Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O sv. Amandu biskupu maastrichtskom u Elnonu ili Amandopolu u Belgiji

DE S. AMANDO EPISC. TRAJECTENSI ELNONE SIVE AMANDOPOLI IN BELGICO,

Sadržaj (53)
  1. Prethodni komentar.
  2. § VI. Samostani u starom Brabantu i Hainautu, koje je podigao sv. Amand. Obrađena Kambreška biskupija.
  3. § X. Chronologia stabilita a nativitate S. Amandi usque ad annum Christi 1636.
  4. § XIII. Slavna djela sv. Amanda od godine 651. do 664.
  5. § XV. Vrijeme sastavljanja oporuke sv. Amanda i njegova smrt.
  6. § XVI. Elnonski spis o godini smrti sv. Amanda razmotren.
  7. § XVII. Javno štovanje sv. Amanda u različite dane. Njegove relikvije.
  8. § XVIII. Život sv. Amanda koji su napisali različiti autori.
  9. § XIX. Povesnica prijenosâ i čudesâ sv. Amanda koju su napisali različiti autori.
  10. § XX. Je li samostan Nantua u Bugeyju sagradio sv. Amand?
  11. § XXII. Je li biskupiju Castulonu upravljao sv. Amand?
  12. Proslov autora.
  13. Dva rimska putovanja sv. Amandusa. Biskupsko ređenje. Smirivanje oluje.
  14. Biskupija sv. Amandusa u Maastrichtu. U vjerskom nauku poučeni Kaloani i Baskoni.
  15. Samostani koje je podigao sv. Amandus, učinjena čudesa.
  16. Kažnjena neposlušnost. Smrt sv. Amandusa.
  17. DRUGI ŽIVOTAutor nepoznati Akvitanac,Iz rukopisa Andréa du Chesnea.
  18. Drugi život
  19. Drugi život
  20. Pismo istoga opatu Ivanu.
  21. Prvo rimsko putovanje sv. Amanda. Propovijedana riječ Božja.
  22. Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Poučeni Gakovčani i drugi.
  23. Biskupstvo sv. Amanda u Maastrichtu. Pismo pape sv. Martina.
  24. Ustanova različitih stvari. Čudesa koja je učinio sv. Amand. Podignuti samostani.
  25. Treće rimsko putovanje sv. Amanda. Hvala samostana u Elnonu.
  26. Drugi život u stihovima
  27. Odgovor haiminov istomu.
  28. A uvod u sljedeće djelo.
  29. Liber primus
  30. Pjesnički uvod, od Krista i apostola do sv. Amanda. Njegovo podrijetlo.
  31. Liber tertius
  32. Mrtvac uskrišen po sv. Amandu.
  33. Vjera proširena po sv. Amandu. Posjet Slavenima. Izrečena kazna progonstva.
  34. Povratak sv. Amanda iz progonstva. Krštenje sv. Sigeberta.
  35. Biskupija Maastricht sv. Amanda.
  36. Četvrta knjiga
  37. Kažnjeni sljepoćom i uzetošću, ozdravljaju pomoću sv. Amanda.
  38. Smrt, ukop sv. Amanda. Podizanje tijela. Epilog.
  39. Stihovi wlfaina
  40. O prijenosu tijela sv. Amanda, njegovu ređenju
  41. O uzdignuću tijela sv. Amanda,
  42. Oganj božanskom snagom zapaljen.
  43. A sažetak povijesti
  44. C ulomak kratke kronike samostana u elnonu,
  45. Iz Blandinijskoga rukopisa.
  46. Povijest čudesa sv. Amanda pošto je tijelo preneseno kroz francuku, autor gilbert, redovnik iz elnona,
  47. Prologus auctoris.
  48. Miracula Lauduni, Calnici, Noviomi, et Duaci facta.
  49. HIST. MIRACUL. S. AMANDI, CORPORE PER BRAGBANTUM DELATO, AUCTORE FORTE GUNTERO MONACHIO ELNONENSI, Ex iisdem MSS. Et operibus Philippi ab Eleemosyna.
  50. Prologus auctoris.
  51. Povijest obješene žene
  52. Starinski himan
  53. Drugi himan

Ustanova različitih stvari. Čudesa koja je učinio sv. Amand. Podignuti samostani.

Primivši opomene tako velikoga Oca, blaženik je ustrajao u službi primljenoga upravljanja, podnoseći teške žalce boli zbog prijestupa podložnika i upornim ih, pronicljivim nastojanjem dozivajući k lijekovima spasenja. Ali kako se kaže po Proroku: Liječili smo Babilon, i nije ozdravio, okorjela je izopačenost odbacila protuotrov svetoga liječenja, tako da je blaženik s pravom mogao reći: Sav sam dan pružao ruke svoje k narodu nevjernomu, nego proturječnomu meni, koji ide putevima ne dobrim, nego za svojim grijesima. Kad je dakle tako prošlo tri godine od vremena njegova ulaska, vidjevši da je njegov trud oko njih posve uzaludan, povukao se od njih, izabravši da kao običan čovjek prebiva u kući Božjoj, radije nego da se među prijestupnicima ističe naslovom dostojanstva. Jer sigurnija je nevinost siromaštva i poniznost privatnoga povlačenja nego raskoš grešnoga bogatstva i oholost uzdignute moći. Išao je dakle gorak u duši, u ogorčenosti svoga duha, sažalijevajući zloću opakih, bojeći se propasti i očitujući u žalosnoj pogibelji osjećaj svetoga suosjećanja. Ipak je ruka Gospodnja bila s njime, jačajući ga, da umjesto ostavljene neplodnosti nadoknadi obilje dragocjenoga ploda.

52 Bila je u tom istom kraju plemenita gospođa, imenomb Ita, koja je sjaj podrijetla nadmašivala zaslugama vladanja i ćudoređa. Ona je, ostavši udovicom nakon nedavno preminuloga slavnoga vojvodec Pipina, žalosnim srcem podnosila tužan rastanak od sretne bračne veze. Često privremena nevolja postaje radostan napredak svetije namjere, i ponekad se teška nužda preobražava u sredstvo kreposti. U krilo korablje vraća se golubica kad za vladanja potopa ne nalazi gdje bi spustila noge na počinak. Razmišljala je i ta sveta žena usred svojih tjeskoba, lišena bračne utjehe, kako bi mogla ugoditi jedino Kristu i u svetište nebeskoga blaga unijeti zavjetni ures čistoće, jer je druga daska poslije brodoloma da se u utjehu izgubljenoga djevičanstva s pravom obnovi udovička uzdržljivost. Navrati k njoj radi utjehe blaženik, potaknut davno započetim zajedništvom svetoga poznanstva. Onome koji ulazi iskazuje se uljudna vedrina, pružaju se usluge prikladne svetosti, plete se ugodno uzajamno zajedništvo skromnoga razgovora. Kad je čovjek Božji pripušten u skrovitost najdublje volje i mogao je dokučiti čemu teži pobožna težnja svete udovice, potiče je čestitanjem, podiže opomenama, potvrđuje primjerima vjernu odluku svete želje. Ona, ojačana poticajem svetoga biskupa, veže se zavjetom čistoće i obvezuje strožim pravilima kreposna života. A budući da ljubav ne može biti besposlena, nego kolika je, očituju djela, blažena Ita imanja i posjede posvećuje nebeskomu Zaručniku kojega je izabrala, a svoju kuću, očišćenu nebeskim sakramentom, moli da se posveti u crkvu. Ondje je, usred svetih misnih svečanosti, iz ruke svetoga biskupa primila sveti veo, znak poniznosti i čistoće. Zatim je, sabravši ondje zajednicu žena koje služe Bogud, samo to mjesto proširila posjedima i uresila raznovrsnim, mnogostrukim ukrasom, nastojeći svima postati uzor poslušnosti i poniznosti.

53 Imala je ona jedinicu kćer, imenom Gertrudu, koja je, glasovita po darovima roda i ljepote, privlačila mnoge prosce; nju je pobožna majka, želeći osloboditi iz blatom zaprljana ždrijela pokvarenosti, ošišavši joj kosu i promijenivši odjeću, privela svetim oltarima i prikazala svetomu biskupu da bude posvećena. Žarko je naime željela da cjelovitost izdanka pokaže ono što je u korijenu uvenulo, i da u kćeri posjeduje naslov djevičanstva koji u sebi nije mogla imati. Posvećena dakle u sveta otajstva i ovjenčana otajstvenim velom, počela je među ostalim djevicama veoma se isticati vladanjem, milošću, vjerom, ćudoređem i stegom. Nedugo zatim, djelovanjem božanske blagosti, postavlja se na čelo samostana u Nivellesu, i po slaganju koje donosi kanonski izbor, odredbom svetoga biskupa biva zaređena za Majku djevica. Ondje je poslije, puna dobrih djela i veoma glasovita po zaslugama kreposti, preminula blaženom smrću u Kristu.

54 Odatle je čovjek Božji krenuo i radosnim se putovanjem uputio u samostan blaženoga Gislena, o kojem je bilo govora; braća su ga radosno primila, a on im, kad su zatražili hranu spasenja, vedra raspoloženja dijeli. Često teške praznine trpi skučenost siromaštva, i ono što samome sebi nije dostatno ne može drugomu pružiti dostatnost. Kako oni nisu imali ničega što bi smatrali dostojnim stola tako velikoga gosta, sveti biskup odlazi bez objeda, ne bez mnogostruke tužaljke braće, jer je bogata naklonost trpjela oskudicu, a ruka nije nalazila ono za čim je čeznula duša. Vode ga dakle k lađi jer je morao prijeći rijeku Haine, kao što je zahtijevala potreba puta. I dok su se već međusobno opraštali sveti ljudi, Amand i Gislen,g iznenada velika riba, koju zovu štukom, sama od sebe iskoči iz rijeke na kopno, tolika da je svojom veličinom mogla nahraniti mnoge goste na gozbi. Svi se s klicanjem okupljaju na prizor neobičnoga događaja i zahvaljivanjem te hvalospjevima prate Boga, darovatelja toga dara. Tim se dobročinstvom ublažava tjeskoba prijašnje zbunjenosti, razveseljuje se pobožno suosjećanje svetoga biskupa, uklanja se teška nužda posta, priprema se gozba i čovjek Božji se s radošću vraća u samostan. Ondje je među svetim ocima nastalo ponizno i pobožno nadmetanje, dok je sveti biskup taj dar pripisivao Gislenovim zaslugama, a jednostavan i pobožan sud blaženoga Gislena pripisivao ga je istomu svetomu biskupu. Javlja se prepirka bez zlobe, neslaganje bez tegobe, nadmetanje bez prijestupa, i na objema stranama sud se mijenja bez štete po istinu, jer je nesloga uvijek strana miru duša, niti se u onih koji isto misle narušava jedinstvo volje. Pošto je dakle završena okrepa božanskim darom, s radošću se vraćaju k rijeci i, pozdravljajući jedan drugoga svetim cjelovom, dok lađa služi putovanju, niz rijeku se razilaze jedan drugomu iz vida.h Dovezen dakle na otok koji se u puku naziva i Canelaus, blizu Šelde i ne mnogo udaljen od Genta, odlučio je ondje imati kratko počivalište svoga truda s ljudima koji se boje Boga i ondje prebivaju.

53 Nakon nekog vremena, pošto je njegovo ime izišlo u javnost, počeo je naviještati put istine susjedima i dobročinstvom spasonosnoga nauka nastojao je odvratiti grešnike od zablude njihovih putova. Ali propada uslužnost liječnika kad bolesnik odbija da bude izliječen, i onima kojima je pomućen um riječi mudrosti ne dopiru do popravka. Stanovnici uskraćuju apetit životnim hranama i, kao da trpe mučnu gnojnu ranu, oslabjelim želucem odbacuju napitak spasenja. Bezbožnici preziru slugu Božjega, štoviše, u svome se sluzi odbacuje Krist, koji je u njemu došao potražiti i spasiti ono što je bilo izgubljeno. Gospodin im šalje otpusno pismo zbog odbijanja i prezrena blagost napušta otpadnike u blatu ponora, i jer kao što poniznost zaslužuje oproštenje, tako tvrdokornost zaslužuje kaznu, nebeska osveta nastupa kao protiv prijestupnika veličanstva, i neprekidno gotovo dvije godine bjesnjela je nad njima pošast kuge koja pustoši, dok nisu bili uništeni svi koji su se oholo opirali spasonosnim poukama čovjeka Božjega.

56 Nedugo zatim, dok je čovjek Božji brižnom pomnjom pohađao svoju braću koju je radi spasenja duša ostavio po različitim mjestima, ušao je u krajeve Baskâ, za koje je čuo da su obuzeti štovanjem idola, gatanjima i različitim zabludama. Kad je dakle na javnom skupu naviještao riječ istine i put spasenja nevjernomu mnoštvu, podigavši glas neki iz gomile, lakouman i prevrtljiv, počeo je iz obilja pokvarena srca brbljati sramotne bogohulnosti i uz podsmijeh bacati na slugu Božjega i na nauk vjere riječi pune uvreda, posve neskladne. Njega je odmah obuzeo zloduh i počeo se sam gristi vlastitim ugrizima, te, pretvoren u krvnika svoga tijela, strašnije je otvarao ždrijelo usta koje je bez poštovanja podigao protiv svetoga biskupa. Ipak je usred samih svojih muka priznavao da takvo što trpi zbog uvrede nanesene sluzi Božjemu i, doveden do kraja, pod pritiskom muka ispustio je svoj drski duh.

57 Zatim, kad je radi propovijedanja ušao u jedan od gradova, pobožno ga je u gostoprimstvo primio biskup toga mjesta. Kad je spomenuti biskup s uslugom pobožnoga gostoprimstva polio ruke

A kopu, zapovjedio je da se ono što je bilo prihvaćeno sačuva u sakristiji. Kod vrata crkve sjedio je čovjek koji je dugo vremena bio slijep i prosio; njemu prilazi vjerni biskup i kaže: Sine, ako možeš vjerovati, uzdaj se u Gospodina i operi oči svoje vodom kojom je čovjek Božji Amand oprao svoje ruke, i primit ćeš vid, oslobođen nevolje sljepoće. On, ohrabren u vjeri biskupovom riječju, začinje veću nadu i, polijevši vodom pranja oči pritisnute oblakom tmine, vraća se iz tame u svjetlost i vrši službu sunca, što prije nije poznavao. Tako ponizne duhom spašava Gospodin, a šibljem gnjeva suzbija zloću opakih. I po pravednom sudu Božjemu ni psovača od osvete ne oslobađa priznanje istine, a vjernik se oslobađa od okova sljepoće. Tako Gospodin proslavlja život svoga sluge, proslavlja djelo, preporučuje zaslugu i sigurnim znakovima pokazuje da on živi u Amandu.

B

88 Ostavivši u međuvremenu krajeve Baskâ, čovjek Božji vratio se u Franciju; došavši k Hilderiku, kralju Franaka, zatražio je mjesto gdje bi mogao prikladno sagraditi samostan. Ovaj mu je po kraljevskoj veličanstvenosti darovao imanje imenom k Nant. Ondje je svetac spremnom živahnošću, ustrajnim nastojanjem i marljivim radom počeo postavljati temelj novoga nasada i pripremati prikladne građevine za one koji se ondje okupljaju kao sinovi milosti. Ali neki Mumol, l biskup Éauzea, teško podnoseći kraljevu velikodušnost i namjeru svetoga čovjeka, zaražen otrovom pogubne zavisti, poslao je sinove Belijalove izdvojene za zlo djelo da sruše djela svetosti i da sa spomenutoga mjesta okrutno protjeraju slugu Božjega. Došavši dakle k njemu, u prijevari govore miroljubivim riječima i obećavaju da će mu uskoro pokazati mjesto na kojem bi prikladnije gradio. Slijedi sluge bezakonja sveta jednostavnost, i premda po objavi Duha nije nepoznata spletka bezbožnoga pothvata, ipak srcem i dušom pobožno teži za mučeništvom i želi da prolijevanjem krvi okruni svršetak dugo protegnuta napora. Nije to ipak htio otkriti učenicima da ne bi učinili zapreku onomu koji hrli k svršetku ili se teže uznemirili zbog neposredne pogibelji.

C

89 Kad su dakle stigli na vrh brda, gdje su krvnici naumili smaknuti slugu Božjega, pravednost okrenuta na sud pogledala je s neba, bičujući bezbožnike i štiteći pravednika pomoću pobožne obrane. Diže se iznenadna oluja, lice neba zgušnjava se u tmine, zrak se prelijeva strahotom magle, a olujni vihor obavija sjaj sunca. Sakriva se lice stvari i uvija u jednoličnu pomutnju, pratiteljima se otima svjetlo i, pogođeni iznenadnom sljepoćom, zgroženi su pred pogibelji neposredne smrti; okrutnost se okreće u strah, žestina prelazi u molbu, tvrdovratost se prigiba u poniznost, i onoga kojega su došli smaknuti poniznom upornošću mole da im se dopusti otići slobodni. Pokreće se na oproštenje pobožnost čovjeka Božjega i, sav obliven obilnim tokom suza, pouzdano proniče u molitvu i moli odrješenje od krivnje za jadnike. Onomu koji kuca otvaraju se vrata milosrđa, vraća se oteta vedrina, uklanjanjem vihora obnavlja se stanje zraka i, kad su oči otvorene prema svjetlu, jadnici se oporavljaju od sljepoće i vraćaju u uporabu dnevnoga sjaja. Potaknuti dakle pokajanjem, zahvaljuju za svoje oslobođenje, štuju slugu Božjega doličnim divljenjem i, vraćajući se u miru svojim kućama, opširnije pripovijedaju velika djela Božja koja su vidjeli. Tako ga je Gospodin zaštitio od zavodnika, i zloća, svedena pred njim na ništa poput vode koja otječe, nije izbjegla ni bič dostojne strogosti ni bila tuđa dobročinstvima milosrđa.

C

60 Otprilike dakle pete m godine spomenutoga kralja Hilderika, dok je boravio u n Laonu, došao je k njemu preblaženi Otac Amand i, po Božjemu djelovanju, našao milost u njegovim očima. Da bi dakle proširio služenje božanskoga štovanja i unaprijedio redovnički poredak stege, plemenito imanje imenom Barisis, sa svim njegovim pripadnostima, kraljevskom je velikodušnošću i dužnom slobodom predao blaženomu čovjeku; a on ga je ljubezno primivši sa zahvaljivanjem te, prema pogodnosti mjesta i vremena, ondje na prikladan način smjestio samostan i u njemu okupio ljude koji se boje Boga i ispovijedaju Kristovu vojnu službu, a providnim je upravljanjem postavio za poglavara svoga časnoga i Bogu dostojnoga učenika o Andriju, koji će mu uskoro biti nasljednik u samostanu u Elnonu.

61 I dok je, kako je imao običaj, obilazio susjedna mjesta radi naviještanja evanđelja, došao je u Ressons, za koji se zna da se nalazi u pokrajini Beauvais, na rijeci Aronde. Ondje je bila nevjerna žena koja je zbog nevjere trpjela nevolju sljepoće, i, predana tami zbog djela tame, vodila je beskoristan život pun slike smrti. Ušavši k njoj čovjek Božji raspituje se o uzrocima nesreće, a žena u tjeskobi priznaje da joj se to pravedno dogodilo zbog štovanja zloduha i obdržavanja gatanja. Zatim znakom kojim je vičan pokazuje stablo pod kojim je, natopljena bezbožnim obredima, imala običaj prinositi žrtvu zloduha. Njoj svetac reče: Ako želiš ponovno primiti prijašnje zdravlje, najprije u znak prezira prema praznovjerju zamahni sjekirom da posječeš stablo, i ozdravit ćeš od užasa sljepoće. Pobožna žena na riječ Božju, vođena službom svoje djevojčice, spremno zamahuje željezom na stablo, a ono što ne uspijeva vlastitom snagom, opominje i raduje se da se izvrši rukama prisutnih. Stojeći dakle nad njom čovjek Božji, zazvavši ime Božje, znakom križa dotaknuo je ustroj vida i božanskom ga milošću oporavio za službu svjetlu. Zatim je poučenu poučio kako odsad treba živjeti u strahu Božjemu, da svakim čuvanjem čuva svoje srce i pomnije čuva djela svoga života, da bi, kao što izvanjsko svjetlo zrači u glavi, tako nutarnji sjaj istine zračio u duši. Žena je dakle, vjerno poučena opomenama svetoga biskupa i u svemu učinjena boljom, živjela u svetosti i pravednosti pred Bogom u sve dane svoga života. a Autor unutar tri godine Maastrichtske biskupije zaključuje Dagobertovo kraljevanje i pontifikat sv. Marina, što je gore opovrgnuto., b O Beliji, ili Idubergi, govorit ćemo 8. svibnja., c Godine Dagobertove 638. Kristove., d Samostan u Nivellesu., e Godine 664., 17. ožujka., f Uz rijeku Haine leži samostan sv. Gislena; po njoj se naziva Hannonia, Hainaut i Henegau., g Isto se prenosi u Vita S. Gisleni 9. listopada., h Filip u Vita S. Gisleni kaže da je odatle krenuo u Elnon, što smo gore u § 12 dokazali., i Razumije se Calfoa., k Kod Hutena u Akvitaniji 1., l Štoviše Uzèški., m U kraljevoj ispravi gore navedenoj izražava se godina 2., Kristova 666., n Laon, ili Lugdunum Clavatum, grad u Galiji na granici Pikardije i Šampanje., o O bl. Andriji govorit ćemo niže ovoga dana.

NAPOMENA., U sljedećem poglavlju VII. slovad, e, f, loše postavljena, treba prenijeti na sljedećag, h, i, a ova da zauzmu mjesta sljedećih.

Treće rimsko putovanje sv. Amanda. Hvala samostana u Elnonu.

Otprilike u a isto vrijeme namjeravao je svetac poći u Rim već treći put, da bi trudom hodočašća i plodom molitava, kao što je posvetio svoje početke, tako unaprijedio i posljednja vremena života. Krenuvši na put, svratio je radi prenoćišta ub kuću blaženoga Humberta. Primljen je od njega sa svim poštovanjem ljubavi i u opskrbi je brižno iskazana svaka čovječnost. Za vrijeme gozbe svetac pita domaćina želi li s njime preuzeti teret poduzetoga truda, želi li sudjelovati u plaći truda i pristupiti apostolskim pragovima. Blaženi Humbert pristaje i sa svom radošću prati zajedništvo svetoga biskupa.

63 Jednoga pak dana, kao što je običaj putnika, dok su sjeli radi objeda pokraj šume blizu puta, izišavši medvjed zgrabio je onu životinju kojom su obično prenosili prtljagu. Njega, svezana snagom božanskoga imena, dovode k prtljazi i služe se njime umjesto živinčeta u prenošenju kućnoga pokućstva te od grabežljivca čine nosača. Dok su tako ljudi Božji prilazili Gradu, rimski biskup, u povjerljivu razgovoru poučen od Anđela, po službi glasnika potajno opominje da oslobode zvijer od te službe, da ne bi izgledalo da u grad ulaze više raskošno nego pobožno, grad koji među narodima treba biti glava pobožnosti i čestitosti, i da ne bi novošću prizora pokrenuli okupljanje mnoštva i svima okrenuli glasove i poglede na sebe. Apostolskoj zapovijedi sveti oci se pokoravaju i zvijer, oslobođenu naložene poslušnosti, puštaju da se vrati u skrovišta šikara, dok se ona časak za časom osvrće i znakovima kojima je mogla očituje svoju poslušnost. Zatim, ušavši u grad, dostojno i pobožno bivaju primljeni od vrhovnoga biskupa; pošto su obavili sve zbog čega su došli i isprosili zagovor Svetaca, s radošću se vraćaju svojima.

64 Kad je blaženi Humbert skrenuo u Maroilles, čovjek Božji Amand povukao se u Elnon, mjesto koje mu je velikodušna ruka kralja Dagobertac davno ustupila i radi povećanja štovanja božanskoga svečanim darovanjem velikodušno dodijelila. Samo to mjesto, smješteno unutard granica Menapijâ, na granici s Atrebatima i Nervijcima, kao što je međa germanskoga kraljevstva i Rimskogae carstva, tako se prepoznaje kao dio Reimsa u Belgici i kao granica Franaka. Ovdje se, na sutoku dviju rijeka u jednu,f Elnona i Scarpea, u sredini pruža prostran kut, oko kojega se prostiru livade natapane tekućicom, obilje pašnjaka i bogat ribolov; zatim se pruža šuma pogodna za lov, skrovište duljega trajanja. Tlo nije ni iznimno plodno ni jalovo; stanovnicima za potrebe obilno pruža mlijeko i med. Kad je ovamo stigao sluga Božji, proročkim pogledom duha odlučio je da tu ima počivalište truda, prebivalište mira, stan spokoja, naziv dovršenja. Ali budući da ondje još nije bio podigao zgrade prikladne pobožnosti, počeo je brižljivo razmatrati gdje bi postavio temelje nove gradnje. Ušavši dakle u kut spomenutoga prostora, počeo je sjeći šikaru, čupati grmlje, iskorjenjivati šaš i, sijekući debla riječnoga drveća i rušeći tršćake, lišavajući zemlju njezina prirodnoga raslinja, poravnao je divljinu prijašnje gustoće u čistinu i pripremio najprikladnije mjesto za samostanske radionice. Položivši dakle temelje, u čast prvaka apostola Petra utemeljio je crkvu, kojega je često imao kao glavnoga začetnika svoga propovijedanja, vođu truda i tješitelja u nevolji. Ondje je gorljivim nastojanjem sagradio radionice prikladne redovničkomu redu, koje nisu odavale ni težnju suvišne znatiželje ni tjeskobu istrošena siromaštva. Zatim marljivi ribar spušta mreže u lov i sa svih strana skuplja hrabre pomagače započetoga djela i najvjernije skrbnike redovničkih ustanova. Okupljaju se k njemu ljudi gorljivi u duhu, revni za zakon Gospodnji, koji spremnije prigrle zapovijedi života i glasovitom ustrajnošću prate podignutu školu božanskoga služenja. Raduje se vjerni pastir porastu dobra stada, a zauzvrat se pobožno stado pod upravom tako velikoga Oca veseli napretku zajedničkih dobara. Zatim je od temelja zapovjedio da se sagradi nova crkva u čast blaženoga apostola Andrije, koju je uresio dostojnim uslugama onih koji služe Bogu. Sam pak kao vrstan upravitelj čas preuzima virove izvanjskih djelovanja, čas stupa u nutrašnjost zastora ne bez tamjana molitve i ognja svetoga žara, da čuje što u njemu govori Gospodin Bog i da za njegove sluge izmole D mir i napredak.

65 Ne mnogo vremena nakon toga, vraćajući se drugi put iz Rima, sv. Humbert je silazio u Elnon da posjeti čovjeka Božjega. I kad se već približavao mjestu, pristupig Anđeo Gospodnji k bl. Amandu i opominje ga da iziđe u susret sluzi Božjemu i prepozna kolike je zasluge kod Boga po znaku koji nosi na tjemenu. Izlazi blaženik i raduje se dolasku tako velikoga gosta te, davši cjelov mira, otkrivši mu glavu opaža da na tjemenu sja znak Križa, što ipak nije bilo dano svima promatrati, nego onima kojima bi božanska snaga prosvijetlila oči. Nastaje među njima zajednička i golema radost, koja nije odisala prijevarom laskanja, nego istraživanjem svete iskrenosti, i ništa nije donosila neobično što ne bi bilo prikladno namjeri obojice, što ne bi odgovaralo svetosti i redu, niti bi se moglo opirati zakonima svetoga gostoprimstva. Zadržavši se kod njega onoliko vremena koliko je bilo ugodno, nakon svetih razgovora uzajamnoga poticanja, nakon slatkih razgovora svete pobožnosti, uz uzajamno dan blagoslov, bl. Humbert se s radošću vraća svojima.

66 Bio je u samostanuh u Elnonu neki prepozit imenom Krodobald, zadužen za posluživanje braće i dodijeljen izvanjskoj skrbi i vlasti svetoga Oca. Primivši od njega nalog da u prikladno vrijeme, prema običaju, posluži braći piće, prezreo je pravednu odredbu onoga koji naređuje. Ali nije izbjegao osvetu pravednoga Suca. Da bi ispričao isprike u grijesima, spremao se uzići k čovjeku Božjemu da velom prikrivanja zamagli tvrdokornost svoje krivnje, kad se iznenada sav zgrči od užasa uzetosti: gube se osjetila, pamćenje otupljuje, vid se zamagljuje, sluh otupljuje i, dok su u njemu svi udovi već mrtvi, životni je duh još drhtao samo u prsima. Ipak je glasom i naporom kojim je mogao uporno priznavao da ga je krivnja neposlušnosti uvalila u tolika zla. Stavljen dakle na lađu posluživanjem braće, riječnim se tokom prevozi u Elnon. To se javlja čovjeku Božjemu, za kojega se prenosi da je uz blag osmijeh rekao: Još će podnositi veće nevolje, jer za hvalisavošću slijedi i ne pazi na milost poslušnosti. Zatim po vjernomu svećeniku šalje komadić kruha i malo vina uz dani blagoslov te, određujući da se time okrijepi, naređuje da sljedećega dana bez oklijevanja iziđe u susret onomu koji će ga posjetiti. Okusivši blagoslov Oca, prepozit se vraća prijašnjemu zdravlju i poslušnost obnavlja snage koje je oduzela krivnja neposlušnosti. Sljedećega dana, kad je čovjek Božji dolazio k njemu, pojavio se u radosnu susretu, moleći oproštenje za prijestup i zahvaljujući na dobročinstvu. Čudi se sva zajednica braće što vide zdravim i krepka tijela onoga kojega su vidjeli kako jadno leži kad su ga gotovo beživotna unijeli tuđe ruke. Zajednički se upućuje hvala Bogu i slavnije se naviješta snaga i zasluga svetoga Oca. A sam blago i nježno otpušta opomenutoga brata Marcijana i potiče ga da se ubuduće čuva i nastoji korisnije popraviti svoja djela.

67 U međuvremenu je blaženi Florbert, kojega je on sam davno postavio za poglavara samostana u Gentu, k pridružen svojim ocima, ušavši u radost svoga Gospodara, zadobivši kraljevstvo besmrtnosti i slavu. A braća toga mjesta, jednakom željom i jednoglasnom voljom, poslavši izaslanstvo, molbom kojom mogu i nehinjenim zaklinjanjem kucaju na osjećaj očinske pobožnosti da svetac svrati k njima, da se pobrine za samostan koji je utemeljio, da hrani sinove koje je primio duhovnim rađanjem, da obilnije zalijeva mladice koje je posadio i da ne dopusti da pobožno stado ode u propast rasipanja. Blaženi Amand, potresen molbom sinova, podjednako strahom i ljubavlju

A iznenada pogođen dolaskom, nije htio ni napustiti Elnon ni bez savjeta otpustiti sinove koji su molili. Tako podijeljen na dijelove iz revnosti pobožnosti, nakon mnogih gibanja svetoga promišljanja i pomno razmotrenih savjeta, blagom je poniznošću odgovorio onima koji su molili: Nemojte, sinovi, nemojte uznemirivati mir svoga Oca, nemojte me dozivati iz luke na pučinu; meni je dovoljno moje siromaštvo da se računa kao bogatstvo, ovo je počinak moj u vijek vijeka, ovdje ću prebivati jer sam ga izabrao. Vama neće nedostajati, uz Božju naklonost, snaga nebeske pomoći ili potpora naše brige. Tim glasom braća, odbijena od tijeka predložene namjere, zaklinju da se ne vrate praznih ruku i s punom pobožnošću savjetuju razboritost svetoga Oca što misli o uređenju samostana u Gentu, što smatra da treba izvršiti. Sveti Otac Amand, koji nije mogao ni napustiti svoje Elnončane ni izostati zapuštenomu stadu, predao im je čovjeka prokušana vladanja, glasovita po ćudoređu i iznimna po umjerenosti, svoga učenika l Ivana; njemu je uz dani blagoslov povjerio brigu o braći i s klicanjem ga vratio u Gent.

B

68 Osjećao je već od tada blaženi Otac Amand slabosti svoga tijela, iscrpljen naporima i starošću, i po tajnu je nadahnuću predosjetio da dan njegova odlaska nije daleko. Pozvavši dakle k sebi časnoga Andriju, kojega je prije postavio za opata u Barisisu, postavio ga je m nad svojom obitelji koju je uz Božju pomoć sabrao, da u njegovoj ruci snagom reda i strogoćom stege cvjeta uz providnu umjerenost, a njemu samomu da bude otvoren skrovitiji i slobodniji ulaz da se posveti Bogu. Ipak je odredio da se u trajno vlasništvo samostana u Elnonu povuče sve ono što je prije posjedovao u Barisisu iz kraljeve velikodušnosti, što se sve do današnjega dana neokrnjeno čuva prema odredbi čovjeka Božjega.

C a Štoviše, napustivši Maastricht godine 680., kao što je rečeno u § 12; dakle 26 godina prije nego što je osnovan samostan u Barisisu., b Samostan u Maroillesu., c Godine Dagobertove 638. Kristove., d To su izvatci iz Vita S. Humiliti 25. ožujka., e Štoviše u Marchiennesu, o čemu ovako govori Gualbert, redovnik iz Marchiennesa, kod Buzelinusa u knj. 1. Gallo Flandria pogl. 41. Na petom mjestu blaženomu opatu Jonatu susjedan i tik uz njega postavljen sveti Krodobald, jednako dostojan slavnoga spomena, slavan po zaslugama, redovnik i prepozit najsvetijega ispovjedaoca i biskupa Amanda, ipak pogođen od Boga zbog tvrdokornosti, hvalisavosti i upornosti, ali ponižen od istoga biskupa, pošto je opet povezan sklop udova raslabljen bolešću uzetosti zbog grijeha neposlušnosti, iskazujući službu ljubavi prema blaženomu čovjeku dok je učitelj zapovijedao, a učenik nije htio poslušati, snagom Gospodnjom izliječen i opomenut. Radi njegove zasluge da se pokaže potomcima takvo se čudo pročulo u samostanu u Marchiennesu. Kad je naime u davno vrijeme izgorio hram toga samostana, sag položen pod njegov sarkofag, prekriven sa svih strana užarenim žeravicama dok je plamen posvuda bjesnio kroz cijeli samostan, kao što su prenijeli stari oci, ostao je posve neoštećen. Kao znamenje toga čuda, da se svakodnevno obnavlja pred očima kako budućih tako i sadašnjih, sag se još čuva pohranjen ili, još bolje, u ruhočuvarnici gdje se polažu bijele kape i ostali uresi, stoji položen. To čudo spominje Raissius u Hierogazophylaciumu i naziva ga Blaženim., f Scarpea, uz koju leže samostani u Marchiennesu i Elnonu., g Godine 664. u studenomu, kada smo iznijeli njegov život. O njegovoj smrti bilo je govora gore u § 13., h Da je Ivan bio poglavar do godine 683., rekli smo na istom mjestu., i Godine 683., kako je rečeno u § 13.

Oporuka, smrt i ukop sv. Amanda.

Običaj je da očinska pobožnost bude sklonija potomstvu rođenu kasnije i da žar prave ljubavi uvijek čuva za posljednje osjećaje. Tako je Učitelj pobožnosti, pošto je ljubio svoje koji su bili na svijetu, do kraja ih ljubio i slabim te još neukim učenicima dao spasonosni lijek svoje smrti. Njegov nasljedovatelj, blaženi Otac Amand, kad je znao da se bliži čas njegova prijelaza, sazvavši k sebi braću, nakon riječi poticaja, nakon blagih razgovora pobožne utjehe, nakon utisnutih zapovijedi vječnoga spasenja, naznačuje da se približava vrijeme njegova poziva; i koliko ih je za života ljubio, očitim znakovima pokazuje kad ne podnosi da se ni u smrti odvoji od njihova slatka zbora. Sastavivši im dakle oporuku, kao što se sadrži u arhivima ovoga samostana, potvrđuje čvrstu odredbu o svome tijelu i postojano zaklinje, moli, opominje, potiče i zapovijeda da se nepovredivo obdržava. K njemu su se, privučeni glasom svetosti, glaskom kreposti, plodovima zasluga i znakovima djela, okupili oci časna autoriteta i ugledne izvrsnosti: a Reol, metropolit Reimsa, Mumolen, biskup Noyona, otac žitelja Cambraija Vindician, opati Bertin i Aldebert, Ivan, vrstan pastir samostana u Gentu, zajedno s drugim bogobojaznim ljudima, čijim je autoritetom i savjetom učvrstio učinak svoje odredbe. Odredio je dakle pod prijetnjom strašne presude da nikomu, bilo crkvenoj bilo svjetovnoj osobi, ne bude dopušteno ukloniti njegovo tijelo iz samostana u Elnonu ili ga prenijeti pod izlikom bilo kojega povoda, nego da s braćom, koja su po njegovu poticaju pobijedila svijet, nepokretno posjeduje mjesto svoga polaganja prisutnošću svoga tijela, te da s njima vjerno iščekuje dan posljednjega uskrsnuća, koje ni za života nije podnosio napustiti niti je dopuštao da se na ikoji način uklone umirući. Da bismo dakle uklonili svaku dvosmislenost onima koji to žele znati, rado ćemo u ovo djelo unijeti oporuku pobožnoga Oca.

70 c U ime Gospodina našega Isusa Krista, ja Amand, najbjedniji i grešnik. Vjerujemo da nas svuda upravlja božanska pobožnost i da nas želi milostivo spasiti, jer on prije vjekova unaprijed zna i naš ulazak u svijet i naš izlazak iz svijeta. Stoga nikomu nije nepoznato kako smo nadugačko i naširoko po svim pokrajinama ili narodima, zbog ljubavi Kristove, naviještali riječ Božju ili dijelili krštenje, i od mnogih nas je pogibelji izbavila pobožnost Božja i udostojila se dovesti sve do ovoga vremena. Ali kad već iscrpljena tijela i umorni od mnogih napora, već u dubokoj starosti, gotovo mrtva tijela, očekujemo da ćemo uskoro izići iz ovoga svijeta, i budući da se Bog udostojao dovesti nasd u ovo malo mjesto koje se zove Elnon, koje smo, povrh kraljevske darežljivosti, očito sagradili vlastitim trudom; ako Bog ondje odluči da preselimo iz ovoga svijeta, molim i pred Kristom Isusom, Sinom Božjim, usuđujem se zakleti da nikomu od biskupa ili opata, ili svjetovnih ljudi, ili bilo kojih vlasti to ne bude protivno, nego da moje tijelce počiva u tom istom samostanu koji smo gore spomenuli, u Elnonu, među onom braćom kojima smo se već i tijelom i dušom preporučili.

71 I ako nae putu, ili bilo gdje, nastupi naš kraj, neka na to isto mjesto koje smo gore spomenuli imaju dopuštenje braća ili opat iz toga samostana u Elnonu da odande vrate naše tijelce. Ako bi se pak tko usprotivio, ili na silu oteo moje tijelo iz toga samostana, ili drskim duhom htio proturječiti, najprije neka navuče uvredu presvetoga Trojstva i neka se pokaže izopćenim od svih katoličkih crkava i neka postane tuđincem zajedništvu Svetaca; i osudu koju su podnijeli Datan i Abiron, koje je pakao žive progutao, neka sam podnese, i neka bude anatema maranata, što znači propast, o dolasku Gospodina našega Isusa Krista. I neka ni tako ne može promijeniti našu volju, nego neka ova naša odluka ostane zauvijek čvrsta i nepovrediva. I da sigurnije vjerujete, potpisao sam vlastitom rukom, i sve ljude koji se boje Boga usrdno molimo i zaklinjemo da potpišu. To smo pismo zamolili da sastavi naš brat, svećenik Baudemund. Pismo je sastavljeno u samostanu u Elnonu druge godine

Akraljevanja gospodina našega Teodorika, slavnoga kralja, 17. travnja. Ja, Amand grešnik, pristao sam na ovo pismo koje sam sastavio i potpisao sam ga. Ja u Kristovo ime Reol, kao grešnik, potpisao sam. Ja u Kristovo ime biskup Mumolen potpisao sam. Ja u Kristovo ime biskup Vindician, kao grešnik, na molbu gospodina Amanda, pristao sam na ovo pismo i potpisao sam ga. Ja, opat Bertin, potpisao sam. Ja, opat Aldebert, potpisao sam. Ja, Ivan, zamoljen od gospodina Amanda, suglasan sam s ovim pismom i potpisao sam ga. Ja, grešnik Baudemund, po zapovijedi svoga gospodara Amanda, napisao sam i potpisao ovo pismo njegove odluke.

B72 Hvalevrijedna revnost, nepobjediva ljubav, ugodna milost, ljupka blagost, čudesno jedinstvo ljubavi, koje je tako neraskidivom vezom pobožnosti povezalo dušu sveca da je u času svoga rastavljanja smatrao da bi odvajanje od braće bilo gubitak svetoga saveza. Kad se dakle približavao dan časnoga prijelaza slavnoga biskupa, dok je bio u oratoriju bl. Andrije, nakon službe molitava, nakon primljenih sakramenata nebeskoga otajstva, među rukama učenika, dovršivši tijek života, preselio se k Gospodinu i pridružen je svojim ocima sa slavom. Sretan po zasluzi djela, sretan po milosti svetosti, sretan po hvalevrijednu dovršenju, kojemu je odozgo bilo dopušteno da pred oltarom blažene Djevice ispusti posljednji dah, čijim je zaslugama najpobožnije molio da mu se pomogne, čije je svete stope svim naporom duha nastojao nasljedovati. Jer ni čiji posrednički zagovor kod Boga ne može biti prisniji, ni čija milost djelotvornija od one koja je zaslužila biti majkom onoga kojega je Bog Otac. U njoj čudesnim djelovanjem Duha Svetoga sjedinjenje božanstva i djevičanstva, uz očuvanje svojstva naravi, daje udio u rađanju vječne Riječi.

73 U četvrti se uistinu dan odgađa sveta svečanost sprovoda, da se, kad se sa svih strana okupe pobožnici, iskažu dužne počasti svetomu pogrebu i da se polaganje dragocjenoga blaga svečanije proslavi. Potaknuti glaskom, susjedi se jednako u velikom mnoštvu okupljaju iz gradova i sela da iskažu štovanje sprovodu tako velikoga Oca i da onoga kojega su ljubili dok je živio isprate dužnošću pobožnosti kad je preminuo. Prisutan je, dozvan iz različitih krajeva, sveti skup njegovih učenika. Prisutni su, kao sinovi pobožnosti, kler i okolni puk, i vjerno mnoštvo prati psalmima, himnima i nebeskim hvalospjevima zvučno podignuto tijelo presvetoga pokojnika od mjesta preminuća sve do mjesta groba. Premda smatra da se zbog sretne pobjede tako velikoga Oca treba radovati, osjećaj pobožnosti ipak izmamnjuje suze boli, i iz jednoga te istoga izvora, izvirući jednakim tokom, potaknuta različitim razlozima, teče žila žalosti i radosti, dok pobožnost duguje da se raduje pobjedniku, a priliči da u pogrebnim obredima pokaže da tuguje. Pokopan je dakle u oratoriju bl. Petra, koji je sam utemeljio, da onaj koji je bio začetnik propovijedanja, pomagač u prilikama i tješitelj u nevoljama, u posljednjim časovima spremno stoji uza nj, otvori vrata pravednosti onomu koji ulazi i čuva u krilu zemlje onoga koji počiva. Kod njegova se groba onima koji mole pružaju sjajna dobročinstva koja potpunije svjedoče o zasluzi svetoga Oca, i božansko pohođenje, blistavo čudesima, preporučuje svoga ispovjedaoca, a u svome sluzi Krist slavnim znakovima pokazuje da on živi. Koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje kao Bog u vijeke vjekova. Amen.

74 Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt Svetaca njegovih, koja, premda se onima koji manje shvaćaju čini putem uništenja, ipak ih uzvisuje nebeska vlast i naviješta u pokojnima slavu vječnoga uskrsnuća. Kad je bl. Amand, odloživši breme tijela, preselio k Gospodinu u noći nedjeljnoj, slavna djevica

Aldegunda u samostanu u Maubeugeu gorljivije je ustrajala u bdjenjima i molitvama pred časnim oltarom svete i vazda Djevice. Kad je odjednom zanesena u ushićenju duha, vidi čovjeka časne sijede kose, sjajna u svećeničkoj odjeći, oslonjena na pastirski štap, kako se u golemom sjaju blistave svjetlosti uspinje u visine. Pred onim koji je išao išla je i za njim slijedila nebrojena četa obučenih u bijelo, koje je željela slijediti u stopu, s čijim se slatkim zborom željela združiti, čijim je sretnim radostima željela prisustvovati, i naporom kojim je mogla slijedila je stope. Upitana je od Anđela, vodiča na putu, zna li tko je taj starac tolikoga poštovanja i slave, kojega prati tako svečana pratnja mnoštva u bijelim haljinama. Kad je djevica Gospodnja priznala da ne zna: Ovo je, reče, sluga Božji Amand koji, pošto je hvalevrijedno i nedužno dovršio tijek sadašnjega života, hrli da uđe u radost svoga Gospodara sa snopovima radosti, kako bi mu se nakon napora pružilo ugodno boravište mira i da se, prenesen iz nade u gledanje očite motriteljske kontemplacije, nasiti slavom. A ono ugledno mnoštvo bijeloga skupa, koje ide straga ili sprijeda, jesu oni koji su poučeni njegovim svetim uputama i božanskom odlukom predodređeni za život: znak njegova apostolata u Gospodinu, pratioci slave i plaće za sveto nasljedovanje.

73 Djevica Gospodnja, čuvajući viđenje u šutnji, nije ga htjela otkriti nikomu od svojih, nego je, poslavši glasnika svojoj sestri bl. Valdetrudi da s njom razgovara, pozvala ujedno i čovjeka Božjega sv. Gislena. Kad im je došao u susret na mjestu koje se zove Maubeuge, u povjerljivu razgovoru tumači otajstvo svetoga viđenja. Razborito to zapazivši, svetac reče: Zahvali Bogu, vjerna djevice, kojemu se svidjelo da ti pokaže i zaslugu svoga sluge i skori dan tvoga odlaska. Stoga ono što si započela prikladno i vješto izvrši, da se združiš u vječnoj slavi sa zborom onoga kojega si poticajni savjet prigrlila. Nakon tih riječi rastali su se jedni od drugih, a vjeran ishod dao je pouzdanje riječima.

76 A preminuo je bl. Amand u noći nedjeljnoj, osmoga dana prije idâ veljače, godine od utjelovljenja Gospodnjega šest stotina šezdeset prve, treće godine biskupstva pape Vitalijana, dvadeset treće godine vladanja cara Konstantina, koji je kao treći nakon Heraklija upravljao državom. Dok je u Franciji kraljevao Teodorik. U devedesetoj godini života blaženoga biskupa. Po milosti Gospodina našega Isusa Krista, kojemu s Ocem i Duhom Svetim jest čast i slava u vijeke vjekova. Amen. a Štuju se Reol 25. studenoga, Mumolen 16. listopada, Vindician 11. ožujka, Bertin 5. rujna., b Njega Molanus 1. studenoga u S. Floberio naziva urešenim valjanošću svih ćudoređa; istoga nabraja Sanderus u Hagiologio Flandriae., c Usporedili smo ovu oporuku s rukopisima iz Elnona, Genta i još trima. Izdao ju je Miracus u Fastis Belgicis., d Rukopis iz Elnona: u ovo malo mjesto., e Isto: s toga istoga mjesta., f Da je sv. Amand umro u nedjelju prije sedamdesetnice, rečeno je u § 13., g Štoviše, rekli smo gore da se to viđenje dogodilo samomu sv. Amandu., h Reinier ga naziva Meinrivum., i Godine 684., k Sv. Vitalijan, o kojem smo govorili 27. siječnja, započeo je pontifikat godine 680., dakle treća njegova godina bila je Kristova 689., a peta 661., l Štoviše Konstansa, koji je, unuk Heraklijev i sin Konstantinov, počeo kraljevati godine 641., njegova 20. godina odgovara Kristovoj godini 661; bio je to Konstans otac Konstantinov, Pogonatov, pod kojim je sv. Amand preminuo iz života. O uzroku pogrešaka govorilo se u § 16., m Teodorik počinje kraljevati godine 680., jedino ga spominje oporuka sv. Amanda.

Drugi život u stihovima

koji je napisao redovnik Milon iz Elnona prema rukopisima iz Antwerpena i Elnona. a PISMO LEVITA MILONA, poslije svećenika, upućeno časnomu Ocu Haiminu, Kristovu svećeniku.

Prečasnomu Ocu Haiminu Milon, najodaniji od sinova, želi neizbrisivu radost vječne blaženosti. Budući da sam nekoć uživao u najblažem razgovoru tvoje blagosti, u ono naime vrijeme kad sam, primljen od tebe, ja nedostojan zaslužio da se razveselim tvojim obraćanjem i da se okrijepim medonosnom slatkoćom, iskazujem zahvalnost. Jer je prema mojoj malenkosti bila toliko živa dobrohotnost tvoje uzvišenosti da od tada nije prestajao gorjeti onaj oganj ljubavi prema tebi koji je bio zapaljen u mome srcu. I ne bez razloga: uistinu, vi koji ste puni meda najiskrenije ljubavi, iznoseći na vidjelo djela srca i tijela koja su imala svoja ležišta u nutrašnjosti tvojih prsa, lako ste postigli da iz mojih žila nikakvim naporom nikad ne iščezne tvoj ljubljeni spomen, nego da se vječno obnavlja, čuva i traje u neuvenulu cvijetu. Zbog toga, uzdajući se u tako hvalevrijedno tvoje očinstvo, kao sin sam stavio u tvoje ruke nespretne pjesmuljke svoje nepromišljenosti, naime prvijenac svoga umijeća u životu preblaženoga Amanda, ponizno moleći da, ako u njima nađete štogod što nije u skladu s katoličkom vjerom ili što je neprikladno metričkom zakonu, milosrdno, na očinski način, vratite na mjerilo čvrstoga pravila i da me ne ostavite u mojoj zabludi, svjedočim i molim po krvi Kristovoj koja je prolivena za spasenje kršćanskoga puka. A ako, uz prethodnu milost višnjega veličanstva, redak moje pjesme zadobije pravedan udio, tada zajedno sa mnom s dužnim klicanjem iskažite hvale zahvalnosti darovatelju ovoga dara, naime Duhu Svetomu, čijim sam darom ikako mogao sastaviti tako veliko djelo. A mojoj neotesanosti nužno je oprostiti, jer je neotesanost, kako netko kaže, stvorio Svevišnji. I premda sam se na nekim mjestima mogao poslužiti težim zavojima riječi, zabranjeno mi je da to učinim jer sam također vjerovao da će to djelo biti ugodnije ako bude otvoreno ušima sve braće. Neka dakle tvoja uzvišenost podupre ne moje mane, nego moje napore, da na nebesima primite ono što smrtno oko nije vidjelo. Želimo da budete zdravi na napredak svih vjernika zauvijek. a Tako noviji rukopis: Počinje Pismo levita Milona itd; ali rukopis iz Amandina: Počinje Pismo filozofa Milona časnomu Ocu Haiminu itd., b O sv. Haiminu, svećeniku i redovniku iz Arrasa, govorit ćemo kod Života sv. Vedasta.

Odgovor haiminov istomu.

Najmanji sluga Kristov Haimin svome Milonu šalje pozdrav. Pjesmu koju si mi, najdraži brate, pružio, pohlepno sam duhom pročitao do kraja; ali jer nije dovoljno pročitati jednom, godilo je da je i dalje gledam. Stoga vraćajući se od početka, ne bez sudačke prosudbe, na ono čega sam se prije površno dotaknuo, čitajući i utiskujući sve ispočetka, uložio sam u nju sve snage svoje namisli. Jer sam isprva, priznajem, mislio da sam stupio na ravno tlo; ali kad sam otkrio da se moja malenkost ne samo napaja čašom s vrela, nego da će je preplaviti valovi rječitosti, ne bez opreza sam zatim svu tu rijeku pokazao braći koja su sa mnom kako treba po njoj ploviti. I budući da u njoj nisam naišao ni na hrid koja bi smetala vjeri niti sam našao što bi se protivilo metričkom zakonu, potičem našu braću, kojima takva proučavanja nisu odbojna, da rado prihvate ovu zadaću i molim da radije žele biti potaknuti na slično proučavanje nego da budu spaljeni bakljama zavisti. Znamo naime da građani uvijek zavide građanima i, prema Spasiteljevoj izreci, da nijedan prorok, ili, kako ti običavaš reći, nijedan pjesnik nije omiljen u svome zavičaju. Ali jer zavist ubija malenoga, prepoznaje se da je manji onaj koji zavidi nego onaj kojemu se zavidi. Gle čuda! Pokazalo se da je manje obilnu gozbu bogatima mogao pripraviti onaj za kojega sam mislio da jedva može siromasima pružiti i okus. Uistinu, ja to svakako pripisujem zaslugama najdražega Amanda, o čijim hvalama ne prestajem klicati i hvaliti Krista. Rječitost je dakle slatka i pjesma je ugodna po dosjetkama, govor teče blagim sklizanjem i ravnim izrazom. Što više? Neka drugovi govore i D sude kako žele; ja pak razotkrivam tajnu svoga srca: jer si hvale tako velikoga Oca, moj dragi, dovoljno i obilno osvijetlio svojom pjesmom. Nemoj ipak, molim, odustati od započeta djela, nemoj podlegnuti lijenosti ili besposlenu dokoličarstvu, nemoj zanemariti milost koja ti je dodijeljena, nego, dok ima vremena, uvijek se vježbaj u dobrim proučavanjima, i nemoj ono što si besplatno primio uskraćivati drugima: nemoj htjeti sam posjedovati zajedničko dobro. To je jedini novac koji zna rasti trošenjem, to je jedino što se rasipajući povećava i dijeljenjem donosi dobitak; to je ujedno ono što svoga sakrivača predaje mukama, a dobra upravitelja resi slavom vječnoga dara.

Uresi se novom kreposti, zbogom, Milone, najbolji pjesniče, i za svoga Haimina reci: Smiluj se, Bože.

A uvod u sljedeće djelo.

Blagdani našega časnoga Zaštitnika približavali su se, i nastajao je dan slavan za zemljane.b Resila je uzvišena prebivališta sjajnoga hrama budnom brižnošću sveta četa stada.

Blještave tunike i urešaje po žrtvenicima stavljali su satkane purpurnom niti.

Prema uobičajenu načinu prilično su se uređivali podovi s mramorom pomiješanim u različitim redovima.

Neki je dio namještao mirisna svjetla od voska, a medonosni je zbor oblikovao napjeve.

Neki je pak, vješajući posude na vijencima od maslinova granja, srcem i rukom izlijavao svjetlost rumenu od sjaja.

Tada je mene, zabrinuta da se u tolikim mnoštvima ne bih pojavio prazan s darom, zahvatilo ovo djelo,

Da pobožnim hvalama, blistava djela ljupkoga biskupa, opjevam u skladnu metru.

Sladak ures, djelo pobožnosti, da u stihu sastavim život biskupa, potaknula je ljubav vjere.

Potaknut opomenama neke braće, golemi sam teret preuzeo malim snagama.

Avaj, drevne se pjesnike nije bilo stid prešutjeti, u kojima je bilo isprazna, prolazna, laka nauka.

Njima je strast za obmanjivanjem pomutila pamet za svako vrijeme, i sav je život bio predan zločinima.

Da u uređenoj pjesmi nose koturn riječi i ime slave traže kroz zločin.

I dok su lutali kroz zablude raznim zavojima, nisu postigli ništa drugo nego djelo smrti.

Prevareni vodom, položeni u podzemlje i grobove, neprestanim suzama ispaštaju takva djela.

Nijem će mi i suh klonuti jezik u nepcu, meni koji osuđujem laži, a ne mogu prešutjeti istinu.

Jer boljim putem proslavljati Kristove pobjedničke spomenike potiče s pogledom na dar dobro pouzdana nada.

Da bude najviša hvala Bogu, dužno štovanje Svecu, da i narod bude uzor Kristovim štovateljima.

I da meni poraste nagrada u nagomilanoj dobiti, te da budem prenesen k zvijezdama po molitvi ovoga Pravednika.

Ipak je pothvat prije toga bio neokušan u tom obliku, i ono što nisam naučio pokušavam izreći ljubeći.

Stoga, uzdajući se u Božju dobrotu i dar svetoga Duha, neuk započinjem ovo putovanje.

Tko god bude onaj koji radije želi glodati našu pjesmu, glodan je okrutnim crvom pravedne zavisti,

A tko se želi radovati tako pravednu trudu, rođen je od Oca Boga, taj je ljubitelj oca.

Stoga najprije pomaže proći evanđeoski tekst i sedam njegovih svetih pečata.

Tada ću moći bolje hrabro proći kroz djela Sveca, ako takav početak budu imali pobožni udovic. a Ondje se unaprijed naviještalo: U ime Gospodnje počinje Život sv. Amanda, Kristova ispovjedaoca, iz proznoga govora prenesen u junačku pjesmu metričkim stilom, u četiri knjižice, koji je izdao Milon, redovnik istoga samostana., b Takav se ures za slavljenje blagdana Svetaca obično primjenjuje već osam stotina godina i više., c Ondje poglavlja pripisujemo na marginu i označavamo na svoj način; ovdje ih je bilo dovoljno naznačiti.

A Ljudsko rođenje Kristovo, i izlaže se kako su ga svi elementi spoznali da će biti Gospodin.,

2 Ukratko se naznačuje izbor apostola, muka i uskrsnuće te uzašašće Kristovo na nebesa, kao i silazak Duha Svetoga.,

3 U kojim su mjestima apostoli naviještali evanđelje.,

4 Pošto su spomenuti nasljednici apostola, nadovezuje se bl. Amand.,

5 Pisac djela, priznajući neznanje, moli milost Duha Svetoga.,

6 Spominju se domovina i roditelji blaženika.,

7 Gdje svetac, ostavivši rođake, odlazi u Oye.,

8 Gdje je molitvom i stijegom križa odagnao snažnu zmiju.,

9 Odgovor ocu.,

10 Kako je moleći se kod groba sv. Martina ošišao glavu.,

11 Kako je otišao u Bourges, te o njegovu uzdržavanju i vladanju.,

12 Gdje iz žara vjere odlazi u Rim.,

13 Gdje ga čuvar izgoni iz crkve.,

14 Pojavivši se Petar opominje ga da se vrati u Galiju.,

15 Pripovijeda se povratak sveca, i ujedno se knjižica završava molitvom.

Liber primus

Pjesnički uvod, od Krista i apostola do sv. Amanda. Njegovo podrijetlo.

Svemogući Vladar, Stvoritelj ljudi i stvari, smilovavši se svijetu koji je propadao u tminama zabluda, ušao je u Djevičinu ložnicu i sebi pripravio netaknuto prebivalište, ono koje Ezekijel označava pod imenom zatvorenih vrata u koja ne ulazi nijedno stvorenje, osim jedinoga Krista, kojemu su otvorena zatvorena boravišta.

I da se još više zadiviš onomu što je čudesno i za izreći, nebeska je dver prodrla kroz zatvorena vrata: otuda je Marija, postavši majkom svoga roditelja, izbrisala prijestup drevne Djevice Eve i svijetu donijela istinski plod bez sjemena. Dakle, čim je Otkupitelj stupio u vidljivoj časti i zasjao svijetu sjajnije od samoga Feba, pastiri stada prvi, pritisnuti strahom, začuše naćuljenih ušiju prema zvijezdama sjajne građane kako pjevaju nebesku pjesmu: da je u zemaljske krajeve došao Stvoritelj i Obnovitelj stvari, i da će o njegovu izlasku biti slava na nebeskom kraljevstvu, a na zemlji sveti mir čovjeku dobre volje. Zvijezde neba osjetiše da je to njihov Stvoritelj, pa su k njegovim jaslicama poslale sjajnu zvijezdu, a i more je prepoznalo da je on njegov Gospodar, te mu se pružilo da može hoditi po njemu svojim tabanima. Blagi se Sunce također sažalio kad je, plačući kao sluga zaogrnut tamnim ogrtačem, vidjelo Gospodina pribijena na drvo, i zemlja je spoznala kad se potresla u strašnu drhtanju dok su se po Božjem redu otvorili grobovi Svetih. I podzemlje je u strahu zadrhtalo kad je vidjelo da su vrata iščupana, a zapreke uklonjene dok je svjetlost zasjala.

2 Ali budući da zemaljski ljudi još nisu vjerovali da je on Kralj nad svime, smatrajući, nažalost, da su bezbožni kipovi bogovi, ne dopustivši da to i dalje ostane niti da gleda štete drevne propasti, izabra je neke koje je obdarila sama milost: po njima je htio spasiti narode pod četiri strane svijeta, i njima je pokazao velika čudesa, dajući život umrlima i vraćajući vid slijepima. A budući da je Otkupitelj došao sa svoga višnjega prijestolja da vlastitom krvlju spasi sav svijet, ismijan, izbičevan, osuđen, svučen, u nepravednom sudu najpravedniji Sudac, pokazatelj Pravednosti, naposljetku raspet i potom pokopan, uzdigao je u gornje zračne prostore raznovrsni plijen. Zatim, prodrijevši u nebo, poslao je već spomenutim svojim učenicima obećane darove, kojima je došao Sveti Duh u liku ognja, dajući darove jezika da bi mogli svijetu pripovijedati velika djela koja su vidjeli:

3 I oni, ispunjavajući zapovijedi budnim trudom, pođoše u dijelove zemalja koji su im bili podijeljeni, sjajeći vidljivim svjetlom poput svjetiljke. Uzvišeni prvaci, najprije Petar i Pavao, hitaju prema visokim zidinama Romulova Rima, i peru Rimljane bolje nego što to čini Tibar svojim virom, i ondje postavljaju temelj prve časti. Odavde hrli muževni Andrija u Ahaju

I muževnim djelovanjem ispunjava svoje vlastito ime. Odavde Jakovi resore Judeju dvostrukim zakonima. Uče da staro odzvanja u sličnom skladu s novim. Zatim pristupa Azija, obraćena Ivanovim opomenama, koju, žednu, napaja rajskom rijekom. I Filip je zasjao poput svjetiljke u licu Skitije, i ondje je ispunio ono što označava po svome imenu. Kako izvanredni Geon svojim posvećenim tokom ispire Etiopljane spaljene žarkim ognjem i čini da oprani zablistaju snježnom bjelinom, tako je Matej oprao i obijelio Etiopljane. Tmine Indijaca raspršio je Bartolomej i učinio ih sjajnima izvanrednim svjetlom sjaja. Brižno Toma blaženim prstima istražuje Parte na srodan način i pripovijeda rane Gospodnje koje je vidio poslije smrti u živomu tijelu. Šimun, praćen dragim Judom, pokorio je oštricom riječi Perziju koja je bila ratoborna. Zemlju Egipat, plaveći je bolje nego Nil, ispunjava također Marko bogatim plodom evanđelja, noseći sveto sjeme. Sveti Luka oživljujućim krštenjem čisti narode nebeskim govorom. A i učitelji poslani poslije njih, uredno ih slijedeći, raspršeni po svijetu sijali su riječi spasenja: njihova djela, zabilježena proznim govorom, ostaju sve do sada i ostat će u sve vjekove. Štoviše, u pjesmi se pjevaju i djela nekih od njih, i u kratkim stihovima vezuju se ona koja se nikad ne smiju skraćivati:

4 Iz njihova broja zasjao je ispovjedalac Amand, iz tih sv. Amand, k čijim sada djelima pružamo ruku i mlado pero i uskim naporom dotičemo prevelike stvari, po Božjem nadahnuću: jer je velik dio hvale njegovim perom iznova opjevati razne napore, i opisati rod i domovinu ili junačka djela na hvalu Gospodina, čijom je snagom on to izvršio. Jer sve što pjevamo u pohvalu dobrih slugu gleda na Gospodina; oni to primaju kao njegov dar kad Sveti nešto dobro, pravedno i hvalevrijedno iznesu umom, rukom, jezikom, razmatrajući, djelujući, govoreći; bez kojega je čovjek prah, a s kojim nema ničega dragocjenijega.

5 Jer koliko je velik bio onaj čije se djelo opisuje, kakva je u njemu bila krepost, pobožnost, kakva predanost, nitko neće moći izreći sa stotinu jezika, ni kad bi u grlu što odzvanja na tisuću načina zagrmio poput groma: tim manje ću to moći iskazati tankim govorom ja koji sam neuk i tek sam sada naučio početke slova, suh u nauci i u rijeci riječi. Što da učinim? Da govorim ili da prešutim pobožna djela Zaštitnika? Budući da ih ne mogu sastaviti dostojnom pjesmom, ali me hrabri ona nada i učvršćuje pouzdanje da će mi Svetac moći dati snagu govora, on koji je posvećenim molitvama mogao podariti govor nijemima kad je čvrsta nada to molila, i u čijim je krasnim rukama kraljevsko dijete naučilo govoriti, ono koje nikada u tjelesnoj uporabi nije odgovorilo i bilo je malo kadro izgovoriti latinske riječi, ali je u izgovoru hebrejskoga jezika izreklo slatki Amen, ispunjavajući pobožne želje čovjeka koji je molio. Stoga, da bih mogao uredno zabilježiti hvale i djela velikoga biskupa, ponizno molim pomoć božanskoga Duha, koji obuhvaća sve, ispunjavajući zvijezde, nebo, more, zemlje, i kojim se sve upravlja: s kojim jezik ima snagu, a bez kojega je rječitost nijema, uz pribavljenu Božju pomoć. Ako je tvoje ono što pripovijedam, Bože, sada molim tebe koji me slušaš dok molim: daj meni bezjezičnom dar poštenoga jezika.

6 Ali najprije ljubav žudi opjevati rod slavniji od sjajnoga zlata i u kratkim crtama zabilježiti blaženo potomstvo pravednika, te najprije iznijeti ono što je bilo prije, kako bi stranica, čuvajući usađeni korijen izvanrednoga stabla, naposljetku uzdigla do zvijezda previsoki izdanak grana i visoki vrh. Postoji pokrajina koju su drevni naseljenici nazivali Akvitanijom, ratoborna i plodna zemlja, gusto naseljena: ali plodnija je i mnogo rodnija odavde, potekao iz Akvitanije,

Jer je donijela takav plod po štovanja vrijednu podrijetlu. Ona ti je, Galijo koja ga uredno štuješ, poslala Amanda. Plemenit mu je bio otac, koji se s pravom zove Seren jer je zaslužio roditi vedroga. Iznimna je i njegova majka, zvana Amancija. Zapanjen se divim stvari učinjenoj božanskim darom, tome što se slažu otac, majka i sin, izričući dostojnim imenima darove darova: jer kličući Seren i moćna majka Amancija, nije čudno ako s pravom rađaju takva dječaka koji se po imenu svete ljubavi spominje kao Amand. O sretna pokrajino, koja si zaslužila vidjeti, podnijeti i othraniti takva muža: da si ga zadržala, ne bi te sada sa svih strana potresale tako velike oluje. Zato, oče Serene, zdravo za takvo jamstvo: slavna majko, zdravo, ti koja cvjetaš sjajnim izbojem. a φοιπες: znači onoga koji voli konje, ali Milon razumije ratobornoga i plemenitoga,b Gehon, druga od 4 rijeke raja, Post 2, 13, okružuje svu zemlju Etiopije, c. Sv. Sigebert, kako je gore i 1. veljače rečeno,d Drugi rukopis: Tangere.

Redovnički život sv. Amanda na otoku Ogi. Zmija protjerana. Očeva obećanja prezrena.

Taj je dječak od kolijevke, odbijajući možda prihvatiti manje početke, dao znak da ne želi slijediti ništa nesavršeno: uzdigao je svoj korak na najviši vrh pravednosti, rastući u dobi kao Blaženik. Kad je gorio neizmjernim žarom Kristove ljubavi, napustio je domovinu, poput časnoga Abrama, te ostavivši svoje srodnike pošao u tuđe krajeve. Postoji mjesto udaljeno od obale velikoga Oceana, naime, kako se kaže, jednako četrdeset tisuća: otok Ogija ondje pruža luku onima koji dolaze; ondje dolazeće jaganjce bijele snježnobijelom vunom ljubazno prima snježnobijelo stado koje se s njime raduje, i on je u kratko vrijeme zablistao najvišim zaslugama. A budući da se pobrinuo naučiti sveta Pisma, u kojima je isprva trud, ali poslije dragocjene nagrade truda, jer se njima treba ispuniti višestrukim plodom kreposti, i koje hrane duše opterećene smrtnim tijelom, posvećuju, liječe, spašavaju, oživljuju i posve ukrašuju, nije izostala Kristova zaštita svetoj želji, nego je uzdigla na najviši vrh časti Amanda koji je takvo što tražio, žeđao i ljubio.

8 Odavde, prateći veća čudesa djela, reći ću kakve je u početku pobožni ljubitelj Gospodnji podnio bitke i kakve je otuda pobjede izvojevao nad tijelom i duhom pošto je svladao neprijatelja. Slučajno je došao neki dan kad je trebalo obaviti posao već spomenutoga samostana, i kad iznimna braća, želeći da ga ispuni ljubazni dječak, nalažu poslove djela, što on odmah neumorno izvršava, spreman služiti svima, pokoran sluga u svakoj poslušnosti i brz u svemu. Ali dok Svetac slučajno obilazi manje poznata mjesta, susreće goleme zmije strašna tijela, okrutnu, ljuskavu, strašnu, golemu, krvoločnu. Gledajući je i ujedno drhteći od užasa, dječak se prestraši, zapanji, čudi i tjeskobno zastaje, te zaprepašten drhti kamo da okrene korak, i tjeskoba ga steže. Ali čim je na njega ubrzo zasjala nebeska milost Gospodnja, pade ničice i tijelom pritisnu zemlju, prostrt molitveno, ali duhom uznesen k zvijezdama. Zatim je također stijeg, u kojemu je vrhunac našega spasenja, snažnom krepošću suprotstavio zmiji i zapovjedio joj da se vrati u poznata skrovišta. A vodena zmija, odbijena snagom znaka, bježeći se vratila i, skliznuvši natrag u poznatu špilju, dalje se više nikome od ljudi nije pojavila, i već spomenuto mjesto oslobođeno je od tako velikoga neprijatelja.

Postoji predaja da zmije koje su navikle uznemiravati Marse sebi pripremaju bedem od male količine zemlje, koji ne može prijeći brojna četa štetnika. Ali na bolji način i mnogo uzvišenije ovaj je odbio ognjenu ralju zmije božanskom riječju, Svetac prostrt na zemljinu nasipu po znakovima križa koje je prstima ucrtavao u polju. To je prvo djelo koje je izvršio; ostavljamo ga uredno zabilježeno, neka ga poslije drugima pripovijeda list za buduće naraštaje. Zato te poniznim zavjetom molimo, Pastiru Amande, da otjeraš drevnu zmiju, koja se ne brine rastrgati naša tijela, nego više želi u naše duše uliti gorke otrove ranjavajućim zubom, bljujući plamenove i ognjevita izdišući ognjeve: ta zmija je tebi, sveti Oče, poslala svoga vlastitoga pitomca, zmija okrutnu zmiju (ali okrutnija je došla sijući okrutnosti, čiji je onaj bio sluga) u grad Centumcelle: što ću tada, pod Kristovim vodstvom i u njegovu pravom redu, opjevati kad onamo stignem. Sada koračam započetim putem i ostavljam vodenu zmiju. Rasti, dječače, u novoj kreposti, tako ćeš ići k zvijezdama.

9 Dok je još rastao u cvijetu dječačke dobi, Blaženik, usmjeren na plemenita nastojanja oko kreposti, tijelom je bio mladić, ali djelovanjem stariji i sijed. Njega otac oslovljava mnogim riječima i nastoji pridobiti, opominje, potiče, laska, traži, moli da, ostavljajući sveta predvorja svetoga samostana, okrene put natrag i brine se o svjetovnim poslovima, u kojima je sav trud, u kojima je sve bez ikakva mira: prijevara, bijes, zavisti, nasilje, briga, metež, što uranja ljudske duhove u razne nevolje. Svetac prezire očeve riječi kao otrovne strijele i odbacuje ih, oslanjajući se na postavljeni štit vjere. Ali tjeskobni otac, videći da su riječi izrečene u uzaludnu naporu, navaljuje da čovjeka pobijedi takvim prijetnjama: ako ne napusti započeto djelo i redovničko odijelo i brzo se ne okrene svjetovnim djelima, učinit će ga praznim baštinikom lišenim svih dobara koja su po očinskom običaju bila namijenjena. Ali sveti dječak, prezirući te udarce riječi, ispunjen naukom božanskoga Duha, izvanredno odgovara i kaže: „Neka ti bude poznato, dragi oče, da mi ništa nije toliko vlastito kao da služim Svevišnjemu Bogu dokle god budem živio; i kad on bude moj dio, zaslužit ću biti njegov dio. Spominje se glasom svete evanđeoske knjižice da je Bog obećao Petru koji je to pitao:

Kad na svršetku svijeta Bog sjedne na nebesko sudište i brzi oganj preokrene sav svijet, spaljujući zemlje, more i nebo, tada će učiniti da vas dvanaestorica sjedite na prijestoljima i da pravednim sudom ispitujete svijet. Jer svatko tko, vođen mojom ljubavlju, ostavi iza sebe svijet ili draga imena roditelja, primit će stostruko i život vječni. Stoga, oče Serene, ne slušam gluhim ušima ono što spominje sveta stranica izvanredne knjižice; tebi se ukratko navode i one riječi psalmista kojima pjeva: Gospodin je moj jedini dio. Zakon upisan na pločama isklesanim iz stijene zapovijeda da leviti ne uzimaju dio među braćom. Zato, oče, ne marim ni za što vlastito i ne tražim ništa zemaljsko, prezirem sjajnu i žutu kovinu. Zemaljski ljudi neka drže zemlje jer ih zemlja ima držati. Što ja imam sa svijetom, oče, kojemu sam mrtav? Blaga je Marija položila Boga zastrta pokrovom tijela u jaslice pod zastor od prosta platna, a zar da se meni tka odjeća od žute kovine? Lisice imaju jazbine i ptice nebeske sjenu, a Gospodin naš, koji je stvorio sav svijet, nema ni malena krova da položi udove, a zar da se meni oslikava velika kuća različitim bojama?

Jer nije dobar onaj vojnik koji ostavlja Kralja, kojega treba s pravom štovati, samoga pod zračnim pokrovom, a sam u bijegu traži sjenovite vrhunce krova: takav se, naime, ne može pretpostaviti ni desetorici gradova, i treba uskratiti palmu i onomu čija je palma bez drška. Moj je Kralj Krist, a kraljevstvo njegovo je Olimp, a ja sam vojnik Amand, koji se nikada ne može pobijediti ako čuvam svoju vojnu službu; a grlim njega i s pravom slijedim onoga po čijem se prezimenu zovem. Ne zavidi mi, molim te, oče, na tako velikim častima: meni je Krist ljubav, odjeća, posjed, hrana, i kuća, i domovina, i mjesto, i imetak, i zlato; dok živim on mi je život, a kad umrem dobitak; bez kojega ništa ne želim, a s kojim ću držati sva dobra. Te je riječi Blaženik govorio zapanjenomu ocu, berući poput pčele cvjetove iz klice Pisma. Mnogo toga prelazim i izostavljam iz težnje za sažetošću, i brzim govorom hrlim prema onomu što preostaje.

Marsi.

a Angit upotrijebljeno u neutralnom značenju umjesto angitur,b Marsima, italskom narodu (za koji se kaže da potječe od Kirkina sina), nekoć se pripisivala prirodna moć protiv zmija. Plinije, knj. 7, pogl. 2. Ovdje se čini da ih Milon shvaća kao zaklinjače,c Testatur, umjesto detestatur.

Klerikat sv. Amanda. Anakaretski život. Prvo rimsko putovanje.

Otada, pošto je još više porasla želja kojom je bio započeo, sveti Amand odlazi u Tours i traži sveti grob

Martinov, i prostrt na svetim tlima, plačući srcem, udarajući udarcima plemenita prsa i puštajući duge uzdahe, moleći je iz dubine prsa izricao ove riječi: „O sveti Martine, kojega zadržavaju nebeska kraljevstva, zaklinjem te da isprosiš kod onoga čijim se smatraš i čijoj se službi trajno i združeno priklanjaš, da se ne vraćam u rodno tlo ni ostavljenim znancima; neka trajno upravlja moje korake spasonosnim putem da kao hodočasnik i prognanik dovršim započeti tijek sve do kraja, dok se ne oslobodim iz tamnice tijela.” To je Svetac, prianjajući uz grob posvećenoga tijela, iznosio u mnogim tužaljkama i raznoliku govoru, lijući suze iz očiju i riječi iz usta.

Zatim je ondje željezom odrezao kosu s glave i promijenio odijelo, zadobivši kleričku čast. I kao što vojnik u dvoru zemaljskoga Kralja, primajući pojas, pod željeznom odjećom obično podnosi težinu napora, tako je taj ratnik, spreman podnijeti svako zlo koje bi naviještalo u svijetu, podigao pobjedonosno oružje Križa kao blagi stjegonoša: snažan s obje strane protiv neprijatelja tijela i duha, donoseći uredno odavde i odande mnogovrsne pobjede. I kao što razborita pčela, upravljajući se prema blagim cvjetovima, traži ljubičicu koja niče najbliže zemlji, a ipak daje izvanrednu boju za bojenje i čini kraljeve grimiznima i strašnima narodima, tako je i on zadržao ponizan duh, koji je najbliži zemlji, a ipak sačuvan pruža anđeosku ljepotu: i ukrašava uzvišeno vijeće na nebeskom prijestolju, gdje ovaj svetac, ljepše reseći nutarnje odaje srca, ovdje je promatrao ljiljane, ondje prilazio ružičnjacima, vraćajući se naizmjence kroz pojedine tabore: što god je vidio da cvate u sjajnu cvijetu kreposti, to je žedan privukao u svoja vlastita djela.

11 I dok je sretnom stazom išao započetim putem, stigao je onamo gdje se uzdižu zidine grada Bourgesa. U njemu je u sjajnu biskupstvu cvjetao sveti Austregizil, posvećujući onaj puk, veličanstven biskup i glasovit po plemenitim djelima; u njegovoj je službi u crkvi uspijevao Sulpicije, koji je tada bio arhiđakon, a poslije je postao biskup čuven po zaslugama i redu; on je znao prstima smirivati bjesneće vatre i znakom križa suzbijati goleme plamenove. Oni su podjednako blago primili svetoga Amanda kao Sveca, štujući ga pobožnom ljubavlju pobožnosti, te su mu dobrotvorno sagradili ćeliju u gradskom zidu, u kojoj je čovjek Gospodnji, zatvoren zbog ljubavi prema vječnom životu, živio težeći prema uzvišenostima, pokriven kostrijetom i posut hrpom pepela. Kakva si rušenja tada mogla strahovati, grade, kad si bio poduprt tako snažnim stupovima? Kakva su oružja ratnika tada mogla uplašiti one koji su blistali zaštićeni tako velikim Zaštitnicima? Što su učinili drugi ti znaš: jer je taj ratnik snažan u tvojoj tvrđavi stajao petnaest godina, i njegova je postojanost učvrstila tvoje zidine. Ali ako sjajiš uzdajući se u znamenite učitelje, ne nadvisuješ nas: ovdje sjaji krasni Amand, bjelji od Feba, sjajniji od svakoga zlata, koji je, zatvoren u tebi, ustima odbio tekućinu vina, nezasit sna i bez ikakve životne hrane, onaj koji je kasno uzimao ječam kao hranu za jelo, a zatim, žedan, ispijao čaše bistre vode i postojano je na zemlji živio nebeskim životom, tako da je, mučeći tijelo, hranio dušu plemenitim gozbama kreposti, slijedeći Kristove zapovijedi. Za to je na kopnu i na moru podnio mnogostruke napore, tjeskoban, ožalošćen, prezren, oskudan, zadihan, ponizno prinoseći Kristu hvalospjeve, i zato sada uživa vječno svjetlo: onaj koji je često gladovao, sada se hrani nebeskim kruhom; češće žedan, napaja se na višnjem izvoru; i nekoć gol, sada je pokriven jaganjčevim runom; onaj koji je nekoć bio siromah, sada je bogat darom kraljevstva; da nas se spominje, molimo tijelom i srcem.

12 I budući da sveta ljubav uvijek zna rasti i svojim trudom gomilati snopove, čovjek Gospodnji uvijek je plamtio velikom ljubavlju, umoran tijelom, ali snažan snagom duha, da bi pohitao prema zidinama uzvišenoga Rima, gdje Petar i Pavao, ljupki na zemlji i na nebu, imaju visoke grobove koji sjaje po svemu svijetu, prvaci Crkve koji blistaju poput svjetiljke, i čiji jezik može otvoriti i zatvoriti nebo. Stoga, krenuvši na put uz pratnju nekoga poslužitelja, prolazeći kroz zapuštene krajeve i putujući svakim bespućem, stigao je u Rim usplamtio čudesnom ljubavlju. Pogledaj sada kakve je drugove nastojao imati: Petra, kojemu je predan ključ zvjezdanih vrata, i Pavla, kroz vjekove izvanrednoga Učitelja svijeta. O kad bi se mogli opisati požari ljubavi, ili kad bi slovo znalo izreći uzdahe srca! Pokušao bih reći koliko ih je ljubio, on koji je utisnuo poljupce na njihove posvećene dovratnike. Što misliš da bi učinio da ih je vidio u tijelu? U međuvremenu je svakoga dana trčao po pojedinim crkvama, pridružujući sebi mnoge drugove u časti. A u hram prvaka Petra ulazio je zadihan kad je sunce u moru uranjalo svoje svjetlonosne haljine.

13 Pošto smo to tako prošli, preostaju djela koja valja opjevati, jer se već bliži kraju prvi dio knjižice. Dok je, dakle, goreći u vjeri obilazio svete crkve, ušao je ponizno u prelijepu Petrovu dvoranu: i plamenokoso sunce već se spremalo zaploviti velikim Oceanom, a Večernjica je sjala sjajnim izlaskom. U međuvremenu briga čuvara hrama potiskuje pomiješani puk i vratima zatvara otvorene prolaze; a sveti je čovjek, malo zastavši, ostao u crkvi želeći svu noć provesti u molitvama. Ali dok čuvar hrama obilazi svete oltare, nalazi blaženika budna u psalmima i molitvama; pokrenut žuči, nasilnije navaljuje na blagoga udarcima u mahnitosti, te ga, dok je sve strpljivo podnosio, izbaci i izvede kroz otvorena vrata.

I nije uspio uzdrmati čovjeka puna blagosti nabujali ljudski gnjev, jer je sve to podnosio dragovoljno.

14 Dok je u međuvremenu Blaženik sjedio pred vratima hrama u zanosu duha i produbljivao pogled prema višnjemu prijestolju, ubrzo se pojavi vratar nebeskoga dvora, apostol Petar, čio u odjeći, blaga lica i ugodna govora, te ga tješi blagim riječima i potiče svoga prijatelja riječima pobožnosti da ponovi put kojim je došao, vraćajući se odande, te da narodima Gala sije božanskim riječima sjeme vječnoga života, obrađuje ga i zalijeva, i da obraćene opere u rijeci svetoga krštenja, kako bi, pristupajući Gospodinu kao plodonosan uz nagradu tolikoga truda i noseći snopove žetve, obilnije primio nagrade nebeskoga kraljevstva.

15 Svetac, naposljetku zadobivši apostolsku riječ, ostavljajući znameniti Rim s njegovim previsokim vrhuncem, napusti ga i pristupi Galima kao spasonosni lijek. Kakva je to, molim, bila nada da jedan jedini čovjek bez ikakva oklijevanja pođe prema tako okrutnim narodima zatvorenima u drukčijoj putanji, da prodre do Vacejaca, Gala i divljih Slavena? Što je u tako velikoj žetvi učinio jedan radnik, očito je: jer, dolazeći kroz mnoge dokaze napora, podnio je zlo i iskorijenio sve što je bezbožno. Tako je narode prilagodio evanđeoskim običajima i, noseći svete riječi, vratio u nebesa dobitke, čime po zaslugama uživa darove u vječne vjekove. Pjevajući njegova djela, premda sastavljam neuk stih, htio sam to dovršiti u ovoj knjižici, ono što je učinio još mladenački, ali ne na mladenački način: prikladno djelo da bih kao mladić zaslužio pohvaliti mladića, kad ne bih bio opterećen velikom težinom neizmjerna grijeha; od kojega, vjerujući da me Gospodin može osloboditi molitvama i blaženim zaslugama ovoga biskupa, koji nije koristio samo sebi nego i svemu svijetu, zaklinjem, tražim, molim i neprestanim zavjetima ponizno preklinjem kao ponizni molitelj da se Krist svemogući, Obnovitelj i Stvoritelj ljudi, smiluje na najmanjega pitomca i opraštajući raskine okove moje krivnje, molim najprije prije nego što istekne zlatna vrpca mojega vlastitoga života i prije nego što srebrno uže u bijegu razbije posudu tijela i izlije svu tekućinu. Bojim se pravednosti, trčim k dobrostivoj pobožnosti. Neka mi bude milostiv, molim, a pravednicima neka ostane najpravedniji. Zato neka dobri zadrže zasluženu palmu na dar, a meni je dovoljno da sam prošao kroz plamenove gehenne i zaslužio oproštenje za mnoge grijehe. Sijući crno sjeme po bjelkastim poljima, umoran od teškoga bremena kad se dovršilo dnevno svjetlo, već prestajem sijati i, učinivši ovdje kraj, počivam, a Ovo je opširnije objašnjeno u njegovu Životu, 17. siječnja, pogl. 5,b Ovdje Milon naznačuje dob u kojoj je ovo napisano,c Dodaje se: Završava 1. knjiga, ima 400 stihova, a slijedila su poglavlja ove 2. knjige.

1 Pisac, ostavivši po strani svoje snage, kaže da je radi opće koristi podijelio svoje knjižice i, zgadivši se nad tužaljkama pjesnika, poniznom molitvom traži tijek svoje knjižice i ulazak Duha Svetoga,

2 Gdje se svetac zaređuje za biskupa,

3 Priređivač ovoga djela obraća se Galiji,

4 O otkupljenim dječacima i njihovu poučavanju, 5 Pisac ovoga metra obraća se Svecu s pohvalom,

6 Svetac je u Centumcellama spasio dječaka od đavla,

7 Autor ovoga djela, pošto je ukorio neprijatelja, vraća se pripovijedanju djela,

8 O oluji koja je nastala na moru dok je Svetac plovio,

9 Apostol Petar, obraćajući mu se u lađi, smiruje uzburkano more,

10 Svetac odlazi u kraj Gand,

11 Pošto je po njemu pobijeđen začetnik zablude, narod vjeruje,

12 Spominje se blaženoga Bavona, njegova učenika, uz dužnu pohvalu, 13 Pisac ove knjige, potičući puk onoga kraja, preporučuje i sebe. DRUGA KNJIGA. POGLAVLJE I. Biskupski red podijeljen sv. Amandu. Od njega otkupljeni i poučeni zarobljenici.

Kad bih malim snagama pjevao, Čitatelju, slavna djela pobožnoga Amanda, gledajući podjednako na zajednički trud onoga koji piše ili onoga koji čita, htio sam to isto uredno podijeliti u četiri male knjižice, da na kraju primiš olakšanje i da trud bude kratak kad se tako podijeli breme. Jer ti, razboriti čitatelju, možeš spoznati, ako hoćeš, da govor ne teče po gramatičkom zakonu, nego se prostodušne pjesme pletu neukim riječima. Ne šaljem ovo djelo da se čita učiteljima svijeta, čiji govor teče poput virova bujice, koji, izbacujući uzvišene riječi Marona što grmi iz usta, iz grla izvode sklad labuđega glasa, i koji, dok svoju pjesmu izjednačuju sa slatkim muzama, pokazuju je ispraznom i neprikladnom za ikakvu dobit. Ne šaljem, dakle, njima svoje stihove da ih navode, nego redovnicima, u čijim ustima počiva spasonosno blago, psalmi i himni ili pjesme koje pjevaju Kristu po crkvama, grmeći ustima poput groma. Ribar Petar, loveći narode kao ribe, pretpostavlja se svim pjesnicima, on koji je, ispunjen svetim Duhom, jednom riječju obratio mnogobrojne čete. Tim je činom poučio da se kraljevstvo ne pribavlja govorom, nego da se čvrsto podiže snagom Gospodnjom. Idi, knjižice, idi, pjesmo. Ti, blagi Duše, dođi i uđi u potpunosti u nutarnje odaje našega srca, da bih dostojnim kazivanjem mogao napisati djela muževna, koja se imaju proširiti po svemu svijetu.

2 U međuvremenu je sveti čovjek, vraćajući se iz grada Rima, upućen s neba pošao k narodima Gala. I kao što složena svjetiljka koja sjaji pod mjericom ne donosi nikakve koristi ljudskom pogledu, ali postavljena na podnožje svjetlom svoga sjaja razgoni tmine i onomu tko ulazi u kuću otkriva svoje darove, tako je, tako ovdje Amand, sjajeći Kristovim svjetlom, da bi zasjao u njegovoj crkvi svim poslužiteljima i mnoge ljude oslobodio mračne tmine, prisiljen zapovijedima vladara i svladan opomenama biskupa, postao biskup, i ono što je već odavno bio po zaslugama, tada je primio po redu. Nije preuzeo vlastitu biskupsku stolicu, nego kao što je Pavao pristupio istočnim narodima, tako je ovaj, prebačen u zapadne krajeve, pošao k njima i raspršenim narodima posijao pobožne riječi spasenja.

3 Raduj se, Galijo, čila: taj je presjajni apostol tebi darovan. Kad je Gospodin slao svijetu svjetla Učitelja poput zvijezda koje sjaje svjetlošću, tada je za tebe pobožnim udesom sačuvao našega Amanda: njime si, obasjana pobožnim svjetlom kreposti, postala sjajna zemaljskim ljudima zatvorenima pod četiri podneblja. Po njemu ćeš, vjerujući u vjekove Kralju koji stoluje na visinama, uvijek biti sveto, krasno i plemenito kraljevstvo; i on će te, kad dođe vidljivi Sudac svijeta, sabranu sa svih strana, kao pastir ovčinjake, dovesti k Kristovu prijestolju, kamo došavši primit ćeš darove velikoga Gospodina dok te vodi tako velik Zaštitnik. I čut će Amand glas vrhovnoga Pastira: „Dobro, dobri slugo, raduj se vječnim pobjedničkim znakovima; i jer si mi nekoć bio vjeran u malom, postavit ću te nad mnogim, uđi u naše radosti.” I tada će tebi, dragi puče, Kralj reći ovakve riječi: „Dođi, blagoslovljeno stado, sada primi pripravljeno kraljevstvo, stečeno svetim zaslugama od postanka svijeta.” Galijo, tako velike darove svoga Kralja primit ćeš tada ako sada budeš oponašala djela veličanstvenoga Amanda: onoga koji je sve što je naučavao i ispunio svojim djelom, koji je, trajno čuvajući svetu ljubav pobožnosti i vedreći lice dobrotom kojom je bio ispunjen, pogledom odavao ono što je čuvao u škrinji srca. Trezven i razborit, sjajio je čist u srcu i dobrotvorno je davao obilne darove siromasima; dok se ovdje i ondje u sredini prilagođava svima, bogat je s bogatima, a kao siromah pridružuje se potrebitima. Budan i bdijući, predan molitvi u svako vrijeme, bio je štedljiv na riječima i blag u duši.

4 Taj Svetac, uredno rješavajući ljudske okove, ako otkupljuje zarobljene dječake,

D OD AUTORA MILONA, IZ RUKOPISA KNJIGE II. Ova pjesma nije napisana za tašte filologe, nego za pobožne redovnike. E Vrativši se iz Rima u Galiju, Amand se posvećuje za biskupa radi obraćenja pogana. F Galiji se valja radovati što je dobila tako velika Zaštitnika, ovdje se prilagođava pojedinostima,

A Ako bi slučajno vidio neke zarobljene dječake, i ako bi opak zločinac želio ponovno uspostaviti nepravedne zrake, ili ako bi mogao opaziti one koji su prevezeni preko mora i na prodaju, odmah ih je željno otkupljivao za veliku cijenu kao trgovac, kidajući iz samilosti tvrde okove sužnjeva. Ali nije tu prestajao s revnošću i započetim trudom, ali tada se nije usudio dotaknuti iznimnoga Amanda, nego je poučavao one kojima je svima odvezivao tijela od okova: obasjavajući ih, izgonio je nutarnje tmine srca i odgonio svaku nečistoću svetim krštenjem. I ulijevajući u sjajne posude svetu tekućinu, punio je slatki med u košare orošene rosom, polijevajući nove rođenike izvorom nauka; i njih je Svetac ostavljao po prijateljskim Crkvama, uz dopuštenu slobodu po spasonosnom običaju. Među njima su mnogi zauzeli iznimne biskupske stolice, i čuli smo za biskupe, svete muževe ljupke u djelu i riječi, te za blage opate, uvećanih ušiju. Takve je darove Svetac sijao po svemu svijetu.

5 O spomena vrijedni Oče, kojom te sada hvalom da proslavim ne znam, diveći se znakovitostima tako velikih stvari. Daješ otkupninu, odvezuješ okove zarobljenih i tim umijećem činiš da novčići uzlaze k nebu: jer ti je možda bilo na umu da si nekoć poslao vodenu zmiju na dječaka i u brzom bijegu opazio da se ona dršćući vraća natrag krilatim nogama, kad je Svetac dvama prstima povlačio znak križa kao strijele, znak koji može prodrijeti kroz sve zidine. Zato jednoga od slugu drsko hvata neprijatelj i vuče ga k moru; pitaš zašto? Da ga potopi; i kao što okrutni vuk, ugrabivši ovcu vunenu iz snježnobijeloga stada, vuče je da je proždre crnim ždrijelom, ništa drukčije taj otimač, dok je gorio od ljubavi prema plijenu, nije nosio ugrabljenu u pogibelji okrutne smrti: taj je dječak govorio ponavljanim glasom: „Kriste, pomozi mi, Kriste, pomozi.” Ubrzo taj drski reče: „Kakav je Krist?”, niti se mladić, pobijeđen, usuđivao odgovoriti ni riječju, sve dok ratnik Amand, dok je bio nazočan, ne dopustivši da zvijer proždre ždrijelom niti da se učenik potopi u crnim valovima mora, nije zgrabio oružje, uzeo tobolac i odapeo strijelu spasonosnu za dječaka, ali po pravu ranjavajuću za Sotonu, pobjednik koji snagom pobjeđuje udarcem riječi: „Sine koji si vučen, reci neprijatelju”, reče Amand, dječaka koji je imao biti potopljen, postavlja nad Crkvama, i otkupninu i zarobljene po cijeni pohranjuješ iznad zvijezda, i prazniš vreću dok nebo ispunjavaš darom, i jer si bio trgovac, dolikovalo je da budeš takav: „Sine koji si vučen, reci neprijatelju”, reče Amand: „Sam je Sin živoga Boga raspeti Krist”, svojom vječnom, plemenitom hvalom i nebeskim dobitkom: jer ako ti pobožni ljudi šalju darove, ne spremaš veće riznice za čuvanje novčanika; niti ti je, sveti Oče, dovoljno služiti samo nebeskim dužnostima i sabrati narode pozvane odavde i odande te ih obnoviti u svetom i živom izvoru; niti krasna Francuska više ispunjava tvoju ljubav, nego ti je postao uzvišen lov zemalja. Štoviše, sabireš one dovedene morem i prevezene preko prostranih voda, i pohlepan za cijenom ne usporava tebe, slavni Oče, ni bilo koji skupi prodavač. Onaj uzima drahmu označenu imenom Kralja, a i ti donosiš drahmu koju označuješ Kristovim imenom. Onaj prodavač svoju dobit odnosi na zemaljske stvari, a ti kao kupac svoju dobit čuvaš za nebeska dobra. Onaj svoju gubi ili je skriva u zatvorenim kovčezima, a ti čuvajući svoju za Kralja Krista izrađuješ izvanrednu krunu i stavljaš je na visoki vrh, i okrutne vukove pretvaraš u blage jaganjce. Od toga je zvuka u krajnjem užasu zadrhtao bespomoćni neprijatelj i nije se usudio ostati na onom mjestu, nego je lutajući u bijegu iščeznuo u prazne zrake, a plijen je ostao nepovrijeđen kad je neprijatelj daleko potjeran. Tako slavni ratnik Svetac trijumfira u svijetu: 7 Bespomoćni neprijatelju, prokleti, divlji, okrutni, nepravedni, čije ime sada prezireš buneći se uobičajenom okrutnošću, on je tebi nekoć oduzeo, okrutni tiranine, vlast nad svijetom koju si držao otetu prijevarom. Nema mjesta na nebu, i tebi se uskraćuje zemlja; jedino se pakao otvara, i vrata koja su bila otvorena onomu tko ulazi sada ostaju zatvorena onomu tko želi izići. Ondje ćeš, svezan gorkim okovima u smolastu užasu, gorjeti bez kraja u žaru peći što bljuje plamen i jadikujući ćeš jecati: „Jao, jao!” I ako sada, lukavi varalico, množis neke i pridružuješ zvijeri da se prže u ognjevitim loncima, znaj da ti, koliko rasteš u dobicima, toliko rastu kazne, tebi pogubnije, trostruko prokleti proždiratelju. Ono je mjesto tebi zasluženo, to su dostojne nagrade. Takva kraljevstva sebi pripravljaju oni koji ti se hrabro opiru. I premda je dužan voditi neprestane ratove s tobom onaj tko se brine uzeti nebo, velika sramota đavla, i u svetim torovima zapovijedaš da stoje melodi, i od divljih razbojnika, kojima je nekoć život bio u nastojanju oko pljačke, činiš slatke golubice bez žuči da svoje vrate oni koji su proždirali tuđe. Ondje ćeš, svezan gorkim okovima u smolastu užasu, gorjeti bez kraja u žaru peći što bljuje plamen i jadikujući ćeš jecati: „Jao, jao!” I ako sada, lukavi varalico, množis neke i pridružuješ zvijeri da se prže u ognjevitim loncima, znaj da ti, koliko rasteš u dobicima, toliko rastu kazne, tebi pogubnije, trostruko prokleti proždiratelju. Ono je mjesto tebi zasluženo, to su dostojne nagrade. Takva kraljevstva sebi pripravljaju oni koji ti se hrabro opiru. I premda je dužan voditi neprestane ratove s tobom onaj tko se brine uzeti nebo, vječno mučenje, Melodi, a To jest pjevači, tako Ausonije u Professoribus Burdigalensibus, pjesma 16, Nepotijanu: „Ne bi te ostavio dok pripovijedaš Uliks, ostavio je melodične Djevice koje pjevaju”, to jest pjevačice uspavanki. Tako Sidonije, knj. 9, pismo 15: „Melodis insonare pulsibus.” Prudencije, himan 9 Cathemerinon: „Daj, dječače, trzalicu, da u vjernim zborovima pjevam slatku i melodičnu pjesmu, slavna Kristova djela.” Da ipak ne bi otišao iz ove naše pjesme neosuđen, iznio sam ti dostojne pjesme od ugljena. I s pravom: jer ostaješ ugljen spaljen kroz vjekove. Bježi, tražeći kraljevstva pripravljena od postanka svijeta. Dotle smo, dakle, Oče, nasrnuli na zajedničkoga neprijatelja. Pogrde, pljuske, podsmjehe, srdžbe, prokletstva, grohot i pljuvačke, a ne stihove, dali smo mu. Sada svi molimo da kao nekoć zaštitnik dječaka svugdje tako uvijek budeš spasitelj svojih slugu za one koji se imaju spasiti. Pastiru naš, budi nazočan, ovo je najpobožnije stado; zaštiti, skrbi, čuvaj, ljubi, sačuvaj nas od vučjega zuba, od ždrijela drevne zmije; i jer te uzdanje u snagu Gospodnju nije moglo pobijediti, prestrašiti, oboriti, zadržati, proždrijeti, izbavi, Pastiru, ovce koje pasiš u časnom toru od zasjeda onoga koji obilazi ove ovčinjake, da ne bi nekoć po tebi pobjednik bio pobijeđen od njega u nama, ako nas neborbene proždre neprijatelj. Faa Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Dječak oslobođen od potapanja. Oluja smirena. Ni tebe ne mimoidjem, grade, nego te pohađam svojom pjesmom, nazvan takvim imenom od Centumcella, ti koji si često navikao ublažavati pogibelji mora, obnavljati mornare i podizati umorne udove. Nije te mimoišlo kad je Svetac drugi put odlazio iz grada Rima i, otplovivši lađom odande, stigao k tebi da podnese uobičajene borbe; i dok je ondje po svome običaju molio sam u tminama tamne noći, već, vjerujem, uviđaš da je po Isusovu primjeru sluga podnio sličan trud. Došla je noć puna užasa i tamnija od tamne noći, želeći svojim štetnim dimom zamračiti svjetiljku koja je sjala Gospodnjim sjajem. I premda se uvijek buni uobičajenom okrutnošću, od kojega se imamo osloboditi pokroviteljstvom sv. Amanda, a a Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Dječak oslobođen od potapanja. Oluja smirena.

A Pojavivši se pred pogledima mornara, golema riba ulila je u zaprepaštene umove veliku radost, pa su bacili mreže i uhvatili tekući plijen. Pošto je uhvaćena riba za hranu, koja riba, blagi Oče, ne bi pošla za tvoje potrebe? Možda bi sav prethodni zbor rado potrčao da pruži službu kad bi vjerovao da je njegova prikladna; sretan bi bio onaj: zatvoren u širokim očicama, raduje se mornar što je pronašao proždrljiv plijen i kliče što je riba došla za tvoju hranu. Raduju se vesla, mreža iznosi radosti; nitko nije da nije čio, jer nitko nije bio bez svoga dijela. Ali zavidni neprijatelj nije dopustio da muškarcima ostanu one radosne i pobožne želje; trozupcem nasrće da uzburka more i prevrće ga od samoga dna; iznenada se obara oluja i navaljuje veliki metež, dižu se valovi i trese se trup lađe: mornar leti uvis, valom se nosi k zvijezdama, odatle ide u dubine i ponovno para žedni pijesak. Radosti pretvaraju u žalost i, bliski radosnomu kraju, sve rasipaju, bacaju ukrase lađe i nastoje barem izbaviti tijela od smrti. Ali taj je dar sačuvan kao nagrada Svecu da bi zasjala njegova velika krepost i zasluga; i premda su svi uzburkani snažnim pokretima i kormilar pramca ne može pružiti pomoć svojima i uzdrmanoj lađi, ne gube posve sav razbor, nego jednodušno brzo prilaze svetomu Amandu i mole da im pruži pomoć; onaj koji je navikao blagim govorom ohrabrivati uplašene tješi znanim riječima, obećavajući da će iskusiti milostivoga Gospodina i da će se pogibelj odagnati mirom. Naposljetku, umorni, polegnu u tromu snu; i sam pravednik, sjedeći na krmi, počiva. 9 Da ipak, potopljen u neizmjernim valovima mora, možda manji po zaslugama i drag na zvijezdama ne bi ostao skriven, ubrzo je slavni Petar, kljuconosa nebeskoga dvora, ne dopustivši da ih valovi nose bez njega, bio nazočan pozdravljajući bratskim glasom onoga koji je ležao na krmi, utoliko sigurniji u tako velikoj pogibelji jer je bio bačen u sličan brodolom, te je ovako započeo prijatelju: „Brate Amande, dragi svome Kralju kroz vjekove, ne boj se, jer ti je sramotno da si se uplašio strahom. Jer premda se nabujali valovi dižu k nebu, neće te potopiti, niti ćeš sada, vjeruj mi, propasti ni ti ni tvoj mornar koji sada plovi morem. Desnica, ali ona koja me je nekoć izbavila da me ne potope valovi, sada te spašava u toj pogibelji.” Ubrzo i vjetar odlazi, sva se oluja tjera vraćajući vedrinu, i more se smiruje kad je brzo poslan mir preko pučine, i radosna vremena se vraćaju kad se povuče mračna noć. Nepovrijeđeni mornari brzo su utisnuli vlažni pijesak svojim tabanima: pjevajući mornarski poklič, glasom plješću Bogu, a sluge u hvalama blagoga veličaju onoga po čijoj su zapovijedi popustile snažne oluje, more je stalo i val se smirio. A ako je val modre dubine i prestrašio, nikoga od njih nije progutalo proždrljivo ždrijelo, a Ne izlaže rimskoga putovanja, nego čudesa koja su se dogodila pri povratku,b Prednji kormilar upravlja prednjim dijelom lađe.

C Čuo je da se kraj Gand, pokraj kojega protječe rijeka Šelda, drži u okovima koje plete neprijatelj zločina i da se pritišće prevelikom težinom grijeha, te da oni, zaslijepljeni drevnim tminama, nisu mogli prepoznati istinito svjetlo koje je zasjalo na sav svijet. Od drva iz šuma, prikladna za plamteće peći, idole izrađene rukom obrtnika i kipove častili su idolopoklonici poniznim zavjetima pod imenom božanske časti. Avaj, sramota je štovati bogove koje plamen može spaliti i pretvoriti u žeravicu i izgorjeli pepeo, i na krutim granama stabla pobožno prignuti oholu šiju Bogu, dok je podložena zlobnom neprijatelju. Jer nitko nije uzorao ovu zemlju plugom vjere, nitko u njoj nije posijao sjeme božanske riječi. Jer je divlji kraj i neplodna zemlja odbila sve biskupe, i nitko se nije usudio pristupiti šumskim vepovima, četama okrutnima po divljini. Ali taj je teški trud sačuvan za našega Amanda; tražeći, dakle, način kako bi mogao izbaviti tako velike narode iz zasjeda neprijatelja i kako bi istrgnuo plijen od okrutnoga tiranina i vratio ga, pošao je k Ahariju koji je upravljao stadom dajući zakone iz grada Noyona, da bi ponizno otišao na kraljev dvor, jer je tada čvrstim uzdama upravljao glasovitim kraljevstvom Franaka vladar Dagobert, te da bi po njegovu nalogu sebi donio naloge da se onaj tko se od njih ne bi htio oprati u svetom izvoru, prisiljen, opere. Uz Božje davanje Amand brže postiže svoje želje i hrli u Gand, oslanjajući se na višnju snagu.

11 Kakvim bih, dakle, spisima mogao pokazati napore koje je ondje podnio dok okrutnim mnoštvima donosi Riječ, češće uronjen u valove rijeka? Pa ipak, da ikad odustane od započetoga, nije se mogao prisiliti ni kad su ga tjerali u bijeg dok je narod bjesnio, ne mareći za rane i ne odbijajući podnositi udarce, dokle god, pošto je nebeskim svjetlom rastjerao tmine, naposljetku ne bi oprao narod u oživljujućem izvoru. Jer ako je Svetac, kličući i hrabro zgrabivši oružje, potražio okrutnoga neprijatelja i snažnoga tiranina u već spomenutoj utvrdi, gdje je tada imao sjedište tvrđave, kamo je nekoć bio potisnut iz svih krajeva Gala od Isusovih vođa i uz razne i mnoge pobjedničke znakove stigao, tako da je sa svih strana bio okružen zidinama i rijekama, ipak nije posve lišen svoga umijeća. Jer, okružen nebrojenim odabranim četama odavde i odande te s osam knezova, iznio je oružje van i, pokazujući lijevu ruku natopljenu krvlju, okrutni je svom snagom zasvirao divlje ratne trube i, pobijeđen i osuđen na poraz, pošao u boj, spreman na svako zlo. Onomu tko se izbliza bori, strašni neprijatelj izlazi odavde u susret otvorenim ratovima, a ondje zmija raznih lukavstava i tisuću boja, zbunjena, drhtava, umorna, svladana, zadihana, stala je na put sa skrivenim otrovima po savijenim leđima, vodeći svoje ratove zasjedama da bi možda potajno, vrebajući, pripravila radost po skrivenim strijelama. Zašto da govorim veće stvari? Pošto su posvuda srušeni ratovi i tako veliki neprijatelji pokoreni pod Kristovim ravnanjem, pobjednik Amand izišao je vodeći zarobljenu plemenitu povorku i, dok je propadala Sotonina tiranija, oprao puk vječnim krštenjem bolje nego što Šelda krsti stanovnike, upotpunjena rijekom koja teče s lijeve strane. I da se možda neprijatelj ne bi ponovno uskrisio podigao i poput troglavoga Kerbera, goreći od žara proždiranja, podigao pogubnu glavu protiv Kristovih štovatelja, one obučene u oklop vjere i sa kacigom nade poučio je, izobrazio, učvrstio, osnažio, uspostavio grad i, predviđajući, podigao bogate kule i u sredini pripravio svete znakove: nije postavio zmaja koji bljuje ognjeve iz razjapljena ždrijela, nego je prstima utisnuo na čelo lik Križa, i umjesto zvuka trube nastalo je mnoštvo znakova, i poučava: podiže križ.

Dok je odande Svetac išao spasonosnim koracima, sijao je riječ narodima i poučavao svete stvari, naviještajući poganima nagrade vječnoga kraljevstva, kakvi se darovi pripravljaju na zvijezdama četama Kristovih štovatelja i kakve se kazne čuvaju u špiljama za zle. I tako je čio prolazio kroz sve krajeve, marljiv da u Olimpu donese dobitke duša, smatrajući to svojim dobicima i brinući se da njih povede sa sobom. Stoga, dok Blaženik, željan toga, obilazi polja,

A Kralj gdje Krist ima sluge i svete vjernike.

12 Taj je tabor također poslije povjerio svome prijatelju, žureći da kao ratnik pođe u druge krajeve, gdje onim narodima ne bi nedostajao snažan vođa. Blaženi Božji Bavone, tebe označuje ova stranica: A ti, nekoć doveden od Amanda, vođe Gospodnjega, prezreo si svijet, pogazio prolazno doba, uzevši oružje Križa hitrim si korakom pošao u bitke i od okrutnoga neprijatelja oteo velik plijen; među njim i plijen koji je radosno odnio i u vlastitom kraljevstvu želio, ako bi ikako bilo moguće, zatvoriti u ognjene špilje tamnice: ti si, lijući svete suze, pobožne zavjete i molitve, grmeći u blaženim ratovima, blaženi, spasio i predao svoje darove vrhovnomu Kralju. Ono što govorim prepoznaješ, jer se pjevaju tvoja djela. Naime, onaj neprijatelj, kad je zamahnuvši bacio projektil postavljen na kola, oborio je jednoga od slugu i postao je lovina divljim psima. Ali ipak je tada uzalud prolio svoje pokušaje: jer si na povratnom putu, pošto je poslije molitvom bio vraćen, iz tmina smrti dozvao u svjetlo govedara. Kad se poslužio mnogim drugim svetim vještinama, samo je u ovome naučio da te nikada ne može pobijediti. B O kako ti je veličanstven bio, Svetče, učitelj, i kakvim je znamenjima sjajio onaj tvoj učitelj Amand! Koja su te učinila takvim poslužiteljem! Jer u tvojim djelima vidimo blaga Učitelja, izvanrednoga, lijepoga, čudesnoga, dostojnoga slave. Slatko mi je proći tkivo tvoga života, ali me moja pjesma odvlači od dovršenja koraka. Da ipak ovi stihovi ne budu izliveni bez kamata za tebe, uzvrati i svojim molitvama, upravljajući me, molim, isprosi oproštenje meni samomu dok se smiluješ krivnji, i, sjedinjen sa svojim Kraljem kroz vjekove, budi zdravo.

13 I ti, sretno mjesto, pokrajino sjajnija od zlata, obasjana pobožnim svjetlom pravednika, zdravo: i puka dovoljno lijepi, sabrani velikim trudom od dvojice otaca, dostojno je da ljubavlju slijediš one koje ti je Svemogući dodijelio kao blage Zaštitnike u pobožnosti i takve ti prijatelje dao smilovavši se; i ako te je naš Amand, odlazeći tijelom odavde, napustio, po zaslugama, ako vjeruješ, svugdje upravlja. I dok nas čuva svetim molitvama i zaslugama, spominjući se i tebe, otvara ti vrata Olimpa. Zaplješćite slatkozvučne himne tako velikim Pastirima, da se ne bi učinilo da si ovčinjak nezahvalan prema ostalim stadima. Sjedinjujući pjesme s listovima dok teče muza, C zapjevat ću s vama, dajući znakovite spomenike svoje ljubavi prema onima koja ostaje bez kraja; jer su oni, koje je krilo kreposti uzdiglo sjajne u zvjezdano kraljevstvo, dok vi onamo žurite, pobožno pokazali da su vrata života otvorena. A ja, zbog prijestupa poput jarca nakostriješena čekinjama i gol bez sjajna pokrova i blistava runa, vučen sam, jadan i vrijedan sažaljenja, u okrutna predvorja smrti. Pružite, molim, ruke i podignite me iz ždrijela onoga koji proždire; jer ugrabljen ne mogu se vratiti vlastitom snagom; i premda čeljust ovoga ima širok otvor, možda kroz njega mogu proći ako budem potpomognut vašom pomoći i molitvama vraćen; i to molim da se učini u Kristovo ime. Kad vaša oštroumna marljivost, pridružena višnjim sjedištima, bude ondje stajala, ja ću, drhteći, molim, biti potražen kao posljednji i zatvoren ključem blaženoga Petra, da ondje, gdje će život, spasenje i trajna slava palme biti s vama sretno kroz svako doba, tada meni jadniku bude barem oproštenje po Kristu Gospodinu, koji kraljuje u sve vjekoved.

a Možda je neprimjetno pogriješivši napisao Milon,b Legia pripisano na margini radi objašnjenja: Legia, ili Lisa, rijeka koja oplakuje Kortrijk i kod Genta se miješa sa Šeldom,c To je Aritmus uskrišen molitvama sv. Bavona, o čemu se govori u njegovu Životu u listopadu,d Dodavalo se: Završava 2. knjiga, ima 617 stihova, i pridodavala su se poglavlja 3. knjige.

Pjesnik se raduje što je dotaknuo sredinu puta svoje pjesme i, pokazujući da piše teško djelo, svoga čitatelja da razmatra oživljujuće Kristove zapovijedi i potiče rječitošću i uči primjerom. 2 O uskrišenomu mrtvacu. 3 Kako je htio sakriti taj događaj.

4 O srušenim svetištima i obraćenim i krštenim poganima.

5 Kako je radi propovijedanja otišao Slavenima.

6 Govor pohvale njemu. 7 Kako je, ukorivši Kralja, bio odbijen. 8 Istomu vladaru koji je tražio oproštenje oprostio je zločin. 9 Kako isti Kralj, želeći preporučiti svoga sina Svecu, to nije mogao postići.

10 Kako maleno dijete istoga Kralja progovara dok ga Svetac poučava u vjeri.

11 Ista se stvar slavi pohvalom.

12 Gdje je Svetac preuzeo na upravljanje Maastrihtsku Crkvu. 13 Kako je, odbijen od nje, otišao na otok Calo. 14 Prezirateljima Sveca upućuje se govor.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine