Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O sv. Amandu biskupu maastrichtskom u Elnonu ili Amandopolu u Belgiji

DE S. AMANDO EPISC. TRAJECTENSI ELNONE SIVE AMANDOPOLI IN BELGICO,

Prethodni komentar.

Commentarius prævius.

§ I. Akvitanija proslavljena rođenjem sv. Amanda, redovničkim životom i propovijedanjem.

Svetoga Amanda hvali Hukbald, redovnik iz Elnona, učen muž, u spisu Vita S. Aldegundis Virg. pod 30. siječnja, da je bio poznat gotovo cijelom svijetu po najslavnijem glasu kreposti: koji je, kao marljiv radnik na Gospodnjoj žetvi, i mnoge narode priveo katoličkoj vjeri, i sagradio mnoge samostane muževa i službenica Božjih. Slično prenosi drugi pisac spisa Vita S. Aldegundis, stariji od Hukbalda. To ovdje nećemo izvoditi pojedinačno. Počinjemo od domovine i prvoga redovničkog odgoja. Zatim ćemo, prateći napore koje je poduzeo u Akvitaniji i ostaloj Francuskoj, doći do belgijskih pokrajina, u kojima većina starijih samostana štuju sv. Amanda ili kao utemeljitelja, ili priznaju pomoćnike utemeljitelja.

2 Domovinom mu daju Akvitaniju Hariger i Milon koji će niže biti navedeni. Ali to ime seže šire nego da bi se Akvitanija shvaćala kao omeđena rijekom Garonom, kao u Cezarovo doba. Naime, kad joj je pridruženo dvanaest naroda, odvojenih od Keltske, zatim se protezala do rijeke Loare, te je u notitia imperii podijeljena na Prvu, Drugu i Treću. Baudemund, suvremenik sv. Amanda, kao domovinu mu dodjeljuje dijelove Akvitanije nipošto daleko od obale Oceanskoga mora. Ali od Pirenejskoga gorja sve do Loare, dok Ocean zapljuskuje dijelove Akvitanije, taj je opis previše neodređen. Anonimni pisac Života iz rukopisa Chesneja, kojega

I za kojega smatramo da je podrijetlom Akvitanac, tvrdi da je on potekao u kraju Herbasilicu, nedaleko od obale Oceana u Galiji. To opat Filip ovako tumači: Herbatilicus je ime mjesta koje se odlikuje naslovom njegova rođenja, pa kao što nije mnogo udaljeno od Oceana, tako graniči s akvitanskom pokrajinom: naime, pridružen je sa strane Armorikanske Bretanje, dok je ovaj pisac živio u dvanaestom Kristovu stoljeću, sv. Benedikt biskup i Vivencije prezbiter, kako njihova Acta navode 12. siječnja, gl. 3, stigli su u grad Herbedilicu u četvrtom Kristovu stoljeću. Ali, jer građani zbog propovijedanja sv. Martina, utemeljitelja samostana u Vertouu, nisu htjeli obratiti se na Kristovu vjeru, predaje se da je grad Herbadilla progutan otvorom zemlje. Ovaj se Martin slavi 24. listopada, a umro je nekoliko godina prije rođenja sv. Amanda. A i Vertou i jezero Herbadilla, u pučkom govoru Herboge i Grandlieu, nalaze se u nanteskom kraju, oko dvije leuge od Loare, sada ubrojeni u Armorikansku Bretanju, a nekoć u Akvitaniju.

3 Kad je grad Herbadilla bio razoren, ime se s dostojanstvom grofova zadržalo nad široko razgranatom vlašću naokolo. Ondje je, kako svjedoči Ademar objavljen među normanskim piscima i prema raznim ispravama koje je iznio Jean Besly u djelu Historia Comitum Pictavensium et Ducum Aquitaniæ, grof Rajnald od Arbatilisa godine 1835. ratovao s Normanima na otoku Herio: i u sukobu godine 1842. s Lambertom, grofom Nantesa, ubijen je 9. srpnja: taj okršaj opširnije opisuje Adrevald u 1. knjizi spisa Miracula S. Benedicti, gl. 33. Od toga Rajnalda potječu vojvode Akvitanije i grofovi Poitoua, kojima je posljednji bio Vilim, obraćen od raskola protupape Anakleta po opatu sv. Bernardu, o čemu drugdje više. Ali vratimo se sv. Amandu: njegove roditelje nazivaju Baudemund i Akvitanski pisac glasovitima, uglednima po krvi Filip, a po svjetovnom dostojanstvu dodaje Hariger. Pjesniku Milonu otac je plemenit, a majka izvrsna. Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii i Yepez u djelu Chronicon Benedictinum pod god. 630. smatraju da je otac bio vojvoda Akvitanaca. Grofom Akvitanije naziva ga Joannes Ooghuus u djelu Vita S. Amandi, objavljenom na belgijskom jeziku. Radije bismo rekli grofom Herbadilice, ako ima mjesta nagađanju, ali po njezinu običaju, kao korisničkog grofa, kojega treba razriješiti po volji kraljeva, kao što sada obično čine upravitelji.

4 Kao mladić Amand se, iz želje za redovničkim životom, povukao na otok Ogiju, kod Akvitanskog pisca Oyem, u Spireskom brevijaru objavljenom god. 1477. Oye, nazvan istim imenom i danas, nasuprot La Rochelleu, toliko blizu otoku Réu, u pučkom govoru sv. Martina, da se pri oseci mora iz jednoga u drugi prelazi suhih nogu. Sada je otok Oyem, (odakle se izvodi poneki trag staroga samostana) pod vlašću samostana sv. Mihaela u pustinji u luçonskoj biskupiji, koja nije daleko. Odatle je Amand, jer mu otac nije dopuštao da u Ogiji u miru bude slobodan za božanske stvari, pošao na grob sv. Martina Tourskoga i pomolio se Bogu da nikada, kaže Baudemund, Gospodin ne dopusti da se vrati u rodno tlo, ili kako sam kaže kod pjesnika Milona,

Da se ne vratim na rodno tlo, ni na ostavljene znance, naznačujući takvim tlom i otok Ogiju, možda jer je Herbadilička grofovija sezala sve do njega. Pisac čudesa sv. Wandregisila pod 22. srpnja kaže da otok Augia, koji se nazivom ne razlikuje mnogo od Ogije, a koji je obradio narod Britona, leži uz kotantinski kraj: tu Augiju pripisuju redovničkom ustanovljenju sv. Amanda Massaeus u 14. knjizi djela Chronicon, Yepez i drugi: Ogijom ga nazivaju Lambrecht, biskup Brugesa, i Rosweyde u Životu objavljenom na nizozemskom, te prenose da je smješten oko Coutancea i Saint-Maloa, primorskih gradova, prvoga u Normandiji, a drugoga u Armorikanskoj Bretanji: gdje ima nekoliko otoka, i gotovo su podložni Englezima. Ali to se nagađanje dovoljno pobija onim što je dosad rečeno.

5 Biskupom Akvitanije naziva sv. Amanda Ferrari u djelu Topographia ad Martyrologium Romanum, a biskupom Bordeauxa u Spireskom brevijaru tiskanom god. 1509. Ali to je stariji Amand, koji se slavi 18. srpnja, kojemu je sv. Paulin napisao nekoliko pisama koja su sačuvana. Lako je došlo do pogreške zbog istoga imena, osobito zbog odlaska mlađega Amanda u ove krajeve i poučavanja naroda naokolo u vjeri, pobožnosti i kršćanskim običajima. Preko Garone je Akvitanija, zvana drukčije Novempopulania. Nju su u šestom Kristovu stoljeću počeli zaposjedati Vaskonci: njih, koji su postupno jačali i uzoholili se zbog nove vlasti, Franci su više puta pokorili: Haribert, kralj Akvitanije, potisnuvši ih godine 1821., pridružio je i svome kraljevstvu. K ovome je kralju pobjegao sv. Amand, poslan u progonstvo od Dagoberta zbog njegove neuzdržanosti koju je ukorio. Tada je, kaže Hukbald u spisu Vita S. Rictrudis pod 12. svibnja, najradije želio za Krista proliti vlastitu krv, sijući po raznim mjestima sjeme božanske riječi: napokon je među ostalim krenuo u rodnu domovinu bl. Riktrude, naime u Vaskoniju, da ondje i mnoge i ovu lijepu zvijezdu obasja svjetlom koje mu je bilo uliveno s neba i kojim je gorio: smatrajući također da zbog okrutnosti toga naroda ondje može zadobiti palmu mučeništva. Niže se u rukopisu Chesneja dodaje da je on također otišao u primorske krajeve i htio prijeći Britansko more k narodima Sasa: da im propovijeda evanđelje i da u propovijedanju ostane u sve dane svoga života. Oni su se otprilike u to isto vrijeme, u Britaniji, odavno zaposjednutoj, počeli obraćati na Kristovu vjeru.

6 Baudemund jedini prenosi da je sv. Amand u vrijeme ovoga progonstva, tražeći udaljenija mjesta, propovijedao riječ Božju poganima: ali zatim opisuje drugo njegovo putovanje poduzeto u vrijeme Klotara pod br. 18, i tvrdi da su Vaskonci, narod raširen oko pirenejskih klisura po nepristupačnim i teško prohodnim mjestima, odan gatanju, štovali idole umjesto Boga. I pisac djela Gesta Dagoberti, gl. 36, prenosi da su Vaskonci sišli sa stijena među gorama: ondje su u kasnijim vremenima živjeli Baski, različiti jezikom, običajima i načinom života od ostalih Vaskonaca, kao što smo rekli u veljači uz Život sv. Adalbalda, muža sv. Riktrude, § 4. Pierre de Marca u 1. knjizi djela Historia Bearnensis, gl. 25, br. 9, nastoji ukloniti svako idolopoklonstvo od Vaskonaca, kao da su ga njima iz gorljivosti da uzvise krepost sv. Amanda izmislili Baudemund i Hukbald. Suprotstavlja biskupe od Daxa, Béarna i Olorona: neka doda i, ako mu je drago, biskupe Bigorre i Aire-sur-l'Adoura da su sudjelovali na saborima u Agdeu, četvrtom i petom u Orléansu, drugom u Mâconu, pa čak i četvrtom u Parizu, bilo svi, bilo neki od njih; ali održanima prije nego što su se Vaskonci nastanili u tim krajevima. Isti Pierre de Marca priznaje da su biskupi cijele Akvitanije potpisali sabor u Agdeu, ali podložni arijanskom kralju Alariku: kako su dakle, osobito u primorskim krajevima, oni kojima su dolazili Anglosasi i drugi tuđi kršćanskoj vjeri, mogli ostati prikovani uz poganske zablude? Tako su niže Genti, Antwerpenčani i drugi narodi ustrajali u štovanju idola, premda su u Tournaiju, Cambraiju i Maastrichtu, susjednim gradovima, bili biskupi, glasoviti po nauku i svetosti života.

7 Akvitanski pisac niže pod br. 16 pripovijeda da je sv. Amand (kojega, imenom ne mnogo drukčijim, naziva Alanom) isposlovao od kralja Sigeberta mjesto u Galiji koje se zove Vaurum, i ondje sagradio samostan. Vaurum je u pučkom govoru Lavaur, u Akvitaniji, grad koji je godine 1817. postao biskupskim, od priorata augustinskoga reda podignutoga godine 1817. po Isarnu, biskupu Toulousea: u čijoj osnutbenoj ispravi, kod Catela u 2. knjizi djela Historia Occitaniæ, gl. 16, kaže se da je crkvu sv. Elana nekoć sagradio vjernik, a tu je crkvu sv. Isarn obnovio u čast Bogorodice Marije i sv. Elana. Njega spominje Saussay u djelu Supplementum Martyrologii Gallicani pod 25. studenoga ovim riječima: U tuluškom kraju sv. Elana, ili Alana, biskupa Crkve u Lavauru na rijeci Agout u lauraškom kraju, zaštitnika. Slavi se i 27. studenoga sv. Alan u Starom brevijaru iz Quimpera u Armorikanskoj Bretanji, u istom Životu sv. Amanda podijeljenom na 9 čitanja za jutarnju: u kojem se prenosi da je mjesto gdje je sagradio samostan dobio od kralja Aldeberta: to je možda Haribert, u čijem je kraljevstvu bio Vaurum, blizu Toulousea, kraljevskoga sjedišta: pa se čini vjerojatnijim da je sv. Amand ondje započeo neki samostan u vrijeme progonstva. Mogao je ipak Vaurum biti pomiješan s Vabrom, gdje je i biskupsko sjedište osnovano od benediktinske opatije iste godine 1817., u čijoj se biskupiji nalazi gradić Nant, za koji kažu da ga je isposlovao od kralja Hilderika za izgradnju samostana Baudemund, Milon i drugi. Postoji i danas taj samostan posvećen sv. Petru u gornjoj marki Rouerguea, blizu izvora Dourbiea, nedaleko odatle kod grada Millaua koji se ulijeva u rijeku Tarn. A da opat ima potpuno gospodstvo nad gradićem i prilično utvrđenim kaštelom, prenosi Ranchin u 2. svesku djela Generalis descriptio Europæ koje je objavio Pierre Davity. Biskup Mumol, koji se tada usprotivio sv. Amandu, imao je sjedište u Uzèsu, gradu udaljenom dva dana hoda. A da su Uzès, Rodez i susjedni narodi Akvitanije bili pod austrasijskim kraljevima, rekli smo 1. veljače, § 3, uz Život sv. Sigeberta, Hilderikova prethodnika. U rukopisnom lekcionaru samostana u Moissacu u cahorskoj biskupiji pod 6. veljače navodi se kraći Život sv. Amanda, ali se greškom smatra biskupom Rodeza umjesto Maastrichta, a povod za skretanje uzet je odatle što je ondje bio biskup sv. Amandije, koji se slavi 4. studenoga. Sličnom greškom drugi miješaju spomenuti samostan Nant s Nantuom, ili Nantuacom, opatijom u Bugeyju, smještenom između Ženeve i Lyona; njih ćemo prikladnije pobiti pri kraju ovoga Komentara u §§ XX i XXI, kao i u § XXII one koji žele da je sv. Amand prešao u Španjolsku i ondje umro kao biskup Castellóna.

§ II. Francuska uljuđena pobožnim vježbama i osnovanim samostanima sv. Amanda.

Da je Amand petnaest godina proveo zatvoren u ćeliji kod Bituriga, svi prenose. Akvitanski pisac pripisuje grad Bourges burgundskoj zemlji. Bio je od smrti Klodovika podložan orléanskom kralju, zatim pod Guntramom, Hildebertom i Teodorikom II. ubrojen u burgundsko kraljevstvo, dok je ondje ime Akvitanije, kojoj je bio metropola, gotovo izbrisano. U onom dijelu Bourbonnaisa koji pripada bourgeškoj biskupiji, posjećuje se na rijeci Cher gradić nazvan po ovome sv. Amandu: kojega crkvene nadarbine podjeljuje prior od Monteta, ili Monticulus-monachorum, u biskupiji Clermont-Ferranda; na čije imenovanje ondje postoji i priorat. Na tome je mjestu, koliko dokučujemo nagađanjem, sv. Amand podigao samostan, označen pod br. 20 kod Baudemunda: Kad se, kaže, iz Vaskonije vraćao na granice Franaka: dotle je naime sezalo orléansko kraljevstvo. Isto naznačuje Milon u 4. knjizi, gl. 2.

9 Među mjestima kod Franaka proslavljenima krepošću i naukom sv. Amanda bila su oba kraljevska dvora; kako austrasijski u Metzu, tako i neustrijski u Parizu. Kad je s prvoga rimskog putovanja dolazio u Galiju, prisiljen, kaže Baudemund, od kralja i svećenika, zaređen je za biskupa. Pariško mu sjedište dodjeljuje Jean de Serres u djelu Inventaire de l'histoire de France pod Dagobertom; kao da mu je inače nedostajala vlast da ukori njegovu neuzdržanost. Ali, prema svjedočanstvu Harigera, prema običaju toga doba zaređen je za biskupa da propovijeda: i kako dobro tumači pjesnik Milon,

Nije preuzeo vlastito biskupsko sjedište: Veljača, sv. 1.

Nego poput Pavla koji je krenuo na istočne narode, Tako je i on prešao i pošao u zapadne krajeve, I po raštrkanim narodima posijao pobožne riječi spasenja. U međuvremenu se češće vraćao u Pariz, sastajao se s kraljevima, bilo da isposluje dopuštenje da po kraljevstvu osniva razne samostane, bilo da se opskrbi njihovim pismima kako bi s većim ugledom propovijedao riječ Božju, bilo da same kraljeve i njihove dvorane pouči putu spasenja. Vrativši se iz progonstva, vraćen je u staru milost kralja Dagoberta u Clichyju, kraljevskom dvorcu, u pariškom kraju, preko Montmartrea. U isto vrijeme krstio je njegova sina sv. Sigeberta, dok ga je u Orléansu iz svete kupelji primao kralj Haribert, kako izvješćuje Fredegar u 62. gl. Kronike. Otada je bio drag sv. Sigebertu, kralju Austrazije, na čije je nagovaranje preuzeo maastrichtsku biskupiju, i uz njegovo se dopuštenje od nje odrekao. Istomu kralju Sigebertu, koji je boravio u Metzu, papa sv. Martin poslao je sv. Amanda kao poslanika da ga veoma mudro opomene i zamoli da uputi biskupe u Rim itd., što se niže čita kod Filipa pod br. 49.

10 Imao je kralj sv. Sigebert ženu po imenu Imnehilda, koja je, nadživjevši muža koji je preminuo godine 663., kad je Hilderik, još mladić, bio postavljen za kralja, upravljala Austrazijom: pogrešno se pak ona i žena Bildehilda stapaju u jednu te istu osobu kod Jérômea Vigniera u djelu Tabulæ Genealogicæ Alsatiæ, str. 2, kod Philippea Labbea u djelu Genealogia Domus regiæ Francorum, tablica 1, br.

10, i kod drugih. Od ovoga kralja Hilderika i kraljice Imnehilde (o kojoj smo više rekli u spisu Analecta nakon Života sv. Sigeberta, § 1) sv. Amand je dobio u laonskom kraju Barisis-aux-Bois, udaljen jednu leugu od Coucyja, a drugu gotovo od rijeke Oise i gradića Chaunyja, kako se čita u našem starom rukopisu, gdje se pri kraju Života sv. Amanda, nakon nabrojenih raznih samostana, kaže: Također i ćelijicu koja se zove Barisis, koje je mjesto sa susjednim mu dodacima njemu, čini se, darovao kralj Hilderik i kraljica Imnehilda: čitamo da je sve to sagradio sam božanski muž. Isto se čita kod Chesnea u 1. svesku djela Historia Francorum, str. 647. Darovnicu je objavio Aubert Le Mire u 1. knjizi djela Diplomata Belgica, gl. 3, ali je ondje, izbrisavši ime kraljice Imnehilde, zamijenjeno imenom Bildehilda, koja mu je poslije, kad je postigao zrelu dob, bila žena. Philippe Labbe u djelu Miscellanea curiosa, gl. 4, § 3, smatrajući da zbog djetinjstva kralja označenoga u ispravi treba izostati ime Bildehilde, prosudio je da treba vratiti Baldehilda, Hilderikovu majku. Ali je ona s Klotarom, starijim sinom, također još djetetom, upravljala Neustrijom, niti je zbog velikaša

11 Hilderik, kralj Franaka, i kraljica Imnehilda, uglednom mužu grofu Bertuinu i vikaru Bertelandu. S pravom se podupiru našom velikodušnošću oni koji služe za naše roditelje ili pak u doba naše mladenačke dobi. Stoga neka spozna vaša veličina ili korist da mi, zbog imena Gospodnjega ili nebeske ljubavi, našem apostolskom ocu biskupu Amandu, najspremnijom pobožnošću darujemo i želimo da bude darovan naš posjed, nazvan Barisiacum, smješten u laonskoj župi, koji je dosad držala naša riznica, sa svim zaselcima koji na njega gledaju i sa svom cjelovitošću koja mu pripada. Stoga našom sadašnjom vlašću određujemo i želimo, što želimo da ostane zauvijek, da sam spomenuti posjed Barisiacum sa svim što mu pripada, kako u zemljama, kućama, vinogradima, šumama, livadama, pašnjacima i podanicima koji ondje zajedno prebivaju, tako kako je ondje držala i posjedovala naša riznica, i sam gospodin Amand za potrebe svojih redovnika bez ikakva protivljenja ili umanjivanja drži i posjeduje. Tako dakle u cijelosti želimo da bude čvrsta povlastica ovoga našega darovanja, da spomenuti biskup o samome posjedu Barisiacumu i o dobrima koja mu pripadaju ima slobodnu i najčvršću vlast po našoj odredbi da ih ima, drži, ubire frede, gradi nastambe, daje, zamjenjuje ili čini bilo što izaberu. Osim toga, zaklinjemo sve naše nasljednike imenom Gospodnjim da se nitko od njih ne usudi oduzeti sam posjed sa svim što mu pripada gospodaru ocu Amandu ili njegovim redovnicima, niti da im učini ikakvo uznemiravanje. A tko god to učini, neka ponese sud i upadne u osudu prokletstva. I da bi se ova isprava kod samoga biskupa i njegovih redovnika čvršće držala i u nadolazećim vremenima trajno sačuvala, i ja sam, dok zbog slabašne dobi nikako nisam mogao potpisati, vlastoručno potpisao, a kraljica je supotpisala. Znak kralja Hilderika. Ja, kraljica Imnehilda, potpisah. Dano na dan kalenda kolovoza, u godini vladanja našega gospodara kralja Hilderika. Opat Filip niže u Vita br. 60 dodaje da je, pošto je samostan na prikladan način ustrojen, upraviteljem postavljen Andrija, zatim opat Elnona: kojemu je samostanu još i sada podložan Barisiacum.

A2 U Rebaisu, nedaleko od rijeke Marne, u biskupiji Meaux i šumi Brie, sv. Audon je podigao samostan, čijem je posvećenju crkve prisustvovao sv. Amand, kako pripovijeda isti Filip br. 22. U Rouenu postoji čuveni samostan sv. Amanda, gdje je stajao oltar, na kojem je nekoć sv. Amand imao običaj slaviti mise, kao što niže svjedoči opatica. U istoj ruanskoj biskupiji nalazi se selo zvano Saint-Amand-de-Guillemecourt, sa župnom crkvom. Susjedan je kraj Beauvaisa, koji je, nakon što je oslijepljenoj ženi sv. Amand vratio vid i navijestio mu božansku riječ, obrađen: u njemu još i sada postoji priorat posvećen sv. Amandu.

§ III. U Belgiji samostan Elnon podigao sv. Amand: potvrđen kraljevskom i papinskom ispravom. Sjedište vraćeno Menapijcima.

Sveti Medard, kako imaju njegova Acta na dan 5. lipnja, ožalošćen zbog počinjenoga razorenja grada Vermandoisa, koji je preuzeo da njime upravlja, i bojeći se ponovnoga upada pogana, prilično razboritom odlukom uspostavio je biskupsko sjedište u Noyonu, na području Soissonsa; kod kojih je ipak ostala drevna biskupska katedra. Ovomu Noyonskom sjedištu tada je pripojeno Turnajsko na rijeci Šeldi, čiju je biskupiju sv. Amand preuzeo da je obrađuje; i u samome gradu imao je ćeliju za sebe i drugove, gdje je, uz povoljan božanski poticaj, stekao sebi velik ugled kada je od smrti oživio čovjeka koji je bio obješen. Tada su se posvuda, kako svjedoči Baudemund, razarala poganska svetišta i gradili samostani i crkve. Što je bilo učinjeno za grad Turnaj, nije jednako zgodno nagađati u šutnji starih pisaca: možda je sv. Amand nastojao dobro započeti ono što je djelom dovršio biskup sv. Eligije, kada je ondje podigao čuveni samostan sv. Martina, dok je sv. Amand tada boravio u biskupiji Maastricht. Zajedno s gradom Turnajem i Turnajskim krajem, ili kastelanijom, ili balivijatom, kako ga nazivaju, turnajskim, treći dio na neki način čini provinciju Amandopolis: koji se gradić razvio iz samostana Elnon, obuhvaćajući pod svojom jurisdikcijom osam susjednih sela. Među vrlo mnogim samostanima koje je osnovao sv. Amand, ponajviše se ističe Elnon, u kojem je i proveo život u svetoj starosti i pokopan je do danas prisutan kao blag dobrotvor i tvorac čudesa: tako da je po tome već samo njegovim imenom ostalo poznato. Ime je Elnonu dala malena rijeka: tako Milon niže u knj. 4 pogl. 12,

Locus est de flumine dictus,

Quod recipit largoque sinu Scarb purior effert.

Utječe Elno u Scarpe na kraju voćnjaka ili livade prema sjevernoj strani samostanskih zdanja. A Scarpe, izvirući u Artoi, najprije oplakuje Arras, zatim Douai, odatle protječući pokraj znamenitijih samostana, Marchiennesa, Hasnona i Elnona, blizu Mortagnea iznad Turnaja sjedinjuje se sa Šeldom.

A4 Opat Filip niže pod br. 31 prenosi da je grad Menapijaca onaj koji se u pučkom imenu naziva Tornacus, a pod br. 64 tvrdi da je Elnon smješten unutar granica Menapijaca, na granici s Propontijcima i Nervijcima. Ondje je u naš rukopisni kodeks upisano: da su Menapijci stanovnici Tournaija, Propontijci stanovnici Brabanta, a Nervijci stanovnici Hainauta. O ovim dvama narodima koje je također obrađivao sv. Amand govorit ćemo niže. Ali biskupija Tournai obuhvaća osim toga sa svojim poljima gradove Lille i Kortrijk, te već izdvojene Gent s Oudenaardeom, Bruges s Oudenburgom, Sluis sa susjednim gradićima. Tko učini jedan narod, nazvat će ga Menapijcima, i protegnut će ga sve do Morinaca. O oba naroda govorili smo u veljači uz Život sv. Anschara § 3. Menapijce uz Morince pridružuju Cezar u De bello Gallico, 2. knj., 4. pogl., 3. knj., 9. pogl., 4. knj., 38. pogl. i drugdje, Plinije u 4. knj., 17. pogl.: tako δμρεῦντας τοῖς Μεναπίοις Μορίνους utvrđuju Strabon u 4. knj. i Kasije Dion u 39. knj. Potvrđuju to i kasniji pisci: jer prema Gesta Normannorum prije vojvode Rolla, Normani su, pošto su ognjem i mačem opustošili grad Tournai i sve samostane na rijeci Scheldt godine 880. i sagradili utvrdu Kortrijk za prezimljenje, do istrebljenja uništili Menapijce i Sveve te iscrpili svu zemlju uz rijeke Scheldt i Leie. O Svevima ćemo govoriti niže. Na isti način kod neobjavljenog autora, kojega u 1. pogl. stare Flandrije navodi Uredius, Normani, opustošivši grad Morinaca Thérouanne, prolazeći kroz svu zemlju Menapijaca pustoše je ognjem i mačem. Nakon toga ulaze u rijeku Scheldt i ognjem i mačem uništavaju svu zemlju Brabantaca. Isti ti Normani, prema povijesnom ulomku o razorenju Corbieja, u 2. svesku Scriptores Franciae, ognjem i mačem razorili su grad Thérouanne, granice Morinaca, Menapijaca i Brabantaca, sve što je bilo oko rijeke Scheldt. Slično izvješćuje Sigebert u Chroniconu pod god. 882. Car Ludovik Pobožni u ispravi o podjeli Carstva koju treba učiniti među sinovima, čini se da ovu vlast Menapijaca dijeli na Menapiscon, Medenenti i možda Franderes ili Flandru, kojima pridružuje susjedne pokrajine Bragbentum, Ainau, Austerban, Adertensem i Teruanensem. A da su Flandrijci tada nastanjivali primorske krajeve između Brugesa i Zeelandskog tjesnaca, a Medenatenci dijelom područje oko Lillea, rekli smo uz Živote sv. Adabalda i Anschara. Ostala vlast stoga se ima pripisati Menapiscima uz Scheldt i Leie. O drugim Menapijcima ili Genapijcima Julija Cezara i Diona, različitima od ovoga naroda, koje Tacit naziva Gugernima, a gotovo isto tako Klevcima, govorit ćemo na drugom mjestu. Ptolemej je, brkajući ove Menapijce, mnoge doveo u zabludu. Njega čudnim posvudašnjim uzburkivačem Germanija naziva Clüver u 3. knj. Germaniae, 1. pogl., a u staroj Galiji ga na više mjesta ispravlja naš Briet.

F13 Uostalom, iz isprave pape sv. Martina koja će uskoro biti dana proizlazi da je samostan Elnon u doba sv. Amanda bio na granicama Franca Austrazijaca, gdje je susjedni Osterbant nazvan po granici Austrazijaca, kako smo na drugom mjestu rekli. Dodaje opat Filip da se Elnon, kao što je granica Germanijskog kraljevstva i Rimskog Carstva, tako i dio Reimske Belgike, prepoznaje kao granica Franca: naime Zapadnih, gdje su potomci Karla Ćelavog zadržali ime Franca. Tako pisac kronike iz Marchiennesa i Sigebert pod god. 812., dok prenose prijenos tijela sv. Amanda, smještaju samostan Elnon u Franciju: ali susjedni Kambr asijci, Hainautovci, Brabantci, koji su nekoć bili pod austrazijskim kraljevima, zatim pod carem Lotarom, ubrojeni su u Rimsko-Njemačko Carstvo. Smatra se da je i oblast Elnona, dio Reimske Belgike, kad je ona od Austrazijaca prenesena zapadnije prema Francima: kojoj su tada, kao metropoli Druge Belgike, bili podložni susjedni biskupi, onaj iz Tournaija, Cambraija, Thérouannea, Arrass: ali kad su u Belgiji ustanovljene nove biskupije, biskupi iz Tournaija podloženi su nadbiskupu Cambraija, kao i drugi, odijeljeni od Franca. Samostan Elnon pripisuje se oblasti Pévèle u martirologiju istoga mjesta koji će niže biti naveden: odakle i danas, po svjedočanstvu Buzelina u 1. knj. Gallo-Flandriae, 17. pogl., poglavar samostana sv. Amanda unutar oblasti Pévèle naziva se grofom, štoviše i ubraja se u Galo-Flandriju. Postoje dvije isprave izdane za ovaj samostan Elnon sv. Amandu, od kojih je jedna kralja Dagoberta, a za drugu obično žele da bude pape sv. Martina. Prva je ovakva.

16 U ime Gospodina našega Isusa Krista. Dagobert, po božanskoj milosti koja upravlja kralj. Vjerujemo da će nam Bog biti naklonjen ako uložimo glavnu brigu u obnovu i potvrdu vjerskog bogoštovlja i ako onima koji služe vjeri otvorimo ruku svoje darežljivosti i velikodušnosti. Stoga želimo da spoznaju razboritost kako sadašnjih tako i budućih da je biskup Amand, časna života, koji je po Božjoj milosti krstio našega sina Sigeberta, pošto je već neke crkve ili samostane sagradio i dobro uredio za umnoženje božanskog bogoštovlja, pristupio našoj Uzvišenosti i, kao neumoran obraćenik i obrađivač Gospodnjeg vinograda, pouzdajući se pak u dobročinstvo naše darežljivosti, ponizno zamolio da mu se našom velikodušnošću dodijeli mjesto smješteno između dviju rijeka, Scarpe i Elnona. Iako je to mjesto zbog velike gustoće šume bilo teško za iskrčiti, ipak se činilo pogodnim za njegov trud, štoviše nakon njegova truda za mir i uporabu onih koji služe Bogu, koje je već unaprijed namjeravao ondje po Božjoj milosti ustrojiti. Mi smo dakle, razmotrivši dostojnu molbu poštovanoga biskupa, kako radi postojanosti i mira našega kraljevstva i našega potomstva, tako i radi spasenja naših duša, mjesto koje je tražio, zajedno s objema vodama i šumom koja se naokolo uzdiže, sa sklonošću srca i pobožnošću dodijelili, i našu dodjelu učvršćujemo valjanom zakonskom odredbom. Naređujemo dakle i kraljevskom vlašću zapovijedamo da nijedna svjetovna ili crkvena osoba na gore napisanom mjestu s vodom i šumom, dodijeljenom spomenutom biskupu iz moje darežljivosti, ne pokuša učiniti samome biskupu ili njegovim nasljednicima nikakvo uznemiravanje ili protivljenje ili štetu ili nasilje, nego da naprotiv ovo dobročinstvo kraljevske velikodušnosti kako sam biskup i oni koje on uredi, tako i oni koji ga naslijede, bez ikakva umanjenja, bez ikakve klevete i proturječja sigurno i trajno imaju i posjeduju. A ako božanska dobrota htjedne da se samo to mjesto zalaganjem ovoga ljubljenog čovjeka i njegovih nasljednika te pobožnim darovanjem dobrih ljudi poboljša i poveća, sve što je odatle, bilo u parnicama, bilo u globama, bilo u livadama, bilo u podjelama zemalja i dohocima, ili na bilo koji način pravo kraljevske riznice moglo zahtijevati, u cijelosti dodjeljujemo kako spomenutom Ocu tako i njegovim nasljednicima. A samo to mjesto i stvari koje njemu pripadaju, kao i sve što bi darežljivost knezova ili pobožnost bilo kojih vjernika ubuduće dodala, želimo da ostane pod zaštitom i obranom našega pokroviteljstva i imuniteta. I da ova kraljevska vlast čvrsta i nepoljuljana zauvijek ustraje, ovu smo ispravu vlastitom rukom odozdo potvrdili i pečatom našega prstena potpisali, a i naše nasljednike opominjemo da u tome samome oponašaju naš običaj. Dano 1. svibnja, u 11. indikciji, 11. godine kraljevanja Gospodina Dagoberta. Obavljeno u gradu Parizu sretno, Amen. Bilježnik Gerard ovjerovio je umjesto kancelara Dada. Dotle isprava. Jedanaesta godina Dagobertova podudara se s godinom Kristovom 638., u kojoj je bila 12. indikcija, a ne 2. niti 7., a koja je bolje da izostane po njegovu običaju 16., dodana od kasnijih. Druga isprava pape sv. Martina je ovakva:

17 Martin, biskup, posljednji od slugu Božjih, svima koji ljube Boga pozdrav. O svakodnevnom napretku i umnožavanju svete majke katoličke i apostolske Crkve moramo se radovati, i onima koji u Gospodnjemu vinogradu rade za plaću moramo pružiti pomoć. Stoga želimo da bude poznato sinovima svete opće Crkve, kako sadašnjima tako i budućima, kako je sin naše svete ljubavi Amand, uz pristanak i molbu predragog sina našega... uspomene Dagoberta, kralja Franaka, ili njegova sina Sigeberta, zatražio povlasticu naše vlasti za neki samostan kojemu je dao ime Helno, i koji je on sam i posvetio u čast blaženoga prvaka apostola Petra i učitelja naroda Pavla unutar toka dviju rijeka Scarpa i Helnona. Povlasticu pak naše svete vlasti dajemo za naše i buduća vremena spomenutomu mjestu. Stoga određujemo i potvrđujemo glede postojanosti samoga mjesta, glede posjeda i dobara, glede crkava i crkvenih desetina, ili zajednice i glede bilo kakvih prihoda onih koji ondje osobito služe Bogu. Zabranjujemo pak u ime Gospodina našega Isusa Krista i vlašću bl. Petra, prvaka apostola, po čijemu nalogu, uz Božju pomoć, predsjedamo ovoj Rimskoj Crkvi: da se nijedan od biskupa više ne usudi umanjiti dohotke, dobra ili isprave njihove, ili posjede na bilo koji način i pod bilo kakvom izlikom, niti činiti kakve prijevare ili prekide, niti ulaziti u njihov samostan, niti održavati skupštine, niti činiti što drugo. Nego ako bi se slučajno dogodila kakva parnica između zemlje koja dolazi na dio... crkve i samostana, i ne bi se mogla mirno riješiti, neka se završi pred izabranim opatima i drugim ocima koji se boje Boga bez namjerna odugovlačenja, uz posredovanje presvetih evanđelja.

18 Kad pak umre opat, neka ne bude nitko tuđ, nego iz iste zajednice, kojega sebi izabere složna zajednica, i tko bude izabran, neka bude zaređen bez ikakve prijevare i podmitljivosti. Jednako se pak ima čuvati da se bez dopuštenja opata odatle ne smiju uzimati redovnici za druge određene samostane, ili za svete redove ili kleričku službu. Nego ako bude onih u izobilju koji su dostatni da slave hvale Božje ili da ispune potrebe mjesta, od onih koji preostanu neka opat prinese pred biskupom one koje može smatrati dostojnima. Tko god pak iz samostana dođe do crkvenoga reda, neka ondje ubuduće nema ni vlasti ni dopuštenja boraviti. Također posve zabranjujemo da biskup u istome samostanu služi javne mise, da se u skrovištima slugu Božjih i njihovim boravištima ne bi pružila nikakva prigoda za pučko okupljanje; niti neka se usudi ondje postaviti stolicu, niti imati bilo kakvu vlast zapovijedanja, niti činiti ikakvo ređenje, pa makar bilo i najlakše: osim ako ga pozove opat istoga mjesta; da bi redovnici uvijek ostali u vlasti svoga opata. Ovu dakle ispravu naših pismena određujemo da se u svako buduće vrijeme od svih biskupa čuva čvrstom i nenarušenom: da i same njihove crkve, uz Božju pomoć, budu zadovoljne samo svojim pravom, i da opat već spomenutoga samostana te redovnici ni na koji način ne podliježu crkvenim daćama, ni tlaci, ni bilo kakvim svjetovnim službama, neka ne služe nikakvim svjetovnim ljudima; nego neka, uklonivši uznemiravanja i sve tegobe, izvršavaju božansko djelo s najvećom pobožnošću duha.

A izvršavaju. Tko god bude vršitelj apostolskih odredaba u iskrenoj ljubavi, neka primi blagoslov i milosrđe od Gospodina. A tko pokuša ono što je Apostolska Stolica utvrdila smatrati za ništa i povrijediti, zapleten u veze anateme vlašću bl. Petra, prvaka apostola, i našega apostolstva, neka kao svetogrdnik odvojen od krila majke Crkve i od sudioništva u tijelu i krvi Kristovoj primi osudu prokletstva s đavlom i anđelima njegovim. Pisano rukom Stjepana, bilježnika i regionara svete Rimske Crkve, u mjesecu siječnju, u 2. indikciji. Dano 14. veljače, rukom biskupa Amanda, knjižničara svete Apostolske Stolice. Dotle isprava pape sv. Martina, u kojoj se 2. indikcija ne slaže s vremenom njegove stolice; radije treba staviti 9., kako bi se mogla činiti danom godine 1801., za koju ćemo niže dokazati da je sv. Amand bio u Rimu, te 19. siječnja, koji se dan niže čita u drugoj ispravi isposlovanoj za gentski samostan.

§ IV. Crkve i samostani koje je sv. Amand podigao u Belgiji, na rijekama Scarpu, Lysu i Scheldtu. Flamanci, Antwerpenčani i drugi poučeni.

C Da je sv. Amand iz elnonskoga samostana odlazio u susjedna mjesta, zapaža Buzelin u 2. knjizi djela Annales Gallo-Flandriæ: Bilo je lako, kaže, odatle obilaziti bilo koja mjesta u Pévèleu, da se narod, što je marljivi otac najviše želio, uljuđuje Kristovim zakonima na spasenje duša. Odatle je bio lak i izlet u Valenciennes i Tournai u istu svrhu. I malo niže: Naime, iz toga mjesta, pošto je na čelo postavio Ursa, čas je odlazio u Tournai, čas obilazio kraj Pévèlea, čas se zapućivao u Marchiennes, Douai, Lille, drugamo; svugdje je čas propovijedao, čas nasamo uspostavljao razgovore o božanskim stvarima: a nastojao je pristupiti i tome da mnoge bogate i plemenite muževe snažnije potakne na pobožnost, koji će drugima biti siguran poticaj na krepost. Među muževima velikoga imena koje je u ta vremena sv. Amand pobožnim razgovorima potaknuo na krepost ne dvojim ubrojiti tri brata, naime Erkenalda, Adalbalda i Sigeberta. O njima smo govorili uz Život sv. Adalbalda 2. veljače, a o Erkenaldu, majordomu Hilderika II., uz Život sv. Sigeberta. O Adalbaldu, dodaje Buzelin, držim za sigurno da je otprilike u to vrijeme dao imanje sv. Amandu u pévèleskoj vlasti, da ondje osnuje samostan. Ono leži uz rijeku Scarp, nedaleko od Hamagea na krajnjim granicama Pévèlea. To je mjesto tada bilo malo obrađeno i strašilo je mnogim močvarnim vodama, trskom, pijeskom i šumarcima. Ali ga je sv. Amand baš zato prosudio najprikladnijim za zadržavanje ljudi koje je, pošto su ostavili svijet, raspaljivala želja za promatranjem božanskoga.

20 On je dakle, kako se čita u Kronici toga samostana, sagradio crkvu u Marchiennesu u čast sv. Petra apostola na alodiju vojvode Adalbalda. Pače i samostan, kako svjedoči Hukbald u spisu Vita S. Rictrudis: Nadalje, mjesto gdje je ona, kaže, posvećivala trud duhovnim vježbama, uz savjet i pomoć više puta spomenutoga prvosvećenika Amanda, izabrala je kao veoma prikladno sebi, naime samostan koji zovu Marchiennes, što ga je isti prvosvećenik sagradio uz rijeku Scarp, kojemu je za uređenje i uspostavu sveti muž postavio za opata sv. Jonata, časna muža, čije se tijelo još uvijek čuva položenoga u istome samostanu. I Amand je doduše htio da ondje budu redovnici; ali je Jonat ondje okupio redovnice. To je dakle mjesto, prilično zgodno udaljeno od ljudske vreve, zatražila službenica Božja Riktruda, i uz ne samo pristanak bl. Amanda, nego i njegovo posredovanje u pomirenju kralja i nje same, uz povlasticu kraljevskoga veličanstva ishodila da se ondje posve preda božanskim stvarima. Dodaje se u Kronici iz Marchiennesa: na čelu im je bila sv. Riktruda, jer je bl. Riktruda svoja dobra posvetila ovome mjestu i ondje odlučila služiti Bogu, a redovnice smještene među sluge Božje primile su red prvenstva. Ali godine Kristove 1188., kako donosi Meyer u djelu Annales, za grofa Flandrije Balduina Bradata i Gerarda I., biskupa Arrasa i Cambraija, na mjesto redovnica uvedeni su benediktinski redovnici iz arraskoga samostana sv. Vedasta, kojima je bio na čelu njegov opat Leduwin devet godina.

21 Ono što je gore rečeno posjed Hamage, danas je priorat pripojen opatiji u Marchiennesu, a nekoć samostan koji je sagradila sv. Gertruda, baka sv. Adalbalda, kod koje je odgojena i za redovnički život oblikovana njezina praunuka sv. Euzebija, kći sv. Adalbalda i sv. Riktrude: od koje je Euzebije taj samostan sagrađen od njezinih nasljednih dobara, piše Baudry u 2. knjizi, gl. 27. To je, smatramo, izvršeno ponajviše savjetom i djelom sv. Amanda. Na drugoj obali istoga Scarpa, između gradića Saint-Amanda i Marchiennesa, posjećuje se samostan Hasnon; koji su počeli graditi plemeniti muž Ivan, gospodar toga mjesta, i njegova sestra Eulalija, dok je sv. Amand kao starac boravio u susjednome elnonskom samostanu, za redovnike i redovnice oba spola; i prvim se smatra provost Ivan kao opat redovnicima, a opaticom redovnicama Eulalija. I oni su potpomognuti primjerom, pomoću i savjetom sv. Amanda, koliko se može zaključiti zbog blizine mjesta. Crkvu je Bogu i svetomu apostolu Petru posvetio sv. Vindician, biskup Cambraija i Arrasa, 30. travnja u 4. godini kralja Teodorika, za koju godinu niže dokazujemo da je sv. Amand preminuo. O podrijetlu toga samostana mnogo se prenosi u neobjavljenim redovničkim spomenicima Françoisa Le Bara, 6. svezak, 2. dio.

22 Grad Kortrijk na rijeci Lys, ili Leie, priznaje da je kršćansku vjeru primio od sv. Eligija i Amanda. Pripovijeda se, kaže Meyer u 1. svesku djela Rerum Flandricarum, da je sv. Eligij Kortrijčanima predao počela pobožnosti i učinio njihovu crkvu uzvišenom, posvećenu sv. Martinu. Ali provostija sv. Amanda koja ondje postoji s kapelom sv. Marije, nekoć prebogata, pripada opatiji u Elnonu, koju je podigao najsvetiji apostol Flamanaca Amand, kao što prema izvješću Elnonjana prenosi Sanderus u djelu Flandria illustrata. Isti sv. Eligij, kako u 2. knjizi svoga Života, gl. 3, izvješćuje sv. Audoen, propovijedao je riječ Božju Flamancima, Antwerpenčanima, Frizijcima, Svevima i barbarima koji žive oko morskih obala. I mnogo je, kako se kaže u gl. 8, radio među Flamancima, neprekidnim nastojanjem borio se u Antwerpenu i mnoge zabludjele Sveve obratio; razorio je hramove, idolopoklonstvo iz temelja srušio. Isto se s punim pravom mora reći i o sv. Amandu. Da su Svevi bili narod pomiješan s Menapijima, gore smo pokazali: njihove tragove pokazuju poznata sela Zwevegem, udaljeno jednu leugu od Kortrijka, i Zwevezele, otprilike na pola puta između Kortrijka i Brugesa, u torhoutskom dekanatu: o samostanu toga gradića govorili smo u veljači uz Život sv. Anscharija, § IV: za koji nam se čini vjerojatnijim da je osnovan uz pomoć sv. Amanda; budući da je njegov učenik sv. Bavo, kako se čita u njegovu Životu 1. listopada, kamo god je išao Amand, sijač božanskoga sjemena, žudeći ga slijediti i nerazdvojno prianjajući uz bok Učitelja, gorio je da se napuni mašću svetoga propovijedanja, te je sklopio prisno poznanstvo s Domlinom, prezbiterom torhoutske crkve, kojega je k njemu na samrti doveo anđeo Gospodnji: o čemu ćemo opširnije govoriti o kalendama listopada, gdje Sanderus u 2. knjizi djela Hagiologium Flandriæ povezuje Domlina sa sv. Bavonom.

23 Glavni grad Flandrije bio je nekoć grad Rodemburgum, koji danas nazivaju Aardenburg, u kojem, poslije drugih pisaca o flandrijskim

A o flandrijskim stvarima prenosi Sanderus, da je bila crkva koju je Bogorodici Djevici posvetio sv. Eligij, samostan koji je sagradio sv. Amand, a njemu pridodan drugi koji je sagradio sv. Ursmar; o tome ćemo govoriti 18. travnja. propovijeda susjednim Frizijcima; Frizijci su u to doba stanovali u onom dijelu Flandrije kojim se rukavcem unutarnjega mora (zovu ga Hont i Zapadni Scheldt) odvaja od Zeelanda; podijeljeni u četiri ambachta, ili upravna područja, koji su s gradićima Hulst, Axel, Sas van Gent i Biervliet, kao i ostali Frizijci, ostali pod biskupima grada Utrechta, koji je bio metropola Frizijaca, sve do godine Kristove 1559., kada su u Belgiji podignute nove biskupije: oni su, u podjeli Lotarova kraljevstva učinjenoj godine 870., sa susjednim Zeelanđanima, čini se, činili treći dio Frizijaca, što ga je zadobio Karlo Ćelavi s Taxandrijom i Brabantom, dok su kralju Njemačke Ludoviku ostavljena dva dijela Frizijaca s ove i one strane Rajne, s Teisterbantom i Betuweom. Tim Frizijcima pridruženo je u ušćima rijeke Scheldt Kallo, kod Baudemunda Chavelaus, kod opata Filipa Canelaus, kod Harigera Chanalaus, kod pjesnika Milona Calolo, što je metateza neuka pisara od Calloo, kako se mjesto i danas zove. Patronat crkve u Kallou i jedne kapelanije i danas pripada opatiji sv. Petra, koju je, kao što ćemo uskoro reći, podigao sv. Amand u Gentu. B

24 Udaljeno je Kallo otprilike još jednu leugu od grada Antwerpena, kojega izričitim imenom prvi od svih spominje Audoen. Ovaj kao svoje apostole, od kojih je poučen u vjeri, priznaje i štuje sv. Eligija i Amanda: a nešto mlađim od njih utrechtskoga biskupa Willibrorda, kojemu je mnoga dobra podario knez Antwerpenčana Rohing u dvjema izdanim ispravama, u kojima spominje neka znamenita djela sv. Amanda ondje. U prvoj ovako kaže: Ja, u Božje ime Rohing, i moja supruga Bebelina, darujemo našemu apostolskomu gospodaru i ocu biskupu Willibrordu, i želimo da bude darovano zauvijek, to jest crkvu koja je sagrađena unutar utvrde Antwerpen, na rijeci Scheldt, koju je gospodar prvosvećenik Amand sagradio u čast sv. Petra i Pavla, prvaka apostola, ili ostalih svetaca, a mi smo za samu tu crkvu, ili što god se ondje vidi da pripada, časnomu mužu opatu Firminu iz samostana Quercolodora dali u zamjenu naš posjed zvan Tumme... To je javno učinjeno u kraljevskom dvorcu Wijnegem kad je pao dvadeseti dan listopada, u šestoj godini kraljevanja kralja Teodorika, to jest godine Kristove 816. U drugoj ispravi gotovo isto ponavlja ovim riječima: U Božje ime ja, ugledni muž Rohing, i moja supruga Bebelina, darujemo presvetoj crkvi apostola Petra i Pavla, koju je gospodar Amand sagradio u Antwerpenu, gdje se vidi da je na čelu biskup Willibrord, i želimo da bude darovano zauvijek itd. Cjelovite isprave donosi Aubert Le Mire u djelu Codex Donationum, gl. 6 i 7. Uostalom, kao što se sv. Eligij u svome Životu kod Audoena ne naziva samo biskupom Noyona ili Tournaija, nego i Vermandoisa, Kortrijka, Genta i Flandrije, jer su pojedini ti gradovi ili oblasti bili upravljani od vlastitih grofova ili markiza; tako se čini da se i sv. Amand mogao nazvati biskupom Antwerpena; kao što se i sv. Willibrord, utrechtski biskup, u spomenutoj ispravi također kaže da je bio na čelu Antwerpenske crkve, dok je taj grad tada bio ustrojen pod knezom Rohingom: čije darovnice spominje u svojoj oporuci isti Willibrord: Rohing, kaže, meni je darovao, ili predao neku crkvu koja je sagrađena u utvrdi Antwerpen na rijeci Scheldt, u kraju Rijen, sa svojim dodacima itd. Utvrda ili kaštel u pučkom se govoru još naziva burg, kao i gradska crkva, koja je, nakon što je grad godine 836., kako prenose Fuldski anali, zapaljen od Normana, zatim obnovljena u čast svetih djevica Katarine i Walburge. Već se gotovo samo po imenu Walburge prepoznaje, kao što će se potpunije reći uz njezin Život 25. veljače. 23 Druga sv. Amandu u obraćanju Antwerpenčana bio je sv. Humbert, opat od Maroillesa, kako pokazuju stihovi koje je objavio Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii pod 25. ožujka, a koji ovako počinju:

Dični, koji sjajiš zaslugama, Humberte, blistaš; Po čijemu uzoru života i upravljanja nekoć barbarski Antwerpen zadobi Kristov nauk. O istomu putovanju Humberta sa sv. Amandom u Rim govorit ćemo niže. Ono što se gore u Rohingovoj darovnici naziva Querquelodora, samostan opata Firmina, čini se da je bilo u Deurneu, ili Turninumu, koje je selo u pučkom govoru Deurne, udaljeno jednu leugu od Antwerpena. I doista se smije naslutiti da je taj isti samostan sagradio sv. Amand za utvrđenje ondje nedavno zasađene vjere i njezino širenje. A da se zvao Quercolodora, ili Kerckelodora, kao Kercke-loo-dor: od vode (koja se na starom belgijskom jeziku govorila dor ili dur, ili deur) što teče uz šumu, ili loo, kod koje je šume bilo svetište, Kercke, χριπκζών. A ta je voda rijeka Schijn, koja oplakuje selo Deurne. Prvim se koji je bio na čelu ovoga samostana smatra sv. Fredegand, dosadašnji zaštitnik Deurneovaca, slavi se 17. srpnja, kojega je možda naslijedio gore spomenuti Firmin. Velika je bila povezanost ove Quercolodore i svojevrsno zajedništvo dobara s drugim samostanom koji je sv. Amand podigao na rijeci Sambri, kako ćemo reći niže: kamo je preneseno tijelo sv. Fredeganda kad su Normani sve oko Antwerpena pustošili.

§ V. Genti koje je sv. Amand obratio na vjeru. Ondje podignuta tri samostana.

Gent, najugledniji grad Flandrije u ovo vrijeme, ravan po veličini najvećim gradovima Europe, Baudemund, koji je ondje živio u sedmom Kristovu stoljeću, niže pod br. 12 naziva gentskim krajem i mjestom, a ne gradom, kao što pod br. 13 priznaje Tournai. Sv. Audoen, nešto stariji od Baudemunda, u djelu Vita S. Eligii Episcopi naziva Tournai kraljevskim gradom, a Gent i Kortrijk ubraja među gradiće podložne upravi nekoga grofa i kojima je kao zasebnim biskupijama upravljao sv. Eligij. Akvitanski pisac u rukopisu Chesnea niže ga naziva selcem na granici Franaka i pogana. Među ove Gente, premda su bili podložni Francima, treba svrstati one koji su, prema svjedočanstvu Baudemunda, štovali hramove i idole, toliko okrutni da se nijedan od svećenika nije usuđivao navijestiti im riječ Gospodnju. Sv. Amand, prezrevši pogibelj smrti, apostolskom ih je revnošću napao i poučio u otajstvima naše vjere: i nije, slomljena duha zbog njihove okrutnosti, odustao, nego je, čak i kad su se grofovi vraćali svojim kućama, ostao sam; te je nakon dugih i više puta ponavljanih napora zasadio Kristovu vjeru: i prema Kronici sv. Bava, satrvši idol Merkura i srušivši njegov žrtvenik, sagradio je crkvu: i posvetio je u čast sv. Petra, prvaka apostola, i ostalih apostola.

27 Ondje je primio sv. Bavona koji je k njemu dolazio iz Hesbainje, te ga, poučena u nauku i pobožnosti, ošišao za klerika; i naposljetku ga, kad je najsvetije umro, predao pokopu. Samostan tada osnovan spominje sv. Bonifacije, nadbiskup Mainza, u djelu Vita S. Livini Episcopi et Martyris pod 12. studenoga: Kad je, kaže, obišao veoma mnoga mjesta, došao je sa svojim učenicima u neki samostan, nazvan po selu imenom Gent, koji je blaženik prvosvećenik Amand, iskorijenivši hramove pogana, dao utemeljiti, a i sam ga posvetio u čast sv. Petra apostola i svih apostola, okupivši ondje štovatelje kojima je postavio za opata imenom Florberta, upravitelja svete redovničke zajednice, uređenoga dostojnim običajima i ispunjenoga primjerom svake čestitosti.

Od kojega je i od ostale braće primljen dužnom redovničkom ljubavlju. Ondje je također našao muža čudesne svetosti i vrsnoga ispovjedaoca Kristova Bavona, koji je nedavnom smrću počivao u Gospodinu, i u samostanu sv. Petra i svetih apostola po bl. Amandu i opatu Florbertu i pobožnoj braći pokopan doličnom čašću, te blista slavnim čudesima. Otuda se poslije naziva samostanom sv. Bava.

B Zatim je sv. Livin, po Božjem uređenju, pohitao u zemlju Brabant: kojoj vlasti ovaj samostan pripisuje Ludovik Pobožni ispravom koju je objavio Miraeus u Notitia Ecclesiarum Belgii cap. 27, ovim riječima: Ludovik, po odredbi Božje providnosti uzvišeni car. Neka zna marljivost svih vjernika da je poštovani muž opat Einhard iz samostana koji se zove Ganda, a koji je smješten u pokrajini Bracbatense, sagrađen u čast sv. Petra, prvaka apostola, gdje također sv. Bavon, ispovjedalac Kristov, počiva tijelom, pred naše oči iznio povelju o imunitetu našega gospodara i oca Karla, dobre uspomene, najizvrsnijega cara, te je zamolio da očinskoj vlasti pridodamo i svoju. Njegovoj smo molbi rado udijelili pristanak. Dano 15. svibnja, uz Kristovu pomoć, šestoga godine našega carstva, u XII. indikciji. Obavljeno u Aachenu, u kraljevskoj palači, u ime Božje sretno, Amen. Pečat Ludovika najvedrijega cara. Ta je godina Kristova bila 729. A osam godina ranije, kako svjedoči sam Eginhard u Annalibus, Karlo Veliki došavši k rijeci Šeldi vidio je na mjestu koje se zove Ganda sagrađene lađe: u to je vrijeme mogao spomenuti imunitet podijeliti ovom samostanu. Godine 850. Normani pale samostan sv. Bavona u gradu Gentu. Zatim su 880., kada su, kako smo gore rekli, Normani sagradili utvrdu Kortrijk, isti Normani u mjesecu studenome u samostanu u Gentu sebi odredili sjedište za zimovanje, kako izvještava Chronicon de Gestis Normannorum. Dodaje stari anglosaski pisac, izdan s Bedom u Cambridgeu, da se normanska vojska kod Genta u Franačkoj zadržala godinu dana.

C Taj samostan, koji je zatim obnovljen trudom Arnulfa, grofa Flandrije, i njegova sina Balduina, zalaganjem sv. Gerarda, opata od Brognea, potvrđuje svojom vlašću Lotar, kralj Franaka, prve godine kraljevanja, godine Kristove 954., u čijoj se ispravi kod Miraeusa u Codice donationum cap. 26 kaže da je samostan smješten u naselju Gentu, gdje se stječu rijeke Leie i Šelda, sagrađen u čast sv. Petra, u kojem je također sv. Bavon pokopan i počiva tijelom. Da su se redovnici trudili da povlastice njegova samostana štite i carevi, može se zaključiti iz isprave sv. Henrika označene godinom Kristovom 1001., koje je ovo dio: Henrik, po milosti Božjoj kralj... Neka zna marljivost svih vjernika svete Božje Crkve, i naših, naime sadašnjih i budućih, da je poštovani muž opat Erembold iz samostana u Gentu, koji je smješten ondje gdje se rijeka Šelda spaja s rijekom Leie, sagrađen od bl. Amanda, biskupa, u čast sv. Petra, prvaka apostola, gdje također znameniti Bavon, ispovjedalac Kristov, počiva tijelom, nama podnio povelju o imunitetu našega gospodara prethodnika, naime Otona, nepobjedivoga cara. U cijelosti je donosi Miraeus u knjizi Donationum Belgicarum cap. 17. Izostavljam isprave drugih vladara. Napokon je godine Kristove 1097., po vlasti rimskoga prvosvećenika Pavla III., pošto je redovnicima sv. Bavona promijenjeno odijelo i uzeti su u kanonike, te tri godine poslije premješteni u župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja u Gentu, sada katedralnu, car Karlo V. na mjestu samostana podigao tvrđavu za čuvanje grada.

30 Drugi je veoma plemenit i prostran spomenik truda što ga je sv. Amand uložio među Gentežanima samostan podignut na brdu Blandinium u čast ss. Petra i Pavla: o njegovu smještaju i gradnji govori se u ispravi pape sv. Martina, za koju žele da je bila dana sv. Amandu u Rimu. Ona glasi ovako: Martin biskup, posljednji od slugu Božjih, svima koji ljube Boga pozdrav. Moramo se radovati svakodnevnom napretku i umnožavanju svete majke Katoličke i Apostolske Crkve te moramo priskočiti u pomoć onima koji rade u vinogradu Gospodnjem za plaću svoga rada. Stoga želimo da bude poznato sinovima svete opće Crkve, kako sadašnjima tako i budućima, da je sin naše svete ljubavi Amand, uz privolu i molbu našega predragoga sina slavne uspomene Dagoberta, kralja Franaka, ili njegova sina Sigeberta, zatražio povlasticu naše vlasti za neki samostan za koji se zna da ga je on, uklonivši nečistoće pogana, podigao od temelja, kojemu je nadjenuo ime Blandinium: i kojega je također on posvetio u čast blaženoga prvaka apostola Petra i učitelja naroda Pavla, smješten između toka dviju rijeka Šelde i Leie. Povlasticu, naime, naše svete vlasti, za naše i buduća vremena, dopuštamo, određujemo i potvrđujemo spomenutom mjestu u pogledu postojanosti samoga mjesta, imanja i dobara, crkava i crkvenih desetina, ili obitelji, te svih plaća onih koji ondje napose služe Bogu, i crkvenih resa, te svjetiljaka i matrikulara, gostiju i siromaha, prema molbi naših dragih i najizvrsnijih kraljeva Dagoberta i njegova sina Sigeberta, našom apostolskom vlašću utvrđujemo, osnažujemo i nepokolebljivo ustanovljujemo.

31 Stoga smo odredili da bude dopušteno redovničkom opatu Florbertu, koji je sada ondje postavljen ili ustanovljen od našega sina Amanda, kako njemu tako i ubuduće budućim opatima, da u svim koristima mjesta, uz Božju utjehu, tako sve raspoređuju i uređuju, bez ičijega protivljenja ili opiranja, da slobodno bdiju nad zapovijedima Gospodnjim, prema pravilu sv. Benedikta. Ako bi pak tko (što ne želimo) drskim pothvatom pokušao djelovati protiv javnih pisanih odredaba ove naše apostolske povlastice, neka zna da je kriv pred Božjim sudom zbog počinjene bezakonosti, i neka postane tuđ predragocjenom tijelu i krvi Gospodina i Otkupitelja našega Isusa Krista, te neka jednako tako u vječnom sudu podlegne strogoj kazni. Svim pak onima koji istom mjestu čuvaju pravo i svojim dobrima obogaćuju mjesto neka bude mir Gospodina našega Isusa Krista, kako bi i ovdje primili plod dobra djela i kod strogoga Suca pronašli nagradu vječnoga mira. Napisano rukom Stjepana, bilježnika i regionara i svete rimske skrinijske službe Crkve, u mjesecu siječnju, u II. indikciji. Dano 19. siječnja rukom Amanda, biskupa teatroba svete Apostolske Stolice.

32 Toliko o ispravi pape sv. Martina: drugu smo njegovu povlasticu gore naveli, danu samostanu u Elnonu, u kojoj broj indikcije ima istu pogrešku: kojoj smo rekli da ondje treba staviti IX., kako bi bila dana godine 651. Zatim se Amand ondje naziva knjižničarem, a ovdje teatrobum. Nije li možda njegovoj skrbi bilo povjereno da se rukopisi u knjižnici pregledavaju, ali ne i odnose? θεα je u Grka viđenje ili pregled, a ἀτραπος, ili ἀτράπελος, nepokretan. Pošto je Miraeus naveo ispravu u knjizi Donationum Belgicarum cap. I, sumnja jesu li te riječi, prema pravilu sv. Benedikta, sjajna dopuna ruke kasnijega doba. Isti u Chronico Belgico pod godinom 653. spominje jedino ispravu koju je papa sv. Martin dao onima u Elnonu. Smatrao je možda da je ona blandinijevska sumnjiva. Svakako se ime Sigeberta, kralja Austrazije, ponavlja dvaput, dok je izostavljen Klovis II., njegov brat, u čijem je kraljevstvu bio Blandinium, i po čijem je savjetu i vlašću A održano vijeće, kako prenosi Audoen, kada je sv. Eligije biran za biskupa Tournaija, Genta, Flandrije itd. Ime koje je samostanu nadjenuo sv. Amand kaže se da je Blandinium: tim se nazivom, kako prenosi opat Filip niže pod br. 30, uobičajilo nazivati od drevnoga poganstva, pa se stoga čini da isprava nije došla do njegova znanja.

33 U ispravi Karla Velikoga kod Sandera ovaj se samostan naziva Blandinius, koji je sagradio sv. Amand u naselju Gentu, posvećen u čast ss. Petra i Pavla. Ludovik Pobožni dobro je zaslužio za isti samostan davši povlasticu: nju je u cijelosti izdao Miraeus u Notitia ecclesiarum Belgii, a glasi ovako: Ludovik, po Božjoj providnosti uzvišeni car. Neka zna marljivost svih vjernika da je poštovani muž opat Ainhard iz samostana Blandiniuma, koji je sagrađen u čast svetih apostola Petra i Pavla, a koji je smješten u pokrajini Gandensi na rijeci Šeldi, pred naše oči iznio povelju našega gospodara i oca Karla, dobre uspomene, najpobožnijega cara, i zamolio: da istu povelju potvrdimo i svojom vlašću. Njegovoj smo molbi rado udovoljili i zapovjedili da se načini ova naredba naše vlasti. Pečat Ludovika najvedrijega cara. Helizahar sam pregledao i zabilježio. Dano 2. lipnja, uz Kristovu pomoć, II. godine carstva gospodara Ludovika, najpobožnijega cara, u VIII. indikciji. Obavljeno u Aachenu, u kraljevskoj palači, u ime Božje sretno. Amen. Ta je godina Kristova bila 815. Vrlo mnoge isprave vrhovnih svećenika, careva, kraljeva Galije, grofova Flandrije te drugih knezova i uglednih mužova dane ovome samostanu mogu se vidjeti u Auctario Flanriae illustratae Sanderi: među njima je isprava grofa Vikmana, kojega je postavio Oton I., u kojoj se kaže da je samostan podigao sv. Amand.

34 Treći samostan ondje koji je podigao sv. Amand prenosi se kod Sandera lib. 3 rerum Gandavensium cap. 7. Prvu je, kaže, crkvu ovoga mjesta u pokrajini Mempiscusu na rijeci Leie, posvećenu Bogorodici Djevici, koju je sagradio i obdario sv. Basin, kraljević i mučenik, bl. Amand, biskup Maastrichta i apostol Gentežana, uresio zborom kanonika, ili, kako su govorili stari, samostanom klerika koji žive u zajednici. To Sanderus donosi iz rukopisnih spomenika istoga samostana, koji se u Chronico Blandiniensi naziva Altum, a samostan sv. Marije na obali Leie Normani su spalili zajedno sa samostanom sv. Bavona godine 850. Sada se zove Tronchiennes, obnovljen od premonstratenza. Sv. Basin se časti 14. srpnja.

§ I. Aquitania S. Amandi natalibus, vita monastica, prædicatione illustrata.

Sanctum Amandum prædicat Hucbaldus, monachus Elnonensis, vir eruditus, in vita S. Aldegundis Virg. XXX Januarii, pene toti notum orbi fuisse fama celeberrima virtutum: qui, tamquam in messe Dei strenuus operator, et multas nationes ad fidem perduxit Catholicam, et multa coënobia virorum ancillarumque Dei construxit. Consimilia tradit alter Vitæ S. Aldegundis scriptor, Hucbaldo senior, Ea non singillatim hic exequemur. A patria et prima monastica institutione ordimur. Dein labores in Aquitania ac reliqua Francia ab eo susceptos prosecuti, ad Belgicas provincias veniemus, in quibus antiquiora monasteria pleraque S. Amandum aut venerantur fundatorem, aut fundatorum adjutorem agnoscunt.

2 Patriam ei Aquitaniam dant Harigerus ac Milo infra producendi. Verum id latius patet nomen, quam ut Garumna fluvio, velut ævo Cæsaris, terminata intelligatur Aquitania. Nam xii adjunctis populis, ab Celtica divulsis, ad Ligerim fluvium extenta dein fuit, atque in notitia imperii in Primam, Secundam, Tertiam, distincta. Baudemundus, S. Amando coævus, ei patriam assignat Aquitaniæ partes haud procul a maris Oceani littore. Sed a montibus Pyrenæis ad Ligerim usque, Oceano partes Aquitaniæ u III alluente, vaga nimium ea descriptio. Auctor anonymus Vitæ ex MS. Chesnæi, quem

A quem Aquitanum ortu arbitramur, affirmat eum traxisse originem in pago Herbasilico, non longe a littore Oceani Galliæ. Quæ Philippus Abbas ita explicat: Herbatilicus loco nomen est, qui titulo nativitatis ejus insignis, sicut ab Oceano non plurimum distat, sic Aquitanicæ collimitat regioni: ex parte scilicet Britanniæ Armoricæ adjunctus, dum hic auctor viveret seculo Christi duodecimo, SS. Benedictus Episcopus et Viventius Presbyter, ut hujus Acta referunt xii Januarii cap. 3 Herbedilicam urbem seculo Christi quarto attigerunt. Verum, quod cives prædicatione S. Martini, Vertavensis monasterii fundatoris, noluerint ad fidem Christi converti, urbs Herbadilla terræ hiatu absorpta traditur. Colitur hic Martinus xxiv Octobris, aliquot ante nativitatem S. Amandi annis mortuus. Sunt autem et Vertavum et lacus Herbadilla, vulgo Herboge et Grandlieu, in agro Namnetensi, duabus circiter a Ligeri leucis, jam Britanniæ Armoricæ, olim Aquitaniæ n annumerata.

3 Urbe Herbadilla eversa, nomem cum dignitate Comitum diffusæ circumquaque ditioni adhæsit. Ibi teste Ademaro inter Normannicos scriptores edito, variisque monumentis a Joanne Beslio in historia Comitum Pictavensium et Ducum Aquitaniæ erutis, Rainaldus Arbatilisensis Comes anno ÌCCCXXXV cum Northmannis dimicavit in Herio insula: et congressus anno ÌCCCXLII cum Lamberto Comite Namnetensi 1x Kalendas Julii occisus est: quem conflictum pluribus describit Adrevaldus lib. 1 miraculorum S. Benedicti cap. 33. Ab hoc Rainaldo prognati sunt Duces Aquitaniæ et Comites Pictavorum, quorum ultimus fuit Guilielmus a schismate Anacleti Antipapæ per S. Bernardum Abbatem conversus, de quo alibi plura. Sed ad S. Amandum redeamus: cujus parentes vocant Baudemundus et Auctor Aquitanus inclytos, claros sanguine Philippus, secundum seculi dignitatem addit Harigerus. Miloni Poetæ nobilis est genitor, et egregia genitrix. Molanus in Natalibus Sanctorum Belgii et Yepez in Chronico Benedictino ad an. 630 opinantur Patrem Ducem Aquitanorum fuisse. Aquitaniæ Comitem appellat Joannes Ooghuus in Vita S. Amandi, Belgico sermone edita. Comitem potius Herbadilicum, si conjecturæ locus sit, dicamus, sed pro ejus xvi more beneficiarium, arbitrio Regum abdicandum, uti nunc Gubernatores solent.

4 Adolescens Amandus, vitæ monasticæ studio secessit in insulam Ogiam, auctori Aquitano Oyem, in Breviario Spirensi an. 1477 edito Oye, eodem etiamnum nomine appellatam, e regione Rupellæ, adeo insulæ Reaco, vulgo S. Martini, propinquam, ut xestu maris defluente ex una in alteram siccis pedibus transeatur. Est nunc insula Oyem, (unde aliquot antiqui monasterii vestigium erutur) sub ditione monasterii S. Michaelis in eremo diacesis Lucionensis, non procul distantis. Inde Amandns, quod pater quietum in Ogia rebus Divinis vacare hand pateretur, ad S. Martini Turonensis sepulchrum profectus, precatus est Deum, ut nunquam, inquit Baudemundus, eum Dominus ad solum proprium remeare permitteret, aut sicut ipse apud Milonem Poetam,

Ne repetam natale solum, notosque relictos, ejusmodi solum innuens etiam Ogiam insulam esse, fortassis Comitatu Herbadilico ad eam usque pertingente. Auctor miraculorum S. Wandregisili xxii Julii, insulam Augiam, quæ vox ab Ogia non multum discrepat, a gente Britonum excultam, ait adjacere pago Constantino: quam Augiam attribuunt institutioni monasticæ S. Amandi Massæus lib. 14 Chronici, Yepez, aliique: Ogiam appellant Lambrechtus Episcopus Brugensis, et Rosweydus in Vita Belgice edita, et sitam tradunt circa Constantiam et Macloviopolim, urbes maritimas, illam Normanniæ, hanc Britanniæ Armoricæ: ubi insulæ aliquot sunt, et fere Anglis subjectæ. Verum ea conjectura ex hactenus dictis satis refellitur.

5 Aquitaniæ Episcopus appellatur S. Amandus a Ferrario in Topographia ad Martyrol. Rom. Burdegalensis in Breviario Spirensi an. 1509 excuso. Sed senior Amandus is est, qui colitur xviii Julii, ad quem scriptæ aliquot a S. Paulino, quæ extant, epistolæ. Facilis error in eodem nomine fuit, præsertim ob junioris Amandi ad has ditiones profectionem, et populorum circumquaque in fide, pietate, ac Christianis moribus institutionem. Ultra Garumnam Aquitania m est, alias Novempopulania dicta. Hanc seculo Christi sexto Vascones occupare cæperunt: quos sensim invalescentes, ac novo dominatu elatos, Franci sæpius domuerunt: Charibertus Aquitaniæ Rex, anno Christi 10CCXXI repressos, etiam regno suo adjecit. Ad hunc Regem fugit S. Amandus, a Dagoberto ob ejus incontinentiam castigatam in exilium missus. Tunc, inquit Hulcbaldus in Vita S. Rictrudis xii Maii libentissime pro Christo optabat proprium fundere sanguinem, per diversa loca serendo divini verbi semen: tandem inter cêtera genuinam B. Rictrudis agressus est patriam scilicet Vasconiam, ut illic et plures, et hanc pulchram sibi coelitus infuso, quo ardebat, irradiaret lumine stellam: reputans etiam ob illius gentis sævitiam se inibi posse martyrii palmam adipisci. Additur infra in MS. Chesnæi, eum etiam ad loca maritima perrexisse, et mare Britannicum transire voluisse ad gentes Saxonum: ut eis Evangelium prædicaret, et in prædicatione cunctis diebus vitæ suæ permaneret. Cæperant hi eo ipso fere tempore, in Britannia, dudum occupata, ad fidem Christi converti.

6 Baudemundus solum tradit, S. Amandum tempore hujus exilii remotiora perquirentem loca, verbum Dei Gentibus prædicasse: at deinde alterum ejus iter tempore Chlotharii in susceptum num. 18 describit, asserit que Vascones, gentem circa Pyrenæos saltus per aspera atque inaccessibilia loca diffusam, auguriis deditam, idola pro Deo coluisse. Auctor quoque Gestorum Dagoberti cap. 36 tradit, Vascones øsse de intermontium rupibus egressos: ubi subsecutis temporibus Bascones, lingua, moribus et vitæ instituto a reliquis Vasconibus diversos, vixisse diximus n Februarii ad Vitam S. Adalbaldi mariti S. Rictrudis § 4. Petrus de Marca lib. 1 Historiæ Bearnensis cap 25 num. 9 omnem ab Vasconibus conatur idololatriam removere, quasi extollendæ virtutis S. Amandi studio illis a Baudemundo et Hucbaldo affictam. Opponit Episcopos Aquenses, Benarnenses, Oloronenses: addat etiam, si lubet, Bigorritanos et Vico-Julienses Conciliis Agathensi, Aurelianensi iv et v, Matisconensi ii, imo et Parisiensi iv, interfuisse, sive omnes, sive illorum aliquos; sed ante habitis, quam Vascones in illis ditionibus consederint. Agnoscit idem Petrus de Marca totius Aquitaniæ Episcopos Agathensi consilio subscripsisse, Ariano tamen Regi Alarico subjectos: quadni igitur, maxime in locis maritimis illi, ad quos Anglo-Sarones aliique a fide Christiana alieni appellebant, paganicis erroribus inhærere potuerint? Ita infra Gandenses, Antverpienses alique populi in cultu idolorum perstiterunt, etsi Tornaci, Cameraci, Trajecti, urbibus vicinis, essent Episcopi, doctrina vitæque sanctitate clari.

7 Auctor Aquitanus infra num. 16 narrat S. Amandum (quem, nomine non multum discrepante, Alanum appellat) a Rege Sigeberto impetrasse locum in Gallia, qui Vaurum dicitur, ibique cœnobium ædificasse. Est Vaurum vulgo Lavaur, in Aquitania i urbs anno Christi 10CCCXVII Episcopalis facta, ex Prioratu Ordinis Augustiniani anno 10CCXVII per Isarnum Episcopum Tololosanum extructo: in cujus fundationis diplomate, apud Catellium lib. 2 Historiæ Occitaniæ cap. 16, dicitur ecclesia S. Elani olim a fidelibus constructa, quam ecclesia S. Isarnus restaurarit ad honorem Dei genitricis Mariæ et S. Elani. Meminit hujus Saussaius in Supplemento Martyrologii Gallicani xxv Novembris his verbis: In agro

A agro Tolosano S. Elani, seu Alani, Episcopi Vaurensis Ecclesiæ ad Agotum amnem in pago Lauracensi Patroni. Celebratur et xxvii Novemberis S. Alanus in Antiquo Breviario Corisopitano Britannia Armorica, eadem S. Amandi Vita in Lectiones IX ad Matutinum distributa: in qua traditur locum, ubi coenobium ædificavit, obtinuisse a Rege Aldeberto: qui forte Charibertus est, in cujus regno Vaurum fuit, vicinum Tolosæ, regiæ sedi: ut verisimilius videatur aliquod istic coenobium tempore exilii inchoasse S. Amandum. Potuit tamen Vaurum confundi cum Vabrio, ubi et Sedes Episcopalis ex Abbatia Benedictina eodem anno MCCCXVII erecta est, in cujus diæcesi extat municipium Nanto, quod eum a Rege Childerico ad construendum monasterium impetrasse aiunt Baudemundus, Milo alique. Extat etiamnum illud monasterium S. Petro dicatum in superiori Rutenorum Marchia, prope fontes Darbii, non procul inde ad Milialdim urbem sese in Tarnim fluvium exonerantis. Habere autem Abbatem plenum municipii et castri satis muniti dominium, tradit Ranchinus tomo II Generalis descriptionis Europæ a Petro Davitio editæ. Qui tum obstitit S. Amando Episcopus Mummulus, Sedem Ucetiæ habuit, urbe itinere bidui distante. Fuisse vero Ucecios et Rutenos vicnosque Aquitaniæ 1 populos sub Regibus Austrasiorum diximus 1 Februarii § 3 ad Vitam S. Sigeberti, decessoris Childerici. In Lectionario MS. monasterii Moyssiacensis in diæcesi Cadurcensi ad VI Februarii Vita brevier S. Amandi refertur, sed qui per errorem habetur Episcopus Rutenensis, pro Trajectensi, occasione aberrandi sumpta, quod istic Episcopus fuerit S. Amandius, qui IV Novemberis colitur. Simili errore alii dictum monasterium Nanto, cum Nantua, seu Nantuaco, abbatia Comitatus Beugii, Genevam inter et Lugdumum sita, confundunt; quos commodius sub finem hajus Commentarii § XX et XXI refutabimus, uti et XXII illos, qui S. Amandum volunt in Hispaniam transgressum, ibique Episcopum Castellonensem obisse.

§ II. Francia a S. Amando piis exercitationibus, conditisque monasteriis, exculta.

Amandum per quindecim annos cellæ inclusum apud Bituriges egisse, omnes tradunt. Auctor Aquitanus Bethoricas civitatem terræ Burgundionum adscribit. Fuerat a morte Chlodovei 1 Aurelianensi subjecta Regi, dein sub Gunthramno, Childeberto et Theoderico II regno Burgundionum annumeratæ, nomine istic Aquitaniæ, cujus metropolis erat, fere oblitterato. In ea parte agri Borbonii, quæ ad Bituricensem diæcesim spectat, visitur ad Carim fluvium oppidum ab hoc S. Amando appellatum: cujus Ecclesiæ beneficia conferuntur a Priore de Monteto, seu Monticulo-monachorum, diæcesis Claromontanæ; ad cujus etiam nominationem ibidem exstat Prioratus. In quo loco, quantum conjectura assequimur, a S. Amando extructum est monasterium, num. 20 a Baudemundo indicatum: Cum, inquit, e Vasconia in fines remearet Francorum: eo usque enim regnum Aurelianense pertingebat. Quæ eadem innuit Milo lib. 4 cap. 2.

9 Inter loca apud Francos virtute doctrinaque S. Amandi illustrata, fuit utraque aula regia; tam Austrasiorum Metensis, quam Neustrasiorum Parisiensis. Cum ex primo itinere Romano in Gallias veniret, coactus, inquit Baudemundus, a Rege et Sacerdotibus, Episcopus ordinatus est. Sedem illi Parisiensem assignat Joannes Serranus in Inventario Historiæ Franciæ in Dagoberto; quasi alioquin hajus incontinentiam redarguendi ei defuisset potestas. Verum, teste Harigero, juxta morem illius ævi ad prædicandum est ordinatus Episcopus: et bene exponente poeta Milone,

Non Sedem propriam suscepit Pontificalem: Februarii T. 1.

Sed veluti Paulus populos aggressus Eoos, Sic iste Occiduas partes transmissus adivit, Gentibus et sparsis sparsit pia verba salutis. Parisios interim sæpius regressus, Reges convenit, aut facultatem varia per regnum monasteria condendi impetraturus, aut eorumdem litteris muniendus, ut verbum Dei majore cum auctoritate prædicaret, aut ipsos etiam Reges, eorumque aulicos viam salutis edocturus. Ab exilio redux in veterem Regis Dagoberti gratiam restitutus est Clypiaci, villa regia, in agro Parisiensi, ultra Montem-Martyrum. Eodem tempore baptizavit filium ejus S. Sigebertum, Chariberto Rege eum Aurelianis de sancto lavacro suscipiente, ut refert Fredegarius cap. 62 Chronici. Carus inde S. Sigeberto Regi Austrasiorum fuit, quo urgente Episcopatum Trajectensem suscepit, eoque permittente se illo abdicavit. Ad eumdem Regem Sigebertum, Metis habitantem, S. Martinus Papa legatum misit S. Amandum, ut eum consultissime admoneret, precareturque, ut Episcopos Romam dirigeret etc. quæ infra apud Philippum num. 49 leguntur.

10 Fuit S. Sigeberto Regi uxor, nomine Imnechildis, quæ marito anno DCLXIII vita functo superstes, Childerico, adhuc adolescentulo, Rege constituto, Austrasios rexit: perperam vero ipsa, et uxor Bildechildis in unam eamdemque conflantur ab Hieronymo Vignerio in Tabulis Genealogicis Alsatiæ pag. 2, Philippo Labbeo in Genealogia Domus regiæ Francorum, tabula 1 num.

10, aliisque. Ab hoc Childerico Rege, et Imnechilde Regina (de qua plura diximus in Analectis post Vitam S. Sigeberti § 1) S. Amandum obtinuisse in agro Laudunensi Barisiacum, leuca a Couciano, altera fere ab Oesia fluvio oppidoque Calvico remotum, legitur in antiquo MS. nostro, ubi sub finem Vitæ S. Amandi, post varia monasteria enumerata dicitur: Cellulam quoque, quæ vocatur Barisiacus, quem locum cum adjacentibus sibi appendiciis illi Hildericus Rex et Ymnechildis Regina visi sunt condonasse: cuncta legimus ab ipso divino viro ædificata fuisse. Eadem leguntur apud Chesnæum tomo I Historiæ Francorum pag. 647. Donationis diploma edidit Miræus lib. 1 Diplomatum Belgicorum cap. 3, ubitamen nomine Reginæ Imnechildis expuncto, substituitur Bildechildis, quæ illi postea, cum virilem attigisset ætatem, uxor fuit. Philippus Labbeus in Miscelaneis curiosis cap. 4 § 3 propter pueritiam Regis in diplomate indicatam ratus abesse debere nomen Bildechildis, judicavit reponendam Baldechildem matrem Childerici. Sed ea cum Chlotario, seniore filio, etiam puerulo, rexit Neustrasios, nec propter Optimatum

11 Childericus Rex francorum et Imnechildis Regina, viro illustri Bertuino Comiti et Bertelando Vicario. Merito largitatis nostrae manere sublevantur, qui pro parentibus nostris, vel etiam pro adolescentiæ nostrae ætate famulantur. Proinde cognoscat magnitudo vel utilitas vestra, quia nos propter nomen Domini vel amorem cælestem, Apostolico Patri nostro Amando Episcopo, villam nostram, nuncupatam Barisiacum, sitam in pago Laudunensi, quam usque nunc fiscus noster tenuit, promptissima devotione cum universis villulis ad se adspicientibus, et cum omni integritate ad se pertinente concedimus et concessam esse volumus. Quapropter auctoritate nostra præsenti decernimus ac volumus, quod in perpetuum volumus esse mansurum, ut ipsam villam memoratam Barisiacum cum omnibus ad se pertinentibus, tam in terris, domibus, vineis, silvis, pratis, pascuis et mancipiis ibidem commanentibus, sicut fiscus noster ibidem tenuit ac possedit, et ipse Dominus Amandus ad opus monachorum suorum absque ulla contraditione vel diminoratione teneat ac possideat. Sic igitur in integrum hoc nos

Atræ concessionis beneficium firmum esse volumus, ut jam dictus Pontifex de ipsa villa Barisiaco, et de rebus ad eam pertinentibus, habendi, tenendi, freda exigendi, mansiones faciendi, dandi, commutandi, vel, quidquid elegerint, faciendi, liberam ac firmisimam per nostram auctoritatem habeat potestatem. Insuper omnes successores nostros, per nomen Domini adjuramus, ut nullus eorum ipsam villam, cum omnibus ad se pertinentibus, Domno Patri Amando vel suis monachis auferre præsumat, vel ullam inquietudinem faciat. Quod, quicumque est ille, fecerit, judicium portet, et sententiam damnationis incurrat. Et ut hæc auctoritas circa ipsum Pontificem et monachos ejus firmior habeatur, et per tempora succedentia perpetuo conservetur, et ego, dum propter imbecillam ætatem minime potui subscribere, manu propria subtersignavi, et Regina subterscripsit. Signum Childerici Regis. Imnechildis Regina subscripsi. Datum sub die Kalend. Augusti, anno n regnante Domino nostro Childerico Rege. Philippus Abbas infra in Vita num. 60 addit, monasterio dispositione congrua collocato præfectum esse Andream, dein Abbatem Elnonensem: cui monasterio etiamnum subjectum est Barisiacum.

A2 Resbaci non procul a Matrona fluvio, in diæcesi Meldensi, et saltu Brigensi, extructum est a S. Audoeno monasterium, cujus ecclesiæ dedicationi interfuisse S. Amandum narrat idem Philippus num. 22. Rotomagi extat præclarum monasterium S. Amandi, ubi an. ciœvin altare extabat, in quo olim S. Amandus Missas celebrare consueverat, ut infra testatur Abbatissa. Est in eadem diæcesi Rotomagensi pagus S. Amandi de Guillemecourt dictus, cum ecclesia parochiali. Vicinus est ager Bellovacensis, et cæca muliere a S. Amando illuminata, et verbo divino prædicato ab eo excultus: in quo etiamnum extat prioratus S. Amando dicatus.

§ III. In Belgio Elnonense monasterium a S. Amando constructum: diplomatis Regio et Pontificio munitum. Menapiis sedes vindicata.

Sanctus Medardus, ut ejus Acta habent vm Junii, dolens civitatis Viromandensis, quam regendam susceperat, factam destructionem, veritusque iterandam Paganorum irruptionem, sano satis consilio Sedem Episcopalem constituit Noviomi, in agro Suessionum; apud quos antiqua tamen permansit Cathedra Episcopalis. Huic Sedi Noviomensi tunc adjuncta est Tornacensis ad Scaldim fluvium, cujus diæcesin S. Amandus assumepsit excolendam; inque ipsa urbe cellam sibi sociisque habuit, ubi favore Divino adspirante magnam sibi conciliavit auctoritatem, cum hominem suspensum, a morte suscitasset. Tunc passim, teste Baudemundo, fana destruebantur, monasteria ecclesiæque construebantur. Quid præstitum fuerit urbi Tornacensi, non æque commodum est in silentio antiquorum conjectare: forte molitus est S. Amandus bene inchoare, quod opere complevit S. Eltigius Episcopus, dum illustre S. Martini monasterium ibidem extruxit, degente tunc in diæcesi Trajectensi S. Amando. Cum urbe Tornacensi, et Tornacesio, seu Castellania, aut Balivagio, ut vocant, Tornacensi unam quodammodo provinciam constituit tertium membrum Amandopolis: quod oppidum ex monasterio Elnonensi excrevit, octo vicinos pagos sub sua jurisdictione complectens. Inter monasteria quam plurima a S. Amando condita, eminet maxime Elnonense, in quo et vitam in sencetute sancta peregit, et sepultus e cælo adsuit hactenus benignus Patronus, ac miraculorum patrator: ut ejus propterea nomine jam tantum manscrit notum. Nomen Elnoni dedit amnis parvulus: ita Milo infra lib. 4 cap. 12,

Locus est de flumine dictus,

Quod recipit largoque sinu Scarb purior effert.

Influit Elno in Scarpum ad finem pomarii seu prati versus Septentrionalem plagam ædificiorum monasterii. Scarpus autem in Artesia exortus, primo Atrebatum, tum Duacum alluit, inde illustriora monasteria, Marchianense, Hasnoniense et Elnonense præterlapsus, prope Mortaniam supra Tornacum Scaldi miscetur.

A4 Philippus Abbas infra num. 31 tradit urbem Menapiorum esse, quæ vulgato nomine Tornacus dicitur, et num. 64 Elnonem asserit intra Menapiorum positum fines, Propontiis Nerviisque conterminum. Ubi manu exarato codici nostro adscriptum est: Menapios esse Tornacenses, Propontios Bracbatenses, Nervios Hainonienses. De hisce duobus populis etiam a S. Amando excultis infra agemus. At diæcesis Tornacensis continet præterea cum agris suis urbes, Insulas et Cortracum, et jam abstractas Gandavum cum Aldenarda, Brugas cum Aldenburgo, Slusa vicinisque oppidis. Unum qui fecerit populum, Menapios dixerit, et ad Morinos usque extendet. De utroque populo egimus in Februarii ad Vitam S. Anscharii § 3. Menapios Morinis adjungunt Cæsar de bello Gallico lib. 2 cap. 4, lib. 3 cap. 9, lib. 4 cap. 38 et alibi, Plinius lib. 4 cap. 17: ita δμρεῦντας τοῖς Μεναπίοις Μορίνους statuunt Strabo lib. 4 et Dio Cassius lib. 39. Adstipulantur posteriores Scriptores: nam juxta Gesta Normannorum ante Rollonem Ducem, Normanni, Tornaco civitate omnibusque monasteriis super Scaldem fluvium anno dccclxxx ferro et igne devastatis, et Cortriaco castro ad hiemandum constructo, Menapios et Suevos usque ad internecionem deleverunt, omnemque terram juxta flumina Scaldim et Legiam consumpserunt. De Suevis infra agemus. Eodem modo apud Auctorem ineditum, ab Uredio cap. 1 veteris Flandriæ citatum, Normanni Taruanna urbe Morinorum vastata, omnem terram Menapiorum perambulando ferro et igne vastant. Posthaec Scaldem fluvium intrant, et omnem Brabantionum terram incendio et ferro delent. Tidem Normanni, juxta fragmentum historicum de Corbeia destructa, tomo n Scriptorum Franciæ, destruxerunt ferro et igne urbem Taruennam, fines Morinorum, Menapiorum, Bracbatensium, omne quod circa Scaldem flumen erat. Similia refert Sigebertus in Chronico ad an. 882. Ludovicus Pius Imperator in Præcepto divisionis Imperii inter filios faciendæ, videtur hanc Menapiorum ditionem dividere in Menapiscon, Medenenti et forte Franderes, sive Flandram, quibus contiguas adjungit regiones, Bragbentum, Ainau, Austerban, Adertensem et Teruanensem. At Flandros tum incoluisse loca maritima Brugas inter et fretum Zelandicum, Medenatenses partim agri Insulensis, diximus ad Vitas SS. Adabaldi et Anscharii. Menapiscis reliqua igitur ad Scaldim et Legiam est ditio attribuenda. De aliis ab hoc populo distinctis Menapiis, seu Genapiis, Julii Cæsaris, et Dionis, qui a Tacito Gugerni, tam fere Clivii dicuntur, alibi agemus. Ptolemæus dum hos Menapios confundit, multos in errorem induxit. Hunc mirum ubique Germaniarum turbatorem appellat Cluverius lib. 3 Germaniæ cap. 1, cumque in Gallia antiqua passim emendat Brietius noster.

F13 Ceterum Elnonense monasterium ex diplomate S. Martini Papæ mox dando constat, ævo S. Amandi fuisse in Francorum Austrasiorum finibus, ubi vicinum Austerbantum a limite Austrasiorum appellatum esse alibi diximus. Addit Philippus Abbas, Elnonem, sicut regni Germanici et Romani finis est Imperii, sic Belgicæ Remensis portionem, sic limitem dignosci esse Francorum: scilicet Occiduorum, ubi posteri Caroli Calvi Francorum nomen retinuerunt. Ita auctor chronici Marchianensis et Sigebertus ad an. 812, dum elevationem corporis S. Amandi referunt, Elnonense cœnobium in Francia collocant: at vicini Cameracen-

Ases, Hannones, Bracbanti, qui olim sub Austrasiis Regibus, dein sub Lothario Imperatore fuerant, Romano-Germanico Imperio sunt annumerati. Censetur et Elnonensis ditio, Belgicæ Remensis portio, cum ea ab Austrasiis ad Francos occidius translata: cui tunc Belgicæ secundæ metropoli, suberant vicini Episcopi, Tornacensis, Cameracensis, Teruacensis, Atrebatensis: sed novis erectis in Belgio Episcopatibus, Tornacenses Episcopi subjiciuntur Archiepiscopo Cameracensi, uti et alii, a Francis separati. Deum Pabulensi ditioni attribuitur monasterium Elnonense in ejusdem loci Martyrologio infra citando: unde etiamnum, teste Buzelino lib. 1 Gallo-Flandriæ cap. 17, monasterii Amandini Antistes intra Pabulanam ditionem Comes appellatur, imo et Flandriæ Gallicanæ annumeratur. Duo extant diplomata pro hoc Elnonensi monasterio data S. Amando, quorum alterum est Regis Dagoberti; alterum vulgo S. Martini Papæ esse volunt. Prius est hujusmodi.

16 In nomine Domini nostri Jesu Christi. Dagobertus Divina ordinante clementia Rex. Deum nobis fore propitium credimus, si ad reformandum et confirmandum religionis cultum præcipuam curam impendimus, et religioni deservientibus munificentiæ et liberalitatis nostrae manum aperimus. Proinde tam præsentium quam futurorum solertiam scire volumus, quod venerabilis vitæ Amandus Episcopus, qui per gratiam Dei filium nostrum Sigebertum baptizavit, jam quibusdam ecclesiis seu monasteriis ad augmentum divini cultus constructis ac bene dispositis, Excellentiam nostram adierit, et ut non deficiens Dominicæ vineæ cultor, confidens autem de nostra largitatis beneficio, locum situm inter duos fluvios Scarp et Elnonem a nostra liberalitate sibi concedi humiliter petierit. Qui locus licet esset propter multam silvæ densitatem ad extirpandum difficilis, tamen labori suo, imo post laborem suum, quieti et usui Deo militantium, quos ibi se jam præmeditabatur per Dei gratiam ordinaturum, videbatur opportunus. Nos igitur considerantes dignam reverendi Pontificis petitionem, tum propter potius regni nostri, ac prolis nostrae stabilitatem ac pacem, tum propter animarum nostrarum salutem, locum quem petierat, cum utraque aqua et silva circumquaque succrescente, prona animi devotione concessimus, et concessionem nostram rata legum sanctione stabilimus. Præcipimus igitur, et ex auctoritate regia jubemus, ut nulla secularis vel Ecclesiastica persona de loco suprascripto cum aqua et silva præfato Pontifici a mea liberalitate concesso, ipsi Pontifici seu successoribus ejus ullam inquietudinem, aut refragationem, vel præjudicium sive violentiam facere tentet; sed potius hoc regalis munificentiæ beneficium tam ipse Pontifex, et quos ipse ordinaverit, quam qui ei successorint sine ulla diminoratione absque ulla calumnia et contradictione secure ac perpetualiter habeant et possideant. Quod si Divina pietas locum ipsum per industriam hujus amabilis viri ac successorum ejus, et per devotam largitionem bonorum hominum meliorari et amplificari voluerit, quidquid exinde sive in caussis, sive in fredis, sive in pratis, sive in terrarum divisionibus et reditionibus, sive aliquo modo jus fisci exigere poterat, in integrum tam præfato Patri quam successoribus ejus concedimus. Ipsum vero locum et res ad eum pertinentes, quidquid etiam largitas Principum vel devotio quorumlibet fidelium deinceps addiderit, sub tuitionis et immunitatis nostrae defensione consistere volumus. Et, ut hæc regalis auctoritas firma ac Inconvulsa perpetuo perseveret, præsens præceptum manu propria subterfirmavimus, et annuli nostri impressione signavimus; successores etiam nostros, ut in hoc ipsum morem nostrum imitentur, commonemus. Datum Kalendis Maii, Indictione 11, anno xi Regni Domini Dagoberti. Actum Parisius civitate feliciter, Amen. Gerardus Notarius ad vicem Dadonis Cancellarii recognovit. Huc usque diploma. Annus xi Dagoberti convenit in annum Christi Iœxxxviii, quo erat Indicto xii non II neque VII, quæ melius abest more ejus xvi, a posteris adjuncta. Alterum diploma S. Martini Papæ est hujusmodi:

17 Martinus Episcopus, ultimus servorum Dei, omnibus diligentibus Deum salutem. De quotidiano sanctæ matris Catholicæ atque Apostolicæ Ecclesiæ profectu ac multiplicatione gaudere debemus, atque in vinea Domini pro mercede laborantibus auxilium ferre debemus. Unde notum fore volumus sanctæ universalis Ecclesiæ filiis tam præsentibus quam et futuris; qualiter sanctæ dilectionis nostrae filius Amandus cum consensu et petitione carissimi filii nostri... memoriæ Dagoberti Francorum Regis sive filii ejus Sigeberti privilegium auctoritatis nostrae expetierit de quodam cœnobio, cui Helnonis indidit nomen, quodque etiam ab ipse consecratum est in honore beatissimi Apostolorum Principis Petri, Doctorisque Gentium, Pauli intra decursum duorum fluminum Scarp et Helnonis Privilegium quidem sanctæ auctoritatis nostrae, nostris futurisque temporibus memorato loco indulgemus. Ordinamus itaque atque firmamus de stabilitate ipsius loci, de villis et facultatibus, de ecclesiis et ecclesiarum decimis, sive familia et de quibuscumque stipendiis specialiter inibi Deo servientium. Interdicimus autem in nomine Domini nostri Jesu Christi, et ex auctoritate B. Petri Apostolorum Principis prohibemus, cujus vice huic Ecclesiæ Romanæ, auctore Deo, præsidemus: ut nullus Episcoporum ultra præsumat de reditibus, rebus vel chartis eorum, vel villis quocumque modo qualibet exquisitione minuere, nec dolos vel intermissiones aliquas facere, nec illorum ingredi monasterium, neque placita, nec aliud quid facere. Sed si qua causas forte inter terram venientem ad partem... ecclesiæ et monasterii evenerit, et pacifice non potuerit ordinari, apud electos Abbates et alios Patres timentes Deum sine voluntaria dilatione, mediis sacrosanctis Evangeliis, finiatur.

18 Defuncto vero Abbate non extraneus, nisi de eadem congregatione, quem sibi concors congregatio elegit, et qui electus fuerit, sine dolo et venalitate aliqua ordinetur. Pariter autem custodiendum est, ut invito Abbate ad ordinata alia monasteria, aut ad Ordines sacros vel Clericatus officium tolli exinde monachi non debeant. Sed si abundantes fuerint, qui ad celebrandas Dei laudes, vel utilitates loci complendas sufficiant, de his, qui superfuerint, offerat Abbas coram quos dignos potuerit. Quisquis autem ex monasterio ad Ecclesiasticum ordinem pervenerit, ulterius illic nec potestatem, nec licentiam habeat habitandi. Missas quoque publicas ab Episcopo in eodem cœnobio fieri omnino prohibemus, ne servorum Dei recessibus, et eorum receptaculis ulla popularibus præbeatur occasio conventiculi; nec audeat cathedram ibi collocare, vel quamlibet potestatem imperandi, nec aliquam ordinationem, quamvis levissimam, faciendi habeat: nisi ab Abbate ejusdem loci fuerit rogatus; quatenus monachi semper maneant in Abbatis sui potestate. Hanc ergo scriptorum nostrorum paginam, omni in futuro tempore ab omnibus Episcopis firmam statimus illibatamque servari: ut et jam suæ Ecclesiæ. juvante Domino, suo tantum sint jure contentæ, et Abbas jam dicti monasterii atque monachi Ecclesiastici conditionibus, seu angariis, vel quibuslibet obsequiis secularibus nullo modo subjaceant, nullis laicis viris deserviant; sed remotis vexationibus ac cunctis gravaminibus divinum opus cum summa animi devotione perficiant.

A perficiant. Quicumque in Apostolicis constitutionibus sincera dilectione observator extiterit, benedictionem et misericordiam a Domino percipiat. At qui ea, quæ Apostolica Sedes stabilivit, pro nihilo ducere atque violare tentaverit. B. Petri Apostolorum Principis, nostrique Apostolatus auctoritate, anathematis vinculis irretitus, ut sacrilegus a sinu matris Ecclesiæ, et participatione corporis et sanguinis Christi separatus, cum diabolo et angelis ejus sententiam damnationi accipiat. Scriptum per manus Stephani Notarii et Regionarii sanctet Romanæ Ecclesiæ in mense Januario, Indictione II. Datum xiv. Februarii, per manum Amandi Episcopi, bibliothecarii sanctæ Sedis Apostolicæ. Huc usque diploma S. Marini Papæ, in quo Indictio II cum tempore Sedis ejus non convenit; ix potius ponenda, ut anno 10CI, quo infra probabimus S. Amandum Romæ fuisse, videri datum queat, ac xIV Kalendas Februarii, qui dies infra legitur in alio diplomate pro monasterio Gandensi impetrato.

§ IV. Ecclesiæ et monasteria a S. Amando erecta in Belgio, ad Scarpum, Legiam et Scalpim fluvios. Flandri, Antverpienses B aliique instructi.

C Ex monasterio Elnonensi S. Amandum adiisse vicina loca, observat Buzelinus lib. 2 Annalium Gallo-Flandriæ: Promptum erat, inquit, inde quoslibet Pabulæ locos obire, ut populus, quod maxime gnavus Pater optabat, Christi legibus ad salutem animorum excoleretur. Inde facilis etiam erat Valentianas et Tornacum eumdem in finem excursio. Et paullo inferius: Ex eo quippe loco, postquam Ursum ei præfecisset, nunc Tornacum adire, nunc Pabulæ regionem peragrare, nunc Marianas, Duacum, Insulas, alio tendere; ubique modo concionari, modo privatim de rebus divinis colloquia instituere: eo etiam conatus appellere, ut plerosque opulentos et nobiles viros ad pietatem vehementius impelleret, certum aliis ad virtutem incitamentum futuros. Inter viros magni nominis iis temporibus ab D. Amando priis alloquiis ad virtutem incitatos, non dubito tres fratres numerare, Erchenaldum videlicet, Adalbaldum, et Sigebertum. De iis egimus ad Vitam S. Adalbadi II. Februarii, et de Erchenoaldo Præfecto palatii Chlodovei II. ad Vitam S. Sigeberti. De Adalbado, addit Buzelinus, id certum habeo, fundum hoc fere tempore D. Amando in Pabulensi ditione dedisse, condendo illic monasterio. Ad flumen Scarpum is jacet, haud procul Hamagia in extimis Pabulæ finibus. Parum cultus tunc erat is locus, multisque palustribus aquis, arundinibus, arena, nemoribus horrebat. Verum ideo S. Amandus continendis hominibus, quos relicto seculo divina contemplandi studiom incendebat, aptissimum judicaverat.

20 Hic ergo, ut legitur in Chronico ejus monasterii, Marchianensem ecclesiam in honorem S. Petri Apostoli in Adalbaldi Ducis allodio construxit. Imo et monasterium, uti Hucbaldus auctor est in Vita S. Rictrudis: Porro locum, ubi hæc, inquit, spiritualibus daret exercitiis operam, cum consilio et auxilio sæpe dicti Antistitis Amandi, valde sibi congruum delegit, nempe monasterium, quod Marianas vocant, ab eodem Antistite ad fluvium Scarbum exædificatum, cui disponendo et constituendo vir sanctus Abbatem præfecerat S. Jonatum venerabilem virum, cujus adhuc in eodem monasterio corpus conditum habetur. Et Amandus quidem monachos illic haberi voluit; sed Jonatus sanctimoniales ibi congregavit. Hunc ergo locum satis opportune ab hominum strepitu remotum, Dei famula Rictrudis expetiit, et B. Amando non solum consentiente, sed etiam inter Regem et ipsam pacem conciliante, cum majestatis D regiæ privilegio obtinuit, ut illic se totam rebus divinis manciparet. Additur in Chronico Marchianensi: præfecta iis S. Rictrudis, quoniam sua bona B. Rictruedis huic loco consecrarat, ibique Deo deservire statuerat, sanctimoniales inter servos Dei collocatas, primatus ordinem suscepisse. Ast anno Christi CIXXXVIII ut habet Meierus in Annalibus, sub Balduino Barbato Comite Flandriæ, et Gerardo I Episcopo Atrebatensi et Cameracensi, in locum sanctimonialium introducti monachi Benedictini ex monasterio Atrebatensi S. Vedasti, quibus hujus Abbas Leduwinus præsuit annis novem.

21 Quæ supra dicitur Hamagia villa, est hodie Prioratus Marchianensi abbatiæ annexus, olim monasterium a S. Gertrude avia S. Adalbaldi constructum, apud quam educata, et ad vitam monasticam informata est ejus proneptis S. Eusebia, filia SS. Adalbaldi et Rictrudis: a qua Eusebia illud monasterium ex rebus suis hereditariis constructum scribit Baldericus lib. 2, cap. 27. Quæ consilio atque opera S. Amandi præcipue peracta arbitramur. Ad ejusdem Scarpi alteram ripam, inter oppidum Amandinum et Marchianas, visitur caenobium Hasnoniense; quod a Joanne vivo nobitissimo; locique illius toparcha, ejusque sorore Eulalia, cum S. Amandus in vicino Elnonensi monasterio senex degeret, utriusque sexus religiosis construi capit; ac primus creditur Joannes præpositus monachis Abbas, sanctimonialibus Abbatissa Eulalia. Hiquoque exemplo, auxilio, consilioque, quantum conjicere ob loci vicinitatem licet, a S. Amando Adjuti. Ecclesiam Deo et sancto Apostolo Petro dedicavit S. Vindicianus Cameracensis et Atrebatensis II Kalendas Maii anno Theoderici Regis IV, quo infra probamus S. Amandum defunctum esse. De origine hujus caenobii plurima traduntur in monumentis monasticis ineditis Francisci le Bar tomo 6 par. 2.

22 Cortracum urbs ad Lisam, seu Legiam, fluvium, fidem Christi acceptam refert SS. Eligio et Amando. Fertur, inquit Meierus tomo I rerum Flandricarum, S. Eligius Cortracensibus pietatis rudimenta tradisse, eorumque templum fecisse augustum, S. Martino sacrum. At quæ istic extat præpositura S. Amandi cum capella S. Mariæ, olim prædives, spectat ad abbatiam Elnonensem, a Flandrorum sanctissimo Apostolo Amando erecta, uti ex Elnonensium relatione tradit Sanderus in Flandria illustrata. Idem S. Eligius, ut lib. 2 Vitæ ejus cap. 3 refertur a S. Audoeno, Flandrensibus, Andoverpensibus, Frisonibus, Suevis, et barbaris circa littora maris degentibus verbum Dei prædicavit. Et multum uti cap. 8 dicitur, in Flandris laboravit, jugi instantia Andoverpis pugnavit, multisque erroneos Suevos convertit; fana destruxit, idololatriam funditus subruit. Quæ eadem de S. Amando jure meritoque dici debent. Suevos immistum Menapiis populum supra ostendimus: corum vestigia exhibent pagi celebres, Sweveghem leucam unam Cortraco distans, et Suevesalia medio itinere fere Cortracum inter et Brugas, in Decanatu Thorholtano: de cujus oppidi monasterio egimus in Februarii ad Vitam S. Anscharii §IV: quod adjutorio S. Amandi nobis verosimilius videtur conditum; quando S. Bavo ejus discipulus, ut in hujus Vita I. Octobris, legitur, quocumque divini sator germinis ibat Amandus, illuc students subsequi, et indivisibiliter adhærens Magistri lateri, ardebat sanctæ prædicationis adipe repleri, et familiarem notitiam contraxit cum Domlino Torholtensis Ecclesiæ Presbytero, quem Angelus Domini ad eum adduxit moribundum: de quo pluribus agemus ad Kalendas Octobris, quo Sanderus lib. 2 Hagiologii Flandriæ Domlinum conjungit S. Bavoni.

23 Flandrorum olim caput fuit urbs Rodemburgum, quam Ardenburgum hodie nominant, in qua post alios Flandricarum

A Flandricarum rerum scriptores tradit Sanderus, ecclesiam fuisse Deiparæ Virgini a S. Eligio dicatam, monasterium per D. Amandum constructum, eique aliud a S. Ursmaro adjunctum; de hoc agemus xviii Aprilis. prædicat Frisiis vichinis, Frisii ad eam Flandriæ partem, qua brachio maris interni (Hontum appellant et Scaldim Occidentalem) a Zelandia separatur, eo ævo habitabant; in quatuor ambacta, seu præfecturas, distincti, qui cum oppidis Hulsto, Axela, Sasso, Bierulito, sicut reliqui Frisii, sub Episcopis urbis Ultrajectinæ, quæ Frisiorum metropolis erat, ad annum usque Christi MDLIX, quo novi in Belgio erecti fuerunt Episcopatus, permansere: qui, in divisione regni Lotharii anno DCCCLXX facta, videntur cum vicinis Zelandis tertiam partem Frisiorum fecisse, a Carolo Calvo cum Taxandro et Bracbanto obtentam; Ludovico Regi Germaniæ duabus Frisiorum partibus cis ultraque Rhenum, cum Comitatu Tiersterbanto et Batua relictis. His Frisiis adjuncta in Scaldis fluvii æstuariis Calloa, Baudemundo Chavelaus, Philippo Abbati Canelaus, Harigero Chanalaus, Miloni Poetæ Calolo, quæ metathesis est scioli scriptoris ex Calloo, quod etiamnum loco nomen. Calloaniæ Ecclesiæ, uniusque capellaniæ patronatus spectat etiamnum ad Abbatiam S. Petri, a S. Amando Gandavi, ut mox dicemus, extructam. B

24 Distat Calloa altera circiter leuca ab urbe Antverpiensi, cujus expresso nomine omnium primus meminit Andoenus. Hæc Apostolos suos, a quibus fidem edocta, agnoscit colitque SS. Eligium et Amandum: eisque aliquanto juniorem Willibrordum Episcopum Ultrajectinum, cui plurima bona contulit Rohingus Antverpiensium Princeps duobus datis diplomatibus, in quibus præclara quædam S, Amandi illic opera memorat. In priore ita ait: Ego in Dei nomine Rohingus, et conjux mea Bebelina, donamus Apostolico Domino et Patri nostro Willibrordo Episcopo, donatumque in perpetuum esse volumus, hoc est, ecclesiam, quæ constructa est infra castrum Antwerpis, super fluvium Scalde, quam Dominus Amandus Pontifex in honore SS. Petri et Pauli Apostolorum Principum, vel ceterorum Sanctorum construxit, et nos pro ipsa ecclesia, vel quidquid ibidem aspicere videtur, venerabili viro Firmino Abbati de monasterio Quercolodora locellum nostrum nuncupatum Tumme in concambio dedimus... Actum publice est hoc Weimodo regia villa cum fecit October dies viginti, regnante Theodorico Rege anno sexto, id est anno Christi DCCCXVI. In secundo diplomate fere eadem repetit his verbis: In nomine Dei ego illuster vir Rohingus, et conjux mea Bebelina, donamus ad sacrosanctam ecclesiam Petri et Pauli Apostolorum, quam Dominus Amandus in Antwerpo construxit, ubi Willibrordus Episcopus præesse videtur, donatumque in perpetuum esse volumus etc. Integra diplomata exhibet Miræus in Codice Donationum cap. 6 et 7. Ceterum, sicuti S. Eligius ab Audeono in ejus Vita non dicitur tantum Episcopus Noviomensis aut Tornacensis, sed etiam Veromandensis, Corturiacensis, Gandensis et Flandrensis, quod singulæ hæ urbes ditionesve a propriis Comitibus aut Marchionibus regerentur; ita S. Amandus videtur et dici potuisse Episcopus Antverpiensis; uti S. Willebrordus Episcopus Ultrajectinus, in memorato diplomate etiam dicitur Ecclesiæ Antverpiensi præfuisse, ea tunc urbe sub Principe Rohingo constituta: cujus donationum meminit in suo testamento idem Willebrordus: Rohingus, inquit, mihi condonavit, vel tradidit ecclesiam aliquam, quæ est constructa in Antverpo castello super fluvio Scalde, in pago Renensium, cum appendiciïs suis etc. Castrum seu castellum vulgo adhuc burgum appellatur, uti ecclesia burgensis, quæ postquam civitas anno DCCCXXXVI, ut tradunt Annales Fuldenses, incensa est a Nordmannis, sub honore sanctarum Virginum Catharinæ et Walburgis dein est est restaurata. Jam fere solius Walburgis nomine agnoscitur, ut plenius ad hujus Vitam xxv Februarii dicetur. 23 Socium S. Amando in convertendis Antverpiensibus fuisse S. Humbertum Abbatem Maricolensem indicat carmina a Molano in Natalibus Sanctorum Belgii xxV Martii edita, quæ sic incipiunt:

Inclite, qui meritis fulges, Humberte, corascis; Cujus. ad exemplum vitæ ac moderamina, quondam Barbara doctrinam nacta est Antverpia Christi. De ejusdem Humberti cum S. Amando itinere Romano agemus infra. Quod supra in donatione Rohingi Querquelodora appellatur Firmini Abbatis monasterium, Durini fuisse videtur, sive Turnini, qui pagus est vulgo Deurne, Antverpia leuca una distans. Et vero suspicari licet, illud ipsum monasterium a S. Amando constructum ad firmamentum recens plantatæ isthic fidei, ac propagationem. Quercolodoram autem, seu Kerckelodoram dictum, quasi Kercke-loo-dor; ab aqua (quæ dor aut dur, vel deur, veteri Belgica lingua dicebatur) fluente juxta silvam, seu loo, apud quam silvam templum erat, Kercke, χριπκζών. Aqua autem illa est Scenda amnis, qui Durninum pagum alluit. Qui hic monasterio primus creditur præfuisse S. Fredegandus, Durinensium hactenus Patronus, colitur xvii Julii, cui E forsan memoratus supra Firminus successit. Magna haic Quercolodoræ conjunctio fuit, et quædam bonorum communicatio, cum altero monasterio a S. Amando ad Sabim fluvium, ut dicemus infra, extructo: quo translatum est corpus S. Fredegandi; cum Nordmanni omnia circa Antverpiam vastarent.

§ V. Gandenses a S. Amando ad fidem conversi. Tria ibi monasteria extructa.

Gandavum nobilissimam hoc tempore Flandrorum urbem, maximis Europæ urbibus amplitudine parem, Baudemundus, qui istic seculo Christi septimo vixit, infra num. 12 Gandavum pagum, et locum vocat, non urbem, ut num. 13 Tornacum agnoscit. S. Andoenus Baudemundo aliquanto senior, in Vita S. Eligii Episcopi. Tornacum regalem civitatem nominat, Gandavum vero et Cortracum censet inter municipia, Comitis alicujus præfecturæ subjecta, et tamquam dieceses distinctas a S. Eligio administrata. Auctor Aquitanus in MS. Chesnæi infra pagellum vocat in confinibus Francorum et Gentilium. Inter hos Gandenses, licet Francis subessent, constituendi sunt, qui, teste Baudemundo, fana atque idola adorabant, adeo feroces, ut nullus F Sacerdotum auderet illis verbum Domini annuntiare. S. Amandus, contempto mortis periculo, zelo Apostolico hos aggressus, mysteria nostrae religionis edocuit: nec ob savitiam corum, animo fractus, etiam comitibus ad propria remeantibus, solus perstitit; et post longos sapiusque resumptos labores fidem Christi plantavit: ac secundum Chronicon Bavonianum, idolo Mercurii contrito, araque ejus subversa, ecclesiam construxit: atque in honorem S. Petri Apostolorum Principis ac reliquorum Apostolorum conscervati.

27 Ibidem S. Bavonem ex Hasbania ad se venientem excepit, doctrinaque et pietate instructum, in Clericum attondit; et tandem sanctissime mortuum sepulturæ mandavit. Monasterii tum conditi meminit S. Bonifacius Archiepiscopus Moguntinus in Vita S. Livini Episcopi et Martyris xii Novembris: Cum plurima, inquit, perlustrasset loca, convenit cum discipulis suis ad quoddam cænobium, a vico vocabulo Gandavum nominatum, quod beatus Pontifex Amandus, extirpatis Gentilium fanis, fecit fundari, quod et ipse dedicavit ad honorem S. Petri Apostoli, et omnium Apostolorum, congregatis ibidem cultoribus, quibus præposuit Abbatem nomine Florbertum, sanctæ religionis Rectorem, dignis moribus compositum, et totius honestatis

Atatis exemplo refertum. A quo etiam et a ceteris Fratribus monastice caritatis officio susceptus est. Ibi quoque invenit mirificæ sanctitatis virum, et egregium Confessorem Christi Bavonem recentina morte in Domino pausantem, et in monasterio S. Petri sanctorumque Apostolorum a B. Amando et Abbate Florberto et devotis Fratribus condigno honore humatum, atque gloriosis miraculis coruscantem. Hinc postea monasterium S. Bavonis dictum est.

B Inde S. Livinus, in terram, Deo disponente, properavit Brabantiam: cui ditioni hoc monasterium adscribit Ludovicus Pius diplomate, per Miræum in Notitia Ecclesiarum Belgii cap. 27 vulgato, his verbis: Ludovicus Divina ordinante providentia Imperator Augustus. Noverit omnium fidelium solertia, quod vir venerabilis Einhardus Abbas ex monasterio, quod dicitur Ganda, quod situm est in pago Bracbatense, constructum in honore S. Petri Principis Apostolorum, ubi etiam S. Bavo Confessor Christi, corpore requiescit, detulit obtutibus nostris auctoritatem immunitatis Domini et genitoris nostri Caroli bonæ memoriæ præstantisimi Imperatoris; et postulavit, ut paternæ auctoritati nostram quoque superadderemus. Cujus petioni libenter assensum præbuimus. Data Idibus Aprilis anno, Christo propitio, Imperii nostri vi, Indictione xn. Actum Aquisgrani palatio regio in Dei nomine feliciter, Amen. Signum Ludovici serenissimi Imperatoris. Annus is fuit Christi ioccxxix. Ast octo annis ante, teste ipso Eginhardo in Annalibus, Carolus Magnus ad Scaldim fluvium veniens, in loco, qui Ganda vocatur, naves ædificatas aspexerat: quo tempore potuit dictam immunitatem huic monasterio contulisse. Anno ioccl. Normanni monasterium S. Bavonis in oppido Gandavo incendunt. Dein ioccclxxx, quo supra diximue a Normannis Cortriancense castrum constructum, iidem Normanni mense Novemberio in monasterio Gandavo sedem sibi ad hiemandum statuunt, ut Chronicon de Gestis Normannorum refert. Addit antiquus auctor Anglo-Saxo, cum Beda Cantabrigiæ editus, exercitum Normannum apud Gaent in Francis annum moratum esse.

C Illud deinde monasterium ab Arnulpho Comite Flandriæ, ejusque filio Balduino, opera S. Gerardi Abbatis Broniensis, instauratum, sua auctoritate firmat Lotharius Francorum Rex, anno regni primo, Christi ioccccliv, in cujus diplomate apud Miræum in Codice donationum cap. 26 dicitur monasterium in vico Gandavo positum, ubi Legia et Scaldis flumina confluunt, in honore S. Petri constructum, in quo etiam S. Bavo corpore quiescit humatus. Ut etiam ab Imperatoribus defenderentur caenobii ejus privilegia, adlaborasse monachos colligere est ex diplomate S. Henrici anno Christi cioni signato, cujus hæc pars est: Henricus Divina favente clementia Rex.... Noverit omnium fidelium sanctæ Dei Ecclesiæ, nostrorumque præsentium scilicet et futurorum industria, quod vir venerabilis Eremboldus Abba ex monasterio Gandensi, quod est situm, ubi Scaldis fluvius Legiæ fluvio jungitur, constructum a B. Amando Pontifice in honore S. Petri Principis Apostolorum, ubi etiam insignis Bavo Confessor Christi corpore requiescit, obtulit nobis auctoritatem immunitatis Domini antecessoris nostri scilicet Ottonis invictissimi Imperatoris. Integrum refert Miræus in libro Donationum Belgicarum cap. 17. Omitto aliorum Principum diplomata. Tandem anno Christi cioixxxvii, auctoritate Pauli in Pontificis Romani, monachis S. Bavonis veste mutata in Canonicos assumeptis, et triennio post in Parochialem S. Joannis Baptistæ basilicam Gandensem, nunc Cathedralem translatis, Carolus v Imperator loco monasterii arcem ad urbis custodiam extruxit.

30 Aliud est nobilissimum amplissimumque impensi a S. Amando apud Gandenses laboris monumentum, excitatum in monte Blandinio ad honorem SS. Petri et Pauli monasterium: de cujus situ atque ædificatione agitur in diplomate S. Martini Papæ quod S. Amando coram Romæ concessum volunt. Illud ita habet: Martinus Episcopus, ultimus servorum Dei, omuibus diligentibus Deum salutem. De quotidiano sanctæ matris Catholicæ atque Apostolicæ Ecclesiæ profectu ac multiplicatione gaudere debemus atque in vinea Domini pro mercede laboris operantibus auxilium ferre debemus. Unde notum fore volunus sanctæ universalis Ecclesiæ filiis, tam præsentibus quam et futuris, qualiter sanctæ dilectionis nostrae filius Amandus cum consensu et petitione carissimi filii nostri divæ memoriæ Dagoberti, Francorum Regis, sive filii ejus Sigeberti, privilegium auctoritatis nostrae expetierit de quodam cænobio, quod ipse deliminatis Gentilium spurcitiis fundo tenus extruxisse dignoscitur, cui nomen Blandinium indidit: quodque etiam ab ipso consecratum est in honore beatissimi Apostolorum Principis Petri, Doctorisque gentium Pauli; situm inter decursum duorum fluminum Scallis et Legiæ. Privilegium quidem sanctæ auctoritatis nostrae, nostris futurisque temporibus, memorato loco indulgemus, ordinamus atque firmamus de stabilitate ipsius loci, de villis et facultatibus, de ecclesiis et ecclesiarum decimis, sive familia, et de quibuscumque stipendiis specialiter inibi Deo servientium, et ecclesiæ ornamentorum, atque luminariorum ac matriculariorum, hospitum atque pauperum, juxta petitionem carorum nostrorum præcellentissimorum Regum Dagoberti atque filii ejus Sigeberti, nostra Apostolica auctoritate stabilimus, corroboramus, atque inconvulsa statuimus.

31 Decrevimus itaque, ut liceat regulari Abbati Florberto ad præsens inibi subrogato vel constituto a filio nostro Amando, tam ipsi quam in reliquum futuris Abbatibus, in universis utilitatibus loci, divino solatio, ita omnia disponere et ordinare, absque ullius contradictione vel refragatione, ut libere invigilent mandatis Domini, secundum regulam S. Benedicti. Si quis vero (quod non optamus) temerario ausu contra hujus nostri privilegii Apostolici publica scripta agere præsumpserit, reum se Divino judicio existere de perpetrata iniquitate cognoscat, ac a sacratissimo corpore ac sanguine Domini Redemptoris nostri Jesu Christi alienus fiat, atque perinde in æterno examine districtæ ultioni subjaceat. Cunctis autem eidem loco jus servantibus et de suis bonis locum ditantibus sit pax Domini nostri Jesu Christi, quatenus et hic fructum bonæ actionis recipiant, et apud districtum Judicem præmium æternæ pacis inveniant. Scriptum per manum Stephani Notarii et Regionarii et Sacriscrinii S. Romanæ Ecclesiæ, in mense Januario, Indictione II. Datum xiv Kalendas Februarii per manum Amandi Episcopi Theatrapi sanctæ Sedis Apostolicæ.

32 Hactenus diploma S. Martini Papæ: cujus aliud supra dedimus monasterio Elnonensi indultum, in quo Indictionis numerus idem vitium habet: cui istic IX substituendam diximus, ut anno iocli fuerit datum. Deinde Amandus istic Bibliothecarius, hic Theatrapus dicitur. Num forte ejus curæ commissum, ut codices in biblitheca inspicerentur non vero auferentur? θεα Gracis visio, inspectiove est, et ἀτραπος, sive ἀτράπελος, immobilis. Miræus relato diplomate in libro Donationum Belgicarum cap. I, dubitat an hæc verba, secundum regulam S. Benedicti, glossema sint a posterioris ævi manu. Idem in Chronico Belgico adannum 653 meminit solius diplomatis, a S. Martino Papa Elnonensibus concessi. Censuit fortassis Blandiniense illud dubium esse. Certe nomen Sigeberti Regis Austrasiorum bis repetitur, omisso Chlodoveo II ejus fratre, in cujus regno erat Blandinium, cujusque cum imperio consilium A consilium habitum tradit Audoenus, dum S. Eligius Tornacensis, Gandensis, Flandrensis etc. Episcopus eligeretur. Nomen monasterio a S. Amando inditum dicitur Blandinium; quo vocabulo a prisca gentilitate vocari consuevisse tradit Philippus Abbas infra num. 30, cujus proinde ad notitiam non videtur diploma venisse.

33 In diplomate Caroli Magni apud Sanderum monasterium hoc vocatur Blandinius, a S. Amando in vico Gandensi constructus, in honore SS. Petri et Pauli consecratus. Ludovicus Pius dato privilegio bene de eodem monasterio meritus est: illud integrum edidit Miræus in Notitia ecclesiarum Belgii, quod ita habet: Ludovicus Divina providentia Imperator Augustus. Noverit omnium fidelium solertia, quia vir venerabilis Abbas Ainhardus ex monasterio Blandinio, quod est constructum in honore sanctorum Apostolorum Petri et Pauli, quod est situm in pago Gandensi super fluvium Scaldem, obtulit obtutibus nostris auctoritatem Domini et genitoris nostri Caroli bonæ memoriæ piissimi Augusti, et postulavit: ut eamdem auctoritatem nostra quoque confirmaremus auctoritate. Cujus petitioni libenter acquievimus, et hoc nostræ auctoritatis præceptum fieri jussimus. Signum Ludovici serenissimi Imperatoris. Helizachar recognovi et notavi. Datum iv Nonas Junii, Christo propitio, anno II Imperii Domini Ludovici piissimi Augusti, Indictione VIII. Actum Aquisgrani palatio regio in Dei nomine feliciter. Amen. Annus is erat Christi pæccxv. Plurima diplomata summorum Pontificum, Imperatorum, Regum Galliæ, Comitum Flandriæ, aliorumque Principum et virorum illustrium huic monasterio concessa videri possunt in Auctario Flanriæ illustratæ Sanderi: inter quæ est Wicmanni Comitis ab Ottone I constituti, in quo monasterium a S. Amando extructum dicitur.

34 Tertium ibidem monasterium a S. Amando erectum traditur apud Sanderum lib. 3 rerum Gandavensium cap. 7. Primam, inquit, hujus loci ecclesiam in pago Mempisco super fluvium Legiam, Deipare Virgini sacram a S. Basino Regulo et Martyre constructam et dotatam, B. Amandus Trajectensis Episcopus et Gandavensium Apostolus collegio Canonicorum, sive, ut veteres loquebantur, monasterio Clericorum in communi viventium decoravit. Hæc Sanderus ex MSS. monumentis ejusdem canobii, quod Altum dicitur in Chronico Blandiniensi, et monasterium S. Mariæ super ripam Leyæ a Normannis cum monasterio S. Bavonis anno dcccl incensum. Nunc Trunchinium dicitur a Præmonstratensibus restauratum. S. Basinus colitur xiv julii.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine