Liber tertius
Liber tertius
Mrtvac uskrišen po sv. Amandu.
Mortuus a S. Amando suscitatus.
Dok uz Božje nadahnuće u pjesmi brzo opisujem sveti život izvrsnog biskupa Amanda, koji je valjalo zabilježiti u dugim periodima da mi je dana obilna ili velika sposobnost govora, već hitro prolazeći kraćim putem prelazim sredinu i izmjenjujući stavljam dva stopala te računam triput po dva dok trčim kroz sažetke. Tako je put prijeđen, a ostale pohvale hvale, kojima je retorički govor klonuo i rječitost uvenula, odavde ja, nepromišljeni sudac ovih stvari, pokušavam ispjevati u kratkim stihovima, koje nijedno pripovijedanje ne može iscrpsti, pa makar se rječiti svijet udružio u ta djela i svi se pjesnici okupili na jednom mjestu, raspravljali, pjevali i filozofirali. Uistinu priznajem istinu: vjerujem da neće svi moći u stihu iznijeti pohvale kreposti kako je dostojno, pa čak i ako na bilo koji način mogu iznijeti izvanjska djela, priznajem da nikakvim skladom glasa neće moći iznijeti nagrade po zaslugama koje je primio među zvijezdama; on leti više nego što brbljavi jezik može dosegnuti. Gle, pjesnici u lirskom govoru pjevaju izmišljotine; zašto to ponovno čitaš, ljubazni čitatelju, kad dušama ne donosi nikakve plodove spasenja, nego je trud usta i paša vjetra? Što će ti moći pružiti ratoborne falange? Kojom će te odjećom pokriti razdorom rastrgani plašt? Zašto da oplakuješ one čete sasječene u pokolju? Neka mrtvi pjevaju o mrtvom, a ti, živi, ispjevaj ono što je životvorno. Gle, u mojoj se pjesmi pripovijedaju bolja djela? Ne donosi mačeve ni oružje i Kamilin tobolac, nego spominje smrt pobijeđenu u Kristu pod biskupom, i koje je darove tijelo dostojanstveno dalo prijatelju. Kako je i nekoć Gospodinu dragi Amando, ostajući još pod zakonom smrti i opterećen tijelom, podnio prava smrti, a također istrgnuo zatvorenika iz tamnice Averna i vratio čovjeka u život iz smrti, spominjem zapanjen strahom tolikoga čina.
Aspirante Deo describens carmine vitam Præsulis egregii sanctam celeranter Amandi; Quæ longis fuerat periodis jure notanda: Si fandi mihi larga foret seu magna facultas. Jam mediam breviore via festinus eundo Transgredior, binosque pedes ponendo vicissim Computo ter geminos, dum per compendia curro. Sic iter emensum est; reliquæ et præconia laudis, Rhetoricus cui sermo jacet, facundia marcet, Hinc conor brevibus temerarius arbiter horum Pangere versiculis, nullo complenda relatu; Orbis vêrbifluus si istos conspiret in actus, Conveniantque omnes una sub sede poetæ, Argumententur, modulentur, philosophentur. Vera quidem fateor, non omnes promere versu Virtutum laudes, ut dignum est, credo, valebunt: Ac, si utcumque queunt extrinsecus acta referre, Confiteor, nullo poterunt modulamine vocis Promere pro meritis, quæ sumpsit præmia in astris, Altius ille volat, quam garrula lingua recurrat. En figmenta canunt lyrico sermone poetæ; Quæ relegis cur, lector amans, cum nulla salutis Lucra gerant animis, labor oris, pastio venti? Quid tibi pugnaces poterunt præstare phalanges? Qua te veste teget palla discordia scissa? Cur doleas illa cæsas sub clade catervas? Functi functa canant, vivens vitalia pange. En meliora meo narrantur carmine gesta? Non gladios, nec tela refert pharetramque Camillæ; Sed memorat victam Christo sub Præsule mortem: Et quæ dona dedit caro dignanter amico. Qualiter et quondam Domini dilectus Amandus Mortis adhuc sub lege manens, et carne gravatus, Mortis jura tulit; clausum quoque carcere Averni Eripuit, vitæque hominem de morte reduxit, Commemoro stupidus tanti formidine facti.
2 Bio je nekoć grad, što još pokazuju tragovi, Tournai, sada do temelja srušen višestrukim razaranjem, ah, oplakuje da su pale ohole kule. Ipak je otada napučen jer obiluje vodama i robom, te se oslanja na dva stupa i više neće pastib. Jer dok se u sredini utvrde uzdiže lijep hram, drži pontifikalnu stolicu, a nedaleko odandec počiva u dragocjenoj žarni mučenik Nikazije, biskup Reimsa, sretan čovjek kojem je život pružio krunu i sjajnu palmu za prolivenu krv. Što još? Okružen mnogim franačkim vojnicima došao je strogi grof Dotto, poslan s kraljevskoga dvora, i sudnica se ispunila tužnim mnoštvom. Gle, vukli su, uz pratnju velike čete, lopova vezanog mnogim čvorovima zbog teškoga zločina; svi povikuju, sav puk koji je stajao u blizini jednoglasno tvrdi da je kriv; ništa mu od toga ne priznaje kao oprostivo. Među to mnoštvo bacio se sveti Amando: plače, jeca, preklinje, tuguje, zapomaže, zaklinje, moli:
A koliko bi se htjeli smilovati ovom jadniku i poštedjeti ga, toliko bi se svemogući Krist smilovao njima. Ali Svetac nije postigao ono što je plačući molio. Jer je naduti grof Dotto bio okrutniji od svake zvijeri, pa je naredio da lopov zbog svojega zločina bude proboden kolcem i plati zasluženu kaznu. U međuvremenu je odveden, obješen, i ubrzo pobijeđen okrutnom smrćud poslao je dušu u mračne sjene. Što ti, sveti Oče, dostojan spomena po cijelom svijetu,e tada činiš? Kao jaganjac prostrt prianjaš uz noge okrutnoga vuka; bježi da te samoga ne proždre. Uspravi se k Gospodinu, jer ono što tražiš, on će ti, poštujući te, udijeliti i dostojanstveno dati trajnu čast. Stoga se Dotto vratio kući u pratnji naroda, a Svetac je bez daha požurio k čovjeku. I čim je samilost ugledala jadnoga pokojnika, učvršćujući um dahom životvornoga povjetarca, položeno tijelo brzo je odnio u srodnu crkvu, gdje je obično kucao na nebeska vrata. Odavde se prostire po zemlji, a utoliko je bliži zvijezdama te istodobno izlijeva molitve i rijeke suza; premda su blizu i ukočene na granicama zemlje, one se uspinju i lete više prema uzvišenom sudištu, nošene onkraj neba dok anđeoski zbor plješće.
polaže sv. Amando,
i molitvama
B Ove riječi potvrđuju djela, ispunjenje učvršćuje riječ. Jer Svetac se predao molitvama, prostrt na zemlji, i sretna molitva nije došla kraju dok oboje u isto vrijeme, na različitim mjestima izbliza ustajući, nisu stajali spojeni (čudesno za vidjeti): mrtvac od smrti i Svetac iz zemaljskoga praha.
2 Urbs fuerat quondam, quod adhuc vestigia monstrant, Tornacus, nunc multiplici a prostrata ruina Funditus, ah turres deflet cecidisse superbas. Est tamen inde frequens, quod aquis et merce re dundat: Nititur et geminis jam non lapsura columnisb. Namque arce in media templo surgente venusto Pontificale tenet solium: nec longe remotac Nicasius recubat pretiosa Martyr in urna Remorum Præsul, felix cui vita coronam Præbuit, et rutilam fuso pro sanguine palmam. Quid? multo ad castrum Francorum milite septus, Dotto Comes rigidus, regali missus ab aula. Venerat; et querulis impleta est curia turmis. Ecce trahebatur magna stipante caterva Fur vinctus multis multo pro crimine nodis, Conclamant cuncti; plebs omnis cominus astans Concinit esse reum: nihil his veniale fatetur, His turbis Sanctus medium se injecit Amandus: Flet, gemit, implorat, dolet, ejulat, obsecrat, orat:
A Quatenus huic misero misereri et parcere vellent: Illis cunctipotens misereri ut Christus haberet. Sed non obtinuit Sanctus, quod flendo rogabat. Dotto Comes tumidus quoniam crudelior omni Bellua erat, jussitque suo pro crimine furem Stipite confixum meritas exolvere pœnas. Interea est ductus, suspensus; mox quoque victus Morted fera tetras animam transmisit ad umbras. Quid tu, sancte Pater, totum memorande per orbem,e Tunc agis? agnellus pedibus prostratus adhæres Sævi nempe lupi, fuge ne te sorbeat ipsum. Erigere ad Dominum; nam quæ petis, ipse verenter Concedens stabilem tribuet dignanter honorem. Ergo domum Dotto est populo comitante reversus: Ocyus ad hominem Sanctus celeravit anhelus, Atque ubi defunctum miserum miseratio vidit Vivifici mentem firmans spiramine flatus, Depositum propere cognatam vexit ad ædem: Quo fuerat solitus portam pulsare supernam, Sternitur hinc arvis, magis inde propinquior astris: Atque preces simul et lacrymarum flumina fundit: Quæ quamvis vicina rigent confinia terræ, Altius ad celsum volitant scandendo tribunal, Angelico plaudente choro super æthera vectæ.
deponit S. Amandus,
et precibus
B Dicta hæc facta probant; verbum completio firmat. Sanctus enim incubuit precibus, prostratus in arvis: Nec prius ad finem felix oratio venit; Donec ambo simul diversis cominus horis Surgentes starent juncti (mirabile visu) Mortuus a morte, et Sanctus de pulvere terræ.
3 O kako je Gospodin ljubio znamenitog pitomca kojem je dao toliko znakova svoje ljubavi! Napokon, kao što nam otkriva sadašnje pismo, svete molitve i blažene zasluge prevagnule su da vrate život rastrgan zbog teškoga zločina pokojniku, i duši koja je već-već kliznula u Tartar ishodile su spasonosni oprost po Kristovu milosrđu. Neka je najviša hvala Bogu koji, dodajući darove vjernima da duše mogu izaći iz tamnice Averna, razvaljuje Tartar i čupa sve zapreke. U međuvremenu je zora, raspršivši vlažnom rosom kose, prethodnica Feba koji će uskoro doći nakon njezina svjetla, svojim izlaskom pokazala zemaljskima. A krepost, ispunjavajući udove oživljenoga tijela, dodala je vraćenim snagama učvršćenu snagu. Stoga je radosni pobjednik i onaj koji vraća život, Kristov ispovjedalac, znamenit po časnim znakovima, zatražio vodu; brzo trče misleći da treba pokopati udove čovjeka i da traži vodu po običaju pranja; ušavši, nalaze ga čitava (čudesno za reći) i obrnutim redom vide da s poštovanjem sjedi. Kakvo je to bilo zaprepaštenje, otkriva uzvišenost čina. Jer oživljeni lopov pripovijeda o životu i oprostu,g a Svetac se raduje časti koja mu je udijeljena. Tada, dakle, u Kristovo ime zaklinje Amando puk Braće da ne odaju događaj narodima dok ne umre kad se navrši vrijeme života.
dodirom iscjeljuje rane,
Dok njegova sveta ruka opipava pojedine rane, sretna medicina vraća brzo zdravlje, i ne ostaje brazda kuda prolazi časni prst. Recite, vi koji učeno govorite, iznesite dostojne stvari, vi rječiti: kakav je to liječnik po čijem dodiru nijedan ožiljak nije vidljiv na ranama kad su sve sa svih strana zatvorene? Kamo ide to zdravlje, odakle struji snaga iz pomasti? Prestani, brbljavi jeziku, to je djelo Svemogućega po kojem toliko može svatko tko mu je poslužitelj.
a To se djelo čini iz prijašnjih ratova samih Franaka između sebe. Premda pripovijedaju Djela Normana prije Rolona da su poslije i Normani spalili samostan sv. Bava u gradu Gentu godine 800., a Anali iz Bertina izvješćuju da je njihov dio (Menapijce, kojima je glavno mjesto bio Tournai, te Terouanne i druge primorje) te godine 850. opustošen. Ali Milon se toga nije dotaknuo, osim ako možda nije ispravio i dopunio svoju pjesmu nakon smrti Haimina, kojemu ju je posvetio., b U rukopisu iz Amandina bilo je na margini napisano: Od nje je već, nažalost! otpao sam stup.
e Molanus uz 14. prosinca o Nikaziju piše ovako: Neki biskup Noyona, pribavivši neke relikvije ovoga Mučenika, prenio ih je u svoj grad, koje se, kako u Noyonu tako i u utvrdi Tournai, gdje se pripovijeda da se i sada čuvaju, spominju kao proslavljene sjajnim čudesima. O tome mi na onaj dan., d Drugi rukopis otprilike., e Rukopis iz Elnona: Sada., f Ne kao da se jednom izrečena osuda poništava, nego u sličnim slučajevima nije bila konačna., g To jest, raduje se što je uslišan od Boga, a ne uistinu da bi se radovao časti koju mu je zbog toga iskazala Braća.
3 O quam conspicuum Dominus dilexit alumnum, Cui tam multa sui tribuit signacula amoris. Denique ceu præsens nobis scriptura revelat, Prævalut precibus sacris merifisque beatis Reddere distractam multo pro crimine vitam Defuneto, atque fanimæ jam jamque in tartara lapsæ Obtinuit veniam, Christo miserante, salubredem. Sit laus summa Deo, qui dona fidelibus addens, Ut possint exire animæ de carcere Averni, Tartara disrumpens, obstacula cuncta revellit, Interea madido discussis rore capillis Prævia venturum jam post sua lumina Phœbum. Terrigenis aurora suo monstraverat ortu. At virtus complens redivivi corporis artus, Addiderat reduces solidato robore vires, Ergo suos læti victor, vitæque reductor, Confessor Domini signis insignis honestis Poscit aquas; currunt celeres, tumulanda putantes
C Membra viri, peteret lymphas quod more lavacri: Ingressi incolumem inveniunt (mirabile dictu) Ordine converso cernunt residere verenter. Quis stupor hic fuerit, facti excellentia prodit. Fur redivivus enim vitam veniamque renarrat:g Largitumque sibi Sanctus lætatur honorem. Tunc igitur Fratrum sub Christi nomine plebi Ne populis prodant factum, obtestatur Amandus, Donec completo decedat tempore vite.
attactu vulnera sanat,
Cujus sancta manus dum singula vulnera palpat, Restituit celerem felix medicina salutem; Nec remanet sulcus, digitus quo currit honestus. Dicite doctiloqui, depromite digna diserti. Qualis est medicus? quo contingente, cicatrix Nulla patet plagis, conclusis undique cunctis. Quo meat ista salus? quo manat ab unguine virtus? Cessa lingua loquax, opus est hoc Omnipotentis: Per quem tanta valet quisquis famulabilis illi est.
a Factum id videtur superioribus bellis iporum inter se Francorum. Quammuam pos'ea quoque a Normannis et monasterium S. Bavonis in oppido Gandensi anno 8:00 incensum fuisse, trodunt Gesa Normannorum ante Rollonem e'corum partem (Menapios, quorum caput Tornacum fuit. Tarvisios id est Teruanox, aliosque maritimos) eo anno 8:50 deprædatam esse referunt Annales Bertinoni. Sed hxc Milo non attigit, nit forte poema suum post obitum Haimint, cui id dicavit, emendarit et auxerit. — b In MS. Amandino marqini adscrip'um erat:
Excidit ab ea jam, proh dolor! ipse columna.
— e Molavus ad 14 Decembr. in Nicasio ita scribit: Hujus Martyris pignora quædam Noviomagensis quidam Episcopus obtenta, ad suam pertulit civitatem. Quæ tam apud Noviomum, quam et apud Tornacum castrum, ubi nunc etiam servari perhibentur, claris referuntur illustrata miraculis. Deits nos ad illum diem. — d Altud MS fere. — e MS. Elnon. Nunc. — f Non quasi refigatur seinel lata damnationis sen'ertia; sed in similibus casibus non erat absoluta. — g Id est, se a Deo excunditum gaudel, non vero quod honore sibi a Fratribus ideo impenso lætaretur.
Vjera proširena po sv. Amandu. Posjet Slavenima. Izrečena kazna progonstva.
Fides per S. Amandum propagata. Sclavi aditi. Exilii pœna irrogata.
Dakle, čim je leteća glasina raširila spomena vrijedan znak, iznenada nastaje veliko naviranje naroda k njemu; kao što se čudiš kad pčele vrve po livadama i vrtovima oko grimiznih cvjetova i trganjem odnose ono što će zakrivljenim nožicama prenijeti u drage košnice, ništa drukčije možeš vidjeti kako ti narodi navaljuju na Amanda, na znamenit cvijet koji zeleni i zimi i ljeti, da bi mogli ponijeti presveto krštenje i odnijeti gozbe kreposti kao slatki med, kojim se Gospodar svijeta hrani preisladim gutljajem. Zatim se poganska svetišta ogoljuju od prazne časti i padaju po onima čijim su trudom narasla. Ondje gdje se svetišta ruše, sveti muž preuređuje crkve, podižući bazilike i samostanske klaustre; nevjerstvo satire oštricom vjerne vjere. O kako je velika milost dana pravednom čovjeku, koji je zaslužio višestruki plod od jednoga klijanca! Stanovnik se ponovno rađa posvećen u životvornom izvoru, neka se uzdignu prejasne zidine uzvišene Crkve. Sretna je ona smrt u kojoj umire mnogostruka pošast, ali ipak mnogo sretnije stoji ono spasenje po kojem, dok jedan ustaje, mnogi uskrsavaju u srcu. To je, ako se ne varam, promjena uzvišene desnice. Raste ljubav prema Svecu, slavljenje hvala Kristu, u čijoj pomoći dok propovijeda riječ svemu narodu, plodonosna ljetina ničući iz busena donosi stostruki urod u travi kreposti.
3 Neka te boli, zemljo Slavonijo, što te nije prošao muž nikad očišćen apostolskom sjekirom ni obrađen brazdama vjere i nijednim plugom. Jer kao što u škrca, kad mu raste veliki novac, raste ljubav i ispunjenje rađa najveću glad, tako i ovdje, ako je dopušteno usporediti lude stvari s dobrima, raste onoliko koliko je narastao, spremajući se nagomilati dobitke dobrih kreposti i pokazujući se još pohlepnijim. I dok je na mnogim mjestima, posijanim sjemenom riječi, tu i tamo sretno nicala slavna žetva, doznao je da su Slaveni sputani zabludom neprijatelja; uzdajući se da može zaslužiti mučeništvo za Krista, Svetac je prešao ledeni Istara. Počinje i razarati grude tvrde zemlje, zatim posvuda rasipa sjeme evanđelja bacajući ga po mjestima, kućama, poljima i raskrižjima; izlijeva vode na suha polja s gornjih izvora, prinosi, uvodi, zatvara, natapa, obuhvaća. Ništa nije preostalo učiniti što je smatrao dostojnim da se učini. Ali kad vidi da ljetina ne odgovara njegovim željama punom travom, te tugujući što zadaje uzaludan trud kamenju i videći da sjajno željezo pluga koji ore odskače unatrag, gledajući kroz prazninu da traži žetvu u trnju i da ne može uzeti ni pobožnu palmu mučeništva, vratio se opet u svoje krajeve u Kristovoj pratnji, pastir i janje k ovcama, sam vođa svojih ovaca; ipak, da ne žali što je uzalud prolio toliki trud i što je žurno pošao na dug put, te da nije mogao ubrati nijedan, pa ni malen plod, skupljajući sasvim malo zrnje pohranio ga je u nebeske žitnice.
6 I tebe, sveti Sijaču, dok pratimo tvoj odlazak i pjesmom slijedimo tvoj sretan tijek, prolazeći nepoznatim putem i krećući se u govoru,
OD AUTORA MILONA, IZ RUKOPISA II. KNJIGE. A gdje nijedan poslanik iz tisućnjega čopora nije bacio životvornu strijelu savijajući rog. Nije Petar, ni Pavao, ni nekoć „sjemenoslovac” tako nazvan zbog uobičajenoga posla u istinitoj zabludi; nitko drugi, premda se uzdao u snažno oružje, nije bacio oštricu koplja na nju. Ali tebi je, Amando, sačuvana ova borba; i jer nisi mogao podložiti krute kraljevskom jarmu, ta je ljubav zadržala ovo, ova je plemenita volja vodila da se, poškropljen vrelom krvi, vratiš Gospodinu, doduše pobijeđen smrću, ali pobjednik ljubavlju. Kakva je valjda postojanost zaštitila tvoje grudi? Kakva je odvažnost, zadržavajući nepobjedivu snagu, navela da upraviš korak u nepoznat kraj odakle su Francima umjesto darova dolazile rane, gdje je kralj, okružen čvrstom zaštitom oružja, bježeći okretao leđa dok ga je pratio okrutni Franak, a ti si bez druga jurio kroz markeb i klisurec? Ali oprosti mi, molim te, što se ja, maleni sluga, ponizno usuđujem voditi tužaljivi razgovor s tobom, i primi zavjetne molitve svojega štovatelja; otkad sada ulazimo u dvorsku dvoranu, pogledaj, Svetče, molim te, sada se smilovavši meni koji idem, upravi našu pisaljku da ne iznosi ispraznosti. Što je dječak izišao na svjetlo iz majčine utrobe, hvalama i zavjetima časti začetnika poroda. Ali radosni um muči ona nedoumica tko bi trebao oprati dječačića u svetom izvoru. Kad se zarobljeno pamćenje kralja vrati k sebi, zapovijeda brzim slugama da prokrstare kraljevstvima i nalaže da se Svetac dovede sa zasluženom čašću. Kad je napokon pronađen i opomenut da pođe na dvor, stupa pred lice već spomenutoga kralja, a on, čim vidi da je muž nazočan, odmah skače s visokoga prijestolja i svoju sjajnu glavu izjednačuje sa zemaljskom krunom ondje gdje je slučajno stajala mirotvorna noga Pobožnoga, prigibajući kruti vrat k svetim stopalima; grimiz se tada prostire po prašnjavu pepelu, a jezik koji je različitim četama izdavao zakone moli da zločin oprosti sveta blagost. Ali blag je bio onaj kojemu je slatko opraštati uvrede, bez žuči, neprestano kipeći mirnom slatkoćom; brzo podiže kralja prostrta po zemlji u prašini i još brže odrješuje počinjene krivnje. D se opoziva: NAPOMENA PAPE. 106. bez druga.b c B Da ne bi, dok želimo uredno pripovijedati tvoje pobjede, uvreda našla kraljevsku šibu u kovčežiću, bratska četo, priteci u pomoć molitvama onome koji pjeva.
7 Kralj je bio Dagobert, i držao je vlast nad Francima, ali je nadut tlačio narode strogom vlašću, on koji je vrhuncem moći nadvisivao sve koji su prije njega držali žezlo nad tim narodom; okrutan prema velikašima, pitomac podložan manama, sramotno oskvrnjen posvuda razvratnim raskošjem, nosio je u kostima uliveni Venerin oganj. Ali da u ovoj žetvi ne bi niknulo ubadanje trnja i unakazilo započeto djelo, neka prestane opravdavanje; postojanost našega biskupa nije podnijela ove i slične načine, nego je potaknuta iznijela tužaljivi govor i nije se bojala oštrice okrutnoga mača koji se sjaji; jer je u mnogim ratovima naučio da se pobjednik pouzda i da se ne plaši divljega bjesa u zemaljskome kralju; njega je, pristupivši mu, nastojao potresti ovim riječima: naime, ako bi se pobrinuo dotaknuti pragove vječnoga kraljevstva, neka učini bolju zamjenu života uklonivši zločin, da ne bi možda odbijen u kaosu pakla podnio muke zločina. A budući da su riječi pravednika poticaji zlima, čim je bjesneći napetim ušima upio izrečeno, želeći da mu po pravu bude dopušteno sve što mu se svidi, teško je ismijao i odbio učitelja koji je pravedno opominjao i lišio kraljevstvo takvoga gosta. A onaj koji odbijen odlazi, također Gospodina među pogane u-
9 I otada se vladar obraća Svecu ovim govorom: „Žao mi je, blagi učitelju, što sam prezreo tvoj govor; ne sviđa mi se i što je po mojoj zapovijedi učinjena nepravda. Ali sada, molim te, neka popuste te utrobe pobožnosti; postoji i po Božjem daru meni nedostojnome jedan sin, kojega molim da posveti tvoj sveti blagoslov i da ga dostojiš obnoviti u životvornom Kristovu izvoru te da ga kao učitelj poučiš božanskom zakonu. A i ti se s pravom nazivaš drugim ocem dječaka dok rađaš potomstvo iz prejasnoga klijanca izvora.” Ali Svetac se protivi kad su ove riječi izrečene uz krajnji napor, podsjećajući da mu je naloženo da sije sjeme riječi i posvećuje narode kupelju krštenja, te da je poslan ne samo jednome nego mnogima. Odlazi, a kraljeva molba ostaje neuslišana. Budući da onaj koji je prezren nije mogao zaslužiti zakonska prava, povjerovao je da ga treba privoljeti preko čuvara vlastitoga boka te je poslao prijatelje društvene ljubavi, za koje bi pomislio da su jedna duša u dvostrukim grudima, uglednoga Dadu uz pratnju blagog Eligija, koje je kraljevski dvor držao u laičkom ruhu. Ali poslije, gazeći pod nogama prolazni vijek, ti su stupovi sazidali dvije čvrste crkve. Onaj prvi, znamenit, pod čijim je biskupstvom procvjetao u blaženim naslovima uzvišeni Rouen, a jednaki njemu Eligije, izabran božanskim darom, kojim je sjajio grad Noyon dok je biskup bio živ, tako blista i na grobu uvećanom mnogim krepostima. Ostala čvrsta vjera, sretna sloga, zdravo budite, sveti biskupi, blistavi svjetlošću zasluga; ne bi se vama obraćao tako tanak govor da nisam znao da ste odgojili znamenite pjesnike koji vam mogu svirati trostrukom muzom i pjevati plemenitu pjesmu na pozlaćenim sviralama. Ali vas ipak molimo, olakšajte naše napore, i neka kapljica jezika ponovno krene započetim tijekom. odbija odgojiti sina. opominje. C Onaj prvi, znamenit, pod čijim je biskupstvom procvjetao u blaženim naslovima uzvišeni Rouen, a jednaki njemu Eligije, izabran božanskim darom, kojim je sjajio grad Noyon dok je biskup bio živ, tako blista i na grobu uvećanom mnogim krepostima. Ostala čvrsta vjera, sretna sloga, zdravo budite, sveti biskupi, blistavi svjetlošću zasluga; ne bi se vama obraćao tako tanak govor da nisam znao da ste odgojili znamenite pjesnike koji vam mogu svirati trostrukom muzom i pjevati plemenitu pjesmu na pozlaćenim sviralama. Ali vas ipak molimo, olakšajte naše napore, i neka kapljica jezika ponovno krene započetim tijekom. potaknut od sv. Audomara i Eligija, Marka To jest Dunav. O Slavenima je gore bilo riječi., b Marka, germanska riječ, znači granicu pokrajine, što se češće čita u Annales Fuldienses napisanima u Milonovo doba, naime za godine 788., 827., 861. itd. Ta je riječ proširena da znači cijelu oblast ili pokrajinu; otuda mnoge marke ili marke u Njemačkoj i Italiji, a granični upravitelji nazivaju se markizi i markgrofovi., c Klisure su tjesnaci prilaza koji otvaraju i zatvaraju kraj. Kod Einharda u Analima za godinu 817.: Bernard, kralj Italije, utvrdio je posadama sve prilaze, to jest klisure kojima se ulazi u Italiju. I Markiz. Klisura.
Ergo ubi fama volans sparsit memorabile signum, Fit populi subito multus concursus ad ipsum; Fervere ut miraris apes per prata, per hortos Erga purpureos florès, ac carpere morsu Quod referant pedibus cara ad præsepia curvis. Non secus has videas gentes insistere Amando, Conspicuo flori, hyeme atque æstate virenti; Quo sacrosanctum valeant baptisma referre, Virtutumque dapes ut dulcia mella reportent, Quis mundi Dominus prædulci pascitur haustu. Fana dehinc vacuo nudantur honore profana, Illorumque cadunt, quorum crevere labore. Inde ubi fana ruunt, vir sanctus templa reformat, Basilicas statuens et claustra monasteriorum: Perfidiam fidei contundit acumine fido. O quam magna viro concessa est gratia justo, Multiplicem meruit fructum qui germine ab uno! Incola vivifico sacratur fonte renascens, Præclara Ecclesiæ præcelsæ mœnia surgant. Felix ille obitus, moritur quo plurima pestis; Sed tamen illa salus multum felicior extat, Qua surgente uno plures in corde resurgunt. Hæc est, ni fallor, celsæ mutatio dextræ. Crescit amor Saneto, laudum celebratio Christo, Cujus in auxilio dum verbum prædicat omni In populo, fœcunda seges de cespite surgens, Reddit centuplicem virtutum gramine frugem.
3 Te neque Apostolica numquam purgata securi, Ac fidei sulceis, ullo neque vomere culta, Pertransisse virum doleas, Sclavinia tellus. Sicut avaro etenim cum multa pecunia crescit, Crescit amor, summamque famem completio gignit, Sic hic, si liceat fatuis conferre benigna, Crescere, quo crevit, virtutum lucra bonarum Accumulare parans, et avarior amplius extans. Partibus et multis cum sparso semine verbi Surgeret hinc atque hinc feliciter inclyta messis, Comperit astrictos Sclavos errore inimici: Quo se martyrium pro Christo posse mereri Confidens Sanctus, glacialem transiit a Istrum. Incipit et glebas duræ proscindere terræ, Inde Evangelii semen dispergit ubique, Per loça, perque domos, per rura et compita jactans; Fundit aquas siccis superis de fontibus arvis, Suggerit, immittit, concludit, compluit, ambit. Nil facto superest, quod dignum duxit, agendum. Is tamen ut segetem pleno non gramine votis Respondere videt propriis, cassum.que laborem Se saxis inferre dolens, resilire retrorsum Cernens conspicuum ferrum sulcantis aratri: Per vacuumque tuens in spinis quærere messem, Martyriique piam nec palmam prendere posse; Ad proprias iterum Christo est comitante reversus Pastor et agnus oves, ovium dux ipse suarum: Ne tamen incassum tantos fudisse labores Pœniteat, longumque iter properanter adisse; Nec quivisse aliquem, vel parvum, sumere fructum; Paucula grana legens coelestibus indidit horreis.
6 Te quoque, sancte Sator, dum nos comitamur euntem, Atque tuum sequimur felicem carmine cursum: Ignotum transimns iter, sermone meantes,
AUCTORE MILONE, EX MISS. LIB. IIA Quo nullus missus milleno ex agmine Jesum Vivificam jecit cornu curvante sagittam. Non Petrus, Paulus neque seminiverbius olim, Propter opus solitum veraci errore vocatus: Nemo alius validis quamquam confisus in armis Cuspidis eximiam jactavit acumen in illam. Servatum tibimet sed hoc certamen, Amande, est: Quoque jugo Regis rigidos non subdere quisti, Ille amor hæc tenuit: hæc duxit honesta voluntas. Quatenus ad Dominum perfusus fonte cruoris Victus morte quidem, sed victor amore redires. Qualis forte tuum texit constantia pectus? Qualis et invictum retinens audacia robur Fecit in ignotam regionem tendere gressum? De qua pro donis veniebant vulnera Francis, Rex quibus armorum valido munimine septus Terga dabat fugiens Franco comitante feroce, Tu socio sine perb markasc clusasque ruebas. Sed mihi parce, precor, quod servulus audeo supplex Suppliciter tecum querulam conferre loquelam. Ac votiva tui devoti sumito vota, Inde palatinam quia nunc intramus in aulam, Respice, Sancte, precor me nunc miseratus eumtem. Dirige tu calamum, ne promat inania, nostrum.Quod puer ad lucem materna prodiit alvo; Laudibus et votis auctorem prolis adorat. Illa tamen mentem lætam cunctatio adurit, Debeat in sancto qui fonte lavare puellum. Ut redit ad semet captiva memoria Regis, Discursare jubet celeres per regna ministros: Ac Sanctum merito adduci demandat honore. Qui tandem inventus, monitusque palatia adire, Regis jam dicti sese conspectibus infert, Quique ut adesse virum cernit, mox desilit alto E solio, rutilumque caput diademate terræ, Stabat forte Pii qua pes tunc pacifer, æquat, Inflectens rigidum sancta ad vestigia collum; Purpura pulvereis prosternitur inde favillis, Linguaque, quæ variis dictabat jura phalangis, Poscit, ut ignoscat scelus indulgentia sancta. At mitis fuerat, cui dulce, ignoscere probra, Felle carens, placida jugiter dulcedine servens, Ocyus a terra prostratum in pulvere Regem Elevat, et citius commissa piacla relaxat.D revocatur:ANIMADV. PAP. 106. sine socio.b cB Ne, dum rite tuos cupimus narrare triumphos, Offensa inveniat regalis virga locellum; Huc fraterna cohors precibus concurre canenti.
7 Rex Dagobertus erat, Francorum, et juratenebat: Sed tumidus rigida populos ditione premebat, Quique potestatis præcellens culmine cunctos, Qui ante ipsum sceptrum gentem tenuere per illam: Principibus durus, vitiis subjectus alumnus, Turpiter obsceno luxu maculatus ubique Infusum Veneris portabat in ossibus ignem. Ne tamen in messe hac spinæ compunctio surgat, Ac coeptum deturpet opus, caussatio cesset: Non tulit hos similesque modos constantia nostri Pontificis, querulam sed prompsit mota loquelam: Nec timuit renitens sævi mucronis acumen: In multis didicit quia victor fidere bellis; Nec pavitare ferum terreno in Rege furorem: Quem his agressum studuit pulsare loquelis. Scilicet æferni si limina tangere regni Curaret, meliora sume commercia vitæ Crimine semoto faceret, ne forte repulsus In chaos inferni scelerum tormenta subiret. Et quia sunt stimuli justorum verba malignis, Mox ut diecta furens arrectis auribus hausit, Jure licere sibi cupiens, quidquid libuisset, Derisum graviter Doctorem justa monentem Reppulit; ac tali viduavit hospite regnum. Quique repulsus abit, Dominum quoque Gentibus in-9 Alloquiturque dehinc hoc Princeps famine Sanc- tum: Pœnitet, alme, tuam, Doctor, sprevisse loquelam: Displicet, atque meo quod jussu injuria facta est. Sed nunc illa, precor, pietatis viscera cedant: Est quoque dante Deo immerito mihi filius unus, Quem tua consecret sancta ut benedictio, posco, Vivifico ac Christi digneris fonte novare, Utque illum doceas divina lege Magister. Tuque Pater pueri merito dicare secundus, Dum gignis sobolem præclaro germine fontis. Sed Sacer his dictis summo conamine fusis Obstat, commemorans sibi jussum ut semina verbi Spargeret, et gentes baptismatis amne sacraret, Non uni tantum sed multis affore missum. Egreditur, remanet cassata petitio Regis. Qui quia non valuit contemptus jura mereri, Credidit a proprii lateris custodibus ipsum Flectendum, misit socialis amoris amicos, Unam animam gemino sub pectore ut esse putares, Dadonem illustrem Eligio comitante benigno, In laicali habitu quos Principis aula tenebat. Sed post sub pedibus sternentes labile seclum, Ecclesias geminas stabiles texere columnæ. Inditus ille prior, sub cujus pontificatu Floruit in titulis Rotomagus celsa beatis: Compar et Eligius divino munere lectus, Quo Noviomus ut urbs vivente Antistite fulsit, Sic micat et tumulo multis virtutibus aucto. Salva fida fides, felix concordia aveto, Pontifices sancti meritorum luce corusci, Non mihi tam tenuis de vobis sermo mearet, Ni vos conspicuos scirem nutrisse Poetas, Qui possunt trimoda vobis a pipare Camœna, Nobile et auratis carmen cantare cicutis. Vos tamen o nostros petimus relevate labores, Et ceptum repetat jam linguae guttula cursum.filium educare renuit.monet.C Inditus ille prior, sub cujus pontificatu Floruit in titulis Rotomagus celsa beatis: Compar et Eligius divino munere lectus, Quo Noviomus ut urbs vivente Antistite fulsit, Sic micat et tumulo multis virtutibus aucto. Salva fida fides, felix concordia aveto, Pontifices sancti meritorum luce corusci, Non mihi tam tenuis de vobis sermo mearet, Ni vos conspicuos scirem nutrisse Poetas, Qui possunt trimoda vobis a pipare Camœna, Nobile et auratis carmen cantare cicutis. Vos tamen o nostros petimus relevate labores, Et ceptum repetat jam linguae guttula cursum.inductus a SS. Audoeno et Eligio,Markaa Id est. Danubium, De Sclavis supra actum. — b Marka, Teutonicum vocabulum, limitem provinciæ significat: quod saepius legitur in Annalibus Fuldiensibus arvo Milonis scriptis: videlicet ad annos 788, 827, 861, etc. Quod vocabulum extensum ad totam ditionem vet provinciam significandam: huic plures Markæ, seu Marcæ in Germania et Italia: et Præfecti limitanei Marchisi et Marchiones dicit. — c Clusæ sunt angustiæ adituum, quæ regionem aperiunt et claudunt. Apud Eoinhardum in Annalibus ad an. 817. Hernardus Rex Italiae omnes aditus, id est, clusas, quibus in Italiam aditur, præsidiis filmavit.Fet Markisus.Cluso.
Povratak sv. Amanda iz progonstva. Krštenje sv. Sigeberta.
Reditus S. Amandi ab exilio. Baptismus S. Sigeberti.
I premda vladar sije kraljevsko sjeme na raskrižjima, ipak mu ne niče vlat potomstva ako kapi ne dođu iz oblaka na suho polje. Ali kad je to napokon mogao spoznati, ponizno traži pomoć s nebeskih sjedišta moleći da mu se rodi onaj po kojem će se poslije upravljati njegovim žezlima. Po Božjem daru zaslužio je ono što je pobožni um zatražio. Kad je glasnik radosno donio u kraljevske dvore,
Et quamquam Princeps regalia semina jactet In triviis, tamen huic prolis non surgit arista; Ni veniant sicco stillæ de nubibus arvo. Quod tamen ut tandem potuit cognoscere, supplex Auxilium superis a sedibus expetit, orans Ut sibi nascatur, quo post sua sceptra regantur. Dante Deo meruit, quod mens devota petivit. Nuntius ut gaudens regalibus intulit aulis,
10 Dakle, poslani izlijevaju molitve pobožnim srcem da vladarev potomak opere u posvećenom izvoru i da ga odgoji kroz knjige crne od tinte. Ako možda ne odbije te vladarove molitve, neka mnogo pridonese povezanost njegova prijateljstva da bude dopušteno stjecati dobitak među zalutalim narodom i mnogim narodima sijati božansku riječ. Napokon pristaje, svladan govorom dragih, i nevoljko ulazi u prejasnu kraljevu crkvu,b koji je u to vrijeme boravio na imanju Clichy. Dječak se prinosi njemu nošen u tuđim rukama, onaj kojemu je sunce već zasjalo četrdesetim izlaskom. Kad ga je blagi biskup uzeo u svete ruke i bila je izgovorena uzvišena molitva po uobičajenom načinu, te je obilježeno dijete postalo katekumena i na kraju molitve nitko nije davao odgovore,
A ne izgovarajući nerazgovijetne riječi udarcem o nepce, nego otvorenih usana i glasno vičući brže je odjeknuo okupljenom narodu koji se čudio: „Amen”. Otada obnovljen kupelju spasonosnoga krštenja, donio je iz životvornih voda ime Sigebert i poslije vlašću pokorio austrasijske čete.
10 Ergo preces missi devoto pectore fundunt, Principis ut sobolem sacrato deluat amne, Educet atque illum per libros rore nigrantes. Qui si forte preces non Principis abnuat istas, Hujus amicitie tribuat conjunctio multum: Errante in populo ut liceat conquirere lucrum, Gentibus et multis divinum spargere verbum. Assentit tandem carorum famine victus: Intrat et invitus præcelsam Regis in ædem,b Clypiaco qui illo residebat tempore villa. Offertur puer huic alienis vectus in ulnis Ille, quater deno cui sol jam fulserat ortu. Quem manibus sacris ut sumpsit Episcopus almus, Et fusa est præstans oratio more sueto, Ac consignatus catechumenus extitit infans, Et precis in finem nullus responsa referret.
A Non confusa sonans alliso verba palato; Sed labiis patulis et clara voce boando Insonuit populis mirantibus ocyus: Amen. Inde salutiferi baptismatis amne novatus, Vivificis retulit Sigeberti nomen ab undis, Ac post Austrasias domuit ditione catervas.
11 Ovdje se, čitatelju, pridruži meni u iznošenju hvala; reci ako ti obilno izvire široko vrelo govora i ako se kiša jezika uspoređuje s kišnim kapima. Tko je poučio dječaka, koji je osjećaj, molim te, nagovorio da iznosi nepoznatec zveketave zvukove hebrejskim prizvukom? Koji mu je učitelj zapovjedio da viče ovim glasom njega kojega je u djetinjoj dobi još držao plač? Ispripovijedaj mi, molim te, koja je škola dala nepoznate govore, pod kojim se poučljivim učiteljem on proslavio? Nikakav bič nije nikada ošinuo nježne udove, niti su vitki prsti držali malu pločicu, a već razumom nadmašuje velegovorne sofiste. Govori tuđim glasovima, a prezire latinske. Poučava ga priroda. Ali kakvo to nadahnuće izlijeva? Tim su moštom, o Judejo sklona lutanju, gorjeli oni koji su u kratko vrijeme naučili sve jezike. Ovdje se, etimologijo, brka tvoj poredak; dok dijete govori, oduzima ti se to ime; B ne sumnjaj da je magarica ukorila glupoga Balama; dođi ovamo, ovo je djelo koje treba slaviti vječnom hvalom. a Klokotati se ponajprije kaže za kokoši., b Štoviše u Orléansu, kao što je gore rečeno i uz Život sv. Sigeberta., c Fritillus je kockarnica. Ovdje se čini da Milon uzima za zvuk.
11 Hic mecum Lector laudum concurre relatu, Dicito sermonis si fons tibi largus abundat, Et guttis pluviæ se linguæ comparat imber. Quis docuit puerum, quis sensus quæso suasit Hebraico sonitu ignotos proferrec fritillos? Quis pedagogus eum hac jussit voce boare, Quem vagitus adhuc puerili ætate tenebat? Enarra mihi quæso, dedit quæ schola loquelas Ignaras? docili quo floruit ille magistro? Scutica non teneros unquam ulla lacessit artus, Nec graciles digiti parvam tenuere tabellam: Et jam grandiloquos superat ratione sophistas. Vocibus externis loquitur, spernitque Latinas. A natura docet. Men quæ suggestio fundit? Hoc musto, o Judæa solens errare, calebant Qui cunctas didicere brevi sub tempore linguas. Hic, etymologia, tuus confunditur ordo, Infans dum fatur, nomen tibi tollitur istud; B Ne dubites asinam stolidum increpuisse Balaam, Huc ades, hoc opus est celebrandum laude perenni. a Pipare pracipue de gallinis dicitur. — b Imo Aurelianis, ut dictum supra et ad Vitam S. Sigeberti. — c Fritillus tabula est tusoria. Hic videtur Milo pro sono accipere.
Biskupija Maastricht sv. Amanda.
Episcopatus Trajectensis S. Amandi.
Kad je to tako prošlo, anđeo poslan odozgo uzdigao je onkraj zvijezda uzvišenoga neba biskupa čije je sjedište imao Maastricht, da primi nagrade za zasluge prema pravednim knjigama. Kad je to kralj doznao, pozvao je svetoga Amanda i, vodeći sa sobom vrlo mnoge čete biskupa, pridružuje ga svečanostima časti tako velikoga biskupa. U međuvremenu se Svetac odvodi i vuče u svetu uzvišenu utvrdu te se postavlja u već spomenuto sjedište. Odupire se i viče da je nedostojan takvoga čina. Ali dok je po svome običaju obilazio u ljupkom svjetlu, prolazeći kroz gradove, sela, kućerke, zaseoke i utvrde, žalosni bezbožniče, oni koji su ga morali prvi prepoznati i narodu pokazati Gospodnju riječ koju treba slijediti, poslužitelji propisno uzdignuti na crkvene stupnjeve, odbacuju, preziru, omalovažavaju, podcjenjuju, stavljaju na posljednje mjesto i pogrdama progone čestitoga zaštitnika, čime sebi nisu donijeli nikakvu korist, nego najveću štetu. Jer će prašina otresena s pravednih nogu biti tužitelj u onima kad dođe onaj dan kad će oni s desne primiti nagrade, a oni s lijeve kazne.
13 Otok koji se zoveb Kallo sjaji od vrha svetoga Šelda, a rijeka, najdraža lađarima, savijena zavojima zakrivljenoga vijuganja pruža skrovište; kad je Svetac, protjeran, odlazio iz spomenutih krajeva, pronašavši ga i vjerujući da je u tako tužno vrijeme dovoljan samome sebi te želeći u osami obnoviti čistu snagu duha, ostao je na njemu neko vrijeme i nastojao ublažiti višestruke napore. Dok je on ipak uživao u pobožnom činu odozgo i neprestanim zavjetima želio uzletjeti na nebo, kao bijela golubica oslonjena na dva krila, pravedna osveta nije odgodila da po zaslugama udari okrutne odbijače i uzvrati dostojno onima koji su više htjeli nego što su uzvratili prikladnu čast, pritisnuti raznovrsnim bičevima da bi mogli spoznati koliko je Kristu bio drag onaj koji je prezren otišao. Jer nevolja koja dolazi s neba i odjekuje sa zemlje gazi, prigiba buntovnike ukočena vrata i ruši kuće, a padanje ruševina glasnim zvukom i velikom težinom svjedoči da je ćudoređe palo; i polje lišeno usjeva i ogoljeno od vlati vraća ovima zasluženu oštrinu trnja s čičcima. Takvu razmjenu iskazuju zemlje koje su lišene tako velikoga obrađivača, i stanovnik se njima ne hrani jer je prezreo donositi hranu na majčinoj dojci.
14 I ti, puče, ako ti se svidi ukratko dotaknuti davna vremena, osjećaš ove rane nanesene drevnim štetama. Neizmjernim nesrećama ne opiru se čvrste zidine, nego se prostiru po tlu kao prašina na udaru vjetra, i ruše se kuće koje ne podupire zaštita. I nije čudo ako se sklop raspadne kad se iz korijena iščupa s visokim kulama stabilni Amando koji ga ostavlja, obrana naše Crkve, uzvišeni stup, trajna zaštita protiv razarajućih tutnjava. Kad je on uvrijeđen, tebi je došla smrt, a nama spasenjec Servacije je, sačuvavši tebe dok je živio, da ne bi preuzeo žalosni ukop ili tužnu bol u srcu gledajući posljednji pepeo u tebi, prešao Gospodinu ostavljajući te nagu u smrti, onaj koji je, smilovavši se tebi nakon našega, poslao Amanda kao sunce koje blista zrakama sjaja svojih djela. Ali ti, dok krmeljivih očiju okrećeš svoje poglede od njega i ponovno tražiš guste tmine u strahoti noći, te u rukama zadržavaš blato dok brišeš oči i svjetlu pripisuješ ono što otuda manje vidiš, tako si ostavljena svojim željama u slijepoj tamnici.
Ako se ipak ne vratiš ovamo i ljubeći ne potražiš svjetlo koje si, odbijajući ga, smilujući se nama dala, ne vraćamo ti odavde nikakve pogrde ni prijekore, nego se kličući suveselimo njegovu povratku. Sada, dakle, neka pjesme očiste tvoju krivnju, sjeti se da dostojnim hvalama zazoveš prognanoga. Neka te sada bude žao zbog zločina, to su lijekovi. A ako su, kao što vjerujem, rane umirile tvoju krivnju i Svečeva pobožnost oprostila golem zločin, priteci mojim ritmovima jer to nisu pjesme. Ti možeš pjevati, ti si naučena pljeskati u stihu, ti znaš liričnim trzalicom dotaknuti žice, i ti si moćna stotinu muza odjekivati metar, da kao mreže nitima tako pleteš knjige riječima. Ali meni jedva teče tanak šapat iz usta; dok se ipak blagotvorna muza prilagođava tvojim knjižicama, da ne bih šutio hvaliti Boga kad sam dužnik, neka se, molim,d naša knjižica zatvori na Božju čast. Hvala, dika, vlast, blagoslov, slava, palma, veličanstvo i čast, štovanje, milost, krepost neka budu Ocu i Sinu sa životvornim Duhom, i sada i uvijek dok budu trajala buduća stoljeća, onome koji je po zaslugama proslavio svetoga Amanda. Jasno pristupi, zatvori brigu u samostanske ograde, pisaljko. Jer tko je žedan, dovoljno je pio, podigni rosu, i da se sada ne prekine žalosni dah, odavde zaustavi korak, dok pružam prste, počini maloe. a Kralj Sigebert, pošto je Dagobert već bio umro nekoliko godina, kao što je gore pokazano., b Ovo smo čitanje gore iznijeli gdje se govori o Kalloancima § 4., c Sv. Servacije se štuje 15. svibnja; umro je kad je prijetilo pustošenje Belgije od strane barbara, na što ovdje aludira pjesnik., d Rukopis iz Elnona: knjižicama., e Dodavalo se. Završava III. knjiga, ima 436 stihova, i pridruživala su se ova poglavlja IV. knjige.
Dok se pjesnik sprema napisati kojim je svršetkom Svetac uzišao k zvijezdama, veoma drhti te podlažući svoje knjižice četirima knjigama evanđelja, i molitvom i pjesmom teži svršetku svetoga Amanda i svojega djela.,
2 Kako je Svetac, propovijedajući Baskijskim narodima Božju riječ, bio odbijen, i o lakrdijašu kojega je obuzeo demon.,
3 O slijepcu prosvijetljenom vodom u kojoj je Božji čovjek oprao ruke.,
4 O njegovu povratku u Galiju i ponovno sagrađenom samostanu., 8 Kako je, zbog toga što je od kralja ishodio grad Nantes, Mummulus za njega priredio zasjede,
6 Kako je Božji čovjek izbjegao smrt kad su krvnici božanski oslijepjeli.,
7 Obraćenje hvale energijom prema Svecu.,
8 O slijepoj ženi prosvijetljenoj.,
9 Alegorijski se ponavlja ista stvar.,
10 O redovniku uzetom od uzetosti zbog neposlušnosti i izliječenom Svečevom riječju.,
11 O njegovoj smrti ili ukopu.,
12 Pohvala mjesta i o podizanju njegova tijela.,
13 Molitva autora ovoga djela.,
14 Završna klauzula dovršava se molitvom.
His ita decursis, obeuntem missus ab alto Angelus evyxit celsi trans sidera coëli Pontificem, cujus Sedem Trejectus habebat: Sumeret ut rectis meritorum præmia libris. Quo a Obstat et indignum se tali clamitat actu. Sed cum more suo lustraret luce venusta Oppida, rura, casas, vicos, castella peragrans, Triste nefas, qui debuerant agnoscere primi, Ac verbum Domini plebi monstrare sequendum; Ecclesiæ gradibus prælari rite Ministri; Rejiciunt, spernunt, contemnunt, despiciuntque, Postponunt, pelluntque probum per probra Patronum, Quo sibi nil lucri, sed maxima damna tulere. Pulvis enim pedibus justis excussus in illis Accusator erit, cum tempus venerit illud, Præmia quo capient dextri, poenasque sinistri.
13 Insula dicta nitetb Calolo de vertice Sancti Scald juxta et gyris curvo sinuamine flexis Præbet secessum, nautis gratissimus amnis, Quam Sanctus, dictis cum pulsus abiret ab oris, Reperiens, sibimet tam mæsto in tempore credens Sufficere, et mentis purum renovare vigorem Secretus cupiens, aliquanto mansit in illa Tempore, multiplices studuitque levare labores. Dum tamen ille pio frueretur coëlitus actu, Atque polum jugibus cuperet conscendere votis, Alba velut geminis alis innixa columba; Æqua repulsores non distulit ultio dictos Pro meritis pulsare feros, ac digna rependens, Qui voluere magis habilem quam reddere honorem. Pressi multimodis ut possent scire flagellis, Quam carus Christo fuerit, qui spretus abisset. Plaga etenim coëlo veniens, et terra resultans, Proterit, inclinat rigida cervice rebelles, Evertitque domos, mores cecidisse ruina Testatur sonitu labens et pondere grandi: Ac viduatus ager segete et nudatus arista, His meritum spinæ pungentis reddit acumen Cum tribulis. Referunt commercia talia terræ, Quæ tanto cultore carent, nec vescitur illis Incola, ferre cibum quia matris in ubere tempsit.
14 Tu quoque plebs, libeat si cursim tangere prisca, Antiquis damnis prolata hæc vulnera sentis. Cladibus immensis non obstant mœnia firma, Sed sternuntur humi ceu pulvis flamine venti, Labunturque domus, quas non custodia fulcit. Nec mirum, compago ruat si turribus altis Funditus evulsa, stabilis quam linquit Amandus, Ecclesiæ nostrae defensio, celsa columna, Tabificos contra fremitus protectio perstans. Quo offenso, tibi mors; nobis salvatio venitc Servatio servata tuo dum viveret; inde Flebile ne funus seu mæstum corde dolorem Sumeret extremas in te cernendo favillas, Transiit ad Dominum, nudam te in morte relinquens: Qui tibi post nostrum miseratus misit Amandum, Ut solem radiis operum fulgore micantem. Sed tu lippa tuos oculos dum vertis ab illo, Et densas repetis noctis horrore tenebras, In manibusque lutum retines, dum lumina tergis, Ac luci adscribis quod tu minus inde tueris, Sic votis dimissa tuis in carcere ceco es.
Ni tamen huc redeas, et lumen amando requiras, Quod tibi depellens, nobis miserando dedisti. Non hinc probra tibi, nec jurgia reddimus ulla, Illius reditu sed congaudemus ovantes. Nunc nunc ergo tuam detergant carmina culpam, Laudibus ejectum dignis revocare memento. Pœniteat te jam sceleris, medicamina sunt hæc. Ac si, ut credo, tuam placarunt vulnera noxam, Et Sancti pietas crimen concessit enorme; Astipulare meis, quia non sunt carmina, rhythmis. Tu cantare vales, tu docta es plaudere versu: Tu nosti lyrico chordas contingere plectro, Tuque potens metrum centum reboare camœnis: Retia ceu filis sic libros texere verbis. Ast mihi vix tenuis decurrit ab ore susurrus: Dum tamen alma tuis aptatur musa libellis; Ne taceam laudare Deum, cum debitor extem, Noster honore Dei claudatur, posco,d libellus. Laus, decus, imperium, benedictio, gloria, palma, Majestas, et honor, veneratio, gratia, virtus: Sit Patri et Genito cum Flamine vivificante, Et nunc et semper dum secla futura manebunt: Pro meritis Sanctum qui glorificavit Amandum Clare comes, curam claustris concludito cannam. Sat sitiens etenim potavit, tollito rorem, Flebilis et ne jam rumpatur anhelitus, istinc Fige gradum, digitos dum tendo, quiesce parumpere. a Rex Sigebertus, Dagoberto aliquot tum annis mortuo, ut supra ostensum. — b Hanc lectionem supra prolavimus, ubi de Caloanis actum § 4. — c Colitur S. Servatius
15 Maii: is inminente ab altis barlaris Belgii vastitate obiit, ad quod hic alludit Poeta. — d MS. Elnon, labellis. — e Addebatur. Explicit liber m, habet versus ccccxxxvi. et jungebantur hæc capita libri IV.
Scripturus vates, quo fine Sanctus astra petiverit, admodum contremiscit, suosque libellos quatuor Evangeliorum libris subdens, ad finem sancti Amandi suique operis et prece tendit et carmine. —
2 Qualiter Vasconibus verbum Dei prædicans Sanctus repulsus sit, et de mimilogo a dæmone arrepto. —
3 De cæco ex aqua, in qua vir Dei manus lavit, illuminato. —
4 De reditu ipsius in Gallias et cenobio redificato. — 8 Quomodo pro eo quod municipium Nanto a Rege impetraverit, Mummulus insidias illi paraverit, —
6 Quomodo carnificibus divinitus cæcatis vir Dei mortem evaserit. —
7 Conversio laudis per energiam ad Sanctum. —
8 De muliere cæca illuminata. —
9 Allegorice cadem res repetitur. —
10 De monacho pro inobedientia paralysi dissoluto et verbo Sancti sanato. —
11 De obitu vel sepultura ipsius. —
12 Laus loci et de elevatione corporis ipsius. —
13 Oratio auctoris hujus operis. —
14 Clausula finalis cum prece completur.
Četvrta knjiga
Liber quartus
Baskijski narodi poučeni po sv. Amandu. Slijepac prosvijetljen.
Dotad sam se bavio iznimnim djelima svetoga biskupa i, premda hromom nogom, mogao sam trčati. Ali sada treba obraditi stvar koju treba previše posuditi, i nikakve snage ne daju da se uzleti; treba poći onkraj zvijezda da bih u govoru slijedio ono kamo nije dopušteno ići pješice. Jer moje prve knjižice žure po ovom zakonu da se upozna trud i zasluga svetoga Amanda; ovo je sada četvrta koja se ima kovati u rukama, koje sam uredno podložio četirima evanđeljima. Matej je, obdaren darom, prvi izlio Boga rođenoga u tijelu koji je sisao Djevičine grudi. I on je, dok prodire u dubine našega uma, napisao da je rođen čovjek koji je polizao majčine grudi, savršen, čist, pravedan, dostojan, neokaljan. I uzvišeni Marko zatim je u izričaju zapovijedi rekao: „Glas onoga koji viče” odjeknuo je po pustim poljima lava koji je u smrti spavao otvorenih očiju. B Slijedeći njega, koliko sam mogao, rekao sam u pjesmi da je četverostruku svetu riječ posijao po svijetu. Ustavši zatim, ono što označava imenom Luka unosi u govore a propise staroga svećenstva, po kojima se Krist kao tele žrtvuje na žrtveniku križa. Pošto je to pročitano, pokazao sam da se muž koji je bio živa žrtva popeo na biskupsku stolicu. A jer je Ivanu izlivena milost svetoga Duha, uzlijeće nošen onkraj neba kao na orlovim krilima, pjeva o početku i o Riječi prije svih vremena. I ja moram sada žuriti sličnim putem; jer predstoji spomenuti put kojim je sveti Amando otišao Gospodinu da primi zaslužene počasti i pohodi počinak stečen na nebeskom vrhuncu, kamo me ne uzdiže nikakvo krilo dobrih djela. Želja pali moj duh, ali mogućnost zadržava. Jezik želi trčati, ali škripi ne znajući govoriti. Ipak, ako u uhu srca odjekne onaj šapat i ispuni um tekućinom kojom umačem pisaljku, onaj koji čini da magarica oblikuje ljudske govore i da neukoga čovjeka zbuni tužaljivim ritmom, zabilježit ću u sažetoj pjesmi djela koja preostaju.
2 Hajde, kreni, moja Muzo, ti koja široko lutaš Vaccejom, uzdaš se u uzde i mišišima bacaš koplja, otkrij, molim te, i uobičajenim pučkim izrazom označi: ako oduzmeš i promijeniš slova, kaže se Gaskonja. Taj prilično tvrd narod, koji nasrće različitim upadima i čestim udarcima uzvraća neprijateljsko oružje, bio je neprijatelj na krajnjim granicama Franaka. Ali sada je, podvrgnut oružju koje donosi rane, ukroćen miroljubivim oružjem, i uzde, napokon vođene spasonosnim savjetom, ne razdiru ugrizom, nego privode na poljupce mira. U ona vremena, dok je svetac boravio u svijetu, kakav je bio buntovan u okrutnoj divljini prema Galima, takav je bio i prema Kristu koji je pokorio ostali svijet. Jer je, ogoljena od uresa religije, ležala u noćnim tminama, neosvijetljena nijednom svjetiljkom, i strašan zločin kojemu ustupaju sve štetne stvari, rađajući ga, obično umnaža ostale pošasti, okrećući štovanje prikladno Kristu prema nijemim kipovima; vjerovala je da idoli imaju moć božanstva. Kad je biskup Amando doznao za ta bezumna djela zabluda, potaknut od onih koje je učinio dostojnima imena Braće, brzo je stupio u zemlje ovoga naroda, znameniti ratnik, da bi se borio u Kristovim bitkama i ujedno nepobjedivi vojnik utisnuo znakove svoga Kralja u spomenuta polja; da, ako ne bi mogao po pravu pobijediti mnogostruke čete, barem zadobije lijepu smrt kroz rane.
Dok je ondje životvornim kopljima zabadao strelice i mnoge izjednačavao sa zemljom te postojano obarao na tlo lažnu religiju bogova, jedan trom, lakovjeran, zlo prevrtljiv i ohol, sramotan i nečist šapćući lakrdijaške pogrde, koga puk s pravom naziva nadimkom lakrdijaš, nesretno se usprotivio glupo bjesneći podrugljivim smijehom. Ali odmah obuzet opakim demonom, kojim je bio ispunjen otprije, kad se rugao pitomcu života, sam svojim rukama u bolesnom bjesnilu rastrgava udove, razdire, kida, raznosi i pali; i prije nego što prođe kroz široke zjale Ereba, daje pouzdan znak pod kojim je vođom otišao odvoden. U jednim ustima zapanjio bi se kad vidiš da trče tisuće jezika. Napokon iskrivljen, ispražnjen i od gosta i od neprijatelja, koji se nezahvalno vraćajući nasilno odveo dušu i odvodeći je čini da prodre s njim ugehenu. Tko je bio začetnik krivnje, postaje mučitelj u ognju. A jer nije dovoljno radosno ono što pišemo, odavde već, ostavljajući tužne stvari, neka trska krene prema ugodnima.
3 Dakle, kad je narod ostavljen lišen svetoga uresa u drevnim tminama, jer je htio prezreti svjetlo koje mu je bilo poslano nego da se podloži svjetlu, taj sjajni svjetlonoša, kad se već vraćao od njih, napokon je iscrpljen stigao u neki grad. Njegov ga je biskup primio počasnim uslugama i, štujući ga sa zasluženom čašću i poštovanjem, izlio je vodu na svete ruke te naložio čuvaru da tu istu vodu unese u zatvorene kapelice. Jer je taj biskup bio dovoljno pouzdan da se bolesnicima može pružiti željena pomoć. Niti je sasvim pouzdana nada izigrala tako čvrste duše. U vrijeme kad je kod vrata crkve boravio neki prosjak, siromašan imetkom, ali još siromašniji svjetlom lica, svećenik mu se obraća ovim riječima: „O čovječe, ako u grudima čuvaš svjetlo vjere, operi vodom zatvorene oči kojima je sveti Amando oprao ruke; jamčim da ćeš biti obnovljen ovom pomasti; svjetlo koje se vraća, uliveno u slijepe prozore, pokazat će koliko je vrijedan blagoslov Sveca, i nećeš se, vjerujući snagom vjere, vratiti prazan.” Vjerujući tim obećanjima, siromah lišen svjetla odmah je uzeo vodu i oprao lice, a ozdravljenje je pratilo pobožno pranje. O preokreta stvari! Dok sjaje oči slijepca, odbačena je okrutna slika smrti. Reci, molim te, tko god da si nazočan, kolikom je snagom, misliš, sjajio ovaj Blaženik dok je bio nazočan tijelom, i kako je brzu pomoć mogao donijeti molitvom onaj čija voda ruku daruje čast svjetla? Makni se s mjesta, liječniče, sa smrvljenim prahom, zašto stojiš? Jer je poznatija stvar da se prahom osljepljuju oči. Ako u to vjeruješ, vode nadmašuju sve očne masti, koliko čiste nečistoću! O kako čisto očišćenje! Kako učen liječnik, po kojemu ponovno sjaji sve što je tamno, iz čijih lijepih prstiju kaplju lijekovi! Takvi znakovi svoga Kralja otkrivaju njegove tragove. Ono što slijedi, stoga trajna slava uzvišenomu Kristu, dostojna čast Pravedniku, od kojega nitko dragocjeniji nije došao u nebesko kraljevstvo iz čete drugova: dok ide u susret Zaručniku s urešenom svjetiljkom, iz ruku koje nose masline odmah teče ognjeni žar, paleći baklje ostalih vlastitom zubljom, i pokazuju s kolikim je sjajem zasjao. a Rukopis iz Elnona donosi., b Gaskonju, koju Milon pogrešno podređuje kraljevima Akvitanije, tumači Pierre de Marca pri kraju 1. knjige i na početku sljedeće Histoire de Béarn.
Samostani koje je podigao sv. Amando. Pogibelj smrti uklonjena s neba.
Dok je započetim putem išao kroz različite kreposti, sretnom je stazom došao u kraljevstvo Franaka,
A i izabrao mjesto gdje bi posijao prikladnu riječ; na njemu je, uz pratnju pobožne čete Braće koji su podnijeli različite muke za Kristovo ime, sagradio svete zidine novoga samostana. Sretna je bila ta škola pod tako velikim učiteljem, iz koje po pravu izlaze mnogostruki učeni ljudi, brojan zbor biskupa i učeni zaštitnici Crkve, čisti u riječima i sjajni u djelima. Galijo, već se vratio Svetac, raduj se, blagonaklono je, radosno rasipaj cvijeće, tebi je došlo spasenje. Jer na ovu stranu ne padaš kamo je kula Olimpa protiv krvavih četa i ratova Damaska možda uzdigla glavu i sama se zaustavila onkraj zvijezda. Jer ako navale silne oluje sa strane Oceana, nikako neće moći prijeći onamo gdje je Amando čvrsto postavio korak iznimnim stopama, ako ipak slijediš zapovijedi iznimnoga Učitelja. I nema razloga da se u kipućem vihoru bojiš mora pod ovim svojim vođom, koji ne pobjeđuje opake oružjem, nego zaslugama koje su odavde poznate sve do zvijezda.
5 U vrijeme kad je vladar Hilderik vodio kraljevstvo i teškim ratom upravljao uzdama otetim u ratu, dok su ostali narodi bučali u marsovskoj borbi, a mačevi uzvraćali mačevima i štitovi štitovima, te je brat pritiskao brata, sin oca, a okrutno pustošenje razaralo mnoge narode dok je teška oluja bjesnjela po cijelome svijetu, ovaj vihor nije zadržao Pravednika ni svezao ruke sponom, niti je, pobijeđen tolikim prevratom stvari, ostavio započeto djelo goreći za vjerne plodove. Nego je ponizno zamolio već spomenutoga kralja da mu po pravu dodijeli neko mjesto gdje bi sagradio svete začetke ljupkoga samostana; čim je zatražio, vladar mu je dao; zatim je ondje, jer je u takvim stvarima bio neumoran, mudrim načinom položio temelje crkve. Dok je ondje Pravednik ustrajavao u tim pothvatima, Mummulus, rasplamtjelim bakljama gorke zavisti, čiji je grad Auxerre ukrašavao uzvišeno sjedište travom raznovrsnoga cvijeća, teško ogorčen što je Svetac ishodio mjesto, ispljuvao je otrov začet u duhu u bjesnilima i poslao svoje sluge, koje je bjesnilo poticalo da bjesne, odvažne u duhu i još više pojačane oružjem; i onome oštri mačeve koji je bio donositelj mira po cijelome svijetu i koji je iznio pašnjake nebeskoga kraljevstva. Zašto ga, okrutni neprijatelju, progoniš opirući se ovakvom prijevarom i progoniš pitomca dragoga Bogu? Bio si čuo kakve je saveze za očuvanje mira dao tebi miroljubivi Učitelj koji će uzaći k zvijezdama; zašto kidaš ovaj zalog dok snuješ ispraznosti? Zašto te obuzima tolika zločinačka požuda za zločinom? Nije li bilo dolično obrisati toliki znoj i zajedničkim trudom uresiti opće dobro? Što će učiniti drugi kad ti, biskupe, tražiš ratove, a tvoj zločin ne obuzdava ljudska narav, ni red, ni stupanj, niti te obuzdava ljubav? Pogledaj gore, sa će oblaka doći munjeviti pljuskovi i nebeski će vihor smiriti tvoje bjesnilo. Vidjet ćeš da anđeoske čete, naoružane i pomažuće, pružaju obilnu pomoć pobjedničkim znakovima onome kojemu sada nepravedno prijetiš smrću kopljima. Obraćajući se i krvnicima koji su htjeli izvršiti zapovijedi i ujedno snositi sudioništvo u zločinu, koje je tuđa krivnja dovela kao krivce zbog zlodjela, oni koji su misleći da ga lukavom varkom mogu prevariti, onaj koji je bio ispunjen gutljajem čistoga izvora, lažno su varljivi u lažnu govoru izmišljali da Svecu mogu pokazati prikladna polja ako ih prati radi toga da ga čuvaju i brane. I premda je lukavi vojnik hinio ustima i izmišljao laži tolikomu proroku, kojemu, dok Bog pokazuje, ništa nije bilo zatvoreno ni skriveno u tajnosti vlakana niti što ispravno u dubinama grudi, u čijim je ušima misao odzvanjala jednako kao jezik, ipak se on sam nije suprotstavio nepravednim donositeljima zločina niti je okrenuo leđa okrutnim slugama. Tolik strah, prolazeći kroz nepobjedive duhove, nije raspršio ni napustio postojanoga uma, jer je neprestano gorio ljubavlju prema mučeništvu. I premda je tadašnji izbor vremena dao želju mučenika, nije bio zakinut za zasluženu čast. Stoga se kod nebeskih treba više hvaliti Kristova moć jer mu je besplatno dala palmu bez rane smrti.
6 Već je pobožna žrtva pristupila vrhuncu brda, i okrutni udarač, kao što je nekoć sveti Izak, i kao što je zlonamjerna, previše okrutna ruka, kad je goreći od bjesnila odvukla začetnika našega života na vrhunce brda da ga strmoglavi, da je tada imala moć kao što je imala bjesomučnu volju; nimalo drukčije stajao je ovdje Pravednik, blag kao janje. Kad su vuci bili ispražnjeni od pobožnosti, crni oblaci sakupljeni s neba ubrzo su zatvorili oči zlikovaca, niti se Febova svjetiljka pokazuje u dostojnu redu sudbine; onima koji nastoje opljačkati svjetiljku od njezina sjajnoga sjaja oduzima sjaj i zrake pretvara u sjene; sjajne stvari bježe pred očima, navire široka noć i srušuje se velika oluja pomiješana s tučom. Stoga, prostrti na tlu, priznaju krivnju i pravednu kaznu te mole oprost; Pravednik se, ispunjen ljubavlju pobožnosti, sagiba moleći na zemlju i prostire udove po travnatim grumenima na nasipu, te ne prestaje sa željom i zavjetom molitve dok se nebeska bjesnila nisu stišala i dok nisu prestali i grmljavinski udari kišnih oblaka. A kad se slugama vraća vedro nebo, spoznaju koliko zasluženo Svetac treba biti poštovan čašću. „Idite kući, poslanici, i javite događaj zaštitniku da Amandu poslije vas ne šalje druge krvnike.”
7 O previše ljubljeni od Boga, kojemu vojuje eter, u čiju pomoć se nebeski sklop škrgućući sprema na ratove, povlači svjetlo i prijeti propasti; umjesto rogova grmljavina, umjesto koplja ognjeni pljusak, umjesto štitova tutnjajući podrhtava visoki svod. Što je čudno što su zemaljske stvari poslužile tvojim zapovijedima kad se istodobno potresaju počela i kipi Olimp, kad se tebi, vjerna nado tvojima, sprema nepravedna smrt? I premda je prilično veliko ono što je učinio prije, ipak više sjaje ono što blista iz nebeske utvrde. Lijep posvuda, blistajući na nebu, zemlji i moru, pogledaj već sada milosrdno raspršene vjernike i njima svetim molitvama isprosi trajno spasenje, da, zadržavajući u grudima nepobjedive snage, nas ne slome nesreće niti nam um zanesu povoljne prilike.
D OD AUTORA MILONA, IZ RUKOPISA IV. KNJIGE. koji su imali nanijeti mučeništvo sv. Amandu, odvedenu na brdo, ali sačuvanu nebeskim čudom.
E
F
Vascones a S. Amando edocti. Cæcus illuminatus.
Hactenus eximios Sancti versatus in actus Præsulis, et, quamquam pede claudo, currere quivi. Sed nunc res mutuenda nimis tractanda, nec ullis Vjribus evolitare facit, super astra petendum est: Ut sermone sequar, quo non licet ire pedestrem. Primi namque mei properant hac lege libelli, Ut labor et meritum Sancti noscatur Amandi: Quartus hic est nunc, qui in manibus cudendus habe- tur:
Quos Evangeliis subjeci rite quaternis. Mattheus effudit donatus munere primus Carne Deum natum, qui Virginis ubera suxit. Hic quoque dum nostrae penetrat præcordia mentis, Scripsi hominem genitum, qui matris ubera linxit, Perfectum, purum, justum, dignum, immaculatum. Excelsnsque dehinc mandati famine Marcus, Vox clamantis, ait, deserta per arva leonis Insonuit, qui in morte oculis dormivit apertis. B Huncque sequens, quantum valui, sub carmine dixi, Quadrifidum verbum sanctum sparsisse per orbem. Consurgensque dehinc quod signat nomine Lucas Jura sacerdotii veteris sermonibus a infert, Quo crucis, ut vitulus, Christus mactatur in ara. Quo lecto, Sedem monstravi pontificalem, Conscendisse virum, fuerat qui victima viva. Flaminis et sacri quia gratia fusa Joanni est, Evolat ut pennis aquilie super aëthera vectus, Principium canit, atque ante omnia tempora Verbum Estque via simili me nunc properare necesse: Instat enim memorare itiner, quo Sanctus Amandus Iverit ad Dominum, meritos sumpturus honores: Viserit et requiem caelesti in culmine partam: Quo me nulla levat factorum penna bonorum. Velle meos animos urit, sed posse retentat. Currere lingua cupit; stridet sed nescia fari. Cordis in aure tamen si sibilus ille resultet, Impleat et mentem, calamum quo tingo liquore, Qui facit humanas asinam formare loquelas, Indocilemque virum querulo confundere rhythmo; Carmine succincto quæ restant gesta notabo.
2 Eia, age, Vacceiam late, mea Musa, vagantem, Fidentem frenis, torquentem tela lacertis, Pande, rogo, et vulgo vulgari voce notato: Si demas mutesque apices, Wasconia fertur. Quæ gens dura satis, variis incursibus instans, Ietibus ac crebris hostilia tela rependens, Extremis fuerat Francorum finibus hostis. Sed nunc vulnificis substrata est pacifica armis, Frenaque consilio tandem conducta salubri Non laniat morsu, sedb pacis in oscula tractat. Illis temporibus, quis Sanctus in orbe manebat, Ut Gallis fuerat sæva feritate rebellis, Sic erat et Christo, reliquum qui straverat orbem: Relligionis enim nudata decore jacebat In noctis tenebris, nulla illustrata lucerna, Horrendumque scelus, cui cuncta nocentia cedunt, Quo gignente solent reliquæ concrescere pestes, Cultum Christo habilem muta ad simalachra reflectens Idola credebat numen Deitatis habere. Hos ubi vesanos errorum comperit actus Præsul Amandus; ab his, quos Fratrum nomine dignos
Præsul Amandus; ab his, quos Fratrum nomine dignos Fecerat, accensus, horum celeranter adivit Belliger insignis terras: ut prælia Christi Bellaret, pariterque sui signacula Regis Invictus miles præfatis inderet arvis. Ut si multiplices non posset jure catervas Vincere, vel pulchram caperet per vulnera mortem:
Dumque ibi vivificis inferret spicula contis, Et multos aequaret humo, falsamque deorum Sterneret ad terram constanter relligionem; Unus iners, facilis, male lubricis, atque superbus, Turpis et impurus scurrilia proba susurrans, Quem merito vulgus vocitat cognomine mimum, Obstitit infelix stolide bacchante cachinno. Sed mox arreptus miser atro dæmone, plenus Quo fuerat pridem, cum vitæ risit alumnum, Ipse suis manibus male sano membra furore Discerpit, scindit, disrumpit, diripit, urit, Anteque quam patulos Erebi transcurrat hiatus, Dat certum indicium, duce quo deductus abiret. Ore uno stupeas millenas currere linguas. Tandem distortus vacuatus et hospite et hoste, Qui ingratus rediens animam violenter abegit, Abducensque facit secum penetrare gehennam. Qui fuit incentor culpæ, fit tortor in igne. Et quia sunt non læta satis quæ scribimus, hinc jam Tristibus omissis ad dulcia pergat arundo.
3 Ergo ubi gens sancto vacuata decore relicta est Antiquis tenebris, voluit quia spernere lumen Transmissum sibimet, quam se substernere luci: Lucifer ille nitens, cum jam repedaret ab illis, Pervenit quamdam tandem lassatus ad urbem, Cujus honorificis excepit Episcopus illum Obsequiis, meritoque colens reverenter honore, In manibus sacris latices perfudit, et ipsos Custodem monuit clausis inferre sacellis. Antistes namque is sat fidens extitit, illis Optatam invalidis præberi posse medelam. Spes neque tam firmos animos certissima lusit. Tempore quo quidam residebat ad ostia templi Mendicus, rebus pauper, sed lumine frontis Pauperior, quem hac affatur voce Sacerdos: O homo, si fidei retines in pectore lucem, Ablue aqua clausos oculos, qua Sanctus Amandus Abluit ille manus: hoc spondeo te renovandum Unguine, lux rediens cæcis infusa fenestris Monstrabit, Sancti quantum benedictio digna est: Nec vacuus credens fidei virtute redibis. Hæc promissa, carens mox pauper lumine, credens Sumpsit aquas, faciemque lavit, medicina lavacro Est comitata pio. O rerum conversio! Cæci Dum splendent oculi, fera mortis imago repulsa est. Dic, rogo, quisquis ades, quanta virtute Beatum Hunc fulsisse putas, cum præsens corpore adesset, Ac prece quam celerem quivisse referre medelam, Cujus lympha manus lucis largitur honorem? Cede loco, medice, trito cum pulvere, quid stas? Pulvere enim cœcari oculos res notior extat. Hæc si credis, aquæ superant collyria cuncta, Quam mundæ sordes. O quam purgatio pura! Quam doctus medicus, quo cuncta obscura refulgent, De cujus digitis stillant medicamina pulchris! Talia signa sni produnt vestigia Regis. Quod sequitur, perpes hinc Christo gloria summo, Dignus honor Justo, quo non pretiosior alter Ad cœli regnum sociorum ex agmine venit. Obvius ornata dum sponso lampade pergit, Manat oliviferis mox igneus ardor ab ulnis, Accendens propria reliquorum de face tædas, Fulserit et quanto demonstrant facta decore. a Codæx Elnon. effert. — b Vasconiam, xvo Milonis Regibus Aquiltanix subjectam, explicat Petrus de Maria sub finem libri 1 et initium sequentis Historiæ Bearnix.
Monasteria a S. Amando extructa. Periculum mortis cœlitus depulsum.
Dumque iter inceptum variis virtutibus iret, Francorum ad regnum felici tramite venit,
A Elegitque locum, quo verbum spargeret aptum, In quo, devota Fratrum comitante cohorte, Qui varias Christi tulerant pro nomine pœnas, Sacra monasterii construxit claustra novelli. Felix illa fuit sub tanto schola magistro, De qua multiplices procedunt jure Sophistæ, Pontificum numerosa cohors, doctique Patroni Ecclesiæ, verbis puri, gestisque nitentes. Gallia, jam rediit Sanctus, lætare, benignum est, Sparge alacri flores, tibimet salvatio venit. Hac etenim non parte cadis, qua turris olympo Contra sanguineas acies et bella Damasci Forte tulit caput, ultra et sidera constitit ipsa. Nam si pervalidæ Oceani de parte procellæ Irruerint, nullo quibunt transcendere pacto, Passibus egregiis quo gressum fixit Amandus: Si tamen egregii secteris jussa Magistri. Est neque, quod timeas ferventi in turbine, freta Hoc ductore tuo, qui non debellat iniquos Armis, sed meritis hinc usque ad sidera notis.
5 Tempore quo Princeps regnum Hildericus agebat, Invasasque gravi bello tractabat habenas, Dum fremerent reliquæ Martis certamine gentes, Et gladii gladios, umbones redderet umbo; Ac frater fratrem, genitus premeret genitorem, Saevaque vastaret populos populatio multos, Tempestate gravi totum grassante per orbem; Non turbo hic tenuit, Justique ligamine vinxit Brachia, nec tanta rerum vertigine victus, Liquit opus cœptum, lueris fidelibus ardens. Sed Regem petiit jam dictum cernuus ille, Quafenus illi aliquem præberet jure locellum. Sacra monasterii strueret quo cœpta venusti; Quem mox ut petiit Princeps dedit: inde repente Talibus in rebus quoniam fuit impiger ille Ecclesiæ jecit fundamina more sagaci. Dumque ibidem cœptis perstaret Justus in illis, Mummulus invidiæ facibus flammatus acerbis, Urbs Ozidinsins cujus subjecta, sedile Ornabat celsum variorum gramine florum. Indignans graviter Sanctum impetrasse locellum, Evomuit furiis conceptum mente venenum, Direxitque suos stimulante furere ministros Audaces animis atque armis amplius auctos: Illi acuens gladios, qui pacis lator in omni Orbe fuit, superi qui prompsit pascua regni. Hunc inimice ferox, cur tali fraude repugnans Persequeris, carumque Deo insectaris alumnum? Audieras, tibi quæ scansurus ad astra magister Pacificus dederit servandæ fœdera pacis: Cur pignus hoc, dum meditaris inania, scindis? Cur te tanta tenet sceleris scelerata cupido? Nonne decens fuerat sudores tergere tantos, Ac commune bonum sociali ornare labore? Quid facient alii, dum quæris Episcope bella, Ac humana tuum si non natura reatum Comprimit, ordo, gradus, neque te dilectio frænat? Suspice, fulminei venient de nubibus imbres, Placabitque tuos cœlestis turbo furores. Angelicas acies, armatas, auxiliantes, Ferre videbis opem signis victricibus amplam. Ferre necem telis cui nunc minitaris iniquis. Carnifices quoque pulso loquens, qui jussa volebant Patrare, et sceleris pariter consortia ferre: Quos aliena reos adduxit missio noxæ, Qui callente dolo se fallere posse putantes Illum, plenus erat qui puri fluminis haustu, Fingebant falso fallaces famine falsa, Aptaque rura satis se Sancto ostendere posse: Si comitetur eos caussa studioque tuendi. Callidus et quamquam miles simulaverit ore, Finxerit et tanto mendacia dicta Prophetæ, Quem monstrante Deo nil clausum, nilque latebat
Occultum fibris, nil rectum pectoris antris. Auribus in cujus sic mens ut lingua sonabat: Non tamen injustis scelerum latoribus ipse Obstitit, aut sævis monstravit terga ministris. Tanta nec invictos animos formido pererrans Dispulit, aut stabilem liquit constantia mentem: Martyrii jugiter quoniam fervebat amore. Et quamquam dederit nunc temporis optio votum Martyris, emerito non est fraudatus honore. Hinc superis magis est laudanda potentia Christi Quod dedit huic palmam gratis sine vulnere mortis.
6 Jamque supercilium montis pia victima adivit, Percussorque ferus, ceu quondam sanctus Isaac, Utque maligna manus nimium crudelis Jesum Quando furore calens, ad montis culmina nostrae Auctorem vitæ pertraxit præcipitandum, Si tunc posse, velut furibundum velle, habuisset. Haud secus hic Justus, cum staret mitis, ut agnus. Subvacuis pietate lupis, mox cœlitus atræ Collectæ nubes oculos clausere malorum, Nec phœbea patet digno fatis ordine lampas: His retrahit jubar et radios convertit in umbras, Qui rutilo spoliare student splendore lucernam, Lucida diffugiunt oculis, nox ingruit ampla: Tempestasque ruit commixto grandine grandis. Ergo solo strati culpam justumque fatentur Supplicium, veniam rogitant: curuatur adorans In terram Justus, pietatis anore repletus: Ac membra herbigeris prosternit in aggere glebis; Nec prius absistit studio votoque precandi. Donec ætherei se submisere furores, Nimborum tonitrusque etiam cessere fragores. Dumque serena illis se reddunt æthra ministris, Noscunt quam merito sit Santus honore verendus. Ite domum missi, factumque referte Patrono, Carnifices alios ne post vos mittat Amando. 7 O nimium dilecte Deo, cui militat æther, Cujus in auxilio cœlestis machina frendens Bella parat, lumen retrahit, letumque minatur. Pro lituis tonitrus, pro telis igneus imber, Pro parmis quassans immurmurat arduus axis. Quid mirum est servisse tuis terrestria jussis, Quando elementa simul quatiuntur, fervet Olympus, Cum tibi, fida tuis spes, mors injusta paratur. Et quamquam sint magna satis, quæ gesserit ante, Plus tamen ista nitent, quæ cœli ex arce refulgent. Pulcher ubique, polo, terra, pontoque coruscans, Respice diffusos jam jam miserendo fideles; Hisque jugem precibus sacris deposce salutem; Quatenus invictas retinentes pectore vires, Nec mala nos frangant, nec mentem prospera raptent.
D AUCTORE MILONE, EX MSS. LIB. IV. martyrium illaturos S. Amando, in montem ab- ducto, sed cœlesti mi- râculo servato.
E
F
Kažnjeni sljepoćom i uzetošću, ozdravljaju pomoću sv. Amanda.
Cæcitate et paralysi puniti, sanantur ope S. Amandi.
Predstoji put, i već-već sljedeća djela okreću tijek pjesme, pjeva se stvar dostojna pripovijedanja. Jer je spominjanje muža prikladno za hvale koje valja štovati, jer dok evanđelje propovijeda svemu narodu, ne znajući ublažiti brigu započetoga truda niti umorne udove okrijepiti umjerenim počinkom, obilazeći krajeve kraja Beauvais, kod Beauvaisa je mjesto Ressons, kamo je Svetac došao bez daha, a gdje se blago vraća na obale, ali bogatoga imanja, obilan obilnim žitom i darom Bakha, nedaleko od predjela kojim teče tok rijeke Aronde. Ondje je bila žena lišena dviju svjetiljaka; pod pomalo tamnim čelom pravo podražavanje noći koje kroz ne baš kratka razdoblja traje u gustoj tmini. Dok Pravednik, pristupivši izbliza, istražuje njezino stanje, doznao je razloge i vrijeme uskraćene svjetlosti te da je proročanstvima tražila pravedne tmine,
Instat iter, jam jamque sequentia gesta retorquent Carminis excursum, canitur res digna relatu. Mentio namque viri venerandis laudibus apta est, Namque Evangelium populo dum prædicat omni, Nescius incepti curam laxare laboris, Lassatosque artus modica reparare quiete, Perlustrans pagi confinia Bellovacensis; Apud Bellova- censes a Rossontus locus est, quo Sanctus venit anhelus a Qua modicus ripis refluit, sed massus opimisb b Ubere frumenti copiosi et munere Bacchi:c Nec procul a tractu, quem cursus competc Oronnæc Hic fuerat mulier geminis viduata lucernis: Fronte subobscura noctis simulatio vera, Haud brevibus spatiis densa caligine durans. Cujus nempe modum dum Justus cominus instans Scrutatur, didicit caussas tempusque negatæ Lucis, et auguriis justas quæsisse tenebras,
A pripovijedajući da se odrekla božice lisnatih krošanja. OD AUTORA MILONA, IZ RUKOPISA IV. KNJIGE. Vodi je krutim savijanjima grana stablo kojim je izopačenim plodom uzdiglo glavu ratarima, rađajući korijenom štetan, smrtonosan otrov, koje je seoski puk posvetio drevnom neprijatelju. I kad je žena, jadikujući i plačući, izlila tužaljke, Svetac je samilosnim srcem izrekao ove riječi: „Ne iznosi stvari kojima se treba čuditi, ženo oslijepljena vlastitom krivnjom kad oplakuješ pogibelji stvorene vlastitim zločinom. Ali se veoma divim kolika je Kristova blagost, čija te preobilna strpljivost već nosi, čijoj uvredi ti, služeći vlastitomu neprijatelju, zadržavaš zasluženu štetu i pravedan sram. Ali ako ti je preostala briga za izgubljeno spasenje, da već sada pružiš pristanak našim riječima, brzo i odvažno pođi onamo gdje stoji pogubna božica; učvrsti duh čvrstom nadom i desnicu dvostrukom sjekirom da se sruši na zemlju stablo koje štuju, udareno sjekirom; jer ti brže obećavam da će se dogoditi, ako budeš povjerovala donoseći sretne zavjete, da ćeš primiti brzo ozdravljenje udova i duše.” Bez odlaganja, dok žena žuri dok je vodi djevojka, da posiječe to stablo božicu i lišen lisnatoga vrha, bez religije, odsječeno preda plamenu, B opažajući da u nutrini sjaji časno svjetlo vjere, Svetac je urezao slavan znak križa usred čela između dviju sljepoočica. Odmah je zasjao i vidljivi nebeski oganj spušten odozgo, i zatvoreni su se prozori na čelu otvorili. Tako časna ruka unosi sjaj, a noć napušta oči, i prognani dan rasvjetljuje očne jabučice, i zora usred tmine razlijeva sumrak; čelo, obasjano vedrim zrakama, divi se zrakama, koje je ipak poučeno da prezire stare krivnje kojima su u njemu nekoć narasle štetne rane; ostavljajući je čitavu, da bi vidio ostale prijatelje, otpustio ju je Svetac, darovatelj tako velike časti.
A Frondicomæque Deæ se deseruisse renarrans. AUCTORE MILONE, EX MSS. LIB. IV. Ducit eam rigidis ramorum flexibus arbor, Quo caput extulerat perversa fruge colonis Noxia lætiferum gignens radice venenum, Rustica plebs prisco quam consecraverat hosti. Fudit et ut mulier plangens lacrymansque querelas, Reddidit has Sanctus miseranti pectore voces: Non miranda refers, mulier cæcata reatu Cum proprio plangis discrimina crimine creta. Magna sed admiror quam sit clementia Christi, Cujus larga nimis te jam patientia portat, Cujus ad offensam proprio famulabilis hosti Emeritum retines damnum justumque pudorem. At tibi si superest amissæ cura salutis Assensum nostris jam nunc præbere loquelis. Ocyus audacter Dea quo stat pestifera, ito, Spe stabili confirma animum, dextramque bipenni, Arbor ut ad terras jam proruat acta securi, Quam veneraris: enim citius promitto futurum Credula si fueris, felicia vota reportans, Quod capies celerem membrorum animæque medelam. Nec mora dum properat mulier ducente puella, Arbor eam truncare Deam, frondensque cacumen Relligione carens succisum tradere flammis; B Perspiciens Sanctus fidei venerabile lumen Interius fulgere, Crucis celebrabile signum In frontis medio gemina inter tempora sculpsit. Mox quoque conspicuus delatus colëtis ignis Splenduit, et clausæ patuere in fronte fenestræ. Sic veneranda manus jubar infert, atque relinquit Nox oculos, exulque dies illuminat orbes, Ac mediis tenebris aurora crepuscula fundens; Miratur radios frons illustrata serenos, Quam tamen instructam veteres contemnere culpas, Noxia quis pridem creverunt vulnera in illa, Incolumem linquens, reliquos visurus amicos, Dimisit Sanctus, tanti largitor honoris.
9 Očito je pouzdanje u pripovijest, ali u njoj je skriven otajstveni smisao zasjenjen gustim šumama, koji ću, govoreći, pokušati ispjevati u hitru stihu, da drevna skladba, odjekujući novim dahom, ispuni suhe stihove gornjim dahom. Ono je bilo drevno stablo po kojem je Eva izgubila život, imajući ime života da se suzdržala od krivnji. Avaj, previše prevarena zmijskim nagovorom, pala je u propast kad je uzela ono što je bilo zabranjeno jesti, srljajući lakovjerno kroz dobitke u sigurnu štetu. Ali na drvu križa, dok je Život umirao, iskupljene su bolesti zločina i prijestup zabranjene jabuke. Gledaš drevni oblik u sadašnjem stablu, kojemu dok žena služi neprimjerenim gatanjima, želeći znati budućnost, gubi i sadašnjost te oslijepljena prima zasluženu tamu umjesto svjetla. Ali dolazeći Svetac raspršio je crne zablude i poučio da se savijeni krak stabla posiječe željezom, o kojemu je veličanstveno pjevao Ivan Krstitelj da sjekira stoji kod korijena iznimnoga stabla i blistavom oštricom siječe štetne sokove, te pobožnim očnim mastima brzo vraća vid, pa tako kao nositelj pomasti i liječnik Amando vraća vid.
9 Historiæ manifesta fides, sed mysticus illi Intellectus inest silvis umbratus opacis, Quem tentabo loquens festino pangere versu: Ut resonans antiqua novo symphonia flatu Impleat arentes supero spiramine versus. Arbor prisca fuit, qua vitam perdidit Eva, Nomen habens vitæ, si culpis abstinuisset. Pro dolor! anguino nimium decepta suasu In letum lapsa est, vetitum dum sumpsit edendum, Ad certum per lucra ruens male credula damnum. Sed Crucis in ligno Vita moriente, piati Sunt scelerum morbi, et vetiti transgressio pomi. Aspicis antiquam præsenti in stipite formam, Auguriis mulier cui dum famulatur ineptis, Scire futura volens, et jam præsentia perdit, Ac meritas cæcata capit pro luce tenebras. Sed Sanctus veniens errores dispulit atros, Arboris et docuit flexū succidere ferro, De quo magnificus cecinit Baptista Joannes, Arboris eximiam radici instare securim Fulgenti nocuos quæ truncat acumine succos, Et reparat celerem pia per collyria visum, Unguifer et medicus sic lumina reddit Amandus.
10 I to što je Pravednik, gomilajući pohvale hvale, dovršio veličanstvenim djelima, uredno opjevajmo. U mnogostrukom stadu koje je pitomac učinio da nosi Gospodnji jaram i služi Gromovniku, jedan je bio postavljen iznad ostalih četa čašću da drugovima pripremi hranu i sve što je prikladno; dok on, nadut ohološću, prezire slušati zapovijedi Učitelja i služeći se kolima koja voze vino da ga odnese svojoj Braći te uskraćuje Svecu jer mu navodno nedostaju tražena vozila, nesretnik biva srušen pogibelji iznenadne bolesti, i okrutna uzetost, pustošeći nemilosrdno udove, zahvaća ga i vlada u mlohavim udovima raspuštenim uzdama; stege preuzete previše uzdignutim vratom brzo otresajući izjednačuje s uvelim travama, i jadno tijelo opterećeno smrtonosnim udarcem gorka pošast steže ovdje-ondje okrutnim lancima; vene su se sušile isušena toka, a klonule su ruke venule zgrčenih živaca, i ispuštajući češće tanak dah iz nosnice, nijem u govoru ponavljao je jadne jecaje. Već je i toplina duše, napredujući, prelazila pragove života, ali je još živio liječnik Amando čijim je zaslugama bolesniku trebalo dodijeliti lijek. Dok je on bio odvezen lađom, dok ga je posluživala četa Braće, kad je po uredno obavljenim časovima Svetac sjedio za stolom, gladan da blaguje gozbe, ali nahranjen gozbama Olimpa, i Otac učenika, znajući za jadnu ranu, blago se smješkajući samilosnim srcem govori: „Uistinu mnogo trpi, ali zaslužuje još veće stvari, jer ga buntovnikom prema nama čini tašta hvalisavost i prezir kojemu je previše odan.” Reče i zapovijeda da izabrani svećenik iz blagog puka Braće bude nositelj željene pomoći, davši mu dio kruha i također čašu radosnoga pića: „Idi”, kaže, „i odnesi ove naloge redovniku koji leži, da ispije čašu s komadićem poslanoga kruha, a kad sutrašnji dan rasprši noćne sjene i plamenokoso sunce zasja čistim izlaskom, i ja ću doći hitrim korakom da ga vidim; zapovijedam da, istresavši bolest, ustane čitav učvršćenih živaca i iziđe nam u susret zdrava tijela.” Zašto da se zadržavam u govoru kad ne kasni lijek? Jer je ocu poslani blagoslov vratio redovniku život i po nalogu liječnika primio je snage. Otada je brzo skočio krajnjim naporom (zemlja je već gotovo klonula, naprežući se da stane na svoje stupove) i ne oklijevajući, putnik, da požuri zapovjeđeni put, izlazi u susret blagomu mužu koji dolazi i uzvraća bogate zahvale; dok jezik pokrenut udara o nepce i oblikuje riječi, začuo se govor iz jasnoga grla govornika; da je zatim ustao mrtvac dok se vraćao život, zapjevala je s hvalom četa Braće, diveći se. Ali on je, opomenut da promijeni drske običaje, zdrav s oproštenjem otišao začuđenim drugovima. Mjesto je građe da isplete trostruko uže, ali stranica ispunjena mnogim stihom prelijeva se, niti dalje prima završna klauzula knjige; i premda sam nastojao u više riječi ispjevati djela muža, priznajem da nisam mogao zabilježiti baš sve, jer nije izvršio tako malene stvari da bih u ikojim spisima mogao izreći ili u stihovima iznijeti koliki je dar vjere, zasluga i blage ćudi, kolika je pomoć po bolesnicima, kolika milost, krepost, borbe, trud, strpljivost, palma, pobjeda. a Tako rukopis iz Elnona; drugi ima Rossomtus, ali smo gore napomenuli da se u kasnijim vremenima zove Ressontum ili Ressonum., b Na margini drugoga rukopisa bilo je napisano: Naviolus., c Štoviše Aronde, kao što je gore napomenuto.
D
poslanim kruhom i čašom
E
Zapovijeđu sv. Amanda
zdrav,
popravlja se.
F
10 Hocque quod accumulans laudum præconia Justus. Magnificis gestis complevit, rite canamus. In grege multiplici Domini quem fecit alumnus Divium portare jugum, servire Tonanti, Unus erat reliquis prælatus honore catervis, Ut victum sociis et congrua cuneta pararet: Qui dum monte tumens jussis parere Magistri Despicit et vinum plaustris portantibus utens Ad Fratres deferre suos, Sanctoque negare, Quod sibimet deessent quæsita vehicula, pergit; Sternitur infelix subiti discrimine morbi, Et fera paralysis vastans crudeliter artus Occupat, et laxis in membris regnat habenis; Elataque nimis sumptos cervice rigores Ocyus excutiens herbis flaccentibus æquat: Ac miserum corpus letali clade gravatum Pestis acerba feris stringit hic inde catenis, Sanguinis arebant siccato flumine venæ, Languida et attractis marcebant brachia nervis Ac tenuem flatum de nare frequentius efflans, Singultus miseros mutus sermone iterabat. Jam quoque progrediens animæ calor ostia vitæ Transibat; sed adhuc medicus vivebat Amandus, Cujus erat meritis ægro tribuenda medela. Is monasterio Fratrum famulante cohorte, Navigio deductus erat, cum rite peractis Officiis, mensis resideret Sanctus, edendis Esuriens epulis, dapibus sed pastus olympi, Discipulique Pater noscens miserabile vulnus, Leniter arridens miseranti pectore fatur: Magna quidem patitur, sed adhuc potiora meretur, Hunc quoniam nobis jactantia vana rebellem Contemptusque facit, nimium quis deditus extat. Dixit et electum Fratrum de plebe benigna Presbyterum, optatæ gerulum jubet esse medelæ, Parte data panis, calicis quoque pocula læti, Vade, ait, et monacho fer hæc mandata jacenti. Hauriat ut calicem cum missi fragmine panis, Crastina cumque dies nocturnas sparserit umbras, Et sol flammicomus puro rutilaverit ortu, Visurusque illum celeri properavero gressu; Excussus propriis pulso languore grabatis, Incolumis surgat solidatis, impero, nervis, Obvius ac sano procedat corpore nobis. Quid sermone morer, cum non medicina moretur? Missa etenim monacho Patris benedictio vitam Reddidit, et vires medico mandante recepit. Hinc celer exiliit summo conamine (tellus Jam prope functa, suis enisa adstare columnis) Nec cunctatns iter jussum properare viator, Adventante viro procedens obvius almo Occurrit sanus, gratesque rependit opimas: Linguaque percusso dum format verba palato, Insonuit sermo clara de fauce loquentis, Surrexisse dehine vita remeante cadaver, Admirans Fratrum eecinit cum laude caterva. Qui tamen admonitus mores mutare protervos Sospes cum venia sociis mirantibus ivit. Materiæ locus est triplicatum texere funem, Pagina sed multo versu completa redundat. Nec capit ulterius finalis clausula libri, Pluribus et quamquam studuissem pangere verbis Gesta viri, quivisse tamen non cuneta notare Confiteor: nec enim tam parva peregit, ut ullis Dicere sufficiam scriptis aut promere metris; Quod fidei donum, meritum moresque benigni, Quanta per ægrotos curatio. gratia quanta, Virtus, bella, labor, patientia, palma, triumphus. a Ita MS. Elnon. alterum habet Rossomtus, at Ressontum, seu Ressonum, posteris dici supra notavinus. — b Margynti alterius MS. adscriptum erat, Naviolus. — c Imo, Aronde, ut supra ad- notatum.
D
misso panc et calice
E
Imperio S. Amandi
sanctus,
emendatur.
F
Smrt, ukop sv. Amanda. Podizanje tijela. Epilog.
S. Amandi mors, sepultura. Elevatio corporis. Epilogus.
II Dotad je govor, žureći prema kraju, vođen teškom stazom, ali sada skrećeš započeti put kroz sporedne putove i okrećeš se bojažljivih uzda; možda zbog toga, jer djela govore nešto tužno, nažalost! jer je blaženik urešen sjajnim blistanjem, čije smo iznimne običaje opisali sve dovde, kako je idući preko praga smrti prešao u život da bude postavljen u dvoru gornjega etera, raspršiti se i ispjevati kraj suznom pjesmom,
A bojeći se zaključiti zapleteni tekst sve do kraja. Ako odbijaš pokojnika, reci barem da živi kroz vijekove; jer živi združen s anđeoskim četama života. Umirući je ostavio žalost i naricanje po poljima, a učinio je veliku radost u nebeskim utvrdama; zemlja drži zemlju, prah se spaja s prahom, mrtav ležeći u grobu blista po darovima, a krasna je duša sjedinjena s gornjim zborovima.
II Actenus ad finem celerans oratio ducta es Tramite difficili, sed nunc per devia coeptum Flectis iter, timidis et te convertis habenis: Forsan ob hoc, sub triste aliquid quia gesta loquuntur Pro a dolor! est rutilo comptum fulgore beatum, Egregios cujus mores descripsimus usque huc, Qualiter ad vitam per mortis limen eundo Transierit, superi ponendus in aetheris aula, Diflugere, et finem lacrymoso pangere cantu,
A Calcetenus ductum metuens concludere textum. Si refugis functum, vel dic per secula vivit: Vivit enim angelicis sociatus vite catervis. Tristitiam liquit moriens, planectumque per arva: Lætitiam fecit cælestibus arcibus amplam: Terra tenet terram, concrescit pulvere pulvis, Mortuus in tumulo recubans perdona coruscat. Ast speciosa choris anima est conjuncta supernis.
12 Naime, iznad samostana raspršenih po selima i gradovima uzdigla se viša i bolja građevina našega Elnona. Mjesto je nazvano po rijeci koju prima i u široku krilu čistiju iznosi Scarpe; oni koji prolaze kroz smrt Jordana iz dvostrukoga izvora spajaju slatke poljupce pomiješanim usnama. Ondje grob drži Sveca uvećana krepostima. To mjesto blista urešeno neizmjernom čašću; ondje vlada mir, pobožnost, dobrota, sloga, i nada, vjera, bratska ljubav, najviša ljubav. Zadržavajući svako dobro, teži k nebeskim vrhuncima; izbjegavajući svako zlo, odbija štetne pogibelji; ne bojeći se nikakvih pogibelji, ondje svaki nemoćan i bolestan, kad vjera stupi na scenu, odnosi tražene zavjete. O mjesto, o sretan busene s plodonosnim klijancem! Svakim dobrom obdaren, zdravo budi u vječne vijeke.
B Odjećom, ovcom, žetvom, volom, pticom, medom, pčelom, rijekom, ribom, žirom, svinjom, cvijetom, lišćem, pljuskom, travom, lozom, svim tim obiluješ dok upravlja takav ratar, svime tim raspolažeš jer te je oplodio takav Zaštitnik. Rijeke daju ribe, usjevi daju zemaljske plodove; ne oskudijevaš ni u kakvoj hrani jer obiluješ plodom; jer stanovnik glad ne upija ustima nego ušima. Pjevamo čudesnu stvar koja traži povjerljiva srca; po ovome ćeš moći znati da Blaženik živi poslije smrti.
b Prošli su krugovi stotinu godina kad se okretao povratak, podijeljen i jednak broj, kad je štovani muž prešao u nebeski dvor, dok je tijelo, pošto je razorena gomila groba, bilo podignuto i nađeno čitavo, a zub uzet iz usta pustio je krvave kapi kao iz živoga tijela. Lako je to zanijekati svakome tko ne vjeruje da su iz tijela Isusa, probodena na križu vojnikovim kopljem, potekle svete vode s krvlju. Ako tražiš svjedoke kolebljiv u snazi vjere, dođi ovamo, opominjem; vidjet ćeš različite čete ljudi i mnogobrojne starce dostojne poštovanja zbog dobi; moći će pokazati i posude u koje su primljene kapi krvi.
12 Nempe monasteriis per rura per oppida sparsis Celsior et melior sese structura levavit Helnonis nostri. Locus est de flumine dictus, Quod recipit largoque sinu Scarb purior effert: Qui fonte ex gemino Jordanis morte meantes; Dulcia commixtis conjungunt basia labris. Quo tumulum retinet Sanctus virtutibus auctum. Qui locus immenso decoratus honore nitescit, Pax ibidem, pietas, bonitas, concordia pollet, Spesque, fides, fraternus amor, dilectio summa. Omne bonum retinens, ad cæli culmina tendit: Omne malum vitans, discrimina noxia pellit. Nulla pericla pavens, ubi debilis omnis et æger Vota petita, fide in medium currente, reportat. O locus o felix fecundo germine cespes! Cunctis macte bonis æterna in secula salve.
B Veste, ove, messe, bove, alite, melle, ape, flumine, pisce, Glande, sue, flore, fronde, imbre, gramine, vite, Omnibus his polles tali moderante colono. Omnibus his retines hoc fœcundate Patrono. Flumina dant pisces, segetes terrestria solvunt: Escis nempe cares nullis, quia fruge redundas. Incola namque famem non ore sed auribus haurit. Rem canimus miram, quæ credula corda requirit, Vivere post mortem poteris hac scire Beatum.
b Curricula annorum centum vergente recursu Transierant, numerus pariter partitus et idem, Transiit ætheream quo vir venerandus ad aulam, Cum corpus tumuli disjecta mole levatum Incolume inventum est, et dens sublatus ab ore Fudit sanguineas ut vivo e corpore guttas. Abneget hoc facile est, quisquis de corpore Jesu, In cruce confixi percusso militis hasta, Non credit manasse sacras cum sanguine lymphas. Si quæris testes, fidei virtute vacillans, Huc venias, moneo; aspicies diversa virorum Agmina multiplicesque senes ætate verendos: Vas quoque susceptos poterit monstrare cruores.
13 O roditelju, pastiru, učitelju, hranitelju, ljubitelju! Po kojem ovo mjesto sjaji bogato tolikim počastima, koje nebesko kraljevstvo, primljeno u častan mir, uzdiže, resi, hvali, časti i ukrašava, posreduj za pobožne sluge u zamjeni za oprost i podari svjetlo zajedništva svojim pitomcima. I kad Bog, dolazeći, potrese sav svijet, kad brzi oganj spali drhtavu zemlju i sunce bude lišeno svjetla kao vreća, a mjesečeva kugla bude zatvorena u tamnu odjeću, kad budu nazočni sumpor, smola, užas, krvnik, muke i peć, i kad ondje, sjedeći kao najpravedniji Sudac, zbor svetih bude imao urešena sjedišta, a među tim prvacima ti, kao sudac svijeta, sjedneš uz pridružene konzule na uzvišeno sudište po pravu i pravedni sud se otvori kad se otvore knjige, jao, što ću tada učiniti? Kojim će me Svecem zakloniti od nadolazećega gnjeva? Koja će me obrana istrgnuti iz tolikih nesreća? Pod čijim ću se pokrovom brda morati sakriti da ne izgorim u gorkim plamenovima? Kojim će me tada pokrovom pravednoga djela izvesti zaklonjena i odvojiti od ognja takve peći? Molim te, tada se, sveti Oče, smiluj pjesniku i pridruži svoga Milona četama s desne; bit će sasvim dovoljno i da je zaslužio posljednje mjesto. Imam i ja sam, jadni, veliko pouzdanje da se ovim djelom mogu ugasiti strašna bjesnila, djelom koje je napisano prostim stilom, ali od vjernoga pjesnika. Malena je čast ova luda pjesma, ali su u tvojim hvalama, najbolji Pastiru, zavjeti velike ljubavi; i ako pogledaš dubine našega duha, kolika je u njima bila naša pobožna volja, neće biti tu, kako procjenjujem, malena sposobnost koju treba osuditi. Diko svijeta i naš urese, blagi Oče, zbogom; pred tvojim ćemo grobom neprestano pjevati: zdravo budi! Ti, dostojan, zdravo budi, i daj nama da budemo zdravi.
13 O genitor, pastor, doctor, nutritor, amator! Quo locus iste nitet tantorum dives honorum, Quem cæli regnum veneranda pace receptum Exaltat, decorat, collaudat, honorat, adornat: Intecede piis veniæ commercia servis, Ac largire tuis consortia lucis alumnis. Cumque Deus veniens cunctum concusserit orbem, Cum tremulam terram velox exusserit ignis, Et sol detracta ceu saccus luce carebit, Lunarisque globus survo claudetur amictu, Sulphur, pix, horror, tortor, tormenta, caminus Affuerint. Judexque sedens justissimus illic, Sanctorumque cohors ornata sedilia habebit, Inter et hos Proceres cum celsum jure tribunal Consulibus junctis consederis arbiter orbis, Judicium et justum libris pandetur apertis, Heu quid faciam tunc? me quis Sanctus ab ira Conteget instanti? quæ me defensio tantis Cladibus eripiet? cujus sub tegmine montis Abscondendus ero, flammis ne exurar acerbis? Quod me tunc operis justi velamen opertum Eximet et tanti secernet ab igne camini? Oro, tui tunc, sancte Pater, miserere poetæ, Dextris atque tuum turmis conjunge Milonem. Extremum sat erit vel commeruisse locellum. Est etiam mihimet fiducia magna misello,
Februarii T. I.
Hoc opere horrendos extingui posse furores, Schemate quod vili scriptum est sed vate fideli. Parvus honor carmen stolidum est, sed grandiamoris Sunt mihi vota tuis in laudibus, optime Pastor. Et si respicias animi præcordia nostri. In his quam fuerit nobis devota voluntas, Non damnanda aderit, velut æstimo, parva facultas. Orbis honor, nostrumque decus, Pater alme, valeto, Ante tuum tumulum jugiter recinemus, Aveto, Tu dignus salve, nobis præbeto valere.
14 Evo djela, blagi Bože, Tvorče i Otkupitelju ljudi, koje smo prinijeli na hvalu prejasnoga biskupa, i molim da bude ugodno pred tvojim očima. Sav svijet u crkvu prinosi svoje darove; onaj sjaji u smislu kao zlato, a drugi se bjelasa poštenim darom srebrnoga rječnika, i zbor pjevača zajedno pjeva zvučnom broncom; od ovoga se donosi grimiz dvaput obojen dvostrukom ljubavlju, a mrtvljenje tijela prinosi i upredeni tanani lan; ovo tijelo nosi neokaljano netruležno drvo; onaj sjaji pobožnim djelima kao lijepa maslina i, poškropljen dobrom, miriše kao tamjan dobrim mirisom. Ali ja, pomiješan s darežljivim skupinama, stojim siromašan, potrebit, oskudan, drhteći, zbunjen i tjeskoban,c koji ne donosim ništa ugodno što bi bilo dopušteno položiti na žrtvenik. Zbog toga mi crveni stid oslikava obraze; ovu pjesmu, istkanu od kozjih dlaka, prinosim i sebe ujedno kao jarca kojega treba usmrtiti za zločin. Ali ti, koji si za najmanji novčić obogatio udovicu, primi blagim licem darove koje prinosim, i neka tvoja hvala ostane u našim ustima kroz vječnost, ti koji držiš prijestolje i kraljevstvo kroz nebeska stoljeća. Dragi putniče, dovršava se moj put, počini.c a Rukopis iz Elnona: stid., b Rekosmo da se ovo podizanje dogodilo 123 godine nakon njegove smrti: 13., c Dodavalo se. Završava Život bl. Amanda, ispovjedaoca Kristova, prenesen iz proznoga govora u junačku pjesmu metričkim stilom, imajući 4 knjižice u kojima je sadržano 1817 stihova.
14 En opus, alme Deus, hominum Sator atque Redemptor Ad laudem obtulimus præclari Præsulis istud, Acceptumque tuis ut sit conspectibus oro. Omnis in ecclesiam mundus sua munera defert, Ille nitet sensu velut auro, munus et alter Argenti eloquio portans candescit honesto, Cantorumque chorus vocali concinit ære, Fertur ab hoc coccus gemino bis tinctus amore, Offert et tortam carnis maceratio byssum, Lignum incorruptum hic corpus gerit immaculatum, Actibus ille piis ceu pulchro splendet olivo, Perfususque bono ut thymiamate fragrat odore. Ast ego munificis commixtis coëtibus assum Pauper, egenus, inops, trepidans, confusus et angens: E Qui fero nil placitum, quod in aram ponere fas sit. Pellis ob hoc mihi rubra genas verecundia pingit. Hoc carmen textum caprinis offero pilis, Meque simul hircum pro crimine mortificandum. Sed qui pro minimo viduam quadrante beasti, Munera quæ solvo placato suscipe vultu, Et tua laus nostro perduret in ore per ævum, Qui solium regnumque tenes per secla supernum. Care, meum completur iter, requiesce, viator.c a MS. Elnonense, pudor. — b Hanc elevationem contigisse annis 123 post obium epus diximus: 13 — c Addebatur Explicit Vita B Amandi Confessoris Christi, de prosa oratione in Herolcum carmen metrico stylo transfusa, habens libellos IV, in quibus continentur versus MDCCCXVII.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.