amandu dodijeljena biskupija.
90 De reditu S. Amandi ita scribit Notgerus Episcopus Leodiensis in Vita S. Landoaldi XIX Martii: Romam, inquit, deliberavit S. Amandus iterato adire. Romanum universalem Pontificatum Martinus Papa tum administrabat. Cui B. Amandus votum, cujus obtentu venerat, exprompsit: qui, ut sibi ad id opus peragendum suppetiæ mitterentur, poposcit. Destinati sunt ei plures, quorum nomina exciderunt, adjutores: inter quos S. Landoaldus Archipresbyter, Amantius Diaconus, quos etiam comitate sunt sanctæ Virgines Vinciana et Adeltrudis cum aliis viris et mulieribus septem. Ita Notgerus, qui hæc ad regnum Dagoberti transfert: Per idem fere tempus, inquit, B. Joannes Tungrensium et Trajectensium feliciter regens Pontificatum, mortem occubuit. Dagobertus Rex, qui patre defuncto anno Christi IOCXXVIII, rerum potitus auspicabiliter successerat, B. Amandum evocavit, Trajectensium Cathedræ præsidere fecit. Ac mox indicata ejus post triennium,
A triennium inde migratione, addit: Incompertum est deinde, quanta temporis intercapedine plebs Trajectensium fuerit usque ad B. Remaclum sine pastorali benedictione, nisi quia fama ad nos usque perferente (post cccl annos) accepimus B. Landoaldum illic remansisse, et per novem annos vices Pontificis administrasse. Cui opinioni illud nos facile facit accedere, quod refertur idem B. Landoaldus specialem Patronum nostrum, Sanctum scilicet Lambertum prima pueritia nutrivisse. Idem Notgerus, sui non satis memor, ita scribit in Vita S. Remacli III Septembris: Incompertum deinde est, quanta temporis intercapedine plebs Trajectensium fuerit sine Pastore: donec Sigebertum pater Regem Austrasiis anno 10ccxxxvii præfecit, et in Mediomatricum urbe sedem habere instituit. Cui plebs Trajectensium cum electione communi Sacerdotum, cum frequentia et audientia Magnatum, cum vociferatione etiam et acclamatione omnium ordinum obtulit tale precum suarum votum, neminem sibi debere nisi Beatumpræesse Remaclum, etc. Quæ iisdem fere verbis repetit idem Notgerus in Vita S. Hadelini III Februarii cap. 1, ubique conjungens Papatum S. Martini, cum regno Dagoberti: ut mirum non sit Harigerum Albatem, qui suam Historiam collato cum eo studio concinnavit, ab eodem Rege Dagoberto referre, S. Amando Episcopatum esse collatum.
91 Nije nedostajalo zatim onih koji su, oponašajući Notgera, htjeli da je devet godina na čelu Crkve u Maastrichtu bio sv. Landoald: među kojima opat Teodorik, čitavo stoljeće mlađi od Notgera, u Vita S. Bavonis donosi ovo: Svetomu papi Martinu pristupio je Amand... ohrabren je pošto su mu dana pojačanja, časni arhiprezbiter Landoald i đakon Amancije. Prešavši dakle Alpe ušli su u Galiju, i kad je Amand vidio da je žetva doduše velika, a radnika malo, ostavio je Landoalda u Maastrichtu, gdje je i devet godina obnašao biskupsku službu (jer je biskup Ivan bio nedavno preminuo) sve do vremena sv. Remakla. Tako Teodorik nagomilavajući druge pogreške, kao da je Ivanu, a ne biskupu Amandu, naslijedio vikar Landoald. Slično ima onaj iz Gemblouxa u Vita S. Theodardi, biskupa Maastrichta, Rener i Nikola u Vita S. Lamberti, Egidije, pogl. 49., uz Harigera: koje slijede Bucherius, Fisen i drugi, i dodaju da je Landoaldu sv. Lambert, da bi bio uveden u proučavanje knjiga, bio povjeren od oca. O tome poučavanju nisu spomenuli đakon Godeschalk i Stjepan, biskup Liègea, glavni pisci Vita S. Lamberti, mnogo stariji od Nikole i Renera: od kojih prvi u pogl. 1. prenosi da je on od gotovo prve dobi predan mudrim i učenim muževima da bude poučen u svetim knjigama, a kad je prelazio dječačke godine, da je povjeren Teodardu, biskupu Maastrichta, zaređenomu godine 1660., da bude odgajan u božanskim dogmama i redovničkim stegama: a pošto je on sam kao mladić po Teodardovu nauku postao mudar, odrastao u kreposti... da je počeo vojevati kako uz biskupa, tako i na kraljevskom dvoru. Tako Godeschalk, a slično spominje biskup Stjepan. Odakle je očito da se ne čini da je prije godine 1661. rođen sv. Lambert, i da je mogao među mudre muževe, čijoj je stezi dječak bio povjeren, biti ubrojen Landoald, kojega je papa sv. Martin poslao u Belgiju kao druga i pomoćnika sv. Amandu. Ipak odmah ne odobravamo ono što nakon Egidija smatraju Bucherius u kronološkim tablicama i Fisen u 4. knj. Historiae Leodiensis, pogl. 1., te u Vita S. Lamberti, pogl. 4., da je on, navršavajući dvadeset i prvu godinu dobi, posvećen za biskupa: što ćemo niže pokazati da se nije dogodilo prije godine 1677.
91 Non defuerunt deinde, qui Notgerum imitati, novem annos Ecclesiæ Trajectensi S. Landoaldum præfuisse vellent: inter quos Theodericus Abbas, integro seculo Notgero junior, in Vita S. Bavonis hæc refert: Sanctum Papam Martinum adiit Amandus... animatur datis suppetiis, venerabili Archipresbytero Landoaldo, et Amantio Diacono. Emensis igitur Alpibus Galliam ingressi sunt: cumque videret Amandus messem quidem multam, operarios vero paucos, Landoaldum Trajecti reliquit, ubi et per novem annos vices Pontificis (nam Joannes Episcopus nuperrime obierat) administravit usque ad tempus S. Remacli. Ita. Theodericus alios errores congerens, quasi Joanni, non Amando Episcopo, successisset Vicarius Landoaldus. Similia habet Gemblacensis in Vita S. Theodardi Episcopi Trajectensis, Renerus et Nicolaus in Vita S. Lamberti, Ægidius cap. 49 ad Harigerum: quos sequuntur Bucherius, Fisen et alii: adduntque, Landoaldo S. Lambertum studio litterarum initiandum, a patre commissum fuisse. Cujus institutionis non meminere Godeschalcus Diaconus et Stephanus Episcopus Leodiensis auctores præcipui Vitæ S. Lamberti, Nicolao et Renero multo antiquiores: quorum ille refert cap. 1 traditum eum a prima fere ætate viris sapientibus et historicis, sacris litteris edocendum: at pueritiæ annos excedentem, commendatum esse Theodardo Episcopo Trajectensi, anno 10clx ordinato, divinis dogmatibus et monasticis disciplinis erudiendum: postquam autem ipse adolescens per doctrinam Theodardi sapiens effectus est; virtute adultum... tam cum Pontifice, quam in domo regia nilitare cœpisse. Hæc Godeschalcus, quibus similia memorat Stephanus Episcopus. Unde constat non videri ante annum 10cl natum esse S. Lambertum, potuisseque inter viros sapientes, quorum discipline puer commissus fuit, numerari Landoaldum a S. Martino Papa in Belgium socium adjutoremque S. Amandi missum. Non tamen continuo probamus, quod post Ægidium censent Bucherius in tabulis Chronologicis, et Fisen lib. 4 Historiæ Leodiensis cap. 1, et in Vita S. Lamberti cap. 4 hunc annum ætatis xxi agentem inauguratum esse Episcopum: quod infra docebimus non ante annum 10clxxvii factum fuisse.
92 Što se u međuvremenu zbilo s biskupijom Maastrichta, kad je odatle odlazio sv. Amand, prešućuju Baudemund i Milon. Bio je u ono vrijeme na dvoru kralja sv. Sigeberta
Remakl, zadobivši svećeničke poveze, da bi obnašajući biskupsku službu pritekao u pomoć svima u njihovoj potrebi, kao što svjedoči redovnik iz Stavelota u knjižici njegova života, koju Notger, čitavo stoljeće mlađi, priznaje da je proširio u Predgovoru života koji je on objavio, jer je, kako rekosmo, napisan kraće nego što je stvar zahtijevala, u kojem se ne spominje nikakvo upravljanje biskupije Maastrichta od sv. Landoalda kroz devet godina. Taj dakle Božji čovjek sv. Remakl, kako u njegovu životu prenose spomenuti autori, postavlja se umjesto sv. Amanda, po odredbi Božje providnosti, i na molbu kralja, puka, klera i vijeća Maastrichta: pri čemu je i sam, kako je vjerojatno, sv. Amand nagovarao kralja da mu nametne ono dostojanstvo, i poticao sv. Remakla da se udostoji primiti ga, obećavajući da će on u Rimu učiniti da papa Martin želi da sve bude potvrđeno. Postavljen dakle umjesto sv. Amanda Remakl godine 1650., stolovao je otprilike deset godina, što da se izražava u rukopisnoj kronici samostana u Sint-Truidenu i sasvim pretpostavlja u Vita S. Trudonis 23. studenoga, koju je napisao gore spomenuti opat toga samostana Teodorik, pokazali smo uz Vita S. Sigeberti Regis, § X., povodom samostana Stavelot i Malmedy koje je ovaj kralj šeste godine biskupstva sv. Remakla, Kristove 1665., podigao, a tri godine poslije, dok je još bio biskup Maastrichta, posvetio, tako da je čudno da Bucherius, Fisen i drugi njemu pripisuju samo tri ili četiri godine. Njegove je zamjene kadšto, dok je možda boravio kod kralja daleko od biskupije ili inače bio zauzet gradnjom onih samostana, mogao vršiti sv. Landoald, ako je devet godina, kao što se prenosi, u Maastrichtu pod njegovim biskupstvom živio kao arhiprezbiter.
92 Quid interim Episcopatu Trajectensi, cum inde abiret S. Amandus, factum fuèrit, silent Baudemundus et Milo. Aderat eo tempore in palatio S. Sigeberti
Regis Remaclus, infulas Sacerdotales adeptus, ut D præsulatus officium gerens omnibus in necessitate sua subveniret: uti testatur monachus Stabulensis in libello Vitæ ejus, quem Notgerus integro seculo junior, quod brevius, quam ut res postularet, conscriptus esset, se extendisse fatetur in Præfatione Vitæ a se editæ, in qua diximus nullam Episcopatus Trajectensis a S. Landoaldo per annos novem administrati fieri mentionem. Hic ergo vir Dei S. Remaclus, ut in ejus Vita dicti auctores referunt, subrogatur S. Amando, ordinante Dei providentia, et rogante Regem plebe, Clero, senatuque Trajectensi: ipso etiam, ut verisimile est. S. Amando Regi persuadente, ut eam dignitatem illi imponeret, et S. Remaclum hortante, ut suscipere dignaretur: se Romæ, ut Martinus Papa rata esse omnia velit, effecturum. Suffectus ergo S. Amando Remaclus anno 10cl, sedit annos circiter decem, quos exprimi in Chronico MS. cænobii Trudonensis, planeque supponi in Vita S. Trudonis xxIII Novemb. a Theoderico Abbate illius monasterii supra memorato conscripta, demonstravimus ad Vitam S. Sigeberti Regis §x, occasione monasteriorum Stabulensis et Malmundarii ab hoc Rege anno vi Episcopatus S. Remacli, Christi 10clxv extructorum, et triennio post ab eo adhuc Episcopo Trajectensi dedicatorum, ut mirum sit a Bucherio, Fiseno, aliisque annos illi tres quatuore solum attribui. Ejus quandoque apud Regem fortasse procul a diæcesi agentis, aut ceteroquin monasteriorum illorum ædificatione occupati vices supplere potuit S. Landoaldus, si novem annis, ut traditur, Trajecti sub ejus Episcopatu Archipresbyter vixit.
§ XIII. Slavna djela sv. Amanda od godine 651. do 664.
§ XIII. Res a S. Amando præclare gestæ ab anno DCLI ad DCLXIV.
Vrativši se u Belgiju godine 651., sv. Amando, prilično krepka tijela, navršivši samo 57 godina, a ne, kako mnogi drugi određuju, LXXX, i obdaren iznimnom snagom duha za pothvaćanje najvećih djela, ostavivši sv. Landoalda u Maastrichtu, ponovno je pohodio prije podignute samostane, osobito one u Gentu. Njegov se glas daleko i naširoko pronio, te je sv. Allouin, zvan Bavo, došao u Gent (riječi su Teoderikove u njegovu djelu Vita), pronašao je Amanda i rekao da želi biti klerik. Obradovao se Amando kad je vidio da on nimalo ne oklijeva, nego da je duha posve spremna podnijeti sve, te zahvaljujući Bogu i zagrlivši ga kao najdražega sina, uveo ga je u školu Gospodnje službe, i u gentskoj crkvi pred oltarom bl. Petra Apostola, nakon što je zavjetovao Kristovu vojnu, ošišavši mu bradu i kosu, primio ga u klerikat. On je, kamo god je išao Amando, sijač božanskoga sjemena, nastojeći ga slijediti i nerazdvojno prianjajući uz Učiteljev bok, gorio od želje da se napuni milinom svetoga propovijedanja. Štoviše, uz privolu svoga Amanda, sprema se obilaziti sveta mjesta i susjedne samostane, ne bi li slučajno istražio nešto prije neokušano ili nepokušano, za čije bi se izvršavanje s pravom trebao ohrabriti. U to je vrijeme također sebi učinio bliskim Domlina, prezbitera Crkve u Torhoutu.
In Belgium redux anno 10cli S. Amandus, et satis vegeto corpore, annos solum LVII natus, non, ut plures alii statuunt, LXXX; et ad rerum maximarum moltitionem egregio præditus animi robore; S. Landoaldo Trajecti relicto, monasteria ante extructa, potissimum Gandensia, revisit: cujus fama longe lateque diffusa, S. Allouvinus, Bavo dictus, Gandam venit (verba sunt Theoderici in ejus Vita) Amandum invenit, Clericum ait se esse velle. Gavisus Amandus, ubi videt eum nihil cunctari, sed ad omnia sustinenda paratissimi esse animi, gratias agens Deo, quasi carissimum amplexatus filium, inducit in Dominici scholam servitii, atque in ecclesia Gandensi ante aram B. Petri Apostoli, militiam Christi professum, barba et capillo tonsum, assumit in Clericatum: qui, quocumque divini sator germinis ibat Amandus, illuc studens subsequi, et indivisibiliter adhærens Magistri lateri, ardebat sanctæ prædicationis adipe repleri. Imo consensu sui Amandi, et loca Sanctorum et vicinos cænobitas accingitur circuire, si forte contingeret aliquid ante inexpertum vel intentatum investigare, ad quod agendum merito se animare deberet. Quo tempore etiam sibi familiarem fecit Domlinum Thurholtensis Ecclesiæ Presbyterum.
94 Da je sv. Adalbald, krenuvši na put u Gaskonju, poginuo u zasjedi rođaka svoje žene sv. Riktrude godine 652. na području Périgorda, rekli smo u veljači. Tom prigodom, možda još iste godine na izmaku, sv. Riktruda, kako prenosi Hukbald u njezinu djelu Vita, stupa u razgovor s pobožnim kršćanima koji su joj bliski, a ponajviše s Amandom, najsvetijim Božjim biskupom, i prima spasonosni savjet. Njemu je taj pravi savjetnik predložio redovnički život. Posluživši se dakle savjetom svoga suputnika u svetim otajstvima, to jest bogonosnoga Amanda, na raskošnu gozbu poziva kralja s velikašima, i za vrijeme objeda, prema spasonosnom savjetu svoga savjetnika Amanda, glasovitoga poglavara, iz njedara izvuče veo koji je već blagoslovio isti biskup te ga stavi na glavu,
A veo, i mjesto gdje će se posvetiti duhovnim vježbama, uz savjet i pomoć često spominjanoga poglavara, koji joj je bio povjerenik za tajne, izabrala je veoma prikladno, naime samostan zvan Marchiennes, koji je isti biskup podigao na rijeci Scarpe. Riktruda je, pošto je pred Bogom zavjetovala udovičku uzdržljivost i pošto je primila svetu odjeću redovnice, tri kćeri također zaručila jedinomu Kristu još u nježnoj dobi. Među njima je sv. Adalsenda u mladosti preminula 24. prosinca. Sv. Euzebija, navršivši dvanaest godina, oko godine Kristove 666., nakon smrti prabake sv. Gertrude, postala opatica samostana u Hamageu, a štuje se 16. ožujka. Sv. Klotsenda pak, postavljena na mjesto majke u upravljanju samostanom, ima svoj blagdan posvećen štovanju 30. lipnja.
94 S. Adalbaldum, itinere in Vasconiam arrepto, insidiis consanguineorum S. Rictrudis uxoris, anno 10clii in agro Petragorico interemptum fuisse diximus in Februarii. Qua occasione, forte adhuc eodem anno labente, S. Rictrudis, uti, tradit Hucbaldus in ejus Vita, init cum philochristis sibi familiaribus, maximeque cum Amando sanctissimo Dei Pontifice et capit consilium salubre. Cui ille verus consultor proposuit vitam monasticam. Usa ergo consilio sui Symmistæ, Deiferi scilicet Amandi, ad opiparum convivium Regem cum Optimatibus invitat, et inter prandendum secundum salubre sui Consiliatoris Amandi inclyti Præsulis consilium, ex sinu suo prolatum capiti superponit jam benedictum ab eodem Pontifice velum,
A velum, et locum, ubi spiritualibus daret operam exercitiis, cum consilio et auxilio sæpe dicti Præsulis, qui eidem erat a secretis, elegit valde congruum; monasterium scilicet Martianas vocatum, quod ab eodem Pontifice super fluvium Scarp fuerat constructum. Rictrudis post professam Deo viduitatis continentiam, et post sumptum sanctum sanctimonialis habitus indumentum, très quoque filias uni despondit Christo in ætate adhuc tenera. Ex quibus S. Adalsendis in juventue diem extremum obiit xxiv Decembris. S. Eusebia annos nata duodecim, circiter annum Christi ioclxvi, post obitum proaviæ S. Gertrudis monasterii Hamatici facta Abbatissa, colitur xvi Martii. S. Clotsendis vero matri in regimine monasterii subrogata, habet suo dicatum cultui xxx Junii.
93 U međuvremenu, kako prenosi Rajner u djelu Vita S. Gisleni, kad je molitvenica ćelije bila vjerno dovršena, na molbu istoga bl. Gislena, najsvetiji Kristovi biskupi Aubert Kambrejski i Amando, uz najveće klicanje klera i puka, oko godine Kristove, koliko razabiremo, 653., u čast apostola, na crkveni način najdolličnije su posvetili. Ondje je, pošto je puk nahranjen propovijedanjem te ujedno utvrđen u vjeri i povrh toga obdaren biskupskim blagoslovom, neki plemeniti grof, imenom Madalger (koji je sv. Vincentije), dok su biskupi propovijedali, potaknut Božjim nadahnućem, odrekao se varavoga svijeta, ošišao glavu rukama spomenutoga kambrejskoga biskupa, i jer je, uzevši Gospodnji križ i slijedeći njegove tragove, htio biti mrtav svijetu, zatvoren je u Hautmontu (koji je samostan tada podignut) pod redovničkim ruhom. Njegova supruga sv. Valdetruda, suglasna sa suprugom, pošto je neko vrijeme u svjetovnom ruhu čisto živjela i snažno upravljala djecom i posjedima, na poticaj sv. Gislena pohitjela je poći u Cambrai, i uz blagoslov biskupa sv. Auberta odjenula je sveti veo, postala svima uzor spasenja i zrcalo svetosti te podigla samostan Castrilocense, koji je u Monsu u Hainautu. I nije sv. Amando bio nazočan samo kambrejskomu biskupu Aubertu i pomagao mu u gradnji različitih gore navedenih samostana, nego je i češće odlazio k sv. Eligiju, biskupu Noyona, od kojega, kako kaže sv. Audoen, Flamanci i Antwerpenčani, također Frizi i Švabi, i svi barbari koji žive oko morskih obala, na koje, kao da su udaljeni na kraj svijeta, još nijedan plug propovijedanja nije utisnuo brazdu, velikim su dijelom ostavivši idole obratili na pravoga Boga i podložili se Kristu. Neka od tih djela, doduše pod okriljem sv. Eligija, ali ipak po Amandu učinjena, čini se da su se zbila u njegovoj biskupiji.
93 Interea, ut tradit Rainerus in Vita S. Gisleni, cum Cellæ oratorium esset fideliter peractum, deprecatione ejusdem B. Gisleni a sanctissimis Christi Episcopis Autberto Cameracensi atque Amando, cum maximo Cleri plebisque tripudio, sub annum Christi, quantum colligimus, ioclui, in honore Apostolorum, Ecclesiastico more decentissime est dedicatum. Ibi populo pasto prædicatione, nec non corroborato in fide; donato insuper Episcopali benedictione, quidam Comes nobilis, nomine Madalgerus, (qui S. Vincentius est) prædicantibus Episcopis, Divina inspiratione compunctus, fallaci mundo renuntiato, capite est tonsus, præfati Cameracensis Episcopi manibus, ac quia crucem Domini tollendo, vestigiaque illius sequendo, mundo volebat esse mortuus, in Altomonte (quod caenobium tunc extructum) sub regulari habitu est reclusus. Cujus uxor S. Waldetrudis marito consentiens, cum in seculari habitu aliquamdiu caste degisset, proles et prædia strenue gubernans, S. Gisleno exhortante Cameracum maturavit adire, atque benedicente S. Autberto Pontifice, sacro induta est velamine, omnibus norma salutis et speculum sanctitatis facta, monasterium Castrilocense, quod est Montibus Hannoniæ, extruxit. Nec solum adfuit S. Amandus Autberto Episcopo Cameracensi, eumque juvit in variis supra indicatis monasteriis ædificandis, sed etiam sæpius adiit S. Eligium Episcopum Noviomensem, a quo ait S. Audoenus Flandrenses atque Andoverpenses, Frisones quoque, et Suevos, et barbaros quosque circa littora maris degentes, quos velut in extremis remotos, nullus adhuc vomer prædicationis impresserat, magna parte populi relictis idolis ad verum Deum conversos esse Christoque subjects. Quarum rerum nonnullæ Sancti quidem Eligii auspiciis, ab Amando tamen gestæ, in illius diæcesi, videntur.
96 Sv. Bavo je, pošto je neko vrijeme proveo samotničkim životom, a pod sv. Florbertom redovničkim, pozvavši svetoga biskupa Amanda i poštovanoga opata Floreberta, usrdno zamolio potpuno zatvaranje svoga maloga tijela, i jedva je to napokon isposlovao; te je zatvoren rukama svetoga biskupa 9. studenoga, godine Kristove 655. Od toga zatvaranja nije prošla ni puna dva dana, prvoga dana kalenda listopada godine 656., obradovan nazočnošću anđela, ispustio je duh, a potom ga je pokopao sv. Amando: i to, prema djelu Chronicon Bavonianum, u XII. godini opata Floreberta, čiji smo početak smjestili u godinu 664. Drukčije misle o tim godinama Kristovim koje su dodane i opat Teoderik u djelu Vita S. Bavonis i pisac djela Chronicon Bavonianum, koji su, slijedeći već više puta istaknutu zabludu mnogih, prenijeli da je sv. Amando postavio Floreberta za opata godine 617. (za kojega smo gore pokazali da je tada živio zatvoren kod Bourgesa) i da je sv. Bavo zatvoren godine 622., a sveto umro godine 631., i to dok je opću papinsku službu vršio Martin, koju je preuzeo tek šesnaest godina poslije. Ali drugdje ima mnogo i još težih pogrešaka. Naime, kaže se da je Bavo oženio ženu dok je Klodvig upravljao franačkom monarhijom, premda nikad nije držao cijelu, nego je zadobio vlast samo nad Neustrijom, i to još kao dječak, god. 656. nakon smrti oca Dagoberta. Zatim, kad je žena umrla, Bavo je sve do Genta tražio sv. Amanda, koji se vratio iz Rima, primljen od pape sv. Martina s pratiteljima Landoaldom i drugima. Osim toga, sretna duša sv. Bava ukazala se, u samom času svoga odlaska, svetoj djevici Gertrudi, koja je boravila daleko u samostanu u Nivellesu, da pošalje platna potrebna za opremanje pogreba. Tako Teoderik, koji ipak tvrdi da je godina smrti sv. Bava šesto trideset prva, kad se rodila sv. Gertruda, koja je, kad je bl. Pipin otac umro godine 640., odrastala i imala četrnaest godina: dakle, kad je Bavo umro po našem računu godine 657., ona je navršila XXVI. godinu života, i napokon je 17. ožujka godine Kristove 659. u XXXIII. godini života pobožno preminula. Da su sv. Bavo i Gertruda bili bratić i sestrična prenosi Othelbold, godine 1019. imenovan opatom sv. Bava kod Genta, u poslanici Otgivi, grofici Flandrije, supruzi Balduina Bradatoga, objavljenoj kod Miraeusa u djelu Notitia Belgica, pogl. 82, gdje spominje knjigu Vita S. Bavonis, za koju žalimo što sada ne postoji, osim ako je nije neispravno, dodavši godine Kristove, interpolirao Teoderik, opat sv. Truda, mnogo mlađi. Kad je Bavo, vrstan Kristov ispovjedalac, nedavnom smrću počinuo u Gospodinu i bio pokopan doličnom čašću od bl. Amanda i opata Florberta te blistao čudesima, došao je u gentski samostan sv. Livin, i primivši od samostanske službe troškove potrebne na putu, krenuo je i požurio u zemlju, po Božjem uređenju, u Brabant, gdje je kod sela Essche, pošto su mu zadani mnogi udarci, obezglavljen dan 12. studenoga, kako svjedoči u njegovu djelu Vita sv. Bonifacije, nadbiskup Mainza. Godina njegova mučeništva čuvena je 639., pošto su, prema djelu Chronicon Gandense, prošle dvije godine nakon smrti sv. Bava.
96 S. Bavo post vitam aliquamdiu solitariam, ac sub S. Florberto monasticam actam, accersito sancto Pontifice Amando et venerabili Abbate Floreberto, integram corpusculi reclusionem obsecrat, ac vix aliquando impetrat; recluditurque manibus sancti Pontificis v Idus Novembris, anno Christi ioclxv: a qua reclusione necdum biennio elapso, die prima Kalendarum Octobris anno ioclvi, Angelorum præsentia delectatus, spiritum efflavit, a S. Amando dein sepultus: et quidem secundum Chronicon Bavonianum, anno Abbatis Floreberti xii: cujus initium retulimus ad annum ioclxiv. Aliter sentiunt de hisce annis Christi appositis et Theodericus Abbas in Vita S. Bavonis, et auctor Chronici Bavoniani, qui plurimorum jam sæpius indicatum errorem secuti, Florebertum tradunt Abbatem anno iocxvii constitutum a S. Amando (quem tum apud Bituriges inclusum vixisse supra ostendimus) et S. Bavonem anno iocxxii inclusum, atque anno iocxxxi sancte mortuum: et quidem Martino universalem administrante Pontificatum, quem post sedecim demum annos suscepit. Sed plura magisque enormia alibi menda. Nam dicitur Bavo uxorem duxisse Chlodoveo Franciæ monarchiam gubernante; cum numquam integram tenuerit, sed solius Neustriæ imperium adeptus sit, et quidem puer adhuc, an. ioclxvi a morte Dagoberti patris, Deinde uxore mortua, Gandavum usque S. Amandum quæsivit Bavo, Roma reversum, acceptum a S. Martino Papa sociis Landoaldo aliisque. Præterea apparuit felix anima S. Bavonis, in ipsa exitus sui hora, longe manenti in monasterio Nivellensi, sanctæ Virgini Gertrudi, ut mitteret linteamina condendo funeri necessaria. Ita Theodericus, qui tamen annum obitus S. Bavonis adstruit sexcentesimum trigesimum primum; quo nata est S. Gertrudis, quæ B. Pipino patre anno ioclxvi, moriente adolescebat, ac quatuordecim erat annorum: igitur quando mortuus est Bavo secundum calculum nostrum anno ioclvii, pertigerat ad annum ipsa ætatis xxvi, tandemque xvii Martii anno Christi ioclxvi ætatis suæ xxxiii pie decessit. Consobrinos fuisse SS. Bavonem et Gertrudem tradit Othelboldus, anno cidxix creatus S. Bavonis apud Gandenses Abbas, in epistola ad Otgivam Flandriæ Comitissam, Balduini Barbati conjugem, edita a Miræo in Notitia Belgica cap. 82, ubi meminit libri Vitæ S. Bavonis, quam dolemus modo non extare; nisi a Theoderico Abbate S. Trudonis multo juniore non recte annis Christi adjunctis interpolatam. Bavone egregio Christi Confessore recentina morte in Domino pausante, atque a B. Amando et Abbate Florberto condigno honore humato, miraculisque coruscante, venit ad monasterium Gandense S. Livinus, et accipiens ab officio monasterii sumptus, qui in itinere necessarii sunt, profectus est et in terram properavit, Deo disponente, Brabantiam, ubi apud Escham vicum multis plagis irrogatis decapitatus est pridie Idus Novembris, uti testatur in ejus Vita S. Bonifacius Archiepiscopus Moguntinus. Annus martyrio ejus celebris est ioclix, biennio secundum Chronicon Gandense post obitum S. Bavonis elapso.
97 Ne sumnjamo da je sv. Amando češće dolazio u utvrdu ili gradić Antwerpen radi pohađanja Antwerpenčana i poučavanja u Kristovoj vjeri, ali u ova vremena, naime u treću godinu nakon smrti sv. Bava, smještamo posvetu ondje podignute crkve u čast sv. Petra i Pavla, to jest u godinu Kristovu 660., kad je sv. Eligije navršavao XIV. godinu svoga biskupstva. U isto vrijeme sa sv. Livinom i drugim apostolskim muževima u Belgiju je možda došao sv. Fredegand, kojega je sv. Amando, kao što smo gore rekli, postavio za poglavara samostana u Deurne. Kallovjanima je sv. Amando, nakon što se odrekao otoka kod Maastrichta, navijestio Božju riječ, kako prenose Baudemund, Milo i drugi: naime u posljednjim godinama koje smo već naveli. Među učenicima sv. Livina ubraja se sv. mučenik Foillan, od kojega je, i njegova brata Ultana, samostan u Fossesu, između Sambre i Meuse, na nasljednom imanju sv. Gertrude, podignut, kao što smo gore rekli. U isto je vrijeme možda podigao sv. Amando samostane u Tronchiennesu, Aardenburgu, Kortrijku, koje smo prije naveli, a za čije se crkve prenosi da ih je posvetio sv. Eligije.
97 Sæpius S. Amandum visendorum Antverpientium ac fidem Christi docendorum causa, in castrum, sive oppidum, Antverpiam venisse non dubitamus; sed ad hæc tempora, tertium nempe ab obitu S. Bavonis annum referimus ecclesiæ istic in honorem SS. Petri et Pauli extructæ dedicationem, ad annum scilicet Christi ioclx, quo S. Eligius xiv Episcopâtus sui annum explebat. Eodem tempore cum S. Livino aliisque viris Apostolicis in Belgium venit fortassis S. Fredegandus ab S. Amando Durinensi monasterio, ut supra diximus, præfectus. Calloanis a S. Amando post Trajectenses abdicatas insulas, verhum Dei prædicatum esse tradunt Baudemundus Milo alique: postremis nimirum, quos jam retulimus, annis. Inter discipulos S. Livini numeratur S. Foillanus Martyr, a quo, fratreque ejus Ultano monasterium Fossense, Sabim inter et Mosam, in villa S. Gertrudis hæreditaria, extructum esse supra diximus. Eodem quoque forsan tempore Trunchinii, Ardenburgi, Cortraci condita, quæ antea retulimus, ab S. Amando monasteria, quorum ecclesiæ traduntur a S. Eligio consecratæ.
98 Pošto su podignuti samostani u Hautmontu po sv. Vincentiju i u Monsu po njegovoj supruzi sv. Valdetrudi, sv. Aldegunda, njezina sestra, odbivši zavodljive nagovore majke Bertilije koja ju je nagovarala na udaju, pozvana je od sestre u njezin samostan i učvršćena u nakani da sačuva djevičanstvo. Zatim je odatle pošla k sv. Amandu i Aubertu, za koje je čula da su došli u samostan u Hautmontu, i primivši od njih veo svetoga redovništva i posvetivši se za Kristovu zaručnicu, sagradila je samostan u Maubeugeu. Čini se da se to dogodilo dok su još kraljevali kraljevi Klodvig i njegov brat Sigebert. Kad je Klodvig, nakon osamnaest godina vladanja, godine Kristove 657. preminuo, naslijedio ga je prvorođeni sin Klotar, treći toga imena, i vladao je oko četrnaest godina kod Neustrijaca i Burgunđana,
A Burgunđana je vladao, kao što je pokazano uz djelo Vita S. Sigeberti, kralja Austrazije, koji je i sam godine 656. najpobožnije umro. Odatle se prenosi da je na prijestolje protupravno zasjeo Hildebert, sin Grimoalda, brata sv. Gertrude. Kad je on prognan, za kraljevsko žezlo pozvan je Hilderik, drugi sin Klodviga II., koji je sve do smrti brata Klotara vladao samim Austrazijcima.
98 Extructis monasteriis Altimontensi a S. Vincentio, et Montensi ab ejus conjuge S. Waldetrude, S. Aldegundis, hujus soror, Bertiliæ matris, nuptias suadentis, illecebras aspernata, a sorore ad monasterium suam evocata est, inque proposito servandæ virginitatis confirmata. Inde postea ad SS. Amandum et Autbertum, quos ad Altimontense monasterium venisse intellexerat, profecta, susceptoque ab iis sacræ religionis. velamine in sponsam Christi sacrata, Malbodiense monasterium construxit. Quæ Regibus Chlodoveo et Sigeberto fratre adhuc regnantibus contigisse videntur. Chlodoveo post annos regni octodecim, anno Christi ioclxii vita functo, Chlotharius filius primogenitus, ejus nominis III substitutus, per annos circiter quatuordecim apud Neustrasios Burgundionesque
A Burgundionesque regnavit: uti demonstratum est ad Vitam S. Sigeberti Regis Austrasiorum, qui et ipse anno ICDLXIII piissime mortius est. Intrusus inde in solium fertur Childerbertus, filius Grimoaldi fratris S. Gertrudis: eo expulso, adscitus ad sceptrum Childericus, alter Chlodovei II filius, qui ad obitum usque fratris Chlotharii solis Austrasiis imperavit.
99 Dok je vladao Klotar III., umro je sv. Florbert, opat samostana u Gentu, u XXI. godini upravljanja, Kristove 664., 1. studenoga. Na mjesto su postavljeni u samostanu sv. Bava Aldebert, a kod blandijskih Ivan, koji su obojica potpisali oporuku sv. Amanda. Utvrđenu kronologiju izvrsno potvrđuju Acta Joannis iz blandijskoga arhiva koje je objavio Sanderus. Ondje Ivan, izabrana, čista, sveta posuda Gospodnja, u vremenima mlađega kralja Klotara u ovome Božjem šatoru postaje čuvar Božjih posuda, postavljen od sv. Amanda za opata blandijskima, kojemu je darovao dar pun svake svetosti, to jest filakterij koji je isposlovao od pape sv. Martina, i kukulu dostojnu svakoga štovanja, kojom se on sam uobičavao zaodijevati radi biskupske časti i dostojanstva kad bi se pojavljivao da slavi božanska otajstva, te zakrivljeni pastirski štap koji je nosio u vrijeme svoga hodanja ili hodočašća. Nešto od toga tada je možda darovano kad je Ivan potpisao oporuku sv. Amanda. Počelo je tada, nastavlja pisac, područje gentskoga kraja, koje je najprije apostolski otac Amando kao nebeski ratar obradio i plugom božanske riječi uzorao, pod svojim najsvetijim ocem i nasljednikom Ivanom širiti grane mladice i donositi plodove vječnoga života. Toliko ondje. Pod Klotarom III. umro je također sv. Eligije 1. prosinca oko godine 665. Njemu je na noyonskoj stolici postavljen nasljednik sv. Mummolen, koji je i sam potpisao oporuku sv. Amanda.
B Dotad je upravljao maastrichtskom Crkvom biskup sv. Teodard od godine Kristove 664. sve do godine 676., kad je kod Wormsa 10. rujna ubijen i zadobio mučenički vijenac. Bucherius u djelu Tabulæ Chronologicæ, Fisen u 3. knjizi djela Historia Leodiensis i u djelu Vita istoga, i drugi koji su slijedili njihovu kronologiju, ograničavaju njegovo biskupstvo na dvije godine, kao da je postavljen na mjesto sv. Remakla koji se godine 662. povukao u Stavelot, a godine 665. bio ovjenčan mučeništvom. Postoji znamenita isprava Hilderika, kralja Austrazije, potpisana u Maastrichtu 6. rujna u VIII. godini kraljevanja, Kristove 672., u kojoj kralj potvrđuje samostanima Stavelot i Malmedy različite posjede koje im je darovao otac sv. Sigebert. Otuda, kaže kralj, naredili smo zbog te stvari svome gospodinu i ocu biskupu Teodardu, ili uglednu čovjeku Hodonu, upravitelju dvora, s našim šumarima, da ta mjesta izmjere i odrede po imenovanim mjestima itd. Cijelu smo ispravu donijeli na drugom mjestu, a nju je već potpisala i kraljica Bilihilda, Hilderikova supruga. Kad je sv. Teodard godine 676. ubijen, po savjetu svega puka i zapovijedi kralja Hilderika zamoljen je sv. Lambert, prenose u njegovu djelu Vita Godeschalk u pogl. 2, biskup Stjepan u pogl. 4, Anselm u djelu Gesta Episcoporum Trajectensium u pogl. 3 i 6, svi bliski njegovu vremenu. Sv. Lambert je tada imao oko dvadeset i sedam godina, nedavno kao mladić prema istim piscima poučen od biskupa sv. Teodarda u božanskim naukama i redovničkoj stezi. Pisac djela Vita S. Theodardi, koje je Sigebert iz Gemblouxa uljepšao boljim stilom, dok od biskupstva sv. Amanda započetoga godine 666. sve do mučeništva sv. Teodarda umeće oko trideset godina (u kojima je maastrichtska Crkva, okrnjena u veličini svojih posjeda i uzburkana olujama koje su navirale sa svih strana), nužno pomiče smrt sv. Teodarda sve do godine 676. Zaređen nekoliko mjeseci nakon njegova mučeništva, sv. Lambert je početkom godine 677., pod kraljem Hilderikom, koji ga je prema Godeschalku i drugima ljubio više od svih biskupa i velikaša, upravljao tom Crkvom tri godine. Ali kad je Hilderik po bezbožnim krvnicima ubijen godine 680. u ljeto, a njegov brat Teoderik zadobio kraljevstvo, po nalogu Ebroina, upravitelja njegova dvora, sa svoje je stolice godine
Amando, navršivši sedamdeset godina, glasovit po autoritetu te po dugom glasu razboritosti i svetosti, proputovavši svu Galiju, ponovno je otišao k Baskima koji žive pod Pirenejima, bilo na molbu sv. Riktrude, da tijelo sv. Adalbalda, ubijenoga nekoliko godina prije na području Périgorda, prenese u Elnone u svoj samostan, gdje je potom pokopano (što smo uz njegovu Vitam naznačili da nam nije odbojno), bilo da one Baske koje je nekoć u vrijeme progonstva počeo poučavati sada usavrši u nauku vjere i ćudoređa. Ali kad su oni ostali u sljepoći, po svjedočanstvu Baudemunda, preselio se u druge krajeve, i na putu je slijepac, poškropljen vodom kojom je poglavar oprao ruke, po njegovim zaslugama primio vid. Zatim je došao na granice Franaka i podigao samostan, kako smo gore nagađali, na području Bourbonnaisa, u biskupiji Bourges, gdje i sada postoji gradić imenom Saint-Amand. U isto je vrijeme, prema Baudemundu, na mjestu Nant, koje mu je darovao kralj Hilderik kod Rutena, osnovao samostan, i podnijevši mnoge nepravde od biskupa Uzesa, po osobitoj Božjoj naklonosti izišao je neozlijeđen. Od istoga kralja Hilderika u II. godini kraljevanja 1. kolovoza, godine Krist. 666., isposlovao je Barisis-aux-Bois na području Laona, gdje je za poglavara podignute ćelije postavio Andriju, kao što smo gore rekli. Svojim se belgijskim samostanima vratio otprilike oko godine Kristove 667., kad je u Arrasu tijelo sv. Vedasta iz stolne crkve sv. Marije u prigradsku molitvenicu, na kojem se mjestu sada u drugom dijelu grada pohodi samostan sv. Vedasta, uz svečanu povorku preneseno po sv. Aubertu i Audomaru: kojem je prijenosu možda sv. Amando, kao što smo gore pokazali, čini se bio nazočan, ali su neki, izbrisavši njegovo ime, držeći da je umro nekoliko godina prije, postavili sv. Lamberta, punih deset godina prije nego što je ovaj postao biskup. Tako je sv. Amando bio nazočan istomu Aubertu kad je posvećivao molitvenicu sv. Vedasta u Hautmontu, kad je ondje sv. Aldegundi predan sveti veo.
99 Chlothario III regnante, mortuus est S. Flobertus monasteriorum Gandensium Abbas, anno regiminis XXI, Christi ICCLXIV, Kalendis Novembris. Substituti sunt in monasterio S. Bavonis Aldebertus, apud Blandinienses Joannes, qui ambo testamento S. Amandi subscripserunt. Chronologiam statutam egregie confirmant Acta Joannis ex archivo Blandiniensi a Sandero edita. Ibi Joannes vas Domini electum, mundum, sanctum, temporibus Chlotarii Regis junioris in hoc tabernaculo Dei custos vasorum Dei efficitur, a S. Amando Abbas Blandiniensibus præpositus: cui obtulit munus omni sanctitate plenum, id est phylacterium, quod a S. Martino Papa impetraverat, et cucullam omni veneratione dignam, qua ipse pro Pontificali cultu et honore indui solitus erat, cum ad divina mysteria celebranda sese præsentaret: et pedum pastorale incurvum, quod tempore deamblationis sive peregrinationis suæ portabat. Quorum aliqua tunc forsan donata, cum S. Amandi testamento Joannes subscripsit. Cæpit tunc temporis, pergit Auctor, Gandensis pagi territorium, quod primo Apostolicus Pater Amandus, velut cælestis agricola excoluit, et vomere verbi divini exaravit, sub sanctissimo Patre atque successore suo Joanne ramos germinis expandere, et fructus vitæ perpetuæ facere. Hac ibi. Sub Chlothario III mortuus etiam est S. Eligius Kalendis Decemb. anno circiter ICDLXV. Ei in Cathedram Noviomensem subrogatus S. Mummolenus: qui et ipse testamento S. Amandi subscripsit.
B Præerat hactenus Ecclesiæ Trajectensi S. Theodardus Episcopus ab anno Christi ICCLXIV usque ad annum ICDLXXVI, quo apud Nemetes x Septembris interemptus, martyrii lauream obtinuit. Bucherius in Tabulis Chronologicis, Fisenus lib. 3 Historiæ Leodiensis et in Vita ejusdem, alique eorum Chronologiam secuti, ejus Episcopatum biennio circumscribunt, quasi S. Remaclo Stabuletum anno ICDLXII secedenti suffectus, et anno ICDLXV martyrio foret coronatus. Extat illustre diploma Childerici Regis Austrasiorum, signatum Trajecti vi Septemb. anno regni VIII, Christi ICCLXXII, in quo Rex confirmat monasteriis Stabudeto et Malmundario collatas a S. Sigeberto patrio varias possessiones. Unde, inquit Rex, jussimus pro hac re Domino et Patri nostro Theodardo Episcopo, vel illustri viro Hodoni Domestico, cum forestariis nostris, ipsa loca mensurare et designare per loca denominata, etc. Integrum diploma alibi dedimus, cui Regina Bilichildis Childerici conjux et jam subscripsit. S. Theodardo anno ICDLXVI interfecto, consilio totius plebis et imperio Childerici Regis sul rogatum esse S. Lambertum, tradunt in hujus Vita Godeschaleus cap. 2, Stephanus Episcopus cap. 4 Anselmus in gestis Episcoporum Trajectensim cap. 3 et 6, omnes ævo ejus propinqui. Annos tum natus erat S. Lambertus circiter septem et viginti, nuper adolescens juxta eosdem auctores a S. Theodardo Episcopo divinis dogmatibus et monasticis disciplinis eruditus. Auctor Vita S. Theodardi, a Sigeberto Gemblacensi meliori stylo adornatæ, dum ab Episcopatu S. Amandi anno ICDLXVI inchoato, ad martyrium usque S. Theodardi triginta circiter annos interponit (quibus Ecclesia Trajectensis, possessionum suarum quantitate mutilata, atque irruentibus undique procellis agitata est) necessario necem S. Theodardi ad annum usque ICCLXXVI, rejicit. Ordinatus aliquot post illius martyrium mensibus S. Lambertus sub initium anni ICDLXXVII, sub Childerico Rege, qui eum secundum Godeschalcum aliosque præ omnibus Pontificibus et Optimatibus diligebat, illam Ecclesiam triennio administravit. At Childerico ab impiis carnificibus anno ICDLXXX in æstate interfecto, et Theoderico fratre ejus assecuto regnum, jussu Ebroini Palatio ejus præfecti, de Sede sua anno
Amandus annos natus septuaginta, auctoritate longaque prudentiæ et sanctitatis sama celebris, tota Gallia peragrata, Vascones sub Pyreneis montibus habitantes iterum adiit, sive rogatu S. Rictrudis, ut corpus S. Adalbaldi, aliquot annis ante in agro Petragorico interempti, Elnonem ad suum monasterium, ubi dein sepultum fuit, adveheret (quod ad hujus Vitam insinuavimus nobis non improbari) sive ut quos olim tempore exilii Vascones cæperat instruere, jam fidei morumque doctrina perpoliret. Verum illis in cæcitate permanentibus, teste Baudemundo, ad alia demigravit loca: atque in itinere, cæcus aqua, qua manus Antistes abluerat, aspersus, visum illus meritis recepit. Ad fines deinde Francorum venit, monasteriumque extruxit, ut supra conjectavimus in agro Borbonio, sub Bituricensi diæcesi, ubi etiamnum oppidium S. Amandi nomine extat. Quo eodem tempore, secundum Baudemundum, in loco Nanto, apud Rutenos a Rege Childerico donato, cænobium condidit, passusque multas injurias ab Uceticensi Episcopo, singulari Dei favore innoxius evasit. Ab eodem Rege Childerico anno regni II Kalendis Augusti, anno Clir. ICDLXVI impetravit Barisiacum in Laudimensi agro, ubi extructæ cellulæ præfecit Andream, ut supra diximus. Ad Belgica sua monasteria fere redivit, sub annum Christi ICCLXVII, quo Atrebati corpus S. Vedasti ex templo S. Mariæ Cathedrali ad oratorium suburbanum, quo loco nunc in altera civitate monasterium S. Vedasti visitur, a SS. Auberto et Audomaro solenni pompa translatum est: cui translationi forte S. Amandus, ut supra ostendimus, videtur interfuisse, sed ejus nomine expuncto, quidam, rati eum aliquot annis ante mortuum, S. Lambertum substituerunt, decennio integro prius quam hic Episcopus fieret. Ita adfuit S. Amandus eidem Auberto oratorium S. Vedasti in Alto-monte consecranti: quando sacrum velum istic S. Aldegundi collatum.
101 Samostan u Elnonu, podignut u šumi i udaljen daleko od mnoštva ljudi, sv. Amando je osobito zavolio, i ondje je izabrao sjedište svoje starosti i ukop. Odatle je ipak odlazio čas ovamo čas onamo, sve do kraja života, da pohodi samostane koje je osnovao ili da podigne nove: i zato je, već gotovo devedesetogodišnjak, u svojoj kasnijoj oporuci odredio da, ako na putu ili ondje gdje mu dođe kraj života, braća ili opat iz samoga samostana imaju dopuštenje pozvati ondje njegovo malo tijelo. Odatle je na molbu sv. Riktrude otišao u samostan u Marchiennesu i vidio da glavu njezina sina sv. Mauronta okružuju pčele, kojega je on, odsjekavši mu kosu, ošišao za klerika, a zatim je postao levit i počašćen kraljevskim pečatom, kao bilježnik kraljevskih odredaba koji sastavlja edikte, kako prenose Hukbald u djelu Vita S. Rictrudis i Filip niže pod br. 37. Sv. Mauront se štuje 5. svibnja. Poduzevši putovanje k Beauvaisisima, da je ondje slijepka progledala, ubrajaju među posljednja djela sv. Amanda Baudemund, Milo i drugi. Kad je Klotar III. godine 676. umro, naslijedio ga je najprije Teoderik, treći od braće, a kad je on ubrzo svrgnut, franačku je monarhiju zadobio Hilderik, pošto je XII. godina vladao samo kod Austrazijaca. Kad je pak godine 675. 13. prosinca umro kambrejski biskup sv. Aubert, godine 676. postavljen mu je za nasljednika Vindician, koji je također potpisao oporuku sv. Amanda.
101 Elnonense monasterium in silva extructum, ac procul ab hominum turba semotum, præcipue adamavit S. Amandus, ibique sedem senectutis suæ, ac sepulturam elegit. Inde tamen ad constituta a se monasteria visitanda, aut nova erigenda ad finem usque vitæ alio identidem profectus est: ideogue fere nonagenarius in suo postea testamento cavit, ut, si in itinere, aut ubi finis vitæ pervenisset, Fratres vel Abba de ipso monasterio licentiam habeneret, corpusculum eo revocandi. Inde rogatu S. Rictrudis ad Marchianense monasterium profectus, vidit caput S. Mauronti ejus filii apibus cingi, qui ab eo decisa coma in Clericum attonsus, dein Levita factus, Regia honoratus est bulla, Notarius regalium præceptorum conscribens edicta: ut tradunt Hucbaldus in Vita S. Rictrudis et Philippus infra num. 37. Colitur S. Mauruntus v Maii. Itinere ad Bellovacos instituto, cæcam istic illuminatam esse inter postrema S. Amandi gesta recensent Baudemundus, Milo aliique. Chlotario III anno ICDLXXVI mortuo successit primum Theodericus tertius fratrum, eoque mox pulso monarchiam Francorum adeptus est Childericus, postquam annos XII apud solos Austrasios regnasset. Mortuo etiam anno ICDLXXV die XIII Decembris S. Auberto Episcopo Cameracensi subrogatus est anno ICDLXXVI. Vindicianus, qui testamento S. Amandi etiam subscripsit.
102 Dotad je upravljao maastrichtskom Crkvom biskup sv. Teodard od godine Kristove 660.
A godine 681. svrgnut i lišen dužne časti, te je, pošto je na njegovu stolicu postavljen Faramund, sedam godina proveo u samostanu koji se zove Stavelot. Zatim, kad je Pipin Herstalski kod Austrazijaca godine 687. uzet za majordoma, kako su govorili, a Ebroin ubijen po nekom Hermenfridu sljedeće godine 688., Faramund je svrgnut s biskupske stolice i protjeran iz maastrichtskoga kraja: apostolski pak gospodin sv. Lambert pozvan je natrag na svoju stolicu i primljen uz veliko klicanje svega puka. Pošto je učinio ono čega prije nema spomena ni kod kojih pisaca, upravljajući svoje noge da navješćuje mir, pobrinuo se da puk koji mu je povjeren okrijepi svakojakim hranama svetoga nauka, i nebrojene je čete nevjernika iz poganstva pozvao u kršćanstvo.
B
102 Præerat hactenus Ecclesiæ Trajectensi S.
A anno ICDLXXXI depositus est, et honore debito privatus, ac Pharamundo in Cathedra illius constituto, in monasterio, quod vocatur Stabulaus, septem annos peregit. Dein Pipino Herstallio apud Austrasios anno ICDLXXXVII in Majorem-domus, ut vocabant, assumpto, atque Ebroino a quodam Hermenfrido anno sequente ICDLXXXVIII interempto, Pharamundus de Sede Pontificali et de provincia Trajectensi depositus atque repulsus est: Dominus autem Apostolicus S. Lambertus ad propriam Sedem revocatus, magna universi populi exultatione susceptus est. Actum, cujus antea nulla apud ullos auctores mentio est, pedes suos ad evangelizandam pacem dirigens, populum sibi commissum omnimodis sacræ doctrinae cibis reficere curavit, innumeras infidelium turmas de gentilitate vocavit ad Christianitatem.
B
103 Bucherius u pogl. 6 djela Disputationis historicæ de Episcopis Tungrorum seu Trajectensium br. 100, prenosi da od onoga vremena kad je sv. Amando od pape Martina isposlovao dopuštenje da odstupi s biskupstva, to jest od godine 650., ne pokazuje se nikakav određeni biljeg maastrichtskih biskupa prije smrti sv. Huberta, prvoga biskupa Liègea, ili godine Kristove 727., kroz ukupno sedamdeset i sedam godina, u kojem su razdoblju obuhvaćena samo četiri biskupa, Remaklo, Teodard, Lambert, Hubert, svi sveci. Od tih 77 godina daje sv. Hubertu trideset, i njegov ulazak u službu uklapa u proljeće godine 717., a prenosi da je sv. Lambert počeo početkom godine 706., te da je ubijen 17. rujna u XLI. godini svoga biskupstva: i tako se za pontifikat sv. Remakla i Teodarda zajedno ostavlja prostor od samo pet godina: i to, kako priznaje, bez ikakva vidljiva biljega. I to je ona raširena kronologija za koju pisac djela Vindiciarum viče da su je Belgijanci i Franci odredili da se slijedi. Ali protiv nje smo mi dali biljeg, izražen u petoj, osmoj, desetoj godini biskupstva sv. Remakla, za kojega smo stoga pokazali da je stolovao od godine 651. do 660. Zatim smo iznijeli ispravu Hilderikovu izdanu u VIII. godini kraljevanja, Kristove 672., kad je maastrichtskom Crkvom upravljao sv. Teodard: za kojega smo iz drugoga biljega pokazali da je živio sve do godine 676., kad je 10. rujna ubijen. Pokazali smo također da je sv. Lambert godine 681. protjeran s maastrichtske stolice (što se dogodilo u prvim godinama njegova stolovanja) i godine 688. vraćen istoj Crkvi, kad je tada ubijen Ebroin, čije je ubojstvo isti Bucherius bio smjestio u godinu 675., kad smo pokazali da je Klotar
C još kraljevao. Mi biskupstvu sv. Lamberta i Huberta dodjeljujemo punih pedeset godina, naime od godine 677. do godine 727. Ali koliko godina treba dodijeliti svakomu od njih pojedinačno, nije jednako jasno. Broj godina pripisao je biskupstvu sv. Lamberta Rener u pogl. 27 njegova djela Vita u epilogu: Trpio je, kaže, sv. Lambert 17. rujna, u četrdesetoj godini svoga biskupstva pod franačkim kraljem Hildebertom, sinom kralja Teoderika. Međutim, po našem bi računu tada biskup sv. Lambert stolovao od godine 677. sve do godine 716.: prije toga nije umro samo kralj Hildebert, nego i njegov sin Dagobert Mlađi. Nije toliko točan Rener u računanju godina, jer u pogl. 8 prenosi da se sv. Lambert isticao među svetim biskupima svoga vremena, Austregisilom iz Bourgesa, Eligijem iz Noyona i drugima, od kojih je prvi umro godine 624., a drugi 665., kad sv. Lambert još nije bio biskup, štoviše bio je tek oko godine 651. rođen. Kraljevao je Hildebert od godine 695. do godine 711., u koje je vrijeme vojvoda Pipin s najširom vlašću upravljao ponajviše kraljevstvom Austrazijaca: od čijega je bliskoga čovjeka, imenom Dodo, jednoga od dvorskih prvaka, sv. Lambert proboden kopljem i poslao dušu Bogu, kako piše Godeschalk u njegovu djelu Vita.
103 Bucherius cap. 6 Disputationis historicæ de Episcopis Tungrorum seu Trajectensium num. 100, tradit ab eo tempore, quo S. Amandus a Martino Papa impetrarit veniam decedendi Episcopatu, id est, ab anno ICD, nullum definitum Episcoporum Trajectensium Characterem apparere ante mortem S. Huberti primi Leodiensium Episcopi, sive annum Christi ICCXXVII, per annos omnino septuaginta septem, quo intervallo quatuor tantum concluduntur Episcopi, Remaclus, Theodardus, Lambertus, Hubertus, omnes Sancti. Ex his LXXVII annis concedit S. Huberto triginta, ejusque ingressum componit cum vere anni ICCCXVII, S. Lambertum tradit cœpisse ineunte anno ICDVI, ac labente Episcopatus sui anno XLI cæsum, XVII Septembris: atque ita SS. Remacli et Theodardi Pontificio simul quinque solum annorum spatium relinquitur: idque ut fatetur, absque ullo apparente charactere. Et hæc est vulgata illa Chronologia, quam Belgas Gallosque sibi sequendam statuisse clamitat auctor Vindiciarum. At contra eam dedimus characterem, expressum annis quinto, octavo, decimo, Episcopatus S. Remacli, quem proinde ostendimus sedisse ab anno ICDI ad ICDLX. Protulimus dein diploma Childerici anno regni VIII, Christi ICDLXXII, datum, cum Ecclesiæ Trajectensi præsesset S. Theodardus: quem ex altero charactere ostendimus ad annum usque ICDLXXVI vixisse, quo x Septembris cæsus est. Demonstravimus etiam S. Lambertum anno ICDLXXXI e Cathedra Trajectensi pulsum (quod sub prioribus Sedis annis factum est) et anno ICDI.XXXVIII eidem Ecclesiæ redditum, occiso tum Ebroino, cujus cædem idem Bucherius retulerat ad annum ICDLXXV, quo ostendimus Chilotarium
C in adhuc regnasse. Nos Episcopatui SS. Lamberti et Huberti annos integros quinquaginta assignamus, ab anno scilicet ICDLXXVII ad annum ICCCXXVII. Sed quot anni sint horum singulis assignandi, non æque liquet. Annorum numerum Episcopatui S. Lamberti adscripsit Renerus cap. 27 Vitæ ejus in Epilogo: Passus est, inquit, S. Lambertus xv Kalendas Octobris, anno Episcopatus sui quadragesimo sub Rege Francorum Hildeberto Theoderici Regis filio. Verum ex calculo nostro tum sedisset S. Lambertus Episcopus ab anno ICDLXXVII, usque ad annum ICCCXVI: ante quem non solum obierat Rex Childebertus, sed etiam filius ejus Dagobertus junior. Non est adeo exactus Renerus in annis computandis, qui cap. 8 tradit S. Lambertum emicuisse inter sanctos sui temporis Episcopos, Austrigisilum Biturigensem, Eligium Noviomensem aliosque quorum ille anno ICCCXII, iste ICDLXV mortuus est, quando S. Lambertus necdum Episcopus erat, imo circa annum ICDI tantum natus. Regnavit Childebertus ab anno ICCCVII ad annum ICCCXI, quo tempore Pipinus Dux cum amplissima potestate regno potissimum Austrasiorum præerat: a cujus familiari, nomine Dodone, de Primatibus Palatinis uno S. Lambertum telo transfixum, animam Deo transmisisse scribit Godeschalcus in ejus Vita.
104 Umro je Pipin godine 714., od kojega je nakon smrti sina Droga, ili Drogona, više voljen sin Karlo Martel, a njegova majka Alpaida smatrana gotovo suprugom. Zbog toga što je ukorio tu kneževu neuzdržljivost, sv. Lamberta je ubio Alpaidin brat Dodo. O tome pisac suvremenik iz Pipinove obitelji, koji je po nalogu grofa Hildebranda napisao posljednji dio djela Chronicon Fredegarii dodan od poglavlja XCVII; ovako pripovijeda u pogl. 102 i dalje: Nakon toga Drogo, sin Pipinov, zahvaćen jakom groznicom, umro je i pokopan je u bazilici bl. Arnulfa ispovjedaoca u gradu Metzu. Grimoald je također s nekom priležnicom rodio sina imenom Teudoald. Stoga je spomenuti Pipin uzeo drugu ženu, plemenitu i otmjenu, imenom Alpaida, s kojom je rodio sina i nadjenuo mu na svome jeziku ime Karlo. I dječak je odrastao te postao otmjen i vrstan. Umro je tih dana kralj Hildebert i pokopan je u Choisyju u bazilici sv. Stjepana mučenika. To onaj pisac po nalogu Hildebranda, brata spomenutoga Karla Martela rođenoga u tim posljednjim godinama od Alpaide, naziva u njegovu korist drugom Pipinovom ženom. Tako je Dagobert I. istodobno imao tri kao kraljice, kako prenosi Fredegar u pogl. 60. Da je Drogon, ili Drogo, sin Pipinov, umro godine 708. bilježe kratki anali napisani u samostanu sv. Nazarija na Rajni, a objavili su ih Freher i Du Chesne. Štoviše, da je preminuo u proljetno vrijeme dodaju anali sastavljeni od njegove smrti, a iz rukopisa iz Thillija i Pataua objavljeni na početku II. sveska djela Scriptores Galliæ po Du Chesneu. Da je kralj Hildebert umro godine 711. rekli smo gore. A ono što se između smrti Drogona i kralja Hildeberta pripovijeda da se zbilo o dovođenju ili uzimanju Alpaide kao druge, takoreći, žene, zašto se ne bi odnosilo na umetnute godine 711. ili 710.? U to je naime vrijeme rastao dječak Karlo Martel, možda od X. ili XII. godina. Čini se da se otprilike u te godine može smjestiti ubojstvo sv. Lamberta: barem dok ne naiđe drugi biljeg. Svakako smatramo da nije umro prije godine 707., kad je navršio trideset godina u biskupstvu. Sv. Vilibrord, biskup Utrechta, i sv. Lambert, zapaljeni najvećom željom da vide jedan drugoga, sastali su se pripovijedajući što je i koliko po njihovu služenju učinila Božja milost među narodima. Kao što u pogl. 11 djela Vita S. Lamberti prenosi Nikola: čime se na obje strane nagovješćuje da su provedene mnoge godine u biskupstvu: a ipak Bucherius, Fisen, Ivan Roberti i drugi prenose da je sv. Lambert ubijen prije nego što se sv. Vilibrord, posvećen u Rimu za biskupa, vratio u Belgiju. Ono što se prenosi da je otkrivenje mučeništva sv. Lamberta učinjeno papi Sergiju, jer je nepoznato starim piscima, dokazali smo da na drugom mjestu treba uvrstiti među apokrife. I to smo smatrali da treba reći o nasljednicima sv. Amanda na maastrichtskoj stolici, da se ne bi ni odatle drugima otvarala kakva kriva staza za narušavanje utvrđene kronologije.
104 Mortuus est Pipinus anno ICCCXIV, a quo post obitum filii Droci, sive Drogonis, magis amatus est filius Carolus Martiellus, ejusque mater Alpais instar uxoris habita. Ob hanc Principis incontinentiam reprehensam, S. Lambertus ab Alpaidis fratre Dodone interterfectus est. Qui jussu Childebrandi Comitis, Chronico
Fredegarii partem ultimam a capite xcvii adjunctam auctor cœvnus de Pipini familia scripsit, hæc ita narrat cap. 102 et seqq. Post hæc Drocus filius Pipini a valida febre correptus, mortuus est, et sepultus in basilica B. Arnulphi Confessoris in Mettis urbe. Grimoaldus quoque ex quadam concubina genuit filium, nomine Theudoaldum. Igitur præfatus Pipinus aliam duxit uxorem nobilem et elegantem, nomine Alpheidam, ex qua genuit filium, vocavitque nomen ejus lingua propria Carolum. Crevitque puer elegans atque egregius factus est. Mortuus est his diebus Childebertus Rex, et sepultus Cauciaci in basilica S. Stephani Martyriis. Hæc auctor ille jussu Childebrandi, dicti Caroli Martelli fratris ultimis istis annis ex Alpaide nati, quam in hujus favorem aliam uxorem Pipini appellat. Ita Dagobertus 1 tres simul habebat ad instar Reginas, uti tradit Fredegarius cap. 60. Drogonem, seu Drocum, filium Pipini mortuum esse anno ICCCVII habent Annales breves in monasterio S. Nazarii ad Rhenum scripti, atque a Frehero et Chesnæo editi. Imo tempore veris obiisse addunt Annales ab ejus obitu capti, atque ex MSS. Tiliano et Petaviano sub initium tomi II Scriptorum Galliæ a Chesnæo vulgati. Mortuum esse Childebertum Regem anno ICCCXI supra diximus. Quæ autem inter obitum Drogonis et Childeberti Regis narrantur gesta de ducta sive assumpta Alpaide in alteram quasi uxorem, quidni referantur ad annos interpositos ICCCXI aut ICCCX? Eo namque tempore accrescebat Carolus Martiellus puer, forte x aut XII annorum. Ad eodem circiter annos referri cædes S. Lamberti posse videatur: saltem, dum alius occurrat character. Certe non ante annum ICCCVII, qui triginta in Episcopatu explerat annos, decessisse arbitramur. S. Willibrordus Episcopus Ultrajectinus et S. Lambertus maximo sese invicem videndi desiderio inflammati, convenerunt referentes, quæ et quanta per eorum ministerium Divina gratia operata est in Gentibus. Uti cap. 11 Vitæ S. Lamberti tradit Nicolaus: quibus multi utrinque anni in Episcopatu peracti innuuntur: et tamen a Bucherio, Fiseno, Joanne Roberto aliisque traditur ante occisus S. Lambertus, quam S. Willibrordus consecratus Romæ Episcopus, rediisset in Belgium. Quæ refertur revelatio martyrii S. Lamberti facta Sergio Papæ, quia antiquis scriptoribus incognita est, alibi inter apocrypha esse reponendam probavimus. Et hæc de successoribus S. Amandi in Sede Trajectensi dicenda putavimus, ne vel inde semita aliqua devia ad Chronologiam statutam infringendam aliis panderetur.
103 Ali vratimo se u vremena kralja Hilderika, koji je već postao monarh Franaka. Sv. Leodegar, biskup Autuna, po svjedočanstvu suvremenoga pisca Ursina u njegovu djelu Vita, potvrđen nad svu Hilderikovu kuću u Neustriji, bio je uzdignut i postao u svemu majordom: on je u nazočnosti kralja Hilderika sa sv. Nivardom, biskupom Reimsa, i sv. Mumolenom Noyonskim potpisao pismo opata sv. Berharija, kojim ovaj samostanu u Deru koji je osnovao daruje iz svoje vlastite baštine više imanja. Tomu je Berhariju isti kralj Hilderik dao povlasticu u palači Compiègne u neustrijskom kraljevstvu, 4. srpnja, u III. godini kraljevanja, Kristove 672., a potpisali su je isti Leodegar, Attelan, biskup Laona, i sv. Reol, biskup Reimsa, zaređen nakon smrti sv. Nivarda koja se zbila 1. rujna godine 678. To je sv. Reol, III. biskup, koji je potpisao oporuku sv. Amanda: o njemu ćemo govoriti 25. studenoga, o opatu sv. Berhariju 16. listopada: čije pismo i Hilderikovu povlasticu navodi Nikola Camusat u djelu Promptuarium Tricassinum iza djela Acta istoga sv. Berharija. O sv. Leodegaru, pošto je Teoderik godine 680. ponovno preuzeo franačko kraljevstvo, poslanom u progonstvo od Ebroina i ubijenom godine 679., govorili smo uz djelo Vita S. Sigeberti Regis, a opširnije ćemo govoriti 2. listopada na njegov rođendan za nebo.
103 Sed ad tempora Childerici Regis, facti jam Francorum monarchæ, redeamus. S. Leodegarius Episcopus Augustodunensis, teste Ursino auctore cœvno in hujus Vita, super omnem domum Childerici in Neustria confirmati, sublimatus erat, et Major-domus in omnibus factus: qui præsente Rege Childerico cum S. Nivardo Episcopo Remensi, et S. Mumoleno Noviomensi subscripsit epistolæ S. Bercharii Abbatis, qua hic cenobio Dervensi a se condito e propria sua hæreditate plures villas largitur. Cui Berchario idem Rex Childericus privilegium dedit in Compendio palatio regni Neustriæ, iv Nonas Julii, anno III regni Christi ICDLXXII, subscribentibus eodem Leodegario, Attelano Episcopo Laudunensi, et S. Reolo Episcopo Remensi, post obitum S. Nivardi qui Kallendis Septembris anno DCLXXVIII contigit, ordinato. Hic est S. Reolus III Episcopus, qui testamento S. Amandi subscripsit: de eo agemus XXV Novembris, de S. Berchario Abbate XVI Octobris: cujus epistola ac privilegium
A privilegium Childerici referuntur a Nicolao Camuzato in Promptuario Tricassino post Acta ejusdem S. Bercharii. De S. Leodegario post resumptum a Theoderico anno ICCLXXX regnum Francorum, ab Ebroino in exilium misso, et anno ICCLXXXV interfecto, egimus ad Vitam S. Sigeberti Regis; prolixius acturi II Octobris die ejus natali.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.