C ulomak kratke kronike samostana u elnonu,
C fragmentum brevis chironici monasterii elnonensis,
Iz Blandinijskoga rukopisa.
Ex MS. Blandiniensi.
a GODINE 761. rodio se Karlo.b 760. Pomrčina sunca. 764. Pomrčina sunca.c 767. Karlo je preuzeo kraljevstvo.d 771. Karloman je umro.e 782. Biskup Gislebert umro je. 788. Kralj Karlo... je okrunjen 15. listopada.f 816. Papa Hadrijan je umro.g 801. Karlo je postao car. 807. Pomrčina sunca. 812. Uzdignuto je tijelo sv. Amanda. 812. Pomrčina sunca.h 813. Car Karlo je umro 11. listopada. i 818. Teuting je položio obećanje. 820. Pomrčina Mjeseca. k 827. Crkvenjak Lotar je umro. l 840. Car Ludovik je umro. m 845. Adaleold je umro. n 850. Teuting je zaređen 8. ožujka. 855. Kralj Lotar je umro.
a U Blandinijskom rukopisu poslije Života sv. Amanda dodavalo se sljedeće, s indikcijama, epaktama, uskrsnim mjesečevima, od godine Kristove 741. sve do 911. Mi smo samo ovo povijesno izabrali.
b Sve ovdje zabilježene pomrčine bilježe se kod starih i novijih pisaca.
c Nasljeđivanjem 9. listopada.
d 4. prosinca.
e Iz Noyona, muž čuven po učenosti i svetosti, također opat Elnona.
f Umro je 26. prosinca godine 793., koju godinu autor prema običaju onoga vremena započinje od Rođenja Kristova.
g Na blagdan Rođenja, od kojega započinje godinu. Tako ostali suvremeni pisci: Einhard u Annales, Annales Francorum iz Loiselova rukopisa, Poeta Saxo, i drugi kod Du Chesnea u 2. svesku, Chronicon Moissiacense, Annales Bertiniani, Metenses i drugi u 3. svesku, Regino i drugi godinu započinjući od Rođenja Kristova nazivaju godinom 801., koja je po već uobičajenu običaju još bila 800.
h Štoviše 28. siječnja godine 814., kojega smo dana dali njegov Život. i To jest zavjetovanje, kako danas govorimo. O Teutingu se govori gore u pjesmi Vulfadovoj. k Ovo je onaj koji je prenio tijelo sv. Amanda. l 20. lipnja. m Opat Elnona, kako kažu, blizak Ludoviku Pobožnomu. n Kao opat Elnona. Njegovo se ime ne nalazi u nizu opata.
a ANNO DCCLXI Carolus natus est.b Eclispsis solis. DCCLXIV Eclipsis solis.c DCCLXVII Carolus regnumc suscepit.d DCCLXXI Carlomanusd obiit.e Gyslebertus Episcopus obiit. DCCLXXXVIII Carolus Rex....tus est Idus Octobr.f DCCCXVIAdrianus Papaf obiit.g DCCCI Carolus Imperator factus. DCCCVII Eclipsis solis. DCCCXII Elevatum est corpus S. Amandi. DCCCXII Eclipsis solis.h DCCCXIII Carolus Imperator obiith v Idus Octobr. i DCCCXVIII Teutingus i promissionem fecit. DCCCXX X Eclispsis Lunae. k Lotharius custos obiit. l DCCCXL Hludowicus Imperator l obiit. m Adalleoldus obiit. n DCCCL Teutingus n ordinatur vmi Id. Martii. DCCCLV Hlotharius Rex obiit. a In MS. Blandiniensi post Vitam S. Amandi sequentia adjiccibantur, cum Infrectionibus, Epactis, Lunis Paschalibus, ad anno Ch. 741 v que ad 911 Nos solum his orica excerpsimus. — b Omnes hic o'servata Eclises, apud an'iquos et recentiores annotantur. — c Successione 9 O'tobris — d 4 Decembris. — e Noviomensis, vir do trina et sanctitate celebris, av'e Abbas Elnonensis 14. — f O'iii 26 Decembr. anni 793, quem annum au tor more illius temporis incipit a Nativitate Caristi. — g In festo Nativitalis, a quo annum incipit. Ita reliqui coex'i Scriptores Eginhardus in An nalibus, Annoles Francorum ex MS. Loiseliano, Poe'a Saronicus, ali que apud Du Chesne tomo 2, Chronicon Moissiacense, Annales Berliniani, Metenses et alii tomo 3, Regino alique annum inctipientes a Nativitate Christi vocant' annum 801, qui more jam usitato adhuc erat 800. — h Imo v Kalend. Febru. anni 814, quo die ejus Vitam dedimus. — i Id est professionem, ut mo'lo loquimur. De Teudingo agitur supra in carnine Valfadi. — k H'c est qui corpus S. Amandi transfulit. — l xx Junii. — m A'bas Elnonensis, Ludovico Pio, ut ferunt, familiaris. — n An Abbas Elnonensis Ejus nomen in serie Albatum non reperitur.
Povijest čudesa sv. Amanda pošto je tijelo preneseno kroz francuku, autor gilbert, redovnik iz elnona,
Hist. miracul. s. Amandi corpore per franciam deportato, auctore gilleberto monacho elnonensi,
Iz Gentskoga i Belfortskoga rukopisa, uspoređenih s izdanjem djela Filipa od Milostinje.
Ex MSS. Gandensi et Belfortii, collatis cum editione operum Philippi ab Eleemosyna.
Prologus auctoris.
Prologus auctoris.
Iako se ljudski um ponekad zavarava fantastičnim viđenjima, ne može se zavarati znacima čudesa koje Gospodin, tvorac čudesa, udostoji učiniti u svojim vjernima. Naime, egipatski kralj Memfitski sa svom je Egiptom bio zahvaćen fantastičnom obmanom egipatskih vračeva, smatrajući lažno i umišljeno istinitim: ali nakon što su božanski pokazana znamenja čudesa, i sami vračevi s ostalima, iako isprva nevjerni, poslije su ipak ispovjedili da je to prst Božji. Nebesa, naime, to jest svi vjernici, govore slavu Božju, i po svoj zemlji izlazi glas njegovih čudesa. Stoga ću, prema mjeri svoje mogućnosti, neuglađenim doduše govorom, ali ne i neplemenitom građom, pokušati poslati na znanje potomcima kako je u naše vrijeme na zemlji kralj besmrtni očitovao svoga vojnika, naime blaženoga Amandusa, kojega je obdario slavnim darom besmrtnosti na nebesima. Ako bi pak tko tvrdokornim umom nastojao u tome pobiti naš stil, misleći da mi želimo slijediti samo pučka govorkanja, njemu suprotstavljamo strijelu koju je nekoć onima koji su odbijali istinu suprotstavio Pastir i prvoborac Crkve. Ne možemo, kaže, ne govoriti ono što smo čuli i vidjeli. Jer ovo pero ni u jednom dijelu ne otkriva ništa osim onoga što je očito potvrdio pogled a samoga pisca, dok mu svjedočanstvo daju monasi istoga vremena, klerici, pa ib laici časne uspomene i ugledna glasa.
a Odavde je razvidno o vremenu pisca.
b Zatim, uz poglavlja označena na rubu, razdvajamo Povijest na naš način. A ona su se čitala ovako.
O zvonima koja su goreći zvonila a da ih nitko nije udarao. 2 O bezumniku u Cambraiju vraćenu razumu. 3 O bolesnoj ženi vraćenu zdravlju. 4 Mnoga usta i jezik neka pripovijedaju. 5 O ozdravljenu nemoćna dječaka. 6 O bezumniku u Laonu vraćenu razumu. 7 O zgrčenoj ženi uspravljenoj pod nosilima sv. Amandusa. 8 O slijepoj ženi vraćenu vidu. 9 O nijemoj od rođenja koja ondje progovara. 10 O dječaku koji otvorenih očiju nije vidio, prosvijetljenu po sv. Amandusu. 11 O slijepoj ženi prosvijetljenoj u Noyonu. 12 O ozdravljenu zgrčeniku. 13 O ženi u Douaiu iznenada zgrčenoj i uspravljenoj pred nosilima sv. Amandusa. 14 O zatvoreniku u Coucyju oslobođenu zazivanjem sv. Amandusa.
POGLAVLJE I. Požar u Elnonu. Čudesa kod relikvija sv. Amanda u Cambraiju i Coucyju.
Dakle, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1066, a od preminuća pak Amandovaa 406, 11. veljače, u Elnonub zapaljene su kuće na trgu gotovo u treći sat, odakle je i u samu crkvu spomenutoga biskupa, pokrivenu olovnim pločama, kroz crijep ispod samih greda provalio plamen, po zavisti, kako vjerujemo, staroga neprijatelja.
A zavisti. Koja je sama sa svim svojim samostanskim zgradama odmah opustošena požarom, kao i crkva Prvaka apostolskoga, ali i drugac crkva njegova bratad. Zvona su se rastopivši pretvorila u prah: uništeni su i svi ukrasi crkve, mislim stupovi od parskoga kamena se analogionom dolične izradbe. Ondje se dogodilo nešto najdostojnije pripovijedanja, što je, kao što je one koji su gledali i slušali bacilo u ne malo zaprepaštenje, tako će, mislim, onima koji budu čitali biti kao čudo. Jer čim su sama zvona zahvaćena plamenom, počela su zajedno zvoniti, bez ikakva drugog poticaja osim samoga Boga, kao da su božanski opomenuta da oplakuju svoju propast i propast crkve, dok se, kao što je već rečeno, nisu pretvorila u prah.
3 Radi obnove toga prebivališta, braća su sf opatom toga mjesta, po savjetug markiza zemlje i biskupa, te na upornu molbu Franaka, pronijela nosila u kojima je ležalo tijelce poštovanja dostojnoga Oca po Galiji, a njih su Gali na svakom mjestu primili časno i s najvećom pobožnošću s tako velikim blagom. Uistinu smo napustili samostan 7. lipnja, a vratili smo se u isti 4. srpnja. Što se pak u tom razdoblju od četiri tjedna, po zaslugama često spominjanoga biskupa pred neizmjernim mnoštvom puka, dogodilo u samoj toj pokrajini, majka Crkva ne smatra da treba prešutjeti: ona se raduje što njezini pravovjerni sinovi, koji svuda čuvaju svoje sinovstvo u dobroj ustrajnosti, postižu nebesku čast. Ali ostavljajući to po strani, okrenimo već pisaljku, premda neuku, onome što smo odlučili zabilježiti i preporučiti pamćenju.
4 Putujući tako kroz neka mjesta, stigosmo u grad Cambrai, glasovit po biskupskoj stolici. U njemu je kod vratnica sjedio neki bezumnik vrlo čvrsto svezanih nogu u tetivama, koji je, kako nam je očitovano od stanovnika, zbog prevelike ludosti svoga bezumnoga uma ranio neku od svojih rođakinja. Ondje, dok smo časno primljeni od biskupah Lieberta i svega klera toga mjesta boravili iz gostoljubive milosti, zamolili smo da se taj bijednik daruje sv. Amandusu, kako bi svetac, kojemu se daruje, kod Božje blagosti isposlovao da bude oslobođen tjelesnih okova i odriješen od đavolskih svezova. To se tako i dogodilo. Jer i biskup je dao pristanak našim molbama, i onaj naš biskup čije se tijelo prenosilo isposlovao je od vrhovnoga biskupa Krista slobodan um onomu koji je dotad bio sužanj, tako da je, idući odatle dalje s nama, više nije pokazivao nikakva znaka bolesnoga uma.
5 Skrenuvši korake i od samoga grada s neizmjernom pratnjom građana, kretali smo prema gradiću koji se zove i Coucy, gdje su se čete sv. Amandusa, koje su boravile oko samoga gradića, susretale s mnogim protivljenjima gradskoga poglavara, ili suca toga mjesta. Ali kad smo se približili mjestu kamo smo namjeravali poći, gle, sretosmo nekoga svećenika crkve podignute u čast sv. Remigija, imenom Milona, s ne malim pukom oba spola, koji je ponizno zaklinjao da dopustimo da se kovčežić tako velikoga biskupa unese u samu crkvu sv. Remigija i ondje malo počine. A od toga mjesta, ne odveć daleko, nalazi se neko selce koje nazivaju k Verneuil. U njemu je ležala žena, prikovana za postelju zbog prevelike klonulosti udova, koja nije mogla izići iz kreveta kroz razdoblje od dva puta po pet godina. Kad je ona ušima čula zvukove i pjevanje puka koji je onamo skretao, raspituje se o razlogu. I kad je saznala da vjerna mnoštva onamo prenose tijelo sv. Amandusa, odmah je provalila u ove riječi: O kad bi mi se dalo da barem puzeći na rukama, poput četveronošca, iziđem njemu u susret! Zaklinjala bih sveca da svojim svetim zagovorom pomogne mojoj slabosti. Ali dok je žudno gorjela da se ispuni ono što je željela, milostiva Božanstvenost, kojoj je lako pružiti ono što se smrtnici ne usuđuju ni poželjeti, preduhitrila je njezine želje po zagovoru tako velikoga Oca. Naposljetku je odmah krv potekavši oko živaca učvrstila udove klonule žene, izvukla klonulost i ojačala ih snagom. I tako, lagano iskočivši iz postelje na kojoj je bolesnica ležala u dugotrajnoj klonulosti, počela je korak po korak ići sve do kućnoga praga, a odatle, nezadovoljna da hoda kako je običaj ženama, potrčavši u brzom trku, hvata nosila i pripovijeda pred prikladnim svjedocima što je i koliko oko nje svojim pokroviteljstvom učinio onaj vrli tvorac čudesa. Zatim je stavila remen oko svoga vrata, kao ropski jaram, i sebe, koja je bila slobodna, predala u vlasništvo sveca. I ne bez razloga, jer je on nju, koja je po mani naravi bila osuđena da iziđe gotovo kao četveronožac, učinio da mu radosno pohrli u susret kao dvonožac po naravnoj uporabi.
6 Njezin je pak rođak, neki mladić, i sam slobodan, star šest lustara i više, nijem od rođenja, ali koji je potpuno shvaćao sluh i razumijevanje, doveden da mu se božanski podari služba jezika, a zbog toga je pohodio mnoge crkve svetaca: ali, neka je rečeno uz njihovo dopuštenje, po zaslugama tako velikoga Oca čuvao se taj dar. U tome se obnavljaju drevna čudesa i prepoznajemo da su osvanula vremena nalik onima drugoga Zaharije. Onomu su rođaci znakovima davali do znanja koje ime želi da se nadjene djetetu, a ovome su isto tako rođaci znakovima davali do znanja pod kojim uvjetom želi podložiti sebe službi sveca. Onaj je znakom zatražio da mu se pruži voštana pločica kako bi prsti zabilježili ono što jezik nije mogao, a ovaj je jednako znakom pokazivao da će svake godine plaćati dvaput po dva srebrnjaka kao glavarinu istomu svecu. Ono što je onaj htio staviti na stranicu, ovaj je, čim mu je vraćena služba jezika, izgovorio jasnim govorom; vidimo i u ovome kako ga je u radosnu čudu oponašao ondje gdje je, stojeći pred nosilima, stavio remen oko svoga vrata. Odmah je naposljetku pristupio svećenik Milon, kojega smo gore spomenuli, u čijoj se biskupiji, kako se tvrdilo, i ovaj rodio i odrastao, te mu se kratko obratio: Što, kaže, čekaš, brate? Ako ne možeš govorom, barem znakom prstiju pred svjedočanstvom prisutnih izrazi ono što držiš u pameti. Svi su ušutjeli i napeto držali usta zatvorenima. Tada je on, čim je s dvaput po dva prsta pokušao označiti isto toliko srebrnjaka, jasnim i prvotnim glasom posvjedočio ono što je prstima nastojao izreći. O kakav li bi i kolik, da si bio nazočan, vidio pljesak mnoštava koja su se sa svih strana u gomilama slijevala, hvaleći s nama Boga himničkim glasovima i vlažeći obraze izljevom suza zbog prevelike radosti! Što da iznesem o samoj toj dobi u kojoj je poučen govoru? Krist je čovjeka mrtva u grijesima i nijema u hvalama Božjim svojom mukom u to isto doba vratio životu, otvorio mu usta na Božje hvale, a blaženi Amandus je svetim zagovorom oživio ovoga svoga slugu, koji se na svaki način mogao usporediti s mrtvacem, kao da je to učinio po najmu, te je učinio da on uzdiže hvale Božje i isposlovao kod Božje blagosti da oblikuje riječi za zahvaljivanje Bogu.
7 Ne smatram ništa manje vrijednim naviještanja ni ono što smo vidjeli da se čudesno dogodilo na samom pragu vrata utvrde. Jer čim su sama nosila svetoga tijela držana postavljena ukoso, kako bi puk poniznom pobožnošću podmetnuo svoje vratove pod njih, neka je žena hitajući nosila u naručju nemoćnoga sina, koji gotovo u krugu od jedne godine nije mogao stati na zemlju. Njega je, čim ga je majka položila pod nosila, počeo naočigled svih dozivati: Spusti me, majko, što prije s ovoga u čemu me nosiš, jer mi se čini da ti već mogu postati pratitelj pješice. Nemoj, molim te, htjeti stati na put mome spasenju, ni protiviti se svojoj radosti. Tada mu je ona, misleći da on to govori djetinjim, pa čak i pogrešnim riječima, rekla: Nemoj, sine moj, nemoj, da te ne zgnječi mnoštvo koje se nadvija, dok ne možeš privesti kraju ono što govoriš. A dječak reče: Mogu, majko, mogu. Nakon toga, ne čekajući majčin odgovor, odmah se istrgnuo iz njezinih ruku i, malo pomalo ispitavši put, radosno potrčao. Pošto je blagi biskup učinio ta i slična znamenja čudesa oko same utvrde, radije je, vjerujem, htio blagošću obuzdati građane da ne uznemiruju njegovu četu, nego ih prestrašiti prijetnjama. Ali budući da smo ovo procijenili prema sposobnosti našega malog umijeća, prenesimo već pisaljku na ono što preostaje a sjaji jasnije od svjetla, zazivajući za ispunjenje toga pokroviteljstvo onoga čijim zaslugama, kako vjerujemo, treba pripisati tako sjajna djela.
a Slijedi Milonovu kronologiju.
b Spisi iz Amandina prenose da se taj požar dogodio u subotu, na koju je te godine pao 2. veljače. Ivan Buzelin prenosi isto s dodanim čudesima u 4. knjizi Annalium Gallo-Flandriæ.
c Sv. Andrije, kojega je dekan bio pisac Gilbert.
d Pod brojem 17 prema spisima iz Amandina i Buzelinu.
e Analogion je uzvišeno mjesto, ili propovjedaonica, odakle se čitaju sveta čitanja. Sv. Benedikt u Pravilu pogl. 9: Neka se naizmjence braći u knjizi iznad analogiona čitaju tri čitanja.
f Lambert, koji se naziva i Fulcard, postavljen za opata godine 1003, preminuo godine 1076, pošto je postavio temelj veće bazilike.
g Markiz Flandrije, Balduin Pobožni, ili Otočki.
h Preminuo blaženi Liebert, biskup Cambraija, godine 1076, 23. srpnja. i Coucy, u pučkom govoru Coussy, između rijeka Ailette i Aisne pokraj opatije Nogent. k Verneuil, susjedno selo u biskupiji Laon, u pučkom govoru Verneul.
Licet interdum humana mens phantasticis visionibus fallatur; sed non miraculorum signis falli potest: quæ virtutum operator Dominus in fidelibus suis operari dignatur. Ab Ægyptiis namque magis illusione phantastica Rex captus est Memphiticus cum universa Ægypto, falsa et imaginabilia habens pro vero: sed. postquam divinitus ostensa sunt portenta virtutum, magi etiam ipsi cum ceteris, quamquam primum increduli, postmodum tamen professi sunt hoc esse digitum Dei. Coeli nempe, hoc est, quique fideles gloriam Dei loquuntur, et in omnem terram virtutum ipsius sonus progreditur. Unde pro modulo nostrae possibilitatis, impolito quidem sermone, sed non ignobili materie, quædam insignia ad notitiam conabor mittere posterorum, qualiter in terris nostra ætate Rex patefecerit immortalis militem suum, Beatum videlicet Amandum, gloriosæ in coelestibus dono immortalitatis a se muneratum. Si quis autem obstinata mente nostrum in hoc stylum studuerit redarguere, arbitrans nos nisi vulgares rumores sequi velle; huie jaculum opponimus, quod quondam refutantibus veritatem objecit Pastor et Primipilaris Ecclesiæ. Non possumus, inquit, quæ audivimus et vidimus, non loqui. Nil namque hic calamus aperit currentibus articulis, nisi quæ evidenter obtutus probavere a scriptoris, testimonium ei reddentibus ejusdem temporis monachis, Clericis, atque etiam F venerandæ memoriæ et insignis famæ laicisb. a Hinc constat de Scriptoris ætate. — b Capitulis deinde margine indicatis Historiam more nostro distinguimus. Ea autem ita legebantur.
De campanis ardendo sonantibus, nemine pulsante. —
2 De Insensato Cameraci sensui reddito. —
3 De muliere languida sanitati reddita. —
4 Mult os et lingua referantur. —
5 De puero debili sanato —
6 De insensato Laudunii sensui reddito —
7 De contracta muliere sub feretro S. Amandi erecta. —
8 De cæca visui restituta —
9 De muta a nativitate ibidem loquente. —
10 De puero apertis oculis non vidente per S. Amandum illuminato. —
11 De cæca Noviomi illuminata —
12 De contracto sanato —
13 De muliere Duaci repente contracta. et coram feretro S. Amandi erecta —
14 De carcerato Coceli per invocationem S. Amandi liberato.
CAPUT I. Incendium Elnonense. Miracula ad Reliquias S. Amandi Cameraci et Coceii facta.
Igitur anno ab Incarnatione Domini MLXVI, a transitu vero Amandi a ccccvi sub III Iduum Februariarum, Elnoneb accensæ sunt domus in foro hora fere tertia, unde et in ipsam prædicti Pontificis Ecclesiam plumbeis tabulis tectam, per tegulas sub ipsis tabulaticis flamma prorupit, antiqui hostis, ut credimus, invidia.
A invidia. Quæ ipsa cum omnibus claustris suis statim est incendio devastata, nec non et Apostolorum Principis, sed et aliac germani ipsius ecclesiad. Campanæ fundendo in pulverem sunt redactæ: diruta etiam quæque ornamenta ecclesiæ, columnas dico de pario lapide cum e analogio honestæ fabricæ. Ubi quidam contigit relatu dignissimum, quod sicut videntes et audientes in stuporem vertit non minimum; ita lecturis, ut reor, erit veluti monstrum. Nam mox ut ipsæ campanæ a flamma sunt invasæ, cœperunt insimul, nullius nisi solius Dei impulsu resonare, ac si divinitus monerentur plangere ruinam sui et ecclesiæ, donec, ut prælibatum est, in pulverem sunt redactæ.
3 Cujus habitationis restituendæ gratia, Fratres cumf Abbate ipsius loci, ex consultog Marchionis terræ, atque Episcoporum, petitione quoque Francorum obnixa, feretrum, quo corpusculum venerandi Patris recubabat, per Galliam detulerunt, quos cum tanto thesauro Galli ubilibet locorum honorifice et summa cum devotione susceperunt. Excessimus sane monasterio septimo Idus Junii: repedavimus in idem sub die quarto nonas Julii. Quid autem hac intercapedine quatuor hebdomadum, meritis sæpe dicti Pontificis coram immensitate vulgi, in ipsa regione sit gestum, non ducit mater Ecclesia reticendum: quæ filios suos orthodoxos, filiationemque suam in bona perseverantia quaquaversum conservantes lætatur functos honore polorum. Sed hæc omittentes, jam ad ea quæ decrevimus notanda, ac memoriæ commendanda, stylum, quamquam stolidum, vertamus.
4 Quædam itaque peragrantes loca, Cameracum urbem devenimus cluentem pontificali Cathedra. In qua propter valvas quidam insensatus constrictis arctissime in nervo pedibus residebat, qui, ut ab incolis palam factum est nobis, ob nimiam insani capitis amentiam, quamdam propinquarum suarum sauciaverat. Ubi cum honorifice ab Antistiteh Liebertho. cunctoque ipsius loci Clero recepti, hospitali gratia commaneremus, illum miserum donari S. Amando interpellavimus, quatenus solutum vinculis corporalibus, Sanctus, cui donaretur, apud Divinam clementiam obtineret dæmoniacis absolvi nexibus. Quod et ita factum est. Nam et Pontifex nostris assensum præbuit petitionibus, et ille Pontifex noster cujus corpus deportabatur, liberam mentem eatenus captivato a summo Pontifice Christo impetravit; ita ut inde nobiscum progrediens, nullum male sani capitis indicium ultra prætenderet.
5 Ab ipsa quoque urbe vestigia detorquentes cum immenso comitatu civium, tendebamus versus oppidum, cui vocabulum est i Coceium, ubi multæ aversiones ab oppidano, seu judice ejusdem loci, familiæ inferebantur S. Amandi, quæ circa ipsum degebat oppidum. Sed ubi loco, quo dispositum erat tendere, propiavimus, ecce quemdam Presbyterum ecclesiæ in honore S. Remigii extructæ, Milonem nomine, cum plebe promiscui sexus non modica, obvium habuimus, humiliter obsecrantem, ut thecam tanti Pontificis in ipsam S. Remigii ecclesiam deferri, ibique paullulum requiescere permitteremus. Est autem ab hoc loco, non multum distans quidam viculus, quem dicunt k Vernulium. In hoc jacebat mulier, stratu recubans ob immensum languorem membrorum, quæ a lecto nequiverat egredi per curricula bis quinque annorum. Hæc ubi aure percepit sonos et cantus plebis eo divertentis, caussam percunctatur. Cumque didicisset corpus S. Amandi a fidelibus turmis illo transferri, continuo in hæc verba prorupit: O si daretur me saltem manibus reptantem, quasi quadrupedem ei obviam fieri! implorarem Sanctum, quatenus interventione sacra meæ suffragaretur imbecilitati. Sed cum inhianter arderet, quæ optaverat Februarii T. 1. completum iri, interventu tanti Patris, ejus vota clemens prævenit Divinitas, cui, quæ mortales nec optare audent, promptum est præstare. Confestim denique sanguis discurrens circa nervos membra languidæ firmavit, languore exhausit, robore consolidavit. Sicque lecto, cui clinica diuturno languore incubuerat, leniter exiliens, exorsa est pedetentim progredi usque ad limen domus, inde non contenta incedere, ut est mos mulieribus, rapto cursu accurrens arripit feretrum, narrans cum idoneis testibus, quæ circa se, et quanta suo egerit patrocinio ille miraculorum operator egregius. Tum corrigiam cervici suæ, quasi servile jugum imposuit, seque, ut erat libera, dominio Sancti mancipavit. Nec immerito, quippe qui eam, quæ quasi quadrupes vitio naturae decreverat exire, sibi bipedem naturali usu fecerat ovanter occurrere.
6 Hujus etiam consobrinus quidam juvenis, liber et ipse, sex lustra et eo amplius habens, mutus a nativitate, auditum tamen et intelligentiam plene capiens adducitur, qui ob linguae officium sibi divinitus concedendum multas Sanctorum ecclesias inviserat: sed, ut dictum sit pace eorum, tanti Patris meritis istud servabatur donum. Antiqua in hoc renovantur miracula, et alterius Zachariæ imaginaria agnoscimus surrexisse tempora. Illi innuebant cognati, quod nomen vellet filio imponi; huic itidem innuebant propinqui, qua lege vellet se subjugare servitio Sancti. Ille nutu postulavit pugilarem sibi præberi, ut quod lingua nequiverat, notarent articuli; iste nutu æque indicabat se bis binos argenteos pro capitis censu eidem Sancto soluturum singulis annis. Ille quod paginæ indere voluit, restituto mox linguae officio, aperto sermone pronuntiavit; videamus et in hoc quam iste jocundo miraculo imitatus sit eum, ubi coram feretro assistens corrigiam cervici suæ circumposuit. Continuo denique accedens Milo Presbyter, cujus supra meminimus, in cujus et hic diocesi natus perhibebatur et adultus, compendiose eum est allocutus: Quid, inquit, præstolaris frater? Si nequis sermone, saltem digitorum indicio sub testimonio præsentium exprime, quod tenes in mente. Conticuere omnes, intentique ora tenebant. Tunc ille, ut bis binis conatus est digitis totidem argenteos notificare, clara ac prima voce protestatus est, quod articulis moliebatur expromere. O quem et quantum, si adeses, cerneres plausum turmarum catervatim undique confluentium, Deum hymnisonis vocibus nobiscum collaudantium, præ ingenti lætitia malas effusione lacrymarum humectantium! Quid proferam de hac ipsa ætate, sub qua informatus est sermone? Christus mortuum in peccatis hominem, atque in Dei laudibus mutum, passione sua hoc eodem ævo vitæ restituit, in laudes Divinas os ejus aperuit, et B. Amandus interventione sacra hunc famulum suum, qui quoquo pacto æquiparandus mortuo, quasi locatione vivificavit, eumque laudes Dei extollere fecit, atque in gratiarum actiones Deo solvendas verba formare apud Divinam clementiam obtinuit.
7 Nec minus et illud censeo prædicandum, quod in ipso limine portarum castri prælibari vidimus mirabiliter gestum. Simul namque ut ipsa sancti cadaveris lectica oblique tenebatur transposita, quatenus plebs cervices suas ei submitteret devotione humilima; mulier quædam approperans debilem filium ulnis ferebat, qui infra unius anni pene orbitam, terram calcare nequiverat. Hic itaque, ubi eum genitrix feretro supposuit, clamitare cunctis audientibus cœpit: Depone me, mater, quantocyus ab his, quibus vehor vehiculis, quia videor mihi jam posse tibi pedissequus fieri. Ne velis, obsecro, meæ obviare saluti, tuæ quoque lætitiæ adversari. Tum illa credens eum verbis hæc proferre
Apuerilibus, aut etiam erroneis; Noli, inquit, fili mi, noli, ne ab imminenti turba comprimaris; dum non possis ad exitum rei perducere, quod effaris. Et puer, Possum, ait, mater, possum. Post hæc non præstolans responsum genitricis, ab ipsius continuo se extorsit lacertis, paulatimque tentata via, in cursum se hilariter proripuit. His et hujusmodi clemens Pontifex perpetratis circa ipsum castrum miraculorum signis, maluit, credo, oppidanos a vexatione suæ familiæ blanditiis compescere, quam minis terrere. Sed quia hæc pro capacitate ingenioli nostri taxavimus, jam ad ea, quæ restant luce clarius nitentia, calamum transferamus, ejus, ad hæc explenda, invocantes patrocinium cujus credimus meritis reputari tanta insignia gestorum. a Sequitur Milonis Chronologiam. — b Monumenta Amandina tradunt incendium illud accidisse die Salbati, in quem incidit eo anno u Benebruarii. Joannes Buzelinus refert idem cum miraculis adjunctis lib. 4 Annalium Gallo-Flandriæ. — c S. Andreæ, cujus Decanus fuit Gillebertus scriptor. — d Numero 17 juxta monumenta Amandina et Buzelinum. — e Analogium est locus altior, seu pulpitum, unde leguntur sacræ Lectiones. S. Benedictus in regula cap. 9. Legantur vicissima Fratribus in codice supra analogium tres Lectiones. — f Lambertus, qui et Fulcardus dicitur, anno 1003 Abbas constitutus, vita functus anno 1076, facto fundamento majoris basilice. — g Marchio Flandriæ, Balduinus Pius, sive Insulensis. — h Obitit B. Liebertus Cameracensis Episcopus anno 1076, 23 Julii. — i Cocelium, vulgo Coussy, inter Aisiam et Axonam fluvios juxta abbatiam Nogentum. — k Vernullum pagus vicinus in diæccsi Laudunensi, vulgo Verneul.
Miracula Lauduni, Calnici, Noviomi, et Duaci facta.
Miracula Lauduni, Calnici, Noviomi, et Duaci facta.
Kad je pak sljedeća zora davala svršetak, pristupili smo brdua Laona i odmah se na nj popeli, te smo ondje, primljeni od biskupab Hélinanda i svega klera toga mjesta s velikim poštovanjem, toga dana počinuli. U međuvremenu se sunce naginjalo zalazu, i gle, dovode nekoga čovjeka bezumna uma, svezana lisicama i okovima na nogama. Noć je jurila iz Oceana, dok su u međuvremenu dječaci i neudane djevojke, mladići sa starijima, okružujući kovčežić toga predragocjenoga blaga, pobožno započinjali bdjenje sa zubljama i gorućim svjetiljkama. Kad je pak noć već držala sredinu kruga, a zvijezde koje su zalazile poticale na san, on je odjednom ležeći pod nosilima provalio u ove riječi: Zašto mi ruke stežu ove veze, ili gdje to bačen ležim, tražim da otkrijete vi koji stojite uokolo. Tada su oni, zapanjeni od zaprepaštenja, misleći da on, kao i prije, govori smetene riječi, ipak poučavajući ono što je pitao: Zbog prevelike ludosti tvoga uma, kažu, svezan čvorovima veza doveden si pod pokroviteljstvo sv. Amandusa, čije tijelo, znaj, sada leži u crkvi sv. Marije. Imajte sa mnom zahvalnost Bogu, kaže, otišla je strašna snaga ludila: neka već sada odu okovi. Čim je on oslobođen od svake veze, prekriživši se znakom svetoga Križa, udarajući se u prsa, priznao je da je kriv ako je, po đavolsku nagovoru, u samoj zabludi izrekao kakvu riječ protiv čistoće vjere. Zatim se predao kao sluga sv. Amandusu, čijim je molitvama neprestano pripisivao zdravlje svoga uma. I s pravom se podložio njegovoj službi, jer je znao da je njegovim zagovorom bio izbavljen iz tamnice okrutnoga mučitelja dok je dotad bio nemoćna uma.
Postera denique aurora finem dante, montem a Laudunii accessimus, ipsumque statim conscendimus, atque ibi ab Episcopob Elenando, universoque ejusdem loci Clero, cum ingenti veneratione recepti eo die quievimus. Interea sol vergebat ad occasum, et ecce quemdam insani capitis adducunt, manicis pedicisque ligatum. Nox ruit Oceano, cum interim pretiossimi illius thesauri thecam circumvallantes pueri, innuptæque puellæ, juvenes cum senioribus, incipiunt devote excubias, cum facibus et lichnis ardentibus. Num vero jam nox medium orbem tenebat, suadebantque cadentia sydera somnos: cum ille de repente jacens sub feretro in hæc verba prorupit: Cur meos lacertos hæc astringant ligamina, aut ubinam dejectus jaceam, posco pandatis qui circumastatis. Tunc illi stupore attoniti, rati eum erratica, ut ante, verba proferre, tamen quæ sciscitabatur edocentes: Ob nimiam, inquiunt, tui capitis amentiam, ligaminum nodis obstrictus ad patrocinium S. Amandi adductus es, cujus corpus in præsenti S. Marie ecclesia noveris recubare. Deo, inquit, gratias mecum habetote, vis immanis abscessit dementiæ: abscedant jam nunc oro catenæ. Qui simul ac ab omni nexu immunis factus est, consignans se signaculo sanctæ Crucis, si quod, diabolo instigante, verbum adversus fidei puritatem, in ipso errore fuderat, pectus contundens, reum se professus est. Inde servum se S. Amando tradidit, cujus precibus suæ mentis columem indesinenter reputabat. Et merito ejus se subdidit servitio, cujus suffragio se eatenus mentis impotem a sævi tortoris noverat eliminatum ergastulo.
9 Ne smiju se prešutjeti ni ona djela koja su se, kad smo se u nedjelju odatle vraćali, dogodila na samom brdu naočigled sviju. Dok smo, dakle, ostavljali za sobom gradska vrata smještena na vrhu brda s velikom družinom oba spola, upravo u žaru podneva, gle, približila se žena isprepletenih nogu, pužući na rukama, s licem pognutim k zemlji, i dok su joj svi otvarali put, približila se nosilima. Čudesna stvar i veoma zapanjujuća. Kad se pomiješala među nosače, uspravivši se dok su joj se tetive odvezale, čvrsto je, čudo je reći, uhvatila sama nosila. O kakav je žamor odjekivao iz usta puka, i kolika je buka D monaha, klerika i laika odjekivala na hvale Božje! Tada je bilo za vidjeti mnoštva koja su se sa svih strana slijevala na ovaj znameniti događaj, toliko pritišćući same nosače radi gledanja žene da je jedva tko od njih mogao pomaknuti noge. Uistinu, posluživši se mudrim savjetom, učinili smo da sveto tijelo kroz razdoblje od otprilike tri sata počine na nekoj stijeni na istom mjestu, kako bismo barem tako, malo odahnuvši, zatim sišli s vrha.
9 Illa quoque non sunt silentio prætereunda, quæ die Dominica inde nobis remeantibus, habentur supra ipsum montem cunctis cernentibus gesta. Dum itaque portas urbis in supercilio montis positas, cum ingenti cohorte promiscui sexus, ipso fervore meridiei posthaberemus, ecce mulier perplexis tibiis, serpens manibus, vultu terræ inflxo accessit, cunctisque viam pandentibus feretro propinquavit. Res mira, et admodum stupenda. Ubi se bajulis immiscuit, resolutis nervis se erigens, ipsum gestatorium, mirabile dictu, constanter arripuit. O quis fremitus ab ore vulgi resonabat, quantusque fragor D monachorum, Clericorum, atque laicorum in Dei laudes resultabat! Tunc erat cernere turbas undique ad hoc insigne confluentes, intantum ipsos bajulos gratia videndæ mulieris opprimentes, ut vix quispiam eorum posset movere pedes. Enimvero sapienti usi consilio, fecimus sanctum corpus per spatium circiter trium horarum, super quamdam rupem in eodem requiescere loco, ut vel sic aliquantulum respirantes, dein ab ipso descenderemus supercilio.
10 Pripovijedam zapanjen i, tražeći vjerna slušatelja, iznosim čudesa, ali ne ako je ono što se dogodilo onomu koji to oznanjuje bilo gotovo u vremenskom razdoblju od jednoga sata uz potvrdu pogleda. Jer odmah je pristupila neka osoba drugoga spola, koja je okrenula kolo sedam godina u tmini sljepoće: čim je ona očima dotaknula kovčežić, otklonivši tamu, nadoknadila je gubitak izgubljenoga vida. Vraćena prijašnjem svjetlu, idući odatle dalje s nama, počela je razglašavati velika djela Kristova učinjena nad njom.
10 Rem stupidus refero, miraque, fidelem quærens auditorem, enarro: sed non, si quæ probante visu hæc titulantis acta sunt, fere sub unius horæ spatio. Continuo namque quædam secundi sexus persona accessit, quæ septem annorum rotam evolverat in morrore cæcitatis: hæc simul ut oculis loculum tetigit, detersa caligine, amissi luminis dispendia reparavit. Quæ luci pristinæ restituta, inde nobiscum progrediens, cœpit erga se gesta Christi propalare magnalia.
11 Dovodi se od oba roditelja i neka djevojka za koju su tvrdili da je, kako ju je iznijela majčina utroba, sve do samoga toga dana bila bez službe jezika. Čim je i ona podjednako poljubila kovčeg poštovanja dostojnoga tijela, razriješivši sponu jezika, glasovni su se organi uzdigli na hvalu Božju. Ovim i ovakvim vrlo mnogim čudesima razveseljujući srca, puk iz Laona, kojemu je neizreciv skup oba spola i dobi oduzeo da ih vidimo našim očima, a što su nam poslije ispripovijedali vjerni ljudi, prinosio je hvale Veličanstvu onoga koji grmi s visina. Ne samo domoroci ovoga grada, nego i drugih gradova koji su se slijevali na ove prizore, otvarali su usta Bogu himničkim glasovima i slavili Božansko veličanstvo što se dogodio razlog da se svetac onamo prenese, vjerujući da nikada od tako velikoga Zaštitnika takva djela ne bi potekla pred njihove oči da požar nije opustošio njegovu crkvu. Jer se ne bi ni radovali da je on sam doveden u njihove krajeve.
11 Quædam quoque puella ab utroque adducitur parente, quam uti materna fuderat alvus, perhibebant linguae officio ad ipsam usque diem caruisse. Hæc pariter ubi venerandi corporis receptaculum deosculatur; plectro linguae resoluto, vocis organa in laudem Dei sustolluntur. his et hujusmodi quampluribus plebs Laudunensis exhilarans corda miraculis, quæ obtutibus nostris cernenda abstulit inexplicabilis concio promiscui sexus et ætatis, quæ etiam postmodum nobis relata sunt a fidelibus viris, grates solvebat Majestati celsitonantis. Non solum hujus, sed et ceterarum urbium indigenæ ad hæc confluentes spectacula, Deo solvebant ora vocibus hymnidicis, Divino numini laudem dicentes, quod caussa Sanctumillac deportandi acciderit, credentes, quoniam numquam a tanto Patrono talia suis emanarent oculis, nisi Ecclesiam ipsius incendium devastaverit. Quippe quia nec ipsum suis allatum gauderent confiniis.
12 Odatle svakako s neizmjernim mnoštvom živahna naroda, pritisnuti kako mi se Božanska pobožnost smiluje kao molitelju, da ga prosvijetli svojom milošću. Tada uzevši zub često spominjanoga Oca, majstorskim radom dolično uglačan zlatom, kao i štap kojim je upravljao poglavarstvo svoga propovijedanja, položili smo, kako je zatražila majka, na mjesta očiju. I nakon što je prošao mali razmak vremena, ubrzo se dječakove okice služe svojom zadaćom, sjajeći božanskom silom dok nikakva tama nimalo ne smeta. Tada su pak svi nazočni, ponajprije otac s majkom, želeći to dovesti do sigurne vjere kušnjom, pružali mu ogrlice i svjećice te ostalo čime se dječji duh obično raduje, a i on je, razabirući sve jasno, brzo grabio, i ubrzo je i u igri naizmjence odbacivao onima koji su mu pružali. Davali su mu znakove i prstima, a i on je nasuprot činio slično. Bez odlaganja kanonici skaču
A skaču k zvonima, a mi smo s pukom provalili u božanske hvale.
12 Inde utique cum immensa vulgi alacris pressi quo modo Divina pietas mihi condescendat supplici, ad hunc sua gratia illustrandum. Tunc dentem saepedicti Patris, fabrili opere, auro decenter politum, baculum quoque sumentes, quo prædicationis suæ rexerat præsulatum, posuimus, ut poposcerat genitrix, super loca luminum. Parvoque expleto intervallo, mox pueri ocelluli suo utuntur officio, nulla penitus obstante caligine clarescentes numine Divino. Tunc vero quique adstantes, genitor in primis cum genitrice, volentes hoc ad certam fidem experimento deducere, volentes ei monilia, atque candelulas, ceteraque quibus puerilis animus solet arridere, et ipse prout clare dijudicans cuncta celeriter arripiebat, mox quoque ludendo porrigentibus sibi vicissim rejiciebat. Digitis etiam innuebant, et ipse contra similiter faciebat. Nec mora Canonici prosiliunt
A prosiliunt ad campanas, nos autem cum populo in laudes prorupimus divinas.
13 Zatim smo stigli u Noyon, kamo smo nastavili ići, i ondje smo susreli dvostruke kovčege sv. Eligija, nekoć dok su obojica živjeli veoma bliskoga prijatelja sv. Amandusu, jedne s monasima, a druge pak s klericima. Ondje su iz svih različitih redova bili nazočni prigrađani, građani i klerici s monasima, koji su s neizmjernim poštovanjem i najvećom pobožnošću prihvatili kovčežić našega Zaštitnika i prenijeli ga u samu crkvu biskupske stolice. Razapevši, dakle, naš šator na gradskom trgu, isti su ga, ne bez biskupa toga mjestae Balduina, pobožno primajući, ondje prenijeli, radujući se tako velikomu gostu. Ondje, pošto su prema običaju obavljena noćna bdjenja i pošto su kod nas izvršeni jutarnji obredi, gle, pristupila je žena pritisnuta golemom boli vrtoglavice, toliko da nije mogla okrenuti glavu ni gore, ni nadesno, ni nalijevo, te je bila lišena radosti svjetla. Stojeći pokraj nosila sve do same sredine dnevnoga svjetla, vraćena je tako zdrava da se pred svima radovala onim lijekovima kojih je bila lišena zbog boli u glavi. Jer odmah ovjenčana prijašnjim vidom podigla je pogled k nebesima da prinese zahvalnice Bogu i, okrećući oči, gledala je amo-tamo na one koji su stajali uokolo, pripovijedajući čudesa Gospodnja koja su se oko nje čudesno očitovala.
13 Dehinc Noviomum, quo ire pergebamus, pervenimus, ibique S. Eligii quondam S. Amando, dum uterque adviveret, familiarissimi loculos geminos, alterum cum monachis, alterum vero Cum Clericis obviam habuimus. Ubi ex diversis quibusque ordinibus suburbani, oppidani, Clerici cum monachis, affuere, qui nostri Patroni thecam cum immensa suscipientes veneratione, ac summa devotione in ipsam Pontificalis Cathedræ ecclesiam detulere. Tenso itaque in platea urbis nostro papilione, iidem haud sine ipsius loci Antistite e Baldewino reverenter recipientes, eo asportavere, tanto gaudentes hospite. Ubi nocturnis de more expletis vigiliis, matutinorum quoque nostratim peractis solenniis, en mulier affuit oppressa enormi dolore vertiginis, intantum ut sursum, aut dextrosum, sive sinistrorsum non valens caput deflectere, foret gaudio cassa luminis. Quæ secus feretrum astans, ad ipsam usque mediantem lucem diei, ita reddita est incolumis, ut his, quibus præ dolore capitis privata erat remendiis, lætificaretur coram cunctis. Nam et visu pristino statim redimita suspexit cœlos, ad gratiarum Deo solvendas actiones, et circumferens oculos respiciebat hinc inde ad circumstantes, Domini circa se mirabiliter enucleatas narrans virtutes.
14 Kad se to odmah proširilo po ustima puka, dovodi se nekif sjedeći s iskrivljenom nogom, koji, ne povjeravajući svoje korake vlastitomu tlu, bijaše poduprt tuđom pomoći. Odatle se dogodilo da je, tražeći pomoć presvetoga Ispovjedaoca, ispitivao milost njegovih zasluga. Jer ostajući dulje vrijeme dršćući u njegovoj nazočnosti, zazivao je molitve tako velikoga biskupa kod Božje blagosti da mu budu na korist. Napokon je, dakle, našao ono što je tražio, i onaj koji je došao uz tuđe oslonce vratio se na vlastitim koracima te je spoznao da mu pokroviteljstvo sveca neće izostati. Ova i ovakva vrlo mnoga znamenja čudesa pokazana su ne samo u ovim nego i u drugim gradovima u Galiji po ovome našem Zaštitniku, kao što smo već spomenuli, a koja nisu mogla doprijeti do spoznaje našega oštrog pogleda zbog pritiska neizmjernoga mnoštva; ali budući da nismo htjeli prekoračiti obećano, zasad pišemo samo ona znamenja koja nisu izmaknula našim očima.
14 Quo facto statim per ora vulgi disperso, quidamf sedens pede distorto adducitur, qui propria non credens humo vestigia, juvamine fulciebatur alieno. Unde factum est, ut sanctissimi Confessoris requirens auxilium, ipsius exploraret gratiam meritorum. Nam diutius coram ejus manens tremebundus præsentia, tanti Antistitis invocabat precamina apud Divinam clementiam sibi profutura. Tandem igitur quod quærebat, reperit, et qui alienis venerat, suis vestigiis rediit, patrociniumque Sancti sibi non defore persensit. Hæc et hujusmodi quam plurima non modo his, verum et aliis urbibus in Gallia, per nostrum hunc Patronum, ut prælibavimus, ostensa sunt virtutum insignia, quæ aciei nostrae non valuerunt pertingere notitiam, præ immensitatis popularis pressura; sed qui, noluimus excedere promissa, ad præsens ea scribimus dumtaxat, quorum nostros oculos non latuerunt insignia.
13 Ali i ono smatramo da nije uputno prešutjeti što smo ug Douaiu vidjeli da je znamenito učinjeno. Naime, neka je žena među ostalima došla k nama zdrava, ali, podložna ne znam kojoj krivnji, nije nađena dostojnom da iziđe pred sveca, možda kriva za kakvo bogohuljenje protiv njega, koje još nije bila kaznila dostojna pokora. Jer sudovi su Gospodnji velika bezdana. Odatle se dogodilo da su joj se odmah, čim se vratila kući, noge prilijepile uz bedra, a i ruke uz prsa kao da su prikovane čavlima, i tako je ležala polumrtva. Nju smo uistinu mi sami vidjeli da je u nekom vozilu dovoze u utočište našega Zaštitnika kao mrtvu i bez ikakva znaka daška života u sebi, ali ne mnogo poslije vidjeli smo je da odriješenih nogu i ruku, naprotiv, uspravno stoji pred samim nosilima. To su djela kojima se Gospodin udostojao u to vrijeme očitovati zasluge preblaženoga Amandusa po galskoj pokrajini. Uz njih su i druga, koja su nam ispripovijedana od samih bolesnika kojima je vraćeno zdravlje uz svjedočanstvo vjernih. Kolika su, međutim, ova, a kolika ona, u svim svojim djelima neka je ime Gospodnje blagoslovljeno u vijeke vjekova, Amen.
a O Laonu, ili Lugdunum Clavatum, već je bilo govora.
b O tome biskupu Hélinandu spominje se u Miracula S. Huberti 3. studenoga.
c Tako u rukopisima, tiskano cursum.
d Chaulny, kod Massona Calnicum, gradić nedaleko od rijeke Oise, od koje odvedeni potok teče blizu zidina između La Fèrea i Noyona.
e Balduin, biskup Noyona, nakon što je, po svjedočanstvu Buzelina u 4. knjizi Annalium Gallo-Flandriæ, vrlo srčano uložio mnoge napore za kršćansku Crkvu.
f Možda hodajući.
g Taj grad sada ima glasovito učilište.
h Rukopisi i tiskana izdanja imali su itd. a Uz pomoć sv. Amandusa zatvorenik se oslobađa, a obješeni biva oživljen.
Običaj je bio starih, a ostaje i do suvremenih, da pisac prolazi raznim brazdama. Tako mijenja um onoga koji kazuje proza i metar: stoga metrom pjevamo nešto od čudesnoga čina što se dogodio u Coucyju nakon što smo se i sami vratili, a što smo potvrdili ne više očima, nego izvorom uha. Obradi zemlje obilno se predavao Neki Landrik, ovoga koga je obogatila navika: po ljetnim suncima on sa samim žeteocima, u vrijeme kad ljeto već žanje žute usjeve, stojeći uzimao je bogate plodove za vlastite potrebe, kad je naprijed poslan konjanik, tjerajući mamuzama, žurno došao iz utvrde, poslan gore spomenutomu Landriku i spreman da mu nanese silu, koji je nastojao s polja za sebe odnijeti neke snopove. Ubrzo je ondje osjetio da posjednik polja gospodari: naposljetku je svatko od njih zametnuo smiješan dvoboj, ovaj poričući da je njegovo, a onaj tražeći tuđe.
Tada se otimač, poslan da se domogne prava na otimanje, postiđen vraća neuspjela vlastita pothvata. I kad je čin odmah postao poznat Albriku, jer tako se imenom zvao kaštelan, neka se dovede, kaže, s rukama svezanima iza leđa. Neka Landrik, noseći strašan čvor pod grlom, ujedno dovoljno iskuša dubine tamnice. Na njegovu riječ okrutni okovi tamnice opkoljuju ga i muče, te ga zadržavaju u jami i strahoti. Ovu je, dakle, utvrdu s pravom tako nazvano: jer njezin se okrutni puk gura u čine bezdana, kojemu se miješajući sa svojim rijekama Kokit za sobom gura Coucy zbog opačina svojih žitelja.
13 Sed et illud reticere non ducimus commodum, quodg Duaci perspeximus insigniter perpetratum. Quædam namque inter alias incolumis processit nobis femina, sed, nescio cui reatui obnoxia, non est inventa Sancto occurrere digna, fortassis in eum alicujus blasphemiæ rea, quam necdum digna punierat penitentia. Judicia enim Domini abyssus multa. Unde factum est ut statim, ubi domum rediit, pedes ejus natibus, manus quoque pectori quasi clavis infixæ hærerent, ac sic semimortua jaceret. Hanc utique vidimus ipsi ad perfugium nostri Patroni, quasi mortuam, atque nullum penitus in se vitæ spiraculum prætendentem, quodam deferri vehiculo; sed non multo post vidimus eam pedibus resolutis ac manibus versa vice coram ipso erectam adstare feretro. Hæc sunt, quibus per Gallicam provinciam beatissimi Amandi merita,h ea tempestate declarare dignatus est Dominus. Cum quibus et alia, quæ ab ipsis infirmis sanitate redintegratis sub testimonio fidelium nobis sunt relata. Qualia tamen ista, quanta et illa; in omnibus operibus suis sit nomen Domini benedictum in secula, Amen. a De Lauduno, seu Lugduno-Clavato, supra actum. — b Elonandi hujus Episcopi mentio fit in Miraculis S. Huberti 3 Novemb. — c Ita MSS. editum, cursum. — d Calneium, Massono Calnicum, vulgo Chaulny. oppidum non procul ab Aista sluvio, e quo deductus rivus prope muros fluit inter Feram et Noviomum. — e Balduinus Noviomensis Episcopus, postquam, teste Buzelino lib. 4 Annal. Gallo-Flandriæ, multos Ecclesiæ Christianæ gratia labores admodum fortiter collocasset. — f Forte incedens. — g Urbs hæc nunc præclaram habet Academiam. — h MSS. et excusa habebant, etc. a Ope S. Amandi carceratus liberatur, et suspensus suscitatur.
Mos fuit antiquis, necnon manet usque modernis, Scriptoris calamum varios percurrere sulcos. Sic variat mentem dictantis prosa, metrumque: Unde metro canimus quiddam mirabilis actus Gestum Coceii, postquam remeavimus ipsi. Quod jam non oculis, sed fonte probavimus auris. Terræ culturæ se condonabat abunde Quidam Landricus, hic quem ditaverat usus: Solibus æstivis is cum messoribus ipsis, Tempore quo flavas segetes jam demetit æstas, Stans lætos fructus proprios sumebat in usus: Cum præmissus eques manuum calcaribus urgens, Concitus a castro venit, supra memorato Landrico missus, et ei vim ferre paratus: Qui nitens aliquos ab agro sibi ferre maniplos. Mox ibi sensit agri possessorem dominari: Denique ridiculum commisit uterque duellum; Iste negando sua, sed et ille petens aliena.
Tum raptor missus, räpiendi jure potitus, Conatu cassus proprio repedat pudibundus. Cumque statim factum foret Albrico manifestum, (Sic castellanus per nomen erat vocitatus) Adducatur, ait, vinctis post terga lacertis. Landricus dirum gestans sub gutture nodum Carceris ima simul digne satis experiatur. Ad cujus verbum fera vincula carceris illum Vallant et vexant, scrobis ac horrore retentant Hoc igitur castrum, sic est merito vocitatum: Nam fera plebs ejus barathri se trudit ad actus, Cujus fluminibus se commiscendob Cocytus, Post se Coceium trudit per prava suorum.
17 Kako je ovaj istrgnut iz mračne špilje tamnice, otkrivamo kako su to iznijeli pouzdani pisci. Naime, okovan lancima, zatvoren dok ga je okruživala kamena ograda, počeo se vući na razne strane, i vratilo mu se na um ono što je nedavno učinio Amandus, znamenit časnim naslovima, dajući riječ nijemima i vid slijepima. Tada moleći sa suzama i ispuštajući uzdahe srca, izreče takvom Zaštitniku, ovako vičući, ove riječi: Biskupska diko i obilni tvorče djela, biskupe Amande, tražim da sada budu nazočne tvoje pobjede. Ne tražiš da se itko služi kićenim riječima: jednostavno kažem, budi mi već sada blizu, ako je istina ono što smo o tebi nedavno spoznali, da su se po tebi oko naših granica dogodila tako velika djela koja nisu učinjena naravno: zatraži već sada, milostivi, pravi trofej od neprijatelja koji me sasvim nepravedno zadržava u špilji tamnice i na mene gomila svakovrsna zla. Molim te da pomogneš molitvama, da me bijeda ove tamnice, mučeći me dugo, ne svlada i ne zaprijeti smrću. Težine željeza ubrzo su se nakon njegovih riječi počele tako oslobađati, što je čudesno reći, kao da ga netko rukama podiže od samoga željeza. Zatim, opipavajući polako i hvatajući put korak po korak, izišavši van došao je ondje gdje je sudac, vršeći parnice, poduprt pratiteljem koji mu je čuvao bok, iznosio isprazne govore i sa svih strana vrela, pred kojim se postavljen, naočigled sviju, pojavljuje Landrik, i ne vidi da iza njega itko ustaje. Tako onaj čije je milostivo smilovanje prije čulo njega koji je glasno vapio, sada ga štiti dok ide.
17 Qualiter hic tetro sit carceris erutus antro, Pandimus, auctores ut deprompsere fideles. Nempe catenatus, vallante crepidine clausus, In diversa trahi coepit: mentique revenit, Quod nuper titulis insignis-Amandus honestis Patrarat, mutis dans verbum, lumina cæcis. Tunc orans lacrymis, et dans suspiria cordis, Edidit ad tantum, sic clamans, verba Patronum: Pontificale decus, operumque patrator opimus, Præsul Amande, tuos nunc affore posco triumphos. Non aliquem quæris verbis utic cameratis: Simpliciter dico, jam nunc mihi proximus esto; Si verum de te nuper deprendimus esse; Quod per te tanta, circa confinia nostra, Extent completa, non naturaliter acta; Exige jam verum clemens ex hoste tropæum Qui nimis immerito retinet me carceris antro, Ac in me rerum coacervat queque malarum. Oro juves precibus, ne squallor carceris hujus Me vexando diu subigat, mortemque minetur. Pondera mox ferri post ejus verba resolvi Sic coepere simul, quod fit mirabile dictu, Ceu quis eum ferro manibus relevaret ab ipso. Tum tractans sensim, capiens et iter pedetentim, Egressusque foras venit, Judex ubi caussas Exercendo, latus stipante satellite fultus, Vanos sermones referebat et undique fontes; Coram quo positus, cunctis cernentibus exit Landricus, post se nec quemquam surgere cernit. Sic cujus clemens miseratio vociferantem Audivit pridem, nunc ipsum munit euntem.
18 Neko iznimno čudo koje je u okrugu Noyon učinio blaženi Amandus, kako smo saznali po kazivanju nekihd, pobrinut ćemo se bilo kakvim pismom učiniti poznatim onima koji žele čitati. Kad je, dakle, blaženi Amandus boravio s dvanaestoricom braće u okrugu Laon, na mjestu koje se zovee Barisis, dogodilo se da je kralj Franakaf Dagobert jednoga dana došao u Compiègne, i doznavši za njegov dolazak, blaženi Amandus je odlučio onamo poći. Kad je stigao u selo koje se zove Melincourt, svratio je u kuću neke udovice, koja je imala jedinoga sina, radi gostoprimstva. U međuvremenu su neki pljačkaši koji su dolazili iz kraja Beauvaisa vodili pred sobom neki plijen odveden krađom. Kad su vidjeli da ih stanovnici istoga kraja brzo progone izbliza, odmah su se sa svojim plijenom uronili u gušću šumu i, ipak nesigurni za život, bježali su brzim korakom pred protivnicima koji su ih progonili. Slučajnim je pak događajem sin udovice, u čije je gostinjstvo svratio blaženi Amandus, sam šetao kroz isti šumarak. Kad su razbojnici ostavili svoj plijen kao da ga treba čuvati onomu koji uopće nije znao razlog, a želeći spasiti samo sebe, počeli su bježati još brže. Nadalje, ljudi koji su žurili da istrgnu plijen iz ruke razbojnika našli su u šumarku samoga mladića s plijenom koji su razbojnici ostavili. Budući da su povjerovali da je bio jedan od razbojnika, uhvatili su ga i odmah objesili. Bez odlaganja podiže se glasina, uzdiže se vika, javlja se da je sin udovice obješen i već mrtav. Gotovo svi stanovnici koji su prebivali uokolo trče da vide, a i majka, jecajući jadnim kricima, dotrči s blaženim Amandusom, kojega je primila u gostoprimstvo. Što više? Toliko se blaženi muž ražalostio nad suosjećanjem žene da je, prostrt na tlo, toliko dugo ležao u molitvi punoj suza dok, po Božjoj naklonosti, nije vratio mladića živa i zdrava samoj majci koja se radovala i klicala. Zbog toga je, dakle, u spomen dostojan čuda i poštovanja podignuta mala kapela uz mali trošak na istom mjestu u čast blaženoga biskupa Amandusa, na hvalu Boga Spasitelja našega Isusa Krista, koji na nebu i na zemlji čudesno proslavlja svoga sveca, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog u sve vijeke vjekova, Amen.
A s dvanaestoricom braće u okrugu Laon, na mjestu koje se zovee Barisis.
a Naslov toga poglavlja bio je otisnut u gornjem popisu, ali su stihovi nedostajali.
b Kokit, podzemna rijeka, od grčkoga izraza koji znači jadikovati, oplakivati.
c To jest slijepima, ili omotanima. Kod starih je kamera značila svod, ili sobicu, gornju sobu, odatle graditi svod. Drugi rukopis imao je cameracis.
d Dok je ondje bio Pisac s relikvijama sv. Amandusa, što je odvojio od ostalih čudesa tada učinjenih.
e Ili Barisincum, o čemu smo govorili u § 2.
f Od kralja Hilderika, unuka Dagoberta, rekli smo na istom mjestu da je ovo mjesto bilo darovano sv. Amandusu. Treba li razumjeti Dagoberta sina sv. Sigeberta? g Otmen gradić na ušću rijeka Aisne i Oise.
Pogibelj od smrti uklonjena. Bolesnica na postelji ozdravlja.
Neka poslušnost pera otkrije čudo koje slijedi za ovim, da ono što je dalo nazočnima bude jasno onima koji dolaze poslije. Jer s vremenom, dok se gradnja temelja crkveb ponovno uzdizala i snažno napredovala, mnogi su radnici bili različito zaposleni. Od njih se dvojica šalju da kopaju šljunčanu zemlju, po imenu Willebert, s Albertom kao drugom. Oni su, dakle, učinjeni parom agilnim za rad, marljivo izvršavali zajedno povjereni posao. Kad su u jednom dijelu dana ušli na radilište s motikom, upadoše u smrtnu zamku. Ako ih je ona i uhvatila, nije ih zadržala, nego je pružila široko krilo, i one koje je Sotona prestrašio, naš je biskup izbavio. One koje je uzbunila okrutnost, okrijepilo je milosrđe. Jer bilo je šuplje mjesto koje se prostiralo pod njihovim nogama, a zemlja s kamenjem nadvisivala se nad vratovima. Što da duljim? Masa se srušila i gotovo ih smrvila. Willebert je do pojasa zadržan unutra, a Albert je pak sasvim predan u dubine jame. Kamo je dotrčavši susjedstvo tražilo mrtve udove, jer tko bi vjerovao da živi onaj koga bi srušila tako velika masa? D ipak je živio po slavnoj zasluzi svetoga biskupa. Po njemu se pokazalo čudesnim što je slugu istrgnuo smrti. Jer uklanjajući zemlju koja se srušila i naslage kamenja, susjedi su jedva našli glavu polumrtvoga, koju je gotovo već smrvilo kamenje koje se ondje obrušilo, pa ga izvlače kao mrtvo truplo. Ne opažajući na njemu nikakva daška života ni živa daha. Jer od trećega sata pa gotovo do sedmoga ležao je tako zatrpan u strašnim tminama. Zatim ga vukući blijeda i vrlo nalik mrtvacu, kad su vijećali o kovčegu i o izradi groba, vidjevši da se on rumeni, shvatili su da je živ. I ovaj je dugo vremena poslije živio zdravim tijelom sa svojim onim drugom, i poslije njega posvema ustrajući u službi, dok su ih smatrali mrtvima,
18 Præcipuum quoddam miraculum in pago No- viomensi, a B. Amando factum, sicut quorumdamd relatione didicimus, legere volentibus qualicumque scripto notificare curabimus. Beato igitur Amando cum
A cum duodenis Fratribus in pago Laudunensi, loco qui dicitur e Baresetum, commorante, contigit ut Rex Francorumf Dagobertus die quadamg Compendium deveniret, cujus adventu comperto Beatus illuc Amandus pergere disposuit. Qui cum ad villam Melincotum appellatam pervenisset, in domo cujusdam viduæ, quæ unicum habebat filium, hospitandi gratia divertit. Interea quidam raptores ex Belvacensi regione venientes, quamdam inde prædam furto abductam ante se deducebant. Qui cum ab incolis ejusdem regionis se insequi perniciter cominus aspexissent, opaciore silva sese cum præda sua protinus immerserunt, nec tamen de vita securi, adversarios se insequentes pernici gressu fugiebant. Fortuito jam casu filius mulieris viduæ, in cujus hospitium Beatus diverterat Amandus, per eumdem saltum solus deambulabat. Cum caussam penitus ignoranti prædam suam latrones quasi custodiendam reliquerunt, et ipsi semet tantum salvare volentes, expeditius jam fugere coeperunt. Porro viri qui prædam de manu latronum festinabant eripere, juvenem solum cum præda a latronibus dimissa in saltu repererunt. Quem quia unum ex latronibus fuisse existimaverunt, comprehensum illico suspenderunt. Nec mora, rumor excitatur, clamor attollitur, filius mulieris viduæ suspensus atque jam mortuus esse nuntiatur. Ab omnibus pene incolis circumquaque manentibus curritur ad videndum, mater etiam suspensi miserandis clamoribus ejulans cum Beato, quem hospitio susceperat, accurrit Amando. Quid plura? Intantum vir beatus super compassione mulieris indoluit, ut humi prostratus tamdiu orationi plenus lacrymis incubuerit, donec juvenem vivum et incolumem propriae matri gaudenti et exultanti, propitiante, restituerit. Oh hoc ergo paradoxi dignam et venerabilem memoriam quædam capellula exiguo sumptu in eodem loco constructa est in honore beati Pontificis Amandi, ad laudem Dei Salvatoris nostri Jesu Christi, Sanctum suum in colo et in terra mirifice glorificantis: qui cum Patre et Spiritu saneto vivit et regnat Deus per omnia secula seculorum, Amen.
C a Tilulus lajus capitis excusus erat in clencho supra dato: at carmina decrant. — b Cocytus fluetus infernalis, àpo toû zoxeiv, lugere, plorare. — c Id est cecis, seu involutis. Camera reteribus forax, bel. is cu'iculum, canaculum, hinc camerare. Aliud MS. habebat cameracis. — d Dum istic cum reliquis S. Amandi esset Auctor: quod a reliquis miraculis tum fac. is sejunzit. — e Seu Barisincum, de quo egimus 2. — f A Childeri. a Rege nepoie Dagoberti x huic locm donatum fuisse S. Amando tibidem diximus. An Dagobertus filius S. S geberti intelligendus? — g Oppidum elegans ad confluentes Azonæ et Aisix fluminum.
Periculum mortis amotum. Clinica sanatur.
Syli pandat obsequium, succedens his miraculum Ut quod daret præsentibus, pateat subsequentibus. Processu namque temporis, dum structura fundaminis Ecclesiab resurgeret, ac valenter proficeret, Varie operarii occupabantur plurimi. Quorum mittuntur gemini terram fodere sabuli Willebertus vocabulo, Alberto sibi socio. Hi ergo facti compares ad operandum agiles, Exequebantur gnaviter opus injunctum pariter. Qui unius articulo diei cum fossorio Intrantes opificium, mortis incurrunt laqueum. Quos si cepit, non tenuit, sed laxum sinum præbuit: Et quos Sathanas terruit, Præsul noster eripuit. Quos turbavit sævitia, fovit misericordia. Nam locus erat concavus jacens illis sub pedibus, Terraque cum lapidibus imminebat cervicibus. Quid multis? Moles corruit, hosque ferme comminuit. Willebertus pubetenus detinetur intrinsecus; Albertus autem penitus ad ima scrobis traditur. Quo concurrens vicinia, membra quærebat mortua.
Nam quis vivere crederet, quem tanta moles sterneret? D Tamen vivebat merito sancti Præsulis inclyto. Per quem mirum apparuit, quod servum morti sustulit. Terram enim quæ ruerat, lapidumque volumina Amoventes finitimi, vix caput semimortui, Quod pene jam contriverant, ut petras illic jecerant, Repperientes, extrahunt quasi cadaver mortuum. Nullum vitæ spiraculum in eo nec anhelitum Percipientes vividum. Nam ab hora jam tertia Usque fere ad septimam in tenebris horrentibus Jacuerat sic obrutus. Inde trahentes pallidum Mortuoque simillimum, cum tractarent de loculo Et faciendo tunulo; cernentes hunc rubescere, Intellexerunt vivere. Hic quoque multo tempore Post sanus vixit corpore cum illo suo compare, Et post illum certissime perseverans servitio. mortui crediti,
20 c Godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1090, nekomu od monaha sv. Amandusa u snu se pojavilo viđenje kao da je nebo, otvorivši se, izbacilo plamteću ognjenu žegu. I gle, odjednom je ognjeni pomor napao ljude, koji je prezirateljima Stvoritelja naviještao žegu Božje kazne. Jer to je čaša pravednoga prokletstva koja se po proroku Jeremiji pruža onima koji se protive svetoj vjeri. Što se Gospodin udostojao samim djelom očito očitovati. Jer oni koji su gorjeli bili su nošeni na mjestae svetaca i gašeni njihovim zaslugama. Što je u tome činu htio unaprijed pokazati smrtnicima o jednih i o drugih, nego da neposlušni pravedno zaslužuju oganj gehenski, a oni koji se pokoravaju Gospodnjim zapovijedima po milosrđu postižu okrepu vječnoga pokoja? Stoga, kad je nekima u crkvi sv. Amandusa jednoga dana okrepa, dok su uz zvuke zvona stajali monasi s radošću srdaca i glasova, ležala je vani u kući žena na postelji u dugotrajnoj bolesti. Čuvši ušima zvuk zvona i rekavši da se to čini za lijek onih koji gore, pozvala je kćer koju je imala kod kuće i nekoga ukućanina te molila da je, dok se podupire štapom, oni dovedu do molitvene kuće. Ispovijedala je, naime, da čvrsto vjeruje da sv. Amandus može i njoj svojim zaslugama božanski isposlovati dobrobit zdravlja. Što se i dogodilo. Naposljetku, stigavši do crkve uz takve potpore s teškim naporom i ujedno bolju, ničice prostrta zaklinjala je da joj priteknu u pomoć zagovori tako velikoga Oca. Kad se ne mnogo poslije polako uspravila, malo poboljšana i već pouzdana da će joj se povećati zdravlje, pružajući jednu ruku kćeri, a drugom držeći štap, stigla je do žrtvenika. Ondje moleći s vjerom, F potpuno je vraćena prijašnjem zdravlju. Osjetivši to, ustala je i radosna se počela vraćati. I kad joj je kći pružala desnicu, opominjući je da uzme štap za vođenje na putu, ona je poskočivši i trčeći oko žrtvenika glasno govorila da joj za potporu više nije potreban štap niti ičiji oslonac, jer je njoj po dobročinstvima sv. Amandusa božansko milosrđe podarilo blagodat željenoga zdravlja. Kakvo je to poskakivanje monaha ili klerika koji su hvalili Boga te laika oba spola koji su se ondje slijevali tada ondje bilo, otkriva uzvišenost tako velikoga djela. U to je vrijeme biskup metropolit crkve u Reimsu, djelujući na saboruf i čuvši da ljude satire tako teška pošast, odrediog da se obavlja trodnevni post, po običaju Ninivljana, kako bi poniznost pokornika umirila sud božanskoga ispitivanja koji je uvrijedila tvrdokornost neposlušnih. Toliku je, dakle, milost Tvorac svega udijelio svome narodu da su se i mala djeca, koliko vjerom toliko i pobožnošću, predala toj odredbi. A on, videći da se nepravda okreće u pravednost, koju je pravedno umnožio ljudima, milosrdno je uklonio osvetu, koji u savršenom Trojstvu živi i kraljuje Bog u sve vijeke vjekova, Amen.
A a Ova dva poglavlja sadržana su u rukopisu iz Amandina, poslije dodana, bilo od istoga Gilberta, bilo radije od nekoga drugoga.b Dakle, nakon preminuća opata Lamberta, ili Fulcarda, za Bavona ili u prvim godinama Huga.c Te su riječi bile stavljene naprijed poput naslova: S. Amandi de Rizo.d O svetoj vatri koja je tih godina harala i bila odozgo naviještena opširnije smo govorili 17. siječnja uz Život sv. Antuna u posebnoj raspravi poslije prijenosa, o čudesima istoga § 1.e Sv. Pije, sv. Rictrude, sv. Martina, Bogorodice Djevice i sv. Antuna, kao što smo ondje rekli prema Buzelinu i drugima.f Rainold, ili Rainald. Opat; na francuskom Retire, koji je po nalogu pape Urbana II. odvojio biskupiju Arras od biskupije Cambrai: umro u Arrasu godine 1093, 21. siječnja, kojega dana još slavi njegovu obljetnicu Crkva u Arrasu.g U isto vrijeme druge javne molitve koje su ustanovili biskupi. Ivan Meyer u 2. knjizi Annalium Flandriæ piše pod godinom 1092: U Tournaiu je biskup Radbod na dan Uzvišenja svetoga Križa ustanovio pobožnu molitvu zbog pošasti koju su zvali igniaria, to jest sveta vatra, uz veliku pobožnost u svetim činima posvuda, da se odvrate čudesa koja su se događala i umiri Božja srdžba. Jer jedni su pocrnjeli poput ugljena, drugi su kopnjeli dok su im utroba bila izjedena bolešću, a dio ih je bio jadno osakaćen udovima; nevjerojatno je reći koliko je mnogo smrtnika uništeno tom svetom vatrom.
20 c Anno ab Incarnatione Domini coxo cuidam monachorum S. Amandi, per somnium visio apparuit tamquam dehiscens coelum, ardorem igneum flammantem emiserit. Et eccee vestigiod clades ignea homines invasit, quæ contemptoribus Creatoris ardorem præconaretur Divinæ animadversionis. Hic est enim calix justæ damnationis, qui per Prophetam Hieremiam propinatur sanctæ religioni contrariis. Quod ipsa re dignatus est Dominus evidenter declarare. Nam ardentes ad loca deferebanture Sanctorum, et extinguebantur mèritis ipsòrum. Quid hoc in facto utrorumque voluerit mortalibus præmonstrare, nisi quod inobedienter juste mereantur ignem gehennæ, jussis vero Dominicis obtemperantes, misericorditer adipiscantur refrigerium quietis perpetuæ? Unde quibusdam in ecclesia S. Amandi quadam dierum datis refrigerio, dum signis concrepantibus astarent monachi cum cordium ac vocum jubilo, jacebat mulier foris in domo languore clinica diuturno. Quæ auribus sonitum percipiens signorum, dicensque hoc fieri pro remedio ardentium, filiam, quam domi habebat, et quemdam vocans sibi domesticum rogabat se baculo sustentandam, ab eis deduci ad oratorium. Fatebatur enim se fideliter credere, quod S. Amandus etiam ipsi valeret salutis emolumentum meritis suis divinitus impetrare. Quod et factum est. Denique ad Ecclesiam talibus sustentaculis cum gravi perveniens labore simul ac dolore, prostrata implorabat sibi tanti Patris suffragia succurrere. Cum nom multo post paulatim erigens se, aliquantulum meliorata, et de augenda sibi jam confisa salute, dans manum alteram filiæ, altera baculum tenens pervenit ad altare. Ubi orans cum fide, F ex integro sanitati restituta est pristinæ. Quod sentiens surrexit, atque lætabunda remeare coepit. Cumque dexteram ei porrigeret filia, monens eam assumere virgam in via regenda; illa exiliens et circa altare discurrens, proclamabat, se ultra ad sustentandum non egere baculo, nec alicujus amminiculo; quippe cui S. Amandi beneficiis optatæ salutis comodum divina concesserit miseratio. Quod tripudium monachorum sive clericorum Deum collaudantium, atque laicorum utriusque sexus eo confluentium, ibi tunc fuerit, tanti facti excellentia prodit. Tunc temporis agens in conciliof Antistes Metropolitanus Remensis Ecclesiæ, audiensque consumi homines tam gravida lue,g triduanum jejunium constituit agi, Ninivitarum more: quatenus divini examinis censuram placaret humilitas pœnitentium, quam offenderat contumacia inobedientium. Tantam igitur gratiam auctor omnium suo indulsit populo, ut etiam pueri parvi tam fide quam devotione, huic se manciparent constituto. Qui cernens iniquitatem verti in aequitatem, quam juste hominibus exaggeraverat, misericorditer removit ultionem; qui in Trinitate perfecta vivit et regnat Deus per omnia secula seculorum, Amen.
A a hæc duo capita continentur in MS. Amandino, postea adjuncta, sive ab eodem Gilleberto, seu potius alio. — b Ergo post obitum Lamberti, seu Fulcardi Albatis, sub Bavone, aut primis annis Hujonis. — c Præponebantur hæc verba instar tiuli: S. Amandi de Rizo. — d De igne sacro illis annis grassante et cælitus denuntiato pluribus egimus 17 Januarii ad Vitam S. Antonii tractatu particulari vost translationes, de miraculis ejusdem § 1. — e SS. Pia'onis, R'ctrudis, Martini, Deipa'x Viranis, et S. Antonii, uti ibidem diximus ex Buzelino et aliis. — f Rainoldus, sive Rainaldus. Contractus; Galfice Retire, qui Atrebateusem Episcopatum ex mandato Urbani in Pupæ divisit a Cameracensi: mortuus Atrebati anno 1093. 21 Januarii, quo die ejus anniversarium adhuc agit Ecclesia Atrebatensis. — g Eodem tempore aliæ ab Episcopis institutæ publicæ preces. Ia Meierus lib. 2. Annalium Flandriæ ad annum 1092 scribit. Tornaci religiosa instituta supplicatio ab Rabodone Episcopo die Exaltationis sanctæ Crucis, ob pestem quam vocabant igniariam, hoc est, sacrum ignem Magna religione sacris ubique operatum, ad procuranda quæ fiebant prodigia. placandamque Dei iram. Nam alii instar carbonum nigrescentes. alii exesis morbo visceribus tabescentes, pars truncati miserabiliter membris, incredibile est dictu, quam multi mortales sacro illo igni sint absumpti.
HIST. MIRACUL. S. AMANDI, CORPORE PER BRAGBANTUM DELATO, AUCTORE FORTE GUNTERO MONACHIO ELNONENSI, Ex iisdem MSS. Et operibus Philippi ab Eleemosyna.
HIST. MIRACUL. S. AMANDI, CORPORE PER BRAGBANTUM DELATO, AUCTORE FORTE GUNTERO MONACHIO ELNONENSI, Ex iisdem MSS. et operibus Philippi ab Eleemosyna.
Prologus auctoris.
Prologus auctoris.
Na mnoge i česte načine, ako se potrudimo zapaziti, božanska se milost udostoji pohoditi nas i probuditi one koji su klonuli u tromosti nemara, te čas prijeti strahotama, a čas očinskim milovanjima tješi ljudsku slabost. Strahotama kori one koji griješe da se dozovu pameti, a milovanjima potiče one koji dobro čine da napreduju na bolje. Ponekad s nama postupa nutarnjim nadahnućem, a ponekad izvanjskim osjetilima pružajući neobične stvari otresa lijenost. Jer videći jadikovke nekih koji mrmljaju da u naša vremena ne pokazuje nikakva čudesa kao što je činio u starini, ponekad obnavlja čudesa, po tijelima ili čak pepelu preminulih Otaca, kojima je dok su živjeli dopustio da čine znakove izvana očitujući nutarnje kreposti. Jer što drugo pokazuju našim osjetilima božanska djela koja po svojim svecima čini Mudrost, stvoriteljica svega, nego da u njima prepoznajemo Tvorca svega koji prebiva kao u svome hramu, i govori, i čini? Premda i da bi pokazala svoju svemoć, po opakima čini na korist svojih i na pobijanje opačine nevjernika mnoga čudesa, koja Pismo u prenesenu smislu obično naziva krepostima, kao što sama istina svjedoči u Evanđelju: Mnogi će mi reći, Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime prorokovali i u tvoje ime mnoga čudesa učinili? Kad se pak božanski događaju čudesa kod tijela svetaca, što drugo odatle nam se odozgo daje naslutiti nego da se barem na njihovo nasljedovanje opasamo da dobro činimo, po čijim zaslugama ne sumnjamo da se takva djela događaju? Neka se, dakle, probude umovi ljudi koji spavaju u smrtonosnoj tromosti i neka razumiju djela Božanstva prinesena njihovim osjetilima, kako bi tjelesna zdravlja postala razlogom spasenja duša. Jer zato se u smrtnim tijelima često obnavljaju zdravlja, da bi se makar takvom zgodom duše gledatelja, koje nikada neće umrijeti, probudile iz nutarnje klonulosti. Naime, dobrota Stvoritelja skrbi o svima i prema sposobnosti svakoga umjereno dijeli dobročinstva koja svakome odgovaraju. Tako one koji su razboriti i čvrsti u vjeri podiže da razmatraju nebesko, a one koji su odani tjelesnim osjetilima, prinoseći im nešto vidljivo i tjelesno, hrani i uzdiže k većemu, nevidljivu i duhovnomu. Prijeđimo već na stvar, zbog koje smo ovo unaprijed rekli, da se možda duljim predgovorom ne bismo učinili tegobnima onima koji čitajua. a Slijedila su ova poglavlja, koja je ovdje dovoljno navesti.
2 Isto tako o drugoj ženi izliječenoj od zgrčenosti ruke.
3 Isto tako o trećoj ženi izliječenoj od klonulosti cijeloga tijela.
4 O krugu viđenu u zraku iznad tijela sveca.
5 O djevojčici slijepoj od rođenja prosvijetljenoj zaslugama sveca.
6 O zgrčenu i uspravljenu dječaku. 7 O drugoj djevojčici slijepoj od rođenja i gluhoj, i izliječenoj zaslugama sveca.
8 O gluhomu koji pri susretu sa svecem ponovno dobiva sluh.
9 O ženi izliječenoj kod Tournaija.
10 O zgrčenoj i izliječenoj ruci žene, te da nisu sva čudesa koja su se dogodila pri prijenosu sveca raspoređena u ovome djelcu, i da lijekove duša koji su po njima božanski pribavljeni treba prigrliti više nego lijekove tijela.
Kao što mnogi vjernici, potaknuti božanskim nadahnućem, radi oproštenja svojih grijeha obično od svojih dobara i posjeda grade crkve ili samostane, tako najopakiji ljudi, po đavolsku nagovoru, svakodnevno nastoje napasti, opljačkati i odnijeti dobra koja su vjernici predali crkvama i samostanima. Kad je pritisnuo takav razlog nužde, naime da su zli ljudi htjeli odnijeti ono što je nekoć od kraljeva i pobožnih knezova, radi spasenja njihovih duša, bilo darovano Bogu i sv. Amandusu u okrugu Brabant, i već su zadržavali ono što su nasilno oteli, godine Utjelovljenja Gospodnjega 1107, dok je samostanu u Elnonu predsjedao gospodin opatb Hugo,c dvadeset i druge godine njegova ređenja, na drugi dan Duhova preneseno je tijelo sveca u Brabant. Došlo se na posjed sveca, koji se zoved Auvelais, i na drugi, koji se zove Ade Sanctum Salvatorem. Odande je dotrčalo mnogo naroda. Ondje je neka žena bolesna osamnaest godina, ležeći u postelji, oslabjela u donjem dijelu tijela, to jest u nogama i potkoljenicama, čula da svetac prolazi, daje se onamo prenijeti i polaže se pod nosila sveca. Gdje se kroz nekoliko sati, previjajući se od prevelike boli, dok su narodi gledali, odjednom uspravlja, stoji zdrava, podiže se poklik naroda i zajednički se upućuju hvale Stvoritelju.
3 Kad je tijelo sveca preneseno iz Auvelaisa naf Grammont, a iz Grammonta se prenosi ug Herlinkhove, selo njegova prava, dok smo mi prelazili potočić po imenu Lotte, pristupila je, pomiješana sa svim narodom, neka žena koja je imala desnu ruku toliko oslabjelu zgrčenošću živaca da njome nije mogla obaviti nikakav posao, pristupila je, kažem, nosilima sveca, pobožno je položila nemoćnu ruku, vratila se i vraćajući se primila potpuno zdravlje ruke.
4 Stiglo se u spomenuto selo. Sljedećega dana u svitanje, tijelo sveca je, zbog mnoštva naroda koje se slijevalo, izneseno iz crkve jer nije mogla primiti toliko ljudi, i pod vedrim nebom položeno je na drvenu konstrukciju dolično uređenu zastorima koji su visjeli uokolo. Ondje je ponovno druga žena, slaba cijelim tijelom i jadno zgrčenih nogu, donesena i položena pod nosila sveca, te je, najprije plamteći u žaru i gotovo dvaput obamrla duhom od tjeskobe boli, naposljetku ispružena i sama se već svojim korakom zdrava vratila kući, ona koju su bili donijeli tuđim korakom.
5 I kad su oko trećega sata počeli slaviti misu pred presvetim tijelom, čudo je reći, kako bi svima bilo očito po čijim su se zaslugama događala ova znamenja, na vedru i čisto nebu bez težine oblaka viđen je na nebu krug bijele boje kako sjaji nad tijelom sveca, i ostao je toliko dugo dok svećenik nije dovršio misu. Bilo je nazočno ne malo mnoštvo naroda, neobična je stvar zasljepljivala oči onih koji su se divili, i pojavljujući se svima u višim predjelima zraka nikako se nije mogla sakriti.
6 Razboriti čitatelj neka u sebi promotri što je po tome znaku božanska dobrota činila u srcima onih koji su gledali: uzdasi i suze pomiješani s radošću zasigurno su svjedočili pobožnost naroda koji je to promatrao sa zaprepaštenjem. Odatle je to isto dragocjeno A dragocjeno tijelo prineseno preko zemlje na kojoj se njemu nasilno nanosila nepravda od nekih zlih ljudi, kroz šume i zemlje koje su oni nepravedno zaposjeli, te je i njih svetac najpravednije, dok se nitko nije opirao, podložio i učinio svojima. I u nazočnosti svetoga tijela, kojemu je dok je živio sv. Petar apostol dao vlast vezanja i odrješivanja, svi koji bi se ubuduće usudili nanijeti kakvu nepravdu svecu u pogledu tih zemalja i šuma, uz pristanak i volju braće koja su pratila sveca i okolnoga puka, te uz proglašenje ustima i glasom, izopćeni su.
izopćuju se osvajači dobara Crkve:
POGL. V
slijepa od rođenja biva prosvijetljena:
7 Istoga dana u sumrak, kad je tijelo sveca već bilo vraćeno u crkvu, dok su neki od braće koja su pratila sveca već spavali, a neki još bdjeli, majka dovodi djevojčicu od pet godina slijepu od rođenja, postavlja je uz nosila, i zaslugama oca Amandusa, odagnanši tamu očiju, iznenada je božanski prosvijetljena. Kad je ona majci povikala da vidi i silno se radovala s vedrinom jednostavnoga djetinjstva, jer takva dob nije znala glumiti ono čega nema, niti je mogla prikriti ono što jest, te se veoma čudila i divila oblicima stvari koje su se nalazile uokolo, a koje prije nikada nije vidjela, njezina majka, prva opazivši što se dogodilo kćeri, povikuje: puk, čuvši brže nego što se kaže što se dogodilo, bučno odjekuje zbog novosti događaja, trči se u crkvu, zvona zvone, braća brže-bolje dotrčavaju i čude se djevojčici koja se raduje više nego što se može iskazati. Radi kušnje prinose njezinim očima kruh i druge stvari, a ona pruža ruke i licem i rukama prati kamo god su se prinesene stvari nosile oko nje. Što bi u tome mogli učiniti dostojnije nego da zbog toga hvale Boga, darovatelja svih dobara?
POGL. VI
h
8 Sutradan, dok su se spremali poći u Gent, dječak od gotovo petnaest godina iz sela koje se zoveh Ninove, sin nekoga bogataša, zgrčen u obje potkoljenice tako da su mu listovi straga prianjali uz noge, toliko da je od oba uda postala jedna koža, doneseni i položen pod kovčeg sveca, odjednom je, kad su se listovi i noge razdvojili, strašno kriknuo, a krv je s mjesta razdvajanja, kao da su udovi presječeni željezom, obilno i dulje vrijeme potekla. Sam je, uspravnih koraka, čvrsto stojeći na nogama, počeo hodati.
zgrčeni dječak se uspravlja:
POGL. VII
slijepa i gluha djevojčica biva izliječena:
C
pokajanje vojnika kad je vidio čudo:
9 Sljedećega ponedjeljka poslije osmine Duhova, dok je tijelo sveca bilo prineseno preko neke zemlje na kojoj je neki vojnik Razo od Monta nanosio nepravdu svecu, neka djevojčica iz Genta, stara oko dvanaest godina, slijepa i gluha od rođenja, biva dovedena od roditelja, postavljena pred nosila sveca i po božanskom milosrđu, budući da su zasluge tako velikoga Oca to zahtijevale, obdarena sluhom i vidom. Vidjevši to, vojnik biva obuzet božanskim strahom, priznaje krivnju za nepravdu, ispravlja svecu ono u čemu je sagriješio, traži oproštenje i zaslužuje oprost.
POGL. VIII
U Tournaiu
i
gluhomu se vraća sluh:
11 I kad smo, prolazeći kroz grad, već izišli na vrata, odjednom se iza naših leđa podiže poklik naroda koji je slijedio, i kliče se da je uspravljena nemoćna žena koju su nosili iza nosila sveca, a tijelo sveca biva silom naroda poneseno natrag i prisiljeno da se zaustavi na mjestu gdje je stajala izliječena žena, te se usta okreću na hvalu Stvoritelja svega.
12 U ovome prenošenju svetoga Oca putem, ili kroz polja, dogodila su se i neka druga čudesa dok mi nismo bili nazočni, ali smo ih poslije saznali po kazivanju vjernih, a njih dijelom prešućujemo, dok jedno bilježimo: naime o nekoj ženi koja je boravila u Auvelaisu, čija je ruka zbog slabosti bila tako unatrag savijena i priljubljena uz lopatice da je nikako nije mogla pomaknuti ni prinijeti ustima. Donesena joj je voda koju su radi lijeka bolesnicima primicali uz kovčeg sveca. Njome je oprala ruku, ispružila je te je preslicu i vreteno, da bi obavljala ženski posao koji prije nije mogla, djelotvorno prihvatila. Neka se drugi dive takvim znamenjima čudesa prinesenima tjelesnim osjetilima, naime tjelesnim ozdravljenjima, a mi više prigrlimo ozdravljenja duša koja su po njima učinjena. Jer koji bi mudrac više radije vidio izmirene u miru duše onih koji su u neslozi i utišanu smrtonosnu mržnju, to jest duše uskrsnule od smrti, nego zdravlje tijela obnovljeno koje će trajati kratko vrijeme? U svemu pak hvalimo, slavimo i blagoslivljajmo Stvoritelja i obnovitelja tijela i duše, Amen.
E
a O starom Brabantu govorili smo u § 6.b Hugo i, nećak Lamberta Fulcarda, dovršio je crkvu i dao je posvetiti u čast sv. Stjepana mučenika i sv. Amandusa ispovjedaoca.c Koji je iste godine preminuo 8. rujna, u nedjelju, sa slovom nedjelje F.d Auvelais, selo uz potočić Ronne.e Saint-Sauveur, selo između Auvelaisa i Tournaija, ili Ronse.f Geraardsbergen, gradić u Flandriji na granici Hainauta i Brabanta, kako se uzima u naše vrijeme. O njemu je tri knjige objavio Ivan Waesberghe.g Herlinkhove, selo blizu Ninovea, ima za zaštitnika svoje kapelice sv. Amandusa i podložno je župniku u Ninoveu.h Ninove, gradić u Flandriji sa znamenitim samostanom premonstratskoga reda. I U pučkom govoru Rongy, između Tournaija i Saint-Amand-les-Eauxa.
Multis et frequentibus modis, si curamus advertere, gratia divina visitare nos, et ignaviæ torpore depressos excitare dignatur; et modo terroribus minatur, modo paternis blandimentis infirmitatem humanam consolatur. Terroribus, ut resipiscant, peccantes increpat; blandimentis bene agentes exhortatur, ut in melius proficiant. Aliquando interna inspiratione nobiscum agit; aliquando sensibus exterioribus insolita ministrando desidiam excutit. Videns enim querelas aliquorum, quod, sicut antiquitus faciebat, prodigia nulla nostris ostendat temporibus murmurantium, renovat aliquando miracula, per corpora vel cineres etiam defunctorum Patrum, quæ viventibus ipsis concessit operari signa foris apparentia interiorum virtutum. Quid enim aliud prætendunt sensibus nostris opera divina, quæ per Sanctos suos operatur omnium creatrix Sapientia, nisi quod in eis habitantem intelligamus, tamquam in templo suo, cunctorum opificem, et loquentem, et facientem? Quamquam etiam ut suam demonstret omnipotentiam, per iniquos operetur ad utilitatem suorum, et ad confutandam infidelium improbitatem, multa miracula, quas virtutes figurate solet appellare Scriptura; ut ipsa veritas attestatur in Evangelio: Multi dicent mihi, Domine, Demine, nonne in nomine tuo prophetavimus, et in nomine tuo virtutes multas fecimus? Cum autem ad corpora Sanctorum divinitus miracula fiunt, quid aliud inde nobis cælitus innuitur, quam ut ad imitationem saltem illorum, ad bene operandum accingamur, quorum meritis talia fieri non dubitamus? Evigilent itaque mentes hominum mortifero torpore dormientium, et admota sensibus suis opera Divinitatis intelligant: ut sanitates corporum, caussæ fiant salutis animarum. Ad hoc enim frequenter in corporibus morituris sanitates reparantur, ut vel occasione tali, videntium animæ numquam morituræ ab interno languore suscitentur. Benignitas etenim Creatoris omnibus consulit, pro capacitate singulorum, beneficia singulis congruentia moderanter impertit. Sic prudentes et fide robustos, ad contemplanda coelestia et sensibus carnis deditos visibilia quædam et carnalia eis admovendo, ad majora et invisibilia et spiritualia nutriendo sustollat. Jam veniamus ad rem, propter quam ista prælocuti sumus, ne forte longiori præfatione legentibus onerosi videamur a. a Sequebantur hæc capta, quæ hic indicasse sufficit.
Principium narrationis rei gestæ et de muliere sanata. —
2 Item de alia muliere a contractione manus sanata. —
3 Item de tertia muliere a totius corporis debilitate sanata. —
4 De circulo supra sancti corpus in aere viso. —
5 De puella a nativitate cecea meritis Sancti illuminata. —
6 De puero contracto et erecto. —
7 De puella alia cecea a nativitate et surda, et meritis Sancti sanata. —
8 De surdo in occursu Sancti auditum recuperante —
9 De muliere apud Tornacum sanata. —
10 De brachio mulieris contracto et sanato, et quod non omnia miracula quæ in Sancti deportatione gesta sunt, in hoc opusculo sint digesta, et quod animarum remedia per ea divinitus procurata, magis quam corporum sint amplectenda.
Sicut inspiratione divina compuneti multi fideles, pro remissione peccatorum suorum, de suis rebus et prædiis, ecclesias aut monasteria solent ædificare; sic homines nequissimi, diabolo suadente, res ecclesiis et monasteriis a fidelibus traditas invadere, diripere quotidie moliuntur, et auferre. Hujusmodi causa necessitatis urgente, scilicet ea quæ dudum a Regibus et religiosis Principibus, ob salutem animarum suarum, Deo et S. Amando collata fuerant in pago Brabanti, malignis hominibus auferre cupientibus, et jam violenter ablata retinentibus, anno Dominicæ Incarnationis millesimo centesimo septimo, cœnobio Elnonensi præsidente Domino Abbateb Hugone,c vigesimo secundo anno ordinationis ejus, feria secunda Pentecostes deportatum est corpus Sancti in Brabantum. Ventum est ad prædium Sancti, quod diciturd Anduennium, et ad aliud, quod dicitur, Ade sanctum Salvatorem. Populus unde multus accurrit. Ibi quædam mulier ægra per decem et octo annos, in lecto decumbens, corporis infima parte, id est cruribus et tibiis debilitata, audivit Sanctum transire, facit illuc se deportari, ponitur sub feretrum Sancti. Ubi per aliquot horas, præ nimio dolore volutata, populis aspicientibus repente subrigitur, astat sana, clamor popularis exorițur, laudes Creatori communiter referuntur.
3 Cum de Anduennio adf Geraldi montem deportatum corpus Sancti, de Geraldi monte adg Herlengovam defertur, sui juris villam; transeuntibus nobis rivulum, nomine Lotam, accessit universo mixta populo mulier quædam, manum dexteram nervorum contractione sic habens debilitatam, ut nulum opus inde posset agere, accessit, inquam, ad feretrum Sancti, manum debilem fideliter applicuit, rediit, in redeundo sanitatem manus integram recepit.
4 Perventum est ad prædictam villam. Sequenti die lucescente, corpus Sancti, propter confluentem populi multitudinem, ab Ecclesia, quia minus erat capax, elatum est; ac sub aere nudo, lignea structura cortinis circumpendentibus decenter aptata, super collocatum. Ibi rursus alia toto corpore debilis, et crūribus misere contractis, allata subter feretrum Sancti deponitur, et prius æstuans, et deficiente spiritu pene bis exanimata præ doloris angustia, tandem extenditur, atque domum propriojam gressu sana rediit, quæ delata fuerat alieno.
5 Cumque circa tertiam horam, ante sacratissimum corpus inciperent Missam celebrare (mirabile dictu) ut cunctis evidenter appareret cujus meritis hæc signa fiebant, sereno puroque sine crassitudine nubium aere, visus est in cœlo circulus candidi coloris, supra corpus Sancti resplendere, tamque diu permansit, donec Sacerdos Missam explevit. Aderat non modica populorum frequentia, res insolita mirantium oculos perstringebat, in superioribus aeris partibus cunctis apparens occultari minime poterat.
6 Prudens lector apud se intueatur, quid per illud signum in cordibus intuentium Divina bonitas operabatur: suspiria certe lacrymæque cum gaudio mixtæ, devotionem populorum illud cum stupore cernentium testabantur. Inde perlatum est idem pretiosum A pretiosum corpus super terram, unde sibi violenter a quibusdam malignis hominibus injuria fiebat, per silvas et terras quas illi per injustitiam invaserant: hos quoque Sanctus æquissime nullo resistente subjiciens mancipavit. Atque in præsentia sancti corporis, cui viventi S. Petrus Apostolus potestatem ligandi dedit atque solvendi, omnes qui deinceps de terris illis ac silvis aliquam Sancto præsumerent injuriam inferre, Fratrum qui Sanctum comitabantur, et circumstantis populi consensu, voluntate, oris et vocis proclamatione sunt excommunicati.
excommunicantur invasores bonorum Ecclesiæ:
CAP. V
cæca a nativitate illuminatur:
7 Eodem die vesperascente Sancti corpore jam ecclesiam reportato, quibusdam e Fratribus Sanctum comitatis jam quiescentibus, quibusdam adhuc vigilantibus, puellula quinquennis a nativitate cæca deducitur a matre sua, juxta feretrum statuitur, meritis Amandi Patris oculorum depulsa caligine subito divinitus illuminatur. Quæ cum se videre matri proclamasset, et infantiæ simplicis hilaritate nimis exultaret; talis etenim ætas aut simulare quod non esset, nesciebat, aut dissimulare quod esset, nequibat, rerumque circumpositarum formas, quas antea numquam viderat, admirans valde stuperet; mater ejus prima sentiens quæ filiæ contigisset, exclamat: populus dicto citius quid factum esset audiens, rei novitate perstrepit, curritur ad ecclesiam, campanæ resonant, Fratres ocyus accurrunt, puellam ultra quam dici possit gaudentem mirantur. Experientiæ caussa panem, aliasque res oculis ejus admovent, illa manus extendere, quacumque res oblatæ sibi circumferebantur, vultu brachiisque sequi. Quid ad hæc aliud dignius agerent, quam ut inde largitorem omnium bonorum Deum laudarent?
CAP. VI
h
8 In crastino parantibus Gandam adire, puer ferme quindecim annorum, de villa, quæh Ninive dicitur, filius cujusdam divitis, utraque tibia contractus, ut suræ retro cruribus adhærerent, intantum ut una cutis utrorumque facta esset membrorum; delatus et loculo Sancti subterpositus, repente suris ac cruribus disjunctis horrendum exclamavit, sanguis a loco disruptionis, ac si ferro membris sectis, ubertim diutius emanavit. Ipse gressibus erectis, super pedes sanus consistens ambulare copit.
contractus puer erigitur:
CAP. VII
puella cæca et surda curatur:
C
pænitentia Militis viso miraculo:
9 Sequente feria secunda post octavas Pentecostes, dum corpus Sancti deportatum fuisset super quamdam terram, de qua miles quidam Razo Demonto, Sancto faciebat injuriam, quædam puella de Ganda circiter duodennis a nativitate cæca et surda, deducitur a parentibus, coram feretro Sancti statuitur, miseratione Divina tanti Patris exigentibus meritis, auditu et visu donatur. Quod miles cernens, divino timore corripitur, culpam de injuria fatetur, emendat Sancto quod deliquerat, postulat indulgentiam, veniam promeretur.
CAP. VIII
Tornaci
i
surdo auditus redditur:
11 Cumque per civitatem transeuntes jam portas egressi fuissemus, repente sequentis populi clamor post tergum nostrum extollitur, mulier debilis quam post Sancti feretrum deportabant, erecta conclama-tur; corpus Sancti violentia populi retro portatum ad locum, ubi sanata mulier stabat, subsistere compellitur; in laudem Creatoris omnium ora convertuntur.
12 In hac sancti Patris per viam, seu per rura deportatione facta sunt et alia quædam nobis quidem absentibus, sed fidelium relatu postea nobis comperta; quæ partim tacemus, unum autem notamus: scilicet de quadam muliere, quæ apud Anduennium manebat, cujus brachium per debilitatem, ad scapulas ita retortum adhærebat, ut nullatenus illud movere, vel ad os applicare valeret. Allata est ei aqua, quam ad remedium infirmorum ad Sancti loculum admovebant. Brachium inde lavit, extendit, colum, et fusum, opus femineum ut operaretur, quod antea nequibat, efficaciter apprehendit. Mirentur alii sensibus carnis admota signa talia virtutum, sanitates videlicet corporum, nos magis amplectamur curationes inde factas animarum. Quis enim sapiens non magis gaudeat animos dissidentium in pacem reconciliatos, odia mortifera sedata, videlicet animas a morte resuscitatas, quam parvo tempore duraturam sanitatem carnis reparatam? In omnibus autem, corporis animæque Creatorem ac reparatorem laudemus, glorificemus, benedicamus, Amen.
E
a De Bracbanto antiquo egimus § 6. — b Hugo i nepos Lamberti Fulcardi, perfecti ecclesiam, et dedicari fecit ad honorem SS. Stephani Martyris et Amandi Confessoris. — c Quo eodem auno obiit sexto Idus Septembr. die Dominica littera Dominicali F. — d Auvaling pagus ad Ronnam fluviolum. — e S. Saulveur pagus inter Anduennium et Rotornacum, sive Ronze. — f Gerardi-mons opidum Flandriæ ad confinia Hannoniæ et Brabaniæ, ut nostro ævo sumitur. De eo libros tres edidit Joannes Waesbergius. — g Herlingova vicus prope Ninoviam, habet Patronum sacelli sui S. Amaydum, subjacetque Pastori Ninoviensi. — h Ninovia opidum Flandriæ cum illustri ordinis Præmonstratensis monasterio. — I Vulgo Rongy, inter Tornacum et Amandopolim.
Povijest obješene žene
Historia mulieris suspensæ
KOJA JE POZVANA U ŽIVOT, opisala Marsilija, opatica u Rouenu.
Iz rukopisa iz Elnona, Lillea i drugih.
Najželjenijem i u udovima Kristovim veoma poštovanoma Bavonu, opatu iz Elnona, Crkvi i cijeloj blaženoj zajednici koju mu je Bog povjerio, Marsilija, opatica, posljednja od službenica Kristovih, i sav zbor sestara koji u gradu Rouenu služi Bogu i svetom predstojniku Amandu, neka napreduje od kreposti u krepost, da može motriti Gospodina Gospodara na Sionu. Među krepostima i čudesima što ih je Bog s nama učinio po našem svetom i zajedničkom Ocu, treba ubrojiti jedno prejasno čudo koje se pred našim očima dogodilo u našoj crkvi, po zaslugama istoga našega Oca,b koje smo, ukratko zapisano perom, smatrali dostojnim javiti vašoj svetosti. Prikladno je, naime, da kao što u taboru vječnoga Kralja, premda različita spola, ali jednake nakane, vojujemo pod jednim i istim Zaštitnikom, tako i zbog slavne objave njegovih kreposti na čast Božju jednodušno radosno kličemo.
AD VITAM REVOCATÆ, descripta a Marsilia Abbatissa Rotomagensi.
Ex MSS. Elnonensi, Insulensi, aliisque.
Desideratissimo et in Christi membris valde venerando a Bavoni, Elnoniensi Abbati, Ecclesiæ, omnique beato a Deo sibi credito conventui, Marsilia Abbatissa ancillarum Christi ultima, et universa Sororum congregatio in urbe Rotomagensi Deo et sancto Præsuli Amando serviens, ita de virtute in virtutem provehi, ut Dominum Dominorum in Sión valeat contemplari. Virtutibus et miraculis a Deo nobiscum per sanctum et communem Patrem nostrum perpetratis, quoddam præclarum nobis præsentibus in ecclesia nostra, meritis ejusdem Patris nostri, gestum inserendum est miraculum,b quod breviter stylo exaratum vestræ sanctitati dignum duximus insinuare. Congruum est enim, ut sicut in castris Regis æterni, etsi sexu dissimiles, proposito tumen æquales, sub uno eodemque Patrono militamus; ita de virtutum ejus triumphali præconio ad honorem Dei unanimiter congaudeamus.
2 Dakle, godine Utjelovljenja Gospodnjega 1107., u pokrajini Lysu, neka ugledna žena, ne toliko zbog svojih grijeha koliko da bi se slava Božja u njegovu Svecu šire proslavila, upadne u toliku okrutnost staroga neprijatelja da je najprije, zavedena, bila uznemirivana zlim i raznovrsnim priviđenjima misli; naposljetku, izgubivši naravni razum, odlučila je učiniti samo to da se, dok nikoga nema, ubije, bilo vješanjem na uže ili utapanjem u rijeci, na bilo koji način prekine život. I to bi učinila da je nije češće spriječio iznenadni dolazak njezina muža. Jer zavodila ju je neka ženica, nemirna i brbljava, koja je po kućama, po poljima, po ulicama s njom vodila varave razgovore, kojima
A kojima je dolazila tvrdeći da je njezin muž mrzi te da, ljubeći drugu više, nju pretpostavlja u tjelesnom sjedinjenju. Odmah ta lakovjerna žena, povjerovavši lažljivici kao nekoć Eva zmiji, upadne u žalost koja donosi smrt, i zaboravivši Boga i kršćansku vjeru uvijek je to smišljala, na sve je načine nastojala da bilo kakvim đavolskim umijećem okonča svoj jadni život. Ali božansko milosrđe, koje ne želi da itko propadne, da bi umnožilo hvalu i slavu svoga svetog Ispovjedaoca Amanda, spriječilo je da se to dogodi. I dok je njezin muž, shvaćajući toliku ludost, često ublažavao njezinu narav blagim riječima i utjehama, da bi se urazumila od toga đavolskoga shvaćanja te razveselila sebe i svoju obitelj ožalošćenu takvom nevoljom, ona je na riječi poticaja davala ovakav odgovor jadnoga očaja: „To se”, reče, „nikako ne može dogoditi, nego pustite me da idem u pakao s đavlom, kojemu sam predodređena i predana.” Ta zla riječ nije se mogla istrgnuti iz njezinih usta nikakvim laskanjima, nikakvim obećanjima ni prijetnjama.
B Tada, donijevši spasonosnu odluku, dovode malaksalu ženu u crkvu bl. Amanda, kojemu je, vjeruje se, Spasitelj posebno povjerio tu vrstu kreposti da mu se ne može oduprijeti nikakva demonska sila. Stoga nimalo ne sumnjamo da njegova zasluga zadobiva udio u broju nebeskih sila, čijoj se vlasti podvrgavaju neprijateljske sile. A kad su mnogi zdrave vjere, i obaju spolova, koji su k njoj hrlili radi pohoda i poticanja, usrdno molili da se zaštiti znakom spasonosnoga Križa, nimalo nije pristajala, nego ponavljajući onu gore spomenutu izjavu svoje nesreće, upornije se tužila zašto toliko odugovlači s odlaskom u propast uništenja. Među njima, kad su pak neki pobožni muževi, i to oštroumnijega duha, pristupili bliže i razgovarali s njom nasamo, odgovarala je prilično smišljenim govorom da je potpuno predana paklenim plamenima i sumpornim mukama, kojih je dio osjetila već zadržana u ovome svijetu, a za ono što je preostalo očekivala je da će joj uskoro doći. Tada su oni koji su bili čiste vjere i prodornijega razuma odlučili da se vodom ulivenom u bačvu blagoslovi i sutradan rukama Svećenika, uz zazivanje imena Kristova i njegove kreposti i moći, ondje položi. Kad je ona to oštroumno čula i shvatila, silno se zaprepastila i počela se jače stiskati i često uzdisati.
C 4 Zatim, promotrivši sve naokolo, đavolskom je lukavošću izvana glumila skromnost, dok je iznutra bjesnjela ludost neprijatelja. A kad je pala večer, izvode je izvan kora i postavljaju pred svetim oltarom na kojemu je sv. Amand običavao slaviti Mise. Potom, kad su navrle noćne tmine, otišli su oni koji su je doveli, a ostavili su čuvare određene da je čuvaju. O lukavosti đavolska! O prepredenosti zmije starovjeke na propast ljudskoga roda! Jer odmah nesretna žena, čim je pronašla zgodan čas za smrt, prijevarno opominje stražare da se nakon tolikih bdjenja i napora koje su uložili oko nje odsada odmore i, umorni od tolika napora, već prepuste snu. Pretvara se također da se i ona, veoma izmorena, želi odmoriti s njima. Jer već je bilo prošlo sedam dana i isto toliko noći otkako je ondje bila dovedena. I kad je na pripremljenom i prilično pristojno uređenom ležaju nakratko legla kao da će spavati, te pogledavši uokolo shvatila da nikoga nema, odjevena samo u košulju, potajno se popela na zid koji se činio višim, i dio koprene kojom je pokrivala glavu svezala na vrh stupa istoga zida, a od preostaloga dijela na čudan način pripremila kliznu omču, u koju je stavila vrat, i skočivši naglo, tolikom je silinom savila vrat da je mlaz krvi, šiknuvši iz grla, uprljao dio zida koji je stajao nasuprot. Već je bila prošla ponoć i jedan od čuvara, probudivši se, ustade: ne našavši je u krevetu, pretraživši cijelu crkvu, napokon je našao mjesto gdje je visjela i, pogođen golemim užasom, shvatio da je tijelo ukočeno i sasvim bez života.
S Taj je odmah, glasno vičući, povikom javio što se dogodilo. Čuvši to, nastane sa svih strana navala redovnica, podigne se vika na sve strane, jadnu pokojnicu jadno oplakuju, sv. Amand se zaziva s mnogim uzdasima i suzama da ne dopusti da propadne dostojanstvo njegova mjesta, nego da se udostoji milostivo priteći u pomoć onima koji mu trče. Tada, upalivši svjetlo, vrat obješene istrgnu iz omče, a beživotno tijelo polože na pločnik hrama. Zatim tri sestre, koje su se činile odvažnijima ili razboritijima, jer bijaše noć, potraže Arhiđakona i plačući raspituju što treba učiniti. On im je dao ovakav odgovor i savjet: da se, prije nego što svane, tijelo izvuče iz crkve i baci u bilo kakvu jamu. Kad su se vraćale, i sam Arhiđakon pošao je za njima te je s onima koji su vikali i stajali uokolo stajao diveći se tolikoj lukavosti đavolske prijevare. U međuvremenu, dok su neke od redovnica pristupile bliže, jedna od njih osjetila je u prsima oživjeli duh kako kuca, i shvatila da lice povremeno pomalo rumeni, a povremeno pomalo otvara oči i povremeno duboko uzdiše. A oni koji su stajali uokolo, to pažljivije istražujući, velikim povikom zazivaju pomoć svoga svetoga Zaštitnika Amanda i, udarajući se u prsa, umnažaju zavjetne molitve. Dok se to događalo, spoznali su da se odjednom, snagom svemogućega Boga i posredovanjem njihova slavnoga i divnoga Biskupa Amanda, duša vratila u tijelo. Ipak je onoga dana i sljedeće noći, nakon što je bila oživljena, ostala bez moći govora. Tolika je, naime, u njoj bila snaga jakosti da su je jedva mogla držati četiri čovjeka. A sutradan, kad je svanula zora, prvi joj je glas bio: „Sveta Gospođo, pobožna Bogorodice Marijo, pomozi mi”; a zatim je otvorila usta na hvalu našega Spasitelja i njegova ljubljenoga Ispovjedaoca, te je na razne načine zahvaljujući ispunila zavjete zahvalnosti svemogućemu Gospodinu. Nakon što se to tako zbilo, pozvavši nekoga Svećenika, učinila je potpunu ispovijest svojih prošlih grijeha i ponizno primila odrješenje.
2 Anno igitur Dominicæ Incarnationis millesimo centesimo septimo, in pago Lysiacensi quædam illustris fœmina, non tam suis exigentibus peccatis, quam ut gloria Dei in Sancto suo latius claresceret, tantam antiqui hostis incurrit sævitiam, ut primo malignis et variis cogitationum phantasmatibus delusa agitaretur; postremo naturali sensu perdito, hoc solumodo agendum deliberaret, qualiter absentibus cunctis, manus sibi injiceret, vel laquei suspensione, aut fluminis submersione, quoquo modo vitam abrumperet. Quod et fecisset, nisi sæpius mariti sui repentinus occursus obstitisset. Seducta enim fuerat a quadam muliercula, quæ inquieta et garrula, per domos, per agros, per plateas eam deceptoriis colloda, quiis
A quiis adiit asserens, quod vir ejus odio eam haberet, et alteram magis diligens, sibi in carnali copula præferret. Mox illa credula mentienti, quemadmodum olim Eva serpenti, in tristitiam, quæ mortem operatur, incidit, et immemor Dei et Christianæ fidei hoc semper machinabatur, ad hoc laborabat modis omnibus, ut qualicumque arte diabolica miseram vitam finiret. Sed divina miseratio, quæ neminem vult perire, ad multiplicandam sancti Confessoris sui Amandi laudem et gloriam, ne hoc fieret, prohibuit. Cumque maritus suus tantam insaniam intelligens, crebro eam blandis delinieret verbis et consolationibus, ut ab hoc diabolico intellectu resipisceret, et se suamque familiam tali incommodo tristem exhilararet, illa ad verba exhortationis tale responsum dabat miseræ desperationis, Hoc, inquit, nullatenus fieri potest, sed sinite me ire in infernum cum diabolo, cui prædestinata et data sum. Hoc nequam verbum nullis blandimentis, nullis promissionibus vel minis, ab ejus ore potuit avelli.
B Tunc inito salubri consilio malesanam mulierem, ad ecclesiam B. Amandi adducunt, cui hoc specialiter genus virtutum a Salvatore collatum creditur, ut ei nulla vis dæmoniaca valeat resistere. Quapropter meritum illius inter coelestium potestatum numerum sortiri nullo modo ambigimus, quarum ditioni virtutes adversæ subjiciuntur. Cum autem mulier a nonnullis sanæ fidei, et utriusque sexus, qui ad eam gratia visitationis et exhortationis confluebant, obnixe deprecaretur, ut se salutiferæ Crucis signo muniret, minime acquiescebat, sed illud superius dictum infelicitatis elogium repetens, conquerebatur attentius, cur tantas moras ageret eundi ad interitum perditionis. Inter quos etiam cum quidam religiosi viri, et e sagacioris ingenii propius accessissent, et eam secretius alloquerentur, composito satis sermone respondebat, infernalibus flammis et sulphureis pœnis se omnino esse traditam, quarum etiam portionem in hoc mundo detenta senserat, et quod est residuum, expectabat non multo post sibi adesse futurum. Tunc ab his, qui integræ fidei et intellectu perspicaciores erant, decretum est, utaquadolio infusa benediceretur et in crastino per manus Sacerdotum, cum invocatione nominis Christi, et ejus virtutis ac potestatis, ibidem deponeretur. Quibus illa sagaciter auditis et intellectis vehementer obstupuit, et acrius urgeri ac crebra trahere suspiria coepit.
C 4 Dehinc circumspectis omnibus, calliditate diabolica exterius modestiam simulabat, cum interius inimici fureret insania. Vespere autem facto extra chorum educitur, et coram sacro altari, in quo S. Amandus Missas celebrare consueverat, statuitur. Deinde ingruentibus noctis tenebris, custodibus ad eam servandam deputatis, recesserunt qui eam adduxerant. O versutia diaboli! O dolositas serpentis antiqui in perniciem generis humani! Extemplo enim infelix mulier, ubi opportunum neci tempus reperit, fraudulenter vigiles ammonet, ut post tot excubias et labores, quos in eam impenderant, amodo quiescant, et tanta incommoditate fessi jam sommo indulgeant. Fingit etiam se cum illis nimium fatigatam velle quiescere. Siquidem jam septem dies, totidemque noctes fluxerant, ex quo illuc adducta fuerat. Cumque stratui parato, et satis honeste composito, paullulum se velut ad dormiendum dedisset, et per gyrum circumspiciens, neminem adfore sensisset, camisia tantum induta, parietem, qui eminentior videbatur, furtim ascendit, et partem pepli, quo caput tegebat, in summitate columnæ ejusdem parietis connexuit, de reliqua vero parte laqueum cursorium miro modo paravit, in quem collum injiciens, et cum impetu prosiliens, cum tanta vi collum flexit, ut radius sanguinis de guttured exiliens, parietis obstantis partem maculasset. Jam medium noctis transierat, et quidam de custodibus expergefactus surrexit: qui eam in lectulo non inveniens, Instrata omni ecclesia, tandem ubi pendebat locum reperit, et ingenti horrore perculsus, corpus rigidum et penitus exanimatum intellexit.
S Qui illico magno clamore perstrepens, quid contigisset, vociferando indicavit. Quibus auditis fit undique sanctimonialium concursus, clamor circumquaque exoritur, misera defuncta misere plangitur, S. Amandus multis gemitibus et lacrymis invocatur, ne loci sui dignitatem deperire patiatur, sed ad se currentibus clementer subvenire dignetur. Tunc accenso lumine, pendentis collum a laqueo avellitur, et cadaver exanime super templi pavimentum dejicitur. Deinde tres ex sororibus, quæ audaciores vel prudentiores esse videbantur, quia nox erat, Archidiaconum expetunt, et quid facto opus sit flentes inquirunt. Quibus ille tale responsum atque consilium dedit, ut, antequam illucesceret, cadaver de ecclesia abstraheretur, et quamlibet in foveam projiceretur. Quas redeuntes et ipse Archidiaconus subsecutus est, et cum clamantibus et circumstantibus tantam diabolicæ fraudis ammirans versutiam astitit. Interea dum quædam sanctimonialium propius accessissent, una earum palpitantem in pectore spiritum sensit redivivum, et interdum paulatim rubere faciem, interdum vero paulatim oculos aperire, et ima suspiria interdum trahere intellexit. Circumstantes autem hoc diligentius explorantes, ingenti clamore sancti Patroni sui Amandi auxilium invocant, et pectora sua percutientes, orationum vota multiplicant. Dum hæc agerentur, cognoverunt subito Dei omnipotentis virtute, et sui gloriosi et admirandi Antistitis Amandi interventione, animam ad corpus redisse. Illa tamen die ac subsequente nocte, postquam resuscitata fuit, sine vocis officio mansit. Tantum enim sibi inerat robur fortitudinis, ut vix a quatuor hominibus teneri posset. In crastino vero aurora illucescente, prima vox ejus fuit: Sancta Domina, pia Dei genitrix Maria, adjuva me; ac deinde ad laudem nostri Salyatoris, et ejus dilecti Confessoris os aperuit, et multimoda congratulatione omnipotenti Domino gratiarum vota persolvit. His ita gestis, accersito quodam Sacerdote, confessionem de præteritis peccatis suis plenariam fecit, et absolutionem humiliter assecuta est.
6 I zatim dodaje: „Zahvaljujem ti, Gospodine Isuse Kriste, koji si me svojom milošću i zaslugama sv. Amanda, Gospodina mojega, uskrisio i izbavio iz ruku najpogubnijega neprijatelja i iz bezdana pakla. U tebe s Ocem i Duhom Svetim vjerno vjerujem, tebe klanjajući se štujem i odričem se svih sotoninih sjajeva i zasjeda.” Kad je to čudesno djelo nadaleko i naširoko odjeknulo, slavi se slavni i čudesni Bog u svome svetom Predstojniku, po kojemu čudesno čini toliko znakova. Jer kao što je nekoć, boraveći na svijetu, molitvom uskrisio razbojnika obješenoga na križu i umrloga, tako je i sada, živeći na nebu s Kristom, jadnu ženu koja je poginula vješanjem pozvao u život svojim dragocjenim zaslugama, na hvalu i slavu Gospodina našega Isusa Krista, koji jedini i posvuda s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje kao Bog u sve vijeke vjekova. Amen. a Bovo je postavljen umjesto Huga 1 godine 1107., kada se dogodilo ovo čudo. U rukopisu iz Lillea naziva se Bavonom, i u njemu se čudu dodaje ovaj natpis., b Rukopis iz Lillea ovako završava: Što smo javili vašoj svetosti, da se o našem zajedničkom Zaštitniku sv. Amandu jednodušno radujemo. Zbogom., c Isti rukopis: svetijega., d Rukopis iz Antwerpena i tiskano izdanje: izlazeći.
6 Ac deinde subjungit: Gratias ago tibi Domine Jesu Christe, qui me tua gratia et S. Amandi Domini mei meritis ressuscitasti, et de manibus perniciosissimi hostis et inferni voragine liberasti. Te cum Patre et Spiritu sancto fideliter credo, te adoro, et omnibus satanæ pompis et insidiis abrenuntio. Hoc ubi mirificum longe lateque personuit miraculum, gloriosus et mirabilis Deus in sancto Præsule suo magnificatur, per quem tot signa mirabiliter operatur. Sicut enim quondam in mundo positus, latronem affluxum patibulo et extinetum oratione resuscitavit, sic et nunc in cœlo vivens cum Christo, miseram mulierem, quæ suspendio interiit, suis pretiosis meritis ad vitam revocavit, ad laudem et gloriam Domini nostri Jesu Christi, qui solus et ubique cum Patre et Spiritu sancto vivit et regnat Deis per infinita secula seculorum. Amen. a Est Bove n Hugoni 1 subrogatus anno 1107, quo hoc miraculum contigit. Bavo dicitur in MS. Insulensi, in quo hæc inscriptio miraculo subjungitur. — b MS. Insulense ia concludit: Quod vestre sanctitati insinuavimus, ut de communi nostro Patrono S. Amando unanimiter congaudeamus. Valete. — c Idem MS. sacratioris. — d MS. Antverp. et excusum, exiens.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.