Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O sv. Amandu biskupu maastrichtskom u Elnonu ili Amandopolu u Belgiji

DE S. AMANDO EPISC. TRAJECTENSI ELNONE SIVE AMANDOPOLI IN BELGICO,

Sadržaj (53)
  1. Prethodni komentar.
  2. § VI. Samostani u starom Brabantu i Hainautu, koje je podigao sv. Amand. Obrađena Kambreška biskupija.
  3. § X. Chronologia stabilita a nativitate S. Amandi usque ad annum Christi 1636.
  4. § XIII. Slavna djela sv. Amanda od godine 651. do 664.
  5. § XV. Vrijeme sastavljanja oporuke sv. Amanda i njegova smrt.
  6. § XVI. Elnonski spis o godini smrti sv. Amanda razmotren.
  7. § XVII. Javno štovanje sv. Amanda u različite dane. Njegove relikvije.
  8. § XVIII. Život sv. Amanda koji su napisali različiti autori.
  9. § XIX. Povesnica prijenosâ i čudesâ sv. Amanda koju su napisali različiti autori.
  10. § XX. Je li samostan Nantua u Bugeyju sagradio sv. Amand?
  11. § XXII. Je li biskupiju Castulonu upravljao sv. Amand?
  12. Proslov autora.
  13. Dva rimska putovanja sv. Amandusa. Biskupsko ređenje. Smirivanje oluje.
  14. Biskupija sv. Amandusa u Maastrichtu. U vjerskom nauku poučeni Kaloani i Baskoni.
  15. Samostani koje je podigao sv. Amandus, učinjena čudesa.
  16. Kažnjena neposlušnost. Smrt sv. Amandusa.
  17. DRUGI ŽIVOTAutor nepoznati Akvitanac,Iz rukopisa Andréa du Chesnea.
  18. Drugi život
  19. Drugi život
  20. Pismo istoga opatu Ivanu.
  21. Prvo rimsko putovanje sv. Amanda. Propovijedana riječ Božja.
  22. Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Poučeni Gakovčani i drugi.
  23. Biskupstvo sv. Amanda u Maastrichtu. Pismo pape sv. Martina.
  24. Ustanova različitih stvari. Čudesa koja je učinio sv. Amand. Podignuti samostani.
  25. Treće rimsko putovanje sv. Amanda. Hvala samostana u Elnonu.
  26. Drugi život u stihovima
  27. Odgovor haiminov istomu.
  28. A uvod u sljedeće djelo.
  29. Liber primus
  30. Pjesnički uvod, od Krista i apostola do sv. Amanda. Njegovo podrijetlo.
  31. Liber tertius
  32. Mrtvac uskrišen po sv. Amandu.
  33. Vjera proširena po sv. Amandu. Posjet Slavenima. Izrečena kazna progonstva.
  34. Povratak sv. Amanda iz progonstva. Krštenje sv. Sigeberta.
  35. Biskupija Maastricht sv. Amanda.
  36. Četvrta knjiga
  37. Kažnjeni sljepoćom i uzetošću, ozdravljaju pomoću sv. Amanda.
  38. Smrt, ukop sv. Amanda. Podizanje tijela. Epilog.
  39. Stihovi wlfaina
  40. O prijenosu tijela sv. Amanda, njegovu ređenju
  41. O uzdignuću tijela sv. Amanda,
  42. Oganj božanskom snagom zapaljen.
  43. A sažetak povijesti
  44. C ulomak kratke kronike samostana u elnonu,
  45. Iz Blandinijskoga rukopisa.
  46. Povijest čudesa sv. Amanda pošto je tijelo preneseno kroz francuku, autor gilbert, redovnik iz elnona,
  47. Prologus auctoris.
  48. Miracula Lauduni, Calnici, Noviomi, et Duaci facta.
  49. HIST. MIRACUL. S. AMANDI, CORPORE PER BRAGBANTUM DELATO, AUCTORE FORTE GUNTERO MONACHIO ELNONENSI, Ex iisdem MSS. Et operibus Philippi ab Eleemosyna.
  50. Prologus auctoris.
  51. Povijest obješene žene
  52. Starinski himan
  53. Drugi himan

Prethodni komentar.

§ I. Akvitanija proslavljena rođenjem sv. Amanda, redovničkim životom i propovijedanjem.

Svetoga Amanda hvali Hukbald, redovnik iz Elnona, učen muž, u spisu Vita S. Aldegundis Virg. pod 30. siječnja, da je bio poznat gotovo cijelom svijetu po najslavnijem glasu kreposti: koji je, kao marljiv radnik na Gospodnjoj žetvi, i mnoge narode priveo katoličkoj vjeri, i sagradio mnoge samostane muževa i službenica Božjih. Slično prenosi drugi pisac spisa Vita S. Aldegundis, stariji od Hukbalda. To ovdje nećemo izvoditi pojedinačno. Počinjemo od domovine i prvoga redovničkog odgoja. Zatim ćemo, prateći napore koje je poduzeo u Akvitaniji i ostaloj Francuskoj, doći do belgijskih pokrajina, u kojima većina starijih samostana štuju sv. Amanda ili kao utemeljitelja, ili priznaju pomoćnike utemeljitelja.

2 Domovinom mu daju Akvitaniju Hariger i Milon koji će niže biti navedeni. Ali to ime seže šire nego da bi se Akvitanija shvaćala kao omeđena rijekom Garonom, kao u Cezarovo doba. Naime, kad joj je pridruženo dvanaest naroda, odvojenih od Keltske, zatim se protezala do rijeke Loare, te je u notitia imperii podijeljena na Prvu, Drugu i Treću. Baudemund, suvremenik sv. Amanda, kao domovinu mu dodjeljuje dijelove Akvitanije nipošto daleko od obale Oceanskoga mora. Ali od Pirenejskoga gorja sve do Loare, dok Ocean zapljuskuje dijelove Akvitanije, taj je opis previše neodređen. Anonimni pisac Života iz rukopisa Chesneja, kojega

I za kojega smatramo da je podrijetlom Akvitanac, tvrdi da je on potekao u kraju Herbasilicu, nedaleko od obale Oceana u Galiji. To opat Filip ovako tumači: Herbatilicus je ime mjesta koje se odlikuje naslovom njegova rođenja, pa kao što nije mnogo udaljeno od Oceana, tako graniči s akvitanskom pokrajinom: naime, pridružen je sa strane Armorikanske Bretanje, dok je ovaj pisac živio u dvanaestom Kristovu stoljeću, sv. Benedikt biskup i Vivencije prezbiter, kako njihova Acta navode 12. siječnja, gl. 3, stigli su u grad Herbedilicu u četvrtom Kristovu stoljeću. Ali, jer građani zbog propovijedanja sv. Martina, utemeljitelja samostana u Vertouu, nisu htjeli obratiti se na Kristovu vjeru, predaje se da je grad Herbadilla progutan otvorom zemlje. Ovaj se Martin slavi 24. listopada, a umro je nekoliko godina prije rođenja sv. Amanda. A i Vertou i jezero Herbadilla, u pučkom govoru Herboge i Grandlieu, nalaze se u nanteskom kraju, oko dvije leuge od Loare, sada ubrojeni u Armorikansku Bretanju, a nekoć u Akvitaniju.

3 Kad je grad Herbadilla bio razoren, ime se s dostojanstvom grofova zadržalo nad široko razgranatom vlašću naokolo. Ondje je, kako svjedoči Ademar objavljen među normanskim piscima i prema raznim ispravama koje je iznio Jean Besly u djelu Historia Comitum Pictavensium et Ducum Aquitaniæ, grof Rajnald od Arbatilisa godine 1835. ratovao s Normanima na otoku Herio: i u sukobu godine 1842. s Lambertom, grofom Nantesa, ubijen je 9. srpnja: taj okršaj opširnije opisuje Adrevald u 1. knjizi spisa Miracula S. Benedicti, gl. 33. Od toga Rajnalda potječu vojvode Akvitanije i grofovi Poitoua, kojima je posljednji bio Vilim, obraćen od raskola protupape Anakleta po opatu sv. Bernardu, o čemu drugdje više. Ali vratimo se sv. Amandu: njegove roditelje nazivaju Baudemund i Akvitanski pisac glasovitima, uglednima po krvi Filip, a po svjetovnom dostojanstvu dodaje Hariger. Pjesniku Milonu otac je plemenit, a majka izvrsna. Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii i Yepez u djelu Chronicon Benedictinum pod god. 630. smatraju da je otac bio vojvoda Akvitanaca. Grofom Akvitanije naziva ga Joannes Ooghuus u djelu Vita S. Amandi, objavljenom na belgijskom jeziku. Radije bismo rekli grofom Herbadilice, ako ima mjesta nagađanju, ali po njezinu običaju, kao korisničkog grofa, kojega treba razriješiti po volji kraljeva, kao što sada obično čine upravitelji.

4 Kao mladić Amand se, iz želje za redovničkim životom, povukao na otok Ogiju, kod Akvitanskog pisca Oyem, u Spireskom brevijaru objavljenom god. 1477. Oye, nazvan istim imenom i danas, nasuprot La Rochelleu, toliko blizu otoku Réu, u pučkom govoru sv. Martina, da se pri oseci mora iz jednoga u drugi prelazi suhih nogu. Sada je otok Oyem, (odakle se izvodi poneki trag staroga samostana) pod vlašću samostana sv. Mihaela u pustinji u luçonskoj biskupiji, koja nije daleko. Odatle je Amand, jer mu otac nije dopuštao da u Ogiji u miru bude slobodan za božanske stvari, pošao na grob sv. Martina Tourskoga i pomolio se Bogu da nikada, kaže Baudemund, Gospodin ne dopusti da se vrati u rodno tlo, ili kako sam kaže kod pjesnika Milona,

Da se ne vratim na rodno tlo, ni na ostavljene znance, naznačujući takvim tlom i otok Ogiju, možda jer je Herbadilička grofovija sezala sve do njega. Pisac čudesa sv. Wandregisila pod 22. srpnja kaže da otok Augia, koji se nazivom ne razlikuje mnogo od Ogije, a koji je obradio narod Britona, leži uz kotantinski kraj: tu Augiju pripisuju redovničkom ustanovljenju sv. Amanda Massaeus u 14. knjizi djela Chronicon, Yepez i drugi: Ogijom ga nazivaju Lambrecht, biskup Brugesa, i Rosweyde u Životu objavljenom na nizozemskom, te prenose da je smješten oko Coutancea i Saint-Maloa, primorskih gradova, prvoga u Normandiji, a drugoga u Armorikanskoj Bretanji: gdje ima nekoliko otoka, i gotovo su podložni Englezima. Ali to se nagađanje dovoljno pobija onim što je dosad rečeno.

5 Biskupom Akvitanije naziva sv. Amanda Ferrari u djelu Topographia ad Martyrologium Romanum, a biskupom Bordeauxa u Spireskom brevijaru tiskanom god. 1509. Ali to je stariji Amand, koji se slavi 18. srpnja, kojemu je sv. Paulin napisao nekoliko pisama koja su sačuvana. Lako je došlo do pogreške zbog istoga imena, osobito zbog odlaska mlađega Amanda u ove krajeve i poučavanja naroda naokolo u vjeri, pobožnosti i kršćanskim običajima. Preko Garone je Akvitanija, zvana drukčije Novempopulania. Nju su u šestom Kristovu stoljeću počeli zaposjedati Vaskonci: njih, koji su postupno jačali i uzoholili se zbog nove vlasti, Franci su više puta pokorili: Haribert, kralj Akvitanije, potisnuvši ih godine 1821., pridružio je i svome kraljevstvu. K ovome je kralju pobjegao sv. Amand, poslan u progonstvo od Dagoberta zbog njegove neuzdržanosti koju je ukorio. Tada je, kaže Hukbald u spisu Vita S. Rictrudis pod 12. svibnja, najradije želio za Krista proliti vlastitu krv, sijući po raznim mjestima sjeme božanske riječi: napokon je među ostalim krenuo u rodnu domovinu bl. Riktrude, naime u Vaskoniju, da ondje i mnoge i ovu lijepu zvijezdu obasja svjetlom koje mu je bilo uliveno s neba i kojim je gorio: smatrajući također da zbog okrutnosti toga naroda ondje može zadobiti palmu mučeništva. Niže se u rukopisu Chesneja dodaje da je on također otišao u primorske krajeve i htio prijeći Britansko more k narodima Sasa: da im propovijeda evanđelje i da u propovijedanju ostane u sve dane svoga života. Oni su se otprilike u to isto vrijeme, u Britaniji, odavno zaposjednutoj, počeli obraćati na Kristovu vjeru.

6 Baudemund jedini prenosi da je sv. Amand u vrijeme ovoga progonstva, tražeći udaljenija mjesta, propovijedao riječ Božju poganima: ali zatim opisuje drugo njegovo putovanje poduzeto u vrijeme Klotara pod br. 18, i tvrdi da su Vaskonci, narod raširen oko pirenejskih klisura po nepristupačnim i teško prohodnim mjestima, odan gatanju, štovali idole umjesto Boga. I pisac djela Gesta Dagoberti, gl. 36, prenosi da su Vaskonci sišli sa stijena među gorama: ondje su u kasnijim vremenima živjeli Baski, različiti jezikom, običajima i načinom života od ostalih Vaskonaca, kao što smo rekli u veljači uz Život sv. Adalbalda, muža sv. Riktrude, § 4. Pierre de Marca u 1. knjizi djela Historia Bearnensis, gl. 25, br. 9, nastoji ukloniti svako idolopoklonstvo od Vaskonaca, kao da su ga njima iz gorljivosti da uzvise krepost sv. Amanda izmislili Baudemund i Hukbald. Suprotstavlja biskupe od Daxa, Béarna i Olorona: neka doda i, ako mu je drago, biskupe Bigorre i Aire-sur-l'Adoura da su sudjelovali na saborima u Agdeu, četvrtom i petom u Orléansu, drugom u Mâconu, pa čak i četvrtom u Parizu, bilo svi, bilo neki od njih; ali održanima prije nego što su se Vaskonci nastanili u tim krajevima. Isti Pierre de Marca priznaje da su biskupi cijele Akvitanije potpisali sabor u Agdeu, ali podložni arijanskom kralju Alariku: kako su dakle, osobito u primorskim krajevima, oni kojima su dolazili Anglosasi i drugi tuđi kršćanskoj vjeri, mogli ostati prikovani uz poganske zablude? Tako su niže Genti, Antwerpenčani i drugi narodi ustrajali u štovanju idola, premda su u Tournaiju, Cambraiju i Maastrichtu, susjednim gradovima, bili biskupi, glasoviti po nauku i svetosti života.

7 Akvitanski pisac niže pod br. 16 pripovijeda da je sv. Amand (kojega, imenom ne mnogo drukčijim, naziva Alanom) isposlovao od kralja Sigeberta mjesto u Galiji koje se zove Vaurum, i ondje sagradio samostan. Vaurum je u pučkom govoru Lavaur, u Akvitaniji, grad koji je godine 1817. postao biskupskim, od priorata augustinskoga reda podignutoga godine 1817. po Isarnu, biskupu Toulousea: u čijoj osnutbenoj ispravi, kod Catela u 2. knjizi djela Historia Occitaniæ, gl. 16, kaže se da je crkvu sv. Elana nekoć sagradio vjernik, a tu je crkvu sv. Isarn obnovio u čast Bogorodice Marije i sv. Elana. Njega spominje Saussay u djelu Supplementum Martyrologii Gallicani pod 25. studenoga ovim riječima: U tuluškom kraju sv. Elana, ili Alana, biskupa Crkve u Lavauru na rijeci Agout u lauraškom kraju, zaštitnika. Slavi se i 27. studenoga sv. Alan u Starom brevijaru iz Quimpera u Armorikanskoj Bretanji, u istom Životu sv. Amanda podijeljenom na 9 čitanja za jutarnju: u kojem se prenosi da je mjesto gdje je sagradio samostan dobio od kralja Aldeberta: to je možda Haribert, u čijem je kraljevstvu bio Vaurum, blizu Toulousea, kraljevskoga sjedišta: pa se čini vjerojatnijim da je sv. Amand ondje započeo neki samostan u vrijeme progonstva. Mogao je ipak Vaurum biti pomiješan s Vabrom, gdje je i biskupsko sjedište osnovano od benediktinske opatije iste godine 1817., u čijoj se biskupiji nalazi gradić Nant, za koji kažu da ga je isposlovao od kralja Hilderika za izgradnju samostana Baudemund, Milon i drugi. Postoji i danas taj samostan posvećen sv. Petru u gornjoj marki Rouerguea, blizu izvora Dourbiea, nedaleko odatle kod grada Millaua koji se ulijeva u rijeku Tarn. A da opat ima potpuno gospodstvo nad gradićem i prilično utvrđenim kaštelom, prenosi Ranchin u 2. svesku djela Generalis descriptio Europæ koje je objavio Pierre Davity. Biskup Mumol, koji se tada usprotivio sv. Amandu, imao je sjedište u Uzèsu, gradu udaljenom dva dana hoda. A da su Uzès, Rodez i susjedni narodi Akvitanije bili pod austrasijskim kraljevima, rekli smo 1. veljače, § 3, uz Život sv. Sigeberta, Hilderikova prethodnika. U rukopisnom lekcionaru samostana u Moissacu u cahorskoj biskupiji pod 6. veljače navodi se kraći Život sv. Amanda, ali se greškom smatra biskupom Rodeza umjesto Maastrichta, a povod za skretanje uzet je odatle što je ondje bio biskup sv. Amandije, koji se slavi 4. studenoga. Sličnom greškom drugi miješaju spomenuti samostan Nant s Nantuom, ili Nantuacom, opatijom u Bugeyju, smještenom između Ženeve i Lyona; njih ćemo prikladnije pobiti pri kraju ovoga Komentara u §§ XX i XXI, kao i u § XXII one koji žele da je sv. Amand prešao u Španjolsku i ondje umro kao biskup Castellóna.

§ II. Francuska uljuđena pobožnim vježbama i osnovanim samostanima sv. Amanda.

Da je Amand petnaest godina proveo zatvoren u ćeliji kod Bituriga, svi prenose. Akvitanski pisac pripisuje grad Bourges burgundskoj zemlji. Bio je od smrti Klodovika podložan orléanskom kralju, zatim pod Guntramom, Hildebertom i Teodorikom II. ubrojen u burgundsko kraljevstvo, dok je ondje ime Akvitanije, kojoj je bio metropola, gotovo izbrisano. U onom dijelu Bourbonnaisa koji pripada bourgeškoj biskupiji, posjećuje se na rijeci Cher gradić nazvan po ovome sv. Amandu: kojega crkvene nadarbine podjeljuje prior od Monteta, ili Monticulus-monachorum, u biskupiji Clermont-Ferranda; na čije imenovanje ondje postoji i priorat. Na tome je mjestu, koliko dokučujemo nagađanjem, sv. Amand podigao samostan, označen pod br. 20 kod Baudemunda: Kad se, kaže, iz Vaskonije vraćao na granice Franaka: dotle je naime sezalo orléansko kraljevstvo. Isto naznačuje Milon u 4. knjizi, gl. 2.

9 Među mjestima kod Franaka proslavljenima krepošću i naukom sv. Amanda bila su oba kraljevska dvora; kako austrasijski u Metzu, tako i neustrijski u Parizu. Kad je s prvoga rimskog putovanja dolazio u Galiju, prisiljen, kaže Baudemund, od kralja i svećenika, zaređen je za biskupa. Pariško mu sjedište dodjeljuje Jean de Serres u djelu Inventaire de l'histoire de France pod Dagobertom; kao da mu je inače nedostajala vlast da ukori njegovu neuzdržanost. Ali, prema svjedočanstvu Harigera, prema običaju toga doba zaređen je za biskupa da propovijeda: i kako dobro tumači pjesnik Milon,

Nije preuzeo vlastito biskupsko sjedište: Veljača, sv. 1.

Nego poput Pavla koji je krenuo na istočne narode, Tako je i on prešao i pošao u zapadne krajeve, I po raštrkanim narodima posijao pobožne riječi spasenja. U međuvremenu se češće vraćao u Pariz, sastajao se s kraljevima, bilo da isposluje dopuštenje da po kraljevstvu osniva razne samostane, bilo da se opskrbi njihovim pismima kako bi s većim ugledom propovijedao riječ Božju, bilo da same kraljeve i njihove dvorane pouči putu spasenja. Vrativši se iz progonstva, vraćen je u staru milost kralja Dagoberta u Clichyju, kraljevskom dvorcu, u pariškom kraju, preko Montmartrea. U isto vrijeme krstio je njegova sina sv. Sigeberta, dok ga je u Orléansu iz svete kupelji primao kralj Haribert, kako izvješćuje Fredegar u 62. gl. Kronike. Otada je bio drag sv. Sigebertu, kralju Austrazije, na čije je nagovaranje preuzeo maastrichtsku biskupiju, i uz njegovo se dopuštenje od nje odrekao. Istomu kralju Sigebertu, koji je boravio u Metzu, papa sv. Martin poslao je sv. Amanda kao poslanika da ga veoma mudro opomene i zamoli da uputi biskupe u Rim itd., što se niže čita kod Filipa pod br. 49.

10 Imao je kralj sv. Sigebert ženu po imenu Imnehilda, koja je, nadživjevši muža koji je preminuo godine 663., kad je Hilderik, još mladić, bio postavljen za kralja, upravljala Austrazijom: pogrešno se pak ona i žena Bildehilda stapaju u jednu te istu osobu kod Jérômea Vigniera u djelu Tabulæ Genealogicæ Alsatiæ, str. 2, kod Philippea Labbea u djelu Genealogia Domus regiæ Francorum, tablica 1, br.

10, i kod drugih. Od ovoga kralja Hilderika i kraljice Imnehilde (o kojoj smo više rekli u spisu Analecta nakon Života sv. Sigeberta, § 1) sv. Amand je dobio u laonskom kraju Barisis-aux-Bois, udaljen jednu leugu od Coucyja, a drugu gotovo od rijeke Oise i gradića Chaunyja, kako se čita u našem starom rukopisu, gdje se pri kraju Života sv. Amanda, nakon nabrojenih raznih samostana, kaže: Također i ćelijicu koja se zove Barisis, koje je mjesto sa susjednim mu dodacima njemu, čini se, darovao kralj Hilderik i kraljica Imnehilda: čitamo da je sve to sagradio sam božanski muž. Isto se čita kod Chesnea u 1. svesku djela Historia Francorum, str. 647. Darovnicu je objavio Aubert Le Mire u 1. knjizi djela Diplomata Belgica, gl. 3, ali je ondje, izbrisavši ime kraljice Imnehilde, zamijenjeno imenom Bildehilda, koja mu je poslije, kad je postigao zrelu dob, bila žena. Philippe Labbe u djelu Miscellanea curiosa, gl. 4, § 3, smatrajući da zbog djetinjstva kralja označenoga u ispravi treba izostati ime Bildehilde, prosudio je da treba vratiti Baldehilda, Hilderikovu majku. Ali je ona s Klotarom, starijim sinom, također još djetetom, upravljala Neustrijom, niti je zbog velikaša

11 Hilderik, kralj Franaka, i kraljica Imnehilda, uglednom mužu grofu Bertuinu i vikaru Bertelandu. S pravom se podupiru našom velikodušnošću oni koji služe za naše roditelje ili pak u doba naše mladenačke dobi. Stoga neka spozna vaša veličina ili korist da mi, zbog imena Gospodnjega ili nebeske ljubavi, našem apostolskom ocu biskupu Amandu, najspremnijom pobožnošću darujemo i želimo da bude darovan naš posjed, nazvan Barisiacum, smješten u laonskoj župi, koji je dosad držala naša riznica, sa svim zaselcima koji na njega gledaju i sa svom cjelovitošću koja mu pripada. Stoga našom sadašnjom vlašću određujemo i želimo, što želimo da ostane zauvijek, da sam spomenuti posjed Barisiacum sa svim što mu pripada, kako u zemljama, kućama, vinogradima, šumama, livadama, pašnjacima i podanicima koji ondje zajedno prebivaju, tako kako je ondje držala i posjedovala naša riznica, i sam gospodin Amand za potrebe svojih redovnika bez ikakva protivljenja ili umanjivanja drži i posjeduje. Tako dakle u cijelosti želimo da bude čvrsta povlastica ovoga našega darovanja, da spomenuti biskup o samome posjedu Barisiacumu i o dobrima koja mu pripadaju ima slobodnu i najčvršću vlast po našoj odredbi da ih ima, drži, ubire frede, gradi nastambe, daje, zamjenjuje ili čini bilo što izaberu. Osim toga, zaklinjemo sve naše nasljednike imenom Gospodnjim da se nitko od njih ne usudi oduzeti sam posjed sa svim što mu pripada gospodaru ocu Amandu ili njegovim redovnicima, niti da im učini ikakvo uznemiravanje. A tko god to učini, neka ponese sud i upadne u osudu prokletstva. I da bi se ova isprava kod samoga biskupa i njegovih redovnika čvršće držala i u nadolazećim vremenima trajno sačuvala, i ja sam, dok zbog slabašne dobi nikako nisam mogao potpisati, vlastoručno potpisao, a kraljica je supotpisala. Znak kralja Hilderika. Ja, kraljica Imnehilda, potpisah. Dano na dan kalenda kolovoza, u godini vladanja našega gospodara kralja Hilderika. Opat Filip niže u Vita br. 60 dodaje da je, pošto je samostan na prikladan način ustrojen, upraviteljem postavljen Andrija, zatim opat Elnona: kojemu je samostanu još i sada podložan Barisiacum.

A2 U Rebaisu, nedaleko od rijeke Marne, u biskupiji Meaux i šumi Brie, sv. Audon je podigao samostan, čijem je posvećenju crkve prisustvovao sv. Amand, kako pripovijeda isti Filip br. 22. U Rouenu postoji čuveni samostan sv. Amanda, gdje je stajao oltar, na kojem je nekoć sv. Amand imao običaj slaviti mise, kao što niže svjedoči opatica. U istoj ruanskoj biskupiji nalazi se selo zvano Saint-Amand-de-Guillemecourt, sa župnom crkvom. Susjedan je kraj Beauvaisa, koji je, nakon što je oslijepljenoj ženi sv. Amand vratio vid i navijestio mu božansku riječ, obrađen: u njemu još i sada postoji priorat posvećen sv. Amandu.

§ III. U Belgiji samostan Elnon podigao sv. Amand: potvrđen kraljevskom i papinskom ispravom. Sjedište vraćeno Menapijcima.

Sveti Medard, kako imaju njegova Acta na dan 5. lipnja, ožalošćen zbog počinjenoga razorenja grada Vermandoisa, koji je preuzeo da njime upravlja, i bojeći se ponovnoga upada pogana, prilično razboritom odlukom uspostavio je biskupsko sjedište u Noyonu, na području Soissonsa; kod kojih je ipak ostala drevna biskupska katedra. Ovomu Noyonskom sjedištu tada je pripojeno Turnajsko na rijeci Šeldi, čiju je biskupiju sv. Amand preuzeo da je obrađuje; i u samome gradu imao je ćeliju za sebe i drugove, gdje je, uz povoljan božanski poticaj, stekao sebi velik ugled kada je od smrti oživio čovjeka koji je bio obješen. Tada su se posvuda, kako svjedoči Baudemund, razarala poganska svetišta i gradili samostani i crkve. Što je bilo učinjeno za grad Turnaj, nije jednako zgodno nagađati u šutnji starih pisaca: možda je sv. Amand nastojao dobro započeti ono što je djelom dovršio biskup sv. Eligije, kada je ondje podigao čuveni samostan sv. Martina, dok je sv. Amand tada boravio u biskupiji Maastricht. Zajedno s gradom Turnajem i Turnajskim krajem, ili kastelanijom, ili balivijatom, kako ga nazivaju, turnajskim, treći dio na neki način čini provinciju Amandopolis: koji se gradić razvio iz samostana Elnon, obuhvaćajući pod svojom jurisdikcijom osam susjednih sela. Među vrlo mnogim samostanima koje je osnovao sv. Amand, ponajviše se ističe Elnon, u kojem je i proveo život u svetoj starosti i pokopan je do danas prisutan kao blag dobrotvor i tvorac čudesa: tako da je po tome već samo njegovim imenom ostalo poznato. Ime je Elnonu dala malena rijeka: tako Milon niže u knj. 4 pogl. 12,

Locus est de flumine dictus,

Quod recipit largoque sinu Scarb purior effert.

Utječe Elno u Scarpe na kraju voćnjaka ili livade prema sjevernoj strani samostanskih zdanja. A Scarpe, izvirući u Artoi, najprije oplakuje Arras, zatim Douai, odatle protječući pokraj znamenitijih samostana, Marchiennesa, Hasnona i Elnona, blizu Mortagnea iznad Turnaja sjedinjuje se sa Šeldom.

A4 Opat Filip niže pod br. 31 prenosi da je grad Menapijaca onaj koji se u pučkom imenu naziva Tornacus, a pod br. 64 tvrdi da je Elnon smješten unutar granica Menapijaca, na granici s Propontijcima i Nervijcima. Ondje je u naš rukopisni kodeks upisano: da su Menapijci stanovnici Tournaija, Propontijci stanovnici Brabanta, a Nervijci stanovnici Hainauta. O ovim dvama narodima koje je također obrađivao sv. Amand govorit ćemo niže. Ali biskupija Tournai obuhvaća osim toga sa svojim poljima gradove Lille i Kortrijk, te već izdvojene Gent s Oudenaardeom, Bruges s Oudenburgom, Sluis sa susjednim gradićima. Tko učini jedan narod, nazvat će ga Menapijcima, i protegnut će ga sve do Morinaca. O oba naroda govorili smo u veljači uz Život sv. Anschara § 3. Menapijce uz Morince pridružuju Cezar u De bello Gallico, 2. knj., 4. pogl., 3. knj., 9. pogl., 4. knj., 38. pogl. i drugdje, Plinije u 4. knj., 17. pogl.: tako δμρεῦντας τοῖς Μεναπίοις Μορίνους utvrđuju Strabon u 4. knj. i Kasije Dion u 39. knj. Potvrđuju to i kasniji pisci: jer prema Gesta Normannorum prije vojvode Rolla, Normani su, pošto su ognjem i mačem opustošili grad Tournai i sve samostane na rijeci Scheldt godine 880. i sagradili utvrdu Kortrijk za prezimljenje, do istrebljenja uništili Menapijce i Sveve te iscrpili svu zemlju uz rijeke Scheldt i Leie. O Svevima ćemo govoriti niže. Na isti način kod neobjavljenog autora, kojega u 1. pogl. stare Flandrije navodi Uredius, Normani, opustošivši grad Morinaca Thérouanne, prolazeći kroz svu zemlju Menapijaca pustoše je ognjem i mačem. Nakon toga ulaze u rijeku Scheldt i ognjem i mačem uništavaju svu zemlju Brabantaca. Isti ti Normani, prema povijesnom ulomku o razorenju Corbieja, u 2. svesku Scriptores Franciae, ognjem i mačem razorili su grad Thérouanne, granice Morinaca, Menapijaca i Brabantaca, sve što je bilo oko rijeke Scheldt. Slično izvješćuje Sigebert u Chroniconu pod god. 882. Car Ludovik Pobožni u ispravi o podjeli Carstva koju treba učiniti među sinovima, čini se da ovu vlast Menapijaca dijeli na Menapiscon, Medenenti i možda Franderes ili Flandru, kojima pridružuje susjedne pokrajine Bragbentum, Ainau, Austerban, Adertensem i Teruanensem. A da su Flandrijci tada nastanjivali primorske krajeve između Brugesa i Zeelandskog tjesnaca, a Medenatenci dijelom područje oko Lillea, rekli smo uz Živote sv. Adabalda i Anschara. Ostala vlast stoga se ima pripisati Menapiscima uz Scheldt i Leie. O drugim Menapijcima ili Genapijcima Julija Cezara i Diona, različitima od ovoga naroda, koje Tacit naziva Gugernima, a gotovo isto tako Klevcima, govorit ćemo na drugom mjestu. Ptolemej je, brkajući ove Menapijce, mnoge doveo u zabludu. Njega čudnim posvudašnjim uzburkivačem Germanija naziva Clüver u 3. knj. Germaniae, 1. pogl., a u staroj Galiji ga na više mjesta ispravlja naš Briet.

F13 Uostalom, iz isprave pape sv. Martina koja će uskoro biti dana proizlazi da je samostan Elnon u doba sv. Amanda bio na granicama Franca Austrazijaca, gdje je susjedni Osterbant nazvan po granici Austrazijaca, kako smo na drugom mjestu rekli. Dodaje opat Filip da se Elnon, kao što je granica Germanijskog kraljevstva i Rimskog Carstva, tako i dio Reimske Belgike, prepoznaje kao granica Franca: naime Zapadnih, gdje su potomci Karla Ćelavog zadržali ime Franca. Tako pisac kronike iz Marchiennesa i Sigebert pod god. 812., dok prenose prijenos tijela sv. Amanda, smještaju samostan Elnon u Franciju: ali susjedni Kambr asijci, Hainautovci, Brabantci, koji su nekoć bili pod austrazijskim kraljevima, zatim pod carem Lotarom, ubrojeni su u Rimsko-Njemačko Carstvo. Smatra se da je i oblast Elnona, dio Reimske Belgike, kad je ona od Austrazijaca prenesena zapadnije prema Francima: kojoj su tada, kao metropoli Druge Belgike, bili podložni susjedni biskupi, onaj iz Tournaija, Cambraija, Thérouannea, Arrass: ali kad su u Belgiji ustanovljene nove biskupije, biskupi iz Tournaija podloženi su nadbiskupu Cambraija, kao i drugi, odijeljeni od Franca. Samostan Elnon pripisuje se oblasti Pévèle u martirologiju istoga mjesta koji će niže biti naveden: odakle i danas, po svjedočanstvu Buzelina u 1. knj. Gallo-Flandriae, 17. pogl., poglavar samostana sv. Amanda unutar oblasti Pévèle naziva se grofom, štoviše i ubraja se u Galo-Flandriju. Postoje dvije isprave izdane za ovaj samostan Elnon sv. Amandu, od kojih je jedna kralja Dagoberta, a za drugu obično žele da bude pape sv. Martina. Prva je ovakva.

16 U ime Gospodina našega Isusa Krista. Dagobert, po božanskoj milosti koja upravlja kralj. Vjerujemo da će nam Bog biti naklonjen ako uložimo glavnu brigu u obnovu i potvrdu vjerskog bogoštovlja i ako onima koji služe vjeri otvorimo ruku svoje darežljivosti i velikodušnosti. Stoga želimo da spoznaju razboritost kako sadašnjih tako i budućih da je biskup Amand, časna života, koji je po Božjoj milosti krstio našega sina Sigeberta, pošto je već neke crkve ili samostane sagradio i dobro uredio za umnoženje božanskog bogoštovlja, pristupio našoj Uzvišenosti i, kao neumoran obraćenik i obrađivač Gospodnjeg vinograda, pouzdajući se pak u dobročinstvo naše darežljivosti, ponizno zamolio da mu se našom velikodušnošću dodijeli mjesto smješteno između dviju rijeka, Scarpe i Elnona. Iako je to mjesto zbog velike gustoće šume bilo teško za iskrčiti, ipak se činilo pogodnim za njegov trud, štoviše nakon njegova truda za mir i uporabu onih koji služe Bogu, koje je već unaprijed namjeravao ondje po Božjoj milosti ustrojiti. Mi smo dakle, razmotrivši dostojnu molbu poštovanoga biskupa, kako radi postojanosti i mira našega kraljevstva i našega potomstva, tako i radi spasenja naših duša, mjesto koje je tražio, zajedno s objema vodama i šumom koja se naokolo uzdiže, sa sklonošću srca i pobožnošću dodijelili, i našu dodjelu učvršćujemo valjanom zakonskom odredbom. Naređujemo dakle i kraljevskom vlašću zapovijedamo da nijedna svjetovna ili crkvena osoba na gore napisanom mjestu s vodom i šumom, dodijeljenom spomenutom biskupu iz moje darežljivosti, ne pokuša učiniti samome biskupu ili njegovim nasljednicima nikakvo uznemiravanje ili protivljenje ili štetu ili nasilje, nego da naprotiv ovo dobročinstvo kraljevske velikodušnosti kako sam biskup i oni koje on uredi, tako i oni koji ga naslijede, bez ikakva umanjenja, bez ikakve klevete i proturječja sigurno i trajno imaju i posjeduju. A ako božanska dobrota htjedne da se samo to mjesto zalaganjem ovoga ljubljenog čovjeka i njegovih nasljednika te pobožnim darovanjem dobrih ljudi poboljša i poveća, sve što je odatle, bilo u parnicama, bilo u globama, bilo u livadama, bilo u podjelama zemalja i dohocima, ili na bilo koji način pravo kraljevske riznice moglo zahtijevati, u cijelosti dodjeljujemo kako spomenutom Ocu tako i njegovim nasljednicima. A samo to mjesto i stvari koje njemu pripadaju, kao i sve što bi darežljivost knezova ili pobožnost bilo kojih vjernika ubuduće dodala, želimo da ostane pod zaštitom i obranom našega pokroviteljstva i imuniteta. I da ova kraljevska vlast čvrsta i nepoljuljana zauvijek ustraje, ovu smo ispravu vlastitom rukom odozdo potvrdili i pečatom našega prstena potpisali, a i naše nasljednike opominjemo da u tome samome oponašaju naš običaj. Dano 1. svibnja, u 11. indikciji, 11. godine kraljevanja Gospodina Dagoberta. Obavljeno u gradu Parizu sretno, Amen. Bilježnik Gerard ovjerovio je umjesto kancelara Dada. Dotle isprava. Jedanaesta godina Dagobertova podudara se s godinom Kristovom 638., u kojoj je bila 12. indikcija, a ne 2. niti 7., a koja je bolje da izostane po njegovu običaju 16., dodana od kasnijih. Druga isprava pape sv. Martina je ovakva:

17 Martin, biskup, posljednji od slugu Božjih, svima koji ljube Boga pozdrav. O svakodnevnom napretku i umnožavanju svete majke katoličke i apostolske Crkve moramo se radovati, i onima koji u Gospodnjemu vinogradu rade za plaću moramo pružiti pomoć. Stoga želimo da bude poznato sinovima svete opće Crkve, kako sadašnjima tako i budućima, kako je sin naše svete ljubavi Amand, uz pristanak i molbu predragog sina našega... uspomene Dagoberta, kralja Franaka, ili njegova sina Sigeberta, zatražio povlasticu naše vlasti za neki samostan kojemu je dao ime Helno, i koji je on sam i posvetio u čast blaženoga prvaka apostola Petra i učitelja naroda Pavla unutar toka dviju rijeka Scarpa i Helnona. Povlasticu pak naše svete vlasti dajemo za naše i buduća vremena spomenutomu mjestu. Stoga određujemo i potvrđujemo glede postojanosti samoga mjesta, glede posjeda i dobara, glede crkava i crkvenih desetina, ili zajednice i glede bilo kakvih prihoda onih koji ondje osobito služe Bogu. Zabranjujemo pak u ime Gospodina našega Isusa Krista i vlašću bl. Petra, prvaka apostola, po čijemu nalogu, uz Božju pomoć, predsjedamo ovoj Rimskoj Crkvi: da se nijedan od biskupa više ne usudi umanjiti dohotke, dobra ili isprave njihove, ili posjede na bilo koji način i pod bilo kakvom izlikom, niti činiti kakve prijevare ili prekide, niti ulaziti u njihov samostan, niti održavati skupštine, niti činiti što drugo. Nego ako bi se slučajno dogodila kakva parnica između zemlje koja dolazi na dio... crkve i samostana, i ne bi se mogla mirno riješiti, neka se završi pred izabranim opatima i drugim ocima koji se boje Boga bez namjerna odugovlačenja, uz posredovanje presvetih evanđelja.

18 Kad pak umre opat, neka ne bude nitko tuđ, nego iz iste zajednice, kojega sebi izabere složna zajednica, i tko bude izabran, neka bude zaređen bez ikakve prijevare i podmitljivosti. Jednako se pak ima čuvati da se bez dopuštenja opata odatle ne smiju uzimati redovnici za druge određene samostane, ili za svete redove ili kleričku službu. Nego ako bude onih u izobilju koji su dostatni da slave hvale Božje ili da ispune potrebe mjesta, od onih koji preostanu neka opat prinese pred biskupom one koje može smatrati dostojnima. Tko god pak iz samostana dođe do crkvenoga reda, neka ondje ubuduće nema ni vlasti ni dopuštenja boraviti. Također posve zabranjujemo da biskup u istome samostanu služi javne mise, da se u skrovištima slugu Božjih i njihovim boravištima ne bi pružila nikakva prigoda za pučko okupljanje; niti neka se usudi ondje postaviti stolicu, niti imati bilo kakvu vlast zapovijedanja, niti činiti ikakvo ređenje, pa makar bilo i najlakše: osim ako ga pozove opat istoga mjesta; da bi redovnici uvijek ostali u vlasti svoga opata. Ovu dakle ispravu naših pismena određujemo da se u svako buduće vrijeme od svih biskupa čuva čvrstom i nenarušenom: da i same njihove crkve, uz Božju pomoć, budu zadovoljne samo svojim pravom, i da opat već spomenutoga samostana te redovnici ni na koji način ne podliježu crkvenim daćama, ni tlaci, ni bilo kakvim svjetovnim službama, neka ne služe nikakvim svjetovnim ljudima; nego neka, uklonivši uznemiravanja i sve tegobe, izvršavaju božansko djelo s najvećom pobožnošću duha.

A izvršavaju. Tko god bude vršitelj apostolskih odredaba u iskrenoj ljubavi, neka primi blagoslov i milosrđe od Gospodina. A tko pokuša ono što je Apostolska Stolica utvrdila smatrati za ništa i povrijediti, zapleten u veze anateme vlašću bl. Petra, prvaka apostola, i našega apostolstva, neka kao svetogrdnik odvojen od krila majke Crkve i od sudioništva u tijelu i krvi Kristovoj primi osudu prokletstva s đavlom i anđelima njegovim. Pisano rukom Stjepana, bilježnika i regionara svete Rimske Crkve, u mjesecu siječnju, u 2. indikciji. Dano 14. veljače, rukom biskupa Amanda, knjižničara svete Apostolske Stolice. Dotle isprava pape sv. Martina, u kojoj se 2. indikcija ne slaže s vremenom njegove stolice; radije treba staviti 9., kako bi se mogla činiti danom godine 1801., za koju ćemo niže dokazati da je sv. Amand bio u Rimu, te 19. siječnja, koji se dan niže čita u drugoj ispravi isposlovanoj za gentski samostan.

§ IV. Crkve i samostani koje je sv. Amand podigao u Belgiji, na rijekama Scarpu, Lysu i Scheldtu. Flamanci, Antwerpenčani i drugi poučeni.

C Da je sv. Amand iz elnonskoga samostana odlazio u susjedna mjesta, zapaža Buzelin u 2. knjizi djela Annales Gallo-Flandriæ: Bilo je lako, kaže, odatle obilaziti bilo koja mjesta u Pévèleu, da se narod, što je marljivi otac najviše želio, uljuđuje Kristovim zakonima na spasenje duša. Odatle je bio lak i izlet u Valenciennes i Tournai u istu svrhu. I malo niže: Naime, iz toga mjesta, pošto je na čelo postavio Ursa, čas je odlazio u Tournai, čas obilazio kraj Pévèlea, čas se zapućivao u Marchiennes, Douai, Lille, drugamo; svugdje je čas propovijedao, čas nasamo uspostavljao razgovore o božanskim stvarima: a nastojao je pristupiti i tome da mnoge bogate i plemenite muževe snažnije potakne na pobožnost, koji će drugima biti siguran poticaj na krepost. Među muževima velikoga imena koje je u ta vremena sv. Amand pobožnim razgovorima potaknuo na krepost ne dvojim ubrojiti tri brata, naime Erkenalda, Adalbalda i Sigeberta. O njima smo govorili uz Život sv. Adalbalda 2. veljače, a o Erkenaldu, majordomu Hilderika II., uz Život sv. Sigeberta. O Adalbaldu, dodaje Buzelin, držim za sigurno da je otprilike u to vrijeme dao imanje sv. Amandu u pévèleskoj vlasti, da ondje osnuje samostan. Ono leži uz rijeku Scarp, nedaleko od Hamagea na krajnjim granicama Pévèlea. To je mjesto tada bilo malo obrađeno i strašilo je mnogim močvarnim vodama, trskom, pijeskom i šumarcima. Ali ga je sv. Amand baš zato prosudio najprikladnijim za zadržavanje ljudi koje je, pošto su ostavili svijet, raspaljivala želja za promatranjem božanskoga.

20 On je dakle, kako se čita u Kronici toga samostana, sagradio crkvu u Marchiennesu u čast sv. Petra apostola na alodiju vojvode Adalbalda. Pače i samostan, kako svjedoči Hukbald u spisu Vita S. Rictrudis: Nadalje, mjesto gdje je ona, kaže, posvećivala trud duhovnim vježbama, uz savjet i pomoć više puta spomenutoga prvosvećenika Amanda, izabrala je kao veoma prikladno sebi, naime samostan koji zovu Marchiennes, što ga je isti prvosvećenik sagradio uz rijeku Scarp, kojemu je za uređenje i uspostavu sveti muž postavio za opata sv. Jonata, časna muža, čije se tijelo još uvijek čuva položenoga u istome samostanu. I Amand je doduše htio da ondje budu redovnici; ali je Jonat ondje okupio redovnice. To je dakle mjesto, prilično zgodno udaljeno od ljudske vreve, zatražila službenica Božja Riktruda, i uz ne samo pristanak bl. Amanda, nego i njegovo posredovanje u pomirenju kralja i nje same, uz povlasticu kraljevskoga veličanstva ishodila da se ondje posve preda božanskim stvarima. Dodaje se u Kronici iz Marchiennesa: na čelu im je bila sv. Riktruda, jer je bl. Riktruda svoja dobra posvetila ovome mjestu i ondje odlučila služiti Bogu, a redovnice smještene među sluge Božje primile su red prvenstva. Ali godine Kristove 1188., kako donosi Meyer u djelu Annales, za grofa Flandrije Balduina Bradata i Gerarda I., biskupa Arrasa i Cambraija, na mjesto redovnica uvedeni su benediktinski redovnici iz arraskoga samostana sv. Vedasta, kojima je bio na čelu njegov opat Leduwin devet godina.

21 Ono što je gore rečeno posjed Hamage, danas je priorat pripojen opatiji u Marchiennesu, a nekoć samostan koji je sagradila sv. Gertruda, baka sv. Adalbalda, kod koje je odgojena i za redovnički život oblikovana njezina praunuka sv. Euzebija, kći sv. Adalbalda i sv. Riktrude: od koje je Euzebije taj samostan sagrađen od njezinih nasljednih dobara, piše Baudry u 2. knjizi, gl. 27. To je, smatramo, izvršeno ponajviše savjetom i djelom sv. Amanda. Na drugoj obali istoga Scarpa, između gradića Saint-Amanda i Marchiennesa, posjećuje se samostan Hasnon; koji su počeli graditi plemeniti muž Ivan, gospodar toga mjesta, i njegova sestra Eulalija, dok je sv. Amand kao starac boravio u susjednome elnonskom samostanu, za redovnike i redovnice oba spola; i prvim se smatra provost Ivan kao opat redovnicima, a opaticom redovnicama Eulalija. I oni su potpomognuti primjerom, pomoću i savjetom sv. Amanda, koliko se može zaključiti zbog blizine mjesta. Crkvu je Bogu i svetomu apostolu Petru posvetio sv. Vindician, biskup Cambraija i Arrasa, 30. travnja u 4. godini kralja Teodorika, za koju godinu niže dokazujemo da je sv. Amand preminuo. O podrijetlu toga samostana mnogo se prenosi u neobjavljenim redovničkim spomenicima Françoisa Le Bara, 6. svezak, 2. dio.

22 Grad Kortrijk na rijeci Lys, ili Leie, priznaje da je kršćansku vjeru primio od sv. Eligija i Amanda. Pripovijeda se, kaže Meyer u 1. svesku djela Rerum Flandricarum, da je sv. Eligij Kortrijčanima predao počela pobožnosti i učinio njihovu crkvu uzvišenom, posvećenu sv. Martinu. Ali provostija sv. Amanda koja ondje postoji s kapelom sv. Marije, nekoć prebogata, pripada opatiji u Elnonu, koju je podigao najsvetiji apostol Flamanaca Amand, kao što prema izvješću Elnonjana prenosi Sanderus u djelu Flandria illustrata. Isti sv. Eligij, kako u 2. knjizi svoga Života, gl. 3, izvješćuje sv. Audoen, propovijedao je riječ Božju Flamancima, Antwerpenčanima, Frizijcima, Svevima i barbarima koji žive oko morskih obala. I mnogo je, kako se kaže u gl. 8, radio među Flamancima, neprekidnim nastojanjem borio se u Antwerpenu i mnoge zabludjele Sveve obratio; razorio je hramove, idolopoklonstvo iz temelja srušio. Isto se s punim pravom mora reći i o sv. Amandu. Da su Svevi bili narod pomiješan s Menapijima, gore smo pokazali: njihove tragove pokazuju poznata sela Zwevegem, udaljeno jednu leugu od Kortrijka, i Zwevezele, otprilike na pola puta između Kortrijka i Brugesa, u torhoutskom dekanatu: o samostanu toga gradića govorili smo u veljači uz Život sv. Anscharija, § IV: za koji nam se čini vjerojatnijim da je osnovan uz pomoć sv. Amanda; budući da je njegov učenik sv. Bavo, kako se čita u njegovu Životu 1. listopada, kamo god je išao Amand, sijač božanskoga sjemena, žudeći ga slijediti i nerazdvojno prianjajući uz bok Učitelja, gorio je da se napuni mašću svetoga propovijedanja, te je sklopio prisno poznanstvo s Domlinom, prezbiterom torhoutske crkve, kojega je k njemu na samrti doveo anđeo Gospodnji: o čemu ćemo opširnije govoriti o kalendama listopada, gdje Sanderus u 2. knjizi djela Hagiologium Flandriæ povezuje Domlina sa sv. Bavonom.

23 Glavni grad Flandrije bio je nekoć grad Rodemburgum, koji danas nazivaju Aardenburg, u kojem, poslije drugih pisaca o flandrijskim

A o flandrijskim stvarima prenosi Sanderus, da je bila crkva koju je Bogorodici Djevici posvetio sv. Eligij, samostan koji je sagradio sv. Amand, a njemu pridodan drugi koji je sagradio sv. Ursmar; o tome ćemo govoriti 18. travnja. propovijeda susjednim Frizijcima; Frizijci su u to doba stanovali u onom dijelu Flandrije kojim se rukavcem unutarnjega mora (zovu ga Hont i Zapadni Scheldt) odvaja od Zeelanda; podijeljeni u četiri ambachta, ili upravna područja, koji su s gradićima Hulst, Axel, Sas van Gent i Biervliet, kao i ostali Frizijci, ostali pod biskupima grada Utrechta, koji je bio metropola Frizijaca, sve do godine Kristove 1559., kada su u Belgiji podignute nove biskupije: oni su, u podjeli Lotarova kraljevstva učinjenoj godine 870., sa susjednim Zeelanđanima, čini se, činili treći dio Frizijaca, što ga je zadobio Karlo Ćelavi s Taxandrijom i Brabantom, dok su kralju Njemačke Ludoviku ostavljena dva dijela Frizijaca s ove i one strane Rajne, s Teisterbantom i Betuweom. Tim Frizijcima pridruženo je u ušćima rijeke Scheldt Kallo, kod Baudemunda Chavelaus, kod opata Filipa Canelaus, kod Harigera Chanalaus, kod pjesnika Milona Calolo, što je metateza neuka pisara od Calloo, kako se mjesto i danas zove. Patronat crkve u Kallou i jedne kapelanije i danas pripada opatiji sv. Petra, koju je, kao što ćemo uskoro reći, podigao sv. Amand u Gentu. B

24 Udaljeno je Kallo otprilike još jednu leugu od grada Antwerpena, kojega izričitim imenom prvi od svih spominje Audoen. Ovaj kao svoje apostole, od kojih je poučen u vjeri, priznaje i štuje sv. Eligija i Amanda: a nešto mlađim od njih utrechtskoga biskupa Willibrorda, kojemu je mnoga dobra podario knez Antwerpenčana Rohing u dvjema izdanim ispravama, u kojima spominje neka znamenita djela sv. Amanda ondje. U prvoj ovako kaže: Ja, u Božje ime Rohing, i moja supruga Bebelina, darujemo našemu apostolskomu gospodaru i ocu biskupu Willibrordu, i želimo da bude darovano zauvijek, to jest crkvu koja je sagrađena unutar utvrde Antwerpen, na rijeci Scheldt, koju je gospodar prvosvećenik Amand sagradio u čast sv. Petra i Pavla, prvaka apostola, ili ostalih svetaca, a mi smo za samu tu crkvu, ili što god se ondje vidi da pripada, časnomu mužu opatu Firminu iz samostana Quercolodora dali u zamjenu naš posjed zvan Tumme... To je javno učinjeno u kraljevskom dvorcu Wijnegem kad je pao dvadeseti dan listopada, u šestoj godini kraljevanja kralja Teodorika, to jest godine Kristove 816. U drugoj ispravi gotovo isto ponavlja ovim riječima: U Božje ime ja, ugledni muž Rohing, i moja supruga Bebelina, darujemo presvetoj crkvi apostola Petra i Pavla, koju je gospodar Amand sagradio u Antwerpenu, gdje se vidi da je na čelu biskup Willibrord, i želimo da bude darovano zauvijek itd. Cjelovite isprave donosi Aubert Le Mire u djelu Codex Donationum, gl. 6 i 7. Uostalom, kao što se sv. Eligij u svome Životu kod Audoena ne naziva samo biskupom Noyona ili Tournaija, nego i Vermandoisa, Kortrijka, Genta i Flandrije, jer su pojedini ti gradovi ili oblasti bili upravljani od vlastitih grofova ili markiza; tako se čini da se i sv. Amand mogao nazvati biskupom Antwerpena; kao što se i sv. Willibrord, utrechtski biskup, u spomenutoj ispravi također kaže da je bio na čelu Antwerpenske crkve, dok je taj grad tada bio ustrojen pod knezom Rohingom: čije darovnice spominje u svojoj oporuci isti Willibrord: Rohing, kaže, meni je darovao, ili predao neku crkvu koja je sagrađena u utvrdi Antwerpen na rijeci Scheldt, u kraju Rijen, sa svojim dodacima itd. Utvrda ili kaštel u pučkom se govoru još naziva burg, kao i gradska crkva, koja je, nakon što je grad godine 836., kako prenose Fuldski anali, zapaljen od Normana, zatim obnovljena u čast svetih djevica Katarine i Walburge. Već se gotovo samo po imenu Walburge prepoznaje, kao što će se potpunije reći uz njezin Život 25. veljače. 23 Druga sv. Amandu u obraćanju Antwerpenčana bio je sv. Humbert, opat od Maroillesa, kako pokazuju stihovi koje je objavio Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii pod 25. ožujka, a koji ovako počinju:

Dični, koji sjajiš zaslugama, Humberte, blistaš; Po čijemu uzoru života i upravljanja nekoć barbarski Antwerpen zadobi Kristov nauk. O istomu putovanju Humberta sa sv. Amandom u Rim govorit ćemo niže. Ono što se gore u Rohingovoj darovnici naziva Querquelodora, samostan opata Firmina, čini se da je bilo u Deurneu, ili Turninumu, koje je selo u pučkom govoru Deurne, udaljeno jednu leugu od Antwerpena. I doista se smije naslutiti da je taj isti samostan sagradio sv. Amand za utvrđenje ondje nedavno zasađene vjere i njezino širenje. A da se zvao Quercolodora, ili Kerckelodora, kao Kercke-loo-dor: od vode (koja se na starom belgijskom jeziku govorila dor ili dur, ili deur) što teče uz šumu, ili loo, kod koje je šume bilo svetište, Kercke, χριπκζών. A ta je voda rijeka Schijn, koja oplakuje selo Deurne. Prvim se koji je bio na čelu ovoga samostana smatra sv. Fredegand, dosadašnji zaštitnik Deurneovaca, slavi se 17. srpnja, kojega je možda naslijedio gore spomenuti Firmin. Velika je bila povezanost ove Quercolodore i svojevrsno zajedništvo dobara s drugim samostanom koji je sv. Amand podigao na rijeci Sambri, kako ćemo reći niže: kamo je preneseno tijelo sv. Fredeganda kad su Normani sve oko Antwerpena pustošili.

§ V. Genti koje je sv. Amand obratio na vjeru. Ondje podignuta tri samostana.

Gent, najugledniji grad Flandrije u ovo vrijeme, ravan po veličini najvećim gradovima Europe, Baudemund, koji je ondje živio u sedmom Kristovu stoljeću, niže pod br. 12 naziva gentskim krajem i mjestom, a ne gradom, kao što pod br. 13 priznaje Tournai. Sv. Audoen, nešto stariji od Baudemunda, u djelu Vita S. Eligii Episcopi naziva Tournai kraljevskim gradom, a Gent i Kortrijk ubraja među gradiće podložne upravi nekoga grofa i kojima je kao zasebnim biskupijama upravljao sv. Eligij. Akvitanski pisac u rukopisu Chesnea niže ga naziva selcem na granici Franaka i pogana. Među ove Gente, premda su bili podložni Francima, treba svrstati one koji su, prema svjedočanstvu Baudemunda, štovali hramove i idole, toliko okrutni da se nijedan od svećenika nije usuđivao navijestiti im riječ Gospodnju. Sv. Amand, prezrevši pogibelj smrti, apostolskom ih je revnošću napao i poučio u otajstvima naše vjere: i nije, slomljena duha zbog njihove okrutnosti, odustao, nego je, čak i kad su se grofovi vraćali svojim kućama, ostao sam; te je nakon dugih i više puta ponavljanih napora zasadio Kristovu vjeru: i prema Kronici sv. Bava, satrvši idol Merkura i srušivši njegov žrtvenik, sagradio je crkvu: i posvetio je u čast sv. Petra, prvaka apostola, i ostalih apostola.

27 Ondje je primio sv. Bavona koji je k njemu dolazio iz Hesbainje, te ga, poučena u nauku i pobožnosti, ošišao za klerika; i naposljetku ga, kad je najsvetije umro, predao pokopu. Samostan tada osnovan spominje sv. Bonifacije, nadbiskup Mainza, u djelu Vita S. Livini Episcopi et Martyris pod 12. studenoga: Kad je, kaže, obišao veoma mnoga mjesta, došao je sa svojim učenicima u neki samostan, nazvan po selu imenom Gent, koji je blaženik prvosvećenik Amand, iskorijenivši hramove pogana, dao utemeljiti, a i sam ga posvetio u čast sv. Petra apostola i svih apostola, okupivši ondje štovatelje kojima je postavio za opata imenom Florberta, upravitelja svete redovničke zajednice, uređenoga dostojnim običajima i ispunjenoga primjerom svake čestitosti.

Od kojega je i od ostale braće primljen dužnom redovničkom ljubavlju. Ondje je također našao muža čudesne svetosti i vrsnoga ispovjedaoca Kristova Bavona, koji je nedavnom smrću počivao u Gospodinu, i u samostanu sv. Petra i svetih apostola po bl. Amandu i opatu Florbertu i pobožnoj braći pokopan doličnom čašću, te blista slavnim čudesima. Otuda se poslije naziva samostanom sv. Bava.

B Zatim je sv. Livin, po Božjem uređenju, pohitao u zemlju Brabant: kojoj vlasti ovaj samostan pripisuje Ludovik Pobožni ispravom koju je objavio Miraeus u Notitia Ecclesiarum Belgii cap. 27, ovim riječima: Ludovik, po odredbi Božje providnosti uzvišeni car. Neka zna marljivost svih vjernika da je poštovani muž opat Einhard iz samostana koji se zove Ganda, a koji je smješten u pokrajini Bracbatense, sagrađen u čast sv. Petra, prvaka apostola, gdje također sv. Bavon, ispovjedalac Kristov, počiva tijelom, pred naše oči iznio povelju o imunitetu našega gospodara i oca Karla, dobre uspomene, najizvrsnijega cara, te je zamolio da očinskoj vlasti pridodamo i svoju. Njegovoj smo molbi rado udijelili pristanak. Dano 15. svibnja, uz Kristovu pomoć, šestoga godine našega carstva, u XII. indikciji. Obavljeno u Aachenu, u kraljevskoj palači, u ime Božje sretno, Amen. Pečat Ludovika najvedrijega cara. Ta je godina Kristova bila 729. A osam godina ranije, kako svjedoči sam Eginhard u Annalibus, Karlo Veliki došavši k rijeci Šeldi vidio je na mjestu koje se zove Ganda sagrađene lađe: u to je vrijeme mogao spomenuti imunitet podijeliti ovom samostanu. Godine 850. Normani pale samostan sv. Bavona u gradu Gentu. Zatim su 880., kada su, kako smo gore rekli, Normani sagradili utvrdu Kortrijk, isti Normani u mjesecu studenome u samostanu u Gentu sebi odredili sjedište za zimovanje, kako izvještava Chronicon de Gestis Normannorum. Dodaje stari anglosaski pisac, izdan s Bedom u Cambridgeu, da se normanska vojska kod Genta u Franačkoj zadržala godinu dana.

C Taj samostan, koji je zatim obnovljen trudom Arnulfa, grofa Flandrije, i njegova sina Balduina, zalaganjem sv. Gerarda, opata od Brognea, potvrđuje svojom vlašću Lotar, kralj Franaka, prve godine kraljevanja, godine Kristove 954., u čijoj se ispravi kod Miraeusa u Codice donationum cap. 26 kaže da je samostan smješten u naselju Gentu, gdje se stječu rijeke Leie i Šelda, sagrađen u čast sv. Petra, u kojem je također sv. Bavon pokopan i počiva tijelom. Da su se redovnici trudili da povlastice njegova samostana štite i carevi, može se zaključiti iz isprave sv. Henrika označene godinom Kristovom 1001., koje je ovo dio: Henrik, po milosti Božjoj kralj... Neka zna marljivost svih vjernika svete Božje Crkve, i naših, naime sadašnjih i budućih, da je poštovani muž opat Erembold iz samostana u Gentu, koji je smješten ondje gdje se rijeka Šelda spaja s rijekom Leie, sagrađen od bl. Amanda, biskupa, u čast sv. Petra, prvaka apostola, gdje također znameniti Bavon, ispovjedalac Kristov, počiva tijelom, nama podnio povelju o imunitetu našega gospodara prethodnika, naime Otona, nepobjedivoga cara. U cijelosti je donosi Miraeus u knjizi Donationum Belgicarum cap. 17. Izostavljam isprave drugih vladara. Napokon je godine Kristove 1097., po vlasti rimskoga prvosvećenika Pavla III., pošto je redovnicima sv. Bavona promijenjeno odijelo i uzeti su u kanonike, te tri godine poslije premješteni u župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja u Gentu, sada katedralnu, car Karlo V. na mjestu samostana podigao tvrđavu za čuvanje grada.

30 Drugi je veoma plemenit i prostran spomenik truda što ga je sv. Amand uložio među Gentežanima samostan podignut na brdu Blandinium u čast ss. Petra i Pavla: o njegovu smještaju i gradnji govori se u ispravi pape sv. Martina, za koju žele da je bila dana sv. Amandu u Rimu. Ona glasi ovako: Martin biskup, posljednji od slugu Božjih, svima koji ljube Boga pozdrav. Moramo se radovati svakodnevnom napretku i umnožavanju svete majke Katoličke i Apostolske Crkve te moramo priskočiti u pomoć onima koji rade u vinogradu Gospodnjem za plaću svoga rada. Stoga želimo da bude poznato sinovima svete opće Crkve, kako sadašnjima tako i budućima, da je sin naše svete ljubavi Amand, uz privolu i molbu našega predragoga sina slavne uspomene Dagoberta, kralja Franaka, ili njegova sina Sigeberta, zatražio povlasticu naše vlasti za neki samostan za koji se zna da ga je on, uklonivši nečistoće pogana, podigao od temelja, kojemu je nadjenuo ime Blandinium: i kojega je također on posvetio u čast blaženoga prvaka apostola Petra i učitelja naroda Pavla, smješten između toka dviju rijeka Šelde i Leie. Povlasticu, naime, naše svete vlasti, za naše i buduća vremena, dopuštamo, određujemo i potvrđujemo spomenutom mjestu u pogledu postojanosti samoga mjesta, imanja i dobara, crkava i crkvenih desetina, ili obitelji, te svih plaća onih koji ondje napose služe Bogu, i crkvenih resa, te svjetiljaka i matrikulara, gostiju i siromaha, prema molbi naših dragih i najizvrsnijih kraljeva Dagoberta i njegova sina Sigeberta, našom apostolskom vlašću utvrđujemo, osnažujemo i nepokolebljivo ustanovljujemo.

31 Stoga smo odredili da bude dopušteno redovničkom opatu Florbertu, koji je sada ondje postavljen ili ustanovljen od našega sina Amanda, kako njemu tako i ubuduće budućim opatima, da u svim koristima mjesta, uz Božju utjehu, tako sve raspoređuju i uređuju, bez ičijega protivljenja ili opiranja, da slobodno bdiju nad zapovijedima Gospodnjim, prema pravilu sv. Benedikta. Ako bi pak tko (što ne želimo) drskim pothvatom pokušao djelovati protiv javnih pisanih odredaba ove naše apostolske povlastice, neka zna da je kriv pred Božjim sudom zbog počinjene bezakonosti, i neka postane tuđ predragocjenom tijelu i krvi Gospodina i Otkupitelja našega Isusa Krista, te neka jednako tako u vječnom sudu podlegne strogoj kazni. Svim pak onima koji istom mjestu čuvaju pravo i svojim dobrima obogaćuju mjesto neka bude mir Gospodina našega Isusa Krista, kako bi i ovdje primili plod dobra djela i kod strogoga Suca pronašli nagradu vječnoga mira. Napisano rukom Stjepana, bilježnika i regionara i svete rimske skrinijske službe Crkve, u mjesecu siječnju, u II. indikciji. Dano 19. siječnja rukom Amanda, biskupa teatroba svete Apostolske Stolice.

32 Toliko o ispravi pape sv. Martina: drugu smo njegovu povlasticu gore naveli, danu samostanu u Elnonu, u kojoj broj indikcije ima istu pogrešku: kojoj smo rekli da ondje treba staviti IX., kako bi bila dana godine 651. Zatim se Amand ondje naziva knjižničarem, a ovdje teatrobum. Nije li možda njegovoj skrbi bilo povjereno da se rukopisi u knjižnici pregledavaju, ali ne i odnose? θεα je u Grka viđenje ili pregled, a ἀτραπος, ili ἀτράπελος, nepokretan. Pošto je Miraeus naveo ispravu u knjizi Donationum Belgicarum cap. I, sumnja jesu li te riječi, prema pravilu sv. Benedikta, sjajna dopuna ruke kasnijega doba. Isti u Chronico Belgico pod godinom 653. spominje jedino ispravu koju je papa sv. Martin dao onima u Elnonu. Smatrao je možda da je ona blandinijevska sumnjiva. Svakako se ime Sigeberta, kralja Austrazije, ponavlja dvaput, dok je izostavljen Klovis II., njegov brat, u čijem je kraljevstvu bio Blandinium, i po čijem je savjetu i vlašću A održano vijeće, kako prenosi Audoen, kada je sv. Eligije biran za biskupa Tournaija, Genta, Flandrije itd. Ime koje je samostanu nadjenuo sv. Amand kaže se da je Blandinium: tim se nazivom, kako prenosi opat Filip niže pod br. 30, uobičajilo nazivati od drevnoga poganstva, pa se stoga čini da isprava nije došla do njegova znanja.

33 U ispravi Karla Velikoga kod Sandera ovaj se samostan naziva Blandinius, koji je sagradio sv. Amand u naselju Gentu, posvećen u čast ss. Petra i Pavla. Ludovik Pobožni dobro je zaslužio za isti samostan davši povlasticu: nju je u cijelosti izdao Miraeus u Notitia ecclesiarum Belgii, a glasi ovako: Ludovik, po Božjoj providnosti uzvišeni car. Neka zna marljivost svih vjernika da je poštovani muž opat Ainhard iz samostana Blandiniuma, koji je sagrađen u čast svetih apostola Petra i Pavla, a koji je smješten u pokrajini Gandensi na rijeci Šeldi, pred naše oči iznio povelju našega gospodara i oca Karla, dobre uspomene, najpobožnijega cara, i zamolio: da istu povelju potvrdimo i svojom vlašću. Njegovoj smo molbi rado udovoljili i zapovjedili da se načini ova naredba naše vlasti. Pečat Ludovika najvedrijega cara. Helizahar sam pregledao i zabilježio. Dano 2. lipnja, uz Kristovu pomoć, II. godine carstva gospodara Ludovika, najpobožnijega cara, u VIII. indikciji. Obavljeno u Aachenu, u kraljevskoj palači, u ime Božje sretno. Amen. Ta je godina Kristova bila 815. Vrlo mnoge isprave vrhovnih svećenika, careva, kraljeva Galije, grofova Flandrije te drugih knezova i uglednih mužova dane ovome samostanu mogu se vidjeti u Auctario Flanriae illustratae Sanderi: među njima je isprava grofa Vikmana, kojega je postavio Oton I., u kojoj se kaže da je samostan podigao sv. Amand.

34 Treći samostan ondje koji je podigao sv. Amand prenosi se kod Sandera lib. 3 rerum Gandavensium cap. 7. Prvu je, kaže, crkvu ovoga mjesta u pokrajini Mempiscusu na rijeci Leie, posvećenu Bogorodici Djevici, koju je sagradio i obdario sv. Basin, kraljević i mučenik, bl. Amand, biskup Maastrichta i apostol Gentežana, uresio zborom kanonika, ili, kako su govorili stari, samostanom klerika koji žive u zajednici. To Sanderus donosi iz rukopisnih spomenika istoga samostana, koji se u Chronico Blandiniensi naziva Altum, a samostan sv. Marije na obali Leie Normani su spalili zajedno sa samostanom sv. Bavona godine 850. Sada se zove Tronchiennes, obnovljen od premonstratenza. Sv. Basin se časti 14. srpnja.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine