Biskupija sv. Amandusa u Maastrichtu. U vjerskom nauku poučeni Kaloani i Baskoni.
Nakon što se to tako zbilo, kad je došao dan njegove smrti, biskup Maastrichta sretno je preselio k Kristu. Kralj je dakle, saznavši za smrt toga časnoga muža, dao pozvati svetoga Amandusa. I okupivši mnoštvo svećenika i ne baš malu gomilu puka, postavio ga je da upravlja Crkvom u Maastrichtu. Kad je pak on to odbijao i glasno vikao da je nedostojan, svi su uglas vikali da je dostojan svećeništva i da zbog brige za duše mora preuzeti Crkvu radije nego dobitak novca. Prisiljen dakle od kralja i svećenika, preuzeo je biskupsku stolicu. I tako je kroz gotovo tri godine obilazeći sela ili utvrde nepokolebljivo svima naviještao riječ Božju. Mnogi su također (što je grehota reći) svećenici i leviti, odbacujući njegovo propovijedanje, prezreli da ga slušaju. Ali on je, prema evanđeoskom propisu, otresajući prah s nogu za svjedočanstvo, žurio u druga mjesta.
19 Napokon je našavši mali otok, kojemu je ime Calloo, uz rijeku Šeldu, kroz nekoliko dana nastojao ondje s duhovnom braćom vojevati za Krista. Ali je preziratelje riječi Božje kroz gotovo dvije godine pogodila golema kazna, tako da su srušene kuće i polja bila pretvorena u pustoš: a također su bila razorena i sela ili utvrde, i gotovo nitko nije ostao u tim krajevima tko je prezirao Božjega muža dok je propovijedao.
20 Ne zadugo poslije, kad su ga molila braća, koju je zbog brige za duše ostavio po različitim mjestima, da ih pohodi svojom nazočnošću i udostoji se okrijepiti hranom svete riječi, napokon je, prihvativši molbu, došao k njima i čuo od njih da je narod koji je starina nazivala Vaccei, a koji se sada u puku naziva Baskonija, zaveden prevelikom zabludom, tako da je, odan gatanjima ili svakoj zabludi, štovao idole čak i umjesto Boga. Taj se narod prostirao kroz Pirenejske klance po nepristupačnim i neprohodnim mjestima, i uzdajući se u okretnost u borbi, često je zaposjedao granice Franaka. Muž pak Gospodnji Amandus, sažalivši se nad njihovom zabludom, počeo se svim silama truditi da ih vrati od đavolja služenja. Dok im je pak naviještao božansku riječ i propovijedao evanđelje spasenja, ustavši jedan od slugu, lakomislen i prevrtljiv, a također i ohol, te se smijući riječima prikladnima za smijeh, kojega puk naziva mimologom, počeo je klevetati Kristova slugu i evanđelje koje je propovijedao smatrati ništavnim. Ali u taj isti čas, zgrabljen od zloga duha, jadnik je samoga sebe počeo trgati vlastitim rukama i prisiljen javno ispovjediti da zbog uvrede,
A koju je nanio Božjemu sluzi, zaslužuje trpjeti ove muke. I tako, našavši se u samoj toj muci, ispustio je posljednji dah.
21 Dok su pak oni još ostajali u svojoj sljepoći, kad je sveti muž odlazio u druga mjesta, stigao je u neki grad. Ondje, kad ga je biskup toga grada časno primio i po gostoljubivu običaju biskup mu izlijevao vodu na ruke, potajno je naložio poslužitelju da tu istu vodu, u kojoj je Božji muž oprao ruke, brižljivo odnese da se čuva u sakristiji crkve. Tako je i učinjeno. Spomenuti je naime biskup grada bio prilično uvjeren da taj isti blagoslov Božjega muža može vjernicima vratiti zdravlje. U to isto vrijeme sjedio je pred vratima hrama i prosio neki slijepac, koji je već dugo vremena bio izgubio tjelesni vid. Njemu reče biskup toga istog grada: O čovječe, ako imaš vjeru, operi svoje oči vodom u kojoj je Božji muž Amandus oprao ruke. Uzdajem se naime da ćeš po njegovoj svetosti zadobiti prvo zdravlje. Kad je pak taj slijepac oprao oči tom istom vodom, odmah je po Božjoj zapovijedi primio prijašnji vid, tako da je sve jasno vidio.
B a Ivan Agnus preminuo je godine 646., 25. srpnja., b Sv. Sigebert, nakon smrti oca Dagoberta, kao što je dokazano u § n., c Od godine otprilike 647. do 630., d Rukopis iz Duina Chanalaus. Surije i neki rukopisi Chanelaus: bolje rukopis iz Crvene doline Chavelaus, odakle Chalelaus i Calaus. Milo Calolo, ili točnije Calloo, koji naziv i sada ostaje mjestu; o čemu je rečeno u § 4., e Rukopis iz Saint-Maximina Vacciam, rukopis iz Duina Vaclam. A Vaccei su narodi nutarnje Hispanije uz rijeku Duero, kojima je glavni grad bio Pintia, sada, kako smatraju učenjaci, Valladolid. Ali Baskoni su prebivali pred rijekom Ebrom i između Pirenejskih gora, prema Izidoru Seviljskom tako nazvani po gradu Vacca (koji drugi nazivaju Jaca)., f Surije oko Pirenejskih klanaca: nedostaju te riječi u rukopisima iz Saint-Maximina, Crvene doline i Rosweydea, i ovako se čita: Kojega se narod po gorama kroz nepristupačna., g Rukopis iz Utrechta, Vincent iz Beauvaisa, sv. Antonin i drugi nazivaju šaljivcem., h Nalazi li se u Akvitaniji ili u Limousinu? U njegovoj biskupiji mnoga se sela nazivaju po sv. Amandusu.
Samostani koje je podigao sv. Amandus, učinjena čudesa.
Nakon što je to tako izvršeno, isti se muž Gospodnji Amandus vratio u krajeve Franaka i odabrao sebi mjesto prikladno za propovijedanje, u kojem je s braćom, koja su s njim po različitim pokrajinama podnijela mnoga stradanja za Kristovo ime, sagradio samostan. I vidjeli smo da su mnogi od te iste braće poslije postali opati ili časni muževi. Otprilike u isto vrijeme sveti muž Gospodnji Amandus otišao je k kralju Hilderiku i ponizno ga zamolio da se udostoji dodijeliti mu kakvo naselje za gradnju samostana, ne radi častohleplja, nego radi spasenja duša. I spomenuti mu kralj dade mjesto nazvano Nant. U njemu je muž Gospodnji oštroumnom namjerom počeo graditi samostan.
23 Neki pak Mummulus, biskup grada Uzèsa, veoma je teško podnosio što je isti muž Gospodnji isposlovao to isto mjesto od kralja: i rasplamsan bakljama zavisti, nastojao je ukloniti toga istoga muža Gospodnjega. I poslavši okretne ljude, zapovjedio je da toga istoga Božjega muža, nanijevši mu prezirne uvrede, izbace iz toga istog mjesta ili da ga svakako kazne na tome istom mjestu. Došavši k njemu, sluge su, hinivši lukavstvo, rekle da mu moraju pokazati mjesto prikladno za gradnju samostana: samo neka odmah pođe onamo s njima. Ali njihova prijevara, po Božjoj objavi, nije mogla ostati skrivena. Kad su ga pak hinili da ga vode na spomenuto mjesto, muž Gospodnji Amandus nije bio neuk u tome na kojem ga mjestu kane ubiti. Napokon su dakle stigli na vrh brda da mu ondje odrube glavu. Ipak muž Gospodnji to nije htio prije otkriti svojima, jer je veoma rado hrlio u mučeništvo. Ali iznenada je nastala oluja kiše i tuče, i tamni su oblaci prekrili cijelo to mjesto na brdu, tako da ovrhovoditelji, koji su bili poslani da ga ubiju, izgubivši vid, nisu uopće ništa vidjeli. I nemajući više nikakve nade u život, prostrti pred noge svetomu mužu, molili su oproštenje i ponizno zaklinjali da ih pusti da odu živi. Tada je muž Gospodnji pribjegao uobičajenoj obrani, to jest pomoći molitava, i prolivši veoma obilne suze, toliko je dugo ustrajao u molitvi dok se, kad se vratila vedrina i kad su ovrhovoditelji ponovno dobili vid, nisu vratili svojim kućama ne bez straha ili zaprepaštenja. I kad su sluge bile pogođene takvim strahom, muž Gospodnji je nepovrijeđen izbjegao smrti.
24 Nisam smatrao da treba prešutjeti ni ono što sam saznao iz pripovijedanja nekoga prezbitera, po imenu Erchengisila, časnoga i vjernoga muža. Jednoga dana, dok je muž Gospodnji Amandus u okrugu Beauvaisa propovijedao riječ Gospodnju, stigao je u neko mjesto kojemu je ime Ressons, uz rijeku Aronde. I ondje je bila neka slijepa žena, koja je, izgubivši vid već davno, znala samo za tamu. Ušavši pak Božji muž u njezinu kuću, počeo se raspitivati od nje kako joj se dogodila ta sljepoća. I odgovorila je ona da joj se ta sljepoća nije dogodila ni zbog kojega drugog razloga nego zato što je uvijek štovala gatanja ili idole, štoviše, pokazala mu je mjesto na kojemu se običavala klanjati spomenutomu idolu, naime drvo koje je bilo posvećeno zlomu duhu. Njoj reče muž Gospodnji: Ne čudim se ako si zbog ove ludosti postala slijepa: nego se divim blagosti Gospodnjoj, koja te tako dugo strpljivo čeka da, dok moraš štovati svoga Stvoritelja i Otkupitelja, štuješ zle duhove i nijeme idole, koji ne mogu pomoći ni tebi ni sebi. Sada dakle uzmi sjekiru i pohiti da što prije posiječeš ovo bezbožno drvo po kojemu si izgubila tjelesni vid i izgubila spasenje duše. Uzdajem se naime da, ako čvrsto uzvjeruješ, možeš od Gospodina zadobiti prijašnji vid. Vođena pak žena rukama svoje djevojčice, brzo je stigla k drvu i nastojala ga posjeći. Tada ju je muž Gospodnji Amandus pozvavši k sebi i utisnuvši znak križa na njezine oči, zazvavši Kristovo ime, vratio zdravlju. Ostavivši je poučenu kako se mora vladati: sve dane svoga života pokazivala se čednom i trijeznom te, vodeći otada popravljeniji život, promijenila je svoje ponašanje na bolje. a Te smo krajeve smjestili u biskupiju Bourges gore u § 2., b Ondje je, pretpostavili smo na istome mjestu, narastao gradić Saint-Amand na području Bourbonnaisa., c Hilderik je postao kralj Austrazije godine 664. i cijele Franačke godine 676., ubijen godine 680., d Kod naroda Rutena, susjeda Albijaca. O tom je samostanu bilo govora u § 2., e Rukopis iz Antwerpena Ozidensis. Kod Filipa opata Osindensis. Ali je Ucericensis u susjednoj Galiji Narbonensi, a u samoj Notitia provinciarum et civitatum Galliæ Ucetinsis i Ucecinsis., f Belovaci, narodi belgijeske Galije poznati Juliju Cezaru, i sada se nazivaju istim imenom, između Pikaraca, Normana i Franaka., g Ressontum i Ressonum: po čemu se i sada naziva crkveni arhiđakonat ili dekanat biskupije Beauvais (koja se dijeli na devet seoskih arhiđakonata)., h Naziva se Aronda i ulijeva se u Oise blizu Compiègnea. Mjesta koja graniče s Arondom pripadaju Dekanatu Ressons:
Kažnjena neposlušnost. Smrt sv. Amandusa.
Ni ovo, što se Gospodin udostojao pokazati na vrhunac njegove hvale, ne čini se da treba prekriti šutnjom. Jednoga je pak vremena, kad je nekom redovniku, naime upravitelju svoga samostana po imenu Chrodobald, po nekome glasniku zapovjedio da mora pripremiti kola za prijevoz vina u samostan za potrebe braće, navodno bio neposlušan. Ali ga je te iste noći sustigla božanska osveta. Jer dok je on putovao da ode k Božjemu mužu radi isprike da uopće nema kola, tako je navodno sav ustroj tijela bio razoren uzetošću da nije mogao pomaknuti ni ruku ni nogu. I kad je već svako meso bilo kao mrtvo, samo je u prsima disao životni dah. I slabim je dahom nastojao ispovjediti, koliko je mogao, da zbog neposlušnosti i nepokornosti zaslužuje trpjeti ove muke. Stoga su braća, poslavši spomenutoga redovnika u lađi u samostan kojemu su stariji nadjenuli ime Elnon, dovela ga k Božjemu mužu Amandusu. Kad je već padala večer, po završetku misnih ili večernjih slavlja, muž Gospodnji otišao je prema običaju na okrepu, i odjednom mu je javljeno kako taj isti redovnik boluje. I blago se, kako kažu, nasmiješivši, kaže se da je rekao: pretrpjet će još veće pogibelji, jer je bio veoma odan hvalisavosti i neposlušnosti. Ali je ipak zapovjedio da se k njemu pozove neki prezbiter, vjeran muž, i po tome istom prezbiteru poslao je tomu istomu redovniku kalež vina i komadić kruha te mu naložio govoreći: Idi i reci tomu redovniku neka uzme dio toga kruha i vina, i sutra, po Božjoj zapovijedi, kad pođem da ga pohodim, neka mi iziđe u susret i neka ne dopusti da leži u krevetu. Tako je i učinjeno. Primivši dakle taj isti redovnik Očev blagoslov, tako je primio zdravlje cijeloga tijela kao da nikada nije pretrpio nikakvu ozljedu. Kad je pak stigao sveti muž, izišao mu je u susret i počeo s njim razgovarati. I braća su se počela silno čuditi što vide živim i nepovrijeđenim onoga za kojega su gotovo pretpostavljali da je mrtav. Muž pak Gospodnji Amandus, udijelivši bratu oproštenje, opomenuo ga je da otada promijeni ponašanje na bolje i poslao ga zdrava u samostan.
A Mnogo je pak drugih čudesa koje se Gospodin udostojao učiniti po njemu, nama doduše nepoznatih, ali Bogu poznatih. Ali koliko je doprijelo do naših ušiju po kazivanju vjernih muževa, ako bih sve htio potanko iznijeti, dan će, kako držim, prestati prije nego govor. Jer koje čudesa nije po njemu izveo Gospodin, kad je i mrtvima vratio život, slijepima vid, uzetima hod, gubavcima čistoću, gluhima sluh, a onima koje su tlačili zli duhovi vratio zdravlje?
Cb iz Marchiennesa, kao što će se dolje reći uz Život koji je napisao Filip., b Ono što se dodaje kod Surija Historia de Visione S. Aldegundis, Elevatione corporis S. Amandi, ac sanctis ejus discipulis, napisano od čovjeka manje vješta, ovdje se izostavlja, a treba ga iznijeti dolje kad se bude govorilo o Prijenosima. ti, postavio je znak križa protiv zmije i prisilio je da pobjegne u svoje sklonište da otada više nikad ne iziđe, niti se od tada pojavila. I tako je oslobodio stanovnike toga otoka od zmijske pogibelji. Njegovi su ga pak roditelji htjeli vratiti u zavičaj, čemu on nipošto nije udovoljio.
2 Nakon toga Amandus, zatraživši dopuštenje i blagoslov od oca samostana koji je bio blizu mora, radi hodočašća sam je boravio u hodočašću u zemlji Burgunda u gradu Bourgesu mnogo dana, to jest petnaest godina, i sv. Austregisil, biskup toga grada, ljubazno ga je primio. Ondje, sagradivši ćelicu uz crkvu, odjeven u kostrijet i uzdržavan ječmenim kruhom i pivom, vodio je strog život. Kad je pak jednoga dana želio poći na neko mjesto molitve, u šesti otprilike sat dana, obasjan presjajnim zrakom, kroz tren oka činilo mu se da vidi sav zemaljski krug.
3 Zatim, povevši jednoga pratioca, jašući na magarčiću, prolazeći kroz zabačene krajeve Alpa u Italiju, da pohodi pragove i zaštitu svetih apostola i mučenika, stigao je u grad Rim. Ondje, šećući danju po mjestima svetaca, noću se vraćao u crkvu sv. Petra. Dok je pak sjedio na stubama crkve u zanosu duha, sveti Petar mu se ukazao vedra lica i blagim govorom rekao da se vrati radi propovijedanja. I radujući se zbog viđenja, spoznao je da je pronašao Božju milost koju je tražio.
4 Nakon toga Amandus se vratio u Galiju propovijedajući Evanđelje kraljevstva Božjega. Bio je pak vedra lica, čista tijela, predan bdijenjima i molitvama, oprezan u govoru. Tako je među poganima živio životom pustinjaka. Ovaj je pak kupio vrlo mnogo dječaka s one strane mora i očistio ih kupelju krštenja.
5 Ponovno je sa službom klerika otišao u grad Rim i bio je časno primljen od pape. A dječake koje je doveo darovao je po mjestima svetaca. Svete knjige obaju zavjeta i rasprave, vraćajući se u Galiju, ponio je sa sobom. Kad je pak plovio morem Sardinije, mornarima je propovijedao o miru i ljubavi. Dok su pak oni pili i jeli, pojavila se golema riba, koja je uhvaćena ribarskim umijećem, zbog čega su se mornari obradovali. Kad je pak nastala velika oluja, očajavajući za život, bacali su u more sve što su imali. Tada su svi usrdno molili slugu Božjega Amandusa da po njegovoj molitvi Bog njih izbavi od pogibelji smrti. A on ih je tješeći neustrašivo propovijedao riječ Božju. Blaženi je pak apostol ukazao se Božjemu mužu Amandusu govoreći: Ne boj se; jer nećeš poginuti ni ti ni oni koji su s tobom. Kad je pak svanulo, vraćena je mirnoća i svi su nepovrijeđeni stigli u luku.
6 Kad je pak prošlo neko vrijeme, čuo je sv. Amandus da na granici Franaka i pogana postoji jedno selce, kojemu je ime Gandens, uz tok Šelde: koje je zbog okrutnosti naroda i neplodnosti zemlje prepušteno razbojnicima, ali odano poganskom idolopoklonstvu. Stoga se Amandus izložio pogibelji da stanovnike toga mjesta izbavi iz đavolje zamke, i s Bogom kao vodičem onamo je otišao, gdje je pretrpio mnoge nevolje za Kristovo ime, a kad su se njegovi drugovi zbog oskudice hrane i odjeće vratili svojim domovima, ostao je sam: i vlastitom je rukom okretao žrvanj i pekao kruh pomiješan s pepelom koji je jeo. Često je također, dok je rušio svetišta, bio udaran od žena i muškaraca i bacan u rijeku. Ipak je, otkupljujući zarobljenike iz ropstva, priveo ih milosti krštenja.
7 Dok je pak jednoga dana sluga Božji Amandus dolazio na dvor Franaka da propovijeda evanđelje Francima koji su se okupljali na jedno mjesto, doveli su
DRUGI ŽIVOTAutor nepoznati Akvitanac,Iz rukopisa Andréa du Chesnea.
Blaženi Amandus potječe u kraju Herbaugesu nedaleko od obale oceana Galije od slavnih i katoličkih roditelja: čijem je ocu bilo ime Seren, a majka se zvala Amancija. Ovaj, od djetinjstva poučen u knjigama, nadahnut božanskom milošću, ostavivši roditelje i domovinu, izabravši život općinskih redovnika, doplovio je na otok po imenu Île d'Yeu, koji je udaljen od obale Galije 40 milja: i ondje u nekome samostanu uzevši redovničko odijelo, primljen je s radošću. Jednoga je pak dana, dok je šetao otokom, vidio neku zmiju ili smuka čudesne veličine. Kad je to vidio, preplašeni dječak sv. Amandus pao je u molitvu,
A mu grofovi jednoga svezanoga, napola živa, pogođena najtežim ranama. Molio je Božji muž za njega da ima redovnički život ako bi mogao preživjeti te rane: i ništa nije mogao postići kod toga kneza; i grof je zapovjedio da se taj čovjek objesi na drvo. Stoga su ga objesili i, ostavivši ga mrtva, vratili su se kući. Sluga pak Božji Amandus potrčao je k stupu i zapovjedio da se njegovo tijelo prenese u njegovu ćelicu, gdje je prema uobičajenu običaju sam jedinomu Bogu obično izlijevao molitve za sebe i sav puk. I zapovjedio je braći da počivaju i da zatvore vrata ćelice. I provevši svu noć u bdijenjima, suzama i molitvama, kad je dan znak za jutarnju molitvu, zapovjedio je da se donese voda, koju su braća po ljudskom običaju smatrala potrebnom da se taj čovjek pokopa. Kad su ušli u ćelicu, našli su toga čovjeka, kojega su bili ostavili mrtva, kako sjedi i govori, zbog čega su se počeli veoma čuditi. Amandus je pak svojim rukama njegovao te rane uljem i spojio meso jedno s drugim, i po nebesku lijeku dopustio mu da zdrav i živ ode svojoj kući.
B Kad su pak čuli za tako veliko i takvo djelo, puk oba spola počeo je trčati na milost krštenja i pokorničke jadikovke, i idole te njihova svetišta spalio je ognjem, i na onim mjestima gdje je prebivao neprijatelj ljudskoga roda, sv. Amandus je sagradio samostane, utemeljio crkve i doveo puk k štovanju Krista, i duše zaslijepljene zabludom prosvijetlio svjetlom istine.
C Nakon što se to tako zbilo, dogodilo se da je umro biskup Maastrichta. Tada je Božji muž Amandus, prisiljen od kralja, naložen od svećenika i izabran od puka, preuzeo upravljanje Crkvom u Maastrichtu. Obilazeći utvrde, sela, imanja, propovijedajući, ukoravajući, zaklinjući, kroz tri godine pokazivao je puku put Božji, i mnogi su se obratili na put pokore. Svećenici pak i leviti samo po imenu, ne po zasluzi službe, prezreli su da slušaju Božjega muža koji je propovijedao i pokazivao im put spasenja. Sveti pak Amandus, otresavši prah sa svojih nogu, na svjedočanstvo njima, otišao je u osamu i ondje je neko vrijeme boravio na malom otoku. Ali je uslijedila golema kazna po Božjoj volji na te preziratelje riječi Božje. Stoga su kroz dvije godine zbog nenadana pomora opustjele utvrde, prazne kuće, polja su pretvorena u pustoš. Po svemu onomu kraju gdje je on htio propovijedati, jedva je ostao tko je bio protivan njegovu propovijedanju.
11 Nakon pak nekoga vremena, pohodiwsši braću kojoj je po različitim pokrajinama povjerio na upravljanje samostane i crkve, čuo je da postoji neki veoma okrutan narod zaveden zabludom, koji se sada naziva Baskonija. Taj se narod prostirao kroz Pirenejske klance, po nepristupačnim i neprohodnim mjestima: i čestim je upadima, okretnošću u borbi, pustošeći nadaleko i naširoko razorio granice Franaka. Ondje je dakle došao radi propovijedanja da ih izbavi od idolopoklonstva, pljački i obmane ovoga svijeta. Kad je pak jednoga dana propovijedao, ustavši jedan od njih, riječima prikladnima za smijeh, izrugivao se klevetajući Kristovo evanđelje i slugu Božjega Amandusa, i za sobom je povukao puk tom ispraznom veselju. U isti čas, božanskom osvetom, anđeo sotonin napao je jadnika i odmah mu zgrčio sve udove, i usred muka ispovijedajući da to trpi zato što je izrugivao slugu Božjega Amandusa, bijedno je izdahnuo.
12 Izlazeći pak iz krajeva Baskona, kad je došao u neki grad, biskup toga grada ga je primio i iz poštovanja gostoljublja donio sv. Amandusu vodu za pranje ruku i zapovjedio poslužitelju da tu istu vodu sačuva. Ondje je pak bio neki čovjek koji je bio izgubio vid očiju: kojemu taj biskup reče: Ako imaš vjeru, vjeruj i operi svoje oči u onoj vodi u kojoj je Amandus oprao svoje ruke, i primit ćeš vid. Kad je pak oprao oči, otvorile su mu se oči tako da je jasno vidio.
13 Časni pak starac Amandus, s Kristom kao vodičem, vraćajući se uputio se u krajnje krajeve Franaka i ondje je javno propovijedao zbog Kristova imena, i po različitim pokrajinama pretrpio je mnoge uvrede. I sagradio je samostan i, kao pastir svakodnevno poučavajući božanskim riječima sinove u Kristu, neke je poučavao riječju, a druge je odgajao vlastitim primjerom. n
14 Jedne nedjelje, dok je sv. Amandus propovijedao dvorskim velikašima, zamoljen od biskupa i od kralja Dagoberta slavio je misna slavlja: a po završetku molitve zatražio je potajice nasamo razgovor od kralja i počeo ukoravati samoga kralja zbog teških zločina. Kralj pak, uzdignut ohološću nadutosti, nije htio čuti riječi Božjega muža, nego je ljutit zapovjedio da iziđe iz njegovih krajeva. Kad je pak sluga Božji Amandus, ispunjen radošću, iz kraljeve nazočnosti... otišao želeći pronaći lađu u primorskom mjestu, htio je prijeći Britansko more k narodima Sasa da im propovijeda evanđelje, i htio je ostati na hodočašću sve dane svoga života.
15 Nakon toga kralj, obuzet groznicom, prepoznavši krivnju koju je počinio protiv Božjega muža Amandusa, brzo je poslao po njega da se vrati k njemu: moleći ponizno da mu oprosti i krsti sina Sigeberta koji mu se bio rodio. Sveti pak Amandus ljubazno je oprostio kralju uvredu, ali bojeći se da se uplete u svjetovne poslove, najprije je odbio krstiti dječaka, ali napokon, potaknut molbama i navaljivanjem sv. Eligija i sv. Auena, koji su tada boravili na kraljevu dvoru, krstio je dječaka, kraljeva sina. Po završetku pak zbornih molitava i molitava katekumenata i krštenja, dok su svi šutjeli, ono dijete, kraljev sin od 40 dana, jasnim je glasom odgovorilo Amen. Čuvši to, otac se ispunio radošću i svoga je kuma sve dane svoga života držao u velikom poštovanju i naklonosti.
16 Sveti je pak Amandus isposlovao od kralja Sigeberta jedno mjesto u Galiji, koje se zove Vauroux, i ondje je sagradio samostan. Ali biskup najbližega grada, teško to podnoseći, zapovjedio je svojim slugama da ga otamo izbace ili svakako ubiju. Blaženi je pak Amandus, spoznavši po Božjoj objavi njihovu zloću, otišao s njima na vrh brda gdje su ga htjeli ubiti, i to nije otkrio svojim drugovima jer je žudio za mučeništvom; ali iznenada je nastala oluja, kiše i tuča tako su prekrile brdo da zlikovci koji su ga htjeli ubiti nisu ništa vidjeli. Tada je sv. Amandus tako dugo molio dok se, kad se vratila vedrina i kad su ponovno dobili vid, nisu vratili svojim kućama. Mnoga je doduše i druga čudesa učinio Bog po zaslugama sv. Amandusa, koja ovdje nisu zapisana. I on je, pun dana i dobrih djela, preselio k Gospodinu. a Svugdje je bilo Alanus, stavili smo Amandusa., b Drugi Herbatilico. O tome je bilo govora u § 1., c Otuda pokazujemo da je susjedno otoku Bouin, ili sv. Martin blizu Rocheforta. U Breviarium Corisopitense naziva se Oya, a kod drugih Ogia., d Da su Bituriges s Orléanskim kraljevstvom bili podložni Burgundima, rekli smo u § 2. I očito je iz Drugoga sabora u Mâconu, gdje biskupi priznaju Guntrama svojim kraljem, među kojima je bio Sulpicije Sever iz Bourgesa., e O pivu ne spominju drugi., f I to viđenje netaknuto od drugih., g Šute drugi o magarčiću., h I ovdje se pripovijedaju mnoge pojedinosti koje su drugi zanemarili. Ništa se također nema o službi klerika u Breviarium Corisopitense., i Štoviše, treba čitati Gandens, Gandensis ili Gondavum., k Također pogreška prepisivača, treba ispraviti Scaldis. l Ništa drugi o žrvnju i kruhu pomiješanom s pepelom., m U Tournaiju
A na Šeldi, n Sljedeće, br. 14 i 18, treba uputiti prije broja 10., o Nedostaje glagol otišao ili što slično., p Šute drugi o tim Anglosasima., q O Vauroux raspravljano je točno u § 1 br. 7: drugi nazivaju kralja Hilderikom i samostan Nant: Breviarium Corisopitense naziva kralja Aldebertom, a ime mjesta se izostavlja.
Drugi život
autor Hariger, opat Lobbesa.
Iz djela o biskupima Tongeresa i Maastrichta.
Nakon toga za biskupa biva naknadno imenovan sv. Amand, dvadeset šesti, o čijem se životu, budući da se čuva opisan kao ispunjen krepostima, svidjelo tu i tamo ubrati ponešto i ponoviti same početke njegovih djela prije njegova biskupstva. Dakle, rodom iz Akvitanije, imao je oca Serena, a majka se zvala Amancija: ne samo ugledni prema svjetovnom dostojanstvu, nego i najkršćanskiji.
2 Dok je još bio dječak, ostavio je domovinu i roditelje: uputio se na otok Ogiju na zapadu Oceana. Ondje ga Braća radosno primaju: i, budući da je bio pismen, revno je često sudjelovao u službi Božjoj. Prvi pak početak njegovih čuda bio je ovaj. Dok je jednoga dana išao putem, susretne ga zmija goleme veličine. I najprije se doduše uplašio zbog dječačke dobi, naposljetku ustavši nakon izlivene molitve, postavio je znak Križa i naložio joj da se vrati u svoja skrovišta. Odmah poslušavši naloge, zmija se brže-bolje vratila: i na taj isti otok od tada se više nije pojavila. Nakon kratkog vremena otac ga je potražio i pokušao otrgnuti od samostana; ali ne obavivši posao, nevoljko je ostavio svetoga dječaka.
3 Zatim, uputivši se u grad Tours radi molitve, pohodio je grob bl. Martina biskupa, gdje je također odrezao kosu s glave i primio čast kleričkog staleža. Odatle stigavši u Bourges, pobožno ga primaju sv. Austregizil, biskup toga istoga grada, i njegov arhiđakon sv. Sulpicije, poslije biskup. Po njihovu nagovoru ondje je sebi sagradio ćeliju, u kojoj je boravio gotovo petnaest godina, pokriven kostrijeti i pepelom, naviknut na bdjenja i postove, zadovoljan ječmenim kruhom, suzdržavao se od vina, a tijelo je krijepio vodom.
4 Nakon toga, potaknut svetom željom, krenuo je u Rim da pohodi pragove blaženih apostola. I kada je jedne noći, nakon što su čuvari izašli, on sam ostao skriven u crkvi i probdio molećib, sljedećeg dana biva otkriven, izložen uvredama i istjeran iz crkve. Zbog toga, dok je sjedio na vratima i zbog tuge u srcu bio obuzet zanosom, ukazao mu se sveti apostol Petar i blago ga utješivši potiče da se ponovno vrati u Galiju radi propovijedanja. A on se vratio radosniji i ponovno otišao u Galiju.
5 Bez odgađanja, prisiljen od kralja i svećenika prema običaju, zaređen je za biskupa da propovijeda. A on, revno ispunjavajući povjerenu mu službu, naviještao je riječ Božju onima naokolo,c gradeći samostane, nastojao je proširiti redovništvo: i same je samostane obogaćivao imanjima i dobrima koje su njemu i knezovima darovali kralj i prvaci. Sužnje je otkupljivao novcem, golima je davao odjeću, gladne je okrepljivao hranom.
6 Isto tako mu je došlo na um da pođe u Rim, i dogodilo se da je odatle vraćajući se svratio u svratište u Civitavecchiji. Dok je ondje bio, đavao je zgrabio jednoga od slugu i vukao ga u more da ga usmrti. Kad je taj zazvao Krista da ga oslobodi, a đavao se podrugujući raspitivao tko je Krist,d reče bl. Amand: „Sin Boga živoga, raspet za spasenje ljudi.” Na tu riječ, nestavši đavlu, čovjek je bio izbavljen. Kroz to isto more, dok su plovili, uhvaćena je riba; čiji je ulov mornarima umnožio radost. Ali to njihovo veselje pomutila je iznenada podignuta D oluja; koja ih je, očajne za život, prisilila da pribjegnu čovjeku Božjem. Dok je svetac molio, bl. Petar, prolazeći preko krme na lađu, ukazao se, naložio da se pouzdaju i obećao da će se svi spasiti. Ubrzo se stišala oluja, a nevrijeme je bilo otjerano. Kad je svanulo jutro, svi su nepovrijeđeni izašli na kopno.
7 Ušavši u međuvremenu u grad Gent, smješten na rijeci Šeldi, našao ga je tako zapletenim u đavolskim zamkama da su ljudi toga mjesta umjesto Boga štovali drveće i stabla. Dok su svi ostali naokolo bili podložni Kristovoj vjeri, ti su ljudi, bilo zbog divljih običaja, bilo zbog neplodnog tla, još služili idolima. Stoga se, uz potporu Aharja, biskupa Noyona, i uz povrh toga kraljevsku vlast koja je podupirala, izložio tolikoj pogibelji, previše zapaljen žarom duha. Koliko je puta bio vrijeđan, koliko je puta bio šiban bičevima, koliko je putae od nečasnih žena bio oskvrnut? Kako je često bio bačen u rijeku? Naposljetku, kad su drugovi bili razagnani, ostao je sam, ustrajan u propovijedanju.f Ondje je sagradio samostan sv. Petra:g obratio je sv. Bavona, razbojnika iz Haspengaua, i u ćeliji sagrađenoj preko rijeke zatvorio ga na pokoru. h
8 U tome istom kraju doveden je neki optuženik kojemu je trebalo suditi. Pristupivši sveti muž, za njega, da ne umre, prilično ponizno izlijeva molbe pred grofom. Okorjeli grof nije obratio pažnju na molbe blaženoga muža, nego je štoviše zapovjedio da se osuđeni čovjek najprije izbičuje, a zatim je naredio da se pribije na drvo. Poslije, kad su se svi razišli, tijelo već preminuloga ostaje na gubilištu; ali sveti muž, htijući pohoditi nesretnika, vraća se nakon kratkog vremena. Ali kad ga je našao već mrtva, skinutoga s drveta daje da se s njim odnese u sobicu u kojoj je imao običaj moliti. I kada je probdio moleći uz tijelo, ujutro sazvavši Braću i opavši ga vodom, vratio ga je živa, tako da se na njemu nije pojavio čak ni ožiljak od rana. Novost toga čuda i toliko je koristila stanovnicima toga mjesta da su, sa svih strana hrleći k njemu, vlastitim rukama rušili svoje idole i upotrijebili ih za gradnju crkava.
9 Nakon njihova obraćenja, prešavši Dunav, odlučio je propovijedati poganima, ali budući da su mnogi od njih ostali u nevjeri, ipak je malobrojne preporodio za Krista i zatim se vratio u svoj kraj.
10 Dogodilo se u međuvremenu da je kralj Dagobert sa suprugom dobio sina: i budući da je taj isti kralj, obuzet iznenadnom srdžbom, davno nepravedno protjerao blaženoga muža iz kraljevstva jer ga je ovaj bio ukorio zbog nekoga zločina, potaknut pokajanjem, htio mu se pomiriti prigodom krštenja djeteta: i zato je poslavši uglednije ljude, naime Eligija i Audoinija, za ono što je počinio protiv njega, najprije doduše molio za oproštenje, a zatim ga usrdno molio da dođe krstiti njegova sina. Naposljetku pronađen, muž Gospodnji Amand poslušao je kraljevu molbu došavši, oprostio je krivnju, ali je ponizno odbio krstiti sina tolikoga Veličanstva, kao nedostojan. Ali kako je kralj ustrajao u molbi, poučio je u vjeri dijete koje je imalo četrdeset dana od rođenja. Dok su oni koji su stajali uokolo bili zauzeti drugim stvarima i nisu odgovarali, dijete je jasnim glasom odgovorilo: „Amen.” I tako kršten, nazvan je Sigebert, dok su se svi koji su bili nazočni jednako čudili i radovali.
11 Nakon toga, kad je bl. Ivan, biskup Maastrichta, bio uznesen u nebesa, kralj k Dagobert je, sazvavši mnoge svećenike, postavio sv. Amanda za poglavara onima u Maastrichtu. A on, preuzevši pastirsku službu i noseći brigu za one koji su mu bili povjereni, obilazio je sela i utvrde kroz tri godine i naviještao riječ života. Ali videći da ništa ne postiže, štoviše uočavajući da mu se svećenici i đakoni rugaju, otpustivši ih, uputio se u druge krajeve.
12 Potom je stigao u Chanalaus, otok na rijeci Šeldi: i ondje je neko vrijeme ostao s pobožnom Braćom.
A ostao. A preziratelje riječi Božje satrla je okrutna pošast kroz dvije godine, tako da u tome mjestu nije ostao nitko od onih koji su prezirali svetoga muža dok je propovijedao. Zatim povukavši se u Gaskonju, poganima narodima propovijedao je riječ spasenja. Neki lakrdijaš ismijao je Kristova slugu i odbacio Evanđelje, te je odmah zgrabljen od zloduha, rastrgajući se vlastitim rukama, završio život na jadan prizor. Ali ni ondje ne postigavši gotovo ništa, kad se vraćao, ušao je u neki grad radi gostoprimstva. Kad ga je biskup grada časno primio, voda kojom su mu polivene ruke po biskupovu je nalogu sačuvana: u nju je neki slijepac umočio oči i primio vid.
C Dopisao Eridije na margini, po svjedočanstvu Chappeavillea; iz pokrajine Brabanta, zapravo Hesbayera, kao što je gore rečeno., b Baudemund je želio bdjeti cijelu noć, c To se dogodilo nakon drugoga rimskoga putovanja i uskrsnuća mrtvaca., d Naprotiv, dijete je odgovorilo po nalogu sv. Amanda prema Baudemundu i drugima., e Baudemund kaže da je od žena ili od seljaka odbijen ne bez uvrede., f O samostanima sagrađenim u Gentu raspravljano je u § 3, a o vremenu kada su osnovani u § 11., g Ovdje je očito obrnut redoslijed događaja iz onoga što je raspravljeno u § 11 i 13., h Naprotiv, u Tournaiju., i Toga kraja, tako da se ponajprije razumiju susjedni stanovnici Genta, gdje je Hariger mislio da se to dogodilo., k Naprotiv, Sigebert. Budući da je Dagobert umro nekoliko godina ranije, kao što je izneseno u § 11., l Da je sv. Amand umro za cara Konstantina Pogonata, sina Konstansova, gore je dokazano u § 16., m Je li to tiskarska pogreška? Drugi čitaju godinu 661, što bi bilo 684.
Drugi život
Autor Filip Harvengtski od Milostinje, opat Bonne-Espérancea premonstratskoga reda.
Iz n rukopisa uspoređenih s izdanjem iz Douaija.
Posvetno pismo opatu Hugonu.
Poštovanom u Kristu ocu a Hugonu, po Božjoj milosti časnom opatu samostana u Elnonu, i Braći ondje okupljenoj u Gospodinu, brat Filip od Milostinje, da se ubroji u potomstvo koje je blagoslovio Gospodin.
Pridružiti zaslugama svetaca cvjetove govora i službom pisanja ukrasiti pohvale izabranoga roda pokazuje se teškim i napornim: osobito ondje gdje ni život ne odgovara niti znanost pomaže. Jer onaj tko namjerava naviještati običaje Blaženih, izložiti život i iznova isplesti djela, priliči da živi onako kako govori i da djelima uresi ono što pohvaljuje riječju: da ne bi, pobijen svjedočanstvom vlastitoga glasa, nasljedovanjem odbacio ono što zastupa tvrdnjom. Od vaše željene i svete zajednice svega bratstva pruža mi se na ispravljanje Život preblaženoga Amanda, da bi budnim vježbanjem tamna mjesta primila svjetlo, suvišna mjerenje, ono što zjapi spoj, a ono što ima premalo dopunu. Ali tko sam ja ili što sam ja, kojemu ni zasluga života, ni začin mudrosti, ni uljudba naobrazbe, ni navika pisanja ne obećava jednakost tako slavnoga djela? Hvalim doduše marljivost prvoga pisca, poštujem starinu: sviđa mi se trud; ako stil leži nisko, ne pobijam raspored. Ali onima koji kuju novosti lako prilazi zavist, niti je uskipjela zloba lišena žalaca kleveta: osobito kad se čini da se novost ozbiljno uvodi na porugu starima. I tako se oplakuje nepravda učinjena starima, kao da im propada ono što je pridodano novima. Ali se očekuje sigurniji sud istine nego što se valja bojati žamora zavisti, koja nema mjesta u predvorju ljubavi. To je ono što našoj neukosti pruža uporište, ulijeva snagu, daje odvažnost; i u olujno more goni ručicu bojažljive marljivosti. Kojoj ipak, ako se dadne poniznost kao kormilar, poslušnost kao kormilo, istina kao jarbol, razboritost kao križ na jarbolu, marljivost kao veslač, autoritet kao jedro, koje podiže povoljan povjetarac nebeske milosti; lako će moći preplivati uzburkane vrhunce slanoga mora i tužne uvale nemira zavisti povoljnim tijekom. Budući da sam dakle čvrsto vezan osjećajem ljubavi prema iskrenosti vaše dobrote, ne mogu odbiti ako što naložite, osobito kad poštenim zapovijedima mora uvijek pratiteljicom stajati izvedba i donositi plod radosti onima koji naređuju svete stvari. Jer ne smije biti da ono što naređuje poštenje bude neugodno, ono što naređuje ljubav teško, a ono što savjetuje korisnost mučno.
2 Što se pak može prosuditi korisnijim nego duhovnim vježbama oblikovati uzore, u običajima sijati stegu, slaviti kreposti Svetih i predati potomcima ono što da nasljeduju u svetosti i pravednosti pred Bogom? Uistinu, što je drugo život biskupa dostojnoga Boga nego uzvišeno svjetlo dobroga življenja, zrcalo svetosti, znamen pravednosti, učiteljstvo pobožnosti, obrazac nauka, potvrda stege, uzor redovništva? U njemu svaki spol, dob, položaj, stupanj, red ili stalež ima što izabrati: i na sve obilno istječe sveta vedrina ovoga svjetla. U njemu djetinjstvo nalazi što da oponaša, čemu da se divi mladenaštvo, muževna snaga čemu da teži, što da slijedi budnost starosti. U njemu se poučava plemstvo da više teži slastima duše nego tijela i da dostojanstvo podrijetla ukrasi resom kreposti. Stalež reda poučava se da se ponizuje i sluša, da se duh, ugrabljen nad samoga sebe daškom izopačenoga vihora, isprazno ne bi nadimao žudeći za uzdizanjem i da se ne bi činilo da pripada udesu onoga koji je kralj nad svim sinovima oholosti. Vlast se uči da ne misli visoko, nego da se boji: i da se uzvišenost zemaljske uzvišenosti ponizno podloži nebeskim zapovijedima i ne pobija Božansku volju. Biskupska vlast se oblikuje da se prema prijestupnicima toliko uzdiže revnošću pravednosti da ne napusti blagost krotkosti; i tako da teži pravednosti sudova da popustljivost ne odiše raspuštenošću, niti osveta okrutnošću. Život propovjednika se usklađuje da Evanđelje ne postavlja u učenim riječima ljudske mudrosti, nego u očitovanju duha i snage: da ne bi, tražeći slavu od ljudi, propustio postići slavu koja je samo od Boga; i razlivena izvana, bila lišena dara unutarnje plaće. Uređuje se stanje naroda da ne odstupa od temelja vjere, da ustraje u zakonu Zavjeta, da bude podložan vladarskim odredbama i da se ne protivi javnim izvršenjima. Tako se po primjeru jednoga donosi plod svima, i u svakom njegovu djelu sjaji štovanje pobožnosti i staza istine.
3 Hvalimo Gospodina koji je to učinio, koji kao što je u svojim Svetima uvijek i posvuda čudesan, tako je u čudesnoj kreposti preblaženoga Amanda hvalevrijedan. On u njemu daje slavu svome imenu, koji ga je uzvisio u hvali, koji ga je učinio uzvišenim u riječi slave i u njegovim riječima ukrotio nemani. Stoga, uz potporu zauzimanja vaših molitava, doduše plašljiv zbog neukosti, ali smion zbog ljubavi, pod vodstvom poslušnosti prihvaćam ono što ste naložili, udovoljavajući po svojim snagama zapovijedi ljubavi. Ipak se ne penjem da ispravljam ono što je prvo postavljeno, da se ne bi činilo da manje pobožno narušavam poštovanje starine, niti da raznolikost stila ne bi iznijela neskladno djelo, koje ne povezuje težinu misli i slavu građe u jedinstvo prostranoga spoja. Zadržavši dakle nit teme i rasporedivši poglavlja pod određenom oznakomc, uz pomoć Božanske pobožnosti i vaše predanosti, s milošću Duha Svetoga započinjem naređeno djelo. a Bio je taj Hugon, kao što je očito iz elnonskih spomenika, rodom Burgunđanin, istaknut rječitošću, savjetom i blagošću običaja: prije prior samostana sv. Ivana u Laonu, zatim opat Homblièresa, poslije, kad je Gualler n uklonjen zbog tromosti, postao je dvanaesti opat Amanda i deseti svoga imena n, godine 1150. Kulu, kojoj su se u požaru urušili gornji dijelovi, izveo je u visinu od gornjih prozora: iskopao je dva ribnjaka: obnovio je klaustar: sagradio je blagovaonicu: proširio je posjede: preminuo je godine 1169. Njegove pohvale slavi Filip u sljedećem Pismu., b Rukopisi: satio., c Ovu podjelu Poglavlja koju je načinio autor stavljamo na marginu.
Pismo istoga opatu Ivanu.
Ljubljenom u Kristu ocu i prijateljua Ivanu, po Božjoj milosti opatu samostana u Elnonu, i svetom samostanskom zboru toga istoga mjesta, brat Filip od Milostinje, da čuvaju jedinstvo duha u svezi mira. Po trajnom obredu naređuje se da oganj neprestano gori na žrtveniku: kojemu svećenik svakoga dana podmećući drva pruža hranu za spaljivanje žrtava. Stražari pred vratima šatora vlast autoriteta zakonskoga pisma, dok Duh Sveti iznutra označava ovo: da žrtvenik srca mora uvijek gorjeti ognjem ljubavi: kojemu kao svakodnevni poticaj trajna djela pobožnosti mora pružati vjeran i marljiv djelatnik. Jer nije hvalevrijedan oblik žrtve paljenice ako pred licem Gospodnjim tamjan uzajamne ljubavi ne uzlazi na ugodan miris. Ovo mi razmatranje u ljubavi prema vama ne dopušta C da klija plodonosanb nedostatak, nego budan um osjećajima pobožne predanosti oko službe vama bdije u pokretu iskrene ljubavi, da pred Bogom bude razumna naša služba i da s obje strane napreduje žrtva pomirnica ovoga prinosnika. Ali i kad sam nedavno namjeravao uzaći u susret vašoj svetosti, postao mi je lav na putu, rogata zmija na stazi: dolazak teške iznenadnosti. Čuo sam i uzburkala se utroba moja, od glasa su zadrhtale usne moje, pomutila su se osjetila i stanje uma je uvelo: jer je tako iznenada uklonjen iz sredine uzvišeni stup, snažno oblikovan rukom vrhovnoga graditelja znakom svetosti, slave i časti. Otišao je dobri Pastir, ures reda, uzor pobožnosti, sijač stege, resa redovništva, prebivalište kreposti, savjet mira, put pravednosti, mjernik javne koristi: tješiteljc siromaha i sudac pravednosti. Njegovu obilnu mudrost, njegovu glasovitu marljivost svjedoče stanje samostana u štovanju pravednosti pred Bogom i pred očima ljudi potpunije sjajne građevine. Tko će dati glavi mojoj vode i očima mojim izvor suza: da oplakujem ne sinove naroda mojega posječene mačem, nego odlazak zajedničkoga Oca, tužni raskol predragog a prijatelja, žalosnu nevolju javnoga opustošenja. D Nameće nam se nužda ovoga časa da suze dugujemo pogrebnim obredima: ništa nije za suze onomu tko, oslobođen pljeve tijela, sretno seli u nebesku žitnicu. Iako nam nedostaje njegova radosna prisutnost, ipak moramo u riznicu sjećanja pohraniti o njemu onod čemu se divimo, što je slatko nasljedovati, što je drugima ugodno predložiti.
3 Blagoslovljena slava Gospodnja sa svoga mjesta, koja je u zalasku tolikoga svjetla izbavila vaše mjesto od tmina, utišala virove podjela u tolikom metežu: i vratila milost pobožne utjehe nakon žalosti. Raduj se, Pastire, u hvalevrijednom jedinstvu izabranoga stada, u vjernoj postojanosti po osobitoj milosti. Raduj se u napretku reda i vježbanju stege, raduj se u štovanju pravednosti i djelima svetosti. Raduj se, sveti samostanski zbore, zbog postavljanja novoga Pastira, koji nije ušao kroz Šimunove rešetke ili podzemne hodnike prijevara kao najamnik: nego je, vašom uslužnom slogom pozvan od Gospodina kao Aron, postao Petrov poslužitelj i Amandov nasljednik. Njega želim da se sretno nađe čvrsta s Petrom i ljubljena s Amandom. Ako tko njegovu dob manje iskreno prosuduje ili kao nejednaku teretu ili časti, neka čuje Apostola koji govori Timoteju: „Nitko neka ne prezire tvoje mladosti.” Neka čita i razumije da je Jeremija pozvan da propovijeda kao dječak; Daniel je kao dječak protiv besramnih staraca, u duhu suda i duhu žara, strogo i ponizno uspravljen. Oko te dobi David je izabran od Gospodina i pomazan za kralja, a Ivan Evanđelist uzdignut u apostolski red. Korisnija je i mnogo vjerojatnija mladenačka dob s običajima starosti nego dugovječna starost zapletena u mladenačke igre i podložna lakomislenosti. Jer sijedi su razbori čovjeka, a korisna starost je neokaljan život. Čestitamo u Gospodinu, Braćo, što ste tako ujedinjeni duhovnim savezom da žar vaše ljubavi jednih prema drugima uskipi, donoseći svjetlo poštenja i uzor pobožnosti.
G I evo pri ruci je ono što ste tražili; što ste naložili, ispunjeno je; što ste zapovjedili, pruženo je. Nije doduše napisano onako kako je priličilo, niti onako kako je zahtijevalo poštovanje tako velikoga Zaštitnika ili dostojanstvo građe; nego onako kako su dopustili skučenost siromašnoga dara i višestruka zaposlenost. I sada su usta moja otvorena prema vama, srce mi se širi prema vama; ali moju prisutnost vama uskraćuje plodan porod mojih potreba, koji me tako vuče i razvlači da ne činim ono što hoću, nego često ono što mrzim bivam prisiljen izvršavati. Zajednički naš sin brat Albert, umjesto nas, predat će ono što šaljemo vašoj ljubavi. F Zdravi budite uvijek u Gospodinu i molite za nase. a Ivan n, dvanaesti opat, prije toga prior istoga samostana, nakon 14 godina kanonik u Arrasu u nazočnosti Vilima, nadbiskupa Reimsa, odrekao se službe; za nasljednika je imao Euzihija, rizničara crkve sv. Petra u Gentu, izvrsna muža., b Tako rukopisni kodeks, drugi fructicare, tiskana izdanja fructicarum., c Rukopis: solator., d Tako rukopisi. Ali tiskana izdanja: meremur., e Ovdje je u rukopisima i tiskanim izdanjima bio pridodan popis Poglavlja. Mi ih označujemo na margini. A sam Život smo po svome običaju podijelili na poduža poglavlja. Ipak ovdje bilježimo sažetke tih istih poglavlja.
O rođenju i odgoju blaženoga Amanda.,
2 O njegovu obraćenju.,
3 O zmaju.,
4 Kako ga je otac htio odvratiti od obraćenja.,
5 O hodočašću čovjeka Božjega.,
6 O njegovu zatvaranju u ćeliju kod Bourgesa.,
7 O rimskom putovanju.,
8 O uvredi nanesenoj čovjeku Božjem pri povratku.,
9 O ukazanju i utjesi blaženoga apostola Petra.,
10 O ređenju čovjeka Božjega za djelo propovijedanja.,
11 O učvršćenoj žrtveničkoj ploči, koja je nepažnjom bila slomljena,
12 O ustrajnosti propovijedanja.,
13 O drugom hodočašću u Grad.,
14 O dječaku oslobođenom od zloduha.,
15 O ribi i oluji.,
16 O drugom ukazanju blaženoga apostola Petra i stišanoj oluji.,
17 O odlasku čovjeka Božjega k Gencima.,
18 O okorjelosti Gencana i postojanosti čovjeka Božjega.,
19 O učinku propovijedanja.,
20 O uskrsnuću mrtvaca u Tournaiju.,
21 O plodu milosti koji slijedi čudo.,
22 O razgovoru blaženoga Gislema i obraćenju Vinencija.,
23 O blaženoj Aldegundi.,
24 O blaženoj Rictrudi i njezinu sinu Maurontu.,
25 O propovijedanju izvršenom Slavenima.,
26 O smrti kralja Dagoberta i progonstvu svetoga muža zbog njegova ukora.,
27 O opozivu svetoga muža.,
28 O djetetu kojemu je Gospodin otvorio jezik u riječi pretkazivanja.,
29 O izboru blaženoga muža u Crkvi u Maastrichtu.,
30 O lošem ponašanju klerika.,
31 O smrti
A kralja Dagoberta i o poslanom poslanstvu u Grad blaženomu papi Martinu.,
32 Pismo pape Martina blaženomu Amandu.,
33 O odlasku blaženoga Amanda iz Maastrichta.,
34 O obraćenju blažene Ite., 38 O njezinoj kćeri svetoj Gertrudi., 36 O dolasku svetoga Amanda u samostan blaženoga Gislena, o čudu ribe., 3. O prezirateljima propovijedanja čovjeka Božjega, koji su kažnjeni teškom pošasti.,
38 O bogohulniku kojega je zgrabio zloduh.,
39 O rasvijetljenom slijepcu.,
40 Kako je sveti muž, kad se podigla oluja, izbjegao ruke ovršitelja.,
41 Kako je kralj Hilderik dao čovjeku Božjem Barsac.,
42 O slijepoj ženi kojoj je vraćen vid.,
43 O trećem hodočašću u Grad. 44 O gradnji samostana u Elnonu., 43 Kako je sveti Humbert, vraćajući se iz Grada, došao u Elnon k svetomu Amandu.,
46 O predstojniku samostana u Elnonu koji je zbog neposlušnosti udaren i ozdravljen.,
47 Kako su gentski samostanski redovnici izabrali svetoga Amanda nakon smrti blaženoga Floreberta.,
48 Kako je blaženom Amandu samostanu u Elnonu postavio svetoga Andriju, svoga učenika, za opata Barsaca.,
49 O oporuci koju je učinio prije preminuća.,
50 Molba ili zaklinjanje svetoga Amanda glede njegova tijela.,
51 O njegovu preminuću i ukopu.,
52 Viđenje blažene djevice Aldegunde o preminuću svetoga Amanda.
Rođenje, djetinjstvo i redovnički život sv. Amanda.
Slavni dakle Kristov ispovjedalac Amand, rođen od roditelja sjajnih vjerom i krvlju, dostojanstvo podrijetla proslavio je zaslugama života. Otac njegov Seren, majka Amancija, tako glasovitim nazivom navijestili su sretnim predznanjem ime i slavu svetoga potomstva. Hesbayer je ime mjestu: koje, znamenito naslovom rođenja, kao što nije daleko od Oceana, tako graniči s akvitanskom pokrajinom. Dok je dakle oko primljenoga sina djelovala marljivost očinske razboritosti, predaje se brižljivosti učitelja da se pouči u svetim pismima: da bi prve početke najranije dobi uzdigla znamenita kultura slobodnih umijeća i da bi, dok nauk začinja milost, s grudi mudrosti posisao razumijevanje božanskoga zakona. Već su u to vrijeme sjala u dječaku znamenja buduće svetosti: i izgled je nosio uokolo obilje budućeg roda kao sjajan cvijet. Jer ruka Gospodnja bila je s njim; po čijoj je djelotvornoj snazi, kao mlad tele koje treba izvesti na plug, puštao rogove i papke: kojima bi gazio nečistoću staroga neprijatelja i razvijao zloću. U njemu je cvala vježba nebeske stege, i u taboru pobožan duh, koji se imao boriti u kraljevskim bojevima, prinosio je oganj i mač za žrtvu. Bio je govor vjeran, vjera osjećajna, osjećaj iskren, iskrenost čvrsta, čvrstina postojana, postojanost ustrajna, ustrajnost koja ne skreće. Živio je uistinu nekakvim djevičanstvom ukrašenim običajima uresene starosti; i u krhkom tijelu sjedinili su se muževan duh i zrele odluke. I budući da prosudba istine uvijek suzbija ispraznost i, gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda, pobožni duh je žudio da se preobrazi u slobodu slave Sinova Božjih. I već je porod spasenja, koji je sveti duh začeo iz straha Gospodnjega, žudio da izbije na svjetlo: i vjerni osjećaj uzdisao je za bijegom od svijeta.
8 Potaknut dakle svetom željom, ostavivši roditelje i očinsku kuću, uputio se na otok Ogiju, koji je udaljen otprilike četrdeset milja od obale Oceana, povoljnom plovidbom. Ondje radosnom pobožnošću primljen od Braće koja služe Bogu, dovršava tajnu začete odluke slavnim ishodom: i slavu svijeta satire dokazom nebeske filozofije. Odriče se sjaja roda da bi živio ponizan u kući Božjoj; bježi od zamamljivosti tijela, odbacuje privide ispraznosti: odriče se znakova dostojanstava, postavlja mjeru požudama, postavlja međe radoznalosti: naviješta rat manama, prednost daje služenju kreposti i nehinjenim srcem preuzima put istine. Siromašan Krist slijedi postao siromašan, i novi samostanac cijelom marljivošću prigrljuje obdržavanje redovničke stege. Hrani se postovima, okrepljuje se bdjenjima: veseli se radovima, odahnjuje u molitvi, tovi se jelima čitanja. Zaposlenjima pobjeđuje dosadu, raznolikošću uklanja zamor, razmatranjem resi šutnju, postojanošću uređuje pokrete, raduje se nastojanjima Braće, napreduje nasljedovanjem, raspaljuje se primjerima, oblikuje se opomenama. Put pravednosti osvjetljuje uslugama ljubavi i milost djela ukrašava resom spasonosne poslušnosti. Čudi se vjerna zajednica Braće ukrasu tolika savršenstva u tako krhkoj dobi i divi se izlasku kao nove zvijezde: i zbog suborstva tolikoga ratnika kod njih pred licem Gospodnjim odjekuje zahvaljivanje i glas hvale.
9 Običava zbog tuđega napretka kopnjeti ujedljiva zavist, i svojstvo je bezakonja da ne gleda vedrim licem napredovanje nevinosti. Vidi grešnik i srdi se, škrguće zubima i kopni: i pred slavom svetosti zbunjen je nemirnim ogorčenjem. Obnavlja zasjede drevne prijevare i preko sebi bliskoga oruđa nastoji ili ugasiti ili pomutiti sjajni plamen novoga svjetla. Išao je sveti dječak jednom prilikom sam bez svjedoka po otoku, pozvan odredbom poglavara: i nije odbijao službu kojom bi zaslužio milost. Išao je dakle sav predan sebi i u mislima dodirujući nebesko, pred zlatnim žrtvenikom koji je pred licem Božjim prinosio tamjan pobožne predanosti. Ustanovljavao je svečan dan u gustim sjenama sve do roga žrtvenika; gostio se radosno sa stola ponuđenoga kruha i naslađivao se u radosti. Postaje često ugodan mir početak pogibelji: i iz žetve radosti niknula je biljka žalosti. Potaknut žalcima zlobe, navaljuje neprijatelj ljudskoga roda: donoseći isti oblik i istu narav kojom je praroditeljima nanio ranu smrti; i one koje je slomio zamamljivošću prijevarnoga obećanja, podvrgnuo je jarmu jadnoga sužanjstva. Jer iznenada se zmija, golema tijela, strašna oblika, užasna izgleda, bacila pred svete poglede: i subotu uma pretvorila u zaprepaštenje. Lako neiskusne umove potresaju nenadane stvari, i iznenadni nasrtaj lako obara stanje uma. Pri susretu s nemani dječak Gospodnji biva obuzet strahom, uznemiruje ga tjeskoba, zbunjuje ga drhtanje, zabrinut razmišlja o bijegu, ali se užasava nasrtljivosti zmaja; niti mu je jasno je li sigurnije bježati ili ostati.
10. Obzir Gospodnji uvijek je nad izabranicima, niti ostavlja svoje Svete u dan zala i u vrijeme oholih bez pomoći. Iznenada Božansko smilovanje podiže onoga koji koleba, okrepljuje prestrašenoga: i pokrete uzburkanoga uma uzdiže na napredak pouzdanja. Obrativši se dakle srcu, ponovno se zagrijava u prijašnjem žaru. Ponovno sabire oružje radosnije nade: i očekuje znamenje sretne pobjede iz riznice Božanske pobožnosti. Stoga, prostrt na tlo, zbog prijašnje uznemirenosti osjeća žalost, zbog pohoda zahvaljuje: za pomoć se upravlja kratka i djelotvorna molitva k prijestolju milosti. Čuje se u visinama vapaj njegov: i s nebeskoga pomirilišta donosi se u pomoć dar uslišanja. Odmah ustaje neustrašiv i, učinivši znak Križa na neprijatelja vjere, snažnom moći riječi zapovijeda da zloća zmaja iseli iz granica otoka; i da se od tada ne izlaže štetama stanovnika. Kao pogođena balearskom spravom za bacanje, snagom moćne zapovijedi slama se snaga zmije: pognute glave zbunjena odlazi; niti se opire odredbi onoga koji zapovijeda. U zmiji se pobjeđuje đavao i odijeva se kao dvostrukim ogrtačem svojim sramoćenjem: umjesto nametnutoga straha prima snopove boli i tjeskobe, i što se dob pobjednika čini slabijom, to ga udara teže ludilo: silnije se uznemiruje i više se crveni od stida.
11 Ne prihvaća nerazborit um nagađanje iz prošlosti: i neprestano drski nemar često pohodi šatore klevete. Koga nije mogao slomiti strahom, protivnik pokušava oslabiti laskanjima: i nastoji ga odvratiti od svete odlukeb pratnjom lukave
A pratnje pobožnosti. Da ga pohodi udara srce oca: ponovno se javljaju u njemu već mlaki osjećaji. Novim poticajima budi stare želje:c i rađa novi žar u duhu roditelja. Tim tminama poprskan um oca Serena gubi vedrinu; ne podnosi da bude lišen tako slatka zaloga: i kao nakon pepela groba, dok mu sin živi, smatra se lišenim djeteta. Stoga, odbacivši obzir božanskoga straha, nakanjuje otrgnuti od samostana onoga kojega zavjetni prinos očinske vlasti nije bio dodijelio: i odlučuje u pravo prezrene baštine ponovno pozvati odbjegloga nasljednika. Preplovivši dakle more, spušta se na otok, dolazeći u samostan biva radosno primljen, i pošto je pozdravio Braću, od priora mjesta traži i dobiva razgovor sa sinom. Kad je on bio pozvan malo u stranu, nakon slatkih poljubaca i raznih razgovora o odbacivanju odore svetoga redovništva, o povratku u domovinu, o ponovnom traženju baštine, iznose se zrele namisli i dodaje ozbiljno nagovaranje. Izlaže se razlog očinske osamljenosti, neprekidna i tjeskobna bol majčinske nježnosti, povreda plemstva, česta tužaljka rođaka, opća želja onih koji zajedno borave da se vrati.
12 Kao šum laganoga povjetarca smatra dječak Gospodnji sve to, odbacuju se očinske molbe, preziru se laskavosti, unaprijed se osuđuju nakane. Seren navlači oblak ogorčenja koji nije vedar: nadima se u duhu i sav se uzdiže u srdžbu, gomila prijetnje za zastrašivanje, niti može mirno podnijeti svoj prezir. Pogođen dakle bolom u srcu iznutra, odriče se sina, raskida prava nasljedstva: i izričed presudu razbaštinjenja. On, postavljen na visoku stražarnicu uma, uzvišeniji od svijeta, smatra sve to kao ništa i prazninu: nepokolebljiv licem i umom, jednako prezire oca koji mu laska kao i onoga koji mu prijeti: tako ipak da ne pobrka prava poštovanja niti naruši dužnost pobožnosti. Zadržavajući naime mjeru unutarnje umjerenosti, raspoređuje svoje riječi u rasuđivanju; govoreći: „Neka tebi, oče, bude tvoja baština: Gospodin je dio moje baštine i kaleža mojega, on je onaj koji će mi vratiti moju baštinu. Dostojniji je nebeski rod nego zemaljski. Smrtnomu ocu priliči pretpostaviti besmrtnoga Oca.” Iznevjeren u nadi otac na tu riječ uzrujan izlazi, propalog pothvata praznih ruku odstupa i vraća se u svoj kraj. Ovo je već drugi put Gospodin učinio čudesnim svoga Svetoga, proslavljajući onoga koji ga se boji: i pred njim je u ništa svedena zla izopačenost drevnoga varalice.
13 Nije sramotno zajedno sa stvarnošću mijenjati odluke: niti je neprihvatljivo dati pristanak hitnim razlozima. Pokrenut, kako se vjeruje, tim poticajem, sluga Gospodnji je odlučio hodočastiti: da bi se i ustrajnošću truda preuzeto ukroćivanje tijela izvrsno povećalo i da bi ubuduće izbjegao slične nasrtaje. Jer kao što se valja kloniti poroka zajedno s njihovim uzrocima, tako treba izbjegavati povod nametnute kušnje. Jer na zlo lakše naginje pokret tjelesnih veza nego strah od mačeva ili okrutnost vlasti: i ljudska narav je uvijek spremnija slijediti nego biti vučena. Stoga se prema gradu Toursu usmjeravaju prvi koraci zavjetnoga hodočašća: da se tako zacrtana namjera usmjeri zaštitom blaženoga Martina i da se zauzimanjem svetaca unaprijedi započeto djelo. Pristupajući uistinu grobu slavnoga Ispovjedaoca u duhu poniznosti, usred pobožnih uspinjanja svete ispovijesti, osobito za sebe moli da se zaslugama svetoga Oca kod Boga postigne da mu se ubuduće zapriječi svaki pristup povratku u domovinu i da se prekine povod. Jer kao što nije sigurno spavati pokraj zmije, tako među znancima i srodnicima odanima svjetovnim stvarima nije siguran život onima koji ispovijedaju pobožnost. Zadržavši se neko vrijeme na tome istom mjestu, prinio je Bogu prvine glave, primivši znak kraljevskoga svećeništva i uveden crkvenom tonzurom u kler.
14 Pošto je zatim zatražio blagoslov od Braće toga mjesta, nastavlja put i ponavlja prekinuto putovanje. Odatle, vodeći Gospodin, stiže u Bourges: i svratio je k poglavaru grada radi gostoprimstva. U to je vrijeme crkvom upravljao muž časna života, blaženi otac Austregizil, kojega je zbor glasovitom svetošću resio Sulpicije, znameniti ispovjedalac arhiđakonata, koji će po zasluzi života i ljupkosti običaja ubrzo nakon svetoga muža postati biskup. Oni su slugu Božjega koji je došao k njima primili dužnom uslugom čovječnosti: i iz dobrohotnosti ljubavi pružili su prikladnu pomoć za potrebu,
13 Blaženi Amand bio je u godinama mladenačke zrelosti, u najranijem cvatu mladosti, ne odvajajući žar duha od žara mladosti: da bi krepost duha zajedno s tijelom podjednako rasla; i u beskvasnom kruhu iskrenosti i istine posvetio Gospodinu predanu mladost. Shvatio je ovaj muž pun Boga da mora izvršiti nešto skrovitije: čime bi strožim čuvanjem, spremnijim nastojanjem, čišćom budnošću sasjekao sirove pokrete skliske dobi i urođene nasrtaje tijela. Jer onima koji teže vječnim stvarima oko unutarnjih pokreta valja primijeniti nadzor stroga ukroćivanja: da ne bi jadno služio duh koji je morao plemenito zapovijedati. Željom je želio ovu Pashu blagovati sa savršenima izabrani muž, i pobjedu nad neprijateljem tražiti u pojedinačnom okršaju; prema riječi Mudraca kojom se kaže: „Blažen čovjek kad ponese jaram Gospodnji od svoje mladosti, sjedit će sam i šutjet će i uzdignut će se nad samim sobom.” Prikladne uspjehe lako dobiva sveta nakana: i jedva kada napušta mogućnost želju koju su potaknuli revnošću pobožnosti. Na njegovu molbu, od muževa milosrđa, svetoga biskupa i vjernoga arhiđakona, iznad gradskoga zida se brzom nastojanju gradi ćelija, gdje bi, u vrsti sretnoga hodočašća, tuđinac svijetu, tuđinac tijelu, tuđinac osjetilima i druženju ispraznosti, slobodnije prianjao uz samoga Boga, revnije bio slobodan, vjernije služio, plodnije vojevao. U ovu tamnicu dragovoljne nužde ulazi muž Božji vezan okovima ljubavi, ulazi protiv mana i duha, da bi se borio protiv slave svijeta i protiv duhovnih zloća skromnom i poniznom opreznošću.
16 Borcu postaje haljina kostrijet, jelo ječmeni kruh, piće obična voda: ležaj zemlja prostrta jeftinim prostirkama. Postaje neprekidan post, česta bdjenja, neumorno moljenje, vjerna šutnja, neprestano razmatranje svetoga zakona, djelotvorno nastojanje božanskoga čitanja. I tako se odmjerava višestruka zaposlenost da neprijateljska dokolica ne bi našla napretka i da lukavomu neprijatelju nedostaje pristup, te da, kad se izvana zatvore vrata, božanska straža protiv vanjskih virova unutar škrinje mudrosti čuva pravednika skrivena. Tako muž Božji živi gotovo petnaest godina, i u takvim stvarima život njegova duha, izvodeći iz vječnoga života mladice kreposti i iz kapljica milosti ničući svetost, nakon izvanrednih napora željene tamnice, nakon vjernih bdjenja iznimne borbe, nakon neprekidnih mučenja izmučenoga tijela, kad su koraci dobi moćno ukroćeni, pošto je istekao vremenski tijek koji smo spomenuli, ponovno oživljava želja zavjetnoga hodočašća: i prema putovanju najprije namijenjenom uzdiže se nedrijemajući spomen prijašnje odluke. a Tako rukopisi, u tiskanom izdanju graviorl., b Rukopisi: cautiosa., c Tiskana izdanja: nonnumqam., d U drugom rukopisu: eloquium.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.