Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O sv. Amandu biskupu maastrichtskom u Elnonu ili Amandopolu u Belgiji

DE S. AMANDO EPISC. TRAJECTENSI ELNONE SIVE AMANDOPOLI IN BELGICO,

§ VI. Samostani u starom Brabantu i Hainautu, koje je podigao sv. Amand. Obrađena Kambreška biskupija.

§ VI. Monasteria in Bracbanto antiquo, et Hannoio, a S. Amando extructa. Diæcesis Cameracensis exculta.

Iz podjele kraljevstva koju je car Ludovik Pobožni učinio među sinovima pokazali smo, na temelju Korbejskog fragmenta, Sigeberta i drugih, da su Menapijci pripojeni Brabantu; štoviše, da se razlikuju samo rijekom Šeldom. U podjeli Lotarova kraljevstva godine 870. između Karla Ćelavog i Ludovika, kralja Germanije, u Brabantu (kod drugih Bracbantu) dodjeljuju se četiri grofovije, uz ove susjedne grofovije: grofoviju Laon, Lomme, Hesbaye, Toxandriju i trećinu Frižana, gore navedenu. Smatramo da je to područje Brabanta bilo gotovo omeđeno rijekama Haine, Šeldom, Rupelom, Dijleom i Senneom. Preko Šelde samostan sv. Bava u Gentu pripisuje se brabantskom kraju, kao što smo već izvijestili. Isto treba reći i za područje Dendermondea; u njemu se na desnoj obali Šelde nalazi selo sv. Amandsberga, u starim spisima obično zvano Basseroda sv. Amanda, kojemu je susjedna druga Basseroda. Njemu zakone propisane godine 866. od Roberta, prvorođenca Gvida, grofa Flandrije, opata sv. Amanda u Pabuli, i gospodina Leonija, gospodara od A, iznosi David Lindanus u 3. knjizi Teneræmunda, poglavlje 2., te dodaje da tim mjestom upravlja grof od Veldenza i Sponheima iz roda rajnskih grofova palatina i bavarskih vojvoda, ali pod pokroviteljstvom opata sv. Amanda: smatramo da je to mjesto, smješteno između Genta i Antwerpena, nekoć obrađeno propovijedanjem sv. Amanda.

36 U alstskom području istoga Brabanta, već pripojenom Flandriji, nalaze se sela Esche i Hauthem, proslavljena mučeništvom i ukopom biskupa sv. Livina; oba se nalaze u samom središtu te vlasti, a sv. Bonifacije ih u njegovu Vita pripisuje Brabantu. Kada se odatle ide prema Oudenaardeu, nalazi se gradić Ronse, ili Renaix; o njemu Baldrik u 2. knjizi Chronicon Cameracense, poglavlje 44., piše ovako: U selu Ronseu je samostan kanonika koji je sv. Amand podigao u čast istih apostola Petra i Pavla, gdje počiva dragocjeni Božji mučenik Hermes. Tome se pak čudimo, jer je to tako staro i tako bogato mjesto Ludovik Pobožni darovao da bude podložno samostanu u Kornelimünsteru. Da je taj samostan bio dodijeljen nekom svećeniku Heridagu od Karla Velikog, kada je odlučio u Hamburgu podići nadbiskupsko sjedište, te da ga je, nakon što je ta nada odgođena, on sam pripisao samostanu u Kornelimünsteru, svjedoči isti Ludovik Pobožni u ispravi kojom sv. Ansgaru potvrđuje Hamburšku nadbiskupiju. Cjelovitu smo je donijeli u veljači, uz Vita S. Anscharii; u njoj, između ostaloga, o ispravi Karla Velikog ovako izvješćuje: Dodijelio je također istom svećeniku Heridagu neku ćeliju zvanu Hrodnace, kako bi to mjesto, sa svih strana okruženo pogibeljima, dobilo dopunu. Ali budući da je brzi prijelaz iz ovoga života našega pobožnog roditelja spriječio da se za njegova života izvrši posvećenje spomenutoga čovjeka; a ja sam, baveći se mnogim poslovima uređenja kraljevstva, manje oprezno pazio i na to nastojanje moga spomenutog oca izvršeno na granicama kraljevstva, po nagovoru nekih dodijelio sam spomenutu ćeliju samostanu na Indeu. Tako kaže Ludovik Pobožni, koji je pozvao u Aachen opata sv. Benedikta iz samostana Aniane u biskupiji Maguelone, koja je kod Montpelliera, smještenog u Narbonskoj Galiji, i zapovjedio da se ovaj samostan, nazvan Inda prema imenu potoka u susjednoj dolini, udaljen šest milja od palače, izgradi čudesnim djelom; bio je nazočan posveti crkve i vrlo ju je obilno obogatio iz svojih kraljevskih dobara, kao što u Vita toga sv. Benedikta 12. veljače piše njegov učenik sv. Ardo Smaragd. Odatle, kako izvješćuje isti Baldrik u 1. knjizi, poglavlje 73.,

37 Dio Brabanta koji se prostire od Ronsea sve do rijeke Haine, sada pripojen Hainautu, opat Filip niže u Vita, poglavlje 44., naziva sjedištem Propontijaca, a ime je dobio od Pont-à-Celles, koji spominju i Itinerarium Antonini i Peutingeriana tabula, a trag mu pružaju stare ruševine rimske ceste. Svakako, među cestama koje i sada pokazuju Bavayčani, šesta, kaže Miraeus u Chronicon Belgicum pod godinom Kristovom 613., vodi od Bavayja do Pont-à-Cellesa, danas neuglednog sela na prvoj milji od Condéa, i, prešavši Šeldu, odvaja šumu opatije sv. Amanda od šume Martanijske. U istom Hainautu Leuze je malen gradić, ali urešen trudom sv. Amanda. Jer kod često hvaljenoga Baldrika u 43. poglavlju 2. knjige stoji da je u selu zvanom Leuze samostan kanonika u čast apostola Petra i Pavla, koji je podigao blaženi Amand, i da je to bogata opatija, gdje počiva štovani Božji čovjek Baidilo, a slavi se 8. listopada. O tim dvama mjestima, Ronseu i Leuzeu, ovako čitamo u gore spomenutom našem rukopisu među samostanima koje je izgradio sam Amand, božanski čovjek, da je to onaj kojemu je sam sveti čovjek nadjenuo ime Lotosa, ili Rothnace, koje je gotovo susjedno spomenutome. Osim toga, Leuze se spominje u podjeli Lotarova kraljevstva učinjenoj godine 870., o kojoj smo više puta raspravljali.


38 U istom Brabantu uz rijeku Senne, ili Zenne, koja, pošto oplakuje Halle, Bruxelles i Vilvoorde, ispod Mechelena ubrzo utječe u Dijle, nalazi se kraj Senonagus, odakle je, prema Fredegaru u Chronicon, poglavlje 48., rodom bio Samo Franak, kralj Slavena, o kojima niže u Vita, broj 13., govori Baudemund. Blizu te Senne, nedaleko od Bruxellesa, nalazi se Vorst, pučki Forest, bogat samostan redovnica benediktinskog reda, čuven po štovanju djevice i mučenice sv. Alene: u njegovim rukopisnim Acta 19. lipnja kaže se da je biskup sv. Amand kamenu kuću, koju je u Vorstu imao neki bogat kršćanin, kako je rasla vjera kršćanske religije, pretvorio u crkvu i svečano je posvetio u čast Bogu i blaženom Dioniziju. Dodaje Molanus u Natales Sanctorum Belgii kod 6. veljače da je sv. Amand često propovijedao među zapadnim Brabancima, ponajviše u Briselskoj grofoviji, te da je ondje imao za učenicu mučenicu Alenu, a u Nivellesu Gertrudu s majkom. O sv. Gertrudi, njezinim roditeljima i krvnim srodnicima govorit ćemo niže, kada bude riječi o njezinu Utrechtskom biskupstvu. Kod samih izvora iste Senne gradić Soignies izrastao je iz samostana koji je ondje podigao grof sv. Vincentije, zvani Madalgarije; on se odrekao svijeta po poticaju životvornog propovijedanja sv. Amanda, te je prema spasonosnom nauku blaženoga biskupa... postao dionikom dragovoljnog siromaštva, a hvalevrijednu svrhu svetosti okrunio je ishodom slavnoga dovršenja: o njemu ponovno niže pod brojem 34. opat Filip. Baldrik u 2. knjizi, poglavlje 46., naziva ga Sungeias; u podjeli Lotarova kraljevstva zove se samostan Sumniacum: o njemu i njegovu utemeljitelju sv. Vincentiju bit će prilike pomnije raspravljati uz njegov Vita 14. srpnja.

39 Osim toga, isti Filip za susjede samostanu sv. Amanda u Elnonu određuje Nervijce, koje je gore navedeni tumač shvatio kao stanovnike Hainauta, čija se pokrajina u podjeli kraljevstva kako Ludovika Pobožnog tako i Lotara naziva Ainau i Hanoium, odvojena od upravo opisanoga Brabanta rijekom Haine, ili Hagne, kako je zove Fulbert u Vita S. Autberti 13. prosinca, iznad koje kaže da je sv. Ghislain podigao samostan, a posvetili su ga sv. Autbert i blaženi te štovani Božji štovatelj Amand, uz veliko klicanje okupljenoga puka na hvalu Gospodnju i u čast apostola Petra i Pavla. To izvješćuju i Baldrik u 1. knjizi, poglavlje 18., car Oton I. u Notitia Belgica kod Miraeusa, poglavlje 62., i niže Filip pod brojem 34., koji ponovno pod brojem 34. govori o drugom dolasku sv. Amanda u samostan sv. Ghislaina. Gradić smješten uz taj samostan po starom zakonu i pravu priznaje opata ovoga mjesta za crkvenoga i svjetovnoga gospodara.

40 Na drugoj milji od Saint-Ghislaina nalazi se Mons u Hainautu, glavni grad cijele grofovije; stari su ga nazivali Castrilocus, i u njemu se nalazi ugledan samostan plemenitih kanonica, koji je osnovala sv. Valdetruda, supruga spomenutoga sv. Vincentija, koja je ondje uzela odjeću svetoga vela, na vlastitim imanjima i miraznim dobrima u čast sv. Marije: kao što uz ostale prenosi Baldrik u 2. knjizi, poglavlje 39. A sv. Vincentije je, kako svjedoči opat Filip, o vlastitu trošku osnovao samostan u Hautmontu, kamo je sv. Aldegunda, sestra sv. Valdetrude, kada je čula (riječi su Hukbaldove u njezinu Vita, poglavlje 4.) da su stigli biskupi sv. Amand i štovani Aut-

bert, pohitala ondje i bacila se ničice pred njihove noge... Tada je blaženi Amand tako učvrstio umorne grudi djevojke da nije samo odbacila sam svijet, nego je postala spremna podnijeti i mučeništvo. Odvedena od svetih biskupa u neko molitvište istoga samostana, posvećeno u čast i na štovanje sv. Vedasta, od njih dostojno posvećena svećeničkim blagoslovom i zaručena sa svojim Zaručnikom Gospodinom Isusom Kristom, primila je veo i odjeću svetoga redovništva, dok je Duh Sveti u liku golubice stavljao veo na glavu preblažene Djevice: što je ona pripisivala zasluzi blaženih Kristovih svećenika i Bogu iskazala nebrojena zahvaljivanja... obilna je dobra po savjetu blaženih biskupa sv. Amanda i Autberta razdijelila Kristovim siromasima. Taj samostan u Hautmontu, u kojem i danas žive benediktinski redovnici, udaljen je jednu milju od gradića Maubeugea, također smještenoga na Sambri, a svoje početke duguje samostanu uglednih kanonica, kojemu se po savjetu blaženoga biskupa Amanda, kako nastavlja isti Hukbald, posvetila sv. Adelgunda zajedno s dvjema kćerima svoje sestre, blažene Valdetrude. Jedna se od njih zvala Madalberta, a druga Aldetruda. Prva se slavi 7. rujna, druga 25. veljače, a majka obiju Valdetruda 9. travnja: svima je u postizanju uzvišenoga stupnja pobožnosti i ostalih kreposti pomogao sv. Amand.

41 Naposljetku, sv. Humbert postao je nerazdvojni pratilac na rimskom putovanju, kada je sv. Amand treći put pohodio pragove svetih apostola, i utemeljitelj samostana u Maroillesu u istom kraju Nervijaca, jedva udaljenom drugu milju od gradića Landreciesa. O međusobnom pohodu, i o sv. Amandu koji svraća u kuću blaženoga Humberta radi gostoprimstva, te o tome kako ovaj nakon svoga drugog povratka iz grada silazi u Elnon k Božjem čovjeku Amandu, govori niže Filip pod brojem 63., tako da se čini da je sv. Amand Humbertu bio začetnik i savjetnik za podizanje toga samostana. O njemu ćemo govoriti 25. ožujka.

42 Osim toga, u istoj su oblasti tada podignuta četiri samostana, ako ne pomoću ili savjetom sv. Amanda, a ono svakako po njegovu primjeru. Za utemeljitelja priznaju sv. Landelina, kojega je biskup Autbert, prisni prijatelj sv. Amanda, od opakoga razbojnika obratio na Krista. To su pak samostani Lobbes, Aulne, Wasmes i Crespin, o kojima ćemo govoriti 15. lipnja uz Vita S. Landelini. I to o staroj Kambreškoj biskupiji koju je obradio sv. Amand, široko rasprostrtoj po Nervijcima i štićenicima Nervijaca (koje je Julije Cezar nazvao Centronima, Grudijima, Levacima, Pleumozijima i Kordunima, a pod imenom Nervijaca obuhvaćaju ih Tacit i drugi) koje su po sv. Amandu gotovo nazivali Brabancima, a sada se nalaze dijelom pod Hainautom, dijelom pod Flandrijom, a dijelom još pod Brabantom. I kambreška i atreška biskupija imale su iste biskupe. U njoj su Autbert i njegov nasljednik sv. Vindician podigli čuveni samostan sv. Vedasta, kao što smo gore rekli ovoga dana. Što je njima pružio sv. Amand od pomoći, nije jasno zbog šutnje starih pisaca. Svakako je prednjačio sjajnim revnovanjem i primjerom. Od Arrasa je udaljena milju i pol prema brdu sv. Eligija Maroeuil, stara opatija regularnih kanonika, koju je oko godine 849. podigao Fulbert, biskup Kambreške i Atreške biskupije, a kralj Lotar je u ispravi izdanoj godine 977. naziva samostanom sv. Amanda i sv. Bertilije, kao što je rečeno u Appendix uz njezin Vita 3. siječnja, gdje se i u Historia miraculorum, poglavlje 1., crkva naziva posvećenom sv. Amandu, a u Historia Translationis spominje se Dvor blaženoga Amanda kod Maroeuila.


§ VII. Utrechtsko biskupstvo sv. Amanda. Katedra obranjena za Utrecht.

Ono što sam prije nekoliko godina pripravio o Utrechtskom biskupstvu,

A Utrechtskom, što treba objaviti u ovom i sljedećem paragrafu, nedavno je u posebnoj Diatriba zasebno tiskano, po nagovoru i na poticaj nekih uglednih ljudi: kako bi se, budući da golemu težinu našega djela ni mi ne možemo tako brzo dotjerati niti tiskari otisnuti onako brzo koliko i oni i mi želimo, suprotstavilo nekim novijim piscima koji su se usudili ustvrditi da u Utrechtu nikada nije bilo biskupske katedre i da nikada nije bilo pravih utrechtskih biskupa. Protiv te Diatriba ubrzo je izišao neki mršav i beznačajan spis pod ovim naslovom: Veritatis et Ecclesiæ Tongrensis breves vindiciæ. U čijem zaključku pisac, koji se nije usudio ili svakako nije htio otkriti svoje ime, izriče ovu tvrdnju: Odsad će biti dopušteno da se njihovi biskupi od stanovnika Utrechta nazivaju Utrechćanima, samo ako pod tim imenom razumiju prebivalište, a ne Sjedište ili glavu naroda i biskupije. Da to pobijemo, ponavljamo svjedočanstva starih pisaca, ozbiljnih, cjelovitih, nepokvarenih, od kojih nijedan nije iz Utrechta: kojima je ipak nekoć bilo dopušteno iznijeti Istinu koju istražujemo, te one biskupe o kojima je riječ nazvati Utrechćanima, a za većinu reći da su ih izabrali kler i građani Utrechta; bilo im je dopušteno nazvati Utrecht gradom biskupskoga Sjedišta, vlastitim gradom biskupa, i tome gradu, kako su uistinu razumjeli, pripisati Sjedište, Katedru, Biskupsko prijestolje, Biskupiju, Pontifikat, Pokrajinu, Crkvu, biskupsko dostojanstvo: tako da ne vidim kojim bi izrazom riječi jasnije mogli izreći ono što mi tvrdimo, niti što bi drugo ovdje mogao razumjeti protivnik, osim ako želi kovati nova značenja latinskih riječi.

B

44 Počeli smo potvrdu svoga mišljenja u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 3., od sv. Servacija, prije tongrenskoga, a zatim prvoga utrechtskoga biskupa. Njegov Vita i čudesa učinjena poslije smrti prvi je ukratko dotaknuo sv. Grgur iz Toursa, koji je živio prije tisuću i šezdeset godina, suvremenik sv. Grgura Velikoga. On u 2. knjizi Historia Francorum, poglavlje 3., kada pripovijeda ono što je učinio sv. Servacije prije nego što je ostavio Tongeren i preselio u Utrecht, počinje ovako: U to je vrijeme u gradu Tongerenu bio biskup Servacije iznimne svetosti itd. Ondje pak gdje u 72. poglavlju knjige De Gloria confessorum pripovijeda o čudesima učinjenima kod njegova groba, govori ovako: A Servacije se spominje kao utrechtski biskup u vrijeme Huna, kada su provaljivali da opustoše Galiju; a za njega se prenosi i da je pokopan uz sam nasip javnoga mosta, oko čijega groba, premda bi se snijeg otopio, mramor koji je bio položen odozgo nikada nije vlažio. To je upravo taj oblik i način govora za koji smo pokazali da su ga poštovali i drugi kada, govoreći o biskupijama prenesenima iz jednoga grada u drugi, biskupima daju naslov kasnijega grada. Za toga biskupa, čuvena po tolikoj starini, plemenitosti roda, svetosti života te znanju božanskih i ljudskih stvari, protivnik ovdje priznaje da griješi; to je, dakle, osobito poštovanje prema piscu tolikoga autoriteta. Što će onda naposljetku biti sigurno o prvim djelima Franaka, kada su većinu toga ostali pisci preuzeli samo od njega? Ali da ovdje ne duljim, budući da je u Diatriba dokazano za svakoga pojedinačno da su utrechtske biskupe uistinu takvima smatrali suvremenici ili inače vrlo stari pisci, ovdje ću odabrati samo dvojicu iz cijeloga njihova broja pastira: sv. Amanda, povodom čijega je Sjedišta nastala ova rasprava, i sv. Lamberta, rodom također iz Utrechta, te glavnoga zaštitnika Liješke crkve i cijele biskupije. Pokazat ću pak da, ili ako se iščupaju i izbrišu stari spomenici, po volji protivnika ne može se ništa znati o njima, ili, ako se ti isti spomenici učvrste, oni su uistinu bili utrechtski biskupi i da je biskupsko sjedište ili katedra bila u Utrechtu.

45 Baudemund, učenik sv. Amanda i od njega postavljen za opata u Gentu (sv. Petra), o smrti sv. Ivana Agne i o tome da je umjesto njega postavljen sv. Amand, piše ovako: Biskup Utrechćana preselio se k Kristu. Kralj je predložio Amanda da upravlja Crkvom Utrechćana. Akvitanski pisac iz rukopisa Andréa Duchesnea kaže: Dogodilo se, kaže, da je umro biskup Utrechćana. Tada je Božji čovjek Amand, prisiljen od kralja, naređenjem svećenika i izabran od naroda, preuzeo upravljanje Crkvom Utrechćana. Pjesnik Milo u 3. knjizi pod ovim naslovom, Ubi Sanctus Ecclesiam Trejectensium ad regendum suscepit, ovako je opjevao prije godine Kristove 860.:

Anđeo je uzdigao onkraj zvijezda uzvišenoga neba biskupa čije je Sjedište imao Utrecht. Kada je kralj to doznao, pozvao je svetoga Amanda: vodeći sa sobom veoma brojna mnoštva biskupa, pridružuje počasti na svečanosti tako velikoga pastira. U međuvremenu svetac se uzvišen u svetoj tvrđavi vodi i privlači te se smješta u već spomenuto Sjedište.

Slično imaju Hariger, opat Lobbesa, i Filip od Milostinje, opat Bonne-Espérancea, u Acta S. Amandi. Istoga poštovanoga čovjeka Amanda biskupom grada Utrechta nazivaju monah sv. Denisa u Gesta Dagoberti Regis, poglavlje 24., i Aimoin u 4. knjizi Historia Francorum, poglavlje 20. Istoga su Amanda biskupom Utrechćana nazvali Hukbald, monah iz Elnona, u Vita S. Aldegundis 30. siječnja, poglavlje 1., Stjepan, opat liješkoga samostana sv. Jakova, u Vita S. Modoaldi Episcopi Trevirensis 12. svibnja, Rainer u Vita S. Gisleni Abbatis 9. listopada i drugi. Svi rukopisni i tiskani primjerci Usuarda kod 6. veljače povezuju sv. Vedasta i sv. Amanda, od kojih je prvi upravljao Crkvom Arrasa, a potonji pak Crkvom Utrechćana. Riječi Usuarda dosad zadržava u Martirologiju Rimska crkva, ali ga čini biskupom Arrasa, koji je kod Usuarda biskup Arrasa (po starom nazivu), promijenivši jednu riječ radi jasnoće, dok je zadržano ono čime se učvršćuje drevni crkveni autoritet. Same riječi Rimskoga martirologija glase ovako: Istoga dana svetih biskupa Vedasta i Amanda, kojih je život i smrt bila slavna po mnogim čudesima, od kojih je prvi upravljao Crkvom Arrasa, a drugi pak Crkvom Utrechćana. Isto se čita u rukopisnim primjercima Adona u samostanima sv. Lovre u Liègeu i u Lobbesu, te u starom martirologiju samostana u Elnonu, gdje je Amand pokopan.

46 Bartolomej Fisen u 3. knjizi Historia Leodiensis i u Flores Ecclesiæ Leodiensis 6. veljače u Vita S. Amandi brižljivo izbjegava ime grada Utrechta; ne spominje ga ni u samome naslovu, nego svugdje zamjenjuje s Tongerenom, navodeći čak i one pisce koji ne spominju Tongeren. Ali neka se navede tko je u punih četiri stoljeća od smrti sv. Amanda pisao drukčije nego da je utrechtski biskup. Sam Notger, liješki biskup, zaređen godine 971., preminuo 1008., ovako govori u Vita S. Remacli, nasljednika sv. Amanda: Slavni je kralj dao da se sv. Amand uzvisi na Katedri Utrechćana; ili kako je izdao Surije: da se postavi na Utrechtskoj katedri, a u Vita S. Landoaldi dao je da predsjeda Katedri Utrechćana. Notgerov pisac jest Hariger, čije su riječi u Vita S. Remacli, poglavlje 49. Gesta Episcoporum Tungrensium et Trajectensium, ove: Kada je dakle blaženi Ivan napuštao tijelo, blaženi mu je Amand naslijedio u Utrechtskom pontifikatu. Evo svjedočanstava ozbiljnih, cjelovitih i tako starih pisaca, od kojih nijedan (koliko se zna) nije živio u Utrechtu. Oni pak ne nazivaju sv. Amanda utrechtskim biskupom samo zbog samoga prebivanja u tome gradu, nego jasno izjavljuju da je on bio uzvišen i postavljen na Utrechtskoj katedri i smješten u spomenuto Sjedište, da je naslijedio u Utrechtskom pontifikatu, da je predsjedao Katedri Utrechćana i da je Utrecht imao Sjedište biskupa. Napokon, da je sv. Amand upravljao Crkvom Utrechćana, nakon Baudemunda, Mila, Usuarda i drugih potvrđuje Rimska crkva, koju branim: zbog kojih bi se razloga drugi udaljivali od njezina shvaćanja, neka sami vide.

47 Dolazim do sv. Lamberta, biskupa Utrechćana i nebeskoga zaštitnika grada i pokrajine Liègea. Njegov je Vita prvi napisao Gozchalk, đakon Liješke crkve, po nalogu biskupa Agilfrida, zaređenoga godine 761., i tvrdi da je njegov prethodnik, vrhovni biskup Teodard, predsjedao Biskupskom katedrom grada Utrechta. Pošto je on ubijen, sv. Lambert je zajedničkom odlukom svega puka u Duhu Svetomu, i ujedno kraljevskom zapoviješću, uz Gospodnju naklonost, postavljen da predsjeda Utrechtskoj crkvi. Ali kada je sv. Lambert svrgnut s Biskupskoga sjedišta, postavili su na njegovu Katedru Faramunda, koji je nakon sedam godina svrgnut i odbačen s Biskupskoga sjedišta i iz Utrechtske pokrajine, a sv. Lambert je s velikom čašću pozvan natrag na svoje Sjedište i vratio se u svoj Grad. Njegovo se tijelo nakon smrti prenosi u Utrecht, koji je kao grad biskupskoga Sjedišta tražio da se on kod njega pokopa po dužnosti; a njega je utrechtski puk oplakivao kao dobroga pastira. To kaže Gozchalk, koji je živio u istom stoljeću u kojem je pao sveti mučenik Lambert, možda čak i rođen prije njegova ubojstva. Ako pak Gozchalku, jer se naziva samo đakonom iz Liègea, manjka kakav autoritet, potvrdit će ga i poduprijeti Stjepan, srodnik po krvnom srodstvu Karla Jednostavnoga, kralja Franaka (kao što se pokazuje u njegovoj ispravi u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 8.), liješki biskup, zaređen oko godine 903., preminuo godine 920., ujedno pisac Vita S. Lamberti, iz kojega ovo sažeto izdvajam: Sv. Lamberta je podjednako okupljeni puk Utrechćana, dok je prednjačila milost Duha Svetoga, izabrao da postane biskup i uskliknuo da naslijedi na mjestu učitelja sv. Teodarda: Neka naš Lambert postane biskup, Lamberte, bit ćeš naš biskup. Tako je, posvećen blagoslovom biskupa, uveden u službu Utrechtske crkve kao biskup, uzvišen na Biskupskom prijestolju i smatra se uzvišenim pastirom Utrechtske crkve. Ali kada je sv. Lambert bio izbačen s Biskupske katedre, govornicu Utrechtske crkve provalio je razbojnik Faramund. Zatim je nesretni osvajač Utrechtske crkve izbačen s Biskupske katedre i istjeran iz iste Pokrajine. Odatle se preblaženi ispovjedalac Lambert vratio na svoje Sjedište, primio svoje stado i dolično je ponovno postavljen na Katedri Utrechćana. To kaže liješki biskup Stjepan.

48 Treći Vita S. Lamberti napisao je Reiner, monah kod sv. Lovre: iz njega izabirem ovo: Sv. Amand, biskup Utrechćana, sv. Remakl preuzeo je Katedru Crkve Utrechćana. Sv. Teodard postavljen je kao biskup Utrechćana. Sv. Lambert treba biti postavljen kao biskup Crkve Utrechćana, dostojniji od ostalih u Utrechtskom biskupstvu. Faramund se promiče na Utrechtsko biskupstvo protiv prava i božanskoga zakona: naposljetku se izbacuje ne samo iz Utrechtske crkve, nego i iz cijele Pokrajine. Lambert, štoviše otac Utrechćana, vraća se ovcama kao pastir i dolično se ponovno postavlja na Katedri Utrechćana. Anzelmo, liješki kanonik, nakon Harigera započinje svoju povijest od sv. Teodarda i prenosi ovo: Blaženi Teodard nasljeđuje na Utrechtskom sjedištu: njemu naš zaštitnik Lambert iz najplemenitijega roda Utrechćana, kada je bio izbačen s Katedralnoga sjedišta, pobožnost sinova Utrechtske crkve, prisjećajući se gubitka pastira, vraća Lamberta na Sjedište biskupije i ponovno ga uzdiže na Biskupskoj katedri. Naposljetku je sv. Lamberta naslijedio Hubert. On je s kostima blaženoga Lamberta prenio u Liège Sjedište biskupije, koje se dotad nalazilo u Utrechtu. To kaže on. Slično prenosi u dodacima Anzelmu

Egidije iz Liègea, monah Zlatne doline: Blaženi Teodard, kaže, naslijedio je na Utrechtskom sjedištu: njemu štovani zaštitnik Lambert, kojega sinovi Utrechtske crkve vraćaju na Sjedište biskupije. Štovani biskup Hubert časno biva primljen od klera i puka Utrechta i ustoličen na Biskupskoj katedri. On je taj koji je iz gradića Utrechta prenio u Liège Sjedište biskupije. To ondje, što se opširnije pripovijeda u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 7. Evo najjasnijih svjedočanstava ne stanovnika Utrechta, nego petorice Ližana, ljudi starih, ozbiljnih, nepokvarenih. Protiv njih ipak pisac Vindiciæ traži da mu se da iznimka: ako te biskupe nazivaju Utrechćanima drukčije nego da se pod tim imenom razumije prebivalište, a ne Sjedište ili glava naroda i biskupije. Što, dakle, znače oni toliko puta ponavljani izrazi kod onih koji su namjerno obrađivali djela biskupa: Utrecht Grad biskupskoga Sjedišta, vlastiti Grad, vlastito Sjedište biskupa, u Utrechtu Biskupska katedra, Biskupska katedra, Katedralno sjedište, Biskupsko sjedište, Sjedište biskupije, Biskupsko prijestolje, Utrechtsko biskupstvo, Utrechtska pokrajina, biskupi Utrechćana, biskupi Crkve Utrechćana, biskupi Crkve Utrechta, pastiri i oci Utrechćana, biskupi izabrani od Utrechćana? Neka se iznesu oni koji prenose ovome suprotno, ili to niječu, ili su se svakako služili nazivom prebivališta, svratišta ili doma.

49 Suprotstavlja se Vindex u 2. paragrafu: Suprotno mišljenje zastupaju kod nas, to jest Ližani, svi koji ljube starinu i istinu. Za njega je pisao Chapeauville, nedavno kanonik i namjesnik u Liègeu, a slijedili su ga razni. Tako ondje. Chapeauville štuje starinu i prenosi je čistu i netaknutu. Kad bi ga barem slijedili i drugi! Neka se pogleda sedma stranica Flores Ecclesiæ Leodiensis, gdje se navode liješki pisci Vita S. Lamberti koje smo pohvalili: Gozchalk, Stjepan, Reiner, Anzelmo, Egidije, čije sam riječi iznio iz Chapeauvillea: ali posve drukčije stvari zamijenio je onaj sastavljač cvjetnjaka. Chapeauville je objavio naslov pronađen u rukopisnim kodeksima: Gesta Pontificum Tungrensium, Trajectensium et Leodiensium: oni koji su ga slijedili izbrisali su naziv Utrechćana.

50 Druge pisce toga mišljenja iznio sam u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 2., koji nisu htjeli sa svojim starim biskupima i drugim najpobožnijim i najcjelovitijim ljudima iz Liègea priznati sv. Lambertu čast koju su mu kroz devet stotina godina pripisivali stari spomenici. Ali što će suprotstaviti Rimskom martirologiju? U njemu se iznosi ova slavna pohvala, kojom se potvrđuju stari pisci koje smo naveli, 17. rujna: Kod Liègea blaženoga Lamberta, utrechtskoga biskupa, koji je, kada je revnošću vjere ukorio kraljevski dom, nevin ubijen od krivaca, ušao u dvor nebeskoga kraljevstva da živi zauvijek. Dotad podnevno svjetlo sja tako široko i čisto da svi koji ljube starinu i istinu, čak i među Ližanima, ne mogu ne prigrliti ne to mišljenje, nego jasan dokaz istine, osim ako radije ne žele priznati da se o sv. Lambertu ništa ne zna, jer su, kako sam rekao, izbrisani i iščupani stari spomenici.

31 Ali naš je, kaže protivnik u 8. paragrafu, jedini i konačni razlog za obranu istine taj što su u saborima i od vrhovnih svećenika naši biskupi nazivani tongrenskima. Ovdje raspravljamo o 21 svetom utrechtskom biskupu, od kojih je prvi sv. Servacije, a posljednji sv. Hubert: o čijemu Sjedištu se ne navodi nijedan papa koji bi odredio išta drukčije nego mi. O imenu Tongerena koje se rabilo nakon što je biskupska katedra prenesena iz Utrechta u Liège raspravljali smo u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 8., i pokazali smo da Stjepan, najtočniji pisac, kod kojega se sv. Teodard i sv. Lambert nazivaju utrechtskim biskupima, a Sjedište, Katedra i Biskupsko prijestolje pripisuje gradu Utrechtu, u posvetnom pismu piše da je ponizni biskup Tongerena, ponovno uzevši ime Tongerena umjesto lješkoga, a ne pak utrechtskoga. Neka, dakle, lješki biskupi budu od vrhovnih svećenika sve do godine 921. nazivani tongrenskim biskupima, kao što i sam Stjepan piše da je tongrenski biskup: ništa odatle ne proizlazi protiv 21 utrechtskih biskupa, za koje Crkva u sv. Amandu i sv. Lambertu priznaje da su postojali kao utrechtski biskupi i da su upravljali Crkvom Utrechćana.

52 Ali u IX. paragrafu stavlja se ovaj naslov: U saborima, što je konačan autoritet, nazvani tongrenskima. Neka se iznesu odluke sabora, kanoni ili druge odredbe, i stavit će se kraj sporu. O sv. Servaciju, kaže, da se sam nazvao tongrenskim, ne može se sumnjati iz Sardijskoga i Riminijskoga sabora te Agripinske sinode, u kojima se jedino čita njegovo ime. Ali s kakvom se vjerodostojnošću to tako utuvljuje? Ti su sabori održani dvadeset ili trideset godina prije nego što su Huni provalili u Rimsko carstvo, zbog čije je okrutnosti po nebeskoj opomeni sv. Servacije prenio biskupsko sjedište iz Tongerena u Utrecht: kako je, dakle, mogao na tim saborima pisati da je utrechtski? Nastavlja Vindex: Od sv. Servacija sve do sv. Domicijana u sinodama se ne čitaju imena naših biskupa, i stoga odatle ne možemo ništa utvrditi. Osim ako možda, dodaje, iznesemo Epistola Divi Remigii, uvrštenu u prvi svezak Concilia Galliæ pod godinom 534. i upućenu biskupu Falkonu od Tongerena. Ali naslov toga pisma jest: Domino vere sancto et in Christo beatissimo fratri Falconi Episcopo Remigius Episcopus, bez dodana imena biskupstva, i stoga odatle ni na jednu stranu ne proizlazi ništa. Pogrešno, dakle, protivnik umjesto naslova pisma iznosi natpis sažetka koji je dodao prepisivač, kao što se tim riječima služi primjenjujući ih na sebe u 10. paragrafu. Ali se u tim natpisima ne zadržavamo.

Domicijan je potpisao prema Notitia antiqua Provinciarum ac Civitatum Galliæ, njima osobito poznatoj, kojoj je ipak dodao ime Utrechtskoga sjedišta, koje je tada držao i pod kojim su Tongri nedavno bili razoreni. Dakle, Utrecht, a ne Atuatuka, jest glavno mjesto Tongrenske crkve navedeno u tim saborima. Ali se suprotstavlja da se može reći kako su te riječi, Quod est Trajectum, umetak nekoga interpolatora. To je posljednje utočište protivnika, naime da iščupa i uništi ono što je dosad dobro usađeno i izgrađeno. Zašto radije ne bi rekao da su prepisivači te riječi, Quod est Trajectum (budući da su vidjeli da slične nisu dodane drugim biskupima u Aurelianense, jer nije ni bilo potrebno), izbrisali kao suvišne? To su, naime, lakše mogli učiniti gluplji prepisivači nego da ih tako prikladno dodaju. I to je prešutio, s kakvom vjerodostojnošću? Neka, dakle, prizna da stvar o sv. Domicijanu nije jasna, štoviše da se protivi njegovu mišljenju.

§ VIII. Široko rasprostrto Utrechtsko biskupstvo: samostani u njemu podignuti i druga slavna djela sv. Amanda.

Diatriba o Utrechtskom biskupstvu koju smo tiskali podijelili smo u tri knjige: prvi od njih pokazuje samo tijelo biskupije, to jest narode koji mu pripadaju i koji su mu podložni. Počinjemo od samoga razlikovanja Utrechtskoga sjedišta, jer su neki ovo i Utrechtsko kod staroga korita Rajne smatrali jednim te istim. U poglavlju II. navode se stari narodi Eburoni, Sunici, Kondruzi, Pemani, Segni, Kerezi u Utrechtskom biskupstvu, susjedni Kölnskom, Treverskom i Reimskom biskupstvu, kao što su u poglavlju III. Aduatuci, Tongri, Betazijci, Teksandri, susjedni staroj Kambreškoj biskupiji. O njima zbog želje za sažetošću ovdje ništa ne ponavljam, zadovoljan što sam znatiželjnom čitatelju i ljubitelju belgijske starine naznačio da sam to ondje istražio te ispravio Filipa Cluverija i druge geografe našega doba.

55 U poglavlju IV. iznio sam Masake, Masegavce ili Maselande uz rijeku Meuse, koju susjedi zovu Maas, i dokazao da je njihovo glavno mjesto bio Utrecht: iz toga glavnoga grada Masaka, ili u okrugu Mosegavije, izvan područja Tongerena, kada je sv. Hubert prenio biskupsko sjedište u Liège, ponovno je uzeto ime Tongerena, koje utrechtski biskupi nisu rabili tristo i više godina. Jer, kako svjedoči Gozchalk iz Liègea, suvremenik, Liège je bio selo nevelikoga glasa; stoga se činilo manje časnim nadjenuti biskupiji ime po njemu. Svidjelo se, dakle, da se od područja Tongerena, u kojem je Liège, i susjednoga grada istoga kraja, u kojem je nekoć bilo biskupsko sjedište, ponovno zatraži biskupsko ime, ponajviše zato što je, ako istinito pripovijeda sastavljač cvjetnjaka iz Liègea, Liège bio imanje Tongrenske crkve. Da, dakle, nasljednicima povratak na prijašnje Utrechtsko sjedište ne bi bio tako lak, napušten je naziv toga Sjedišta, jer je taj grad bio izvan Tongerena na području Masaka, ili Masegavije ili Maselandije. Drugima su se ta imena činila zastarjelima, a ona su kraljevska i carska. Da je Utrecht bio u grofoviji ili kraju Maselandije, potvrđuju u svojim ispravama kralj Arnulf, poslije car, njegov sin kralj Zwentibold, Karlo Jednostavni, kralj Franaka. Te isprave iznose Miraeus u Notitia Ecclesiarum Belgii, poglavlje 44., 46. i 49., te Kristofor Brower u 9. knjizi Annales Trevirenses, kao što smo opširnije rekli u spomenutom 4. poglavlju naše Diatriba. U podjeli Lotarova kraljevstva između Ludovika, kralja Germanije, i Karla Ćelavog, kralja Franaka, cijelo je to područje Masaka podijeljeno u dvije grofovije, gornji i donji Maasau, ili Masegau.

56 Einhard, kancelar cara Karla Velikoga, muž izniman u znanju, učenosti i kreposti, u 4. knjizi Historia translationis SS. Marcellini et Petri, poglavlje 8., kod Surija 2. lipnja, prenosi da je Gangelt, pučki Gangelt, gradić u pokrajini Jülich, udaljen nekoliko leuga od Meuse, kraljevsko imanje u kraju Mosanus. U vrijeme kada su cvjetali utrechtski biskupi sv. Lambert i Hubert, Austrazijom je upravljao Pipin Herstalski, otac Karla Martela, o kojem Brower u 7. knjizi Annales Trevirenses, stranica 435., ima ovo: Pregledali smo staru ispravu kojom sam Pipin u dvorcu Bagoloso, dok je već tada vladao Dagobert, ležeći u bolesti daruje sv. Willibrordu imanje Suvestra, za koje sam potvrđuje da je smješteno uz istoimeni potok u kraju Mosariorum, te određuje da bude pod skrbništvom unuka, sinova Grimoalda i Droga. Naposljetku, budući da zbog težine bolesti nije mogao sam potpisati, daje nalog supruzi Plektrudi da ona potvrdi darovnicu svojim potpisom. To potvrđuje Teofrid u Vita S. Willibrordi ovako: Isti velikodušni vladar pod sastavljenim vlastoručnim pismom u IV. godini kralja Dagoberta, 2. ožujka, predao je onomu Willibrordu imanje smješteno u kraju Mosariorum i nazvano po rijeci koja tuda protječe Suestra, te pribavljeno pronicljivim nastojanjem izvrsne Blittrude uz novčane izdatke od slobodnih ljudi. Suestra, ili Echt, ugledan je samostan plemenitih djevica s pridruženim gradićem, udaljen oko tri tisuće koraka od Meuse, gotovo nasuprot gradiću Maaseiku, između Utrechta i Roermonda. Ni nedaleko od Echta nalazi se ranije spomenuti Gangelt. Naposljetku, pokazao sam u 1. knjizi Diatriba, poglavlje 3., da Tacit u 4. knjizi Historiae te iste naziva Masaci i povezuje sa susjednim narodima Sunicima, Tongrima, Betazijcima i Kaninefatima: što ovdje nije potrebno ponavljati. Glavno je, dakle, mjesto naroda Masaci, Mosarii, Mosani ili Maselandi bio Utrecht, koji je najvećim gradom cijele pokrajine nazvao Egidije iz Liègea; a da su ondje i kraljevi običavali boraviti, zaključujemo iz isprave kralja Hilderika kojom potvrđuje darovnice samostanima Stavelot i Malmedy. Dano, to jest, kada je učinio mjesec rujan, šesti dan, u osmoj godini kraljevanja gospodina kralja Hilderika, sretno u Utrechtu. Ta je godina bila Kristova 672., kada je sv. Teodard, biskup Utrechtske crkve, dobio nalog da zajedno s Hodom Domestikom i kraljevskim šumarima odredi međe mjesta darovanih samostanima: nije, dakle, ubijen godine 665., kako prenose Bucherius, Fisen i drugi, čije mišljenje pisac Vindiciæ Ecclesiæ Tungrensis naziva općom kronologijom i utvrđuje da ga slijede Belgijci i Franci. Ali kao što ovi očito griješe u vremenu Sjedišta tih biskupa, tako to isto prisiljava zaključiti da su mogli pogriješiti u određivanju grada Sjedišta. O kronologiji ćemo govoriti niže.

57 Koliko se sv. Amand trudio oko obrađivanja toga Utrechtskoga biskupstva, ovdje ukratko istražujemo. Među uglednijim obiteljima koje je čvršćom vezom potaknute na krepost povezao s Kristom, prvom se može smatrati obitelj sv. Bava, najbogatijega kneza kod Hesbayeovaca, čija su majka i kći, za koje se kaže da su imale isto ime Adeltruda, i sestra Adila smatrane ženama vrijednim divljenja po svetosti. Druga je bila i sama najplemenitija obitelj blaženoga vojvode Pipina, koji je kod Austrazijaca bio majordom na dvoru Dagoberta I. i njegova sina sv. Sigeberta. Njegova supruga sv. Ita, ili Iduberga, te kćeri sv. Gertruda i Bega časte se crkvenim štovanjem. Taj je Pipin podigao iz groba sveto tijelo djevice sv. Hermelinde i osnovao samostan svetih djevica u Meldertu u kotaru Kumptich blizu grada Tienena, obogativši to mjesto mnogim imanjima. Tim su djevicama radi božanske žrtve pridruženi svećenici iz samostana sv. Bava, koji se nalazio na susjednome brdu, njemački Calfmont. Ali nijedan samostan sada ne postoji, kako prenesenim riječima piše Molanus u Natales Sanctorum Belgii 29. listopada. A da su ondje po savjetu i poticaju sv. Amanda podigli te samostane sv. Bavo i Pipin, jedva je dopušteno sumnjati.

58 Sv. Gertruda, kako se čita u njezinu Vita 17. ožujka, pošto je otac Pipin uklonjen iz ljudskoga života, prianjajući uz trag majke koja je ostajala u udovištvu, dok je službenica Božja svakodnevno napredovala u raznovrsnim prirastima svetosti, a njezina štovana majka u duhu prevrtala najveće brige kako bi zamisli privela ostvarenju, dogodilo se da je u njezinu kuću došao štovani biskup Amand, koji se tada u Božjim stvarima smatrao Velikim. Tada je štovana Ita usrdno zamolila da joj on stavi sveti veo i posveti samostan od njezine kuće. Što se i dogodilo. Jer ne samo sebe, nego i sve što je mogla imati, najradije je posvetila Gospodinu. To su bili počeci najčuvenijega samostana u Nivellesu, kojemu je nakon smrti majke sv. Iduberge kao opatica načelovala kći Gertruda, koju je ona nekoć ošišala, i svu težinu upravljanja preuzela samo na sebe. Ta ista preblažena Gertruda s velikim je štovanjem primila hodočasnike, biskupa sv. Foillana i Ultana, braću sv. Furseja, i za njih je na imanju svoje baštine podigla samostan Fosses-la-Ville iznad Namura, između rijeka Sambre i Meuse. Mučenik sv. Foillan slavi se 31. listopada, a sv. Ultan 1. svibnja. Tu opatiju u Fossesu dodjeljuje kraju i grofoviji Lomme te potvrđuje liješkom biskupu Stjepanu godine 907. kralj Ludovik, sin cara Arnulfa.

59 Car Oton Prvi u ispravi izdanoj godine 966., navedenoj u Notitia Ecclesiarum Belgii kod Miraeusa, poglavlje 62., potvrđuje redovnicama u Nivellesu baštinu sv. Gertrude, smještenu u kraju Teisterbant, na rijeci Struona, u mjestu koje se zove Bergom. Hilsunda, grofica od Strijen, supruga grofa Ansfrida, ali odvojena od njegova bračnoga kreveta, kada je on bio zaređen za utrechtskoga biskupa, utemeljujući samostan u Thornu, plemenitih djevica, blizu gore spomenutoga gradića Maaseika, u kojemu su ona i njezina kći Benedikta prigrlile redovnički život, za miraz je između ostaloga darovala crkvu u Stryjenu, koja je posvećena u čast Djevice Marije, Mons-littoris, gdje je preblažena Gertruda tjelesno boravila, i ima ćeliju koju je posvetio sv. Amand, kao što se navodi u ispravi označenoj godinom 992. kod istoga Miraeusa, poglavlje 73. Spomenuti Bergom, ili Mons-littoris, sada se zove Berga ili Mons-S. Gertrudis, i gradić je u pokrajini Holandiji, premda smješten na daljoj obali Brabanta, nedaleko od Brede, nekoć Utrechtske, a poslije Liješke, sada 's-Hertogenboschske biskupije. Ondje je preko tjesnaca Biesbosch otok, kojemu je glavno mjesto ranije naznačeni Stryen.

60 Druga kći Pipinova i Idubergina bila je sv. Bega, najprije udana za vojvodu Ansegisa, sina sv. Arnulfa, biskupa Metza (iz čijega su roda potekli Pipin Herstalski, Karlo Martel, Pipin Kratki, kralj Franaka, i car Karlo Veliki), a zatim, nakon smrti muža, udovica, uzevši svete djevice iz samostana svoje sestre sv. Gertrude u Nivellesu, osnovala je novi samostan na Meuseu ispod Namura, u Andenneu, koji se običava nazivati Ad-septem-ecclesias (toliko ih je, naime, ondje podigla i danas se vide). Kao što sve to uvećava slavni glas i čast svetih roditelja i sestre Gertrude, tako ne najmanji dio hvale pripada sv. Amandu, učitelju i magistru u božanskim stvarima te najsvetije obitelji.

61 Istoj je obitelji po krvi bila povezana djevica sv. Gudila, kao što se kaže u njezinu Vita 7. siječnja, poglavlje 1.: primila ju je na samome krštenju sveta Gertruda, njezina nećakinja, odrasla je kod njezinih nogu i natopila se solju božanskoga zakona i uljudbe. Štoviše, i sv. Farailda, čiji smo Vita dali 4. siječnja, uzeta sa svetoga krštenja od svoje rođakinje blažene Gertrude i poučena u uljudbi, od najmlađih je godina izvrsno njegovala pobožnost. Molanus i drugi smatraju je sestrom sv. Gudile. Gudilina sestra bila je svakako djevica i mučenica Rainelda, koja se slavi 16. srpnja. Njihovu majku sv. Amelbergu spomenuti je Pipin predao za ženu grofu Vitgeru, ali nakon što je rodila nekoliko djece, muž se pridružio redovnicima u Lobbesu, a ona, urešena svetim velom, sva se posvetila Bogu u Maubeugeu kod sv. Aldegunde, za koju smo gore rekli da ju je sv. Amand posvetio za Kristovu zaručnicu. O sv. Aleni u Briselskoj grofoviji, koja se smatrala učenicom sv. Amanda, već smo prije govorili.

62 Uz rijeku Sambru, na drugoj milji od grada Namura, isti je Amand podigao samostan i posvetio ga Bogu u čast sv. Petra apostola, gdje je u davnini postojala zajednica onih koji su živjeli pod redovničkim pravilom, na što upućuje ime mjesta Moustier, ili Monstier. Ondje se čuvaju u zbornoj crkvi u Moustieru moći sv. Fredeganda, ondje prenesene u vrijeme Normana iz samostana Quercolodora blizu Antwerpena, kojemu je on, kako smo gore rekli, bio na čelu kao opat. O tome Prijenosu govori se u vlastitim časoslovima 17. srpnja, za koji dan svjedoče Molanus u Natales SS. Belgii, Miraeus u Fasti Belgici i Fisen u Flores Ecclesiæ Leodiensis da je utemeljitelj toga samostana bio sv. Amand, što ponavlja i u 3. poglavlju Vita S. Amandi. Sada je to samostan sedamnaest plemenitih djevica kanonica i zbor od deset kanonika.

63 Među starijim barunstvima Brabanta jest Geel kod starih Teksandara, gradić s prilično prostranim područjem, gdje je jedna župna crkva doista skladna i posvećena sv. Amandu, a druga djevici i mučenici sv. Dimpni, koja se slavi 15. svibnja. Druga stara kapela sv. Amanda bila je u Utrechtu, sada unutar zidina kolegija Družbe Isusove. Mnogi samoga sv. Amanda čine začetnikom toga molitvišta. U području Jülicha blizu Dürena zaštitnik je sv. Amand crkve ili kapele u Girbertzrode, kao što proizlazi iz staroga misala toga mjesta obnovljenoga godine 1498.

§ IV. Slavenima naviješteno evanđelje po sv. Amandu u Koruškoj. Kod Wormsa i Strasbourga stari biskupi: neki nazvani AMANDI i sveci.

Slaveni su trinaeste godine Gotskoga rata, godine Kristove 546., i sljedećih godina, prešavši Dunav, između ostalih pokrajina zauzeli Korušku, dugo bez kralja: zatim, teško pritisnuti ropstvom od Huna, izabrali su za kralja Sama, rodom Franka, čijom su marljivošću ponovno zadobili slobodu. Taj je Samo bio rodom iz kraja Senonagus u starom Brabantu uz rijeku Senne (kako smo gore pretpostavili), izabran za kralja četrdesete godine Klotara II., kralja Franaka, godine Kristove 623., a vladao je trideset i pet godina, kao što smo iz Prokopija, Fredegara i drugih rekli uz Vita blaženoga Domicijana, vojvode Koruške, 5. veljače, 4. paragraf. Primivši vijest o tim Slavenima i njihovu kralju Samu, sv. Amand, poučen možda i pismima kraljevih krvnih srodnika, u istom kraju Senonagus već prije poučenih u kršćanskoj vjeri, krenuo je preko Rajne i Dunava, goreći željom da ili taj narod i njegova kralja dovede u kršćansku vjeru, ili postigne palmu mučeništva. Što je učinio isti svetac u ostaloj Germaniji, stari pisci potpuno šute. Noviji prenose da je upravljao biskupijama Worms i Strasbourg: ali bojimo se da su, zavedeni sličnošću imena, njemu pripisali ono što su slavnim djelima učinili drugi sveti biskupi, također nazvani Amandi.

63 Da je u gradu Vangiona, Wormsu, nekoć bilo biskupsko sjedište, očito je iz Agripinske sinode održane za Konstansa, sina Konstantina Velikoga, nakon konzulata Amandija i Albina, 12. ožujka, godine Kristove 346. Na toj je sinodi sudjelovao Viktor, biskup Vangiona, koji se, budući da se ostali, ako je tko možda bio prije njega, ne znaju, posvuda u katalozima piše kao prvi biskup Wormsa. II. Amand, koji je s nebrojenim mnoštvom građana pohitao u susret sv. Servaciju, tongrenskom biskupu, kada je ulazio u Worms; kao što u njegovu Vita 13. svibnja prenosi svećenik Jokund. Egidije u dodacima Harigeru o tongrenskim i utrechtskim biskupima, poglavlje 26., piše da je sv. Servacije, približavajući se Wormsu, veličanstveno primljen od blaženoga Amanda, biskupa grada. Što se gotovo istim riječima navodi i u drugim rukopisnim Acta sv. Servacija. Umro je sv. Servacije u Utrechtu, kamo je iz Tongerena prenio biskupsko sjedište, godine 384., nakon što je nekoliko godina ranije pohodio pragove apostola i tom prigodom došao u Worms. III. biskupom Vangiona smatra se Karlo. IV. Krotold. VIII. sv. Rupert, ili Rudpert, za kojega njegova stara Acta 27. ožujka prenose da je druge godine Hildeberta, kralja Austrazije, godine Kristove 577., bio biskup u Wormsu, ali, izbačen uz veliku nepravdu, postao je prvi biskup Salzburga. Da su imena ostalih četiriju sljedećih biskupa, koji su upravljali tom Crkvom, propala u tolikom progonu Huna, Gota, Vandala, Alemana i drugih neprijatelja kršćanske vjere, prenose Bruschius, Demochares, Cratepolius, Claude Robert i drugi pisci biskupskih kataloga.

66 X. biskupom smatra se sv. Amand, drugi toga imena, koji se, kako svjedoči Bruschius, toliko istaknuo pobožnošću i tolikim čudesima, kojima je Bog potvrdio kršćanski nauk, da su mu vijeće i puk grada Vangiona, iz zahvalnosti i pobožnosti, nakon smrti podigli hram, koji se i danas nalazi u predgrađu i zove se župa sv. Amanda. Na čelu Kambreške biskupije bio je sv. Amand šeste godine kraljevanja Dagoberta I. kod Austrazijaca, to jest godine Kristove 626. ili sljedeće, kada je 30. rujna kralj Dagobert po savjetu velikaša, majordoma Pipina, Arnulfa, biskupa Metza, i Kuniberta, nadbiskupa Kölna, darovao biskupiji Worms grad Ladenburg. Tu su darovnicu poslije odobrili Hilderik, kralj Austrazije, Pipin, kralj Franaka, i njegov sin Karlo Veliki, kao što se vidi iz njegove povelje potpisane tridesete godine njegova kraljevanja. Tu su povelju zatim potvrdili kralj Ludovik, car Oton, kralj Henrik, Rudolf, kralj Rimljana: te isprave navodi Marquard Freher u knjizi De Lupoduno, poslije nazvanom Ladenburg. Svjedoči i Bruschius uz sv. Amanda, X. biskupa Wormsa, da je izvorna isprava kralja Dagoberta u njegovo vrijeme još bila cjelovita u arhivu biskupa Wormsa. Bertram Limburg, nekoć rektor kolegija naše Družbe kod Vangiona, upitan od nas o svecima grada Wormsa, odgovorio je godine 1628. da se tijelo toga sv. Amanda II., biskupa Wormsa, čuva u katedralnoj crkvi, da u njegovu čast postoji župni hram podignut u predgrađu, zvani sv. Amanda, te da se njegov blagdan slavi 26. listopada; i da se u Brevijaru Wormsa čita Čitanje o sv. Amandu, apostolu Belgije, bez ikakva spomena biskupskoga sjedišta u Wormsu. Tako on. Ali posve je različit sv. Amand II. iz Wormsa od sv. Amanda Utrechtskoga, i stariji od njega, već tada biskup kada je on živio zatvoren kod Bourgesa, još novak duhovnoga života.

67 Ondje je uz rijeku Rajnu najplemenitija Crkva Strasbourga, za rimskih careva urešena i biskupskim Sjedištem. Svakako je na gore naznačenoj Agripinskoj sinodi, održanoj godine Kristove 346., osudu Eufrata, biskupa Kölna, potpisao Amand, biskup Strasbourga, priznavši da je u svojim pismima za njegovo svrgavanje pristao i prije. Jesu li ondje prije njega bili neki biskupi i koji, zbog nedostatka pisaca ne može se znati. Pisac Vita S. Deicoli, opata u Lureu u Burgundiji, koji smo objavili 17. siječnja iz lureških pergamena, o sv. Amandu i drugim zaštitnicima grada Strasbourga oko godine 1465. u 1. poglavlju napisao je ovo: Civitas Argentina, quæ vulgarico vocabulo Strasburch

A burch vocatur, osim glavnih relikvija, raduje se što ima svoje vlastite zaštitnike, koje je primio od Gospodina kao utemeljitelje prave vjere i rasipne sijače Božje riječi, to jest Amandu, Justina, Arbogasta, Florencija i neke druge, čija imena onkraj u blaženom redu čuva nebeski kraj bez svršetka. Tako ondje, a u čitavom poglavlju govori se o relikvijama svetih zaštitnika: u njemu se zaštitnicima samostana u Fleuryju nazivaju sv. Benedikt i Skolastika, grada Soissonsa sv. Sebastijan Mučenik, i tako dalje. Prvim dakle utemeljiteljem vjere među Strassburžanima treba nazvati starijeg Amanda, koji je živio nekoliko stoljeća prije sv. Amanda, biskupa Maastrichta, čije su svete relikvije uvijek s velikim štovanjem čuvane kod stanovnika Elnonea, što će iz onoga što slijedi zasigurno biti očito. U starom strassburškom brevijaru, tiskanom godine 1478. i 1589., slavi se 26. listopada blagdan sv. Amanda, biskupa Strassburga, a čitanja koja se mole na Jutarnjoj izabrana su iz Vita S. Amandi Episcopi Trajectensis: odakle je drugima dana prilika za pogrešku, osobito zato što se istoga dana štuju i sv. Amand, biskup Maastrichta, zbog relikvija prenesenih toga dana.

68 Jakob Wimpfeling u Catalogo Episcoporum Argentinensium, tiskanom godine 1526., o podrijetlu ove biskupije donosi ovo: Dagobert, kralj Austrazijaca i Alzašana, saznavši za glas o svetosti i krepostima Amanda, učinio je godine 1596. da on, pozvan iz Maastrichta, bude postavljen za prvog poglavara Strassburške Crkve. Naime, dok je Amand bio dvogodišnjak, budući da je rođen godine 1594., tek pedeset godina poslije postavljen je na čelo Crkve u Maastrichtu, dok je Dagobert I., kralj Franaka, umro nekoliko godina ranije, premda je i sam rođen dugo nakon određene godine 1596. Franjo Guillimann u Commentario de Episcopis Argentoratensibus, želeći ispraviti Wimpfelingovu kronološku pogrešku, prenosi da je sv. Amand od Dagoberta Velikog, kralja Franaka, ustanovljen prvim biskupom Strassburžana oko godine Gospodnje 1590. te da je za utemeljenje njegove biskupije svako pravo ili kraljevsko vrhovništvo u Alzasu koje je na bilo koji način pripadalo njemu ili njegovima naj自由nije prenio na Amanda i njegove zakonite nasljednike u biskupskoj službi. Te riječi, kao izvučene iz nekog starog pisca (ali koji je nepoznat), visoko cijeni Jodocus Coccius u djelu Dagobertus Rex, pogl. 14., i dodaje da mu se na dan 7. veljače, kada je sv. Amand preminuo, javno iskazuje čast u strassburškim fastima.

C Dok se 6. veljače u navedenom prastarom brevijaru Strassburške Crkve svečanim obredom obavlja služba o sv. Doroteji, djevici i mučenici, bez ikakva spomena sv. Amanda. Molanus pak u dodacima uz Usuarda 15. studenoga ima ovo: U Strassburgu sv. Amanda, biskupa i ispovjedaoca. Galesini dodaje: koji je kao prvi biskup toga grada, svetim djelima i širenjem Evanđelja, pružio vjernu službu Kristu Gospodinu i Crkvi. Tako oni, što Wion i Dorganius, na čast svoga reda, razumiju o sv. Amandu iz Maastrichta. Wiona slijedi Ferrari u Catalogo Sanctorum i u novoj Topographia, gdje iz spisa Strassburške Crkve, koje je prije bio naveo Galesini, tvrdi da je Amand najprije bio biskup Akvitanije, zatim Strassburga, kamo ga je poslao Dagobert. Ali koje to strassburške spise misle, ne navode. U ranije navedenom strassburškom brevijaru propisuje se da se na rečeni 15. studenoga služba ima obavljati o svagdanu i ujedno o osmini sv. Martina, bez ikakva spomena sv. Amanda. Niti drugdje kod starih pisaca nalazimo išta o tome da je kralj Dagobert poslao sv. Amanda u Strassburg. Štoviše, onaj koji je Strassburškoj Crkvi darovao glavne posjede nije stariji Dagobert, nego njegov unuk, sin sv. Sigeberta, i sam nazvan Dagobert, kao što ćemo na drugom mjestu opširnije pokazati.

69 Amand dakle, koji se smatra prvim biskupom Strassburžana, živio je u četvrtom stoljeću Kristovu i, kao što smo rekli, sudjelovao je godine 346. na sinodi u Kölnu. Slijedili su ga na istoj stolici biskupi: II. Just, ili Justin. III. Maksimin. IV. Valentin, za koje Wimpfeling i Guillimann prenose da se nazivaju svecima i slikaju s krunama svjetlosti te da se vjeruje da su primljeni među svece. V. Solarije, kojega također svecem nazivaju Bruschius i Demochares. VI. Biulfa Bruschius postavlja za Solarijeva nasljednika. VII. Magn. VIII. Goarin ili Garoin. IX. Landebert. X. Rodobald. XI. Magnebert. XII. Labiol, po drugima Ubiol. XIII. Gundoald. XIV. Ald, ako je pak netko drugi, u vrijeme cara Heraklija, kaže Wimpfeling, to jest u vrijeme Klotara II., kojemu je sin Dagobert dan za kralja Austrazijcima. XV. Gando (možda smatran sv. Amandom iz Maastrichta), čovjek bistar duha, kako kaže Wimpfeling. XVI. Utho. Wimpfeling dodaje da o njihovu zavičaju, rodu, životu, smrti i grobovima nije mogao gotovo ništa pronaći. XVII. Ansoald, po svjedočanstvu Bruschiusa, postavljen od kralja Hilderika: možda je zahvatio njegove prve godine. XVIII. Rodtharije, po svjedočanstvu istoga Bruschiusa, rođen od vojvodskoga podrijetla i loze, postavljen za biskupa od kralja Hilderika iz položaja upravitelja kraljevskoga dvora i kao vrstan muž viteškoga reda, dok je tada sv. Deodat gradio samostan Vallis Galilaeae, na granici Alzasa i Lotaringije. Drug Drugovi toga Deodata u pustinji Vosgesa bili su sv. Arbogast i Florencije: od njih je XIX. biskup bio Arbogast, kojega je postavio Dagobert, sin Sigebertov, a njega je naslijedio XX. sv. Florencije, čija vremena utvrđujemo na drugom mjestu. XXI. Wicgern. On je utemeljio redovničku ćeliju koja se već naziva Ettenheim-munster, od dobara Blažene Marije, o čemu je riječ u oporuci Heddonovoj. Tako Wimpfeling. XXII. Wandelfrid. XXIII. Heddo, ili Etho, ili Ethico, sin Ethicona, brata svete djevice Odilije, grofa Alzasa, rođen od oca Adalrika, ili Athicona, i majke Beresuinde, sestre kraljice Bilihilde, žene kralja Hilderika.

70 Taj pak spomenuti Heddo ili Etho postao je biskupom Strassburžana godine 1734., koje je godine također Karlo Martel opustošio Friziju, kao što se to povezuje kod Hermana Ugovoritelja. Papa Zaharija među biskupima Galije i Germanije, kojima je napisao VI. pismo, koje Sirmond donosi u I. svesku Conciliorum Galliae, oko godine 1744., ubraja Hedda Strassburškoga. Evo dvadeset triju biskupa koji su od godine 346. do godine 1744. kroz četiri stoljeća upravljali Strassburškom Crkvom od sv. Amanda do Hedda. Niti se nalazi više biskupa drugih stolica među onima koji su sudjelovali na rečenu sinodu u Kölnu godine 346. zajedno sa sv. Amandom Strassburškim i onima koji se spominju u navedenom pismu pape Zaharije. Naime, za Rouen se navode Euzebije i Reginfrid; među njima je bio XXI. biskup. Od sv. Servacija, posljednjega u Tongerenu i prvoga u Maastrichtu, u Maastrichtu je stolovalo XX. biskupa, nakon njega u Liègeu sv. Florebert, a zatim Fulcarije spomenut u pismu Zaharije. Kod stanovnika Amiensa između Eulogi ja i Ramberta preostalo je samo petnaest biskupskih imena, kao što ih je samo pet između Jessena i Davida kod stanovnika Speyera. Gotovo je takav slučaj i s ostalim biskupijama čiji su biskupi potpisali sinodu u Kölnu i čijim je nasljednicima poslano pismo Zaharije. Pomno smo istražili slijed svakoga od njih, ali da nekomu ne bi izazvalo dosadu, ovdje je izostavljen. Da je Udo ili Utho, biskup Strassburga, kako prenose Possevino, Vossius i drugi, pisao u desetom stoljeću Kristovu. Životopis sv. Amanda, biskupa Strassburga, još nije bilo dopušteno vidjeti.

71 Imaju dakle i stanovnici Wormsa i Strassburžani svaki svoga biskupa Amanda, kojega slave godišnjim štovanjem 26. listopada: koji je dan također u brevijaru iz Speyera, tiskanom godine 1477. i 1519., posvećen štovanju sv. Amanda

A biskupa Amanda, kada se u crkvenoj službi tri čitanja na Jutarnjoj čitaju iz Vita S. Amandi Episcopi Trajectensis. Istoga dana u brevijaru iz Mainza, objavljenom godine 1495. i 1508., spominje se sv. Amand biskup. I ovo što je dosad rečeno neka bude dovoljno o krajevima kroz koje je obrađivač Gospodnjega vinograda Amand, biskup Maastrichta, poput kišonosnog oblaka obilazio naokolo sijući kišu, kao što u isto toliko riječi hvali Hukbald u Vita S. Aldegundis, pogl. 1.

Ex divisione regni a Ludovico Pio Imperatore in filios facta Menapios Bracbanto conjungi; imo solo Scaldi fluvio distingui, ex fragmento Corbeiano et Sigeberto aliisque supra ostendimus. In divisione regni Lotharii anno dccclxx inter Carolum Calvum et Ludovicum Regem Germaniæ facta, quatuor in Brachanto (aliis Bracbanto) assignantur Comitatus, cum his vicinis Comitatibus, Lanoio Lomensi, Hasbanio, Taxandro, et tertia parte Frisiorum supra indicata. Eam Bracbanti regionem fluvius Haina, Scaldi, Rupela, Dilia et Senna fere conclusam arbitramur. Ultra Scaldim pago Bracbantensi adscribi monasterium Gandense S. Bavonis ante retulimus. Quod idem de agro Teneramundano dicendum est; in quo ad dexteram Scaldis ripam visitur pagus S. Amandi, in scriptis antiquis Basseroda S. Amandi vocari solitus, cui Basseroda alia contigua est. Illi anno dccclxvi a Roberto Guidonis Comitis Flandriæ primogenito Abbate S. Amandi in Pabula, et D Leonio Domino de A præscriptas leges exhibet David Lindanus lib. 3 Teneræmundæ cap. 2, additque Comitèm V eldensem et Sponheimium ex Comitibus Palatinis Rheni et Ducibus Bavariæ, sed sub clientela Abbatis S. Amandi, eo potiri loco: quem Gandavum inter et Antverpiam situm prædicatione S. Amandi olim excultum arbitramur.

36 In agro Alostano ejusdem Bracbanti, jam Flandriæ attributo, extant vici Escha et Hauthem, martyrio et sepultura S. Livini Episcopi illustrati, ambo in ditionis hujus meditullio, a S. Bonifacio in hujus Vita Bracbanto adscripti. Qua inde Aldenardam abitur, oppidum Rotornacum, sive Rotnacum, visitur; de quo Baldericus lib. 2 Chronici Cameracensis cap. 44 ita scribit: In vico Rotnasce est monasterium Canonicorum S. Amando in honore eorumdem Apostolorum Petri et Pauli constructum, ubi martyr Dei pretiosus Ermes quiescit. Hoc autem demiramur, quod hunc locum tam antiquum et tam opulentum Ludovicus Pius Endensi canobio subjacendum donavit. Illud monasterium cuidam Heridago Presbytero a Carolo Magno, cum Sedem Archiepiscopalem, cui ille præficeretur Hamburgi erigere statueret, collatum fuisse; caque spe dilata a se Indensi monasterio attributum, testatur idem Ludovicus Pius in diplomate, quo Archiepiscopatum Hamburgensem S. Anschario confirmat. Integrum dedimus in Februarii, ad Vitam S. Anscharii; in quo inter alia de Carolo Magno patente hæc ita refert: Delegavit etiam eidem Presbytero Heridago quamdam cellam Hrodnace vocatam, quatenus eidem loco periculis undique circumdato fieret supplementum. Sed quia consecrationem jam dicti viri velox ex hac luce transitus pii genitoris nostri in diebus ejus fieri prohibuit; ego autem, cum in multis regni disponendis negotiis insisterem, hoc quoque prædicti patris mei studium regni in finibus peractum, minus caute attenderem, suadentibus quibusdam, jam dictam cellam ad Indam monasterium contuli. Hæc Ludovicus Pius, qui S. Benedicto Abbati ex monasterio Aniana in diœcesi Magalonensi, quæ monc Montis-Pessulana est, in Narbonensi Gallia sito, Aquisgranum evocato, hoc monasterium, mutuato de rivulo vallis vicinæ nomine Indam vocatum, a palatio sex millibus passuum distans, miro opere construi jussit; ecclesiæ dedicationi adfuit, eamque de suis copiosissime ditavit fiscis; ut in hujus S. Benedicti Vita xii Februarii scribit S. Ardo Smaragdus ejus discipulus. Hinc Balderico codem lib. 1, cap. 73 referente, F

37 Quæ Bracbanti pars a Rotnaco ad Hainam usque fluvium interjacet, nunc Hannoniæ annexa, a Philippo Abbate infra in Vita cap. 44. Propontiorum sedes vocatur, nomine accepto a Ponte-Scaldis, cujus et meminerunt Itinerarium Antonini, tabulæque Pentingerianæ, et vestigium præbent rudera antiqua vixe Romanæ. Certe inter vias, quas etiamnum ostentant Bavacenses, sexta, inquit Miræus in Chronico Belgico ad an. Ch. 613, a Bavaco ducit ad Pontem Scaldis, obscurum hodie vicum primo lapide a Condato, transitoque Scaldi silvam Abbatiæ S. Amandi a silva Martaniensi separat. In eadem Hainoensi Lutosa, seu Leuza, oppidum exigunum est, sed laboribus S. Amandi decoratum. Nam apud sæpe laudatum Baldericum cap. 43 libri 2, monasterium Canonicorum in honore Apostolorum A Apostolorum Petri et Pauli est in vico, qui dicitur Lutosa, quod construxit B. Amandus, et est dives Abbatia, ubi vir Dei venerabilis Baidilo requiescit, coliturque vm Octobris. De hisce duobus locis Rotnaco et Lutosa ita legimus in memorato supra MS. nostro inter monasteria ab ipso Amando, divino viro ædificata, esse illud, cui îpse sanctus vir Lotosa nomen imposuit, seu Rothnace, quod præfato pene est contiguum. Luitosæ præterea mentio fit in divisione regni Lotharii anno 109CCLXX facta, de qua sæpius egimus.
eSus consilio extruunt monasteria, Forestanum
S. Alena,
B

38 In eodem Brachanto ad fluvium Sennam, seu Sinnam, qui, ubi Hallas, Bruxellas, et Vifsfordiam perluit, infra Mechliniam, Dilix mox miscetur, pagus Senonagus est, ex quo Samo Francus, Rex Sclavorum, de quibus agit Baudemundus infra in Vita num. 13, oriundus dicitur apud Fredegarium in Chronico cap. 48, Prope hunc Sennam non procul Bruxella est Forestum, vulgo Vorst, opulentum sanctimonialium instituti Benedictini monasterium, cultu S. Alenæ Virginis et Martyris celebre: in cujus Actis MSS. XIX Junii dicitur S. Amandus Episcopus domum lapideam, quam Foresti dives Christianus habebat, crescente fidei Christianæ religione, in ecclesiam permutasse, et in honore Dei et B. Dionisii solenniter dedicasse. Addit
Molanus in Natalibus Sanctorum Belgii ad vi Februarii, S. Amandum inter occidentales Brabantos sæpius prædicasse, potissimum in Comitatu Bruxellensi, ibique Alenam Martyrem, et in Nivellensi Gertrudem cum matre discipulas habuisse. De S. Gertrude ejusque parentibus et consanguineis infra agemus, ubi de Episcopatu ejus Trajectensi actum suerit. Prope ejusdem Sennæ fontes oppidum Sogniacum accrevit ex monasterio, quod istic S. Vincentius Comes, Madalgarius dictus, extruxit; qui mundo renuntians vivifice prædicationis S. Amandi instinctu, juxta beati Pontificis salutarem doctrinam... factus est voluntariæ municeps paupertatis, et sanctitatis laudabile propisum gloriosæ consummationis exitu coronavit: de quo iterum infra num. 34 Philippus Abbas. Baldericus lib. 2 cap. 46 Sungeias vocat; Sumniacum monasterium dictum in divisione regni Lotharii: de quo, ejusque fundatore S. Vincentio accuratior disserendi locus erit ad hujus Vitam xiV Julii.
apud Nervios
C

39 Præterea idem Philippus Elnonensi S. Amandi monasterio vicinos assignat Nervios, quos supra indicatus Interpres intellexit Hainonienses, quorum regio in divisione regni tam Ludovici Pii, quam Lotharii Ainau, et Hanoium dicitur, a descripto modo Brachanto diremptum fluvio Haina, seu Hagna, ut vocat Fulbertus in Vita S. Autberti xm Decemb. supra quem ait a S. Gisleno monasterium extructum, atque a S. Autberto et beato ac venerabili Dei cultore Amando, cum magna circumfusæ plebis exultatione ad laudem Domini et honorem Apostolorum Petri et Pauli consecratum. Quæ etiam referunt Baldericus lib. 1, cap. 18, Otto I Imperator in Notitia Belgica Miræi cap. 62, et infra Philippus num. 34, qui iterum de alio S. Amandi ad monasterium S. Gisleni adventu agit num. 34. Quod huic monasterio circumadjectum oppidum, veteri lege ac jure agnoscit Ecclesiasticum civilemque Dominum hujus loci Abbatem.
S. Waldetrudis Montense Castriloci,

40 Altero a Gislenopoli lapide extant Montes Hannoniæ, Comitatus totius metropolis; Castrilocum veteres dixerunt, in quo illustre Canonicarum nobilium extat cænobium, a S. Waldetrude dicti S. Vincentii conjuge, que, istic sacri velaminis habitum sumpsit, ex prædiis propriis et dotalibus beneficiis in honore S. Mariæ conditum: uti post alios tradit Baldericus lib. 2, cap. 39. At S. Vincentius Altimontense monasterium, teste Philippo Abbate, ex proprio sumptu fundavit, quo S. Aldegundis soror S. Waldetrudis, cum audisset (verba sunt Hucbaldi in hujus Vita cap. 4) advenisse S. Amandum atque venerabilem Aut-
bertum Episcopos, illuc properavit, ad vestigia eo-rum sese prostravit... Tunc B. Amandus ita puellæ fatigatum roboravit animum, ut non solum ipsum respueret mundum, verum etiam parata fieret subire martyrium. Deducta a sanctis Episcopis in oratorium quoddam ejusdem cenobii, in honore et reverentia S. Vedasti dedicatum, benedictione sacerdotali ab ipsis digne consecrata, sponsoque suo Domino Jesu Christo desponsata, sacræ religionis velamen suscepit et habitum, Spiritu sanctò in specie columbæ velum beatissimæ Virginis imponente capiti: quod illa beatorum Christi Sacerdotum merito adscribens, Deo gratiarum actiones innumeras reddidit... largas possessiones pauperibus Christi consilio. BB. Amandi atque Autberti Episcoporum distribuit. Illud Altimontense cænobium hodieque a monachis Benedictinis inhabitatum distat milliari uno a Malbodio oppido ad Sabim itidem sito, quod sua initia debet illustrium Canonicarum monasterio, cui consilio beati Præsulis Amandi, ut prosequitur, idem Hucbaldus, S. Adelgundis cum duabus sororis snæ B. Waldetrudis filiabus semetipsam contradidit. Harum una Madalberta, altera vocahatur Aldetrudis. Coluntur illa vii Septembris, hæc xxv Februarii, utriusque mater Waldetrudis 1x Aprilis: omnes ad eminentem pietatis ceterarumque vrtutum gradum obtinendum a S. Amando adjutæ.

41 Demum individus itineris Romani comes, cum tertio limina Sanctorum Apostolorum S. Amandus inviseret, factus S. Humbertus, fundator monasterii Maricolensis in eodem Nerviorum agro, altero a Landreciaco oppido vix distantis milliari. De mutua visitatione, et S. Amandi hospitandi gratia ad domum B. Humberti declinantis, et hujus post alterum suum ab urbe reditum, ad virum Dei Amandum descendentis Elnonem, agit infra Philippus num. 63 ut hujus monasterii extruendi auctor et consiliarius S. Humberto videatur fuisse S. Amandus, De eo agemus xxv Martii.

42 Sunt præterea in eadem ditione quatuor tunc extructa monasteria, si non auxilio aut consilio S. Amandi, certe ejus exemplo. Fundatorem agnoscunt S. Landelinum, ab Episcopo Autberto, familiari S. Amandi amico, ex nefario prædone ad Christum conversum. Sunt autem monasteria Laubiense, Alnense, Waslariense, et Crispinium, de quibus xv Junii ad Vitam S. Landelini agemus. Et hæc de exculta a S. Amando diæcesi antiqua Cameracensi, late diffusa per Nervios, et Nerviorum clientes (quos Julius Cæsar Centrones, Grudios, Levacos, Pleumosios, et Cordunos dixit, et Nerviorum nomine comprehundunt Tacitus, alique) xvo S. Amandi fere Brachantos appellatos, nunc partim sub Hannonia, partim Flandria, partim adhuc Brabantia constitutos. Habebat eosdem Episcopos et Cameracensis et Atrebatensis diæcesis. In hac extructum est ab Autberto, ejusque successore S. Vindiciano celebre Vedastinum monasterium, ut supra hoc die diximus. Quid illis auxilii a S. Amando præstitum sit, in silentio antiquorum non liquet. Illustri certe zelo atque exemplo præviit. Distat Atrebato sesquimalliari versus montem S. Eligii Mareolum, antiqua Abbatia Canonicorum Regularium, a Fulberto Episcopo Cameracensi et Atrebatensi circa annum DCCCXLX constructa, quam Lotharius Rex in diplomate an. DCCCCLXXVII dato, appellat monasterium S. Amandi et S. Bertiliæ, uti ad hujus Vitam III Januarii in Appendice dictum est, ubi et in Historia miraculorum cap. 1 ecclesia dicitur S. Amando dicata, et in Historia Translationis mentio fit Curiæ B. Amandi apud Mareolum.
F quid præstitum Vedastino?
Mareoli in Artesia
monasterium, ecclesia et Curia S. Amandi.
§ VII. Trajectensis S. Amandi Episcopatus. Cathedra Trajecto vindicata.
Quæ ante annos aliquot pararam de Episcopatu Trajectensi,

Ajectensi, hoc et sequenti § edenda, nuper singulari Diatriba seorsim vulgari, suadentibus ita urgentibusque viris aliquot primariis: ut, quia operis nostri vasta moles non ita celeriter, atque ipsi nobiscum optant, vel a nobis perpoliri, vel a typographis procudi potest, aliquid opponeretur recentioribus quibusdam scriptoribus, ausis pronuntiare, numquam Trajecti Cathedram Episcopalem fuisse, ac nullos vere Trajectenses Episcopos extitisse. Contra hanc Diatribam mox prodiit exile quoddam et nullius momenti scriptum hoc titulo: Veritatis et Ecclesiæ Tongrensis breves vindiciæ. In quarum conclusione auctor, qui prodere nomen aut non est ausus, aut certe noluit, hoc effatum pronuntiat: Dehine licebit, ut Episcopi sui ab Trajectensibus Trajectenses nominentur, modo eo nomine habitationem, non Sēdem caputve gentis ac dicecesis intelligant. Ad quæ refutanda, repetimus testimonia auctorum antiquorum, gravium, integrorum, incorruptorum, quorum nullus est Trajectensis: quibus tamen olim licuit, Veritatem, quam indagamus, proferre, eosque Episcopos, de quibus controversia est, Trajectenses appellare, plerosque a Clero civibusque Trajectensibus electos dicere: licuit Trajectum nuncupare urbem Episcopalis Sedis, urbem propriam Episcoporum; illique urbi, uti vere intelligebant, attribuere Sedem, Cathedram, Solium Episcopale, Episcopium, Pontificium, Provinciam, Ecclesiam, dignitatem Episcopalem: ut non videam qua verborum formula clarius, quod nos affirmamus, efferre potuerint; aut quid aliud hic intelligere adversarius possit, nisi Latinarum vocum velit novas effingere notiones.

B44 Auspicati sumus sententiæ nostrae confirmationem lib. 3 Diatribæ cap. 3 a S. Servatio antea Tungrensi, dein primo Trajectensi Episcopo. Ejus Vitam, factaque post mortem miracula primus breviter attigit S. Gregorius Turonensis, qui ante mille ac sexaginta annos vixit, S. Gregorii Magni æqualis. Is lib. 2 Historiæ Francorum cap. 3 cum ea narrat, quæ gesta a S. Servatio, priusquam Tungris relictis Trajectum migraret, ita incipit: Erat tunc temporis apud Tungros oppidum Servatius eximiæ sanctitatis Episcopus, etc. Ubi autem miracula refert ad ejus tumulum facta cap. 72 libri de Gloria confessorum, ita loquitur: Servatius vero Trajectensis Episcopus, tempore Chunorum, cum ad inrumpendas prorumperent Gallias, fuisse memoratur: qui et sepultus refertur juxta ipsum pontem aggeris publici, circa cujus sepulchrum quamvis nix defluxisset, numquam tamen marmor, quod super erat positum, humectabat. Hæc ipsa forma est et ratio loquendi, quam et ab aliis observatam ostendimus, ubi, cum de Episcopatibus ab una in aliam urbem traductis agunt, posterioris titulum Episcopis tribuunt. Hunc tanta antiquitate, nobilitate generis, vitæ sanctimonia, rerum divinarum ac humanarum scientia clarum Episcopum, errare hic fatetur adversarius; præclara nempe adversus tantæ auctoritatis scriptorem reverentia. Quid ergo tandem de primis Francorum gestis certum erit, cum pleraque ab eo solo ceteri scriptores acceperint? Sed ne longum hic faciam, cum in Diatriba probatum sit de singulis, Trajectenses Episcopos vere habitos a coetaneis, aut ceteroquin perantiquis scriptoribus; duos hic dumtaxat ex toto eorum Antistitum numero seligam, S. Amandum, cujus Sedis occasione hæc nata disputatio est, et S. Lambertum ortu etiam Trajectensem, Ecclesiæque Leodiensis et diæcesis universæ Patronum primarium. Ostendam autem vel evulsis erasisque antiquis monumentis, ex placito adversarii nihil sciri de iis posse; aut stabilitis iisdem monumentis, eos fuisse vere Episcopos Trajectenses, sedemque seu Cathedram Episcopalem Trajecti fuisse.

45Baudemundus discipulus S. Amandi, atque ab eo Abbas Blandiniensis constitutus, de morte S. Joannis Agni, suffectoque ei S. Amando, ita scribit: Trejec-Februarii T. 1. tensium Episcopus migravit ad Christum. Rex ad D regendum Trejectensium Ecclesiam Amandam proposuit. Auctor Aquitanus ex MS. Andreæ Chesnæi, Contigit, inquit, ut Trajectensium Episcopus moreretur. Tunc vir Dei Amandus, a Rege coactus, et a Sacerdotibus jussus, et a populo electus, Trajectensium Ecclesiam regendam suscepit. Milo Poeta lib. 3 sub hoc titulo, Ubi Sanctus Ecclesiam Trejectensium ad regendum suscepit, ita cecinit ante annum Chr. IOCCELX.

Angelus evexit celsi trans sidera cœli Pontificem, cujus Sedem Trejectus habebat. Quo Rex comperto, Sanctum accersivit Amandum: Plurima Pontificum conducens agmina secum, Præsulis ad tanti solennia, jungit honores. Interea Sanctus sacra sublimis in arce Ducitur ac trahitur jam dicta in Sede locatur.

Similia habent Harigerus Abbas Lobiensis et Philippus ab Eltemosyna Abbas Bonæ-Spei in Actis S. Amandi. Eumdem venerabilem virum Amandum, Trejectensium urbis Episcopum, appellant monachus S. Dionysii in Gestis Dagoberti Regis cap. 24 et Aimoinus lib. 4 Histor. Franc. cap. 20. Eumdem Amandum Trajectensium Episcopum dixerunt Hucbaldus, monachus Elnonensis in Vita S. Aldegundis xxx Januarii cap. 1 E Stephanus Abbas Leodiensis ad S. Jacobum in Vita S. Modoaldi Episcopi Trevirensis xn Maii, Rainerus in Vita S. Gisleni Abbatis ix Octobris alique. Usuardi omnia exemplaria typis excusa et manu exarata ad vi Februarii conjungunt SS. Vedastum et Amandum, quorum prior Adartensium, sequens vero Trajectensium rexit Ecclesiam. Verba Usuardi hactenus retinet in Martyrologio Ecclesia Romana, sed Atrebatensium Episcopum facit, qui Usuardo Adartensium est, mutata voce una claritatis causa; ea retenta, qua prisca auctoritas Ecclesiastica stabilitur. Ipsa Martyrologii Romani verba hæc sunt: Eodem die sanctorum Episcoporum Vedasti et Amandi, quorum vita et mors plurimis miraculis extitit gloriosa, e quibus prior Atrebatensium, alter vero Trajectensium rexit Ecclesiam. Eadem leguntur in Adonis MSS. exemplaribus monasteriorum S. Laurentii Leodii et Lobiensis, et in antiquo Martyrologio monasterii Elnonensis, ubi sepultus Amandus est.

46Bartholomæus Fisen lib. 3 Historiæ Leodiensis et in Floribus Ecclesiæ Leodiensis vi Februarii in Vita S. Amandi, studiose nomen urbis Trajectensis declinat; cujus ne in solo quidem titulo meminit, et ubique substituit Tungros, citatis etiam hisce auctoribus, qui Tungrorum non meminerunt. Sed proferatur, qui integris quatuor seculis ab obitu S. Amandi cum aliter, quam Trajectensem Episcopum scripserit. Ipse Notgerus Episcopus Leodiensis, ordinatus anno IOCCECLXXI, vita functus CIXVII, ita loquitur in Vita S. Remacli successoris S. Amandi: Inclytus Rex S. Amandum fecit in Trajectensium Cathedra sublimare; sive ut Surius edidit: in Trajectensi Cathedra collocare, et in Vita S. Landoaldi, Trajectensium Cathedræ præsidere fecit. Notgerianus scriptor est Harigerus, cujus in Vita S. Remacli, cap. 49 Gestorum Episcoporum Tungrensium et Trajectensium verba sunt: Beato igitur Joanne a corpore decedente, Beatus ei Amandus in Pontificio Trajectensi successerat. En testimonia gravium, integrorum et tantum antiquorum auctorum, quorum nullus (quod sciatur) Trajecti vixit. Hi autem non solum appellant S. Amandum Episcopum Trajectensem, ob solam in ea urbe habitationem, sed clare pronuntiant eumdem in Trajectensi Cathedra sublimatum et collocatum fuisse, et in Sede dicta locatum, in Pontificio Trajectensi successisse, Cathedræ Trajectensium præsedisse, et Trajectum Sedem Pontificis habuisse. Denique S. Amandum Trajectensium rexisse Ecclesiam post Baudemundum, Milonem, Usuar-

A dum, aliosque confirmat Ecclesia Romana, quam propugno: a cujus sensu qua causas alii discedant, ipsi viderint.

47 Venio ad S. Lambertum Episcopum Trajectensium, at Leodiensis urbis provinciæque tutelarem Divum. Vitam ejus primus scripsit Godeschalcus Ecclesiæ Leodiensis Diaconus, jussu Agilfridi Episcopi anno ICCLXI ordinati, asseritque decessorem ejus summum Pontificem Theodardum oppidi Trajectensis Cathedræ Pontificali præsedisse. Quo interfecto, S. Lambertus per totius plebis in Spiritu sancto unum consilium, et simul Regis imperium, favente Domino, subrogatus est, ut præsesse Ecclesiæ Trajectensi. At S. Lamberto de Sede Pontificali deposito, Pharamundum in Cathedra illius constituerunt, qui post septem annos de Sede Pontificali et Provincia Trajectensi depositus atque repulsus est, et S. Lambertus cum magno honore ad propriam Sedem revocatus, et ad Urbem propriam regressus. Cujus corpus a morte defertur Trajectum, quæ urbs Episcopalis Sedis apud se eum reposcebat ex debito humandum; quem populus Trajectensis ut Pastorem bonum lamentis prosequebatur. Hæc Godeschalcus, qui eodem, quo sanctus Martyr Lambertus occubuit, vixit seculo, forte etiam ante cædem illius natus. Si quæ tamen Godeschalco, quia Diaconus solum Leodiensis nominatur, desit auctoritas, eam firmabit sustentabitque Stephanus affinis consanguinitati Caroli Simplicis Regis Francorum (ut in hujus diplomate lib. 3 Diatribæ cap. 8 ostenditur) Episcopus Leodiensis, circa annum ICCCCCM ordinatus, vita functus anno ICCCCXX, et ipse scriptor Vitæ S. Lamberti, ex qua hæc summatim excerpo: S. Lambertum plebs Trajectensium pariter congregata, Spiritus sancti præeunte clementia, Episcopum fieri elegit, et in loco Magistri S. Theodardi succedere acclamavit: Lambertus noster Episcopus fiat, Lamberte noster Episcopus eris. Ita Episcoporum benedictione consecratus, in Trajectensis Ecclesiæ fascibus Pontifex institutus est, in Solio Pontificali sublimatus, et Ecclesiæ Trajectensis Pastor supereminens habetur. Verum S. Lamberto de Pontificali Cathedra ejecto, suggestum Trajectensis Ecclesiæ latro Pharamundus invasit. Post infelix invasor Ecclesiæ Trajectensis expulsus est a Pontificali Cathedra, et ab eadem ejectus Provincia. Hinc beatissimus Confessor Lambertus ad propriam Sedem est reversus, Gregem suum recepit, et in Cathedra Trajectensium decenter relocatur. Hæc Stephanus Episcopus Leodiensis.

48 Tertiam Vitam S. Lamberti scripsit Renerus ad S. Laurentium monachus: ex illa hæc seligo: S. Amandus Trajectensium Episcopus, S. Remaclus Cathedram Trajectensium Ecclesiæ suscepit. S. Theodardus Trajectensium Episcopus substitutus. S. Lambertus Trajectensium Ecclesiæ substitui debet Episcopus, Episcopatu Trajectensium ceteris dignior. Pharamundus ad Episcopatum Trajectensem contra jus et fas promovetur: tandem non tantum ab Ecclesia Trajectensi, sed etiam a tota Provincia expellitur. Lambertus plus Pater Trajectensium, Pastor ovibus restituitur, et in Cathedra Trajectensium decenter relocatur. Anselmus Canonicus Leodiensis post Harigerum suam a S. Theodardo historiam exorditur, et hæc tradit: B. Theodardus in Sede Trajectensi succedit: huic Lambertus Patronus noster ex nobilissima Trajectensium stirpe, quo a Sede Cathedrali expulso, devotio filiorum Ecclesiæ Trajectensium, Pastoris damnum reminiscitur, Lambertum ad Sedem Episcopii reducunt, rursus in Cathedra Pontificali sublimant. Denique S. Lamberto successit Hubertus. Hic cum ossibus B. Lamberti Leodium transtulit Sedem Episcopii, quæ eatenus habebatur Trajecti. Hæc ille. Similia tradit in additionibus ad Anselmum

Ægidius a Leodio monachus Aureæ-Vallis: B. Theodardus, inquit, in Sede Trajectensi successit: huic venerabilis Patronus Lambertus, quem filii Ecclesiæ Trajectensis ad Episcopii Sedem reducunt. Venerandus Præsus Hubertus a Clero et populo Trajectensi honorifice suscipitur, et in Cathedra Pontificali inthronizatur. Ipse est, qui ab oppido Trajectensi transvexit Leodium Sedem Episcopii. Hæc ibi, quæ lib. 3 Diatribæ cap. 7 prolixius enarrantur. En clarissima testimonia non Trajectensium, sed quinque Leodiensium, virorum antiquorum, gravium, incorruptorum. Contra quos tamen exceptionem dari sibi postulat auctor Vindiciarum: si aliter Episcopos hosce Trajectenses appellent, quam ut eo nomine habitatio, non Sedes caputve gentis ac diœcesis intelligatur. Quid ergo significant ab iis, qui res gestas Episcoporum ex professo tractarunt, toties repetitæ eæ voces, Trajectum Urbs Episcopalis Sedis, Urbs propria, Sedes propria Episcoporum, Trajecti Cathedra Episcopalis, Cathedra Pontificalis, Sedes Cathedralis, Sedes Pontificalis, Sedes Episcopii, Solium Pontificale, Episcopatus Trajectensis, Provincia Trajectensis, Episcopi Trajectensium, Episcopi Ecclesiæ Trajectensium, Pontifices Ecclesiæ Trajectensis, Pastores et Patres Trajectensium, ab Trajectensibus Episcopi electi? Producantur, qui hisce contraria tradant, aut hæc negent, aut certe nomine habitationis hospitii aut domicilii usi sint.

49 Opponit Vindex § 2: Contrariam opinionem tuentur apud nos, id est, Leodienses, quicumque antiquitatem et verum amant. Pro ea scripsit Chappavillæus, nuper Canonicus et Vicarius Leodiensis, eumque secuti varii. Hæc ibi. Veneratur antiquitatem Chappavillæus, eamque sinceram atque intactam tradit. Utinam alii eum secuti essent! Inspiciatur pagina VII Florum Ecclesiæ Leodiensis, ubi Vitæ S. Lamberti scriptores Leodienses referuntur a nobis laudati, Godeschalcus, Stephanus, Renerus, Anselmus, Ægidius, quorum verba ex Chappavillæo protuli: at longe diversa substituit Florilegus ille. Chappavillæus repertum in MSS. codicibus hunc titulum edidit: Gesta Pontificum Tungrensium, Trajectensium et Leodiensium: Qui eum secuti sunt, expunxerunt nomen Trajectensium.

50 Alios illius opinionis auctores protuli lib. 3 Diatribæ cap. 2, qui noluerunt cum antiquis suis Episcopis, aliisque religiosissimis atque integerrimis viris Leodiensibus, cum honorem, quem a nongentis annis tribuerunt antiqua monumenta, S. Lamberto concedere. Sed quid opponent Martyrologio Romano? In eo illustre hoc elogium, quo antiqui a nobis indicati approbantur auctores, refertur xvii Septembris: Apud Leodium B. Lamberti Episcopi Trajectensis, qui cum regiam domum zelo religionis increpasset, a nocentibus innocens occisus, aulam regni coelestis perpetuo victurus intravit. Hactenus lux meridiana, adeo larga ac pura splendet, ut quicumque antiquitatem et verum amant etiam apud Leodienses, hanc non opinionem, sed claram veritatis demonstrationem non possint non amplecti; nisi malint fateri, de S. Lamberto nihil sciri, erasis, ut dixi, evulsisque antiquis monumentis.

31 At nostra, inquit adversarius § 8, pro veritate tuenda unica peremptoriaque ratio est, in Conciliis et a Summis Pontificibus Episcopos nostros Tongrenses vocatos esse. Agimus hic de xxi sanctis Episcopis Trajectensibus, quorum primus S. Servatius est, ultimus S. Hubertus: de quorum Sede nullus Pontifex, qui secus ac nos statuerit quidquam, adfertur. De nomine Tungrorum post translatam Trajecto Leodium Episcopalem Cathedram usurpato egimus lib. 3 Diatribæ cap. 8, ostendimusque Stephanum exactissimum scriptorem, a quo SS. Theodardus et Lambertus appellantur Episcopi Trajectenses, et Sedes Cathedra,

A Solium Episcopale attribuitur urbi Trajecto, semet in Epistola dedicatoria scribere humilem Tungrorum Episcopum, resumpto nomine Tungrorum pro Leodiensi, non vero Trajectensi. Sint ergo Episcopi Leodienses a Summis Pontificibus ad annum usque IOCCCCXXI appellati Episcopi Fungrenses, uti etiam Stephanus se Episcopum Tungrensem scribit: nihil inde conficitur contra XXI Episcopos Trajectenses, quos Ecclesia in SS. Amando et Lamberto agnoscit, Episcopos Trajectenses extitisse, et Trajectensium rexisse Ecclesiam.

52 At § ix hic titulus præfigitur: In Conciliis, quæ peremptoria est auctoritas, vocati Tongrenses. Proferantur Conciliorum decreta, canones, aliave statuta, et liti finis imponetur. De D. Servatio, inquit, quin Tongrensem se ipse vocarit, ambigi non potest ex Sardicensi, Ariminensique Conciliis et Agrippiensi Synodo, in quibus solis nomen ejus legitur. At qua fide isthæc ita inculcantur? Fuerunt ea Concilia habita xx aut xxx annis, antequam in Imperium Romanum irrumperent Chuni, ob quorum ferociam cælesti monitu S. Servatius Sedem Episcopalem Tungris Trajectum transtulit: qui ergo potuisset in iis conciliis se Trajectensem scribere? Pergit Vindex: A D. Servatio ad Divum usque Domitianum in Synodis nomina Episcoporum nostrorum non leguntur, adeoque inde nil possumus statuere. Nisi forsan, additur, Epistolam Divi Remigii producamus in tomum primum Conciliorum Galliæ relatam ad annum xxxiv, et inscriptam ad Falconem Tongrensem Episcopum. Sed ejus Epistolæ titulus est: Domino vere sancto et in Christo beatissimo fratri Falconi Episcopo Remigius Episcopus, non addito Episcopatus nomine, adeoque inde in alterutram partem nihil confici potest. Male ergo adversarius pro titulo Epistolæ producit inscriptionem argumenti per librarium præfixi, uti hisce verbis sibi applicandis utitur adversarius § 10. Sed inscriptiones illas non moramur.

C et antiqua interpretatione,

Domitianus, subscripsit secundum Notitiam antiquam D Provinciarum ac Civitatum Galliæ, illis maxime notam, cui tamen Sedis Trajectensis, quam tunc tenebat, et sub qua Tungri nuper eversi erant, nomen adjunxit. Est ergo Trajectum, non Aduatuca, caput Ecclesiæ Tungrensis in istis Conciliis nominatum. Verum opponitur dici posse, voces istas, Quod est Trajectum, assumentum esse alicujus interpolatoris. Hoc ultimum adversarii effugium est, scilicet hactenus bene insita atque ædificata evellere ac destruere. Quidni potius dicat librarios, has voces, Quod est Trajectum (cum viderent similes aliis Episcopis in Aurelianensi non appositas, neque enim necesse erat) tamquam superfluas expunxisse? Id enim facilius a stupidioribus fieri potuit, quam ita apte apponi. Et hoc siluit, qua fide? Fateatur ergo rem de Divo Domitiano apertam non esse, imo sententiæ suæ eam adversari.

§ VIII. Diæcesis Trajectensis late diffusa: monasteria in ea extructa, aliaque S. Amando præclare gesta.

Diatribam de Episcopatu Trajectensi a nobis excusam in tres distinximus libros: horum primus ipsum veluti Episcopatus corpus ostendit, populos videlicet ad eum pertinentes, eique subjectos. Exordimur ab ipsa Sedis Trajectensis distinctione, quia aliqui hanc et Ultrajectinam ad Rheni antiquum alveum pro una eademque habuerunt. Capite n indicantur antiqui 'Eburones, Sunici, Condrusi, Pæmani, Segni, Cæresi populi diæcesis Trajectensis, finitimi Coloniensi, Trevirensi et Remensi Episcopatibus, uti capite m' Aduatici, Tungri, Bethasii, Taxandri, finitimi antiquæ diæcesi Cameracensi. De quibus brevitatis studio nihil hic repeto, contentus indicasse curioso lectori et Belgicæ antiquitatis studioso, istic ea a me examinata esse, et Philippum Cluverium atque alios ævi nostri Geographos emendatos.

55 Capite iv protuli Masacos, Masegavos vel Maselandos, ad fluvium Mosam, quam accolæ Masam dicunt, et horum primariam fuisse Trajectum probavi: ex qua urbe Masacorum, sive in districtu Mosegaviæ, primaria, extra dictionem Tungrorum, cum Sedes Episcopalis a S. Huberto Leodium transferretur, resumptum est nomen Tungrorum, trecentis et amplius annis ab Episcopis Trajectensibus non usurpatum. Erat namque, teste Godeschalco Leodiensi, auctore coætaneo, Leodium villa non magni nominis; hinc ab illa nomen Episcopatui imponere minus honorificum videbatur. Placuit ergo F a ditione Tungrorum, in qua Leodium, ejusdemque tractus vicina urbe, in qua olim Sedes Episcopalis fuerat, nomen Episcopale repetere, potissimum quia, si verum Florilegnus Leodiensis narrat, Leodium prædium erat Ecclesiæ Tungrensis. Ne ergo successoribus reditus ad priorem Sedem Trajectensem foret ita facilis, relicta est illius Sedis appellatio; quod urbs ea extra Tungros esset in ditione Masacorum, seu Masegavia aut Maselandia. Rancida hæc aliis visa nomina, quæ Regia sunt et Imperatoria. Trajectum in comitatu seu pago Maselandiæ fuisse confirmant in suis diplomatibus Arnulphus Rex, postea Imperator, Zuendeboldus Rex illius filius, Carolus Simplex Rex Francorum. Ea diplomata exhibent Miræus in Notitia Ecclesiarum Belgii cap. 44, 46 et 49. Christophorus Brouwerus lib 9. Annalium Trevirensium, uti fusius diximus citato cap. 4 Diatribe nostraæ. In divisione regni Lotharii inter Ludovicum Regem Germaniæ et Carolum Calvum Regem Francorum, omnis ea Masacorum ditio distincta est in duos Comitatus, superiorem et subteriorem Masau, seu Masegau.

56 Eginhartus Caroli Magni Imperatoris Cancellarius, vir scientia, doctrina virtuteque eximius, lib. 4 Historiæ translationis SS. Marcellini et Petri cap. 8 apud Surium 2 Junii, Gangluden, vulgo Gangelt, opidum

Apidum provinciæ Juliacensis, aliquot a Mosa leucis distans, fundum regium in pago Mosano esse tradit. Quo tempore floruerunt SS. Lambertus et Hubertus Episcopi Trajectenses, præcerat Austrasiis Pipinus Herstallius, pater Caroli Martelli, de quo Brouwerus lib. 7 Annalium Trevirensium pag. 435 hæc habet: Diploma vetus inspeximus, quo ipse, Pipinus in villa Bagoloso, regnante jam tum Dagoberto, jacens ex morbo S. Willibrordum prædio Suvestra donat, quod prædium ipse ad rivum cognominem in pago Mosariorum situm esse confirmat, atque ut in nepotum Grimoaldi et Drogonis filiorum sit tutela, cavet. Denique cum propter morbi magnitudinem subnotare non potuisset ipse, Plictrudi conjugi dat negotium, ut ipsa donationem subscribendo corroboret. Quæ Theofridus in Vita S. Willibrordi ita confirmat: Idem munificus Princeps sub chirographi conscriptione anno iv Regis Dagoberti vi Nonas Martii tradidit illi Willibrordo villam in pago Mosariorum sitam, et a præterfluentis fluvii nomine Suestram nuncupatam, et egregiæ Blittrudis sagaci industria, ab ingenuis viris pecuniæ impendiis comparatam. Est Suestra, sive Sustera, illustre nobilium virginum monasterium cum oppido adjuncto, circiter ter mille passus a Mosa remotum, e regione fere Masaci, seu Masecæ oppidi, Trajectum inter et Ruremundam. Nec procul ab Sustera distat relatum ante Gangluden. Demum ostendi lib. 1 Diatribæ cap. 3 Tacitum lib. 4 Historiarum eosdem Masacos appellare, et Sunicis, Tungris, Bethasiis et Caninefatibus finitimis populis conjungere: quæ hic nil opus est repetere. Caput ergo gentis Masacorum, Mosariorum, Mosanorum, seu Maselandorum, fuit Trajectum, quam totius provinciæ urbem maximam dixit Ægidius a Leodio; ubi et Reges solitos fuisse commorari colligimus ex diplomate Childerici Regis, quo donationes monasteriis Stabulensi et Malmundariensi confirmat. Datum, id est, quando fecit mensis September dies vi, anno viii regni Domni Childerici Regis, Trajecto feliciter. Annus is erat Christi Ieclxxii, quo S. Theodardus Ecclesiæ Trajectensis Episcopus loca monasteriis donata cum Hodone Domestico et forestariis regiis jussus est determinare: non ergo anno Ieclxv occisus, ut tradunt Bucherius, Fisen atque alii, quorum opinionem auctor Vindiciarum Ecclesiæ Tungrensis vulgatam Chronologiam, vocat, ac Belgis Gallisque sequentem statuit. Sed quomodo hi manifeste in tempore Sedis horum Episcoporum errant, ita idem inferre cogitur eos in urbe Sedi assignanda errare potuisse. De C Chronologia infra agemus.

57 Quantum S. Amandus in hæc diæcesi Trajectensi excolenda laborarit, hic paucis inquirimus. Inter familias illustriores. quas arctiori vinculo ad virtutem excitatas Christo conjunxit, prima censeri potest S. Bavonis, ditissimi apud Hasbanos Principis, cujus mater et filia, quibus idem dicitur nomen Adeltrudis fuisse, et soror Adilia habitæ sunt conspicienda sanctitate sæminæ. Altera fuit et ipsa nobilissima familia B. Pipini Ducis, qui apud Austrasios Major-domus palatio Dagoberti 1 ejusque filii S. Sigeberti præsuit. Hujus uxr S. Itta, sive Iduberga, filiæque SS. Gertrudis et Begga Ecclesiastico cultu honorantur. Hic Pipinus sacrum corpus S. Hermelindis Virginis lovavit e tumulo, et sacrarum Virginum monasterium Meldariæ in præfectura Cumptichensi prope Thenas oppidum instituit, prædiis multis loeum ditans. Quibus Virginibus ut divinum sacrificium Presbyteri, ex monasterio S. Bavonis, quod in vicino monte, Teutonjce Calfmont, situm erat, adjuncti sunt. Sed neutrum monasterium nunc subsistit, ut allatis verbis scribit Molanus in Natalibus Sanctorum Belgii XXIX Octobris. Quin ca istic consilio impulsuque S. Amandi a SS. Bavone et Pipino erecta sint monasteria, vix fas ambigere est.

58 S. Gertrudis, ut in ejus Vita legitur xvii Martii, patre Pipino humanis exempto, inhærens matris in viduitate permanentis vestigio, cum quotidie multimodis sanctitatum incrementis famula Dei proficeret, venerabilisque mater ejus maximas curas animo pervolveret, quatenus cogitata ad effectum perduceret, contigit venerabilem Episcopum Amandum ad ejus domum adventare, qui tunc in Dei rebus Magnus habebatur. Tunc venerabilis Itta depoposcit, ut ab eo sibi sacrum velamen imponeretur, et ex sua domo monasterium consecraret. Quod et factum est. Nam non solum se, sed et omnia, quæ habere potuit, libentissime Domino devovit. Illa fuere celeberrimi monasterii Nivellensis exordia, cui post S. Idubergæ matris obitum filia Gertrudis, ab illa olim attonsa, præsuit Abbatissa, totumque regiminis pondus in se solam recepit. Eadem beatissima Gertrudis magna cum veneratione peregrinos suscepit SS. Foillanum Episcopum et Ultanum fratres S. Fursei, eisque in villa hæreditatis suæ monasterium Fossense supra Namurcum, inter amnes Sabim et Mosam, extruxit. Coluntur S. Foillanus Martyr xxxi Octobris, 1 Maii S. Ultanus. Hanc Fossensem Abbatiam pago et Comitatui Lumënsi attribuit, et Stephano Episcopo Leodiensi confirmat anno 1Eecccvii Ludovicus Rex, Arnulphi Imperatoris filius.

59 Otto primus Imperator diplomate anno 1Eeccclxvi dato, in Notitia Ecclesiarum Belgii a Miræo cap. 62 relato confirmat Nivellensibus hæreditatem S. Gertrudis, sitam in pago Tessandria, super fluvio Struona, in villa quæ dicitur Bergom. Hilsundis Comitissa Striensis, uxr Ansfridi Comitis, sed ab ejus thoro separata, illoque Episcopo Ultrajectino ordinato, fundatura monasterium Thorense, nobilium Virginum, prope memoratum ante oppidum Masecam, in quo ipsa filiæque ejus Benedicta monasticam amplexæ sunt vitam, pro dote inter alia donavit ecclesiam de Stryen, quæ est consecrata in honore Mariæ Virginis, Montem-littoris, ubi beatissima Gertrudis corporaliter conversata est, et cellam habet a S. Amando consecratam, uti in diplomate anno 1Eeccxcen signato refertur apud eumdem Miræum cap. 73. Dictum Bergom, seu Mons-littoris, nunc Berga seu Mons-S. Gertrudis dicitur, estque oppidum provinciæ Hollandicæ, quamvis in ulteriori Brabantiæ ripa non procul Breda situm, olim Trajectensis, ac postea Leodiensis, nunc Silæducensis diæcesis. Est ibidem ultra fretum Bisbossium insula, cujus regiunculæ caput est ante indicatum Stryen.

60 Altera Pipini et Idubergæ filia fuit S. Begga, primo nupta Ansegiso Duci, filio S. Arnulphi Episcopi Metensis (ex quorum stirpe prognati Pipinus Herstallius, Carolus Martellus, Pipinus Brevis Francorum Rex, Carolus Magnus Imperator) tum mortuo marito vidua, acceptis e Nivellensi S. Gertrudis sororis monasterio sacris Virginibus, novum monasterium ad Mosam infra Namurcum, Adanæ, sive Andenmæ, condidit, quod Ad-septem-ecclesias (tot enim ab ea istic extructæ hodieque visuntur) solet appellari. Quæ omnia uti sanctorum parentum sororisque Gertrudis gloriosam famam honoremque amplificant, ita non minima pars laudis debetur S. Amando sanctissimæ hujus familiæ in rebus divinis Doctori ac Magistro.

61 Eidem familiæ sanguine copulata S. Gudila Virgo, ut in hujus Vita dicitur vii Jan. cap. 1. ex ipso fonte a Gertrude sancta ejus nepte suscepta, ad ejus pedes adulta, saleque divinæ legis litterarum imbuta est. Imo et S. Pharaildis, cujus Vitam dedimus iv Januarii, a B. Gertrude cognata sua de sacro fonte levata, litterisque instructa pietatem a teneris annis egregie coluit. Habetur ea S. Gudilæ soror a Molano aliisque. Fuit certe Gudilæ soror Raineldis Kirgo et Martyr, quæ xvi Julii colitur. Earum mater S. Amelberga a dicto Pipino nuptui tradita Witgero Comiti, sed aliquot procreatis liberis, maritus Lobiensibus monachis

A nachis adjunctus, ipsa velamine sacro ornata, totam se Deo dedicavit Malbodii apud S. Aldegundem, quam supra diximus a S. Amando in sponsam Christi sacratam. De S. Alena in Comitatu Bruxellensi, discipula S. Amandi habita, jam ante egimus.

62 Ad Sabim fluvium, secundo ab urbe Namurcensi lapide, monasterium idem Amandus extruxit, atque ad honorem S. Petri Apostoli Deo consecravit, ubi antiquitus fuisse congregationem sub regula monastica viventium nomen loci Moustier, seu Monstier, indicat. Adservantur istic in ecclesia collegiata Monasteriensi Reliquiæ S. Fredegandi, illuc tempore Normannorum translatæ e monasterio Quercolodora prope Antwerpiam, cui illum præfuisse Abbatem supra diximus. De hac Translatione agitur in Officiis propriis xvii Julii, ad quem diem, monasterii illius conditorem fuisse S. Amandum, testantur Molanus in Natal. SS. Belg. Miræus in Fastis Belg. et Fisen in Floribus Eccl. Leod. qui eadem repetit cap. 3 Vitæ S. Amandi. Est nunc monasterium nobilium Virginum Canonicarum xvii, et collegium x Canonicorum.

63 Ex antiquioribus Brabantiæ Baroniis est Gela apud antiquos Taxandros oppidum cum territorio satis amplo, ubi altera parochialis ecclesia sane elegans S. Amando dicata est, altera S. Dympnæ Virgini et Martyri, quæ xv Maii colitur. Aliud S. Amandi antiquum sacellum Trajecti fuit, nunc intra septa collegii Societatis Jesu. Plurimi ipsum S. Amandum hujus oratorii auctorem faciunt. In agro Juliacensi prope Marcodurum Patronus est S. Amandus ecclesiæ sive sacelli Girbertzrodensis, ut constat ex antiquo loci hujus Missali anno CIOCCCCLXXXVIII renovato.

§ IV. Sclavis ab S. Amando in Carinthia prædicatum Evangelium. Apud Wormatienses et Argentoratenses antiqui Episcopi: aliqui AMANDI appelati, et Sancti.

Sclavi anno xiii belli Gothici, Christi IOXLVI, et sequentibus, transito Danubio inter alias provincias Carinthiam obtinuerunt, diu sine Rege: gravi dein ab Hunnis servitute oppressi, Regem elegerunt Samonem, natione Francum, cujus industria libertatem recuperarunt. Fuit hic Samo ex pago Senonago in antiquo Bracbanto ad Sennam fluvium (ut supra conjectavimus) oriundus, in Regem electus anno Chlotharii II Regis Francorum XL, Christi IOCXXIII, regnavit annis XXXV, ut ex Procopio, Fredegario aliïsque diximus ad Vitam B. Domtiani Ducis Carinthiæ v Februarii § 4. Accepta horum Sclavorum eorumque Regis Samonis, notitia, S. Amandus, instructus etiam fortasse litteris consanguineorum Regis, in eodem pago Senonago religione Christiana jam ante institutorum, ultra Rhenum Danubiumque profectus est, xstuans desiderio aut hanc gentem. ejusque Regem, ad fidem Christi adducendi, aut martyrii palmam consequendi. Quid præstitum sit ab eodem Sancto in reliqua Germania, prorsus silent antiqui. Recentiores Episcopatus Wormatiensem et Argentoratensem ab eo administratos tradunt: sed veremur, ne similitudines nominis decepti ei attribuerint, quæ ab aliis sanctis Episcopis, etiam Amandis appellatis, præclare fuere gesta.

63 Wormatiæ Vangionum urbe Sedem olim Episcopalem fuisse manifestum est ex Synodo Agrippinensi sub Constante Constantini Magni filio, post Consulatum Amandii et Albini, iv Idus Martias, anno Christi CCCXLVI, habita. Interfuit huic Synodo Victor Vangionum Episcopus, qui, cum alii, si qui forte ante eum fuerint, ignorentur, passim in Catalogis primus Wormatiensis Episcopus scribitur. II Amandus, qui cum innumera civium multitudine ad portam S. Servatio, Episcopo Tungrensi, obviam ruit Wormatiam intranti; uti in hujus Vita xiii Maii tradit Jocundus Presbyter. Ægidius in additionibus ad Harigerum de Episcopis Tungrensibus et Trajectensibus cap. 26 scribit S. Servatium Wormatiæ appropinquantem, magnifice a B. Amando urbis Præsule susceptum esse. Quæ totidem fere verbis in aliis Actis MSS. S. Servatii referuntur. Mortuus est S. Servatius Trajecti, quo Sedem Episcopalem Tungris transtulerat, anno CCCLXXXIV cum aliquot annis ante elapsis limina Apostolorum invisisset, eaque occasione Wormatiam venisset. III Vangionum Episcopus habetur Carolus. IV Crotoldus. VIII S. Rudpertus, sive Rupertus, quem Acta ejus antiqua xxvii Martii tradunt anno II Childerberti Regis Austrasiorum, Christi IOLXXVII, in Wormatia fuisse Episcopum, sed magna ejectum injuria, primum Salisburgensem Episcopum factum. Aliorum quatuor sequentium Antistitum, qui eam Ecclesiam rexerunt, nomina intercidisse in tanta Chunorum, Gothorum, Wandalorum, Alamannorum aliorumque Christianæ religionis hostium persecutione tradunt Bruschius, Demochares, Cratepolius, Claudius Robertus aliïque Catalogorum Episcopalium scriptores.

66 x Episcopus habetur S. Amandus ejus nominis secundus, qui, teste Bruschio, tanta religione ac tantis miraculis etiam claruit, quibus doctrinam Christianam confirmavit Deus, ut ei senatus populusque urbis Vangionum, templum gratitudinis ac pietatis ergo post mortem statuerent, quod hodie adhuc in suburbio situm, S. Amandi parochia dicitur. Præerat Ecclesiæ Wormatiensi S. Amandus anno vi regni Dagoberti i apud Austrasios, is est Christi IOCXXVI aut sequens, quando II Kalendas Octobris Dagobertus Rex e consilio procerum, Pipini Majoris, Arnulfi Metensis Episcopi et Chuniberti Coloniensis Archiepiscopi donavit Ecclesiæ Wormatiensi civitatem Laudemburgensem. Quam donationem approbarunt postea Childericus Rex Austrasiorum, Pipinus Rex Francorum, ejusque filius Carolus Magnus, uti ex hujus privilegio constat, signato anno xxx regni illius. Hoc deinde privilegium confirmarunt Ludovicus Rex, Otto Imperator, Henricus Rex, Rudolphus Rex Romanorum: quæ diplomata referuntur a Marquardo Frehero in libro de Lupoduno, posteris Landemburgo dicto. Testatur et Bruschius in S. Amando, x Episcopo Wormatiensi, originale diploma Dagoberti Regis suo tempore adhuc integrum fuisse, in archivis Episcopi Wormatiensis. Bertramus Limburgius, collegii Societatis nostræ olim apud Vangiones Rector, de Sanctis urbis Wormatiensis a nobis interrogatus, respondit anno CIOCCCXXVIII, corpus S. Amandi hujus nominis II, Episcopi Wormatiensis, adservari in Cathedrali æde, in ejusque honorem extructum templum parochiale extare in suburbio, dictum S. Amandi, ejusque festum celebrari xxvi Octobris; ac Lectionem in Breviario Wormatiensi recitari de S. Amando Belgii Apostolo, nulla facta Sedis Wormatiensis mentione. Hæc ille. Sed diversus plane est S. Amandus II Wormatiensis ab S. Amando Trajectensi, et hoc senior, jam tum Episcopus, cum iste apud Bituriges inclusus degebat, tiro adhuc vitæ spiritualis.

67 Est ibidem ad Rhenum fluvium nobilissima Argentoratensium Ecclesia, sub Imperatoribus Romanis Sede etiam Episcopali exornata. Certe in supra indicata Synodo Agrippinensi, anno Christi CCCXLVI habita, condemnationi Euphratæ Episcopi Coloniensis subscripsit Amandus Argentinensium Episcopus, fassus se suis epistolis ad eum deponendum ante etiam consensisse. Num aliqui ante eum ibidem Episcopi fuerint, et quinam, defectu scriptorum sciri nequit. Auctor Vitæ S. Deicoli, Lutrensis in Burgundia Abbatis, quam xvii Januarii ex Lutrensibus membranis edidimus, de S. Amando aliïsque urbis Argentoratensis Patronis circa annum IOCCCCLXV hæc scripsit cap. 1: Civitas Argentina, quæ vulgarico vocabulo Strasburch

A burch vocatur, exceptis Reliquiis principalibus, proprios se gaudet habere Patronos, quos a Domino suscepit veræ fidei fundatores, et Divini verbi prodigos seminatores, id est, Amandum, Justinum, Arbogastum, Florentium et alios nonnullos, quorum nomina in beati ordinis albo superna illà regio sine fine tenet coaxata. Hæc ibi, agique de sanctorum Patronorum reliquiis toto capite inmuitur: in quo Floriaci monasterii dicuntur Patroni SS. Benedictus et Scholastica, urbis Suessionis S. Sebastianus Martyr, et sic de reliquis. Primus ergo fidei apud Argentoratenses fundator dicendus est senior Amandus, qui aliquot seculis vixit ante S. Amandum Episcopum Trajectensem, cujus sacras Reliquias semper magna cum veneratione fuisse apud Elnonenses adservatas, ex infra dicendis certo constabit. In antiquo Breviario Argentinensi, anno CICCCCLXXVIII, et CICCCCCLXXXIX excuso, celebratur XXVI Octobris festum S. Amandi Episcopi Argentinensis, Lectionibus, quæ ad Matutinum recitantur, ex Vita S. Amandi Episcopi Trajectensis decerptis: unde aliis errandi occasio data est, maxime quod eodem die etiam colatur S. Amandus Episcopus Trajectensis ob Reliquias ea luce translatas.

68 Jacobus Wymphelingus in Catalogo Episcoporum Argentinensium, anno CICXXVI excuso, de origine hujus Episcopatus hæc refert: Dagobertus Austrasiorum et Alsaticorum Rex, cognita sanctitatis et virtutum Amandi fama, ipsum, ut ex Trajecto vocatus, primus Argentinensis Ecclesiæ Antistes præficeretur, effecit anno IXCVI. Scilicet cum bimulus esset Amandus, utpote anno IXCIV natus, quinquaginta demum post annis Ecclesiæ Trajectensi præfectus; cum Dagobertus I, Francorum Rex, aliquot ante annis obiisset, diu licet post assignatum annum IXCVI et ipse natus. Franciscus Guillimannus in Commentario de Episcopis Argentoratensibus, errorem Wymphelingi chronologicum correcturus, tradit S. Amandum ab Dagoberto Magno, Francorum Rege primum Argentinensium institutum Episcopum circiter annum Domini nostri IXCL, atque in ejus Episcopatus fundationem quidquid juris aut regiæ superioritatis in Alsatia sibi aut suis quocumque modo competeret, in Amandum et ejus in præsulatu legitimos successores liberrime transfudisse. Quæ verba, tamquam ex vetusto scriptore (sed qui ignoratur) deprompta, magni æstimat Jodocus Coccius in Dagoberto Rege cap. 14: additque ad diem VII Idus Februarii, quo S. Amandus migravit, ei publice in Fastis Argentoratensibus honorem haberi.

C Quo VI Februarii in citato Breviario perantiquo Ecclesiæ Argentoratensis solenni ritu Officium de S. Dorothea Virgine et Martyre peragitur, nulla facta S. Amandi mentione. Molanus vero in additionibus ad Usuardum XV Novembr. hæc habet: Argentinæ S. Amandi Episcopi et Confessoris. Addit Galesinius: qui illius civitatis primus Episcopus, sancte factis Evangeliique propagatione, fidelem Christo Domino Ecclesiæque operam præstitit. Hæc illi, quæ Wion et Dorganius, in sui Ordinis honorem, de S. Amando Trajectensi intelligunt. Wionem sequitur Ferrarius in Catalogo Sanctorum, et in nova Topographia, ubi ex tabulis Ecclesiæ Argentinensis, quas ante citarat Galesinius, asserit Amandum primum Aquitaniae, deinde Argentorati fuisse Episcopum, eo a Dagoberto missum. Sed quas hi tabulas Argentinenses velint, non exprimunt. In citato antea Breviario Argentinensi Officium dicto xv Novembris de Feria simulque de S. Martini Octava fieri debere præscribitur, absque ulla S. Amandi mentione. Nec alibi de S. Amando a Rege Dagoberto Argentoratum misso apud antiquos scriptores quidquam reperimus. Imo qui præcipuas possessiones donavit Ecclesiæ Argentoratensi, non Dagobertus senior est, sed ejus nepos filius S. Sigeberti, et ipse Dagobertus appellatus, uti alibi pluribus ostendemus.

69 Amandus ergo, qui primus Episcopus Argentoratensium habetur, vixit seculo Christi quarto, atque, ut diximus, interfuit anno CCCXLVI Synodo Agrippinensi. Secuti illum in eadem Sede Episcopi, n Justus, sive Justinus. III Maximinus. IV Valentinus, quos Sanctos adpellari pingique cum diadematibus, et credi inter Divos receptos esse, tradunt Wymphelingus et Guillimannus. v Solarius, quem etiam Sanctum nominant Bruschius et Demochares. VI Biulfus Solarii successor a Bruschio statuitur. VII Magnus. VIIGoarinus seu Garoinus. IX Landebertus. X Rodobaldus. XI Magnebertus. XII Labiolus, aliis Ubiolus. XIII Gundoaldus. XIVAldus, si tamen alius, tempore Heraclii Imperatoris, inquit Wymphelingus, id est, tempore Chlotharii II, a quo Dagobertus filius Austrasiis Rex datus est. XV Gando (forte S. Amandus Trajectensis creditus) vir clari ingenii, ut ait Wymphelingus. XVI Utho. Addit Wymphelingus, de horum patria, genere, vita, morte, sepulchris nihil pene se offendere potuisse. XVII Ansoaldus, teste Bruschio, a Rege Childerico constitutus: attigerit forte primos ejus annos. XVIII Rodtharius teste eodem Bruschio, Ducali origine et stemmate natus, ex regiæ curiæ Magistro ac strenuo equestris ordinis viro a Childerico Rege Episcopus constitutus, extruente tunc S. Deodato monasterium Vallis Galilææ, in confiniis Alsatiæ et Lotharingiæ. Hujus Deodati in Vosagi eremo socii fuerunt SS. Arbogastus et Florentius: ex his XIX Episcopus fuit a Dagoberto filio Sigeberti creatus Arbogastus, cui xx successit S. Florentius, quorum tempora alibi stabilimus. XXI Wicgernus. Hic cellam monachorum quæ jam Ettenheim-munster vocata est, de rebus B. Mariæ fundavit, de quo in testamento Heddonis. Ita Wymphelingus. XXII Wandelfridus. XXIII Heddo, sive Etho, aut Ethico, filius Ethiconis, Fratris S. Odiliæ Virginis. Alsatiæ Comitis, nati patre Adalrico, sive Athicone, et matre Beresuinda, sorore Reginæ Bilichildis, uxoris Childerici Regis.

70 Est autem dictus Heddo sive Etho, factus Argentoratensium Episcopus anno ICCXXXIV, quo etiam anno Carolus Mariellus Frisiam vastavit, uti illa apud Hermannum Contractum conjunguntur. Zacharias Papa inter Episcopos Galliæ et Germaniæ, quibus epistolam VI, a Sirmondo tomo I Conciliorum Galliæ relatam, scrispit circa an. ICCXLIV; Heddum Strateburgensem numerat. En viginti tres Episcopi, qui ab anno CCCXLVI usque ad annum ICCXLIV per quatuor secula Ecclesiæ Argentoratensiab S. Amando usque ad Heddonem præfuerunt. Nec plures aliarum Sedium Episcopi reperiuntur, inter illos, qui dictæ Synodo Coloniensi anno CCCXLVI cum S. Amando Argentinensi interfuerunt, eosque qui in citata Epistola Zachariæ Papæ memorantur. Nam Rotomagenses referuntur Eusebius et Reginfridus; inter quos fuerunt Episcopi XXI. A S. Servatio ultimo Tungrensi ac primo Trajectensi, ad S. Hubertum Trajecti sederunt XX, post eum Leodii S. Florebertus, ac dein Fulcarius in epistola Zachariæ memoratus. Apud Ambianenses inter Eulogium et Rambertum quindecim solum Episcoporum supersunt nomina, uti quinque tantum inter Jessen et Davidem apud Spirenses. Eadem fere reliquorum Episcopatuum ratio est, quorum Episcopi Synodo Agrippinensi subscripserunt, et ad quorum successores Epistola Zachariæ missa est. Expensa nobis accurate singulorum successio: at ne cui fastidium creet, hic omissa. Udonem sive Uthonem Episcopum Argentoratensem, quem tradunt Posservinus, Vossius alique seculo Christi decimo scripsisse. Vitam S. Amandi Episcopi Argentoratensis, necdum licuit videre.

71 Habent ergo et Wormatienses et Argentoratenses suum utrique Amandum Episcopum, quem anniversario cultu celebrant XXVI Octobris: qui itidem dies in Breviario Spirensi anno CICCCCCLXXVII et CICIXIX excuso S. Amandi

A S. Amandi Episcopi venerationi dicatus est, quando in Officio Ecclesiastico tres Lectiones ad Matutinum recitantur ex Vita S. Amandi Episcopi Trajectensis. Eodem die in Breviario Moguntino anno CICCCCXCV et CICDVIII vulgato recolitur memoria S. Amandi Episcopi. Et hæc hactenus dicta sufficiant de regionibus, per quas Dominicæ vineæ cultor Amandus, Trajectensium Episcopus, velut imbrifera nubes circumquaque pluendo discurrit, uti prædicat totidem verbis Hucbaldus in Vita S. Aldegundis cap. 1.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine