Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O sv. Amandu biskupu maastrichtskom u Elnonu ili Amandopolu u Belgiji

DE S. AMANDO EPISC. TRAJECTENSI ELNONE SIVE AMANDOPOLI IN BELGICO,

Sadržaj (53)
  1. Prethodni komentar.
  2. § VI. Samostani u starom Brabantu i Hainautu, koje je podigao sv. Amand. Obrađena Kambreška biskupija.
  3. § X. Chronologia stabilita a nativitate S. Amandi usque ad annum Christi 1636.
  4. § XIII. Slavna djela sv. Amanda od godine 651. do 664.
  5. § XV. Vrijeme sastavljanja oporuke sv. Amanda i njegova smrt.
  6. § XVI. Elnonski spis o godini smrti sv. Amanda razmotren.
  7. § XVII. Javno štovanje sv. Amanda u različite dane. Njegove relikvije.
  8. § XVIII. Život sv. Amanda koji su napisali različiti autori.
  9. § XIX. Povesnica prijenosâ i čudesâ sv. Amanda koju su napisali različiti autori.
  10. § XX. Je li samostan Nantua u Bugeyju sagradio sv. Amand?
  11. § XXII. Je li biskupiju Castulonu upravljao sv. Amand?
  12. Proslov autora.
  13. Dva rimska putovanja sv. Amandusa. Biskupsko ređenje. Smirivanje oluje.
  14. Biskupija sv. Amandusa u Maastrichtu. U vjerskom nauku poučeni Kaloani i Baskoni.
  15. Samostani koje je podigao sv. Amandus, učinjena čudesa.
  16. Kažnjena neposlušnost. Smrt sv. Amandusa.
  17. DRUGI ŽIVOTAutor nepoznati Akvitanac,Iz rukopisa Andréa du Chesnea.
  18. Drugi život
  19. Drugi život
  20. Pismo istoga opatu Ivanu.
  21. Prvo rimsko putovanje sv. Amanda. Propovijedana riječ Božja.
  22. Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Poučeni Gakovčani i drugi.
  23. Biskupstvo sv. Amanda u Maastrichtu. Pismo pape sv. Martina.
  24. Ustanova različitih stvari. Čudesa koja je učinio sv. Amand. Podignuti samostani.
  25. Treće rimsko putovanje sv. Amanda. Hvala samostana u Elnonu.
  26. Drugi život u stihovima
  27. Odgovor haiminov istomu.
  28. A uvod u sljedeće djelo.
  29. Liber primus
  30. Pjesnički uvod, od Krista i apostola do sv. Amanda. Njegovo podrijetlo.
  31. Liber tertius
  32. Mrtvac uskrišen po sv. Amandu.
  33. Vjera proširena po sv. Amandu. Posjet Slavenima. Izrečena kazna progonstva.
  34. Povratak sv. Amanda iz progonstva. Krštenje sv. Sigeberta.
  35. Biskupija Maastricht sv. Amanda.
  36. Četvrta knjiga
  37. Kažnjeni sljepoćom i uzetošću, ozdravljaju pomoću sv. Amanda.
  38. Smrt, ukop sv. Amanda. Podizanje tijela. Epilog.
  39. Stihovi wlfaina
  40. O prijenosu tijela sv. Amanda, njegovu ređenju
  41. O uzdignuću tijela sv. Amanda,
  42. Oganj božanskom snagom zapaljen.
  43. A sažetak povijesti
  44. C ulomak kratke kronike samostana u elnonu,
  45. Iz Blandinijskoga rukopisa.
  46. Povijest čudesa sv. Amanda pošto je tijelo preneseno kroz francuku, autor gilbert, redovnik iz elnona,
  47. Prologus auctoris.
  48. Miracula Lauduni, Calnici, Noviomi, et Duaci facta.
  49. HIST. MIRACUL. S. AMANDI, CORPORE PER BRAGBANTUM DELATO, AUCTORE FORTE GUNTERO MONACHIO ELNONENSI, Ex iisdem MSS. Et operibus Philippi ab Eleemosyna.
  50. Prologus auctoris.
  51. Povijest obješene žene
  52. Starinski himan
  53. Drugi himan

§ XV. Vrijeme sastavljanja oporuke sv. Amanda i njegova smrt.

Sveti Amando je crkvu koju je podigao u Elnonu, po svjedočanstvu kroničara kod Buzelina u 2. knjizi djela Annales Flandriæ, uz sjajnu svečanost posvetio u čast svetih apostola Petra i Pavla, sazvavši biskupe u samostanu u Elnonu, nadbiskupa Reola Reimskoga, Mumolena Tournaijskoga i Noyonskoga, Vindiciana Kambrejskoga i Arraskoga, opata Bertina, Aldeberta, Ivana, čijim je potpisima potvrdio svoju oporuku; i to, kako se bilježi u samoj oporuci, u drugoj godini kraljevanja našega gospodina Teoderika, slavnoga kralja, 17. travnja. Budući da je sv. Leodegar nakon Uskrsa godine 680. otišao u Luxeuil i kroz neko vrijeme vršeći pokoru s Ebroinom među redovničkim društvom vladao se tako čvrsto da se činilo da će ondje zauvijek ostati u redovničkom ustrojstvu, prije nego što je Hilderik ubijen u lovu i Teoderik došao do kraljevskoga žezla, smatramo da dan 18. travnja, kada je potpisana oporuka sv. Amanda, treba smjestiti u godinu Kristovu 682., kad je, pošto je uskrsna svečanost obavljena 30. ožujka, crkva mogla biti posvećena u srijedu ili četvrtak, XVI. ili 17. travnja, a zatim, potaknut od njih, sv. Amando sastavio oporuku 18. travnja, u petak nakon II. nedjelje po Uskrsu. Potpisnici potvrđuju našu kronologiju: i najprije biskupi zaređeni, kao što je gore pokazano, Reol Reimski godine 679., Mumolen Noyonski 666., Vindician Kambrejski 676. Zatim su, osim sv. Bertina (koji time što je više od pedeset godina upravljao samostanom Saint-Bertin koji je osnovao, stoji iznad računica obiju strana), tu gentski opati, Aldebert samostana sv. Bava i Ivan blandijski; kad je on preminuo 7. ožujka u XX. godini upravljanja, Kristove 683., treći opat nakon bl. Florberta, po ređenju najsvetijega oca Amanda, postaje Baudemund, muž velike svetosti: za kojega je opata najsvetiji otac Amando pošao putem svega tijela. Isti je Baudemund napisao oporuku sv. Amanda po nalogu istoga muža, tada naime još ne opat. Ovo je iz djela Chronicon Blandiniense, što prisiljava da se smrt sv. Amanda odgodi na najbliži veljaču sljedeće godine. Iste je ili prethodne godine Amando bl. Andriju, pozvanoga iz Barisisa, postavio za opata elnonskima, koji u vrijeme kad je ondje sastavljena oporuka još to nije bio.

C Izvevši ovaj red zbivanja gotovo na pojedine godine, određujemo godinu smrti sv. Amanda 684., kad je u devedesetoj godini života, ulazeći u nebesku slavu, 6. veljače ostavio ovaj smrtni život, otprilike godinu i pol prije nego što je sv. Leodegar ubijen 2. listopada godine 679. Odavde sve do vremena kralja Teoderika, kaže Elnonski pisac, o kojem će se govoriti u sljedećem paragrafu, da je živio bl. Amando, poučavamo se ispravom povelja koje se kod nas dosad čuvaju. U te je dane također majordom Ebroin, nanoseći franačkom kraljevstvu bezbožne nesreće, mučeći bl. Leodegara raznim mukama kazni, učinio Kristovim mučenikom. To ondje, što u najvećoj mjeri potvrđuje našu kronologiju, a otkriva neznanje pisca kad pripisuje godinu Kristovu 661. Isti za umirućega sv. Amanda određuje nedjeljni dan, a opat Filip nedjeljnu noć. Massæus u 4. knjizi djela Chronica subotu. Šute stariji pisci. Godine 682., kad određujemo da je sv. Amando preminuo iz života, u subotu je padao VI. dan veljače prije nedjelje Septuagesime, koja se od subotnje večernje, kad se izostavlja svečani hvalospjev Aleluja, može smatrati započetom: ako je u njezinu noć umro sv. Amando, jedni su rekli da je umro u subotu, drugi u nedjeljnu noć, ili pak uz neko proširenje u nedjelju, osobito ako je tada bio pokopan. Jer dan polaganja mnogi ne razlikuju od dana smrti, kao što smo na drugom mjestu ne jednom napomenuli.

108 Taj nedjeljni dan opažaju neki jer se niže u djelu Historia Translationis, objavljenom iz rukopisa iz Lillea i kod Surija, kaže pod br. 1 da je sv. Aldegunda u nedjeljnu noć u samom času kad je bl. Amando preminuo, u duševnom zanosu vidjela starca, časnoga sijedom glavom kao u labuda, odjevena u svećeničku i sjajnu odjeću, kako u ruci drži štap, kao da prelazi u višnje krajeve. Slično prenosi Filip pod br. 74 i Hukbald, redovnik iz Elnona, u djelu Vita S. Aldegundis pod br. 25, te dodaje da se to potpunije nalazi u djelu Vita B. Gisleni: nagovještavajući naime da onamo radije upućuje pisca nego što je stariji od njega u djelu Vita iste Aldegunde, koje smo na prvom mjestu objavili iz starih rukopisa, gdje se u pogl. 2 čita ovako: U ono je vrijeme ondje u blizini bio biskup bl. Amando, sjajeći mnogim krepostima, koji je vrlo mnoge narode uokolo riječju propovijedanja i zaslugama života doveo do kršćanskoga imena, i mnoga je redovnička općinstva, zborove kanonika i zajednice djevojaka uzdigao do najviših časti. Jer ukazanje je Aldegundi bilo kao da sv. Amando prelazi k Gospodinu i da mnoštvo puka koje je po njemu povjerovalo Kristu slijedi njega, te da i sama Kristova djevica u istoj ima pratnju. Tako je blaženi Amando primao od Gospodina Isusa krunu brojnosti muževa koje je pridobio za Krista, a najblaža Aldegunda zaslužila je od svoga Zaručnika vijenac mnoštva djevojaka. To ondje, što se nama pokazuje kao istinitije. Moglo se to viđenje dogoditi u nedjeljnu noć, koju su drugi na čas kad je sv. Amando umro, o kojem ovdje nema nikakva spomena, nepromišljeno prenijeli.

109 Sličnom pogreškom prenose Milo niže i drugi da je častan Kristov ispovjedalac Eligije u šesnaestoj godini nakon prijenosa pronašao neraspadnuto malo tijelo svetoga oca Amanda i 26. listopada ga prenio, što se dogodilo godine Kr 698.: kao da je, kako se čita u djelu Vita S. Audomari 9. rujna, nakon smrti Aicharija njemu na stolici noyonske Crkve naslijedio Mumolen, i dvadeset i šest godina snažno se vladao, te da je njemu tada postavljen nasljednik sv. Eligije, za kojega se u djelu Chronicon Gandense sličnom pogreškom kaže da je oko vremena opata Baudemunda i Ferreca sve do godine 700. propovijedao Božju riječ u Flandriji, proširio Blandinium, posvetio crkvu sv. Martina u Kortrijku te sagradio crkve u Bruggeu i Oudenburgu, Rodenburgu i u Oostburgu. Sv. Mumolena je godine 691. naslijedio Gvidon ili Gunduin, a kad je on umro Geralph ili Guarulph, čija su djela nejasnija, i možda su neka pripisana sv. Eligiju. Dodaje se i druga pogreška, mnogima zajednička, naime da je tijelo sv. Amanda, dok je Lotar bio čuvar svete crkve, uzdignuto 21. rujna godine Kristove 809., pošto je u najdubljoj utrobi zemlje do stote i pedesete godine svoje smrti ležalo skriveno. Tu istu godinu Milo izražava kako u govoru o tome Uzdignuću tijela tako i u pjesmi. U njoj Milo, gdje zaslužuje pohvaliti mladoga sv. Amanda, iznosi ove stihove.

Curricula annorum centum vergente recursu Transierant, numerus pariter partitus et idem, Transiit A Transiit ætheream quo vir venerandus ad aulam: OD PISCA G. II Cum corpus tumuli disjecta mole levatum, Incolume inventum est, et dens sublatus ab ore Fudit sanguineas ut vivo gutture guttas. ali 126, U tim stihovima drugi bi, da bi se od godine 684. došlo do godine 809., trebalo čitati: numerus quarto partitus et idem. Jer bilo je među njima CXXIV godine, sedam mjeseci i 14 dana, od šeste naime veljače do 20. rujna: ali kad se iskazuje stota i pedeseta godina od smrti, ujedno se zajedničkom pogreškom označava godina smrti 661., urezana u kamen kod Elnonjana da se ne bi mogla izbrisati, kao što će biti jasno iz onoga što slijedi. pogrešno odatle izvedena godina smrti 661.

§ XVI. Elnonski spis o godini smrti sv. Amanda razmotren.

Premda se čini da je dosad dovoljno udovoljeno onima koji smrt sv. Amanda smještaju u godinu 661., ipak, da ne bi pomislili kako smo zanemarili kakvo blago skriveno u rukopisnim spomenicima, dodajemo iz elnonskoga i marchienneskoga rukopisa Raspravu o tome u koje je vrijeme blaženi Kristov ispovjedalac Amando ili rođen ili preminuo: kao što je iznoseći pod tim naslovom Elnonski pisac ovako raspravlja. Nešto o vremenu rođenja i tijeku života te smrti blaženoga Kristova biskupa Amanda smatrali smo potrebnim umetnuti u čitanje radi potpunoga upoznavanja onih koji čitaju. On je, kako istražujemo vjerojatnim dokazom iz povijesti i kronika koje se međusobno slažu, godine od Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 571., na none mjeseca svibnja, u pokrajini Akvitanaca i okrugu spomenute oblasti zvanom Herbauge, od oca Serena i majke Amancije, započeo rođenje, naime u sedmoj godini u kojoj je Justinijan mlađi nasljednik sa suprugom Sofijom držao vrh vlasti u državi: u koje je vrijeme, naime, papa Ivan Rimske Crkve u redu papa LXII. snažno upravljao stolicom istoga Grada u VII. godini svoga biskupstva. Broje se pak od godine rođenja spomenutoga muža božanskoga Amanda sve do njegove smrti šesnaest rimskih prvosvećenika, počevši brojiti od Ivana, u čijoj je osmoj godini pontifikata rođen, na ovaj način. Prvi isti taj Ivan, drugi Benedikt, treći Pelagije, četvrti čudesni crkveni naučitelj Grgur, na početku čijega je ređenja Božji muž Amando navršavao XXII. godinu života, a o smrti istoga pape XXXV., što je bila godina od Rođenja Gospodnjega 605., a druga godina kraljevanja cara Foke, kako prenosi časni prezbiter Beda u svojim kronikama. I da nastavim započeti račun, nasljednik pape Grgura peti Sabinijan, šesti Bonifacije, sedmi drugi Bonifacije, osmi Deusdedit, deveti Bonifacije, deseti Honorije, jedanaesti Severin, dvanaesti Ivan, trinaesti Teodor, četrnaesti Martin, sv. Amandu najprisniji, petnaesti Eugen, šesnaesti Vitalijan, u čijoj je trećoj godini pontifikata bl. Amando preminuo VIII. dana ida mjeseca veljače, i tako izračunani od spomenute godine Gospodnjega Utjelovljenja 571., koja je bila osma godina biskupstva pape Ivana, sve do godine Gospodnje 661., koja je bila treća godina biskupstva pape Vitalijana, nalaze se godine života spomenutoga zaštitnika XC, kojima je ispunio zadaću sadašnjega života. Eln. Pontifikata.

C navršavao godinu, noni

111 Na sličan način, ako prelistaš careve države, naći ćeš da su sedmorica u vrijeme života spomenutoga oca Amanda vršila kraljevsku službu ovim redom. Prvoga Justinijanova nasljednika Justina Mlađega, u čijoj je sedmoj godini kraljevanja rođen, drugoga Tiberija, trećega Mauricija, četvrtoga Foku,

(u čijoj je drugoj godini Carstva, kao što smo već rekli, što je bila godina Gospodnja 605., papa Grgur umro, nakon kojega je bl. Amando živio 61 godinu) petoga vladara Rimskoga Carstva Heraklija, šestoga Konstantina, sedmoga istoga imena Konstantina, u čijoj je XXII. godini kraljevanja, što je bila godina Gospodnjega Utjelovljenja 661., često spominjani otac ispunio posljednje vrijeme sadašnjega vijeka. A ako tko bude htio istražiti i vladare franačkoga kraljevstva, koji su u vrijeme njegova života držali kraljevsko pravo (premda se naime čini da to nije lako zbog polupotpuna istraživanja povijesti), pomnije promatrajući živahnošću duha, naći će da su u vrijeme njegova života kod Franaka kraljevsku čast vršili ovi, ovim redom. Prvoga Hilperika, drugoga Klotara, trećega Dagoberta, četvrtoga Sigeberta, i njegova brata Klodviga petoga, čiji su sinovi bili ovi: Klotar, Hilderik i Teoderik. Ali kad je Klotar umro u mladosti, a zatim Hilderika ubili franački prvaci, kraljevsko je dostojanstvo, koje je nedavno ošišan izgubio, preuzeo Teoderik. Da je sve do njegova vremena živio blaženi Amando, poučavamo se ispravom povelja koje se kod nas dosad čuvaju. U te je dane također majordom Ebroin, škripući zubima, nanoseći franačkom kraljevstvu bezbožne nesreće, povećavajući ih iz dana u dan sve do kasne zločinačke smrti. On je, uznemirivši kraljeve sa svim pukom, naposljetku kao vrhunac svih svojih zala, bl. Leodegara, mučena raznim mukama kazni, učinio Kristovim mučenikom.

112 Ako pak tko bude htio ovaj govor, izvučen iz skučenosti našega maloga umijeća, ispitati kao da je manje prikladan i potkrijepljen istinom vjerojatnim dokazom, ovoga opominjemo da najprije marljivo u pamćenje utisne godinu smrti spomenutoga Kristova ispovjedaoca Amanda, koja je bila od Rođenja Gospodnjega 661., jer je u njoj, kao što su naši pređi ostavili zapisano ne samo u knjigama nego i u kamenu da se ne bi moglo izbrisati, prešao iz ovoga svijeta k Gospodinu. Stoga, pošto taj broj, kao temelj, čvrsto postavi u duhu, računajući od njega naposljetku prema ranijim godinama, neka izračuna broj od XC godina koliko je živio, i tako će postupno doći do godine Gospodnjega Rođenja 571., u kojoj se rodio često spominjani otac. Dakle, pošto ta dva računa, jedan rođenja, a drugi smrti, marljivo povjeri pamćenju, neka sebi pribavi povijesti kraljeva koji su u to vrijeme držali kraljevsko pravo, povrh toga i kronike časnih otaca, kao i knjigu objavljenu o prvosvećenicima Apostolske Stolice, i neka, motreći ih takoreći sprijeda i straga, živahnošću osjetila razgleda tamo i amo, te pronicavo razmotri koji su apostolski prvosvećenici, koji carevi ili vladari bili dok je bl. Amando još živio u tijelu. I ako nakon nekog truda rada bude mogao naći istinu stvari, nipošto neće, kako mislim, odbaciti ove naše riječi, kakve god bile. Toliko Elnonski pisac, sav u skupljanju rimskih papa i carigradskih careva, kao da bi se ta rasprava morala braniti onim zidinama i braništima smještenima daleko izvan Galije. Štoviše, kao da to nije dovoljno, dodaje se epoha one godine 656., kojom bi utvrđeno kao najčvršćim uporištem to mišljenje potom ne moglo biti osvojeno. Tako se dakle u našem rukopisu dodaje pod naslovom o smrti bl. Amanda: Godine Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista 656., IV. indikcija, XV. epakta, IV. konkurent, termin 21. ožujka, Uskrs 28. ožujka, Mjesec XXI., 6. veljače, u nedjelju, Mjesec I., umro je sv. Amando u dobi od oko devedeset godina. To ondje, što se, osim nedjeljnoga dana, slaže u onu godinu 661., mjesečev ciklus XVI., sunčev XVI., nedjeljno slovo C, kao što i iz konkurenta IV. proizlazi,

A proizlazi, dakle VI. dan veljače pada u subotu. Što ako bi se na isti način dodala epoha godine 1661., zar bi se odatle izvodilo da je sv. Amando preminuo tisuću godina kasnije? Neka radije bude, u ime onih koji tvrde da je godina njegove smrti 671., ovaj postavljeni zaključak, i izveden iz najdublje utrobe povijesti.

113 Sv. Amando, prije maastrichtski biskup, u Elnonu u samostanu koji je podigao umro je, kažu ti pisci, godine Kristove 671., dakle u subotu prije nedjelje Quinquagesime, sunčev ciklus XXVI., nedjeljno slovo C i mjesečev ciklus XVI., a Uskrs je zatim proslavljen 28. ožujka: u LXVII. godini života, XXIV. biskupskoga ređenja, XVI. preuzetoga maastrichtskoga biskupstva: u II. godini kraljevanja Klodviga kod neustrijskih Franaka, u XVI. brata mu sv. Sigeberta kod Austrazijaca, u XXIII. prije nego što je u Neustriji Klotar III. (pod kojim je ipak Amando postavio Ivana za opata blandijskih) započeo kraljevati, punu godinu, a dvije godine prije nego što je Hilderik preuzeo kraljevstvo kod Austrazijaca, koji mu je ipak darovao posjed i kod Rutena u kojem je podigao samostan u Nantu, i u Barisisu na području Laona: i naposljetku u XX. godini prije nego što je, pošto je Hilderik ubijen, Teoderik (pod kojim je sastavio oporuku) preuzeo franačko kraljevstvo. Na isti je način prema tim piscima umro u XVII. godini prije nego što je sv. Reol posvećen za reimskoga nadbiskupa, u XV. godini prije biskupstva sv. Vindiciana, u V. godini prije biskupstva sv. Mumolena: i u III. godini prije nego što su za opate postavljeni Aldebert kod Genta sv. Bava i Ivan blandijskih, koji su ipak svi, kako biskupi tako i opati, potpisali njegovu oporuku nakon vlastitoga potpisa sv. Amanda. Naposljetku u XXII. godini prije nego što je po njemu Baudemund postavljen za opata blandijskih, u XVII. godini prije mučeništva sv. Teodarda, maastrichtskoga biskupa, i nasljedstva sv. Lamberta, te u XXV. godini prije ubojstva sv. Leodegara, koji je otprilike u te dane, kako prenosi Elnonski pisac, podnio mučeništvo. Napokon u godini pape sv. Vitalijana ne trećoj, kako oni hoće, nego petoj, budući da je postavljen potkraj srpnja godine 656., i u godini ne Konstantinovoj XXII., nego Konstansa, oca Konstantina Pogonata, o kojem ćemo uskoro govoriti u XXI. godini. O tim međuvremenima nema ni kod Baudemunda, ni kod Akvitanskoga pisca, ni kod Mila, ni kod ostalih koji su mnogo bliži sv. Amandu nikakva spomena ni pape ni cara. Konstansa, koji je i Konstantin, spominje Heriger, i navodi njegovu XXII. godinu, Kristove 665.: tomu Konstansu pridružuje devedesetu godinu života sv. Amanda, koju također s vladavinom Konstantina, kako ga nazivaju, i pontifikatom Vitalijana prenose Elnonski pisac i opat Filip, tvrdeći obojica uz čudnu zbrku vremena da je tada u Francuskoj kraljevao Teoderik. Zato neka i o njegovoj smrti pod tim kraljem bude suprotstavljen drugomu ovaj naš zaključak.

114 Amando, prije maastrichtski biskup, u Elnonu u samostanu koji je sagradio umro je godine 684., dakle u subotu prije nedjelje Septuagesime, sunčev ciklus XXI., nedjeljna slova C B i mjesečev ciklus I., a Uskrs je zatim proslavljen 10. travnja: u XC. godini života, LVI. biskupskoga ređenja, od preuzetoga maastrichtskoga biskupstva XXXVIII; u III. godini kraljevanja Teoderika, biskupa Lamberta Maastrichtskoga VII., Reola Reimskoga V., Vindiciana IX., Mumolena XIX., opata Aldeberta samostana sv. Bava XX., Baudemunda Blandijskoga I., protječući drugu godinu prije smrti mučenika sv. Leodegara, pape rimskoga Lava II. i cara Konstantina Pogonata, Konstansova sina, u XVI. godini. Od toga ne sumnjamo da su neki carevi uzeli povod da pomute ovu kronologiju. Naime, Regino, opat Prüma, koji je cvjetao potkraj devetoga i početkom desetoga stoljeća, prenosi da je u vrijeme toga Konstantina Pogonata živio kralj Dagobert, i da je njegov sin Sigebert, dok je od sv. Amanda postajao katekumen, ne stariji od četrdeset dana, rođen, dok su svi slušali, odgovorio AMEN. Osim toga, godinu Kristovu, bilo da ju je ubacio sam isti Regino, bilo tko drugi, kao što smo rekli uz djelo Vita S. Sigeberti, stavljaju 615., da je kraljevao 17 godina, a da ga je ipak sin Justinijan naslijedio godine Kristove 612., pošto je čitavo desetljeće od zaboravnoga na sebe ili interpolatora ili Reginona s velikim nemarom progutano. Ali ovaj Justinijan, kojemu je zatim odsječen nos pa su ga potomci nazvali Rinotmetom, naslijedio je oca Konstantina godine Kristove 685.: pod čijom je vladavinom isti Regino prenio da je kralj sv. Sigebert uzvišen u kraljevstvu Austrazije, da su rođeni Klodvig II., njemu Luj, i da je umro njihov otac kralj Dagobert i pokopan u bazilici sv. Dionizija. Te Reginonove pogreške iznosi gentski kroničar kad tvrdi da je samostan Blandinium započet godine Gospodnjega Utjelovljenja 610., I. indikcija, XIV. Dagobertova, koja se ista godina nalazi u Sigebertovoj kronici i potvrđuje ovim pučkim stihovima:

In sexcenteno deno fundavit Amandus Anno Blandinium, Patronum dens ibi Petrum: Rexit Florbertus, dotavit Rex Dagobertus.

Budući da je pak oko toga vremena rođen i od sv. Amanda kršten kralj Sigebert prema Reginonovoj kronici, taj početak i izvor svih zabluda posve označavamo. Odatle je pogreška koju je preuzeo opat Teoderik određujući da je sv. Bavo umro godine 631. Odatle su Elnonjani, zbrajajući preostalu dob sv. Amanda, nagađali da je njegova smrt bila u godini 661., koju su ubrzo kao svetinju urezanu u kamen smatrali Elnonski kroničar, Sigebert u kronici, opat Filip u djelu Vita: a kasniji su ih slijedili nekom kao slijepom navalom smatrajući da nije ostavljeno nikakvo mjesto sumnji ili ispitivanju, da je dovoljno ispravljanje careva, za koje su jasnije od svjetla vidjeli da su prevelikom pogreškom udaljeni od svoga vremena, a da se sv. Amando može ostaviti kao privatni čovjek zanemaren od stranih pisaca.

113 Među glavnim piscima koji su u ovome posljednjem stoljeću pisali belgijsku povijest jesu najprije Molanus i Meierus, koji su iz elnonskih natpisa sačuvali godinu Kristovu 661.: Molanusa prepisuju naš Rosweyde u djelu Historia Ecclesiastica Belgica, u djelu Annales Baronius i drugi. Ali doktori iz Douaija u svojim bilješkama uz Molanusa idu u prilog Placentiju koji njegovu smrt smješta u godinu 665.: u prilog čemu ide, kažu, to što se čita da je sv. Lambert (koji ga je naslijedio nakon Remakla i Teodarda) bio nazočan uzdignuću sv. Vedasta, koje se po svjedočanstvu Sigeberta zbilo godine 658. Ali to je dovoljno odbačeno kako ovdje tako i uz djelo Vita S. Vedasti. Samo neka nam bude dopušteno, uz mir i dopuštenje najpobožnijih otaca samostana u Elnonu, da brižljivim nastojanjem oko istine odstupimo od ove ubačene predaje, za koju su doktori iz Douaija gotovo bez ikakva razloga sudili da je treba obnoviti. Bucherius, Ivan Roberti, Buzelin, Fisen često navođeni, i drugi prenose da je sv. Amando preminuo godine 662. Tada, kaže Bucherius, sv. Amando umire 4. veljače, u nedjelju. Meierus. Dakle te godine, premda je on sam sa Sigebertom naziva 661., što je i istinito, jer su tada godine počinjale od Uskrsa. Ali o godinama započetim od Kristova rođenja govorit ćemo niže. Meierus dodaje IV. indikciju, koju Bucherius određuje kao V. Naposljetku odstupa od elnonskih natpisa Ivan Cognatus u 2. knjizi djela Historia Tornacensis, pogl. 34, i Malebrancus u 4. knjizi djela De Morinis, pogl. 10, određujući da je smrt sv. Amanda pala u godinu 672., i da je to bilo u vrijeme kralja Teoderika IV. Što je gore dovoljno opovrgnuto. O godini 671. koju je Guichenon pripisao njegovoj smrti govorit ćemo niže u § XXI.

§ XVII. Javno štovanje sv. Amanda u različite dane. Njegove relikvije.

Do sada su svi dijelovi života sv. Amanda raspravljeni, a vrijeme.

A vrijeme smrti je utvrđeno. U danu i mjesecu jednodušno je slaganje svih koji su ga razlikovali od drugih Amandâ. Taj je dan 25. siječnja, svečan je njegov spomen u mnogim crkvenim popisima. Toga je dana zasigurno upisano njegovo ime u starom Kalendaru napisanom prije godine 1021. i pridodanom martirologiju sv. Jeronima. Martirologij u rukopisu nekoć samostana Centule, sada samostana sv. Vedasta, pod imenom Bede: U samostanu Elnonu spomen sv. Amanda biskupa i ispovjedaoca. Rukopis iz Liègea sv. Lamberta također pod Bedinim imenom: Istoga dana rođenje za nebo sv. Amanda bisk. i ispovj. Tiskani Beda, Hraban, Notker: A u Elloneu, ili Helloneu, ispravi u Elnoneu, ukop sv. Amanda bisk. i ispovj. Rukopis iz Tournaija sv. Martina i iz Lobbesa na prvom mjestu imaju ovo: U samostanu Elnonu, ukop sv. Amanda bisk. i ispovj; koji je, snažan krepostima mnogih čudesa, među ostalim kako se prenosi, ono što okrivljeniku, kojemu za života nije mogao ishoditi život od okrutna suca, poslije smrti ishodio je život i spasenje od milosrdna suca Boga. Isti se događaji navode u Elnonskom martirologiju kod Molanusa u Natalib. Sanctorum Belgii, uz ove uvodne riječi: U Pabuli; čijim se grofom smatra opat Amandin, kako smo gore rekli: zatim se naziva biskupom Maastrichta, kao što smo gore također naznačili. Galesini ga resi ovim pohvalnim zapisom: U Maastrichtu sv. Amanda biskupa i ispovjedaoca. Ovaj, rođen od ugledna roda u Akvitaniji, prigrlivši od dječaštva stegu redovničkoga života, nikako se nije mogao od nje odvratiti na roditeljsku molbu: i tako je petnaest godina iscrpljivao tijelo svakom vrstom čudesna uzdržavanja. Hodočastivši u Rim iz vjerskih razloga, po nebeskoj se opomeni vraća u Galiju: ondje je na mnogim mjestima naviještao vjeru, imao je veoma mnogo učenika glasovitih po svetosti i nebrojene je od bezbožnosti priveo štovanju kršćanske vjere; i tako je u svemu životu najsvetije postupao te, pobožno izvršivši mnoge napore zbog vjere, počinuo u Gospodinu. Kanizije u Njemačkom martirologiju također ima njegov znamenit pohvalni zapis, u kojem se kaže da je svojim molitvama ishodio kralju Dagobertu sina, kojega je zatim sam krstio i koji je odgovarao AMEN, a to je bio sv. Sigebert: što da je ishođeno njegovim molitvama, drugdje ne čitamo. Duljim ga pohvalama slave Molanus u Natalibus Sanctorum Belgii, Miraeus u Fastis Belgicis i Saussay u Martyrologio Gallicano, koji hoće da je on utemeljio i biskupiju u Strasbourgu na Rajni te da je bio prvi biskup toga grada. Što smo gore odbacili.

B Ali istoga dana 6. veljače govorili smo o sv. Vedastu biskupu Arrasa, drugom učitelju Belgijaca, za kojega smo rekli da je ondje u mnogim crkvenim popisima združen sa sv. Amandom, navodeći riječi rukopisnih martirologijâ iz Triera sv. Maksimina i sv. Martina, iz Utrechta crkve sv. Marije, a ponajviše Uzarda iz starijih rukopisa. S tim se gotovo slaže Rimski martirologij, čije smo riječi gore naveli u § 7. U rukopisnom martirologiju iz Bruxellesa sv. Gudule, uz dodanu klauzulu, kaže se da je upravljao crkvom u Maastrichtu iznad Meuse. Ali u Kölnskom martirologiju, rukopisnom Florariju i mnogim drugim rukopisima dopunjenim pod imenom Uzarda za uporabu belgijskih crkava kaže se da je tri godine upravljao crkvom u Maastrichtu; ali videći ondje svoj trud neplodnim, izabravši pustinjački život, ostao je u nekoj ćeliji kod grada Toursa petnaest godina, uvijek odjeven u kostrijet (u drugim rukopisima: odozgo zaogrnut) te uzdržavan vodom i ječmenim kruhom. To se ne slaže s povesnicom života, jer nije ni u Toursu, nego u Bourgesu proveo 15 godina u razmatranju nebeskih stvari, niti nakon napuštanja stolice u Maastrichtu, nego upravo u samim počecima obraćenja. Drukčije se to iznosi u rukopisnom martirologiju iz Liègea sv. Lovre, koji je Adonov, ali dopunjen: Istoga dana ukop svetih biskupa Vedasta i Amanda, čija se djela i čudesa i dovršetak života smatraju slavnima i čuvenima u Crkvama (i bilo je dodano starom rukom) Vedast je upravljao crkvom u Arrasu, u kojoj i počiva. A Amand je tri godine upravljao crkvom u Maastrichtu; ali videći da je ondje njegov trud neplodan, izabrao je pustinjački život, prešavši u šumu Bevium: ondje sada časno počiva na rijeci koja se zove Scarbs. Kod Molanusa u Auctario ad Usuardum dodaje se da je on, primivši blagoslov od biskupa Aicharija, u pokrajini uz tokove rijeke Scheldte, kojoj je ime Gent, neustrašivo naviještao riječ Gospodnju. Maurolico dodaje da je upravljao crkvom u Maastrichtu u vrijeme Heraklija, koji je vladao od godine 1010. do godine 1041.: nakon kojega su vladali njegovi sinovi Konstantin, zatim Heraklona, svaki samo po nekoliko mjeseci; zatim Konstans, Konstantinov sin, Heraklijev unuk; pod čijom je vladavinom sv. Amand tri godine upravljao crkvom u Maastrichtu, kao što je gore dokazano. Godina smrti dodaje se u Njemačkom martirologiju 652., u rukopisnom Florariju i drugima 661.: ta je zabluda gore pobijena.

118 U crkvi u Maastrichtu ovoga 6. veljače štuju sv. Amanda zajedno s ostalim biskupima Maastrichta; dvostrukim obredom, kao što se može vidjeti u starom Brevijaru sv. Servacija. Isti spomen svih biskupa slave Saussay, Galesini, Kanizije, Ferrari, Molanus i drugi, a mi smo o njemu gore na ovaj dan među Svecima upućenim na drugi dan opširno govorili. O istoj svečanosti svih biskupa Maastrichta govore Wion u Martyrologio Monastico i Dorgan u Calendario Benedictino, jer se neki od njih u puku smatraju benediktinskim redovnicima, i zbog toga o sv. Amandu zasebno govore isti Wion i Dorgan; kao i Ménard te rukopisni benediktinski Kalendar ovim riječima. Sv. Amanda biskupa Maastrichta, prije opata Elnona, kojemu je, kada mu je neki biskup iz poniznosti i gostoljubivosti davao vodu na ruke, od pranja progledao slijepac. O danu rođenja i biskupskoga ređenja gore smo govorili.

119 Milo u povesnici Prijenosa tijela sv. Amanda br. 4 prenosi da se sedmi dan prije studenoga ili 26. listopada slavi trostruki spomen sv. Amanda uz mnoštvo okupljena puka, s doličnom čašću, naime Posveta svete bazilike, Prijenos bl. Amanda i preuzimanje biskupske časti. Stari rukopisni martirologij iz Tournaija sv. Martina to ovako navodi: U Maastrichtu ređenje za biskupstvo sv. Amanda, i u pokrajini Tournai u samostanu Helnonu Prijenos njegova tijela iz crkve svetih apostola Petra i Pavla u baziliku sv. Stjepana Prvomučenika, po djelovanju bl. biskupa Eligija; te Posveta iste bazilike. Isto imaju (izostavivši samo riječi u pokrajini Tournai) Wion i Ménard u Martyrologio Benedictino te Molanus iz Elnonskoga martirologija u Natalibus Sanctorum Belgii i u kasnijem izdanju dodataka Uzardu. Opširnije rukopisni Florarium Sanctorum: Prijenos sv. Amanda biskupa Maastrichta i ispovjedaoca: čije je tijelo, pošto je u samostanu koji je sam utemeljio, kojemu je prianjalo ime Elvon (zapravo Elnon), ležalo pokopano šesnaest godina, nakon tolikoga vremena pronađeno neraspadnuto po sv. Eligiju biskupu Noyona, koji je cvjetao godine spasenja 1049.: on je zahvalio vrhovnom Božanstvu što svetost, koja je zasjala u živome, nije bila skrivena u mrtvome. Te su riječi uzete iz Povesnice prijenosa koju je napisao Milo: koji također kaže da je sv. Eligije još bio živ, što smo gore pobili. Neki martirologiji istoga dana navode sv. Amanda, bez dodana razloga svečanosti: tako tiskani Beda, Viola Sanctorum, Bellini, neki pod imenom Uzarda tiskani i rukopisni. Istoga dana sv.

A Amanda ispovjedaoca. Drugi rukopisi pod Uzardovim imenom: Istoga dana Uzdignuće sv. Amanda ispovjedaoca. Hermann Greven i stari Kölnski martirologij: Prijenos sv. Amanda biskupa Maastrichta i ispovjedaoca. Rukopis iz Saint-Riquiera: U samostanu Helnonu Prijenos sv. Amanda biskupa i ispovjedaoca. Drugi dodaju sv. Vedasta, njemu 6. veljače pridružena druga. Adon u izdanju Rosweydea: Spomen se vrši samoga dana svetih biskupa Vedasta i Amanda, kojih je život i smrt bila slavna po veoma mnogim čudesima. Isto se nalazi u prvom izdanju Molanusova Auctariuma uz Uzarda, u Njemačkom martirologiju, u rukopisu iz Triera sv. Maksimina i gotovo kod Galesinija. O obojici je ovako pjevao Wandelbert:

Pontifices fama, signis tumulisque coruscos Septimus ostendit, vero de nomine Amandum, Vedastumque simul meritis et tempore junctos.

Veoma mnoge crkve na spomenuti 26. listopada slave ovu svečanost, kao što se može vidjeti u starim brevijarima iz Cambraija, Liègea, Utrechta, Brugesa, Antwerpena, Bruxellesa, Tournaija, Arrasa, Genta (sv. Petra), Kölna itd., u nekima od kojih se slavi dvostruki blagdan, a u drugima samo Spomen. O vrlo čuvenom štovanju sv. Amanda istoga 26. listopada kod onih iz Strasbourga, Speyera i Wormsa bilo je riječi gore u § ix: toga se dana štuju i sv. Amand biskup Wormsa te drugi Amand biskup Strasbourga. Rukopisni martirologij iz Liègea sv. Lamberta dan prije, to jest 25. listopada, ima ovo: Također Prijenos ili Ređenje, ili Posveta sv. Amanda biskupa i ispovjedaoca. Sutradan, ili 27. listopada, da se posebnije slavi spomen Ređenja sv. Amanda, gore smo rekli.

B

120 Drugo uzdignuće sv. Amanda, koje je godine Kristove 1709. izvršio čuvar Lotar, slavi se 20. rujna: toga se dana u martirologijima iz Elnona i iz Tournaija sv. Martina čita ovo: Dvanaesti dan prije kalenda listopada, u Elnonu Uzdignuće tijela sv. Amanda biskupa i ispovjedaoca, čije je tijelo sto i pedeset godina nakon prijelaza pronađeno cjelovito, te se, kada su iz njegovih usta nalaznici uklonili dva zuba, piše da su potekle kapi krvi. Isto ima Molanus u Auctario Usuardi, Wion i Ménard. Spominje ga isto Ferrari i rukopisni martirologij iz Bruxellesa sv. Gudule. U rukopisnom Florariju to se Uzdignuće dan prije, ili 19. rujna, navodi ovim riječima: U Francuskoj kod samostana Elnona Uzdignuće sv. Amanda nekada biskupa Maastrichta, posvetitelja sv. Gertruda djevice iz Nivellesa, koje je izvršio čuvar Lotar godine spasenja 1712., oko godine od njegova ukopa clii; čije je tijelo, još pronađeno cjelovito, kad su mu podrezivali kosu i nokte, za koje se činilo da su narasli, i kliještima vadili zube iz usta, odatle je potekla krv, koja se i sada čuva za spomen potomcima. Tako ondje, pri čemu je većina brojeva pogrešno iskazana: dan je bio 20. rujna, godina 1709., što je za Mila i druge cl. godina od njegova prijelaza, a za nas cxxvi; kao što je gore dokazano. Ostalo je tada tijelo izloženo svima na pogled i štovanje trideset i dva dana, a zatim je položeno na stranu, ili vraćeno svetomu ukopu, 23. listopada, koji se dan u Elnonskom martirologiju kod Molanusa smatra svečanim: Deseti dan prije kalenda studenoga, u Helnonu povratak tijela sv. Amanda biskupa i ispovjedaoca. Isto imaju Wion i Ménard. Napokon u nedjelju poslije Uzašašća Gospodnjega slavi se posljednji prijenos njegovih relikvija.

121 1. listopada, kojega se dana slavi prijenos relikvija sv. Vedasta, u nekom rukopisnom benediktinskom martirologiju, ali ni sasvim starom ni točnom, čita se ovo: Prijenos sv. Amanda opata Elnona i biskupa Maastrichta. Gembloux, sada Gembloux, stari je gradić u Brabantu sa samostanom: u kojem se bilježi štovanje sv. Amanda (možda zbog hrama nekoć ondje podignuta i pukâ poučenih u vjeri i kreposti) 25. lipnja, kojega dana Molanus u Auctario ad Usuardum: U Gemblouxu rođenje za nebo svetih ispovjedalaca Amanda i Domnolena. Saussay druga naziva Domnel. Stari rukopisi iz Liègea sv. Lovre i iz Triera sv. Maksimina: U Gemblouxu Rođenje za nebo sv. Amanda. Florarium U Gemblouxu sv. Amanda. Tako ondje. Je li onaj koji je Domnel ili Domnolen, treba smatrati Domnilom iz Torhouta, o kojem smo govorili br. 22, nije pouzdano. U rukopisnom Auctariumu kartuzije u Bruxellesu, ne starom, uz Uzarda, navodi se istoga 25. lipnja Uzdignuće sv. Amanda: ali koje je to bilo, još nismo pročitali.

Ferrari 24. lipnja, navodeći popise Crkve u Limogesu koji su mu poslani, piše ovo: U Limogesu svetih ispovjedalaca Amanda i Domnolena. Niže kod v. poglavlja Života koji je napisao Baudemund sa slovomh dvojimo je li u Limogesu po njemu progledao slijepac. Tijelo sv. Amanda u Elnonu, odatle nazvanu Amandopolis, čuva se položeno u pozlaćenu škrinju najvještije izrađenu. Ali veliki dio iste lubanje imaju oci rekolkti u samostanu u Kortrijku, neke relikvije da su i u plemenitom samostanu redovnica u Bourbourgu, a da se redovnici iz Marchiennesa hvale rupcem i odjećom njegova što su ih dobili, piše Raissius u Hierogazophylacio Belgico. U Kölnu u crkvi bl. Djevice Marije na Stupama da se mogu vidjeti neke relikvije sv. Amanda prenosi Gelenius u 3. knjizi Coloniæ Agrippinensis u sintezi 7 § 4, br. 17. Prenesene su bile relikvije sv. Amanda i drugih Svetaca 19. siječnja godine 894. u selo Nemmicum u pokrajini Vermandois, da se učvrsti ugovor, kako se kaže 4. siječnja u Translatione S. Rigoberti pogl. 5. I 17. siječnja da je spomen sv. Amanda u starom premonstratskom Brevijaru.

§ XVIII. Život sv. Amanda koji su napisali različiti autori.

Da je sv. Amand sastavio oporuku, ili zakletvu o svome ukopu, 17. travnja, u godini kralja Teodorika II., Kristove 1682., napisao je Baudemund tada njegov učenik, kao što naznačuje pri kraju ovim riječima: Ja grešnik Baudemund, po zapovijedi svoga gospodara Amanda, napisah i potpisah ovo pismo svoje odluke. On je, prema onome što je iz Chronicona Blandiniense gore rečeno pod br. 106, naslijedio opata Ivana iz Genta (sv. Petra), koji je potpisao spomenutu oporuku i umro 7. ožujka godine 683., kao treći opat poslije bl. Florberta, koga je postavio sv. Amand, a koji je preminuo sljedeće godine 684. Koliko je dugo nadživio Baudemund, dvojbeno je, jer su listine samostana u Gentu (sv. Petra) pokvarene, u kojima se prenosi da je zajedno s nasljednikom Ferrekom upravljao devedeset i pet godina: za koje smatramo da su bile samo dvadeset i tri. Naime Hatta, prvi opat samostana sv. Vedasta kod Arrasa, kao što se prenosi u Chroniconu Vedastino, godine Kristove 1706. dan je za opata i onima iz Genta (sv. Petra), iz kojih je bio uzet; zatim je uklonjen iz života 1. veljače godine 1710.: kao što iz toga Kronika piše Locrius. Onaj koji je naslijedio Hattu, Celestin, bio je protjeran od Karla Martela jer je pristajao uz Raginfrida kojega je on godine 1717. pobijedio. To o vremenu u kojem su Baudemund i njegovi nasljednici bili na čelu samostana u Gentu (sv. Petra). Život sv. Amanda koji donosimo na prvom mjestu napisao je ovaj opat Baudemund: o kojem u Elnonskom martirologiju ovoga 6. veljače ovako čitamo. Baudemund, koji je napisao Život sv. Amanda, kaže da mu je neki svećenik po imenu Bonus pripovijedao da je bio nazočan kada Amand u Tournaiju nije ishodio od suca oslobođenje lopova, kojega je, obješenoga, vratio u život. Ono što je navedeno pod br. 13 otkriva dob autora. Na isti način pod br. 22 kaže da je to doznao po pripovijedanju svećenika Erchengisila, časna i vjerna čovjeka, a pod br. 3 piše iz usta sv. Amanda, kao što je isti Božji čovjek imao običaj pripovijedati

A običaj pripovijedati, a pod br. 20 kaže da je od Braće odgojene u samostanu koji je osnovao sv. Amand poslije vidio mnoge opate ili časne ljude. Čini se pak da je Baudemund sastavio ovaj Život prije prvoga uzdignuća tijela sv. Amanda, izvršenoga šesnaest godina nakon njegove smrti, Kristove 1719.: koje inače ne bi tako prešutio, štoviše ni sam Baudemund možda nije tako dugo živio: Izostavlja isti autor ono što je po belgijskim pokrajinama podigao, veoma mnoge samostane i hramove, kao da je onima kojima je pisao dovoljno poznato. Surije je izdao taj Život, i to, kako kaže u predgovoru, napisan od Baudemunda, kako imaju rukopisi kod sv. Amanda; ali možda dotjeran boljim stilom od Mila redovnika sv. Amanda, koji je ovoj povesnici pridodao drugu knjigu. Ta je knjiga o viđenju sv. Aldegunde, uzdignuću tijela sv. Amanda i njegovim učenicima Svecima, koju je Surije pridodao ovom Životu; nju ovdje odvajamo, niže kad budemo govorili o Prijenosima, da bismo je dali i pokazali da je nije napisao Milo, o kojem ćemo uskoro govoriti, nego neki noviji pisac, i to ne bez raznih pogrešaka, kao što je rečeno pod br. 108 i 109. Taj dakle Život koji je napisao Baudemund donosimo uspoređen s vrlo starim rukopisnim kodeksima, dvama Domus professæ Družbe Isusove u Antwerpenu, zatim samostana u Gentu (sv. Petra), Elnonu, Marchiennesu, sv. Maksimina, Roubaix-valle, zatim Vilima Lindana i Kornelija Duïnija. Usporedio je i naš Rosweyde s drugim rukopisom. Nalazi se također u rukopisu iz Utrechta sv. Martina, ali je izraz mjestimično izmijenjen.

123 Drugi vrlo kratak Život primili smo u Parizu od Andréa Du Chesnea, ali pod imenom sv. Alana; kojega je on sam neki dio izdao u prvom svesku Scriptorum historiæ Francorum na str. 637. Isti se nalazi u praškom rukopisu Bernarda Guija; a također je izdan u starom Brevijaru iz Quimpera pod 27. studenoga, kao što smo gore rekli. Smatramo da je autor ili Akvitanac, i radi razlikovanja ga tako nazivamo; ili svakako Bretonac iz Armorike. Sadrži neke stvari koje drugi nisu naveli, i stoga je vrijedan da se ovdje pridruži. Sličan sažetak u Gesta Episcoporum Tungrensium et Trajectensium izdao je Hariger opat Lobbesa, postavljen godine 1991.: koji ovdje utoliko radije pridružujemo da bi istina stvari gore raspravljenih jasnije izišla na vidjelo. O Harigeru je gore češće bilo riječi.

124 Život istoga sv. Amanda otmjenim stilom opisao je Filip iz Harvenga, u puku zvan ab Eleemosyna, drugi opat samostana Bonne-Espérance kod Bincha u Hainautu premonstratskoga reda, suvremenik i blizak znanac sv. Bernarda. U pohvalnim zapisima opata Elnona prenosi se ovo o njemu:

Ne smije se prešutjeti hvala rječitoga Filipa, Čijega se govorništva miris posvuda širi, I u Hugonovo doba miriše: kojim je knezom prislonio pisaljku uz tvoja djela, Amande, prvak. Ovome Hugonu napisao je Filip prvo Pismo stavljeno ispred Života sv. Amanda poput Prologa, i kada je on umro godine Kristove 1169., napisao je drugo Pismo opatu Ivanu njegovu nasljedniku: pod kojim je objavio Život sv. Amanda oko godine 1170. Preminuo je naposljetku godine 1183., pošto se nekoliko mjeseci prije odrekao tereta upravljanja samostanom. Njegov se čita ovaj epitaf:

Vene cvijet cvjetova Filip, put ćudoređa: Pod mnom neka bude dionik tvojih Svetih, Kriste. Kriste Isuse, nemoj dati da Filip bude povrijeđen drugom smrću, nego podaj da živi zauvijek.

O ovome Filipu na tri mjesta govori Vossius u knjigama de Historicis Latinis, te u 2. knjizi 49. poglavlju naziva Filipa ab Eleemosyna opatom Bonne-Espérancea: zatim u 3. knjizi 2. dijelu pod slovom P navodi Filipa opata Bonne-Espérancea, kao da je različit od gornjega: a ubrzo navodi Filipa opata samostana Elnona kao pisca Života sv. Amanda, koga je naveo Meyer pod godinom 661. u Annalibus Flandriæ. Possevin također prenosi Elnonskoga kao da je različit od opata Bonne-Espérancea. Josias Simler ima samo jednoga i čini ga opatom Elnona, oslonivši se i sam na autoritet Meyera: kojega su ove riječi. Opat Filip o smještaju njegova (Elnonskoga) samostana: Mjesto je, kaže, među međama Menapijâ, susjedno Propontima i Nervijima. Te riječi ima Filip niže pod br. 64. Ovaj smo Život prepisali iz rukopisa samostana u Gentu (sv. Petra) i Nikole Belforta te usporedili s izdanjem iz Douaija djela opata Filipa i drugim starim rukopisnim kodeksom samostana Elnona: nalazi se također u rukopisu u knjižnici sv. Vedasta. Spominju ovaj Život koji je napisao Filip Miraeus u Fastis Belgicis i de scriptoribus Ecclesiasticis, Valerius Andreas u Bibliotheca Belgica, ali on u prvom izdanju ovoga djela piše da je sv. Amand bio biskup Utrechta, a u drugom Liègea: čime dovoljno nagovješćuje da mu taj Život nije bio poznat. Filipovu kronologiju, ne dovoljno točnu, počeli smo gore ispravljati, a potpunije ćemo je ispraviti kod samoga Života. Druge stvari odnose se na Mila, izdane pod Filipovim imenom.

125 Slijedi Milo redovnik i svećenik iz Elnona, mnogo stariji od Harigera i Filipa: ali red stvari koje je on napisao zahtijeva ovo mjesto: i najprije donosimo, iz rukopisnoga kodeksa u Antwerpenu domus professæ Družbe Isusove te drugoga Amandinskoga, Život sv. Amanda, koji je jednostavnim stilom sastavio Baudemund, pretvoren u pjesmu u četiri knjige i u junačkim stihovima općenito 1997.: u čijoj je posljednjoj knjizi utkao čudo krvi koja teče iz zuba pri uzdignuću tijela izvršenom godine 1809. Spominje ovu pjesmu Sigebert u de Scriptoribus Ecclesiasticis 106. poglavlju ovim riječima: Milo redovnik sv. Amanda, glasovit po znanju književnosti, napisao je u metričkom stilu Život sv. Amanda. Napisao je također kralju Karlu u stihovima knjigu de Sobrietate. Kod toga mjesta bilježi Miraeus da je taj vrlo učen čovjek napisao Život sv. Amanda u stihu i prozi. Da je to Surije objavio pod danom 6. veljače. Što smo već odbacili, niti ga je, kako kaže Surije, preoblikovao u boljem stilu, nego u metričkom. Isti metrički Život spomenuli su Trithemius, Possevin, Gesner, Vossius, Valerius Andreas i drugi, od kojih neki zajedno s Miraeusom pogrešno njemu pripisuju i Život koji je izdao Surije. Da je to djelo sastavio kao mladić, naznačuje pri kraju prve knjige:

Aptum opus. ut juvenis juvenem laudare mererer. Posvetio ga je svome učitelju Haiminu, redovniku sv. Vedasta, nekadašnjem Alkuinovu učeniku, koji je preminuo godine 843., kao što smo rekli kod Života sv. Vedasta, gdje smo dali neke njegove rasprave. Odobrio je tu pjesmu redovnik Hucbald u priloženoj Elegiji u kojoj su navedeni ugledni ljudi, čijem je sudu pokazao da je udovoljeno. A to su biskupi Hinkmar iz Reimsa, Teodorik iz Cambraija i Emmo iz Noyona, opat Adalard te redovnici Haimin i Teuding, o čijemu dobu govorimo niže kod ove elegije: i odatle zaključujemo da je Milo dovršio svoju pjesmu oko godine 840., koji također naznačuje da su svjedoci uzdignuća izvršenoga godine 1809. bili još živi ovim stihovima:

Si quæris testes, fidei virtute vacillans, Huc venias, moneo: aspicies diversa virorum Agmina, multiplicesque senes ætate verendos.

§ XIX. Povesnica prijenosâ i čudesâ sv. Amanda koju su napisali različiti autori.

Napisao je isti Milo u jednostavnom govoru povesnicu Prijenosa tijela sv. Amanda izvršenoga petnaest godina nakon njegove smrti. Da je to primio predajom od Otaca koji su vjerno pripovijedali, svjedoči pod br. 1: i dodaje da je održao drugi govor o uzdignuću njegova neraspadnuta trupla. U ovome govoru, ili povesnici Uzdignuća, kaže pod br. 12 da je to čuo od Otaca koji su u tome sudjelovali i kojih ima mnogo živih: kao što smo vidjeli da je prije od istoga rečeno u pjesmi: i tako na oba

A mjesta krv koja je potekla iz iščupanoga zuba uspoređuje s dragocjenom krvi Kristova boka. U ovoj istoj povesnici pod br. 9 tvrdi da je sin samostana Elnona, iako nedostojan, s neizrecivom pobožnošću. Naposljetku kaže pod br. 16 da je bio nazočan čudu voštanice zapaljene božanskom snagom: Ja sam, koji ovo opisujem kakvo god da jest, stojeći pred tim i ušima čuo i očima vidio oganj: ove sam stihove čak izrekao u samim skladnim pjevanjima tolikomu Prvosvećeniku, gdje se pokazuje Pjesnikom, a prije pod br. 13 prenosi da se to čudo dogodilo godine 1355.: tako da je čudno što je ta povesnica izdana pod imenom opata Filipa, a koju smo usporedili s rukopisnim kodeksima: iz kojih pridodajemo povesnicu Prijenosa dosad neobjavljenu, ponajviše iz rukopisa iz Utrechta sv. Spasitelja, i dvostrukoga kodeksa, koji smo oba, da ne bi bili rastrgani, otkupili novcem od knjigovežâ: iz jednoga od kojih također donosimo Milonovu pjesmu. U njemu je također sadržana heksametarska pjesma istoga Mila de Cruce vrlo domišljato oblikovana na način kugle, s ovim početkom upućenim kralju Karlu Ćelavomu.

Accipe, Karle, precor, carmen pietate serena. Milonove pogreške u kronološkim pitanjima gore smo pobili i na svojim ih mjestima naznačujemo. Godinom smrti sv. Amanda smatrao je 661. i da je sv. Eligije sudjelovao u Prijenosu njegova tijela, kao što pripovijeda u objema povesnicama, i Prijenosa i Uzdignuća.

127 Postoji druga povesnica Prijenosa tijela sv. Amanda, gotovo izvađena iz Milonova pripovijedanja, kojoj je na početku pridodano viđenje sv. Aldegunde, o kojem smo gore govorili u § xx, br. 108. Od br. 6 nabrajaju se učenici sv. Amanda glasoviti po kreposti i svetosti: među kojima se spominje sv. Landoald, čije su relikvije, kako se prenosi, prenesene i u Gent (što se dogodilo potkraj desetoga stoljeća) i iskazuju dobročinstva vjernomu puku: oko tih je vremena ojačalo mišljenje da je isti Landoald, kao što se i ovdje pripovijeda, umjesto sv. Amanda vršio pastirsku brigu u biskupiji Maastricht. Ovu povesnicu donosimo iz rukopisa iz Lillea Družbe Isusove i iz Genta (sv. Petra), koju je uz Život sv. Amanda koji je napisao Baudemund također pridodao Surije, kao drugu knjigu, kako kaže u predgovoru, koju je napisao Milo, a koja je od onoga dosad nepoznatoga Autora starija za otprilike dva stoljeća. Ovoj povesnici pridodajemo mali ulomak Elnonskoga kronika, u kojem se dotiču neke stvari koje pripadaju povesnici Uzdignuća tijela sv. Amanda, i iz njega se potvrđuje da se početak godine tada obično uzimao od Rođenja Kristova ili 25. prosinca.

128 Slijedi Povesnica čudesâ sv. Amanda koju je opisao Gillebert: o kojem se ovo prenosi kod Le Bâra iz spomenikâ Elnona: Gillebert časni svećenik, najprije dekan sv. Andrije u Elnonu, a poslije postao redovnik Elnona, muž učen u svetim Pismima, znamenit također po životu i vršenju svetosti, koji se muški borio protiv meteža i lukavstava porokâ, i koji se dok je živio istaknuo kao vrstan Učitelj i izvanredan Propovjednik. Objavio je knjižice ne prezira vrijedna čitanja o požaru svoga samostana u Elnonu, o prijenosu relikvijâ sv. Amanda po Francuskoj, o čudesima koja je po Amandu učinio na putu, o obnovi istoga samostana, jednostavnim i proznim stilom. Sve se to nalazi u Povesnici čudesâ više puta dopunjenoj, i ovdje se izdaje iz rukopisâ iz Genta i Belforta te izdanja djelâ Filipa ab Eleemosyna. Nalaze se i rukopisi u knjižnici sv. Vedasta. Autor u predgovoru kaže da se ništa ne piše osim onoga što je očito potvrdio pogled pisca, dok mu svjedočanstvo daju redovnici istoga vremena, klerici te također laici časne spomene i znamenita glasa. Što se razumije da je napisano o ranijem dijelu jednostavnim stilom: ali ondje gdje u pjesmi opisuje čovjeka oslobođena iz tamnice, unaprijed upozorava da je to.

Što se zbilo u Coucyju, nakon što smo se sami vratili: to smo provjerili ne više očima, nego vrelom sluha.

Zatim, govoreći o obješenomu kojega je nekoć oživio sv. Amand, nastoji s ovim oprezom zabilježiti čudo u kakvu god pismu za one koji žele čitati, onako kako ga je saznao po pripovijedanju nekih. U kojem je pak vremenu živio, očito je iz požara u kojem je samostan izgorio godine 1166. Je li zatim nadživio do godine 1190. i je li napisao i ono što smo dodali u posljednjem poglavlju, dvojbeno je. Radije sumnjamo da su to dodali drugi učeni ljudi istoga samostana.

129 Druga se Povesnica čudesâ sv. Amanda dodaje u istim rukopisima, pošto je tijelo godine 1907. preneseno kroz stari Brabant: u koje je vrijeme živio Gunter redovnik sv. Amanda, koji je, po svjedočanstvu Sigeberta u de Scriptor. Eccl. 166. poglavlju, napisao mučeništvo sv. Kirika u metričkom stilu: čijim je perom mogla biti sastavljena i ova povesnica. Obje ove Povesnice čudesâ bile su izdane pod imenom Filipa de Eleemosyna s ostalim njegovim djelima, ali kao što je ranija imala za autora Gilleberta Amandinskoga, tako kasniju treba radije pripisati spomenutomu Gunteru ili kojemu drugomu pitomcu samostana Elnona. Povesnica o ženi obješenoj godine iste 1907. u Rouenu i vraćenoj u život, koja se dodaje, izdaje se iz rukopisâ iz Elnona, Lillea i drugih te djela Filipa ab Eleemosyna, a napisala ju je Marsilia opatica samostana sv. Amanda u Rouenu, možda u uglađenijem stilu preoblikovana od spomenutoga Guntera ili kojega drugoga pisca posljednjih čudesâ. Naposljetku ovaj naš rad zaključujemo dvostrukim Hvalospjevom koji se nekoć običavao pjevati u čast sv. Amanda i koji je pridodan u našemu rukopisnom kodeksu Životu sv. Amanda koji je u pjesmi izdao Milo.

130 Osim onoga što donosimo o sv. Amandu, postoje neka djela koja namjerno izostavljamo, skupljena u slobodnom govoru pod različitim naslovima. Prvo od njih u rukopisu iz Elnona i iz Genta (sv. Petra) ovakve je vrste: Dopuna koja je dodana knjižici Života sv. Amanda od Mila redovnika i svećenika samoga toga samostana: kao da je pisac te dopune bio Milo. Ali u našemu rukopisnom kodeksu, kojemu su prvi listovi dopunjeni novijom rukom, ovako se čita: Dopuna Života sv. Amanda koji je sastavio redovnik Milo i izdao Lovro Surije, u 1. svesku pod 6. veljače. Da je Život sv. Amanda koji je napisao Baudemund pogrešno pripisan Milu, gore smo pokazali: od kojega je nekoliko stoljeća mlađi pisac Sažetka Prijenosa i Uzdignuća tijela sv. Amanda koji je zajedno sa Životom objavio Surije. Ta dopuna počinje ovim riječima: Pošto je iznesena i objavljena knjižica o krepostima sv. Amanda, treba znati kolik je bio taj čovjek i kakvu je čast uživao kod ljudi, premda je sam uvijek želio otklanjati zemaljske počasti. Zatim, pošto su vrlo ukratko naznačeni neki samostani koje je on podigao, izlaže se njegovo prijateljstvo sa sv. papom Martinom i hvali se njegova budnost protiv krivovjerja monotelita. Pridodaje se pod novim naslovom Pismo pape Martina sv. Amandu, koje se niže donosi u Životu koji je napisao opat Filip. Sljedeći su naslovi O smrti bl. Amanda. U koje je vrijeme Blaženi Kristov Amand ili rođen ili preminuo. Taj je spis gore pod § 16 dan i raspravljen, u kojem, dok Pisac pomno skuplja rimske pape i istočne careve, kojih se u gore spomenutim djelima Milo nije dotaknuo ni jedan jedini put, riječ je o drugomu i mnogo novijemu piscu, koji prenosi da su godinu smrti sv. Amanda preci upisali u knjige i uklesali u kamen: što je dijelom učinio Milo, a dijelom je učinjeno u njegovo vrijeme.

131 Pridodaje se govor koji se čita o prijelazu ili ukopu triput blažena i slavna Prvosvećenika Kristova Amanda: u čijemu uvodu prenosi da se dan ukopa kod Svetaca naziva rođendanom, zatim smrt Svetaca uspoređuje s prijelazom Izraela u obećanu zemlju, a njih, dok žive, da hrani u pustinji nebeska mana Kristova tijela. Opširno zatim pokazuje na primjeru sv. Amanda da treba prezirati domovinu, roditelje i bogatstva: zatim njegovoj mladenačkoj dobi provedenoj na otoku Oiji pridodaje slavu dodijeljenu na nebu: i na nju poziva druge, utisnuvši vjeru, ufanje i ljubav s djelima milosrđa, i zaključuje

A i zaključuje misao o posljednjem sudu. Tko je bio pisac ovoga govora, nama je nepoznato. Netko ga je sastavio oponašajući Mila, da bi se čitao na Rođendan, kao što su se ove rasprave čitale u Prijenosu i Uzdignuću tijela sv. Amanda: u kojima nigdje ne spominje taj Govor, nego Život koji je napisao Baudemund: Jer, kaže, knjižica Života triput blažena i Bogu ljubljena Ispovjedaoca Kristova Amanda, kako je poznato, dovoljno je potpuno i dostatno raspravila. Mi ovdje taj govor, jer u njemu nema ničega što bi pripadalo povesnici, izostavljamo, naznačivši samo prve riječi, koje ovako glase: Quia ad anniversariam ac sacrosanctam solennitatem beatissimi Patris Amandi, Fratres dilectissimi, religioso devotionis studio convenistis, opportunum esse arbitror, ut exhortatione nostri sermonis operum illius insignia cognoscatis, itd.

132 Djela sv. Amanda opisali su mnogi drugi, Vincentije iz Beauvaisa u 21. knjizi Speculi Hist. 119. i 120. poglavlju, sv. Antonin u 2. dijelu 12. naslovu 8. poglavlju § 9, Jakov de Voragine u Legenda Aurea, koji osim drugih pogrešaka prenose da je u Toursu kod groba sv. Martina u nekoj ćeliji zatvoren živio 15 godina, što se dogodilo kod Bourgesa, Petrus de Natalibus u 3. knjizi 100. poglavlju i Georg Witzel, koji pišu da je preminuo pod Heraklijem godine 620. François Haræus, Cornelius Graevius i veoma mnogi na stranim jezicima: zatim razni stari pisci u Aktima drugih Svetaca, kojih smo se većine gore dotakli.

133 Opat Everhelm u Životu sv. Poppona pod 25. siječnja u 5. poglavlju ovako opisuje viđenje koje se dogodilo bl. Adelwivi njegovoj majci po sv. Amandu koji se ukazao: Adelwiva, dovedena u samostan u Elnonu k sv. Amandu zajedno sa svojim sinom, ondje je stekla sigurnost svoje želje iz proroštva nebeskoga viđenja. Jer pred moćima bl. Kirika, dok je ona provodila noć u bdijenjima i molitvama te nakon maloga časa zbog dugotrajna umora bila polubudna, jer ju je pogledalo uslišanje odozgor, otkrila je viđenje koje joj je na takav način bilo upućeno od Boga. U novu je obličju stvari zacijelo vidjela veoma mnoge Kristove svećenike u bijelim haljinama u vijećnicama, koje joj je božansko ukazanje, postavljene s obje strane poput krune, dalo na gledanje: među kojima se činilo da i bl. Amand, kao prvak toga istoga mjesta, sjedi istaknutije i časnije od ostalih, i na njegovu se odluku, kako je njemu na tome mjestu tada dolikovalo, upirao pogled svih. Ali i bl. Kirika je vidjela da je sav sjajio od svile i dragulja i da je poprimio lice otmjena dječaka, zatim da je sa svakim od svećenika zapodjenuo razgovor i ondje u sredini prostrta izlila molitve za sebe. Njoj je sv. Amand zajedno s jednakim slaganjem onih koji su sjedili uz njega rekao: Eja, dječače dobra kova, tvoje je da ispružiš desnicu milosrđa s molitvama i ovoj udovici, koja nije prestala pred svetim moćima tvojima primati neprestane molitve. Po toj je vlasti, saznavši pouzdanije, časni dječak Kirik pristupio k njoj, i vidjela je da se sva kao sa zemlje, na kojoj je ležala prostrta, podigla. I takvo je viđenje ovdje imalo svoj svršetak, a sama majka bl. Poppona ubrzo se probudila i došla k sebi. Ona je to viđenje ispripovjedila sinu, s kojim je i sama, osnažena u duši vjerom toga istoga viđenja, otišla u Verdun, te pošto joj je po savjetu blaženoga muža stavljen veo pobožna života, pravednošću i vladanjem već je prigrlila nakanu samostanskoga života. Štuju se sv. Kirik ili Kvirik 16. srpnja.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine