Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O sv. Amandu biskupu maastrichtskom u Elnonu ili Amandopolu u Belgiji

DE S. AMANDO EPISC. TRAJECTENSI ELNONE SIVE AMANDOPOLI IN BELGICO,

Sadržaj (53)
  1. Prethodni komentar.
  2. § VI. Samostani u starom Brabantu i Hainautu, koje je podigao sv. Amand. Obrađena Kambreška biskupija.
  3. § X. Chronologia stabilita a nativitate S. Amandi usque ad annum Christi 1636.
  4. § XIII. Slavna djela sv. Amanda od godine 651. do 664.
  5. § XV. Vrijeme sastavljanja oporuke sv. Amanda i njegova smrt.
  6. § XVI. Elnonski spis o godini smrti sv. Amanda razmotren.
  7. § XVII. Javno štovanje sv. Amanda u različite dane. Njegove relikvije.
  8. § XVIII. Život sv. Amanda koji su napisali različiti autori.
  9. § XIX. Povesnica prijenosâ i čudesâ sv. Amanda koju su napisali različiti autori.
  10. § XX. Je li samostan Nantua u Bugeyju sagradio sv. Amand?
  11. § XXII. Je li biskupiju Castulonu upravljao sv. Amand?
  12. Proslov autora.
  13. Dva rimska putovanja sv. Amandusa. Biskupsko ređenje. Smirivanje oluje.
  14. Biskupija sv. Amandusa u Maastrichtu. U vjerskom nauku poučeni Kaloani i Baskoni.
  15. Samostani koje je podigao sv. Amandus, učinjena čudesa.
  16. Kažnjena neposlušnost. Smrt sv. Amandusa.
  17. DRUGI ŽIVOTAutor nepoznati Akvitanac,Iz rukopisa Andréa du Chesnea.
  18. Drugi život
  19. Drugi život
  20. Pismo istoga opatu Ivanu.
  21. Prvo rimsko putovanje sv. Amanda. Propovijedana riječ Božja.
  22. Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Poučeni Gakovčani i drugi.
  23. Biskupstvo sv. Amanda u Maastrichtu. Pismo pape sv. Martina.
  24. Ustanova različitih stvari. Čudesa koja je učinio sv. Amand. Podignuti samostani.
  25. Treće rimsko putovanje sv. Amanda. Hvala samostana u Elnonu.
  26. Drugi život u stihovima
  27. Odgovor haiminov istomu.
  28. A uvod u sljedeće djelo.
  29. Liber primus
  30. Pjesnički uvod, od Krista i apostola do sv. Amanda. Njegovo podrijetlo.
  31. Liber tertius
  32. Mrtvac uskrišen po sv. Amandu.
  33. Vjera proširena po sv. Amandu. Posjet Slavenima. Izrečena kazna progonstva.
  34. Povratak sv. Amanda iz progonstva. Krštenje sv. Sigeberta.
  35. Biskupija Maastricht sv. Amanda.
  36. Četvrta knjiga
  37. Kažnjeni sljepoćom i uzetošću, ozdravljaju pomoću sv. Amanda.
  38. Smrt, ukop sv. Amanda. Podizanje tijela. Epilog.
  39. Stihovi wlfaina
  40. O prijenosu tijela sv. Amanda, njegovu ređenju
  41. O uzdignuću tijela sv. Amanda,
  42. Oganj božanskom snagom zapaljen.
  43. A sažetak povijesti
  44. C ulomak kratke kronike samostana u elnonu,
  45. Iz Blandinijskoga rukopisa.
  46. Povijest čudesa sv. Amanda pošto je tijelo preneseno kroz francuku, autor gilbert, redovnik iz elnona,
  47. Prologus auctoris.
  48. Miracula Lauduni, Calnici, Noviomi, et Duaci facta.
  49. HIST. MIRACUL. S. AMANDI, CORPORE PER BRAGBANTUM DELATO, AUCTORE FORTE GUNTERO MONACHIO ELNONENSI, Ex iisdem MSS. Et operibus Philippi ab Eleemosyna.
  50. Prologus auctoris.
  51. Povijest obješene žene
  52. Starinski himan
  53. Drugi himan

§ XX. Je li samostan Nantua u Bugeyju sagradio sv. Amand?

Na kraju ovoga Komentara odbačena je dvostruka rasprava: je li sv. Amand, daleko od Belgije, u krajevima starih Burgunda, ili pak i kod Hispaneljana umro? Žitelji Bugeyja sada pripadaju Bresseu, a u doba sv. Amanda ubrajali su se unutar Burgundije: i nedavno, kad je prije toga pripadao vojvodama Savoje, njihova je vlast zamijenjena markgrofovijom Saluzzo i prenesena na Francusku krunu. Povijest toga naroda osvijetlio je učenim koliko i napornim komentarom Samuel Guichenon: koji u nastavku 2. dijela, str. 75 i dalje, govori o Nantui ili Nantuacu, samostanu Benediktinskoga reda, smještenom usred Bugeyja, kamo vodi put iz Lyona, u čijoj je biskupiji, u Ženevu i Švicarsku. Mještani tvrde da je taj samostan sagradio sv. Amand, i da je ondje i preminuo i položen u grob. Da se to komu ne bi moglo učiniti ispraznim vjerovanjem, navodi se stari Život koji je napisao Baudemund, ali je sramotno pokvaren. Njega nam je, prepisanoga iz dvaju rukopisa iz Nantue, poslao iz Dijona naš Pierre François Chifflet: a izdao ga je i Guichenon u dokazima uz povijest Bresse i Bugeyja, str. 210 i dalje, iz Brevijara iz Nantue.

135 Ono što Baudemund pripovijeda u pogl. 6 ovdje je ovako prošireno: „Pošto je to tako izvršeno”, kaže Baudemund, „isti muž Gospodnji Amand vratio se u krajeve Franaka i izabrao sebi mjesto prikladno za propovijedanje, na kojem je s Braćom, koja su s njim po različitim pokrajinama podnijela mnoga stradanja za Kristovo ime, sagradio samostan: i od te iste Braće poslije smo vidjeli mnoge opate ili časne muževe.” I to su uistinu Baudemundove riječi: zatim ovako nastavlja:

„Otprilike u isto vrijeme” itd. Što se u rukopisu iz Nantue ovako čita: „U vremena dakle careva Mauricija i Foke, vraćajući se od spomenutih Vakcejaca i Pirenejskih gora, sveti Božji Amand, obišavši gotovo sve krajeve Franaka, tražeći da pronađe skrovito mjesto na kojem bi mogao voditi samotnjački život i slobodnije se posvećivati Bogu, napokon je stigao u neki gradić po imenu Ozindinsis, smješten u krajevima Lionaca, vrlo dolično opasan uzdignutim kulama, koji su poslije Saraceni i Vandali i Goti do temelja opustošili i srušili. Taj je grad pak sa sjevera imao neku goru po imenu Helnon, po čijemu se imenu sav okolni kraj zvao Helnonensis: na čijem se vrhu nalazila znamenita utvrda sagrađena od četverokutna i uglađena kamena, obrana i zaštita grada: oko čijega se opsega pruža ugodna ravnica, plodna pašnjacima i navodnjavana: zasađena šumama, lijepa šumarkom, prikladna za lov i ribolov: u nju utječu dva korita, Onix i Lengis. Sa sjeverne pak strane opkoljavala ju je gora Dunicus, na sličan način utvrđena obilnom obranom. Izvan čijega se kruga nazirao neki F Follis, koji je, blago uvukavši zaljev, priroda izravnavala u ravnini, kroz koju rijeka tekući kroz ravnicu, nazvana Merulus, polazeći od Alpa, dvokrakim tokom plivajući ulazi u neko obližnje jezero, pružajući stanovnicima ne baš malen ribolovni dobitak: koju su također štitili trostruki vrhovi gora, naime Dunicus, Ibico i Heenco. Osim toga, vrlo bistar izvor koji izbija iz stijena natapa dolinu najzdravijim vodama: čije je ime naselje sve do sada posve zadržalo. To je mjesto sveti muž, kao da mu ga je Bog odozgo s neba nudio, prigrlivši, hitrim korakom vraćajući se u Franačku, pristupio kralju Hilderiku, ponizno moleći da bi se udostojao darovati to spomenuto gradsko naselje za izgradnju boravišta redovnika. Jer bilo je tako udaljeno i skrovito za prolaznike ili putnike da, osim radi lova, ondje nije svraćao nijedan gost, osim rijetkih seljaka koji su ondje živjeli, a koji su od spojenih greda već davno ondje sagradili baziliku u čast apostola Andrije.” Tome je Kralj vrlo rado pristao i dao je kralj Hilderik, sin Klodvigov i brat Teodorikov, zatraženo mjesto Nantuacum, koje se zvalo i drugim imenom prema nazivu kraja, naime Helnone, u

A kojemu je muž Božji u pronicavoj revnosti počeo graditi samostan, ne radi častohleplja, nego radi spasenja duša. Mummulus pak, biskup spomenutoga grada Ozindinsisa, vrlo je teško podnosio što je isti muž Božji ishodio to isto mjesto od Kralja itd.

136 To je djelo sastavljača dopuna iz Nantue, umjesto čega Baudemund ima ove kratke riječi: „Otprilike u isto vrijeme sveti muž Gospodnji Amand pristupio je kralju Hilderiku i ponizno ga zamolio da mu se udostoji darovati neko gradsko naselje za izgradnju samostana, ne radi častohleplja, nego radi spasenja duša. I darovao je spomenuti Kralj njemu mjesto nazvano Nanto: na kojem je muž Gospodnji u pronicavoj nakani počeo graditi samostan. Neki pak Mummulus, biskup grada Ozindinsisa, vrlo je teško podnosio što je isti muž Gospodnji ishodio to isto mjesto od Kralja itd.” To govori Baudemund, za kojega smo gore u br. 7 pokazali da govori o samostanu Nanto, kod Rutena blizu izvora rijeke Darbie, koji je sagradio sv. Amand, i o Mummulu, biskupu Uzèsa. Ali ovaj sastavljač dopuna, želeći to primijeniti na svoj samostan Nantuacum, domišljato je smislio ondje susjedni biskupski grad Ozindinsis, do sada nepoznat ostalim piscima, za koji naravno tvrdi da su ga srušili Vandali i Goti: ali u koje vrijeme? Zar godine Kristove 406.? Kada su po Prosperovoj kronici, za konzulstva Arkadija šesti put i Proba, Vandali i Alani, prešavši Rajnu, ušli u Galije 31. prosinca. I tri godine poslije, za konzulstva Honorija osmi put i Teodozija treći put, zauzeli su Hispanije. Za Vandalima su uslijedili Goti i za konzulstva Honorija deveti put i Teodozija peti put, s kraljem Ataufom, ušli u Galije godine 412. Sljedeće godine Burgundi su zauzeli taj dio Galije u kojem su i Bressia i Bugey. Ali ta je vremena onaj pisac mogao jednako pobrkati kao i ono što prenosi, da je u vremena careva Mauricija i Foke njegov Nantuacum sagradio sv. Amand po dopuštenju ishođenome od Hilderika. Carevanje je preuzeo Mauricije godine Kristove 10CLXXIII, koje mu je godine 10CII istrgnuo Foka; a on je sam ubijen godine 10CX: kada je sv. Amand, rođen oko godine 10CXIV, kao mladić boravio na otoku Ogiji, a Klotar II., pradjed rečenoga Hilderika, vladao je Francima. Tu ipak, kakvu god kronotaksu (ili radije kronotaraksiju) stanovnici Nantue brane dvostrukom ispravom sačuvanom u svome arhivu, koju je odatle izdao Guichenon u Dokazima, str. 212 i dalje. Prva je sv. Grgura Velikoga, koji je umro dok je vladao Foka godine 10CIV, čije se ovdje navode ove riječi:

137 „Grgur, sluga slugu Božjih, Hilderiku, kralju Franaka. Budući da se svijet potresa nebrojenim olujama... što se pak događa u drugim dijelovima svijeta, ne znam. Jedino smo od blaženoga Amanda, našega subiskupa, doznali da u svim duhovnim stvarima vašim najčestitijim upravljanjem vaše kraljevstvo ispred ostalih obiluje mirom i spokojem, po Kristovu daru. Izvijestio je također da je vaša darežljivost njemu nekoć ustupljeni samostan, smješten u krajevima Franaka, koji se naziva Helnone ili Nantuacum, sada od vas najobilnije obdaren i obogaćen vašim dohocima i posjedima i fiskalnim dobrima za hranu Braće: zbog čega smo vam poslali darove zahvalnosti s blagoslovom. Taj je naime spomenuti samostan, dok sam obavljao crkvena poslanstva i dok sam se zbog toga onamo vraćao k našemu časnom prethodniku, na molbu spomenutoga oca Amanda i opata Latercenija s mnogim najpobožnijim muževima obdarenima svetošću, baziliku toga mjesta u čast Petra i Pavla i svih apostola časno posvetio, i samomu tom mjestu podijelio takvu povlasticu da nijedan knez, ni biskup, niti ikakva sudbena vlast ondje ne smije postaviti opata, osim onoga koga složna zajednica jednakim vijećem i voljom izabere prema Bogu, kako je otac Benedikt zapovjedio. Pošto ga oni izaberu, neka najprije primi dar Rimske stolice i neka se služi njezinim blagoslovom, osim ako se čijim pristankom komu dopusti ovlast. Ali ni samomu nadbiskupu lionskomu ni ikakvom biskupu ne povjeravamo da na tu Crkvu ikako nanese silu izopćenja osim po apostolskoj odluci. Pa i ako tko od vjernika namjerava poći u Rim, a ponestanu mu troškovi, neka pođe u to isto spomenuto mjesto i ondje prema mogućnosti udijeli milostinju Braći, te će na isti način bez sumnje ondje primiti apostolski blagoslov kao da je stigao do pragova apostola. Određujemo nadalje da se ni na koji način nitko ne usudi oskvrnuti to mjesto niti nanijeti silu: a ako tko u drskom nastupu to prekrši, neka bude osuđen kaznom anateme, tako da se odsada netaknuto i neokrnjeno čuva ova naša odredba ili zabrana.”

138 Druga je isprava kralja Hilderika, posve iste važnosti, koja ovako počinje: „Kralj Hilderik, sin dobre uspomene Klodviga, Amandu, biskupu i opatu. Radujem se, najdraži Brate, što se tvoja svetost i glas o tvome pobožnom životu šire po cijelom svijetu. Gore naime, kad smo došli u grad Pariz, doneseni su nam spisi blaženoga pape Grgura u kojima samostan Nantuacum, koji si ti sagradio, čudesno resi i svojim pohvalama uzvisuje. To smo se stoga pobrinuli poslati tvojoj svetosti da se ondje čuva kao velik dar. I sam gore rečeni Papa nadasve je zatražio da ono što je on ovlastio mi na kraljevski način pohvalimo i potvrdimo... Sve gore imenovano dajemo tebi i Braći koja borave u rečenom samostanu, kako sadašnjoj tako i budućoj, čvrstoćom naše povlastice, kako biste za naše spasenje ili napredak našega kraljevstva neprestano molili blagost svemogućega Boga. Ovaj je pak dar moj brat Teodorik iz ljubavi prema tebi pohvalio i odobrio. Učinjeno je ovo darovanje ili povlastica u gradu Parizu pete godine kralja Hilderika.” Toliko ondje. Vladao je kod Neustrijaca i Burgunda Hilderik od godine Kristove 10CLXXVI do 10CLXXX, ubijen četvrte godine kraljevanja. Brat njegov Teodorik tada je, svrgnut s kraljevstva i zatvoren u samostanu sv. Dionizija, živio ošišan među redovnicima, čije je odobrenje u ovoj ispravi uzalud izmišljeno. Ali koliko su daleko ova vremena od doba sv. Grgura Velikoga, i to dok još nije bio uzdignut na Papinstvo, da je, dok je kao poslanik obavljao poslove Crkve za svoga prethodnika pape Pelagija II., mogao posvetiti baziliku ovoga samostana? I, što je posljedica, prije godine 10CX, kada je Pelagije umro?

139 Claude Robert u Gallia Christiana piše da je Nantua osnovana u vrijeme pape Grgura Velikoga, a da je darovatelj bio kralj Hildebert, koji je, budući da je bio kralj Austrazije, pošto je njegov stric sv. Grgur (umro godine 10CXIII) preminuo, naslijedio kraljevstvo Burgunda, a život i kraljevstva završio godine 10CXVI, jedva započevši četvrtu godinu toga kraljevstva, tako da isprava o osnutku nije mogla biti izdana pete godine kraljevanja, a još manje u Parizu, gdje je tada boravio kralj Klotar II.: ali su te riječi iz gornje isprave kralja Hilderika kod Claudea Roberta prenesene na Hildeberta. Osim toga, da osnutak ovoga samostana treba povezati s vremenima sv. Grgura Velikoga, navodi na pomisao isprava cara Lotara, iz arhiva u Nantui tiskana kod Guichenona u Dokazima, str. 214, čiji ovdje dajemo dio: „U ime Gospodina našega Isusa, vječnoga Boga. Lotar, po Božjoj providnosti koja zapovijeda uzvišeni car. Svima vjernima svete Božje Crkve i našima, sadašnjima naime i budućima, neka bude poznato da su redovnici samostana u Nantui izvijestili naše Veličanstvo da su od nekih tuđih opata koji dolaze od drugdje dobra njihove crkve, odakle su neprestano morali imati hranu i odjeću, ili odakle je obitelj toga istog mjesta bila navikla iskazivati im službu, bila pljačkana

A i trošena... Zbog čega smo upitali što žele od toga, i prignuvši koljena i ljubeći naše stope, jednodušno su povikali da žele imati opata iz svoje sredine. Čijim molbama, zbog štovanja bl. Petra, prvaka apostola, u čiju je čast, kako je poznato, spomenuti samostan posvetio bl. papa Grgur, dajući pristanak, zapovjedili smo da se sastave ova pisma naše Vedrine itd.” Eto kako su tada vjerovali da je samostan sagrađen u vrijeme sv. Grgura. To mišljenje potvrđuju gore navedena vremena careva Mauricija i Foke, pripisana toj istoj izgradnji. Dok sve to nedostaje u Djelima sv. Amanda, smatramo da je bilo vlastito ovome samostanu: čemu je ostalo dodao pisac iz Nantue, prosudivši da je njegov samostan Nantuacum onaj za koji je Baudemund napisao da ga je sagradio sv. Amand, pod imenom Nanto, ali smješten kod Rutena, naroda podložnoga kraljevstvu Austrazije, kojim je tada upravljao Hilderik, zajedno sa susjednim Arvernima, Gabalima, Kadurcima, Albižanima i stanovnicima Uzèsa.

§ XXI. Izmišljena smrt sv. Amanda u Nantui. Je li se ona zvala samostan sv. Amanda?

B Drugi je ukras trebalo dodati tome istom samostanu, kojim su se vrlo mnogi uokolo hvalili redovnici: naime da je njegov utemeljitelj bio Svetac, i da je u svome samostanu preminuo iz života, i da je u njemu veličanstveno pokopan; i da se ondje njegovim pokroviteljstvom događaju mnoga čudesa. Budući da je to Baudemund pripisao mjestu kojemu je ime Elnone, onaj koji je sklepao te starine iz Nantue pripojio je to ime susjednoj gori i utvrdi sagrađenoj na njezinu vrhu; odakle se sav okolni kraj navodno zvao Helnonensis, pa se i sam Nantuacum prema nazivu kraja zvao Helnone. Ali ili nije bio vidio ili je nemarno preletio ono što Elnone smješta u Belgiju, drevni i pouzdani spomenici, i osobito oni koji se međusobno slažu; među kojima su isprave kralja Dagoberta i sv. pape Martina. Da je on to vidio, ne bi bio izveo goru Elnone, nego rijeku, a drugu, Scarp, iz te gore. Mjesto dano Amandu, tvrdi Dagobert, smješteno je između rijeka Scarpa i Elnonea: i sv. papa Martin određuje samostan kojemu je nadjenuto ime Elnone unutar toka dviju rijeka, Scarpa i Elnonea. Bune se stanovnici Nantue da je u njihovu Martirologiju upisan sv. Amand, a ne u Nantui: ime svoga Zaštitnika, na ovaj način: „sedam dana prije veljačkih Ida.

C U lionskoj biskupiji, u samostanu u Nantui, preblagog Amanda, najsvetijega i svake hvale najdostojnijega, koji je osnovao rečeni samostan: čija je dragocjena smrt i glasovit život zasjao krepostima i čudesima na nebu i na zemlji: koji je nekoć bio biskup Utrechta; poslije pak opat rečenoga samostana, gdje je počinuo blaženim svršetkom.” Tako ondje, prošireno iz Usuardova martirologija, u kojem se ovako čita: „Istoga dana svetih biskupa Vedasta i Amanda, kojih je i život i smrt bila slavna po vrlo mnogim čudesima: od kojih je prvi upravljao Crkvom u Arrasu, a drugi pak u Maastrichtu.” Budući da pak u vrijeme onoga pisca iz Nantue u Maastrichtu nije bilo biskupsko sjedište, davno preneseno u Liège, dodao je Utrecht, biskupski grad, u kasnijim vremenima vrlo glasovit, koji je doduše bio, dok je živio sv. Amand, metropola Frizijaca, ali koji je još zazirao od kršćanske vjere.

141 Godinu smrti i pokopa sv. Amanda kod stanovnika Nantue određuje iz Martirologija iz Nantue isti taj Guichenon. Ali koliko je on tada morao imati godina ako je u poodmakloj dobi osnovao onaj samostan koji je najmanje osamdeset godina prije njegove smrti posvetio Grgur Veliki prije papinstva? Također u Oporuci sv. Amanda (jer i nju spominje), jesu li se potpisali pozvani iz Belgije n sv. Reolus, nadbiskup reimski, umjesto lionskoga? I biskupi sv. Mumolen iz Noyona i sv. Vindician iz Cambraija, umjesto srodnika, biskupa Belleyja, Mâcona ili Ženeve? I opati sv. Bertin iz Saint-Bertina, i dva gentska opata, Aldebert iz samostana sv. Bava i Ivan iz samostana sv. Petra na Blandiniumu, umjesto opata tih područja? Jesu li tada ti biskupi ondje posvetili hram u Elnoneu, za koji smo rekli da je učinjen kod Belgijanaca u Elnoneu? Je li tijelo istoga Sveca ondje također preneseno godine 1666. i podignuto godine 1666.? Ili, da ostalo izostavimo, je li to isto sveto tijelo odatle preneseno u Tournai, Gent i po drugim mjestima Flandrije i staroga Brabanta godine 1666.? Svakako su ime Elnonense, pripisano Nantuacu, stari bili nepoznati. Tako kralj Pipin u povlastici danoj istomu samostanu šeste godine kraljevanja naziva Siagrija opatom samostana Nantuaci. Ludovik Pobožni u uredbi o samostanima koji Kralju duguju vojnu službu, darove ili same molitve, smješta samostan Nantuadis u drugi razred onih koji daju darove bez vojne službe. Car Lotar u spomenutoj ispravi nazvao je redovnike samostana u Nantui. Albitije i Odda, grofovi ženevski, u desetom stoljeću daju različite darove presvetomu samostanu sv. Petra Nantoadis. Papa Paskal II. godine 1666. među ostalim samostanima podređenima klinijevcima svodi Nantuacum na Priorat. Papa Eugen III. godine 1666. Bulom upućenom Prioru samostana u Nantui potvrđuje povlastice. Sve to iznosi Guichenon u Dokazima: ali u njima nigdje nema imena Elnonea ni čak Amanda; tako da je očito da su potomci iskovali svu onu bajku iz same riječi Nanto. Nalazi se kod istoga Guichenona natpis na grobu Karla Ćelavoga, kralja Franaka i cara, pokopanoga u samostanu u Nantui u vrijeme Helmedija, sedmog opata. Kako se to dogodilo, ovako se pripovijeda u Bertinskim franačkim analima: Karlo, koji je umro u najneuglednijoj kolibici n 7. listopada, otvorivši ga oni koji su bili s njim, uklonivši utrobu i ulivši vino i mirise, koliko su mogli, i položivši ga u kovčežić, počeli su nositi prema samostanu sv. Dionizija, gdje je zatražio da bude pokopan. Budući da ga zbog smrada nisu mogli nositi, stavili su ga u bačvu iznutra i izvana premazanu smolom, koju su omotali kožama: što nije nimalo pomoglo da se ukloni smrad. Stoga, jedva stigavši do neke ćelije redovnika lionske biskupije, koja se zove Nantoadis, predali su zemlji ono tijelo zajedno sa samom bačvom.

142 Izdana je u Bibliotheca Cluniacensi u stupcu 313. isprava kralja Lotara o samostanu sv. Amanda podređenome Klinijskoj opatiji u vrijeme opata sv. Majola: za koji je samostan Guichenon, smatrajući da je to Nantua, tu istu ispravu, koju je naš Pierre François Chifflet prepisao iz Klinijskoga arhiva i njemu dostavio, objavio u Dokazima, str. 216., a koju ovdje donosimo. „U ime svete i nedjeljive Trojice. Lotar, Božjom milošću kralj. Održavamo običaje naših prethodnika kraljeva ako prijateljski uslišimo svoje vjerne u prikladnim molbama. Stoga želimo da bude poznato duhovima sve svete Božje Crkve i svih naših vjernih, kako sadašnjih tako i budućega vremena: budući da je moja Gospođa majka, najslavnija kraljica Gerberga, uz pristanak svojih i naših vjernih, pristupila vedrini naše nazočnosti, moleći majčinskim nalozima: da samostan koji se nalazi u grofoviji Varesino, posvećen u čast sv. Amanda, zato što je bez upravitelja, čak kao u nenaseljivim mjestima, podredimo samostanu u Clunyju i njegovim upraviteljima, sa svime što mu pripada, kako u selima tako i u svim posjedima, s kmetovima oba spola, livadama, vinogradima, šumama, vodama i vodotocima, i izlazima i ulazima. Pristajući na to,

A pristajući na ono što je bilo pravedno, molbe u ovom nalogu kao i u drugima smo prihvatili i spomenuti smo samostan sv. Amanda sa svom cjelovitošću, kao što je već rečeno, podređujući ga već rečenomu samostanu u Clunyju dopustili u tom stanju da, ukoliko im Bog pruži pomoć, kada ga urede, učine mjesto nastanjivim koliko budu mogli, kako bi se svemogući Bog ondje neprestano slavio sa Svecima, i da moja Gospođa majka, najslavnija sa mnom, koja je to odredila, bude nagrađena nagradom vječne sreće, po Kristovu daru. I da se to čvršće vjeruje i postojanije posjeduje, vlastitom smo rukom odozdo potvrdili i zapovjedili da se označi prstenom naše vlasti. Znak Gospodina i najslavnijega kralja Lotara. Gebo, ponizni kvestor, umjesto nadbiskupa Artolda, vrhovnoga kancelara, prepoznao je. Dano 23. studenoga, dok je vladao najslavniji kralj Lotar, pete godine, III. Indikcije. Učinjeno u palači u Dijonu sretno, Amen.” Toliko ondje. Lotar je godine Kristove 954., od Artolda, nadbiskupa reimskoga, dan poslije studenih Ida pomazan za kralja: stoga, ako se sljedeća cijela godina pripiše prvoj godini kraljevanja, peta će godina pasti u godinu Kristovu 959., kada se III. Indikcija počela brojiti od listopada. Godinu kraljevanja izostavio je Guichenon, smatrajući možda da se ona slabije slaže s III. Indikcijom.

C

143 Ali veća je poteškoća kod istoga da se dokaže kojim je razlogom vođen kad piše da se spomenuto mjesto, nazvano samostan sv. Amanda, ne razlikuje od Nantuacuma, koji se ipak u ispravi cara Lotara naziva posvećenim od bl. pape Grgura u čast bl. Petra, prvaka apostola; štoviše, u darovnici Albitija i Odde učinjenoj oko vremena Ludovika Prekomorskoga, po čijemu je ocu rođen kralj Lotar, naziva se presvetim samostanom sv. Petra Nantoadis, a poslije samostanom sv. Petra, kojemu je tada bio na čelu opat Alran, prije biskup Mâcona. Nije ni lako shvatiti kako je ubrzo taj samostan mogao biti bez upravitelja i kao u nenaseljivim mjestima, kao što je rečeno za samostan sv. Amanda, kad su istima za sama svjetla, žrtve i psalmodiju spomenuti ženevski grofovi darovali prihode više sela ili župa, među njima pet crkava. Osim toga, da se Nantuacum ubrajao među glasovitije samostane, zaključujemo iz jedanaest priorata njemu neposredno podređenih, koji se nabrajaju u Catalogus Abbatiarum Prioratuum et Decanatuum mediate et immediate monasterio Cluniacensi subditorum. Kada su pak stanovnici Nantue prihvatili tu klinijevsku obnovu, nije utvrđeno. U gore naznačenoj Buli pape Paskala n stavlja se Nantuacum iza samostana S. Martini de Campis, a između su uvršteni Silviniacum, Virgenum i Ginniacum. Da je pak samostan S. Martini de Campis osnovao Henrik I., kralj Franaka, godine Kristove 1060., uči sama isprava o osnutku zajedno s ostalom poviješću toga samostana koju je izdao Martin Marrier. Nekoliko zatim proteklih godina sv. Hugo, klinijevski opat, prenio je u crkvu u Nantui tijelo sv. Maksima, uz sudjelovanje Oda, biskupa Ostije, tada poslanoga u Galije od pape Grgura VII., koji je upravljao Crkvom od godine 1073. do 1086. Spomen na Oda nalazi se u starom natpisu postavljenom godine 1085. kod Ughellija u Italia sacra. Nakon obnove koju je uveo sv. Hugo, prvi je prior ondje bio Franjo, za kojega se kod Guichenona prenosi da je godine 1199. sklopio neku zamjenu dobara sa ženevskim grofom Amadejem. Iste je godine izabran papa Paskal II., koji je, odreknuvši se imena opata, htio da se svi oni koji su na čelu samostana podređenih Clunyju nazivaju priorima. Napokon, u spomenutom Klinijevskom katalogu o Nantui se nalazi ovo: „Priorat Nantuaci u lionskoj biskupiji, gdje treba biti dvadeset i pet redovnika, i ondje se trebaju slaviti tri svečane mise, i treba se davati milostinja triput u svakom tjednu svima koji dolaze, i trebaju se davati trinaest prebendi trinaestorici siromaha, na blagdan bl. Marije Magdalene i sv. Petra, naime Zaštitnika.”

144 Naposljetku, čak i kad bi se sve slagalo s vremenima kralja Lotara, i kad bi ime sv. Amanda bilo vlastito rečenomu samostanu Nantuacumu, odakle je tom Kralju bilo pravo da određuje o onomu samostanu smještenomu izvan njegova kraljevstva? Bili su u to vrijeme Bressia i Bugey podložni Konradu, kralju Burgundije, Alemanije i Provanse, kojemu je sestra kralja Lotara, udana za njega, u miraz donijela grad i područje Lyona. Bio je taj Konrad sin Rudolfa II., unuk Rudolfa n također kraljeva Burgundije. O njima govore Du Chesne, knj. 2 Historia Regum et Ducum Burgundiæ, pogl. 22, 23 i 24, i Guichenon, 1. dio Historia Bressiæ et Beugesiæ, pogl. 9. Možda je tu prevario pisac iz Nantue, prilagodivši Lotarovu ispravu i svomu samostanu.

143 Zašto se pak u katalogu samostana podređenih Klinijskoj opatiji ne čita nijedan samostan sv. Amanda, ne javlja se ništa sigurno što bismo odgovorili. Možda je poslije bio uništen ili je dobio drugo ime. Što ako, unatoč prosvjedima redovnika, nije prihvatio klinijevsku obnovu ili se poslije vratio prijašnjem ustrojstvu? Dosad također nismo pouzdano utvrdili smještaj grofovije Trahesini ili Varesini.

§ XXII. Je li biskupiju Castulonu upravljao sv. Amand?

Tolika je bila glasovitost kreposti sv. Amanda po gotovo cijeloj Europi da su nakon nekoliko stoljeća mnogi poželjeli da je on njima nekoć bio biskup ili opat. Zbog toga Hispaneljani pokreću novo pitanje, koje smo mi prikladnije sačuvali za ovo mjesto, budući da je kod drugih pisaca ostalo netaknuto, i da ga treba riješiti iz gore rečenoga, ponajviše kronološkim razlogom. Temelj se postavlja u Kronici Julijana Petra, arhiprezbitera sv. Juste, u kojoj se ovo čita uz godinu 660., br. 336: „Sv. Amand, biskup Castulone u Hispaniji, u to vrijeme cvate, kojemu pisma šalje sv. papa Martin. Saziva se po Amandovu poticaju sabor protiv monotelita godine Gospodnje 101., pogrešno.” Godinu 1031. čita Tamayo de Salazar, o kojemu ćemo uskoro govoriti. Ali nastavlja Julijan u br. 337: „Cvao je sv. Ildefonz, toledski biskup, koji se prvoga dana prosinca godine 1031. prima na Toledsku stolicu umjesto sv. Eugenija III., koji je umro i prenesen među Višnje trinaestoga dana studenoga. Ali Ildefonza Toledskoga nasljeđuje Just u upravljanju samostanom sv. Kozme i Damjana. Sveti pak Ildefonz sedam dana prije studenih Ida ove godine saziva sabor u Toledu protiv nekih krivovjeraca koji pogrešno misle o djevičanstvu Bl. Marije, da je, proširivši djevičanske zatvore, kao ostale žene, rodila bez nekoga novog čuda. Godine Gospodnje 1031XI”, kako nastavlja u br. 338, „pobija galske krivovjerce Teudija i Heladija, koji govore o načinu porođaja blažene Djevice Marije, u objavljenim knjigama koje je posvetio redovnicama samostana Deliviensis (drugdje Deibiensis) smještenoga u toledskom kraju. Saziva sabor mnogih biskupa, među kojima je bio jedan sv. Amand, prvi biskup Maastrichta, a zatim pak Castulone u Hispaniji, učen i svet muž.”

147 Tako Kronika Julijana: čijim je autoritetom potaknut Juan Tamayo de Salazar upisao sv. Amanda u Hispanski martirologij ovim riječima: „Kod žitelja Castulone u Hispaniji, sv. Amanda, najprije biskupa Maastrichta, poslije Castulone, koji je, prošavši pokrajine Italije, Galije i Germanije, otišao u Hispaniju, dragoga Ildefonzu, biskupu Toledske stolice, po čijim je poticajima blaženi toledski Biskup sazvao sabor protiv

A monotelita, na kojem je sudjelovao Amand, a poslije se vratio u domovinu i počinuo slavnim svršetkom.” Zatim pridodaje Djela sabrana od različitih pisaca, u kojima, pošto je ispripovjedio da je on napustio biskupiju u Maastrichtu, dodaje ovo: „Raskinušavši dakle okove biskupskoga bremena, da bi posvuda ispunio volju Pape, pohodio je svoje Akvitance, na njihov zahtjev. Ondje, spoznavši u kolike se zablude upliće narod koji se danas naziva Vakcejskim, živeći s ove i s one strane Pireneja, sažalivši se nad njihovom propašću, silazeći onim žarom vjere kojim je plamtio među narode tih ljudi, počinje im propovijedati da ih istrgne iz sramotna ropstva idolima: napokon je stigao među narod Castulone, gdje čineći čudesa, sjemenom evanđeoske riječi donio je Kristu neizmjeran rod. Otuda, postavši biskup Castulone, obišao je svu hispansku Gaskonju. Ali čuvši glas da krivovjerci Teudije i Heladije, ušavši iz Galije u Hispanije, odlučuju razliti otrov svoje zablude u nježnu nutrinu vjernika, pismima se obraća bl. Ildefonzu, toledskom Biskupu, da sazvavši sinodu oštro zasja mač crkvene osvete protiv krivovjeraca. Ildefonz, kojega je bio opomenuo i Genezije, biskup Clermont-Ferranda, smjesta je B sazvao sabor u Toledu, na kojem je također sudjelovao Amand, na kojem je, pošto su osuđeni galskî i drugi krivovjerci na temelju odredaba Lateranskoga sabora, kojih je Amand bio apostolski izvršitelj, lako utišana ona burna pobuna krivovjeraca. Pošto je to izvršio u Hispaniji, vrativši se u Galiju, darežljivošću kralja Hilderika osnovao je u Elnoneu glasovit samostan, i pošto ga je učvrstio redovničkim ustanovama i primjerom života i posvetio njegovu baziliku, uzletio je na nebo k kruni zasluženoj tolikim naporima, oko devedesete godine života, 8. veljače godine Gospodnje 671.”

148 Dotle Tamayo de Salazar, koji, posve siguran u biskupstvo sv. Amanda kod žitelja Castulone od godine 650. do 1666. i u njegov tadašnji dolazak na Toledski sabor, pomno istražuje ono castulonsko Sjedište; i određuje trostruku Castulonu ili Castulon, jednu u Kataloniji u podnožju Pireneja, drugu u Navari, a treću u Betici, koja se danas pokorava Biskupiji u Jaénu. Zato je nedavno biskup kardinal de Moscoso y Sandoval, tada biskup Jaéna, zatim nadbiskup Toleda, zapovjedio da svi klerici te biskupije, kako svjetovni tako i redovnički, koji su obvezni čitati Božanski časoslov,

C mole ono o sv. Amandu, ispovjedaocu i biskupu, dvostrukim obredom, 6. veljače: pismom izdanom u srpnju godine 640., kad je nekoliko godina prije Francisco de Rus Puerta izdao crkvenu povijest kraljevstva i biskupije u Jaénu i u njoj u 7. stoljeću, pogl. 2. napisao da je sv. Amand ondje bio biskup Castulone. Ali suprotstavit će Tamayo de Salazar ovu tvrdnju kardinala Baronija u Bilješkama uz 10. prosinca: „Časte se posvuda sveti mučenici (isto treba reći i za druge), kojih je Bog sve u svemu i bogat prema svima koji ih zazivaju.” Zatim odbacuje tu betičku Castulonu, koju na hispanskom zovu Cazlona, zato što se Marko, biskup Castulone, potpisao na X. Toledskom saboru, održanom godine Kristove 656., hispanske ere 694.: dok je već prije sv. Amand bio biskup Castulone.

149 Ali zašto ne bi radije taj Marko bio biskup Castulone u Kataloniji nego u Betici, kad želi da se grad Katalonije nekoć zvao Castulon? Drugo, zašto ne bi bio dvostrukoga imena i nazvan Marko Amand? Tako Lorenzo Ramírez de Prado u Bilješkama uz Liutprandovu kroniku, u kojoj se uz godinu hispanske ere 687., Kristove 649., prenosi u br. 83 da je tada održana Seviljska sinoda protiv monotelita, gdje ovako dodaje: „Da se to bolje razumije, treba primijetiti da sveti prvosvećenik, papa Martin, pismom upućenim M. Amandu, biskupu Castulone (u pučkom govoru Castellón de la D Plana) u kraljevstvu Kataloniji, javlja pronalazak knjiga koje je zatražio Tajo, ali da nije čekao da se napišu Moralia... O predmetu ovoga Sabora ovako piše spomenutomu biskupu sv. Martin... Marko Amand, primivši pisma od sv. pape Martina, šalje se kraljevima da narede Eugeniju da sazove sinodu u Toledu. To je protiv monotelita, da vidimo kolika je pobožnost hispanskih kraljeva prema svetoj Rimskoj stolici i poslušnost biskupa, koji, održavši sinodu u Toledu, gdje je časno prihvaćena Lateranska sinoda, i odričući se i gnušajući se krivovjerja monotelita, šalju u Rim tu sinodu s biskupima Tajom i M. Amandom.” I čudno je kako je ta sinoda propala, premda joj kod Onufrija, Rodriga i Julijana Toledskoga nalazimo jasne i izričite tragove. Toliko Ramírez de Prado o dvostrukom imenu Marko Amand, umetnuvši dio pisma poslanoga od sv. pape Martina sv. Amandu, biskupu Maastrichta: i izostavivši prvi dio koji pripada Maastrichtskoj stolici, počinje od ovih riječi: „Vjerujemo pak da je do vas došlo kako je od uzdrmavanja prave vjere i gaženja Katoličke Crkve prije otprilike dvadeset i četiri (drugi kažu dvadeset i pet) godine od Sergija, E lažnoga carigradskoga biskupa, koji je za pomoćnika imao cara Heraklija, niknulo prokleto i gnusno krivovjerje.” Od tih riječi niže u Životu sv. Amanda po opatu Filipu počinjemo broj 48. Izostavljaju se neke stvari u br. 49 umetnute o franačkome kralju Sigibertu; a ispred se stavljaju sljedeće, koje se u br. 50 navode o darovanim moćima Svetaca i prepisivanju kodeksa. Postoji li igdje ikakav kodeks Sabora u kojem se to iznosi zasebno? Zašto se ne navodi ako postoji? Ako ne postoji, odakle se to na ovaj način gura na svjetlo? Kod Onufrija Panvinija, kojega on navodi, te se riječi, Seviljska sinoda protiv monotelita iz Liutpranda, ponavljaju uz godinu Kristovu 650. Ali Rodrigo Toledski u knj. 2 Historia, pogl. 22. tvrdi da je na Toledskom saboru pod metropolitom Eugenijem predano otajstvo presvetoga Trojstva bez ikakva spomena sv. Amanda, biskupa Castulone: po čijem se poticaju piše u Julijanovu kroniku da je održana ta sinoda.

150 Uz ove pretpostavke, smatramo da, ako je u to vrijeme u Hispanijama postojao neki sv. Amand, biskup Castulone, nužno treba ustanoviti drugoga od sv. Amanda, tada biskupa Maastrichta, kojemu je sv. papa Martin poslao glasovito pismo, do sada tiskano na kraju Lateranske sinode održane godine 1669. Ovaj je, ostavivši Maastrichtsku stolicu, kao što je dokazano u § 12., krenuo u Rim, ne s nekim hispanskim Tajom, nego uzevši sa sobom drugove Nikazija iz Elnonea i sv. Huberta, opata iz Méricourta. Zatim se iz Rima nije vratio u Hispaniju, nego u Belgiju godine 1651., primivši pomoćnike sv. Landoalda, arhiprezbitera, Amancija, đakona, Vincianu i Adeltrudu, djevice, i druge muškarce i žene, njih sedam. I ubrzo je zaredio sv. Bava za klerika, i godine 1660. zatvorio ga u ćeliju, te ga, kad je sveto umro godine 1656., pokopao: pošto je sv. Adalbald ubijen godine 1651., nagovorio je sv. Riktrudu na uzdržljivost i redovnički život: propovijedanjem božanske riječi, dok je s bl. Aubertom posvećivao molitvenu kapelu sv. Gizlena, uveo je sv. Vincentija Madelgara u samostanski život. Zatim je oko godine 1660. u Antwerpenu posvetio crkvu koju je sam sagradio i osnovao različite samostane u Belgiji, propovijedao je Kaloanima uz Šeldu, čiji je gradić Chavelaus kod Baudemunda, uzalud su neki sanjali Castulon ili Cazlonu smještenu u Betici. Napokon, kad je kod žitelja Genta 1. studenoga godine 1664. umro sv. Florbert, Amand je postavio za opate samostana sv. Bava Aldeberta, a samostana sv. Petra na Blandiniumu Ivana. Sve se to potvrđuje gore u § XII.

A

131 Nakon tih vremena, kao što naznačujemo u § XIV., pošao je poučiti Gaskonjce prema pirenejskim klancima. Ali dok su oni ostajali u sljepoći, vrativši se u bližu Franačku, sagradio je samostane, jedan, koliko nagađamo po pretpostavci, u burbonskom kraju, a drugi, Nanto, jasno naznačen kod Rutena, naroda posve susjednoga Arvernima, čiji je biskup sv. Genezije, kako prenosi Liutprand u Adversaria, br. 220., opomenuo sv. Ildefonza godine 585. pismima o Jovinijanovu krivovjerju koje su potaknuli neki koji su govorili da je blažena Djevica pri porodu ostala oskvrnjena itd; o sv. Geneziju govorit ćemo u lipnju. Mogao je sv. Amand ili udruženim nastojanjem sa sv. Genezijem, ili potaknut vlastitom pobudom i revnošću, napisati sv. Ildefonzu, i tako dati povod da se pomiješaju djela ovoga i drugoga Amanda, biskupa Castulone, kao što smo rekli da je gore učinjeno sa sv. Amandom, biskupom Bordeauxa, sv. Amancijem, biskupom Rodeza, sv. Alanom ili Elanom, biskupom, zaštitnikom Crkve u Vabresu, sv. Amandom, biskupom Strasbourga, i sv. Amandom, biskupom Wormsa; premda su neki od njih bili udaljeni nekoliko stoljeća od sv. Amanda Maastrichtskoga.

132 Antonio Vicente Domènec u knjizi o Svecima Katalonije uz šesti dan veljače prenosi da se svete moći sv. Amanda, biskupa i ispovjedaoca, s velikim štovanjem čuvaju u crkvi sv. Eulalije u gradu Perpignanu u biskupiji Elne: što Tamayo de Salazar pokušava objasniti time da je ne baš malen dio odatle prenesen iz Belgije. Ali kao što su se relikvije drugih koji su se zvali Amand čuvale kod žitelja Strasbourga i Wormsa, premda se ondje moli crkveni časoslov o sv. Amandu, biskupu Maastrichta; tako smatramo da se relikvije drugoga Amanda čuvaju u Kataloniji, gdje se prenosi da je sv. Amand bio biskup Castulone. Spominje Amanda, biskupa Castulone, naš Francisco Portocarrero u pogl. 14. Vita S. Ildefonsi, čije Sjedište u Betici smješta u mjesto već nazvano Cazlona. autor Baudemund, njegov učenik, opat samostana sv. Petra na Blandiniumu,

Iz jedanaest rukopisnih kodeksa i Surija.

Proslov autora.

Dok se spremam pisati život bl. Amanda, zazivam njegova prebivatelja, Duha Svetoga: da onaj koji se udostojao podijeliti mu kreposti, meni također podari govor da ih ispripovjedim: kako bih i vašoj ljubavi iskazao dužnu službu podložnosti i da se ne sakrije onaj koga na sve načine treba nasljedovati. Jer iakob za tako veliku stvar nisam dorastao darovitošću i pritišće me teret ispraznosti ili lijenosti, ipak podižem nadu prema onomu koji je rekao:c Otvori usta svoja i ja ću ih napuniti: a ponajviše oslanjajući se na vašed zagovore, da ono što ne mogu postići svojim zaslugama, dok vaša blaženost moli za mene, mogu započeti tako teško i mučno djelo, koje dosad nisam razmotrio, uz pomoć višnje milosti. Najprije naime želim da znate da ja niukoliko ne mogu dosegnuti sve kreposti koje je po njemu Gospodin udostojao učiniti. I premda do svih njegovih ne mogu doprijeti, ipak, ukoliko mi Gospodin ulije snage, pokušat ću ukratko i sažeto, i da tako kažem, kratko započeti malo toga iz mnoštva. Jer nedostojno je da se itko usudi šutjeti o tako velikom mužu, dok je pobožni Upravljač stvari na polju crkvene obrade postavio takva obrađivača, po kojemu bi, dok pomnim djelovanjem vjere motikome obrađuje njegovo polje, Kristova žetva izrasla na urod od stostrukoga broja. Jer su dovoljno brižna prema ljudskom rodu sredstva koja će providjeti neizmjerna Božanstvenost, dok se udostojala poslati takvoga na prosvjetljenje zavičaja, po savjetu milosrđa. I iako se nije htio nadaleko i naširoko razglasiti po tračerskim naklonostima, ipak, kako kaže sama istina, grad koji leži na gorif nije se mogao sakriti. I ono što mi neka bude dopušteno priznati uz dužno poštovanje prema svim Svecima, ni po čemu ne zaostaje u zaslugama za onima kojih smo spoznali kreposti. Stoga, da opširno izlaganje ne bi izazvalo nelagodu i, kako obično biva, stvorilo zasićenje onomu koji čita, nastojat ću, prezrevši sram, predati pamćenju život sv. Amanda, kako je živio od djetinjstva do zrele dobi, ili kako je postupao prije biskupstva ili u biskupstvu, ili kakav je bio oko blaženoga svršetka, ili kako je čuvao čvrstinu duha i odluku, premda prostim i pučkim govorom, ipak radi primjera ili nasljedovanjag.

a Tim se uvodom služi sv. Jeronim u Vita S. Hilarionis, 21. listopada, i drugi po njegovu uzoru.
b U rukopisima tanti sim impar ingenii., c U pučkom čitanju, dilata os., d U rukopisu Lv. iense. fultus., e Kod Surija, colentem., f U čitanju, pučkom abscondi., g U mnogim se rukopisima pridodaju poglavlja o krepostima biskupa sv. Amanda, koja, kao dodana od kasnijih, zanemarujemo, jer ćemo Djela rasporediti po svome običaju. Ali njih, ako ih tko slučajno zatraži, ovdje prilažemo.

1 O početku njegova obraćenja.,

2 O zmiji koja je njegovim molitvama protjerana s otoka Ogije.,

3 O odgovoru ocu, koji ga je ponovno prisiljavao da uzme svjetovno odijelo.,

4 O njegovu dolasku k grobu sv. Martina i o časti kleričkog reda.,

5 O tome da je u gradu Bourgesu zatražio sv. Austregisila i o njegovu načinu života.,

6 O njegovu uzdržavanju i kako je pošao u Rim.,

7 O tome da je, dok je sjedio u zanosu duha, s njim razgovarao sveti Petar.,

8 O njegovu povratku u Galije i o preuzetom biskupstvu.,

9 O kupljenim dječacima i njihovu poučavanju.,

10 O njegovu povratku iz Rima i o dječaku istrgnutom od đavla na mjestu Centumcellense.,

11 O oluji podignutoj na pučini i smirenoj njegovom molitvom.,

12 O tome da je, sjedeći u lađi, s njim razgovarao sveti Petar.,

13 O kraju kojemu je ime Gent, oslobođenomu od zablude.,

14 O uskrišenomu mrtvacu.,

15 O srušenim hramovima i obraćenim te krštenim Poganima.,

16 O tome da je radi propovijedanja otišao k Slavenima.,

17 O tome da je kralj Dagobert zamolio svetoga Božjeg muža da njegova sina primi sa svetoga zdenca i odgoji ga.,

18 O tome da je preuzeo upravljanje Crkvom u Maastrichtu.,

19 O pronađenu otoku i njegovu vojevanju na njemu i o prezirateljima Božje riječi.,

20 O tome da je, dok je opominjao narod Gaskonjaca na Božju riječ, bio od njih odbijen, i o lakrdijašu kojega je obuzeo đavao.,

21 O slijepcu prosvijetljenomu vodom u kojoj je muž Božji oprao ruke.,

22 O njegovu povratku u krajeve Franaka s redovnicima i o sagrađenu samostanu.,

23 O njegovu pohodu kralju Hilderiku i ishođenu gradskom naselju i o Mummulu, kako ga je htio ubiti.,

24 O slijepoj ženi prosvijetljenoj u kraju Beauvaisa i srušenu hramu.,

25 O redovniku zbog neposluha uzetomu od uzetosti i njegovom molitvom izliječenu.,

26 O njegovoj smrti ili pokopu i o ostalim krepostima.

Život sv. Amanda, u zavičaju, na otoku Ogiji i u Bourgesu.

Amand je dakle, najsvetiji i najpobožniji, a u krajevima Akvitanije nedaleko od obale oceanskoga mora od kršćanskih i glasovitih roditeljab rođen kao dječak. Otac mu se zvaoc Seren, a majka Amancija. Ali kad je već, prelazeći mladenaštvo, stupao u muževnu snagu i u neizmjernim žudnjama plamtio ljubavlju prema Kristu, ostavivši domovinu i roditelje, zaplovivši sretnim plovnim putem premad otoku Ogiji, koji je od obale oceanskoga mora udaljene četrdeset milja, napokon je zatražio luku samostana i ondje je od duhovne Braće primljen s velikom radošću: i jer je od djetinjstva učio sveta pisma, time zapaljen većom žudnjom, svakodnevno je sve više rastao u Božjim stvarima.

3 Jednoga je dana pak, dok mu je od Braće bilo zapovjeđeno da zbog poslušnosti prošeta otokom, iznenada mu ide u susret zmija čudesne veličine, kako je isti muž Božji običavao pripovijedati, tako golema i strašna kakva ni poslije ni prije nije viđena na tome istom otoku. Vidjevši to, prestrašen dječak, kako je to dopuštala sama dob, nije znao što da učini. Tada je, iznenada pogledan višnjom milošću, pribjegao pomoći molitava. I odmah prostrt na tlo, pošto se neko vrijeme posvetio molitvi, postavio je znak Križa protiv goleme zmije i moćnom silom riječi zapovijeda da se što brže vrati u skrovišta. Ona, poslušna riječi i bježeći pred znakom muža Božjega,

A bježeći i brzim trkom vraćajući se u skrovišta, na tome istom otoku više se nigdje nije pojavila. I tako je taj isti otok po molitvi blaženoga muža Amanda svemogući Bog oslobodio od prijeteće pogibelji. Taj početak njegovih znakova prenesen je do nas dok je letio glas mnogih.

4 Zatim,f dok je još bio u dječačkoj dobi, počeo ga je otac vrebati laskavim riječima da što prije iziđe iz samostana i ponovno uzme svjetovno odijelo. I dok je tim i ovakvim nagovaranjima pokušavao preokrenuti njegov duh, zaklinjući ga da će, ako brže ne pristane da iziđe iz samostana, već biti lišen očinske baštine, prenosi se da je odgovorio: Ništa mi se, Oče, ne čini tako vlastitim kao da preuzmem Kristovu službu, koji je dio moj i baština moja. Od očinskih naime dobara ne želim steći ništa: samo mi dopusti da vojujem za Krista.

5 I tako ostajući u toj istoj žudnji, ostavivšig zavičaj i roditelje, uputio se u Tours k grobu najsvetijega Martina. I ondje prostrt, i izlivši u molitvi vrlo obilno suze, zatražio je iz sveg srčanog žara da sveti muž svojom molitvom kod Boga zasluži ishoditi da mu Gospodin nikada ne dopusti da se vrati u svoj zavičaj, nego da sav tijek svoga života provede u hodočašću. I kad je ustao od molitve, odmah je odrezao kosu sa svoje glave, i stekavši čast kleričkoga reda, nadmašivao je svaku milost u Kleru.

6 Nakon toga pak, primivši blagoslov od opata toga mjesta i od Braće, uputio se u grad Bourges k svetomuh i Austregisilu, koji se tada smatrao veličanstvenim i znamenitim u Božjim stvarima. I kad ga je on, zajedno sa svojim arhiđakonom, naime najsvetijim k Sulpicijem, koji se poslije proslavio kao biskup, najblaže primio, iskazavši mu svaku čovječnost, dali su da se sagradi ćelica uz crkvu u gornjem zidu grada, u kojoj je ćelici mnogo dana zbog ljubavi prema vječnom životu, pokriven kostrijetju i pepelom, iscrpljen postovima i glađu, zadovoljan samo ječmenim kruhom i vrlo malom količinom vode, svoje tijelo više uzdržavao nego hranio. I tako ondje l vojujući gotovo tri petoljeća, posve se suzdržavao od vina i opojna pića. a U kraju Herbatilicusu prema rijeci Loiri: kako smo gore u § rekli., b Godine 394., 7. svibnja, kako je rečeno., c Serranus kod Guillimanna o biskupima Strasbourga: dok ga naziva grofom Akvitanaca, uzevši ducen. za ulti.: radije se naziva grofom Herbatilicusa., d U rukopisu iubece vallis Orgiam. U rukopisu iz Utrechta Egiam. Buzelin Ogiacam. Tepez Augiam, a bolje rukopis Du Chesnea, Oyem. Leži uz otok Ré ili Sv. Martina nedaleko od La Rochellea., e Na drugom mjestu miljama: toliko je naime udaljena Ogija ili Oyem od vrata Sv. Benedikta., f Te riječi izostavljaju Surije i neki rukopisi., g Naime rodni, očinski ili vlastiti, kako je izrazio Milo i ubrzo se ovdje tumači., h Oko godine Kristove 612., u 18. godini života., i Sv. Austregisil se časti 20. svibnja. O vremenu njegova biskupstva i prethodnika sv. Eustahija i Apolinara raspravljano je u § 10., k Ovo je sv. Sulpicije Pobožni, nasljednik sv. Austregisila, kojega smo Život dali 17. siječnja., l Ili petnaest godina, kako imaju Milo, Akvitanski pisac, Heriger i Filip.

Dva rimska putovanja sv. Amandusa. Biskupsko ređenje. Smirivanje oluje.

Nakon što se to tako zbilo, ponovno rasplamljen nebeskom željom, sinula mu je misao da mora pohitati na pragove najblaženijih apostola Petra i Pavla. Povevši sa sobom samo jednoga pratioca, prolazeći kroz zapuštene i zabačene krajeve, napokon je stigao u Rim. Ondje, nasitivši svoju svetu želju, utiskujući preslatke cjelove na pragove apostola, danju je obilazio mjesta Božjih crkava, a noću se vraćao u crkvu sv. Petra.

8 Jednoga je naime dana, već kad se približavala večer, dok su čuvari prema običaju obavljali svoj nadzor u crkvi, sveti muž Gospodnji Amandus, kad su svi izišli, nakratko zastao u crkvi želeći ondje iz pobožnosti bdjeti cijelu noć. Tada ga je pak jedan od čuvara pronašao, nanio mu prezirne uvrede i izbacio ga izvan crkve. Dok je pak on sjedio u zanosu duha na stubama pred vratima crkve, iznenada mu se ukazao sveti Petar, blago i nježno mu se obraća i opomenuo ga da se mora vratiti u Galiju vršiti propovijedanje. Od toga viđenja sveti muž Amandus, postavši vedriji, primivši apostolov blagoslov i zaštitu, sretno se vratio u Galiju.

9 Dok je u međuvremenu prošlo nekoliko dana, prisiljen od kralja i svećenika, zaređen je za biskupa. Primivši biskupsku čast, počeo je poganima naviještati riječ Gospodnju i u svemu samoga sebe pružati kao uzor dobrih djela. Bio je pak veoma pobožan i ispunjen svakom dobrotom, vedra lica, velikodušan u milostinji, trijezna uma, čista tijela i srednji između bogatih i siromašnih: tako da su ga siromasi gledali kao siromaha, a bogati smatrali sebi nadređenim. Predan bdijenjima i molitvama, oprezan u govoru. Ako bi pak našao kakve zarobljenike ili dječake s one strane mora, otkupljivao ih je davši cijenu, preporađajući ih duhovnom kupelju, naređivao je da se obilno pouče u knjigama te ih je, uz prethodno danu slobodu, razdjeljivao po različitim crkvama. A čuli smo da su mnogi od njih poslije postali biskupi, ili prezbiteri, ili časni opati.

10 Ne smije se propustiti ni ono da je isti muž Božji Amandus, vraćajući se drugi put iz Rima, ukrcavši se na lađu, stigao u mjesto Centumcelle. Jedne je pak noći, dok je sam, kako mu je bio običaj, molio, nečisti duh, uhvativši za ruku jednoga od slugu, vukao prema moru želeći da ondje potone. Ali taj isti dječak, koji je bio vučen, počeo je glasno vikati govoreći: Kriste, pomozi mi: Kriste, pomozi mi. Ubrzo je zli duh istomu dječaku podrugljivo odgovorio: Kakav Krist? Ali dok je dječak, koji je bio vučen, jedva odgovarao, reče sv. Amandus: Reci mu, sine: Krist, sin Boga živoga, raspeti. I odmah je na njegov glas neprijatelj iščeznuo kao dim.

11 Ne zadugo poslije, kad je jednoga dana plovio usred pučine i mornare opominjao riječju Gospodnjom, iznenada im se ukazala riba čudesne veličine. Mornari su pak, bacivši mrežu u pučinu, uhvatili tu istu ribu. Dok su se gostili i uzajamno klicali od radosti, iznenada je nastala nenadana oluja koja je svu njihovu radost pretvorila u žalost. Počeli su pak u pučinu bacati sve što su imali u lađi, kako ono za opskrbu hranom tako i svu pomoć, pa čak i brodsku opremu, i silno se truditi oko posla da bi izišli na kopno: ali nisu mogli baš ništa postići. Lađa je pak, razbijena, nošena valovima amo-tamo. Tako je svima oduzela svaku nadu u život, i odmah su mornari potrčali sluzi Božjemu Amandusu moleći da usrdno zamoli Gospodina kako bi ih po njegovoj molitvi izbavio od neposredne pogibelji. Muž pak Gospodnji Amandus, blago ih utješivši, zapovjedio je da se pouzdaju i vjerno ih opomenuo da imaju pouzdanja u Gospodnje milosrđe. Mornari su pak, silno iscrpljeni naporom, ležali ovdje-ondje u lađi svladani snom. I sam je svetac, sjedeći na krmi lađe, počivao. Tada se njemu nenadano ukazao sveti Petar prolazeći krmom lađe: probudivši ga i blago mu se obrativši, reče: Ne boj se, Amande: nećeš poginuti ni ti ni oni koji su s tobom. Odmah se pak na njegovu riječ stišala oluja i nastala je velika mirnoća. I kad je svanulo, svi koji su bili u lađi s Božjim mužem izišli su na kopno zdravi i nepovrijeđeni. a Oko godine Kristove 627., u 34. godini života., b Otuda iznimno naklonjen sv. Petru, gotovo je sve samostane i hramove koje je podigao posvetio u njegovu čast., c Oko godine 623. Ovomu ređenju

A njemu je posvećen dan 26. listopada., d Tada je, kažu oni navedeni u gornjem § 10, došao i u Gent i srušio žrtvenik Merkurov., e Da se običavaju uzimati Anglosasi očito je iz Acta S. Bathildis Reginæ 26. siječnja, sv. Grgura Velikoga 12. ožujka i drugih., f Rukopis iz Leffea izostavljao je., g Oko godine Kristove 630., h Poznata etruščanska luka koju slavi Plinije Mlađi u lib. 6 epist. 31., i Rukopis iz Saint-Amanda. potopiti., k Surije: koje su pripadale hrani, nego sva ostala pomagala., l Isti: i sve prisiljavao da odbace svaku nadu u život. Stoga su odmah mornari.

Riječ Božja koju je sv. Amandus propovijedao Gencima. Mrtvac uskrišen u Tournaiju.

Otprilike u isto vrijeme, dok je muž Gospodnji Amandus obilazio krajeve ili biskupije zbog brige za duše, čuo je da postoji neko selo uz tok rijeke Šelde, kojemu je ime Gent. Stanovnike toga mjesta đavolska je drevnost sa svih strana tako silno zaplela u svoje zamke da su žitelji te zemlje, ostavivši Boga, štovali drveće i drva kao Boga te se klanjali svetištima ili idolima. Zbog okrutnosti naime toga naroda ili zbog neplodnosti zemlje svi su se svećenici povukli od propovijedanja u tome mjestu, i nitko se nije usuđivao u istome mjestu naviještati riječ Gospodnju. Čuvši to, sveti muž, više sažalivši se nad njihovom zabludom nego bojeći se za pogibelj svoga života, otišao je k biskupu Ahariju, koji je tada predsjedao biskupskoj stolici grada Noyona, i ponizno ga zamolio: da što prije pođe k kralju Dagobertu i po njegovu nalogu primi pisma kako bi se, ako netko ne bi htio dragovoljno preporoditi kupelju krštenja, prisiljen od kralja, oprao svetim krštenjem. Tako je i učinjeno. Primivši naime od kralja vlast i blagoslov od biskupa, muž Gospodnji Amandus neustrašivo se ondje zaputio. Jedva bi tko mogao dostojno ispripovjediti koliko je ondje zbog Kristova imena podnio uvreda i kako je često bio tučen od stanovnika toga mjesta, a također su ga i žene ili seljaci odbijali ne bez uvrede, štoviše, često je bio i bacan u rijeku. Sve je to sveti muž smatrajući ništavnim nije prestajao opominjati riječju Gospodnjom, sjećajući se one izreke svetoga Evanđelja koja kaže: Nitko nema veće ljubavi od ove, nego da tko položi svoj život za svoje prijatelje. I pratioci njegovi, koji su ga pratili bratskom ljubavlju, vrativši se svojim domovima zbog gladi ili neplodnosti mjesta, ostavili su ga ondje samoga. On je pak, ostajući u službi propovijedanja, hranu pribavljao vlastitim rukama. Doista, otkupljujući nebrojene zarobljenike, čistio ih je svetim krštenjem i vjerno ih poticao da ustraju u dobrim djelima.

13 Smatrali smo da je vrijedno truda ovomu spisu priključiti i ono što smo saznali iz pripovijedanja časnoga muža prezbitera, po imenu Bona: koji je svjedočio da je bio nazočan kad se taj događaj zbio. Govorio je naime da je neki grof iz roda Franaka, prezimenom Dotto, okupivši ne baš malo mnoštvo Franaka, u gradu Tournaiju, kako mu je bilo naloženo, zasjeo da izgladi parnice. Tada je odjednom od liktora pred njega doveden neki optuženik za kojega je sve mnoštvo vikalo da je dostojan smrti. Taj je naime lopov već bio okrutno pogođen udarcima i silno izudaran, pa i tijelom napola živ. Kad je spomenuti Dotto odredio da ga moraju pribiti na vješala, došavši muž Gospodnji Amandus, počeo je upornom molitvom moliti da mu se udostoji poštedjeti život. Ali kako je bio okrutan i suroviji od svake zvijeri, ništa nije mogao postići kod njega. Napokon je od slugu ili ovrhovoditelja taj isti lopov pribijen na vješala i ispustio je posljednji dah. Dotto se dakle vratio kući, okružen gomilom puka. Sveti pak muž Gospodnji Amandus brže je potrčao k vješalima i našao čovjeka već mrtva: skinuta s drveta dao ga je prenijeti u sobicu u kojoj je obično u osami molio, a kad su braća izišla iz ćelije, on se sam nad udovima preminuloga toliko dugo nadvio u molitvi, uz obilne suze i molbe Gospodinu, dok se po Božjoj zapovijedi duša nije vratila u tijelo i počela govoriti s Božjim mužem. Kad je pak svanulo jutro, sazvavši braću, zapovjedio je da se donese voda. Dok su oni pomišljali da je namjeravao oprati tijelo za pokop, kako je običaj, ušavši odjednom u ćeliju, ugledali su toga istog čovjeka, kojega su bili ostavili mrtva, kako sjedi zdrav s Božjim mužem i nepovrijeđen razgovara: i silno su se počeli čuditi što vide živim onoga kojega su maločas ostavili mrtvim. Tada je dakle sveti muž Gospodnji Amandus počeo najusrdnije zaklinjati sve nazočne da nikomu nikada ne odaju: ovo naime što se Gospodin udostojao učiniti po njemu, tvrdeći da se to ne smije pripisati njegovoj kreposti, nego milosrđu Gospodnjemu, koji se onima koji se u nj uzdaju udostojava svugdje biti na pomoći. Oprao je dakle cijelo tijelo i ožiljke, vratio meso mesu, tako da od rana koje je prije podnio na njegovu tijelu nije bilo nikakva traga. I tako ga poslavši njegovoj vlastitoj kući, vratio ga je roditeljima nepovrijeđena.

14 A čim se to čudo nadaleko i naširoko razglasilo, odmah su stanovnici toga kraja hitrim trkom dotrčali k njemu i ponizno molili da ih učini kršćanima. Čak su i svetišta, koja su se prije običavali klanjati, rušeći vlastitim rukama, svi jednodušno došli k Božjemu mužu. Jer ondje gdje su se rušila svetišta, muž Gospodnji Amandus, kako iz kraljeve darežljivosti tako i iz priloga pobožnih muževa i pobožnih žena, odmah je gradio samostane ili crkve: i okrepljujući puk hranom svete riječi, svima je srca osvjetljavao nebeskim zapovijedima. a Tako imaju rukopisi iz Saint-Amanda, Genta, Duina, Lindana. a Scalde rukopis iz Crvene doline: posvuda se naziva Šelda, rijeka čuvena, pokvarenim slovima kod Ptolemeja nazvana Tabuda., b O obraćenju Gencana i o tri samostana koja je ondje podigao sv. Amandus bilo je govora u § 3., c O okrutnosti susjednih naroda govori se u Vita S. Eligii u prosincu., d Sv. Aharije, Ajharije, Aharije, kod Yepeza Ikacije, preminuo je, a slavi se 27. studenoga, život povezan s godinom 648., e Noyonskomu sjedištu tada je bila pripojena Tournaijska biskupija, kojoj je podlijegao Gent., f Držao je franačku monarhiju od smrti svoga oca Klotara II., preminulog godine 628., sve do godine 644., g Što mogu kršćanski vladari prema nevjerničkim podanicima, raspravljaju teolozi. Vjerojatno je da je sv. Amandus zatražio samo kraljevska pisma kako bi sebi pribavio ugled kod tih naroda i da bi bili pozvani poslušati propovijedanje Evanđelja te da ga ne bi ometali., h Oko godine Kristove 631., i U rukopisima se kaže Dotro, Docto, Docco; kod Yepeza Ioto; u rukopisima Chronica Episcoporum Trajectentium Otro. U Vita S. Eligii spominje se Arto, grof Tournaija, možda isti., k O različitim samostanima tada započetim da se podignu bilo je gore rečeno.

Putovanje Slavenima. Izgnanstvo sv. Amandusa. Krštenje sv. Sigeberta.

Kad je već sveti muž vidio da se njegovim propovijedanjem neki obraćaju Bogu, zbog toga je još većim žarom plamtio željom da se obrate i drugi. Napokon je čuo da su Slaveni, zavedeni prevelikom zabludom, držani pritisnuti đavolskim zamkama. I uzdajući se da ondje može postići palmu mučeništva, prešavši preko Dunava, obilazeći te iste krajeve, slobodnim je glasom naviještao poganima Kristovo evanđelje. Kad se pak samo nekolicina od njih preporodila u Kristu, vidjevši također da mu plod ne raste dovoljno i da još neće zadobiti mučeništvo koje je uvijek tražio, ponovno se vratio svojim ovcama i skrbeći se za njih, propovijedajući doveo ih je u nebeska kraljevstva.

16 U međuvremenu je kralj Dagobert, više nego što je trebalo odan ljubavi prema ženama i rasplamsan svakom prljavštinom požude, nije se činilo da ima potomstva: ali se ipak utekao Gospodnjoj pomoći i neumorno molio da mu se udostoji dati sina koji

A koji će poslije njega upravljati žezlom njegova kraljevstva. To se po Božjem daru i zbilo. Kad mu je pak javljeno da mu se Gospodin udostojao dati sina, ubrzo ispunjen velikom radošću, počeo je razmišljati komu da preda toga dječaka da ga preporodi svetim krštenjem. I odmah je, pozvavši sluge, oštroumnom namjerom zapovjedio da potraže svetoga Amandusa. Jer je nedavno sam taj biskup, dok je zbog teških zločina, što se nitko od svećenika nije usudio učiniti, ukoravao samoga kralja, po njegovoj zapovijedi, ne bez nepravde, bio prognan iz njegova kraljevstva. On je pak, tražeći udaljenije krajeve, naviještao poganima riječ Božju.

17 Kad su ga sluge napokon pronašle i opomenule da mora ići k kralju, sjećajući se onoga apostolskog propisa da se treba podlagati višim vlastima, napokon je stigao k kralju, koji je tih dana boravio na imanju kojemu je ime Clichy. Ugledavši kralj najblaženijega Amandusa, ispunio se velikom radošću: i prostrvši se pred noge blaženomu mužu, molio je da mu se udostoji udijeliti oproštenje za tako velik zločin koji je protiv njega počinio. Ali on, kako je bio najblaži i iznad svake mjere strpljiv, brže ga je podigao sa zemlje i najmilostivije mu oprostio nedjelo počinjeno protiv njega. Tada reče kralj svetomu Amandusu: Jako se kajem što sam ludovalo postupio protiv tebe. Molim te dakle da ne pamtiš uvredu koju sam ti nanio i da se ne udostojiš odbiti moju molbu koju te najusrdnije molim. Dao mi je Gospodin sina, ne po mojim prethodnim zaslugama, i molim te da ga se udostojiš oprati svetim krštenjem i primiti sebi za duhovnoga sina. To je muž Gospodnji žestoko odbijao, znajući naime da je pisano da se onaj tko vojuje Bogu ne smije uplitati u svjetovne poslove i da miran i povučen ne smije često dolaziti na kraljevske dvore, te je otišao iz kraljeve nazočnosti. Stoga je kralj odmah poslao k njemu ugledna muža Dada, a s njime časnoga muža Eligija, koji su tada boravili na kraljevu dvoru u svjetovnoj odjeći, a za koje se ipak poslije saznalo da su bili izvrsni svećenici i glasoviti po zaslugama, kao i po mnogim znakovima i krepostima. Oni su pak ponizno zamolili Božjega muža da pristane na kraljeve molbe i udostoji se okupati njegova sina u svetomu kupalištu te da pristane da ga što prije odgaja i poučava u Božjemu zakonu, govoreći da će, ako to Božji muž ne odbije, po toj bliskosti imati dopuštenje slobodnije propovijedati u njegovu kraljevstvu ili gdje god izabere, te su tvrdili da po toj milosti mogu pridobiti mnoge narode. Napokon, umoren molbama obojice, obećao je da će to učiniti. Čuvši pak kralj da sveti Amandus ne odbija njegove molbe, odmah je zapovjedio da se donese taj dječak za kojega se tvrdilo da od rođenja nema više od otprilike četrdeset dana. Uzeo je dakle sveti muž dječaka u ruke i blagoslovivši ga, učinio ga katekumenom. Kad po završetku molitve nitko iz okolnoga mnoštva nije odgovorio Amen: Gospodin je otvorio usta dječaku i na čujnost sviju jasnim je glasom odgovorio Amen. I odmah ga preporodivši svetim krštenjem i nadjenuvši mu ime Sigebert, tada je sv. Amandus ispunio velikom radošću kralja i svu njegovu vojsku. a O Slavenima koji nastanjuju Korušku i o pristupu sv. Amandusa k njima bilo je govora gore u § 9 i 10., b O kralju Slavena Samu, 48 i 68, gdje je slavenski kralj Samo ovako odgovorio Sihariju, poslaniku kralja Dagoberta: Ako ste vi sluge Božje, i mi smo psi Božji; dok vi rastržete. I ubrzo je Siharije izbačen iz Samonove nazočnosti., c Izvještava naime Fredegar da je vrlo veliko mnoštvo franačkih trgovaca bilo ubijeno od slavenskih Vinda u Samonovu kraljevstvu. Otuda je poslan Siharije tražeći naknadu štete, i napokon je Dagobert opremio trostruku vojsku Austrazijaca, Alemana i Langobarda u 9. godini svoga kraljevanja, Kristove.

D 036. da se pokolj trgovaca dogodio nekoliko godina ranije, kad je ondje bio i sv. Amandus oko godine Kristove 633., d Odbacivši zakonitu suprugu, uzevši tri kraljice i veoma mnogo priležnica, prema svjedočanstvu Fredegara u pogl. 60., e Hucbald u Vita S. Rictrudis prenosi da ga je zbog toga zločina ukoravao biskup, a ponajviše najsvetiji muž i tvorac čudesa biskup Amandus., f Da je tada otišao u Baskoniju, podložnu Haribertu, bratu Dagobertovu, rekli smo u § 1 br. 4., g Oko godine 634., h Na pariškom području iza Montmartrea: na kojem je kraljevskom imanju Dagobert uzeo za ženu Gomadrudu, prenosi Fredegar u pogl. 83., i Sv. Dado ili Auen, slavi se 24. kolovoza, sv. Eligije 1. prosinca., k Godine Kristove 646., 14. svibnja, na nedjelju pred Prosne dane zaređeni za biskupe., l U Orléansu je kršten sv. Sigebert godine 635. Više toga što je rečeno 1. veljače ne treba ovdje ponavljati., m Aimoin u lib. 4 cap. 20 trideset., n Ovo je čudo prvi prenio ovdje Baudemund: koje su potom prenijeli mnogi pisci. Sličan odgovor djeteta navodimo, koji je iz Beča zapisan gotovo ovim riječima. Godine 1630., 4. veljače, u selu Šurany na području ostrogonskoga nadbiskupa, petosatno dijete Stjepan, kad je župnik blagoslivljao ovim riječima: Stjepane, idi u miru i Gospodin neka je s tobom, Amen; jasno je odgovorilo: Bogu hvala, Bogu hvala. I kad je na divljenje sviju župnik ponavljao onaj svečani blagoslov nakon krštenja, dijete je dodalo treći put, Bogu hvala. Stvar je po carevu nalogu ispitao ostrogonski nadbiskup i, pošto su zakonito saslušani svjedoci, vjerodostojno je odobrena.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine