Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O sv. Amandu biskupu maastrichtskom u Elnonu ili Amandopolu u Belgiji

DE S. AMANDO EPISC. TRAJECTENSI ELNONE SIVE AMANDOPOLI IN BELGICO,

Sadržaj (53)
  1. Prethodni komentar.
  2. § VI. Samostani u starom Brabantu i Hainautu, koje je podigao sv. Amand. Obrađena Kambreška biskupija.
  3. § X. Chronologia stabilita a nativitate S. Amandi usque ad annum Christi 1636.
  4. § XIII. Slavna djela sv. Amanda od godine 651. do 664.
  5. § XV. Vrijeme sastavljanja oporuke sv. Amanda i njegova smrt.
  6. § XVI. Elnonski spis o godini smrti sv. Amanda razmotren.
  7. § XVII. Javno štovanje sv. Amanda u različite dane. Njegove relikvije.
  8. § XVIII. Život sv. Amanda koji su napisali različiti autori.
  9. § XIX. Povesnica prijenosâ i čudesâ sv. Amanda koju su napisali različiti autori.
  10. § XX. Je li samostan Nantua u Bugeyju sagradio sv. Amand?
  11. § XXII. Je li biskupiju Castulonu upravljao sv. Amand?
  12. Proslov autora.
  13. Dva rimska putovanja sv. Amandusa. Biskupsko ređenje. Smirivanje oluje.
  14. Biskupija sv. Amandusa u Maastrichtu. U vjerskom nauku poučeni Kaloani i Baskoni.
  15. Samostani koje je podigao sv. Amandus, učinjena čudesa.
  16. Kažnjena neposlušnost. Smrt sv. Amandusa.
  17. DRUGI ŽIVOTAutor nepoznati Akvitanac,Iz rukopisa Andréa du Chesnea.
  18. Drugi život
  19. Drugi život
  20. Pismo istoga opatu Ivanu.
  21. Prvo rimsko putovanje sv. Amanda. Propovijedana riječ Božja.
  22. Drugo rimsko putovanje sv. Amanda. Poučeni Gakovčani i drugi.
  23. Biskupstvo sv. Amanda u Maastrichtu. Pismo pape sv. Martina.
  24. Ustanova različitih stvari. Čudesa koja je učinio sv. Amand. Podignuti samostani.
  25. Treće rimsko putovanje sv. Amanda. Hvala samostana u Elnonu.
  26. Drugi život u stihovima
  27. Odgovor haiminov istomu.
  28. A uvod u sljedeće djelo.
  29. Liber primus
  30. Pjesnički uvod, od Krista i apostola do sv. Amanda. Njegovo podrijetlo.
  31. Liber tertius
  32. Mrtvac uskrišen po sv. Amandu.
  33. Vjera proširena po sv. Amandu. Posjet Slavenima. Izrečena kazna progonstva.
  34. Povratak sv. Amanda iz progonstva. Krštenje sv. Sigeberta.
  35. Biskupija Maastricht sv. Amanda.
  36. Četvrta knjiga
  37. Kažnjeni sljepoćom i uzetošću, ozdravljaju pomoću sv. Amanda.
  38. Smrt, ukop sv. Amanda. Podizanje tijela. Epilog.
  39. Stihovi wlfaina
  40. O prijenosu tijela sv. Amanda, njegovu ređenju
  41. O uzdignuću tijela sv. Amanda,
  42. Oganj božanskom snagom zapaljen.
  43. A sažetak povijesti
  44. C ulomak kratke kronike samostana u elnonu,
  45. Iz Blandinijskoga rukopisa.
  46. Povijest čudesa sv. Amanda pošto je tijelo preneseno kroz francuku, autor gilbert, redovnik iz elnona,
  47. Prologus auctoris.
  48. Miracula Lauduni, Calnici, Noviomi, et Duaci facta.
  49. HIST. MIRACUL. S. AMANDI, CORPORE PER BRAGBANTUM DELATO, AUCTORE FORTE GUNTERO MONACHIO ELNONENSI, Ex iisdem MSS. Et operibus Philippi ab Eleemosyna.
  50. Prologus auctoris.
  51. Povijest obješene žene
  52. Starinski himan
  53. Drugi himan

§ VI. Samostani u starom Brabantu i Hainautu, koje je podigao sv. Amand. Obrađena Kambreška biskupija.

Iz podjele kraljevstva koju je car Ludovik Pobožni učinio među sinovima pokazali smo, na temelju Korbejskog fragmenta, Sigeberta i drugih, da su Menapijci pripojeni Brabantu; štoviše, da se razlikuju samo rijekom Šeldom. U podjeli Lotarova kraljevstva godine 870. između Karla Ćelavog i Ludovika, kralja Germanije, u Brabantu (kod drugih Bracbantu) dodjeljuju se četiri grofovije, uz ove susjedne grofovije: grofoviju Laon, Lomme, Hesbaye, Toxandriju i trećinu Frižana, gore navedenu. Smatramo da je to područje Brabanta bilo gotovo omeđeno rijekama Haine, Šeldom, Rupelom, Dijleom i Senneom. Preko Šelde samostan sv. Bava u Gentu pripisuje se brabantskom kraju, kao što smo već izvijestili. Isto treba reći i za područje Dendermondea; u njemu se na desnoj obali Šelde nalazi selo sv. Amandsberga, u starim spisima obično zvano Basseroda sv. Amanda, kojemu je susjedna druga Basseroda. Njemu zakone propisane godine 866. od Roberta, prvorođenca Gvida, grofa Flandrije, opata sv. Amanda u Pabuli, i gospodina Leonija, gospodara od A, iznosi David Lindanus u 3. knjizi Teneræmunda, poglavlje 2., te dodaje da tim mjestom upravlja grof od Veldenza i Sponheima iz roda rajnskih grofova palatina i bavarskih vojvoda, ali pod pokroviteljstvom opata sv. Amanda: smatramo da je to mjesto, smješteno između Genta i Antwerpena, nekoć obrađeno propovijedanjem sv. Amanda.

36 U alstskom području istoga Brabanta, već pripojenom Flandriji, nalaze se sela Esche i Hauthem, proslavljena mučeništvom i ukopom biskupa sv. Livina; oba se nalaze u samom središtu te vlasti, a sv. Bonifacije ih u njegovu Vita pripisuje Brabantu. Kada se odatle ide prema Oudenaardeu, nalazi se gradić Ronse, ili Renaix; o njemu Baldrik u 2. knjizi Chronicon Cameracense, poglavlje 44., piše ovako: U selu Ronseu je samostan kanonika koji je sv. Amand podigao u čast istih apostola Petra i Pavla, gdje počiva dragocjeni Božji mučenik Hermes. Tome se pak čudimo, jer je to tako staro i tako bogato mjesto Ludovik Pobožni darovao da bude podložno samostanu u Kornelimünsteru. Da je taj samostan bio dodijeljen nekom svećeniku Heridagu od Karla Velikog, kada je odlučio u Hamburgu podići nadbiskupsko sjedište, te da ga je, nakon što je ta nada odgođena, on sam pripisao samostanu u Kornelimünsteru, svjedoči isti Ludovik Pobožni u ispravi kojom sv. Ansgaru potvrđuje Hamburšku nadbiskupiju. Cjelovitu smo je donijeli u veljači, uz Vita S. Anscharii; u njoj, između ostaloga, o ispravi Karla Velikog ovako izvješćuje: Dodijelio je također istom svećeniku Heridagu neku ćeliju zvanu Hrodnace, kako bi to mjesto, sa svih strana okruženo pogibeljima, dobilo dopunu. Ali budući da je brzi prijelaz iz ovoga života našega pobožnog roditelja spriječio da se za njegova života izvrši posvećenje spomenutoga čovjeka; a ja sam, baveći se mnogim poslovima uređenja kraljevstva, manje oprezno pazio i na to nastojanje moga spomenutog oca izvršeno na granicama kraljevstva, po nagovoru nekih dodijelio sam spomenutu ćeliju samostanu na Indeu. Tako kaže Ludovik Pobožni, koji je pozvao u Aachen opata sv. Benedikta iz samostana Aniane u biskupiji Maguelone, koja je kod Montpelliera, smještenog u Narbonskoj Galiji, i zapovjedio da se ovaj samostan, nazvan Inda prema imenu potoka u susjednoj dolini, udaljen šest milja od palače, izgradi čudesnim djelom; bio je nazočan posveti crkve i vrlo ju je obilno obogatio iz svojih kraljevskih dobara, kao što u Vita toga sv. Benedikta 12. veljače piše njegov učenik sv. Ardo Smaragd. Odatle, kako izvješćuje isti Baldrik u 1. knjizi, poglavlje 73.,

37 Dio Brabanta koji se prostire od Ronsea sve do rijeke Haine, sada pripojen Hainautu, opat Filip niže u Vita, poglavlje 44., naziva sjedištem Propontijaca, a ime je dobio od Pont-à-Celles, koji spominju i Itinerarium Antonini i Peutingeriana tabula, a trag mu pružaju stare ruševine rimske ceste. Svakako, među cestama koje i sada pokazuju Bavayčani, šesta, kaže Miraeus u Chronicon Belgicum pod godinom Kristovom 613., vodi od Bavayja do Pont-à-Cellesa, danas neuglednog sela na prvoj milji od Condéa, i, prešavši Šeldu, odvaja šumu opatije sv. Amanda od šume Martanijske. U istom Hainautu Leuze je malen gradić, ali urešen trudom sv. Amanda. Jer kod često hvaljenoga Baldrika u 43. poglavlju 2. knjige stoji da je u selu zvanom Leuze samostan kanonika u čast apostola Petra i Pavla, koji je podigao blaženi Amand, i da je to bogata opatija, gdje počiva štovani Božji čovjek Baidilo, a slavi se 8. listopada. O tim dvama mjestima, Ronseu i Leuzeu, ovako čitamo u gore spomenutom našem rukopisu među samostanima koje je izgradio sam Amand, božanski čovjek, da je to onaj kojemu je sam sveti čovjek nadjenuo ime Lotosa, ili Rothnace, koje je gotovo susjedno spomenutome. Osim toga, Leuze se spominje u podjeli Lotarova kraljevstva učinjenoj godine 870., o kojoj smo više puta raspravljali.


38 U istom Brabantu uz rijeku Senne, ili Zenne, koja, pošto oplakuje Halle, Bruxelles i Vilvoorde, ispod Mechelena ubrzo utječe u Dijle, nalazi se kraj Senonagus, odakle je, prema Fredegaru u Chronicon, poglavlje 48., rodom bio Samo Franak, kralj Slavena, o kojima niže u Vita, broj 13., govori Baudemund. Blizu te Senne, nedaleko od Bruxellesa, nalazi se Vorst, pučki Forest, bogat samostan redovnica benediktinskog reda, čuven po štovanju djevice i mučenice sv. Alene: u njegovim rukopisnim Acta 19. lipnja kaže se da je biskup sv. Amand kamenu kuću, koju je u Vorstu imao neki bogat kršćanin, kako je rasla vjera kršćanske religije, pretvorio u crkvu i svečano je posvetio u čast Bogu i blaženom Dioniziju. Dodaje Molanus u Natales Sanctorum Belgii kod 6. veljače da je sv. Amand često propovijedao među zapadnim Brabancima, ponajviše u Briselskoj grofoviji, te da je ondje imao za učenicu mučenicu Alenu, a u Nivellesu Gertrudu s majkom. O sv. Gertrudi, njezinim roditeljima i krvnim srodnicima govorit ćemo niže, kada bude riječi o njezinu Utrechtskom biskupstvu. Kod samih izvora iste Senne gradić Soignies izrastao je iz samostana koji je ondje podigao grof sv. Vincentije, zvani Madalgarije; on se odrekao svijeta po poticaju životvornog propovijedanja sv. Amanda, te je prema spasonosnom nauku blaženoga biskupa... postao dionikom dragovoljnog siromaštva, a hvalevrijednu svrhu svetosti okrunio je ishodom slavnoga dovršenja: o njemu ponovno niže pod brojem 34. opat Filip. Baldrik u 2. knjizi, poglavlje 46., naziva ga Sungeias; u podjeli Lotarova kraljevstva zove se samostan Sumniacum: o njemu i njegovu utemeljitelju sv. Vincentiju bit će prilike pomnije raspravljati uz njegov Vita 14. srpnja.

39 Osim toga, isti Filip za susjede samostanu sv. Amanda u Elnonu određuje Nervijce, koje je gore navedeni tumač shvatio kao stanovnike Hainauta, čija se pokrajina u podjeli kraljevstva kako Ludovika Pobožnog tako i Lotara naziva Ainau i Hanoium, odvojena od upravo opisanoga Brabanta rijekom Haine, ili Hagne, kako je zove Fulbert u Vita S. Autberti 13. prosinca, iznad koje kaže da je sv. Ghislain podigao samostan, a posvetili su ga sv. Autbert i blaženi te štovani Božji štovatelj Amand, uz veliko klicanje okupljenoga puka na hvalu Gospodnju i u čast apostola Petra i Pavla. To izvješćuju i Baldrik u 1. knjizi, poglavlje 18., car Oton I. u Notitia Belgica kod Miraeusa, poglavlje 62., i niže Filip pod brojem 34., koji ponovno pod brojem 34. govori o drugom dolasku sv. Amanda u samostan sv. Ghislaina. Gradić smješten uz taj samostan po starom zakonu i pravu priznaje opata ovoga mjesta za crkvenoga i svjetovnoga gospodara.

40 Na drugoj milji od Saint-Ghislaina nalazi se Mons u Hainautu, glavni grad cijele grofovije; stari su ga nazivali Castrilocus, i u njemu se nalazi ugledan samostan plemenitih kanonica, koji je osnovala sv. Valdetruda, supruga spomenutoga sv. Vincentija, koja je ondje uzela odjeću svetoga vela, na vlastitim imanjima i miraznim dobrima u čast sv. Marije: kao što uz ostale prenosi Baldrik u 2. knjizi, poglavlje 39. A sv. Vincentije je, kako svjedoči opat Filip, o vlastitu trošku osnovao samostan u Hautmontu, kamo je sv. Aldegunda, sestra sv. Valdetrude, kada je čula (riječi su Hukbaldove u njezinu Vita, poglavlje 4.) da su stigli biskupi sv. Amand i štovani Aut-

bert, pohitala ondje i bacila se ničice pred njihove noge... Tada je blaženi Amand tako učvrstio umorne grudi djevojke da nije samo odbacila sam svijet, nego je postala spremna podnijeti i mučeništvo. Odvedena od svetih biskupa u neko molitvište istoga samostana, posvećeno u čast i na štovanje sv. Vedasta, od njih dostojno posvećena svećeničkim blagoslovom i zaručena sa svojim Zaručnikom Gospodinom Isusom Kristom, primila je veo i odjeću svetoga redovništva, dok je Duh Sveti u liku golubice stavljao veo na glavu preblažene Djevice: što je ona pripisivala zasluzi blaženih Kristovih svećenika i Bogu iskazala nebrojena zahvaljivanja... obilna je dobra po savjetu blaženih biskupa sv. Amanda i Autberta razdijelila Kristovim siromasima. Taj samostan u Hautmontu, u kojem i danas žive benediktinski redovnici, udaljen je jednu milju od gradića Maubeugea, također smještenoga na Sambri, a svoje početke duguje samostanu uglednih kanonica, kojemu se po savjetu blaženoga biskupa Amanda, kako nastavlja isti Hukbald, posvetila sv. Adelgunda zajedno s dvjema kćerima svoje sestre, blažene Valdetrude. Jedna se od njih zvala Madalberta, a druga Aldetruda. Prva se slavi 7. rujna, druga 25. veljače, a majka obiju Valdetruda 9. travnja: svima je u postizanju uzvišenoga stupnja pobožnosti i ostalih kreposti pomogao sv. Amand.

41 Naposljetku, sv. Humbert postao je nerazdvojni pratilac na rimskom putovanju, kada je sv. Amand treći put pohodio pragove svetih apostola, i utemeljitelj samostana u Maroillesu u istom kraju Nervijaca, jedva udaljenom drugu milju od gradića Landreciesa. O međusobnom pohodu, i o sv. Amandu koji svraća u kuću blaženoga Humberta radi gostoprimstva, te o tome kako ovaj nakon svoga drugog povratka iz grada silazi u Elnon k Božjem čovjeku Amandu, govori niže Filip pod brojem 63., tako da se čini da je sv. Amand Humbertu bio začetnik i savjetnik za podizanje toga samostana. O njemu ćemo govoriti 25. ožujka.

42 Osim toga, u istoj su oblasti tada podignuta četiri samostana, ako ne pomoću ili savjetom sv. Amanda, a ono svakako po njegovu primjeru. Za utemeljitelja priznaju sv. Landelina, kojega je biskup Autbert, prisni prijatelj sv. Amanda, od opakoga razbojnika obratio na Krista. To su pak samostani Lobbes, Aulne, Wasmes i Crespin, o kojima ćemo govoriti 15. lipnja uz Vita S. Landelini. I to o staroj Kambreškoj biskupiji koju je obradio sv. Amand, široko rasprostrtoj po Nervijcima i štićenicima Nervijaca (koje je Julije Cezar nazvao Centronima, Grudijima, Levacima, Pleumozijima i Kordunima, a pod imenom Nervijaca obuhvaćaju ih Tacit i drugi) koje su po sv. Amandu gotovo nazivali Brabancima, a sada se nalaze dijelom pod Hainautom, dijelom pod Flandrijom, a dijelom još pod Brabantom. I kambreška i atreška biskupija imale su iste biskupe. U njoj su Autbert i njegov nasljednik sv. Vindician podigli čuveni samostan sv. Vedasta, kao što smo gore rekli ovoga dana. Što je njima pružio sv. Amand od pomoći, nije jasno zbog šutnje starih pisaca. Svakako je prednjačio sjajnim revnovanjem i primjerom. Od Arrasa je udaljena milju i pol prema brdu sv. Eligija Maroeuil, stara opatija regularnih kanonika, koju je oko godine 849. podigao Fulbert, biskup Kambreške i Atreške biskupije, a kralj Lotar je u ispravi izdanoj godine 977. naziva samostanom sv. Amanda i sv. Bertilije, kao što je rečeno u Appendix uz njezin Vita 3. siječnja, gdje se i u Historia miraculorum, poglavlje 1., crkva naziva posvećenom sv. Amandu, a u Historia Translationis spominje se Dvor blaženoga Amanda kod Maroeuila.


§ VII. Utrechtsko biskupstvo sv. Amanda. Katedra obranjena za Utrecht.

Ono što sam prije nekoliko godina pripravio o Utrechtskom biskupstvu,

A Utrechtskom, što treba objaviti u ovom i sljedećem paragrafu, nedavno je u posebnoj Diatriba zasebno tiskano, po nagovoru i na poticaj nekih uglednih ljudi: kako bi se, budući da golemu težinu našega djela ni mi ne možemo tako brzo dotjerati niti tiskari otisnuti onako brzo koliko i oni i mi želimo, suprotstavilo nekim novijim piscima koji su se usudili ustvrditi da u Utrechtu nikada nije bilo biskupske katedre i da nikada nije bilo pravih utrechtskih biskupa. Protiv te Diatriba ubrzo je izišao neki mršav i beznačajan spis pod ovim naslovom: Veritatis et Ecclesiæ Tongrensis breves vindiciæ. U čijem zaključku pisac, koji se nije usudio ili svakako nije htio otkriti svoje ime, izriče ovu tvrdnju: Odsad će biti dopušteno da se njihovi biskupi od stanovnika Utrechta nazivaju Utrechćanima, samo ako pod tim imenom razumiju prebivalište, a ne Sjedište ili glavu naroda i biskupije. Da to pobijemo, ponavljamo svjedočanstva starih pisaca, ozbiljnih, cjelovitih, nepokvarenih, od kojih nijedan nije iz Utrechta: kojima je ipak nekoć bilo dopušteno iznijeti Istinu koju istražujemo, te one biskupe o kojima je riječ nazvati Utrechćanima, a za većinu reći da su ih izabrali kler i građani Utrechta; bilo im je dopušteno nazvati Utrecht gradom biskupskoga Sjedišta, vlastitim gradom biskupa, i tome gradu, kako su uistinu razumjeli, pripisati Sjedište, Katedru, Biskupsko prijestolje, Biskupiju, Pontifikat, Pokrajinu, Crkvu, biskupsko dostojanstvo: tako da ne vidim kojim bi izrazom riječi jasnije mogli izreći ono što mi tvrdimo, niti što bi drugo ovdje mogao razumjeti protivnik, osim ako želi kovati nova značenja latinskih riječi.

B

44 Počeli smo potvrdu svoga mišljenja u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 3., od sv. Servacija, prije tongrenskoga, a zatim prvoga utrechtskoga biskupa. Njegov Vita i čudesa učinjena poslije smrti prvi je ukratko dotaknuo sv. Grgur iz Toursa, koji je živio prije tisuću i šezdeset godina, suvremenik sv. Grgura Velikoga. On u 2. knjizi Historia Francorum, poglavlje 3., kada pripovijeda ono što je učinio sv. Servacije prije nego što je ostavio Tongeren i preselio u Utrecht, počinje ovako: U to je vrijeme u gradu Tongerenu bio biskup Servacije iznimne svetosti itd. Ondje pak gdje u 72. poglavlju knjige De Gloria confessorum pripovijeda o čudesima učinjenima kod njegova groba, govori ovako: A Servacije se spominje kao utrechtski biskup u vrijeme Huna, kada su provaljivali da opustoše Galiju; a za njega se prenosi i da je pokopan uz sam nasip javnoga mosta, oko čijega groba, premda bi se snijeg otopio, mramor koji je bio položen odozgo nikada nije vlažio. To je upravo taj oblik i način govora za koji smo pokazali da su ga poštovali i drugi kada, govoreći o biskupijama prenesenima iz jednoga grada u drugi, biskupima daju naslov kasnijega grada. Za toga biskupa, čuvena po tolikoj starini, plemenitosti roda, svetosti života te znanju božanskih i ljudskih stvari, protivnik ovdje priznaje da griješi; to je, dakle, osobito poštovanje prema piscu tolikoga autoriteta. Što će onda naposljetku biti sigurno o prvim djelima Franaka, kada su većinu toga ostali pisci preuzeli samo od njega? Ali da ovdje ne duljim, budući da je u Diatriba dokazano za svakoga pojedinačno da su utrechtske biskupe uistinu takvima smatrali suvremenici ili inače vrlo stari pisci, ovdje ću odabrati samo dvojicu iz cijeloga njihova broja pastira: sv. Amanda, povodom čijega je Sjedišta nastala ova rasprava, i sv. Lamberta, rodom također iz Utrechta, te glavnoga zaštitnika Liješke crkve i cijele biskupije. Pokazat ću pak da, ili ako se iščupaju i izbrišu stari spomenici, po volji protivnika ne može se ništa znati o njima, ili, ako se ti isti spomenici učvrste, oni su uistinu bili utrechtski biskupi i da je biskupsko sjedište ili katedra bila u Utrechtu.

45 Baudemund, učenik sv. Amanda i od njega postavljen za opata u Gentu (sv. Petra), o smrti sv. Ivana Agne i o tome da je umjesto njega postavljen sv. Amand, piše ovako: Biskup Utrechćana preselio se k Kristu. Kralj je predložio Amanda da upravlja Crkvom Utrechćana. Akvitanski pisac iz rukopisa Andréa Duchesnea kaže: Dogodilo se, kaže, da je umro biskup Utrechćana. Tada je Božji čovjek Amand, prisiljen od kralja, naređenjem svećenika i izabran od naroda, preuzeo upravljanje Crkvom Utrechćana. Pjesnik Milo u 3. knjizi pod ovim naslovom, Ubi Sanctus Ecclesiam Trejectensium ad regendum suscepit, ovako je opjevao prije godine Kristove 860.:

Anđeo je uzdigao onkraj zvijezda uzvišenoga neba biskupa čije je Sjedište imao Utrecht. Kada je kralj to doznao, pozvao je svetoga Amanda: vodeći sa sobom veoma brojna mnoštva biskupa, pridružuje počasti na svečanosti tako velikoga pastira. U međuvremenu svetac se uzvišen u svetoj tvrđavi vodi i privlači te se smješta u već spomenuto Sjedište.

Slično imaju Hariger, opat Lobbesa, i Filip od Milostinje, opat Bonne-Espérancea, u Acta S. Amandi. Istoga poštovanoga čovjeka Amanda biskupom grada Utrechta nazivaju monah sv. Denisa u Gesta Dagoberti Regis, poglavlje 24., i Aimoin u 4. knjizi Historia Francorum, poglavlje 20. Istoga su Amanda biskupom Utrechćana nazvali Hukbald, monah iz Elnona, u Vita S. Aldegundis 30. siječnja, poglavlje 1., Stjepan, opat liješkoga samostana sv. Jakova, u Vita S. Modoaldi Episcopi Trevirensis 12. svibnja, Rainer u Vita S. Gisleni Abbatis 9. listopada i drugi. Svi rukopisni i tiskani primjerci Usuarda kod 6. veljače povezuju sv. Vedasta i sv. Amanda, od kojih je prvi upravljao Crkvom Arrasa, a potonji pak Crkvom Utrechćana. Riječi Usuarda dosad zadržava u Martirologiju Rimska crkva, ali ga čini biskupom Arrasa, koji je kod Usuarda biskup Arrasa (po starom nazivu), promijenivši jednu riječ radi jasnoće, dok je zadržano ono čime se učvršćuje drevni crkveni autoritet. Same riječi Rimskoga martirologija glase ovako: Istoga dana svetih biskupa Vedasta i Amanda, kojih je život i smrt bila slavna po mnogim čudesima, od kojih je prvi upravljao Crkvom Arrasa, a drugi pak Crkvom Utrechćana. Isto se čita u rukopisnim primjercima Adona u samostanima sv. Lovre u Liègeu i u Lobbesu, te u starom martirologiju samostana u Elnonu, gdje je Amand pokopan.

46 Bartolomej Fisen u 3. knjizi Historia Leodiensis i u Flores Ecclesiæ Leodiensis 6. veljače u Vita S. Amandi brižljivo izbjegava ime grada Utrechta; ne spominje ga ni u samome naslovu, nego svugdje zamjenjuje s Tongerenom, navodeći čak i one pisce koji ne spominju Tongeren. Ali neka se navede tko je u punih četiri stoljeća od smrti sv. Amanda pisao drukčije nego da je utrechtski biskup. Sam Notger, liješki biskup, zaređen godine 971., preminuo 1008., ovako govori u Vita S. Remacli, nasljednika sv. Amanda: Slavni je kralj dao da se sv. Amand uzvisi na Katedri Utrechćana; ili kako je izdao Surije: da se postavi na Utrechtskoj katedri, a u Vita S. Landoaldi dao je da predsjeda Katedri Utrechćana. Notgerov pisac jest Hariger, čije su riječi u Vita S. Remacli, poglavlje 49. Gesta Episcoporum Tungrensium et Trajectensium, ove: Kada je dakle blaženi Ivan napuštao tijelo, blaženi mu je Amand naslijedio u Utrechtskom pontifikatu. Evo svjedočanstava ozbiljnih, cjelovitih i tako starih pisaca, od kojih nijedan (koliko se zna) nije živio u Utrechtu. Oni pak ne nazivaju sv. Amanda utrechtskim biskupom samo zbog samoga prebivanja u tome gradu, nego jasno izjavljuju da je on bio uzvišen i postavljen na Utrechtskoj katedri i smješten u spomenuto Sjedište, da je naslijedio u Utrechtskom pontifikatu, da je predsjedao Katedri Utrechćana i da je Utrecht imao Sjedište biskupa. Napokon, da je sv. Amand upravljao Crkvom Utrechćana, nakon Baudemunda, Mila, Usuarda i drugih potvrđuje Rimska crkva, koju branim: zbog kojih bi se razloga drugi udaljivali od njezina shvaćanja, neka sami vide.

47 Dolazim do sv. Lamberta, biskupa Utrechćana i nebeskoga zaštitnika grada i pokrajine Liègea. Njegov je Vita prvi napisao Gozchalk, đakon Liješke crkve, po nalogu biskupa Agilfrida, zaređenoga godine 761., i tvrdi da je njegov prethodnik, vrhovni biskup Teodard, predsjedao Biskupskom katedrom grada Utrechta. Pošto je on ubijen, sv. Lambert je zajedničkom odlukom svega puka u Duhu Svetomu, i ujedno kraljevskom zapoviješću, uz Gospodnju naklonost, postavljen da predsjeda Utrechtskoj crkvi. Ali kada je sv. Lambert svrgnut s Biskupskoga sjedišta, postavili su na njegovu Katedru Faramunda, koji je nakon sedam godina svrgnut i odbačen s Biskupskoga sjedišta i iz Utrechtske pokrajine, a sv. Lambert je s velikom čašću pozvan natrag na svoje Sjedište i vratio se u svoj Grad. Njegovo se tijelo nakon smrti prenosi u Utrecht, koji je kao grad biskupskoga Sjedišta tražio da se on kod njega pokopa po dužnosti; a njega je utrechtski puk oplakivao kao dobroga pastira. To kaže Gozchalk, koji je živio u istom stoljeću u kojem je pao sveti mučenik Lambert, možda čak i rođen prije njegova ubojstva. Ako pak Gozchalku, jer se naziva samo đakonom iz Liègea, manjka kakav autoritet, potvrdit će ga i poduprijeti Stjepan, srodnik po krvnom srodstvu Karla Jednostavnoga, kralja Franaka (kao što se pokazuje u njegovoj ispravi u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 8.), liješki biskup, zaređen oko godine 903., preminuo godine 920., ujedno pisac Vita S. Lamberti, iz kojega ovo sažeto izdvajam: Sv. Lamberta je podjednako okupljeni puk Utrechćana, dok je prednjačila milost Duha Svetoga, izabrao da postane biskup i uskliknuo da naslijedi na mjestu učitelja sv. Teodarda: Neka naš Lambert postane biskup, Lamberte, bit ćeš naš biskup. Tako je, posvećen blagoslovom biskupa, uveden u službu Utrechtske crkve kao biskup, uzvišen na Biskupskom prijestolju i smatra se uzvišenim pastirom Utrechtske crkve. Ali kada je sv. Lambert bio izbačen s Biskupske katedre, govornicu Utrechtske crkve provalio je razbojnik Faramund. Zatim je nesretni osvajač Utrechtske crkve izbačen s Biskupske katedre i istjeran iz iste Pokrajine. Odatle se preblaženi ispovjedalac Lambert vratio na svoje Sjedište, primio svoje stado i dolično je ponovno postavljen na Katedri Utrechćana. To kaže liješki biskup Stjepan.

48 Treći Vita S. Lamberti napisao je Reiner, monah kod sv. Lovre: iz njega izabirem ovo: Sv. Amand, biskup Utrechćana, sv. Remakl preuzeo je Katedru Crkve Utrechćana. Sv. Teodard postavljen je kao biskup Utrechćana. Sv. Lambert treba biti postavljen kao biskup Crkve Utrechćana, dostojniji od ostalih u Utrechtskom biskupstvu. Faramund se promiče na Utrechtsko biskupstvo protiv prava i božanskoga zakona: naposljetku se izbacuje ne samo iz Utrechtske crkve, nego i iz cijele Pokrajine. Lambert, štoviše otac Utrechćana, vraća se ovcama kao pastir i dolično se ponovno postavlja na Katedri Utrechćana. Anzelmo, liješki kanonik, nakon Harigera započinje svoju povijest od sv. Teodarda i prenosi ovo: Blaženi Teodard nasljeđuje na Utrechtskom sjedištu: njemu naš zaštitnik Lambert iz najplemenitijega roda Utrechćana, kada je bio izbačen s Katedralnoga sjedišta, pobožnost sinova Utrechtske crkve, prisjećajući se gubitka pastira, vraća Lamberta na Sjedište biskupije i ponovno ga uzdiže na Biskupskoj katedri. Naposljetku je sv. Lamberta naslijedio Hubert. On je s kostima blaženoga Lamberta prenio u Liège Sjedište biskupije, koje se dotad nalazilo u Utrechtu. To kaže on. Slično prenosi u dodacima Anzelmu

Egidije iz Liègea, monah Zlatne doline: Blaženi Teodard, kaže, naslijedio je na Utrechtskom sjedištu: njemu štovani zaštitnik Lambert, kojega sinovi Utrechtske crkve vraćaju na Sjedište biskupije. Štovani biskup Hubert časno biva primljen od klera i puka Utrechta i ustoličen na Biskupskoj katedri. On je taj koji je iz gradića Utrechta prenio u Liège Sjedište biskupije. To ondje, što se opširnije pripovijeda u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 7. Evo najjasnijih svjedočanstava ne stanovnika Utrechta, nego petorice Ližana, ljudi starih, ozbiljnih, nepokvarenih. Protiv njih ipak pisac Vindiciæ traži da mu se da iznimka: ako te biskupe nazivaju Utrechćanima drukčije nego da se pod tim imenom razumije prebivalište, a ne Sjedište ili glava naroda i biskupije. Što, dakle, znače oni toliko puta ponavljani izrazi kod onih koji su namjerno obrađivali djela biskupa: Utrecht Grad biskupskoga Sjedišta, vlastiti Grad, vlastito Sjedište biskupa, u Utrechtu Biskupska katedra, Biskupska katedra, Katedralno sjedište, Biskupsko sjedište, Sjedište biskupije, Biskupsko prijestolje, Utrechtsko biskupstvo, Utrechtska pokrajina, biskupi Utrechćana, biskupi Crkve Utrechćana, biskupi Crkve Utrechta, pastiri i oci Utrechćana, biskupi izabrani od Utrechćana? Neka se iznesu oni koji prenose ovome suprotno, ili to niječu, ili su se svakako služili nazivom prebivališta, svratišta ili doma.

49 Suprotstavlja se Vindex u 2. paragrafu: Suprotno mišljenje zastupaju kod nas, to jest Ližani, svi koji ljube starinu i istinu. Za njega je pisao Chapeauville, nedavno kanonik i namjesnik u Liègeu, a slijedili su ga razni. Tako ondje. Chapeauville štuje starinu i prenosi je čistu i netaknutu. Kad bi ga barem slijedili i drugi! Neka se pogleda sedma stranica Flores Ecclesiæ Leodiensis, gdje se navode liješki pisci Vita S. Lamberti koje smo pohvalili: Gozchalk, Stjepan, Reiner, Anzelmo, Egidije, čije sam riječi iznio iz Chapeauvillea: ali posve drukčije stvari zamijenio je onaj sastavljač cvjetnjaka. Chapeauville je objavio naslov pronađen u rukopisnim kodeksima: Gesta Pontificum Tungrensium, Trajectensium et Leodiensium: oni koji su ga slijedili izbrisali su naziv Utrechćana.

50 Druge pisce toga mišljenja iznio sam u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 2., koji nisu htjeli sa svojim starim biskupima i drugim najpobožnijim i najcjelovitijim ljudima iz Liègea priznati sv. Lambertu čast koju su mu kroz devet stotina godina pripisivali stari spomenici. Ali što će suprotstaviti Rimskom martirologiju? U njemu se iznosi ova slavna pohvala, kojom se potvrđuju stari pisci koje smo naveli, 17. rujna: Kod Liègea blaženoga Lamberta, utrechtskoga biskupa, koji je, kada je revnošću vjere ukorio kraljevski dom, nevin ubijen od krivaca, ušao u dvor nebeskoga kraljevstva da živi zauvijek. Dotad podnevno svjetlo sja tako široko i čisto da svi koji ljube starinu i istinu, čak i među Ližanima, ne mogu ne prigrliti ne to mišljenje, nego jasan dokaz istine, osim ako radije ne žele priznati da se o sv. Lambertu ništa ne zna, jer su, kako sam rekao, izbrisani i iščupani stari spomenici.

31 Ali naš je, kaže protivnik u 8. paragrafu, jedini i konačni razlog za obranu istine taj što su u saborima i od vrhovnih svećenika naši biskupi nazivani tongrenskima. Ovdje raspravljamo o 21 svetom utrechtskom biskupu, od kojih je prvi sv. Servacije, a posljednji sv. Hubert: o čijemu Sjedištu se ne navodi nijedan papa koji bi odredio išta drukčije nego mi. O imenu Tongerena koje se rabilo nakon što je biskupska katedra prenesena iz Utrechta u Liège raspravljali smo u 3. knjizi Diatriba, poglavlje 8., i pokazali smo da Stjepan, najtočniji pisac, kod kojega se sv. Teodard i sv. Lambert nazivaju utrechtskim biskupima, a Sjedište, Katedra i Biskupsko prijestolje pripisuje gradu Utrechtu, u posvetnom pismu piše da je ponizni biskup Tongerena, ponovno uzevši ime Tongerena umjesto lješkoga, a ne pak utrechtskoga. Neka, dakle, lješki biskupi budu od vrhovnih svećenika sve do godine 921. nazivani tongrenskim biskupima, kao što i sam Stjepan piše da je tongrenski biskup: ništa odatle ne proizlazi protiv 21 utrechtskih biskupa, za koje Crkva u sv. Amandu i sv. Lambertu priznaje da su postojali kao utrechtski biskupi i da su upravljali Crkvom Utrechćana.

52 Ali u IX. paragrafu stavlja se ovaj naslov: U saborima, što je konačan autoritet, nazvani tongrenskima. Neka se iznesu odluke sabora, kanoni ili druge odredbe, i stavit će se kraj sporu. O sv. Servaciju, kaže, da se sam nazvao tongrenskim, ne može se sumnjati iz Sardijskoga i Riminijskoga sabora te Agripinske sinode, u kojima se jedino čita njegovo ime. Ali s kakvom se vjerodostojnošću to tako utuvljuje? Ti su sabori održani dvadeset ili trideset godina prije nego što su Huni provalili u Rimsko carstvo, zbog čije je okrutnosti po nebeskoj opomeni sv. Servacije prenio biskupsko sjedište iz Tongerena u Utrecht: kako je, dakle, mogao na tim saborima pisati da je utrechtski? Nastavlja Vindex: Od sv. Servacija sve do sv. Domicijana u sinodama se ne čitaju imena naših biskupa, i stoga odatle ne možemo ništa utvrditi. Osim ako možda, dodaje, iznesemo Epistola Divi Remigii, uvrštenu u prvi svezak Concilia Galliæ pod godinom 534. i upućenu biskupu Falkonu od Tongerena. Ali naslov toga pisma jest: Domino vere sancto et in Christo beatissimo fratri Falconi Episcopo Remigius Episcopus, bez dodana imena biskupstva, i stoga odatle ni na jednu stranu ne proizlazi ništa. Pogrešno, dakle, protivnik umjesto naslova pisma iznosi natpis sažetka koji je dodao prepisivač, kao što se tim riječima služi primjenjujući ih na sebe u 10. paragrafu. Ali se u tim natpisima ne zadržavamo.

Domicijan je potpisao prema Notitia antiqua Provinciarum ac Civitatum Galliæ, njima osobito poznatoj, kojoj je ipak dodao ime Utrechtskoga sjedišta, koje je tada držao i pod kojim su Tongri nedavno bili razoreni. Dakle, Utrecht, a ne Atuatuka, jest glavno mjesto Tongrenske crkve navedeno u tim saborima. Ali se suprotstavlja da se može reći kako su te riječi, Quod est Trajectum, umetak nekoga interpolatora. To je posljednje utočište protivnika, naime da iščupa i uništi ono što je dosad dobro usađeno i izgrađeno. Zašto radije ne bi rekao da su prepisivači te riječi, Quod est Trajectum (budući da su vidjeli da slične nisu dodane drugim biskupima u Aurelianense, jer nije ni bilo potrebno), izbrisali kao suvišne? To su, naime, lakše mogli učiniti gluplji prepisivači nego da ih tako prikladno dodaju. I to je prešutio, s kakvom vjerodostojnošću? Neka, dakle, prizna da stvar o sv. Domicijanu nije jasna, štoviše da se protivi njegovu mišljenju.

§ VIII. Široko rasprostrto Utrechtsko biskupstvo: samostani u njemu podignuti i druga slavna djela sv. Amanda.

Diatriba o Utrechtskom biskupstvu koju smo tiskali podijelili smo u tri knjige: prvi od njih pokazuje samo tijelo biskupije, to jest narode koji mu pripadaju i koji su mu podložni. Počinjemo od samoga razlikovanja Utrechtskoga sjedišta, jer su neki ovo i Utrechtsko kod staroga korita Rajne smatrali jednim te istim. U poglavlju II. navode se stari narodi Eburoni, Sunici, Kondruzi, Pemani, Segni, Kerezi u Utrechtskom biskupstvu, susjedni Kölnskom, Treverskom i Reimskom biskupstvu, kao što su u poglavlju III. Aduatuci, Tongri, Betazijci, Teksandri, susjedni staroj Kambreškoj biskupiji. O njima zbog želje za sažetošću ovdje ništa ne ponavljam, zadovoljan što sam znatiželjnom čitatelju i ljubitelju belgijske starine naznačio da sam to ondje istražio te ispravio Filipa Cluverija i druge geografe našega doba.

55 U poglavlju IV. iznio sam Masake, Masegavce ili Maselande uz rijeku Meuse, koju susjedi zovu Maas, i dokazao da je njihovo glavno mjesto bio Utrecht: iz toga glavnoga grada Masaka, ili u okrugu Mosegavije, izvan područja Tongerena, kada je sv. Hubert prenio biskupsko sjedište u Liège, ponovno je uzeto ime Tongerena, koje utrechtski biskupi nisu rabili tristo i više godina. Jer, kako svjedoči Gozchalk iz Liègea, suvremenik, Liège je bio selo nevelikoga glasa; stoga se činilo manje časnim nadjenuti biskupiji ime po njemu. Svidjelo se, dakle, da se od područja Tongerena, u kojem je Liège, i susjednoga grada istoga kraja, u kojem je nekoć bilo biskupsko sjedište, ponovno zatraži biskupsko ime, ponajviše zato što je, ako istinito pripovijeda sastavljač cvjetnjaka iz Liègea, Liège bio imanje Tongrenske crkve. Da, dakle, nasljednicima povratak na prijašnje Utrechtsko sjedište ne bi bio tako lak, napušten je naziv toga Sjedišta, jer je taj grad bio izvan Tongerena na području Masaka, ili Masegavije ili Maselandije. Drugima su se ta imena činila zastarjelima, a ona su kraljevska i carska. Da je Utrecht bio u grofoviji ili kraju Maselandije, potvrđuju u svojim ispravama kralj Arnulf, poslije car, njegov sin kralj Zwentibold, Karlo Jednostavni, kralj Franaka. Te isprave iznose Miraeus u Notitia Ecclesiarum Belgii, poglavlje 44., 46. i 49., te Kristofor Brower u 9. knjizi Annales Trevirenses, kao što smo opširnije rekli u spomenutom 4. poglavlju naše Diatriba. U podjeli Lotarova kraljevstva između Ludovika, kralja Germanije, i Karla Ćelavog, kralja Franaka, cijelo je to područje Masaka podijeljeno u dvije grofovije, gornji i donji Maasau, ili Masegau.

56 Einhard, kancelar cara Karla Velikoga, muž izniman u znanju, učenosti i kreposti, u 4. knjizi Historia translationis SS. Marcellini et Petri, poglavlje 8., kod Surija 2. lipnja, prenosi da je Gangelt, pučki Gangelt, gradić u pokrajini Jülich, udaljen nekoliko leuga od Meuse, kraljevsko imanje u kraju Mosanus. U vrijeme kada su cvjetali utrechtski biskupi sv. Lambert i Hubert, Austrazijom je upravljao Pipin Herstalski, otac Karla Martela, o kojem Brower u 7. knjizi Annales Trevirenses, stranica 435., ima ovo: Pregledali smo staru ispravu kojom sam Pipin u dvorcu Bagoloso, dok je već tada vladao Dagobert, ležeći u bolesti daruje sv. Willibrordu imanje Suvestra, za koje sam potvrđuje da je smješteno uz istoimeni potok u kraju Mosariorum, te određuje da bude pod skrbništvom unuka, sinova Grimoalda i Droga. Naposljetku, budući da zbog težine bolesti nije mogao sam potpisati, daje nalog supruzi Plektrudi da ona potvrdi darovnicu svojim potpisom. To potvrđuje Teofrid u Vita S. Willibrordi ovako: Isti velikodušni vladar pod sastavljenim vlastoručnim pismom u IV. godini kralja Dagoberta, 2. ožujka, predao je onomu Willibrordu imanje smješteno u kraju Mosariorum i nazvano po rijeci koja tuda protječe Suestra, te pribavljeno pronicljivim nastojanjem izvrsne Blittrude uz novčane izdatke od slobodnih ljudi. Suestra, ili Echt, ugledan je samostan plemenitih djevica s pridruženim gradićem, udaljen oko tri tisuće koraka od Meuse, gotovo nasuprot gradiću Maaseiku, između Utrechta i Roermonda. Ni nedaleko od Echta nalazi se ranije spomenuti Gangelt. Naposljetku, pokazao sam u 1. knjizi Diatriba, poglavlje 3., da Tacit u 4. knjizi Historiae te iste naziva Masaci i povezuje sa susjednim narodima Sunicima, Tongrima, Betazijcima i Kaninefatima: što ovdje nije potrebno ponavljati. Glavno je, dakle, mjesto naroda Masaci, Mosarii, Mosani ili Maselandi bio Utrecht, koji je najvećim gradom cijele pokrajine nazvao Egidije iz Liègea; a da su ondje i kraljevi običavali boraviti, zaključujemo iz isprave kralja Hilderika kojom potvrđuje darovnice samostanima Stavelot i Malmedy. Dano, to jest, kada je učinio mjesec rujan, šesti dan, u osmoj godini kraljevanja gospodina kralja Hilderika, sretno u Utrechtu. Ta je godina bila Kristova 672., kada je sv. Teodard, biskup Utrechtske crkve, dobio nalog da zajedno s Hodom Domestikom i kraljevskim šumarima odredi međe mjesta darovanih samostanima: nije, dakle, ubijen godine 665., kako prenose Bucherius, Fisen i drugi, čije mišljenje pisac Vindiciæ Ecclesiæ Tungrensis naziva općom kronologijom i utvrđuje da ga slijede Belgijci i Franci. Ali kao što ovi očito griješe u vremenu Sjedišta tih biskupa, tako to isto prisiljava zaključiti da su mogli pogriješiti u određivanju grada Sjedišta. O kronologiji ćemo govoriti niže.

57 Koliko se sv. Amand trudio oko obrađivanja toga Utrechtskoga biskupstva, ovdje ukratko istražujemo. Među uglednijim obiteljima koje je čvršćom vezom potaknute na krepost povezao s Kristom, prvom se može smatrati obitelj sv. Bava, najbogatijega kneza kod Hesbayeovaca, čija su majka i kći, za koje se kaže da su imale isto ime Adeltruda, i sestra Adila smatrane ženama vrijednim divljenja po svetosti. Druga je bila i sama najplemenitija obitelj blaženoga vojvode Pipina, koji je kod Austrazijaca bio majordom na dvoru Dagoberta I. i njegova sina sv. Sigeberta. Njegova supruga sv. Ita, ili Iduberga, te kćeri sv. Gertruda i Bega časte se crkvenim štovanjem. Taj je Pipin podigao iz groba sveto tijelo djevice sv. Hermelinde i osnovao samostan svetih djevica u Meldertu u kotaru Kumptich blizu grada Tienena, obogativši to mjesto mnogim imanjima. Tim su djevicama radi božanske žrtve pridruženi svećenici iz samostana sv. Bava, koji se nalazio na susjednome brdu, njemački Calfmont. Ali nijedan samostan sada ne postoji, kako prenesenim riječima piše Molanus u Natales Sanctorum Belgii 29. listopada. A da su ondje po savjetu i poticaju sv. Amanda podigli te samostane sv. Bavo i Pipin, jedva je dopušteno sumnjati.

58 Sv. Gertruda, kako se čita u njezinu Vita 17. ožujka, pošto je otac Pipin uklonjen iz ljudskoga života, prianjajući uz trag majke koja je ostajala u udovištvu, dok je službenica Božja svakodnevno napredovala u raznovrsnim prirastima svetosti, a njezina štovana majka u duhu prevrtala najveće brige kako bi zamisli privela ostvarenju, dogodilo se da je u njezinu kuću došao štovani biskup Amand, koji se tada u Božjim stvarima smatrao Velikim. Tada je štovana Ita usrdno zamolila da joj on stavi sveti veo i posveti samostan od njezine kuće. Što se i dogodilo. Jer ne samo sebe, nego i sve što je mogla imati, najradije je posvetila Gospodinu. To su bili počeci najčuvenijega samostana u Nivellesu, kojemu je nakon smrti majke sv. Iduberge kao opatica načelovala kći Gertruda, koju je ona nekoć ošišala, i svu težinu upravljanja preuzela samo na sebe. Ta ista preblažena Gertruda s velikim je štovanjem primila hodočasnike, biskupa sv. Foillana i Ultana, braću sv. Furseja, i za njih je na imanju svoje baštine podigla samostan Fosses-la-Ville iznad Namura, između rijeka Sambre i Meuse. Mučenik sv. Foillan slavi se 31. listopada, a sv. Ultan 1. svibnja. Tu opatiju u Fossesu dodjeljuje kraju i grofoviji Lomme te potvrđuje liješkom biskupu Stjepanu godine 907. kralj Ludovik, sin cara Arnulfa.

59 Car Oton Prvi u ispravi izdanoj godine 966., navedenoj u Notitia Ecclesiarum Belgii kod Miraeusa, poglavlje 62., potvrđuje redovnicama u Nivellesu baštinu sv. Gertrude, smještenu u kraju Teisterbant, na rijeci Struona, u mjestu koje se zove Bergom. Hilsunda, grofica od Strijen, supruga grofa Ansfrida, ali odvojena od njegova bračnoga kreveta, kada je on bio zaređen za utrechtskoga biskupa, utemeljujući samostan u Thornu, plemenitih djevica, blizu gore spomenutoga gradića Maaseika, u kojemu su ona i njezina kći Benedikta prigrlile redovnički život, za miraz je između ostaloga darovala crkvu u Stryjenu, koja je posvećena u čast Djevice Marije, Mons-littoris, gdje je preblažena Gertruda tjelesno boravila, i ima ćeliju koju je posvetio sv. Amand, kao što se navodi u ispravi označenoj godinom 992. kod istoga Miraeusa, poglavlje 73. Spomenuti Bergom, ili Mons-littoris, sada se zove Berga ili Mons-S. Gertrudis, i gradić je u pokrajini Holandiji, premda smješten na daljoj obali Brabanta, nedaleko od Brede, nekoć Utrechtske, a poslije Liješke, sada 's-Hertogenboschske biskupije. Ondje je preko tjesnaca Biesbosch otok, kojemu je glavno mjesto ranije naznačeni Stryen.

60 Druga kći Pipinova i Idubergina bila je sv. Bega, najprije udana za vojvodu Ansegisa, sina sv. Arnulfa, biskupa Metza (iz čijega su roda potekli Pipin Herstalski, Karlo Martel, Pipin Kratki, kralj Franaka, i car Karlo Veliki), a zatim, nakon smrti muža, udovica, uzevši svete djevice iz samostana svoje sestre sv. Gertrude u Nivellesu, osnovala je novi samostan na Meuseu ispod Namura, u Andenneu, koji se običava nazivati Ad-septem-ecclesias (toliko ih je, naime, ondje podigla i danas se vide). Kao što sve to uvećava slavni glas i čast svetih roditelja i sestre Gertrude, tako ne najmanji dio hvale pripada sv. Amandu, učitelju i magistru u božanskim stvarima te najsvetije obitelji.

61 Istoj je obitelji po krvi bila povezana djevica sv. Gudila, kao što se kaže u njezinu Vita 7. siječnja, poglavlje 1.: primila ju je na samome krštenju sveta Gertruda, njezina nećakinja, odrasla je kod njezinih nogu i natopila se solju božanskoga zakona i uljudbe. Štoviše, i sv. Farailda, čiji smo Vita dali 4. siječnja, uzeta sa svetoga krštenja od svoje rođakinje blažene Gertrude i poučena u uljudbi, od najmlađih je godina izvrsno njegovala pobožnost. Molanus i drugi smatraju je sestrom sv. Gudile. Gudilina sestra bila je svakako djevica i mučenica Rainelda, koja se slavi 16. srpnja. Njihovu majku sv. Amelbergu spomenuti je Pipin predao za ženu grofu Vitgeru, ali nakon što je rodila nekoliko djece, muž se pridružio redovnicima u Lobbesu, a ona, urešena svetim velom, sva se posvetila Bogu u Maubeugeu kod sv. Aldegunde, za koju smo gore rekli da ju je sv. Amand posvetio za Kristovu zaručnicu. O sv. Aleni u Briselskoj grofoviji, koja se smatrala učenicom sv. Amanda, već smo prije govorili.

62 Uz rijeku Sambru, na drugoj milji od grada Namura, isti je Amand podigao samostan i posvetio ga Bogu u čast sv. Petra apostola, gdje je u davnini postojala zajednica onih koji su živjeli pod redovničkim pravilom, na što upućuje ime mjesta Moustier, ili Monstier. Ondje se čuvaju u zbornoj crkvi u Moustieru moći sv. Fredeganda, ondje prenesene u vrijeme Normana iz samostana Quercolodora blizu Antwerpena, kojemu je on, kako smo gore rekli, bio na čelu kao opat. O tome Prijenosu govori se u vlastitim časoslovima 17. srpnja, za koji dan svjedoče Molanus u Natales SS. Belgii, Miraeus u Fasti Belgici i Fisen u Flores Ecclesiæ Leodiensis da je utemeljitelj toga samostana bio sv. Amand, što ponavlja i u 3. poglavlju Vita S. Amandi. Sada je to samostan sedamnaest plemenitih djevica kanonica i zbor od deset kanonika.

63 Među starijim barunstvima Brabanta jest Geel kod starih Teksandara, gradić s prilično prostranim područjem, gdje je jedna župna crkva doista skladna i posvećena sv. Amandu, a druga djevici i mučenici sv. Dimpni, koja se slavi 15. svibnja. Druga stara kapela sv. Amanda bila je u Utrechtu, sada unutar zidina kolegija Družbe Isusove. Mnogi samoga sv. Amanda čine začetnikom toga molitvišta. U području Jülicha blizu Dürena zaštitnik je sv. Amand crkve ili kapele u Girbertzrode, kao što proizlazi iz staroga misala toga mjesta obnovljenoga godine 1498.

§ IV. Slavenima naviješteno evanđelje po sv. Amandu u Koruškoj. Kod Wormsa i Strasbourga stari biskupi: neki nazvani AMANDI i sveci.

Slaveni su trinaeste godine Gotskoga rata, godine Kristove 546., i sljedećih godina, prešavši Dunav, između ostalih pokrajina zauzeli Korušku, dugo bez kralja: zatim, teško pritisnuti ropstvom od Huna, izabrali su za kralja Sama, rodom Franka, čijom su marljivošću ponovno zadobili slobodu. Taj je Samo bio rodom iz kraja Senonagus u starom Brabantu uz rijeku Senne (kako smo gore pretpostavili), izabran za kralja četrdesete godine Klotara II., kralja Franaka, godine Kristove 623., a vladao je trideset i pet godina, kao što smo iz Prokopija, Fredegara i drugih rekli uz Vita blaženoga Domicijana, vojvode Koruške, 5. veljače, 4. paragraf. Primivši vijest o tim Slavenima i njihovu kralju Samu, sv. Amand, poučen možda i pismima kraljevih krvnih srodnika, u istom kraju Senonagus već prije poučenih u kršćanskoj vjeri, krenuo je preko Rajne i Dunava, goreći željom da ili taj narod i njegova kralja dovede u kršćansku vjeru, ili postigne palmu mučeništva. Što je učinio isti svetac u ostaloj Germaniji, stari pisci potpuno šute. Noviji prenose da je upravljao biskupijama Worms i Strasbourg: ali bojimo se da su, zavedeni sličnošću imena, njemu pripisali ono što su slavnim djelima učinili drugi sveti biskupi, također nazvani Amandi.

63 Da je u gradu Vangiona, Wormsu, nekoć bilo biskupsko sjedište, očito je iz Agripinske sinode održane za Konstansa, sina Konstantina Velikoga, nakon konzulata Amandija i Albina, 12. ožujka, godine Kristove 346. Na toj je sinodi sudjelovao Viktor, biskup Vangiona, koji se, budući da se ostali, ako je tko možda bio prije njega, ne znaju, posvuda u katalozima piše kao prvi biskup Wormsa. II. Amand, koji je s nebrojenim mnoštvom građana pohitao u susret sv. Servaciju, tongrenskom biskupu, kada je ulazio u Worms; kao što u njegovu Vita 13. svibnja prenosi svećenik Jokund. Egidije u dodacima Harigeru o tongrenskim i utrechtskim biskupima, poglavlje 26., piše da je sv. Servacije, približavajući se Wormsu, veličanstveno primljen od blaženoga Amanda, biskupa grada. Što se gotovo istim riječima navodi i u drugim rukopisnim Acta sv. Servacija. Umro je sv. Servacije u Utrechtu, kamo je iz Tongerena prenio biskupsko sjedište, godine 384., nakon što je nekoliko godina ranije pohodio pragove apostola i tom prigodom došao u Worms. III. biskupom Vangiona smatra se Karlo. IV. Krotold. VIII. sv. Rupert, ili Rudpert, za kojega njegova stara Acta 27. ožujka prenose da je druge godine Hildeberta, kralja Austrazije, godine Kristove 577., bio biskup u Wormsu, ali, izbačen uz veliku nepravdu, postao je prvi biskup Salzburga. Da su imena ostalih četiriju sljedećih biskupa, koji su upravljali tom Crkvom, propala u tolikom progonu Huna, Gota, Vandala, Alemana i drugih neprijatelja kršćanske vjere, prenose Bruschius, Demochares, Cratepolius, Claude Robert i drugi pisci biskupskih kataloga.

66 X. biskupom smatra se sv. Amand, drugi toga imena, koji se, kako svjedoči Bruschius, toliko istaknuo pobožnošću i tolikim čudesima, kojima je Bog potvrdio kršćanski nauk, da su mu vijeće i puk grada Vangiona, iz zahvalnosti i pobožnosti, nakon smrti podigli hram, koji se i danas nalazi u predgrađu i zove se župa sv. Amanda. Na čelu Kambreške biskupije bio je sv. Amand šeste godine kraljevanja Dagoberta I. kod Austrazijaca, to jest godine Kristove 626. ili sljedeće, kada je 30. rujna kralj Dagobert po savjetu velikaša, majordoma Pipina, Arnulfa, biskupa Metza, i Kuniberta, nadbiskupa Kölna, darovao biskupiji Worms grad Ladenburg. Tu su darovnicu poslije odobrili Hilderik, kralj Austrazije, Pipin, kralj Franaka, i njegov sin Karlo Veliki, kao što se vidi iz njegove povelje potpisane tridesete godine njegova kraljevanja. Tu su povelju zatim potvrdili kralj Ludovik, car Oton, kralj Henrik, Rudolf, kralj Rimljana: te isprave navodi Marquard Freher u knjizi De Lupoduno, poslije nazvanom Ladenburg. Svjedoči i Bruschius uz sv. Amanda, X. biskupa Wormsa, da je izvorna isprava kralja Dagoberta u njegovo vrijeme još bila cjelovita u arhivu biskupa Wormsa. Bertram Limburg, nekoć rektor kolegija naše Družbe kod Vangiona, upitan od nas o svecima grada Wormsa, odgovorio je godine 1628. da se tijelo toga sv. Amanda II., biskupa Wormsa, čuva u katedralnoj crkvi, da u njegovu čast postoji župni hram podignut u predgrađu, zvani sv. Amanda, te da se njegov blagdan slavi 26. listopada; i da se u Brevijaru Wormsa čita Čitanje o sv. Amandu, apostolu Belgije, bez ikakva spomena biskupskoga sjedišta u Wormsu. Tako on. Ali posve je različit sv. Amand II. iz Wormsa od sv. Amanda Utrechtskoga, i stariji od njega, već tada biskup kada je on živio zatvoren kod Bourgesa, još novak duhovnoga života.

67 Ondje je uz rijeku Rajnu najplemenitija Crkva Strasbourga, za rimskih careva urešena i biskupskim Sjedištem. Svakako je na gore naznačenoj Agripinskoj sinodi, održanoj godine Kristove 346., osudu Eufrata, biskupa Kölna, potpisao Amand, biskup Strasbourga, priznavši da je u svojim pismima za njegovo svrgavanje pristao i prije. Jesu li ondje prije njega bili neki biskupi i koji, zbog nedostatka pisaca ne može se znati. Pisac Vita S. Deicoli, opata u Lureu u Burgundiji, koji smo objavili 17. siječnja iz lureških pergamena, o sv. Amandu i drugim zaštitnicima grada Strasbourga oko godine 1465. u 1. poglavlju napisao je ovo: Civitas Argentina, quæ vulgarico vocabulo Strasburch

A burch vocatur, osim glavnih relikvija, raduje se što ima svoje vlastite zaštitnike, koje je primio od Gospodina kao utemeljitelje prave vjere i rasipne sijače Božje riječi, to jest Amandu, Justina, Arbogasta, Florencija i neke druge, čija imena onkraj u blaženom redu čuva nebeski kraj bez svršetka. Tako ondje, a u čitavom poglavlju govori se o relikvijama svetih zaštitnika: u njemu se zaštitnicima samostana u Fleuryju nazivaju sv. Benedikt i Skolastika, grada Soissonsa sv. Sebastijan Mučenik, i tako dalje. Prvim dakle utemeljiteljem vjere među Strassburžanima treba nazvati starijeg Amanda, koji je živio nekoliko stoljeća prije sv. Amanda, biskupa Maastrichta, čije su svete relikvije uvijek s velikim štovanjem čuvane kod stanovnika Elnonea, što će iz onoga što slijedi zasigurno biti očito. U starom strassburškom brevijaru, tiskanom godine 1478. i 1589., slavi se 26. listopada blagdan sv. Amanda, biskupa Strassburga, a čitanja koja se mole na Jutarnjoj izabrana su iz Vita S. Amandi Episcopi Trajectensis: odakle je drugima dana prilika za pogrešku, osobito zato što se istoga dana štuju i sv. Amand, biskup Maastrichta, zbog relikvija prenesenih toga dana.

68 Jakob Wimpfeling u Catalogo Episcoporum Argentinensium, tiskanom godine 1526., o podrijetlu ove biskupije donosi ovo: Dagobert, kralj Austrazijaca i Alzašana, saznavši za glas o svetosti i krepostima Amanda, učinio je godine 1596. da on, pozvan iz Maastrichta, bude postavljen za prvog poglavara Strassburške Crkve. Naime, dok je Amand bio dvogodišnjak, budući da je rođen godine 1594., tek pedeset godina poslije postavljen je na čelo Crkve u Maastrichtu, dok je Dagobert I., kralj Franaka, umro nekoliko godina ranije, premda je i sam rođen dugo nakon određene godine 1596. Franjo Guillimann u Commentario de Episcopis Argentoratensibus, želeći ispraviti Wimpfelingovu kronološku pogrešku, prenosi da je sv. Amand od Dagoberta Velikog, kralja Franaka, ustanovljen prvim biskupom Strassburžana oko godine Gospodnje 1590. te da je za utemeljenje njegove biskupije svako pravo ili kraljevsko vrhovništvo u Alzasu koje je na bilo koji način pripadalo njemu ili njegovima naj自由nije prenio na Amanda i njegove zakonite nasljednike u biskupskoj službi. Te riječi, kao izvučene iz nekog starog pisca (ali koji je nepoznat), visoko cijeni Jodocus Coccius u djelu Dagobertus Rex, pogl. 14., i dodaje da mu se na dan 7. veljače, kada je sv. Amand preminuo, javno iskazuje čast u strassburškim fastima.

C Dok se 6. veljače u navedenom prastarom brevijaru Strassburške Crkve svečanim obredom obavlja služba o sv. Doroteji, djevici i mučenici, bez ikakva spomena sv. Amanda. Molanus pak u dodacima uz Usuarda 15. studenoga ima ovo: U Strassburgu sv. Amanda, biskupa i ispovjedaoca. Galesini dodaje: koji je kao prvi biskup toga grada, svetim djelima i širenjem Evanđelja, pružio vjernu službu Kristu Gospodinu i Crkvi. Tako oni, što Wion i Dorganius, na čast svoga reda, razumiju o sv. Amandu iz Maastrichta. Wiona slijedi Ferrari u Catalogo Sanctorum i u novoj Topographia, gdje iz spisa Strassburške Crkve, koje je prije bio naveo Galesini, tvrdi da je Amand najprije bio biskup Akvitanije, zatim Strassburga, kamo ga je poslao Dagobert. Ali koje to strassburške spise misle, ne navode. U ranije navedenom strassburškom brevijaru propisuje se da se na rečeni 15. studenoga služba ima obavljati o svagdanu i ujedno o osmini sv. Martina, bez ikakva spomena sv. Amanda. Niti drugdje kod starih pisaca nalazimo išta o tome da je kralj Dagobert poslao sv. Amanda u Strassburg. Štoviše, onaj koji je Strassburškoj Crkvi darovao glavne posjede nije stariji Dagobert, nego njegov unuk, sin sv. Sigeberta, i sam nazvan Dagobert, kao što ćemo na drugom mjestu opširnije pokazati.

69 Amand dakle, koji se smatra prvim biskupom Strassburžana, živio je u četvrtom stoljeću Kristovu i, kao što smo rekli, sudjelovao je godine 346. na sinodi u Kölnu. Slijedili su ga na istoj stolici biskupi: II. Just, ili Justin. III. Maksimin. IV. Valentin, za koje Wimpfeling i Guillimann prenose da se nazivaju svecima i slikaju s krunama svjetlosti te da se vjeruje da su primljeni među svece. V. Solarije, kojega također svecem nazivaju Bruschius i Demochares. VI. Biulfa Bruschius postavlja za Solarijeva nasljednika. VII. Magn. VIII. Goarin ili Garoin. IX. Landebert. X. Rodobald. XI. Magnebert. XII. Labiol, po drugima Ubiol. XIII. Gundoald. XIV. Ald, ako je pak netko drugi, u vrijeme cara Heraklija, kaže Wimpfeling, to jest u vrijeme Klotara II., kojemu je sin Dagobert dan za kralja Austrazijcima. XV. Gando (možda smatran sv. Amandom iz Maastrichta), čovjek bistar duha, kako kaže Wimpfeling. XVI. Utho. Wimpfeling dodaje da o njihovu zavičaju, rodu, životu, smrti i grobovima nije mogao gotovo ništa pronaći. XVII. Ansoald, po svjedočanstvu Bruschiusa, postavljen od kralja Hilderika: možda je zahvatio njegove prve godine. XVIII. Rodtharije, po svjedočanstvu istoga Bruschiusa, rođen od vojvodskoga podrijetla i loze, postavljen za biskupa od kralja Hilderika iz položaja upravitelja kraljevskoga dvora i kao vrstan muž viteškoga reda, dok je tada sv. Deodat gradio samostan Vallis Galilaeae, na granici Alzasa i Lotaringije. Drug Drugovi toga Deodata u pustinji Vosgesa bili su sv. Arbogast i Florencije: od njih je XIX. biskup bio Arbogast, kojega je postavio Dagobert, sin Sigebertov, a njega je naslijedio XX. sv. Florencije, čija vremena utvrđujemo na drugom mjestu. XXI. Wicgern. On je utemeljio redovničku ćeliju koja se već naziva Ettenheim-munster, od dobara Blažene Marije, o čemu je riječ u oporuci Heddonovoj. Tako Wimpfeling. XXII. Wandelfrid. XXIII. Heddo, ili Etho, ili Ethico, sin Ethicona, brata svete djevice Odilije, grofa Alzasa, rođen od oca Adalrika, ili Athicona, i majke Beresuinde, sestre kraljice Bilihilde, žene kralja Hilderika.

70 Taj pak spomenuti Heddo ili Etho postao je biskupom Strassburžana godine 1734., koje je godine također Karlo Martel opustošio Friziju, kao što se to povezuje kod Hermana Ugovoritelja. Papa Zaharija među biskupima Galije i Germanije, kojima je napisao VI. pismo, koje Sirmond donosi u I. svesku Conciliorum Galliae, oko godine 1744., ubraja Hedda Strassburškoga. Evo dvadeset triju biskupa koji su od godine 346. do godine 1744. kroz četiri stoljeća upravljali Strassburškom Crkvom od sv. Amanda do Hedda. Niti se nalazi više biskupa drugih stolica među onima koji su sudjelovali na rečenu sinodu u Kölnu godine 346. zajedno sa sv. Amandom Strassburškim i onima koji se spominju u navedenom pismu pape Zaharije. Naime, za Rouen se navode Euzebije i Reginfrid; među njima je bio XXI. biskup. Od sv. Servacija, posljednjega u Tongerenu i prvoga u Maastrichtu, u Maastrichtu je stolovalo XX. biskupa, nakon njega u Liègeu sv. Florebert, a zatim Fulcarije spomenut u pismu Zaharije. Kod stanovnika Amiensa između Eulogi ja i Ramberta preostalo je samo petnaest biskupskih imena, kao što ih je samo pet između Jessena i Davida kod stanovnika Speyera. Gotovo je takav slučaj i s ostalim biskupijama čiji su biskupi potpisali sinodu u Kölnu i čijim je nasljednicima poslano pismo Zaharije. Pomno smo istražili slijed svakoga od njih, ali da nekomu ne bi izazvalo dosadu, ovdje je izostavljen. Da je Udo ili Utho, biskup Strassburga, kako prenose Possevino, Vossius i drugi, pisao u desetom stoljeću Kristovu. Životopis sv. Amanda, biskupa Strassburga, još nije bilo dopušteno vidjeti.

71 Imaju dakle i stanovnici Wormsa i Strassburžani svaki svoga biskupa Amanda, kojega slave godišnjim štovanjem 26. listopada: koji je dan također u brevijaru iz Speyera, tiskanom godine 1477. i 1519., posvećen štovanju sv. Amanda

A biskupa Amanda, kada se u crkvenoj službi tri čitanja na Jutarnjoj čitaju iz Vita S. Amandi Episcopi Trajectensis. Istoga dana u brevijaru iz Mainza, objavljenom godine 1495. i 1508., spominje se sv. Amand biskup. I ovo što je dosad rečeno neka bude dovoljno o krajevima kroz koje je obrađivač Gospodnjega vinograda Amand, biskup Maastrichta, poput kišonosnog oblaka obilazio naokolo sijući kišu, kao što u isto toliko riječi hvali Hukbald u Vita S. Aldegundis, pogl. 1.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine