Stihovi wlfaina
u potvrdu djela.
Pjesme što se zasluženo uzdižu u zvjezdana polja, Milone, tražiš da ožive našom naklonošću. Njihova je snaga tolika i takvom sjaje čašću da se ne mogu izreći našim riječima. Zlatna građa opasana je bijelim srebrom, a sjajna masa ukrašava i svoje govorništvo. Nije potrebno da se uljepšavaju izričajem naše riječi. Njegovom čašću napreduju, čijom ljubavlju sjaje. Te je stihove nadbiskup diljem svega svijeta dobro poznati Hinkmar uzvisio izvanrednim riječima. Njih je otac i gospodar, dika puka u Cambraiju, Teudrik blagoslovio takvom pohvalom kličući: „Pjesme koje teku preslatkim trzalicom, dostojne ostanite na nebu, žrtvovane, zbogom u Bogu.” Priložio je ovima slamku presjajni biskup Emo, prislanjajući svojim prstima lijepa slova. Njih je otac i pastir, svemu kleru najmiliji, blagi Adalard uzdigao pobožnim ustima. Njih je tvoj i moj Hajmon s pravom učitelj, za kojega kao vodiča nitko ne traži stranputice pošto je učvrstio. Tijelom veoma malen, ali oštrinom duha velik, sam Teuding pružio je svoju desnicu. Koja bi kuća, molim, srušila poduprta tolikim stupovima? Ne boji se nikakvih bujica, ne strahuje ni od kakvih vihora. Ali ipak, da broj sedam bude potpun, sedmi sam, Milone, stup tvome krovu. Doista su tvoje pjesme dostojne našega zaštitnika, po našemu sudu, čijom čašću blistaju. Virgilijevim lijepim gornje noge već opaši koturnom, ali nadmaši laž pjevajući istinu, mužu.
118 a Wlfainus
A a Wlfainus redovnik, po drugima Wlfagus, nekoć Milonov školski drug pod Hajmonom. Da je u nedugo zatim uslijedivšim vremenima bio neki Vulfad, opat samostana u Rebaisu, prenosi Claude Robert govoreći o tom samostanu, a drugoga Vulfađa, ili Vulfauda, nadbiskupa Bourgesa, navode isti Robert i Jean Chenu, za koje smatramo da su različiti od ovoga. D Hinkmar, nadbiskup Reimsa, stolovao je od godine 835. do 882.c Bl. Teuderik, biskup Cambraija, od godine 832. do 863. O njemu ćemo govoriti 5. kolovoza.d Emo, ili Imo, biskup Noyona, kojega su Normani ubili godine 839. ili sljedeće.e U to su vrijeme bili različiti opati Adalardi. U vremenima cara Lotara opatija sv. Vedasta došla je u ruke grofa Adalarda, i doista su godine 882. redovnici bili pod njegovom vlašću, kao što je rečeno gore u povijesti čudesa sv. Vedasta. Upravitelj je bio i grof Adalard samostanom sv. Kvintina, u 13. godini kraljevstva Karla Ćelavoga, kod Hermausa. Drugi je bio Adalard, opat samostana sv. Bertina kod Sithiuana, umro u samostanu u Elnonu godine 864. O njemu govori Iperije u rukopisnoj Kronici sv. Bertina, u 13., 14. i 15. poglavlju. U isto vrijeme da je u Elnonu bio opat Adalard i da je preminuo godine 864. piše Jean Cognatus, u 2. knjizi povijesti Tournaija iz Elnonske kronike, tako da, ako nije pogreškom nekih tablica ubačen, naslućujemo da je to isti. Malo stariji od njih bili su sv. Adalard, opat francuskog Corbieja, čiji smo Život dali 2. siječnja, i njegov učenik Adalard, prvi opat saksonskog Corbieja. I Hajmon, Alkuinov učenik, redovnik iz sv. Vedasta, čijim smo perom dali gore opisana čudesa sv. Vedasta, gdje smo rekli da je preminuo godine 843.g U starom ulomku Blandinijske kronike niže se o njemu govori i prenosi da je godine 880. Teuting zaređen 23. veljače.
O prijenosu tijela sv. Amanda, njegovu ređenju
I POSVETI CRKVE, Govor Milona, redovnika iz Elnona.
Iz III rukopisna kodeksa.
Današnji dan, slavan po pobožnom štovanju redovničkoga zbora presvetoga blagdana, označuje sam tijek protekloga vremena. A budući da mnogi u ovom puku još uvijek ostaju posve lišeni spoznaje ovoga razloga, nismo smatrali beskorisnim razložiti im znanje o tako velikom i tako ugodnom slavlju. Dostojnim, štoviše nužnim vjerujemo da oni koji to slave, a ne znaju zašto slave, steknu spoznaju o ovoj stvari, i da oni koji su je dosad kao manje poznatu častili blagdanskom revnošću, nauče slavnije i ispravnije već poznatu uzgajati i štovati. Budući da je dakle knjižica Života triput blaženoga i Bogu ljubljenoga ispovjedaoca Kristova Amanda a poznata po tome što je prilično potpuno i dostatno raspravila kakav je i kolik je isti bio dok je još bio sputan nevoljama ove smrtnosti, i kojim je znakovima kreposti zasjao usred a mračnih zavojnica ovoga svijeta, kao i kolikim je neizmjernim sjajem čudesa obasjao krajeve zemalja smještene kako blizu tako i daleko, te kako je iz tamnoga Egipta ovoga svijeta, dok je prednjačio stup zakona i zaštite božanske milosti, kroz različite postaje pobožnoga napretka do obećane zemlje, kojom se predočuje domovina živih, i kakvim je svršetkom preminuo, ostavljajući to zasad po strani, usmjerimo službu govora, makar i neuglađenu, na istraživanje ponečega od mnogih veličanstvenih djela Božjih koja je božanska blagost učinila oko njega i njegova tijela nakon njegove smrti. Dakle, ono što prenosimo čuli smo od otaca koji su to vjerno prenosili, čiju povjerljivost povjeravamo svemogućemu Bogu, kod kojega vjerujemo da su i dovršena djela kao prisutna i da se buduća smatraju kao sadašnja, kojemu znamo da je laž, jer je od zla, mrska. Jer zasluge blaženoga muža, da bi se ljudima pokazale jasnima, ne trebaju se podupirati lažima, nego se veće nego što se mogu izreći riječima, uklonivši svaku dvosmislenost, moraju vjerovati. Ali budući da smo o tome, ne prema njegovu dostojanstvu, što je nemoguće, nego prema siromaštvu našega maloga uma nešto dotaknuli u uvodu, sada, dok pred nama ide božanska blagost, zakoračimo na put koji smo sebi zacrtali.
2 Godine dakle Utjelovljenja Gospodnjegac 661., u kojoj se Stvoritelj i Otkupitelj, smilovavši se svjetskim zabludama, udostojao sjediniti s ljudskom naravi, Bogu i svim dobrima dragi Amand, nakon mnogih znamenitosti dobrih djela, uzašao je u nebeski dvor da zauvijek kraljuje s Kristom, kojemu je pobožno služio. D I ne bez razloga njemu koji je ulazio otvorili su se nebeski dvori, za koje je on sam, postavljen na zemlji, pjevao neumornim glasom. Kako su ljupki, govoreći, Gospodine nad vojskama, šatori tvoji: čežnja je i gine duša moja za njima. Počinuo je pak u devedesetoj godini života, u mjesecu veljači, pogođen tegobom groznice, i to na dand nedjeljni, kojemu je smrt postala put u domovinu, a izlazak iz sadašnjega života ulazak u sljedeći i nikada dovršivi. K njoj je, oslobođen mnogostrukih nevolja ovoga svijeta, zaslužio pojaviti se blistav pred licem svoga Gospodina, sa svjetiljkama punim ulja, to jest plodnošću pobožnih kreposti. Pokopan je doista s dužnom čašću vjernika u samostanu koji je sam sagradio, kojemu je po imenu rječice što ondje teče prianjalo ime Elnon, koje je mjesto nekoć samome Božjemu čovjeku kralj Franaka Dagobert, nedaleko od šumskogaf vršca, darovao spremnom pobožnošću duha, utvrđeno valjanomg zakonskom odredbom. Čiju je svetost, iako je saznao iz čestoga mišljenja mnogih, ipak više, kao što se čita u knjižici njegova Života, isti kralj zaslužio spoznati očitom u svome sinu Sigibertu po čudesnom, protiv naravi zbog djetinje dobi, govoru, dok je u njegovoj nazočnosti Krist čudesno proslavljao svoga Svetoga. U spomenutom je dakle mjestu, jer ga je više od ostalih koje je sagradio ljubavlju uzgajao, i njegovo tijelo poslušnošću njegovih učenika primilo grob, kao što je ih strašnom oporukom napisanom za tu stvar, koja se u arhivu našega samostana dosad čuva, odredio. Nije ipak položen u onu istu baziliku u kojoj sada počiva, nego u drugu, koja još postoji, posvećenu pod imenom prvaka apostola Petra. Budući da se ona zbog svoje malenosti činila neprikladnom za grob tolikoga biskupa, a također i nepristupačnom drugomu spolu zbog redovničkih nastambi, brojnomu se zboru pobožnih ljudi učinilo da treba sagraditi drugu, koja se ističe veličinom, koja bi dostajala i obama spolovima i onomu mnoštvu puka što se slijeva. Dovršivši stoga Božjim troškom pobožnih ljudi djelo te građevine, došlo je vrijeme u kojemu je ondje trebao biti prenesen.
3 U tim je dakle danima još na ovome svijetu bio štovani ispovjedalac Kristov i tvorac čudesnih djela i Eligije, koji je s preblaženim biskupom Amandom, dok je živio, bio veoma blizak i nije bio nepoznat njegovoj svetosti. Ovaj je stoga došao na posvetu nove Crkve i da u nju prenese relikvije svetoga tijela iz grada Noyona, jer je uvelike bio jak u brizi svoje biskupije po marljivosti razboritosti. Kad je pak sa svetoga groba uklonio poklopac, pronašao je neočekivano čudo božanske snage, naime tijelo svetoga oca, kakvo je ondje prije šesnaest godina bilo položeno, neraspadnuto. Tada je napokon, zapanjen novošću tako neočekivanoga čuda, zahvalio vrhovnomu Božanstvu, jer svetost, koja je sjala u živomu, nije bila skrivena u mrtvomu. Da se možda komu ovo čudo zbog njegove veličine ne bi učinilo nevjerojatnim, još ne nedostaju oni koji potvrđuju da su u našem već vremenu vidjeli u presvetomu tijelu istoga svetoga čovjeka neko čudesnije čudo, koje će, tko god htjedne čitati naša kakva god bila djela, moći spoznati i u k drugomu govoru održanu o uzdignuću njegova neraspadnuta tijela. Jer ako mirodije načinjene umijećem ljekarnika nikako ne dopuštaju da ljudska tijela nakon smrti trunu, mnogo je više dolično vjerovati da su zasluge tolikoga zaštitnika, očitovane znakovima čudesnih djela, mogle sačuvati udove, to jest njegove posudice u kojima su prebivale, neokaljanima. Preneseno je stoga tijelo blaženoga biskupa Amanda i ušlo u prebivalište bazilike njemu pripravljene i istoga dana posvećene. I ondje je sve do sljedećega dana čuvano poslužnošću onih koji poslužuju
A onih koji poslužuju, dok nije, dovršivši svečano slavlje misa spomenuti biskup Eligije, pružilo velik prizor svemu puku okupljenu na ove sahrane. Položeno je naime u sredini predvorja hrama pred oltarom i dalo se na promatranje svim prisutnima časno tijelo, a njegovo je štovano lice, otkriveno, pokazalo mnoštvima koja su željela da ga vide, te je štoviše dopustilo da se cjelivaju mirotvorne noge i ruke toga sveca koje čine čudesa. Kakvo i koliko je ondje bilo zaprepaštenje pomiješano s radošću, otkriva uzvišenost tako čudesnoga čina. Neizreciva je naime tada u kršćanskim pucima bila radost, kad su blizanci svećenici Amand i Eligije, slavni po redu i zasluzi, poput dvaju svjetala svijeta, dopunjujući nebesko zaslugama a zemaljsko zrakama kreposti, postavljeni pred božanskim oltarom, dijelili zagovore svojih molitava okupljenomu mnoštvu. Jedan od njih, svladavši tiraniju drevnoga neprijatelja, već u nebeskoj slavi trijumfira s Kristom, to jest svojim Kraljem, a drugi se usred različitih borbi ovoga svijeta za istoga kao nepobjedivi l borac znoji. Jedan od njih kao umirovljeni vojnik već bez muke prebire neprolazne nagrade, a drugi protiv mnogobrojnih napora ovoga života i mnogostrukih pogibelji ostaje pritisnut tjeskobom znoja. Jedan od njih po biskupskom pravu, naime po svome običaju, pošto je izvršio službu, počiva, a drugi, još ne dovršivši slavlja, kao biskup zaziva Krista, Vrhovnoga svećenika. Dok je dakle u presvetomu tijelu sluge Božjega Amanda gorjela neraspadljivost udova i zasluga, ako je tko bio nazočan tko je za njegova života sumnjao u veličinu njegovih znakova, m u mrtvomu je gledao ono čega se s mnogostrukom tjeskobom straha grozio. Oni pak koji su, čuvši to, pamtili da nisu poslušali njegove spasonosne opomene, n oplakivali su s najvećim jadikovanjem tuge što su ih podcjenjivali. Ali oni koji su se priklonili njegovu učiteljstvu što je naviještao životvorne zapovijedi, radovali su se što su to i čuli ušima i vršili djelima. Kad je pak spomenuti biskup Eligije smatrao da je mnoštvima, iako su još željela, udovoljeno, povjerio je da se predragocjeno blago položenoga tijela dublje u zemlju, kako je tada bio običaj, sakrije, naime da bi svima koji ne traže pobožno bila uskraćena mogućnost da ga pronađu.
4 Slavu dakle toga prijenosa i ukopa proslavili su i oni koji su bili nazočni svečanim zavjetima, te su spasonosnim odredbama ustanovili da to slave njihovi potomci, naime posvetu svete bazilike i istoga dana spomen vrijedno čudo prenesenoga tijela, koje mi dosad s brojnim skupom pukova što se slijeva na ova slavlja, na godišnji sedmi dan prije studenih kalenda, slavimo dužnom čašću. Uredivši stoga sve i sva što je pripadalo uresu mjesta ili uzdržavanju reda samostana, prema svojoj sposobnosti dobro i prikladno, svaki je pojedini od vjernika vratio se svomu domu, radosno prinoseći zahvale svetomu i nedjeljivomu Trojstvu nad njegovim neizrecivim darovima, kojima se od početka svijeta svima koji ga traže u istini udostojao smilovati. Razlog smo, kako vjerujemo, današnjega blagdana dali, i što u njemu štujemo, nekako smo u ovim sasvim kratkim riječima objasnili, naime posvetu svete bazilike i spomen vrijedni prijenos u nju biskupa Kristova Amanda. Osim toga, da i štovana svečanost ovoga dana ne bude neprimjerena trostrukomu računu, treći razlog pridonosi gore rečenomu slavlju, naime preuzimanje biskupske časti, jer na današnji dan pobožno spominjemo da je naš štovani zaštitnik zaređen, i za spasenje mnogih, dok je upravljala višnja blagost, s neba dan biskup. To dakle vršimo najčasnije s najvećom dužnošću pobožnosti i tražimo da on sam bude pomoćnik i zagovornik naših molitava. D
5 Jer se vjeruje da ponajviše može postići u nebeskim sjedištima onaj koji je već postavljen s Kristom, a koji je, boraveći na zemlji, neumorno nastojao služiti u svim dobrim djelima. Od samih je naime igračaka svoga djetinjstva izabrao služiti božanskim dužnostima i svim srcem slušati životvorne zapovijedi svoga Gospodara. I ne bez razloga je za života zaslužio da se odlikuje apostolskim nazivom, čije je primjere žudio nasljedovati. Budući da je dostojnim smatran da postane dionikom njihovih uzvišenih zasluga onaj koji je, prezrevši domovinu, roditelje i sva dobra svijeta, izabrao postati Kristov učenik, da bi se mogao naći njegov baštinik, za kojega je prezreo sve naslade prolaznoga svijeta. Ali nije dostojan da se izjednači samo s apostolskim pohvalama, nego i s anđeoskim duhovima i svim četama neba: s arkanđelima, vrhovnim naime glasnicima, navješćujući poganima vrhovne nagrade nebeskoga kraljevstva, s anđelima, pošto je svetim svećeništvom postao, kako se čita, anđeo Gospodina nad vojskama, dijeleći smrtnicima opće propise življenja, s prijestoljima, imajući Boga kao onoga koji sjedi, s gospodstvima, znajući zadržati gospodstvo nad pokretima tjelesnih udova, s vrhovništvima, ne propuštajući da duhovnom stegom vlada nad braćom i učenicima, E s vlastima, imajući moć da se s najpotpunijom slobodom suprotstavlja kraljevima ili bilo kojim drugima koji čine zlo, s krepostima, ispunjavajući gotovo sav svijet zdravljem i različitim čudesima kreposti, s kerubinima, zadržavajući puninu znanja koliko ljudska narav može obuhvatiti, sa serafinima, goreći sam božanskom ljubavlju i paleći druge žarom dvostruke ljubavi. Ovaj je također s patrijarsima vrhovni otac hranjenju mnogih sinova, s prorocima navjestitelj nebeskih nagrada i paklenih muka, s apostolima ostavljajući svoje i slijedeći Krista, i njega propovijedajući različitim narodima apostol, s mučenicima umrtvljenjem tijela i mnogobrojnim progonstvima pritisnuti mučenik, s ispovjedaocima po vrhovnom svećeništvu izvrstan ispovjedalac, s djevicama, po čistoći srca i tijela najčistija djevica. Što je i očitovalo njegovo časno tijelo, nađeno neokaljanim po neraspadljivosti svojih udova. On sam također ima udjela s likovima evanđelista, dok božansku Riječ drugima navješćuje kao evanđelje: s čovjekom razuman čovjek, s teletom živa žrtva, s lavom ričući rikom propovijedanja, s orlom uzdižući se k nebeskome čistoćom duha.
6 On sam također s bogatima Kristov bogataš, gradeći veoma mnoge samostane i otkupljujući sužnje, sa siromasima Kristov putnik i siromah, pjevajući trajnim napjevom onaj redak psalma: Došljak sam kod tebe i putnik, kao svi oci moji, kao i onu samoga Gospodina riječ koju je govorio sjedeći s učenicima na gori, prateći je neprekidnim razmatranjem i djelom: Blago siromasima duhom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. To je dakle siromaštvo, to jest poniznost duha, žudio presveti otac Amand, i najprije je hitro stigao do začetaka ovoga blaženstva, a zatim se savršeno i uzvišeno popeo do punine ostalih kreposti, i stoga je bio dostojan primiti kraljevstvo nebesko takvima obećano od Gospodina. Ono što je u sadašnjosti trenutačno i lako u nevolji podnoseći strpljivo s apostolom Pavlom, proizvelo je u njemu prekomjerno vječnu težinu slave, da bi kao nagradu zaslužio ono što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije ušlo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Ovomu se također blaženomu ocu prikladno može primijeniti ono što je prorok David uzdišući vikao: Siromah sam ja i u naporima
Abus od mladosti. Siromah je naime u ovome svijetu bl. Amand izabrao biti onaj koji je, ostavivši sve vrhunce prolaznih časti i ujedno očinsku baštinu te samu domovinu s roditeljima, hitro ispunio zapovijed samoga Gospodina rečenu nekom mladiću: Dođi, slijedi me. Ono pak što je rečeno: U naporima od mladosti moje, ako njegova djela pomno razmotrimo od početka, spoznat ćemo da od njih nije bio slobodan. Koje je naime on u ovom jadnom životu, koji je sav pun nevolja i bijeda, podnio muke? Štoviše, u bijednosti odjeće ili čak u golotinji, kao i u štedljivosti hrane, kojim je teškim i uskim putem kročio, kojemu je hrana bila od ječmenoga kruha i uzdržavanje od vina sa svakim opojnim pićem. Zatvoren k tomu kao pustinjak u najužoj ćeliji, nije se zgrozio nad kostrijetnom odjećom, ležeći kao s užitkom u pepelu, i ukroćujući svoje tjelešce glađu, hladnoćom i golotinjom te ga dovodeći u ropstvo, neprestano je gorio neugasivom ljubavlju božanske naklonosti, i put života, koji je naučio vršeći ga, navješćivao je drugima, i nastojao je umnožiti talenat koji mu je povjeren, te je svomu Gospodaru udvostručena, na spasenje svoje i svojih, kao istinit računovođa vratio.
7 Njega je stoga takva i tolikoga ne bez razloga dolično vjerovati apostolom naše pokrajine i reći da je nama sačuvan, kad je Gospodin cijelomu svijetu slao poslužitelje svoje riječi, onoga koji sjaji tako neizmjernim povlasticama božanskih darova, i koji je, postavljen na zemlji, postao slavan nebeskim načinom života. Njega dakle poniznim zavjetima svojih duša zaklinjemo da se, budući da je on već sada u nebeskom dvoru zadobio prijestolje sudačke moći, kad mi dođemo pred ono strašno sudište svemogućega Boga da položimo račun o svim svojim djelima, udostoji postati milostiv i za naše zablude u tako strašnu ispitivanju ustane kao odvjetnik. Manje doista nego što treba bojimo se da ćemo ondje biti sigurni, ali u toj nadi imamo pouzdanje, jer ono što u nama manje imamo, moći će se nadoknaditi njegovim svetim zaslugama i posredovanjem molitava, i učinit će nam od srditoga Gospodina preblaga Oca, te će nam predstaviti od strašnoga Suca Branitelja. Spasitelja naime našega, kojega dobročinstvima i vječnim darovima neka je neprestana hvala i neprekidno zahvaljivanje u sve vjekove vjekova. Amen.
C a A Baudemondu napisan, a Milon u stihu izložen.b Tako rukopisi umjesto caliginosos.c Tako smo kronologiju gore točno ispravili.d Ove godine dobi čuvamo, premda su podložne pogrešci.e Tako subotom, ili prije nedjelje, nego poslije nedjelje, kako je gore pokazano.f Utrechtski rukopis: culina.g Povelju Dagoberta dali smo u § 3, redak 16.h Čita se u Životu po opatu Filipu, br. 70 i 71, i potvrđuje našu kronologiju. I O ovoj pogrešci govorili smo gore u § 16, i rekli smo da je nasljednik sv. Eligija sv. Mumolen prije ovoga prijenosa preminuo, niti je tada bio biskup Gvido, ni njegov nasljednik Gerulf. Nije dakle naš Milon preživio smrt sv. Amanda za toliko mnogo godina da bi šesnaest godina nakon njega još bio na životu sv. Eligije, za kojega smo pokazali da je preminuo godine 603. K Ovo smo mi izostavili. l Neprikladno umjesto borca, budući da agonoteta dodjeljuje nagrade pobjednicima i nadzire igre. m Utrechtski rukopis: u mrtvomu su također s mnogostrukom tjeskobom straha vidjeli da drhte. n Isti rukopis, ali hoc.
O uzdignuću tijela sv. Amanda,
Govor Milona, redovnika iz Elnona, iz 3 rukopisa uspoređenih s izdanjem Filipa od Milostinje.
Čudesno ustrojstvo tijela.
Budući da smo po arkanđelu Rafaelu, nositelju nebeskoga lijeka, poučeni da je pripovijedati djela svemogućega Boga časno, smatramo dostojnim, štoviše nužnim, da ne prešutimo spomen vrijedno uzdignuće tijela presvetoga biskupa Kristova Amanda. U njemu je naime i ne mali dio božanskoga čuda, i neizmjerna građa hvale i svetosti istoga blaženoga muža.
2 Dakle, godine Riječi koja je postala tijelom, naime Sina Božjega utjelovljena za spasenje i otkupljenje ljudskoga roda, osamsto devete, koja je bila godina od preminuća Božjega čovjeka Amanda a stota pedeseta, dogodila se veoma velika poplava voda preko uobičajenoga, na mnogim mjestima prešla je svoje međe i ogolila polja što leže uz rijeke štetnim pustošenjem usjeva. To se pogibeljno zlo toliko razraslo da su i stanovnici najbliži rijekama bili prisiljeni napustiti pradjedovske nastambe i stanovati na visokim brežuljcima, promijenivši šatore, dok se vode ne bi smanjile. Ovo je pak mnoštvo voda što su rasle, nabujavši iz dana u dan povećanjem kiša, ispunilo svojim preobiljem i obale rijeke nazvaneb Scarpe, koja je, gotovo dodirujući grob našega preblaženoga zaštitnika Amanda, bila udaljena od njega ne više od dvadeset koraka. Ona je, prelijevajući se svakodnevnim porastom, toliko narasla da je prilazila presvetomu grobu presvetoga tijela i ispunila razlivenim vodama sav onaj prostor njegove kapelice koji leži oko nogu, te je onima koji su ondje prolazili uskraćivala suh put za hodanje.
3 Žalostan ishod ove nevolje unio je u duše redovnika ne malenu tugu, a osobito je veoma snažno pogodio štovanogac Lotara, tadašnjega crkvenjaka svetoga hrama. Čijega marljivost pronicljiva duha, i djelotvornost djela, i sveske knjiga položene u naš arhiv, te unapređenje na bolje cijeloga samostana, makar ljudski jezik šutio, glasno objavljuje ustroj građevine. On je dakle, potresen novošću neobičnoga poplavljivanja, počeo u sebi razmatrati pronicavim umom na koje bi načine priskočio u pomoć prijetećoj pogibelji ili kakvom bi potporom pružio otpor tako velikoj propasti. Bio je naime zabrinut da sve do pologa predragocjenoga blaga, to jest tijela svetoga oca, koje je dublje u zemlju, kao što smo rekli u drugomu govoru, zakopao blaženoga spomena biskupd Eligije, ne bi prodrlo isto nadiranje voda, te ga oplahnjivanjem što teče okolo i drskim nasrtajem dodirivanja ne bi oskvrnulo. Napokon je dakle, uklonivši dvosmislenu sumnju, podigao sebe na ovu spasonosnu odluku, potaknut, kao što je dolično vjerovati, božanskim poticajem, da bi samu urnu svetoga tijela iz nižih predjela podigao u više, i nju bi ubuduće svojom providnošću učinio najsigurnijom od svega toga naplavljivanja i najzaštićenijom od muljevite močvare.
4 Određenoga dakle dana, skupivši za tako veliko djelo četu klerika, upotrijebio je potrebne kopače i uložio najveću marljivost da se uzdigne sarkofag. Njega je, podignuta s najvećim oprezom, kako je bilo dostojno, dao položiti na lijevu stranu, i uz svečano slavlje, dok su po prostranim dijelovima hrama sjale svjetiljke, započevši najpobožnije slavlje misa u čast tolikoga biskupa, dovršio ga nad istim grobom. I premda je uokolo toga groba izvana bila vodena vlaga, ipak se iznutra nije otvorio ulaz blatnjavoj nečistoći ili kapljicama vode. I ne bez razloga je vjerojatno da je Bog, koji naravi svih stvorenja po svojoj volji preobražava u koje god hoće oblike stvari, i nabujala mora svojim migom kao najčvršćim uzdama obuzdava, mogao i tijelu svoga ljubljenoga pružiti dobročinstvo tolikoga čina: da u unutrašnjost posudice same urne, u kojoj se čuvao dragocjeni polog, ne uđe ništa od nečistoća, da bi svima postala očitom zasluga istoga štovanoga biskupa.
8 Završivši dakle misna slavlja, zadržavši uz sebe nekolicinu od redovnika koje je htio, dao je da ostali odu, i plamteći ne toliko drskim nasrtajem koliko pobožnošću vjerna duha, smatrao je prikladnim da prijateljskom radoznalošću pomnije istraži što bi pod očima postavljeno
A u sebi držalo spremište posude, i ujedno smatrajući nužnim da za štovanje pobožnosti onih koji traže, od praha tijela ili od njegovih kostiju uzme poneki mali dio relikvija. U međuvremenu, uklonivši svaku sumnju, isti je vrhovni čuvar ponizno pristupio grobu već postavljenu na površini popločenja, i uklonivši kameni poklopac kojim je bio pokriven, pomnije je zavirio unutra. I gle, pokazao se njegovu pogledu muž sijede glave, štovanja vrijedan, blijed od mršavosti uzdržavanja i postova, kojima je kao pratiljama živio, osobit po svetosti običaja i zasluga, također po neraspadljivosti udova koji su ugodno mirisali kao mirisna tvar, i po cijelomu tijelu neokaljan, po ovomu jedinomu što je ležao u grobu najsličniji usnulu, urešen biskupskim ruhom časne ljepote. Stvar po svojoj rijetkosti veoma čudesna i po svojoj veličini ljudskim govorom jedva objašnjiva. Jer onaj koji je mislio da će naći ostatke raspadnuta mesa, kako se obično događa u mrtvih, pronašao je iznad očekivanja spomen vrijedno čudo nepovrijeđena tijela. Kakvo je ovo viđenje dostojno čuda i koliko je bilo blizu neizmjernomu zaprepaštenju, rječitost ljudskoga uma ne može iskazati, još manje može suhoća našega govora ovo objasniti, kako dolikuje, sasvim tankim riječima. Zapanjen dakle, kao što je bilo prilično, prizorom tako neočekivana znamenja, svemogućemu je Bogu zahvalio dužnim hvalama i iskazao zahvale darovatelju tolikih darova. Radujući se zajedno i zbog pronalaska tolikoga blaga, ponovno je počeo biti mučen ne malenom tjeskobom brige, prevrćući u duhu mnogo toga što bi od njega trebalo uzeti kao dar za spomen onih koji dolaze.
B
6 Kad je pak sidrom odluke učvrstio kolebljivi duh, skinuo je misnicu, kojom je bio odjeven, s njegova presvetoga vrata, i okrećući ga na obje strane, izvukao je riječne trske, koje su ondje nekoć bile položene zbog vodene vlage. A prosuđujući da je to premalo za njegove želje, ako i iz tijela ne bi uzeo neki dio nepovrijeđenih udova, okrenuo je, tako da kažem, drske ruke prema časnomu tijelu i odrezao nokte duhovnoga teleta koje stvara rogove i nokte. Koji su nakon njegove smrti, protiv naravi, toliko narasli da su svojim rastom prodirali i kroz rukave njegovih ruku. Također je i bradu našega biskupa, to jest našega Arona, koja je nakon njegova ukopa ponovno rasla, podrezao.
7 Sve je to pak pohranio sebi uz najveću dužnost pobožnosti, ali ne vjerujući da je to dovoljno njemu i njegovim željama, usudio se pružiti ruku prema presvetim ustima, kroz koja su božanskoj dobrotvornosti bile izlijevane česte prošnje molitava i upućivane česte propovijedi različitim pucima, i nastojao je iskušati bi li mogao izvaditi koji od njegovih zubi. Ali kad to zbog njihove čvrstoće nije mogao izvršiti, upotrijebivši obrtničko oruđe, naime čvrsta kliješta, izvukao je iz desni prelijepih usta dva zuba, dragocjenija od crvenkaste bjelokosti, kako je dolično vjerovati, i od drevnoga safira. Čudno je reći, tražeći vjerna slušatelja, što je, protiv naravi mrtva tijela, iz izvađenih zubi poteklo kapljica krvi, i svjedočanstvo ovoga spomenika sve do današnjega dana pruža posuda od bjelokosti, još uvijek tom istom krvlju, kojom je bila natopljena kad su ondje bili poslani da se čuvaju, čudno je reći, okrvavljena.
8 Obnovljeno djelo božanskoga veličanstva, štoviše ponovljeno, u ovome činu štujemo, ono za koje se sjećamo čitajući da je izvedeno na samom početku stvaranja svijeta, kada čitamo da je iz boka prvoga roditelja koji je spavao u raju izvađeno rebro i čujemo da je ono oblikovano u ženski lik. Kao i ono otajstvo koje se tim istim činom predočavalo, naime da je iz boka Kristova koji je spavao na križu s vodom izvučena krv, kad je, otvorivši se izvoru života vojnikovim mačem, potekla cijena našega otkupljenja, i kad je, rascjepavši se vrećica blaga, izišla punina zaručničkoga bisera. I potvrda miraznoga ugovora napisana iznad križa, u prelijepu, hebrejskim, grčkim i latinskim slovima izražena, pojavila see bijela. Po kojima je Crkva, preoblikovana na sličnost svoga Stvoritelja i Otkupitelja, postala majka svih vjernika, naime životvorna Eva, uklonivši prijašnju nesreću. Ne čini nam se posve neusporedivim u svemu čudo o kojemu smo prije govorili, kada su iz otvorenih usta našega oca, koji nas u Kristu rađa po Evanđelju, potekle kapljice predragocjene krvi, kojima je sav ovaj ljubljeni skup crkve zaslužio da uistinu primi rast vjere i postane dostojan i vjeran čista saveza bračnoga zajedništva.
9 Usnuo je dakle onaj stari Adam u raju i primio jef bračnu zajednicu Evu, načinjenu od vlastite kosti. Počinuo je zatim novi Adam, tvorac onoga drevnoga prvoga stvorenja, u muci križa, i krvlju svoga boka zaručenu sebi je pripravio Crkvu, koja nema ljage ni bore, nego je tjelesno i duhovno neokaljana. Predočio je pak nekom sličnošću nama oboje taj otac i roditelj našega puka, nedavno, nakon sto pedeset godina svoje smrti, spavajući u grobu, donoseći sličnost prvoga Adama u izvađenoj kosti i pružajući sliku drugoga Adama, to jest Krista, u prolivenoj krvi. Kojim je obama čudesnim djelima, čini se, sebi pridobio prisutnu Crkvu okupljenu na njegova slavlja kao pravu zaručnicu u čistoći ljubavi i vjere, majku svih nas. Koja mu, rađajući u vlastitu krilu, naime u svetomu zdencu, sinove, čudno je reći, i majka ostaje i djevica. Iz čijega zbora sam i ja, koji ovo sada nadopunjujem, premda nedostojan, njegovom neizrecivom dobrotvornošću.
10 Doista ono što istinita povijest drevnih Sudaca izraelskoga naroda pripovijeda, neće se činiti daleko različitim od ovoga o čemu govorimo. Da je Samson, najsnažniji od svih vođa, tražeći ženidbu, susreo na stazi lavića koji je rikao, i iz čeljusti istoga nasilno ubijenoga, kad se vraćao, uzeo saće meda, te svojim uzvanicima postavio tamnu zagonetku. Tomu se ovo nekim svojim malim dijelom podudara, nadalje poučava za vjerovanje duše onih koji kolebaju, u kojima vjera, dok se ljubav hladi, ili živi, ili radije, da tako bude rečeno, mrtva vjeruje da živi.
Ne izmišljamo dakle, po običaju mahnitih pjesnika, isprazne i istine lišene priče, niti, prema izmišljotini mantovskoga pjesnika, po Eneidinu primjeru, iz groba Polidora ubijenoga svetom glađu zlata izvlačimo krvava koplja, nego želimo na hvalu Gospodnju ukrasiti zaslugu i ljupko ime svetoga biskupa Amanda. Nadalje, ako su se one stvari, izrečene bludnim govorom i uresom ulickane, mogle poganima uvjeriti kao istinite, kakav će se dostojan prijekor moći naći za kršćane ako manjom vjerom sumnjaju u ono što je sigurno nego oni u ono što je lažno i nesigurno? Preostaje dakle da ili zaniječu svemoć Božju ili posumnjaju u svetost tolikoga muža, te da se u ovoj mahnitosti pokažu i gorima od pogana. Ali o tome neka je već dosta rečeno.
11 Dakle, gore spomenute relikvije uklonjene s tijela Božjega čovjeka Amanda položio je na prikladnu mjestu s dužnom čašću, upotrijebio je i klesare kamena te zidare, i pribavio mnogo drugoga što se činilo prikladnim za to djelo. Štovano je tijelo pak od 20. rujna, kada je uzdignuto, sve do desetoga dana prije studenih kalenda, kada je vraćeno, kroz trideset dva dana dopustio da ostane iznad zemlje, i istoga ga je dana, okupivši velik skup klera i puka, ponovno položio na pripravljenu
A pripravljenu mjestu, i urnu groba nije, kao što je prije bilo, položio u dublje dijelove, nego u više, tako da se njezin temelj mogao vidjeti i ispod nje zapaliti svjetlo, te je na njoj napisao odozgo onaj redak psalma: Ovo je počivalište moje u vijek vjekova, ovdje ću stanovati jer sam ga izabrao. Obje je pak stvari, naime uzdignuće tijela i ponovno polaganje, učinio slavnima i odredio da će i njegovim nasljednicima zauvijek biti časne. Što mi dosad najpobožnije slavimo današnjim slavljem i opominjemo naše potomke da im ta briga ostane.
12 Kad smo to čuli od otaca koji su u tome sudjelovali i još u velikom brojug preostaju, dok su često pripovijedali, nismo nikako dopustili da se pokrije neplodnom šutnjom, nego smo na hvalu Krista i samoga njegova biskupa, premda prostim sastavom, prenijeli potomcima. Takvim i tolikim krepostima sve do sadašnjega časa časti se njegov slavni grob. O ozdravljenjima pak izvršenima u njegovoj bazilici, u kojoj počiva, uz posredovanje njegovih zasluga, propuštamo ovdje štošta spomenuti, jer o njima znamo da je dovoljno izneseno u knjižici njegova života. Budući da po njegovu spomenuh sljepoća prima vid, gluhoća sluh, nemoć hod, a nijemost jezika svoju službu. Ova naime kao zajedničke darove svetaca izostavljamo spomenuti, jer k ognju u njegovu spomen božanski zapaljenomu žuri neuko pero, kojemu tromi duh pritrčava spremnom pobožnošću.
a Ovaj je isti broj godina izrazio u pjesmi, naime od godine 661., u kojoj je mislio da je on preminuo.
b Elnonski, Blandinijski i Antwerpenski rukopisi: Iscarb.
c Drugi pišu Hlotharium.
d Istom pogreškom ponovno ubačuje sv. Eligija.
e Svi rukopisi: pulcherrima albo.
f Tako rukopisi, ali tiskana knjiga: in conjugale.
g To je u pjesmi izrazio Milon.
h To se navodi kod Baudemonda, br. 24.
Oganj božanskom snagom zapaljen.
Napokon, od Utjelovljenja Gospodnjega osamsto pedeset pete, od preminuća pak preblaženoga Amanda a sto devedeset pete, te od uzdignuća njegova tijela četrdeset sedme, dvadesetoga dana mjeseca rujna, primicala se godišnja svečanost više puta spomenutoga njegova uzdignuća, koja je bila svečana uz premalo dostojnu revnost pobožnosti. Budući da je, zadovoljna uobičajenom službom ub svakodnevnim danima, bila bez ikakva blagdanskoga iskazivanja časti. Da je taj nemar ispravljen božanskim čudom, bit će očitije u sljedećem izlaganju. Jer ne vjerujemo, da i nešto usput kažemo, da su čudesa svemogućega Boga, bilo da su učinjena po njemu samomu bilo po njegovim poslužiteljima, izvršena samo da bi se pobudila buka i pljesak te naklonost svjetine, nego držimo najsigurnijim da se nebeska djela pokazuju zemaljskima radi učvršćenja vjere vjernika i ispravljanja duša koje lutaju, da bismo, jer se ne popravljamo svakodnevnim opomenama svetih zapovijedi, bili ispravljeni nekim znamenjima, kao bodljikavim ostnima. I budući da smo okorjeli poput Lotovih zetova, da ne bismo bježeći okrenuli leđa Sodomi koja će propasti i popeli se na goru kreposti, nećemo poslušati, događa se da nam se čini kao da božanska riječ, koja se predočuje po Lotu, govori kao u šali, i strašne zapovijedi koje prijete smrću i propašću, prema Proroku, pretvaramo u pjesmu svojih usta.
14 Čime dakle trebamo smatrati da smo opomenuti ovim znakom o kojemu počinjemo govoriti, naime zapaljenjem božanskoga ognja, nego da u našim srcima zapalimo plamen dvostruke ljubavi, naime prema Bogu i bližnjemu, kojim bismo mogli sjati pred licem vrhovnoga veličanstva, i da hrđu poroka iz svojih djela žarom toga ognja, koji je naš Gospodin poslao na zemlju, to jest u zemaljska srca, do čista očistimo, D da bismo, odbacivši od sebe težinu olova, to jest bezakonja i grijeha, kao najčistije zlato pripravili sebe za nebesku krunu našega Kralja? Ali o tome je dosta, premda je trebalo da se kaže obrnutim redom, rekli smo unaprijed: sada pristupimo veličini samoga znaka, uz trzalicu jezika i pero pisara.
13 Onoga dakle dana koji je po vremenskom redu prethodio već spomenutomu uzdignuću, pošto je završeno večernje okupljanje slavlja, ne tako potpunim, kako je bilo dostojno, uređenjem svjetla, niti pak blagdanskim skupom, kako je priličilo, svjetine puka, otpuštao jec sunce već od plamenih kola ognjene četveropregove konje i bratskom ljubavlju pružalo sestri Cintiji zamjensku službu, a dok se ta izmjena izmjenjivala, suparnica noć ogrnuta modrim plaštem dolazila je. I pošto su dovršena povečerja, strahota tmina već je trebala svjetiljke, a budući da je već došlo vrijeme počinka, pojedini su redovnici potražili ležaje, dok su u prostoru bazilike ostali čuvari. Koji su, po svome uobičajenom običaju, pošto su upalili svjetiljke navikle gorjeti u noćnim satima i ugasili sve svijeće po svim prostorima hrama, dok se jedan od njih, nakon posve kratkoga vremenskoga razmaka, pazeći na urednost hrama, vratio, našao svijeću koja je obično gorjela kod stopa Sveca, a malo prije bila ugašena, kako sjaji razlivenim sjajem ognja s neba. Nju je, misleći da su je zapalili drugi, ponovno smatrao da treba ugasiti. Tako je, dok su se pojedini redom izmjenjivali, treći put ugašena, a treći se put ipak pojavila blistava od nebeskoga ognja. Zbog toga su oni što su ostali skupivši se na jedno mjesto i sjećajući se da ju je svaki pojedini ugasio te istražujući tko ju je ponovno zapalio, smatrali da je treba ponovno ugasiti tako da su čak i žeravicu, koja je ostala od stijenja, prstima uštinuli i uklonili, želeći iskušati bi li se ponovno pojavila sjajna ponovljenim sjajem svjetla. I još nisu potpuno prepoznavali stvar tako velikoga čuda, ali su ipak u duhu na svaki način obuzimali nekakvu brigu zbog toga čina. Zbog toga su, kad su ugledali da se ista svijeća četvrti put ponovno zapalila, zapanjeni, štoviše prestravljeni što su, kao nekakvim drskim, da tako kažem, nasrtajem, pokušali usprotiviti se istomu čudu gaseći ga, prepustili nju, toliko puta obranjenu svjetlom, njoj samoj. Što da duljim? Dopušteno je da bude u vlastitom pravu ono čime se u veličanstvu snage toliko puta pokazalo nepobjedivim. Dugo su dakle, zapanjeni najvećom radošću nad novošću ovoga iznenadnoga čuda, i napokon odlazeći na spavanje, predali svoje zapanjene oči snu što donosi počinak.
C neizrecivo govorom.
16 Već je i sama noć obasjana tolikim svjetlom bila pri kraju, a dok je zora rumenjela, približavala se svečanost jutarnje liturgije, kad su se u međuvremenu čuvari podigli s ležajeva na kojima su počivali i od sedam najvećih svijeća, koje su stajale postavljene kod glave Božjega čovjeka pod samim mauzolejem, unutar rešetaka pod prostorijom, našli dvije kako plamte dvostrukim sjajem. A od one postavljene kod nogu, koju su malo prije vidjeli da se zapalila, nisu sumnjali da su odatle bile zapaljene one postavljene kod glave. Pošto su pak dovršene jutarnje liturgije i dok se dan već razvedravao, proširivši se glasu o događaju, sva je četa redovnika došla u baziliku i blagoslovila vrhovno, sveto i nedjeljivo Trojstvo uzvišenim hvalama i kličućim glasovima: zatim je, u čast toga istoga oca, preko uobičajenoga najpobožnije izvršila misna slavlja. Pjesmu čije se neizrecive melodije duže protezala, ja sam, koji ovo, kakvo god da jest, opisujem, stojeći pred njom i čuo ušima i vidio oganj očima, te sam i ove stihove u samim skladnim pjevanjima izrekao tolikomu biskupu.
16 Svjetlo, kojim se sjajnim smatraš na nebeskom Olimpu, pokazao si svojim redovnicima, biskupe Amande.
A Daj slugama da teže zajedništvu tvoga života, da mogu biti dionici tvojih darova.
Ovaj su dakle dvostruki dar božanskih dobročinstava, naime čudesno uzdignuće svetoga tijela i spomen vrijedno davanje ognja poslanoga s neba, oni koji su bili nazočni proslavili uz najveći zanos pobožnosti i odredili da ga štuju njihovi potomci, vjerujući da će postići vječno olakšanje oni koji njegov spomen budu čuvali s dužnim iskazivanjem zahvalnosti.
a Ustraje Milon postojano u računu prije preuzetom.
b Tako rukopisi, ali tiskano izdanje: cotidianis diebus contempta, officio nullo itd.
c Tako rukopisi, umjesto kojih je u tiskanom izdanju nox propinquabat.
A sažetak povijesti
Prijenosa i uzdignuća tijela sv. Amanda,
NEPOZNATOGA AUTORA,
Iz Blandinijskoga i Lilleanskoga rukopisa te Surija.
Blažena Aldegunda, djevica koja je u svetomu strahu od samih godina djetinjstva služila Gospodinu i tijelom nastojala na zemlji provoditi anđeoski život, među ostalim viđenjima koja su joj češće pokazivana odozgo, dok je u nedjeljnoj noći u bdjenjima i himnima bdjela u crkvi samostana u Maubeugeu pred oltarom sv. Marije, u onaj isti sat u kojemu je bl. Amand preminuo, uzdignuta u zanosu duha i vođena po anđelu kroz ljupka mjesta ugodna prebivališta, vidjela je starca, poštovanja vrijedna labuđom glavom, odjevena u svećeničku i presjajnu odjeću, držeći u ruci štap, kako kao prelazi u više krajeve, i mnoštvo onih u bijelomu kako idu ispred i iza njega. I kad je upitana tko je i rekla da ne zna, sveti joj je anđeo ovako odgovorio: „Čovjek, reče, Božji Amand preminuo je sa svijeta, i jer se u životu pokazao dostojnim svećenikom i samoga sebe žrtvovao Bogu u poslušnosti dobre volje i vježbanju svetih kreposti, tako slavan sada je prešao k radostima svoga Gospodina. Mnoštvo koje vidiš u bijelomu, to su oni koji su, po ustrajnosti njegova propovijedanja po uzoru tolikoga učitelja sretno oblikovani, prosuđeni da se ubroje Bogu i sjaju svetaca na nebesima. Kojima će, zbog toga što se pokazao prikladnim pastirom, u kraljevstvu svetaca i zemlji živih nad njima Gospodar zauvijek pokazati svakovrsnu milost.”
C
2 Pošto je dakle to viđenje božanski tako očitovano,c presveto tijelo bl. Amanda pokopano je u samostanu koji je isti svetac sagradio i nadjenuo mu ime Elnon, s dužnom čašću vjernika, ali ne u onoj istoj bazilici u kojoj sada počiva, nego u drugoj, koja još postoji, posvećenoj K njoj je štovani ispovjedalac Kristov, koji je tada još živio,d Eligije tijelo svetoga oca u šesnaestoj godini nakon preminuća, cjelovito i na svaki način neraspadnuto, sedmoga dana prije studenih kalenda prenio, i, kako je tada bio običaj, dublje povjerio zemlji.
3 Koje je ondje sve do stote pedesete godine svoje smrti ležalo skriveno u najdubljim utrobama zemlje, ali godine Utjelovljenja Gospodnjega osamsto devete, dao je Lotar, crkvenjak svetoga hrama, uzdići sarkofag u kojemu je počivao, i pronašao neočekivano blago velike radosti, naime čudo nepovrijeđena tijela. Zapanjen, kao što je bilo prilično, prizorom tako neočekivana čuda, zahvalio je svemogućemu Bogu dužnim hvalama i iskazao zahvale darovatelju tolikih darova.
4 Radujući se zajedno i zbog pronalaska tolikoga blaga, počeo je biti mučen ne malenom tjeskobom brige, prevrćući u duhu mnogo toga što bi od njega trebalo uzeti kao dar za spomen onih koji dolaze. ruku. Također je i bradu našega biskupa Arona, koja je nakon njegova ukopa ponovno rasla, podrezao.
5 Sve je to pak pohranio sebi uz najveću dužnost pobožnosti, ali ne vjerujući da je to dovoljno njemu i njegovim željama, usudio se stavitie čovjeka, Izvršeno je dakle to čudesno uzdignuće 20. rujna, te je, pošto su u njemu po višnjoj snazi očitovani i znakovi, vjernomu puku ustanovljeno kao blagdan. f
6 Pošto je dakle spomen svetaca, koji su po bl. Amandu izabrali služiti Gospodinu, gore općenito unaprijed okusom dotaknut, preostaje sada navijestiti imena nekih na hvalu glavnoga učitelja, da bi, ako tko htjedne čitati njihova djela, po njihovim krepostima mogao nekako prosuditi zasluge tolikoga oca i stjegonoše prikladne čete. Od koje je tako blažene čete neki dio i častan biog sveti Andrija, kojega je sam biskup postavio opatom u samostanu u Elnonu, također Jonat određen u samostanu u Marchiennesu, i sveti Florebert s izvrsnim mužem Ivanom, jedan za drugim predstojnici zajednice koja se zove Blandinium, kao i vrstan levit, kojega je isti sveti muž po objavljenju ošišao, naime blaženi ispovjedalac Mauront, zajedno s pravednim i veličanstvenim mužem Humbertom, koji je po objavljenju anđela spoznao da je kruna pripravljena na nebesima kako sebi tako i bl. Amandu, te je kao znak sigurne stvari, dok je isti anđeo utisnuo znak u kosti, u obliku križa isprepletena, vidljivo nosio do smrti.
7 Ne udaljuje se od toga zbora blaženih Gertruda, sveta djevica, od samih početaka vjere odlikovana i posvećena svetim velom, koja je, vjerno se do smrti pokoravajući nebeskim zapovijedima, i u životu i nakon odlaska očitovala sebe mnogim čudesima. Prema svjetovnomu također dostojanstvu plemeniti Alovin, kojega svi jednoglasno nazivaju sv. Bavonom, obraćen iz poganskoga obreda na štovanje Boga po spomenutomu biskupu i spasonosno uveden na put zapovijedi, zaslužio je po milosti božanskoga nadahnuća uzdići se do tolikoga vrhunca uzvišenosti da je čak mrtvaca povratio iz paklenih ralja i svima ga javno pokazao ponovno predana životu. A zajedno s relikvijama
A sretnim relikvijama u istoj crkvi u kojoj se štuju sv. Landoald, arhiprezbiter sv. Amanda, to jest koji je pastirsku brigu umjesto njega vršio u Maastrichtskoj biskupiji,g i sveti Amancije, nakon mnogo vremena od svoje smrti napokonh po objavljenju Božjem očitovani i sve dovde preneseni, sada združeni u miru počinka, neprestano dijele dobročinstva vjernim pucima. Što znamo da je tako poznato svima u ovom kraju da nije potrebno sada pisati, budući da su ondje slijepi vid, hromi hod, a i klonuli i mnogi zahvaćeni različitim slabostima u naše vrijeme prikladno vraćeni zdravlju.
8 Ima pak i mnogo drugih koje je radi sažetosti navelo da se izostave posebna milost ovih svetaca koja nekako sjaji među ljudima, a koji su i sami nađeni u vjeri i pogledu našega Gospodina Isusa Krista mnogostruko milostivi. i Gle kako je dobro i kako je ugodno, veli psalmist, da braća prebivaju zajedno. Zajedno naime prebivaju oni koji su, štujući jednoga Boga jednostavnim duhom, zaslužili zajedno postići radosti jednoga blaženstva, to jest vječnoga blaženstva. Slavimo dakle slavne muževe kojima je veliku slavu učinio Gospodin svojom veličanstvenošću. Jer to su ljudi milosrđa čija pravednost nije pala u zaborav, i čija su tijela pokopana u miru, a ime će njihovo živjeti od naraštaja do naraštaja. Da bismo dakle mi, još postavljeni na posljednjemu stupnju, donekle nasljedovali svete Božje koji se uzdižu od kreposti u krepost i zaslužili postati dionici u dijelu njihove radosti, Bogu i ljudima dragi Amand, veliki ispovjedalac i vrstan biskup, zajedno sa svetim mnoštvom svojih učenika, neka nas neprestanim molitvama uzdigne na dobra kreposti i neka se pobožno udostoji oprati ono što je pokvareno, te neka nas svetim zaslugama pridruži u broju vjernika Kristovih, da bi se zauvijek njegovo ime blagoslivljalo u nama i da bismo mi mogli postati njegov narod, u sve beskonačne vjekove vjekova. Amen. a U Blandinijskom rukopisu nalazi se ovaj naslov: Viđenje po kojemu je sv. Aldegunda spoznala da on prelazi u nebeske krajeve, i spomen ukopa, prijenosa te također uzdignuća, ali i spomen nekih njegovih učenika. U Lilleanskom rukopisu: Prijenos tijela sv. Amanda.d Dogodilo se ovo viđenje radije dok je sv. Amand još živio. Isto pak gotovo tako pripovijeda Hukbald u Vita S. Aldegundis.e Sljedeće je sažeto iz Milona i preuzete su i njegove pogreške.d Štoviše nasljednik Mumolen, koji je potpisao oporuku sv. Amanda, bio je umro.e Tijela, trupla.f Odatle autor iznosi svoje o različitim učenicima, o kojima smo i mi češće govorili.g Lilleanski rukopis: i sveta Amancija.h Godine Kristove 980., kao što ćemo reći kod njegova Života. i Ostalo nedostaje u Lilleanskom rukopisu.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.