§ XX. Je li samostan Nantua u Bugeyju sagradio sv. Amand?
§ XX. Nantua in Beugesia monasterium an a S. Amando constructum?
Na kraju ovoga Komentara odbačena je dvostruka rasprava: je li sv. Amand, daleko od Belgije, u krajevima starih Burgunda, ili pak i kod Hispaneljana umro? Žitelji Bugeyja sada pripadaju Bresseu, a u doba sv. Amanda ubrajali su se unutar Burgundije: i nedavno, kad je prije toga pripadao vojvodama Savoje, njihova je vlast zamijenjena markgrofovijom Saluzzo i prenesena na Francusku krunu. Povijest toga naroda osvijetlio je učenim koliko i napornim komentarom Samuel Guichenon: koji u nastavku 2. dijela, str. 75 i dalje, govori o Nantui ili Nantuacu, samostanu Benediktinskoga reda, smještenom usred Bugeyja, kamo vodi put iz Lyona, u čijoj je biskupiji, u Ženevu i Švicarsku. Mještani tvrde da je taj samostan sagradio sv. Amand, i da je ondje i preminuo i položen u grob. Da se to komu ne bi moglo učiniti ispraznim vjerovanjem, navodi se stari Život koji je napisao Baudemund, ali je sramotno pokvaren. Njega nam je, prepisanoga iz dvaju rukopisa iz Nantue, poslao iz Dijona naš Pierre François Chifflet: a izdao ga je i Guichenon u dokazima uz povijest Bresse i Bugeyja, str. 210 i dalje, iz Brevijara iz Nantue.
Ad hujus Commentarii finem duplex rejecta disputatio: sitne S. Amandus, Belgio procul, in veterum Burgundionum Oris, an vero et apud Hispanos mortuus? Beugesii ad Bressiam nunc spectant populi,
S. Amandi ævo, intra Burgundiam numerati: ac nuper cum ad Sabaudiæ Duces antea pertinuisset, Salussiarum marchionatu commutata eorum ditio, et ad Coronam Gallicam translata. Gentis ejus historiam, erudito æque ac laborioso commentario illustravit Samuel Guichenonus: qui in continuatione partis 2 pag. 75 et sequentibus, agit de Nantua, vel Nantuaco, Ordinis Benedictini cænobio, in media sito Beugesia, qua Lugduno, in cujus diæcesi est, iter est, in Genevam atque Helvetiam. Hoc monasterium autumant accolæ, ab S. Amando ædificatum, ibique eum et in fata concessisse, et conditum tumulo esse. Neu vana fides queat cuiquam videri, Vita antiqua profertur, a Baudemundo scripta, sed fæde corrupta. Eam ex duobus codicibus Nantuacensibus descriptam submisit nobis Divione Petrus Franciscus Chiffletius noster: quam et Guichenonus in probationibus ad historiam Bressiæ et Beugesiæ pag. 210 et seq. edidit ex Nantuacensi Breviario.
135 Ono što Baudemund pripovijeda u pogl. 6 ovdje je ovako prošireno: „Pošto je to tako izvršeno”, kaže Baudemund, „isti muž Gospodnji Amand vratio se u krajeve Franaka i izabrao sebi mjesto prikladno za propovijedanje, na kojem je s Braćom, koja su s njim po različitim pokrajinama podnijela mnoga stradanja za Kristovo ime, sagradio samostan: i od te iste Braće poslije smo vidjeli mnoge opate ili časne muževe.” I to su uistinu Baudemundove riječi: zatim ovako nastavlja:
„Otprilike u isto vrijeme” itd. Što se u rukopisu iz Nantue ovako čita: „U vremena dakle careva Mauricija i Foke, vraćajući se od spomenutih Vakcejaca i Pirenejskih gora, sveti Božji Amand, obišavši gotovo sve krajeve Franaka, tražeći da pronađe skrovito mjesto na kojem bi mogao voditi samotnjački život i slobodnije se posvećivati Bogu, napokon je stigao u neki gradić po imenu Ozindinsis, smješten u krajevima Lionaca, vrlo dolično opasan uzdignutim kulama, koji su poslije Saraceni i Vandali i Goti do temelja opustošili i srušili. Taj je grad pak sa sjevera imao neku goru po imenu Helnon, po čijemu se imenu sav okolni kraj zvao Helnonensis: na čijem se vrhu nalazila znamenita utvrda sagrađena od četverokutna i uglađena kamena, obrana i zaštita grada: oko čijega se opsega pruža ugodna ravnica, plodna pašnjacima i navodnjavana: zasađena šumama, lijepa šumarkom, prikladna za lov i ribolov: u nju utječu dva korita, Onix i Lengis. Sa sjeverne pak strane opkoljavala ju je gora Dunicus, na sličan način utvrđena obilnom obranom. Izvan čijega se kruga nazirao neki F Follis, koji je, blago uvukavši zaljev, priroda izravnavala u ravnini, kroz koju rijeka tekući kroz ravnicu, nazvana Merulus, polazeći od Alpa, dvokrakim tokom plivajući ulazi u neko obližnje jezero, pružajući stanovnicima ne baš malen ribolovni dobitak: koju su također štitili trostruki vrhovi gora, naime Dunicus, Ibico i Heenco. Osim toga, vrlo bistar izvor koji izbija iz stijena natapa dolinu najzdravijim vodama: čije je ime naselje sve do sada posve zadržalo. To je mjesto sveti muž, kao da mu ga je Bog odozgo s neba nudio, prigrlivši, hitrim korakom vraćajući se u Franačku, pristupio kralju Hilderiku, ponizno moleći da bi se udostojao darovati to spomenuto gradsko naselje za izgradnju boravišta redovnika. Jer bilo je tako udaljeno i skrovito za prolaznike ili putnike da, osim radi lova, ondje nije svraćao nijedan gost, osim rijetkih seljaka koji su ondje živjeli, a koji su od spojenih greda već davno ondje sagradili baziliku u čast apostola Andrije.” Tome je Kralj vrlo rado pristao i dao je kralj Hilderik, sin Klodvigov i brat Teodorikov, zatraženo mjesto Nantuacum, koje se zvalo i drugim imenom prema nazivu kraja, naime Helnone, u
A kojemu je muž Božji u pronicavoj revnosti počeo graditi samostan, ne radi častohleplja, nego radi spasenja duša. Mummulus pak, biskup spomenutoga grada Ozindinsisa, vrlo je teško podnosio što je isti muž Božji ishodio to isto mjesto od Kralja itd.
135 Quæ Baudemundus narrat cap. 6, ita hic amplificata: His ita peractis, inquit Baudemundus, idem vir Domini Amandus in fines remeavit Francorum, elegitque sibi locum prædicationis aptum, in quo cum Fratribus, qui cum eo per diversas provinciæ, multas pro nomine Christi perpessi sunt passiones, ædificavit cænobium: atque ex eisdem Fratribus plures postea vidimus Abbates seu honorificos viros, Et hæc quidem vere Baudemundi sunt: dein ita pergit:
Eodem fere tempore, etc. Quæ ita in codice Nantuacensi leguntur: Temporibus igitur Mauritii et Phocæ Cæsarum, rediens a præfatis Vaccensibus et Pyrenæis montibus Sanctus Dei Amandus, lustratis pene finibus Francorum, flagitans secretum reperire locum, in quo solitariam vitam ducere posset, liberiusque Deo vacaret; tandem devenit in quamdam civitatulam, nomine Ozindinsem, sitam in finibus Lugdunensium, decentissime turribus eminentibus circumseptam, quæ deinceps a Sarracenis et Vandalis et Gottis, usque ad solum desolata atque diruta est. Habebat autem hæc urbs a Septemtrione montem quemdam, nomine Helnon, ex cujus nomine omnis circa regio Helnonensis vocabatur: in cujus cacumine castrum insinge quadrato lapide et polito constructum habebatur, munitio et defensio urbis: circa cujus ambitum apparet grata planities, fœcunda pascuis atque irrigua: nemoribus consita, saltu decora, venationi atque piscationi commoda: in quam influunt duo alvei Onix et Lengis. Ab Aquilonali vero parte mons Dunicus circumcingebat eam, simili modo copioso munimine oppugnatus. Extra cujus gyrum quidam F Follis prospiciebatur, quem reducto paullulum sinu, in æquo complanabat natura, per quam fluvius discurrens planitiem, vocabulo Merulus, ab Alpibus progrediens, bifido cursu nando meat in quoddam stagnum juxta positum, præstans incolis piscium non modicum quæstum: quæ etiam trijugis montium cacuminibus protegebatur, scilicet Dunico, Ibico et Heenco. Præterea fons prælucidus ab rupibus profluens, saluberrimis vallem irrigat aquis: cujus vocabulum, hactenus vicus omnino retinuit. Quem locum vir sanctus, quasi a Deo sibi cœlitus offerretur, amplectens, citato gradu in Franciam rediens, Childericum adiit Regem, petens humiliter, qualiter hoc præmemoratum municipium, ad construendum habitaculum monachorum, largiri dignaretur. Nam adeo remotus et secretus erat commeantibus vel itinerantibus, ut, nisi venandi gratia, nullus ibi diverteret hospes, præter paucos ruricolas inibi degentes, qui ex contignatis lignis jamdudum basilicam in honorem Andreæ Apostoli inibi ædificaverant. Quod Rex libentissime annuit, deditque ei Rex Childericus filius Lodovei, et frater Theoderici postulatum locum Nantuacum, qui et alio vocabatur nomine secundum regionis nuncupationem, videlicet Helnone, in
A in quo vir Dei sagaci studio cœpit ædificare cœnobium, non ambitionis gratia, sed ob animarum salutem. Mummulus autem præfatæ Ozindinsis civitatis Antistes valde ferebat moleste, quod idem vir Dei eumdem locum impetraverat a Rege, etc.
136 To je djelo sastavljača dopuna iz Nantue, umjesto čega Baudemund ima ove kratke riječi: „Otprilike u isto vrijeme sveti muž Gospodnji Amand pristupio je kralju Hilderiku i ponizno ga zamolio da mu se udostoji darovati neko gradsko naselje za izgradnju samostana, ne radi častohleplja, nego radi spasenja duša. I darovao je spomenuti Kralj njemu mjesto nazvano Nanto: na kojem je muž Gospodnji u pronicavoj nakani počeo graditi samostan. Neki pak Mummulus, biskup grada Ozindinsisa, vrlo je teško podnosio što je isti muž Gospodnji ishodio to isto mjesto od Kralja itd.” To govori Baudemund, za kojega smo gore u br. 7 pokazali da govori o samostanu Nanto, kod Rutena blizu izvora rijeke Darbie, koji je sagradio sv. Amand, i o Mummulu, biskupu Uzèsa. Ali ovaj sastavljač dopuna, želeći to primijeniti na svoj samostan Nantuacum, domišljato je smislio ondje susjedni biskupski grad Ozindinsis, do sada nepoznat ostalim piscima, za koji naravno tvrdi da su ga srušili Vandali i Goti: ali u koje vrijeme? Zar godine Kristove 406.? Kada su po Prosperovoj kronici, za konzulstva Arkadija šesti put i Proba, Vandali i Alani, prešavši Rajnu, ušli u Galije 31. prosinca. I tri godine poslije, za konzulstva Honorija osmi put i Teodozija treći put, zauzeli su Hispanije. Za Vandalima su uslijedili Goti i za konzulstva Honorija deveti put i Teodozija peti put, s kraljem Ataufom, ušli u Galije godine 412. Sljedeće godine Burgundi su zauzeli taj dio Galije u kojem su i Bressia i Bugey. Ali ta je vremena onaj pisac mogao jednako pobrkati kao i ono što prenosi, da je u vremena careva Mauricija i Foke njegov Nantuacum sagradio sv. Amand po dopuštenju ishođenome od Hilderika. Carevanje je preuzeo Mauricije godine Kristove 10CLXXIII, koje mu je godine 10CII istrgnuo Foka; a on je sam ubijen godine 10CX: kada je sv. Amand, rođen oko godine 10CXIV, kao mladić boravio na otoku Ogiji, a Klotar II., pradjed rečenoga Hilderika, vladao je Francima. Tu ipak, kakvu god kronotaksu (ili radije kronotaraksiju) stanovnici Nantue brane dvostrukom ispravom sačuvanom u svome arhivu, koju je odatle izdao Guichenon u Dokazima, str. 212 i dalje. Prva je sv. Grgura Velikoga, koji je umro dok je vladao Foka godine 10CIV, čije se ovdje navode ove riječi:
136 Hæc Nantoacensis interpolator, pro quibus pauciola hæc habet Baudemundus: Eodem fere tempore vir sanctus Domini Amandus Childericum adiit Regem, eumque humiliter postulavit, quatenus ei aliquod municipium ad construendum monasterium, non ambitionis gratia, sed ob animarum salutem, largiri dignaretur. Deditque præfatus Rex ei locum, nuncupatum Nanto: in quo vir Domini sagaci intentione cœpit ædificare cœnobium. Mummulus autem quidam Ozindinsis urbis Antistes, valde ferebat moleste, quod idem vir Domini eumdem locum impetraverat a Rege, etc. Hæc Baudemundus, quem loqui de monasterio Nanto, apud Rutenos prope fontes Darbii amnis a S. Amando extructo, et de Mummulo Episcopo Uceticensi supra num. 7 ostendimus. Ast hic interpolator suo monasterio Nantuaco ea applicaturus, ingeniose excogitavit urbem Episcopalem Ozindinsem istic vicinam, hactenus reliquis scriptoribus incognitam, quam nempe dirutam a Vandalis et Gothis asserit; sed quo tempore? Num anno Christi ccccvi? quando secundum Prosperi Chronicon, Arcadio vi et Probo Coss. Vandali et Alani Gallias trajecto Rheno pridie Kallendas Januarias ingressi. Et triennio post, Honorio viii et Theodosio III Coss. Hispanias occupaverunt. Subsecuti Vandalos Gothi, et Honorio ix et Theodosio v Coss. Rege Athaulpho Gallias ingressi sunt anno ccccxii. Anno sequenti Burgundiones hanc Galliæ partem, in qua Bressia etiam et Beugesia sunt occuparunt. Sed hæc tempora æque potuerit scriptor ille confundere, quam quæ tradit, temporibus Mauritii et Phocæ Cæsarum suum Nantuacum a S. Amando facultate a Childerico impetrata constructum esse. Imperium adeptus est Mauritius anno Christi 10CLXXIII, quod ei anno 10CII Phocas extorsit; et ipse anno 10CX interfectus: quando S. Amandus natus circa annum 10CXIV, adolescens in Ogia insula degebat, et Chlotharius II, dicti Childerici proavus, Francis imperabat. Hanc tamen qualemcumque chronotaxim (aut chronotaraxin potius) Natuacenses tuentur duplici diplomate in archivo suo servato, atque inde a Guichenono in Probationibus pag. 212 et sequenti edito. Prius est S. Gregorii Magni, Phoca regnante anno 10CIV mortui, cujus hæc istic verba referuntur:
137 „Grgur, sluga slugu Božjih, Hilderiku, kralju Franaka. Budući da se svijet potresa nebrojenim olujama... što se pak događa u drugim dijelovima svijeta, ne znam. Jedino smo od blaženoga Amanda, našega subiskupa, doznali da u svim duhovnim stvarima vašim najčestitijim upravljanjem vaše kraljevstvo ispred ostalih obiluje mirom i spokojem, po Kristovu daru. Izvijestio je također da je vaša darežljivost njemu nekoć ustupljeni samostan, smješten u krajevima Franaka, koji se naziva Helnone ili Nantuacum, sada od vas najobilnije obdaren i obogaćen vašim dohocima i posjedima i fiskalnim dobrima za hranu Braće: zbog čega smo vam poslali darove zahvalnosti s blagoslovom. Taj je naime spomenuti samostan, dok sam obavljao crkvena poslanstva i dok sam se zbog toga onamo vraćao k našemu časnom prethodniku, na molbu spomenutoga oca Amanda i opata Latercenija s mnogim najpobožnijim muževima obdarenima svetošću, baziliku toga mjesta u čast Petra i Pavla i svih apostola časno posvetio, i samomu tom mjestu podijelio takvu povlasticu da nijedan knez, ni biskup, niti ikakva sudbena vlast ondje ne smije postaviti opata, osim onoga koga složna zajednica jednakim vijećem i voljom izabere prema Bogu, kako je otac Benedikt zapovjedio. Pošto ga oni izaberu, neka najprije primi dar Rimske stolice i neka se služi njezinim blagoslovom, osim ako se čijim pristankom komu dopusti ovlast. Ali ni samomu nadbiskupu lionskomu ni ikakvom biskupu ne povjeravamo da na tu Crkvu ikako nanese silu izopćenja osim po apostolskoj odluci. Pa i ako tko od vjernika namjerava poći u Rim, a ponestanu mu troškovi, neka pođe u to isto spomenuto mjesto i ondje prema mogućnosti udijeli milostinju Braći, te će na isti način bez sumnje ondje primiti apostolski blagoslov kao da je stigao do pragova apostola. Određujemo nadalje da se ni na koji način nitko ne usudi oskvrnuti to mjesto niti nanijeti silu: a ako tko u drskom nastupu to prekrši, neka bude osuđen kaznom anateme, tako da se odsada netaknuto i neokrnjeno čuva ova naša odredba ili zabrana.”
137 Gregorius servus servorum Dei, Childerico Francorum Regi. Quoniam innumerabilibus mundus procellis quatitur... quid autem in aliis mundi partibus agatur, ignoro. Solummodo a Beato Amando nostro Coepiscopo didicimus, in omnibus rebus spiritalibus honestissimo vestro regimine regnum vestrum præ ceteris pace et tranquillitate, Christo tribuente, pollere. Retulit quoque vestra munificentia sibi olim concessum cœnobium in finibus Francorum positum, quod Helnone, sive Nantuacum nuncupatur, nunc a vobis affluentissime de vestris reditibus et prædiis et fiscis ad Fratrum victualia dotatum atque locupletatum: de quo vobis gratiarum dona cum benedictione misimus. Ipsum namque præfatum cœnobium, dum responsis Ecclesiæ deservirem, et ob hoc ad venerabilem prædecessorem nostrum illuc cum regrederer, poscente memorato Patre Amando atque Abbate Latercenio cum multis religiosissimis viris sanctitate præditis, basilicam ipsius loci in honorem Petri et Pauli omniumque Apostolorum honorifice consecravi, ipsique loco tale privilegium concessi, ut nullus Princeps, nec Episcopus, neque ulla judiciaria potestas ibidem præficere audeat Abbatem, nisi quem concors congregatio pari consilio et voluntate secundum Deum elegerit, sicut Benedictus Pater præcepit. Postquam electus fuerit ab illis, prius Sedis Romanæ munus accipiat, ipsiusque benedictione fungatur, nisi assensu ejus concedatur alicui licentia. Sed neque ipsi Archiepiscopo Lugdunensi, neque ulli Episcopo committimus illi Ecclesiæ vim excommunicationis inferre ullo modo nisi Apostolica deliberatione. Sed et si quis fidelium Romam ire disponens, sumptusque ei defuerint, ipsum memoratum locum adeat, et ibidem pro posse eleemosynam Fratribus impendat, eadem forma benedictionem Apostolicam sine dubio inibi percepturus, sicuti si limina Apostolorum pervenisset. Statuimus de cetero, ut nullo modo quis hunc locum violare audeat, nec vim inferre: quod si quis temerario ausu infregerit, anathematis ultione damnetur, ita ut deinceps inviolata, illibataque hæc nostra præceptio sive interdictio conservetur.
138 Druga je isprava kralja Hilderika, posve iste važnosti, koja ovako počinje: „Kralj Hilderik, sin dobre uspomene Klodviga, Amandu, biskupu i opatu. Radujem se, najdraži Brate, što se tvoja svetost i glas o tvome pobožnom životu šire po cijelom svijetu. Gore naime, kad smo došli u grad Pariz, doneseni su nam spisi blaženoga pape Grgura u kojima samostan Nantuacum, koji si ti sagradio, čudesno resi i svojim pohvalama uzvisuje. To smo se stoga pobrinuli poslati tvojoj svetosti da se ondje čuva kao velik dar. I sam gore rečeni Papa nadasve je zatražio da ono što je on ovlastio mi na kraljevski način pohvalimo i potvrdimo... Sve gore imenovano dajemo tebi i Braći koja borave u rečenom samostanu, kako sadašnjoj tako i budućoj, čvrstoćom naše povlastice, kako biste za naše spasenje ili napredak našega kraljevstva neprestano molili blagost svemogućega Boga. Ovaj je pak dar moj brat Teodorik iz ljubavi prema tebi pohvalio i odobrio. Učinjeno je ovo darovanje ili povlastica u gradu Parizu pete godine kralja Hilderika.” Toliko ondje. Vladao je kod Neustrijaca i Burgunda Hilderik od godine Kristove 10CLXXVI do 10CLXXX, ubijen četvrte godine kraljevanja. Brat njegov Teodorik tada je, svrgnut s kraljevstva i zatvoren u samostanu sv. Dionizija, živio ošišan među redovnicima, čije je odobrenje u ovoj ispravi uzalud izmišljeno. Ali koliko su daleko ova vremena od doba sv. Grgura Velikoga, i to dok još nije bio uzdignut na Papinstvo, da je, dok je kao poslanik obavljao poslove Crkve za svoga prethodnika pape Pelagija II., mogao posvetiti baziliku ovoga samostana? I, što je posljedica, prije godine 10CX, kada je Pelagije umro?
138 Secundum diploma est Childerici Regis, ejusdem omnino momenti, quod ita incipit: Rex Childericus, filius bonæ recordationis Clodovei, Amando Præsuli atque Abbati. Gaudeo, Frater carissime, Sanctitatem tuam opinionemque tuæ religiosæ vitæ toto orbe dilatari. Supra namque cum ad civitatem Parisius devenissemus, delata ad nos scripta Beati Gregorii Papæ, in quibus cœnobium a te constructum Nantuacense mirifice exornat, suisque præconiis exaltat. Quod ideo tuæ sanctitati mittere curavimus, ut pro magno munere ibi conservetur. Ipse quoque supradictus Papa omnino petiit, ut ea quæ ipse auctorizavit, nos more regio laudaremus atque confirmaremus... Omnia prænominata tibi et Fratribus in dicto cœnobio commorantibus, tam præsentibus quam futuris per nostri privilegii firmitatem tribuimus, quatenus pro salute nostra, vel regni nostri prosperitate, incessanter Dei omnipotentis clementiam exoretis. Hoc autem donum frater meus Theodericus ob amorem tui laudavit atque concessit. Actum est hoc donum sive privilegium in civitate Parisius anno quinto Childerici Regis. Hæc ibi. Regnavit apud Neustrios et Burgundos Childericus ab anno Christi 10CLXXVI ad 10CLXXX, interemptus anno regni IV. Frater ejus Theodericus tum regno pulsus, ac monasterio S. Dionysii inclusus, inter monachos attonsus degebat, cujus approbatio in hac dissensione frustra conficta est. Sed quam procul hæc tempora distant ab ætate S. Gregorii Magni, et quidem necdum ad Pontificatum evecti, ut, cum pro decessore suo Pelagio Papa II responsis Ecclesiæ deserviret, basilicam hujus monasterii consecrare potuerit? et, quod consequens est, ante annum 10CX, quo Pelagius mortuus est?
139 Claude Robert u Gallia Christiana piše da je Nantua osnovana u vrijeme pape Grgura Velikoga, a da je darovatelj bio kralj Hildebert, koji je, budući da je bio kralj Austrazije, pošto je njegov stric sv. Grgur (umro godine 10CXIII) preminuo, naslijedio kraljevstvo Burgunda, a život i kraljevstva završio godine 10CXVI, jedva započevši četvrtu godinu toga kraljevstva, tako da isprava o osnutku nije mogla biti izdana pete godine kraljevanja, a još manje u Parizu, gdje je tada boravio kralj Klotar II.: ali su te riječi iz gornje isprave kralja Hilderika kod Claudea Roberta prenesene na Hildeberta. Osim toga, da osnutak ovoga samostana treba povezati s vremenima sv. Grgura Velikoga, navodi na pomisao isprava cara Lotara, iz arhiva u Nantui tiskana kod Guichenona u Dokazima, str. 214, čiji ovdje dajemo dio: „U ime Gospodina našega Isusa, vječnoga Boga. Lotar, po Božjoj providnosti koja zapovijeda uzvišeni car. Svima vjernima svete Božje Crkve i našima, sadašnjima naime i budućima, neka bude poznato da su redovnici samostana u Nantui izvijestili naše Veličanstvo da su od nekih tuđih opata koji dolaze od drugdje dobra njihove crkve, odakle su neprestano morali imati hranu i odjeću, ili odakle je obitelj toga istog mjesta bila navikla iskazivati im službu, bila pljačkana
A i trošena... Zbog čega smo upitali što žele od toga, i prignuvši koljena i ljubeći naše stope, jednodušno su povikali da žele imati opata iz svoje sredine. Čijim molbama, zbog štovanja bl. Petra, prvaka apostola, u čiju je čast, kako je poznato, spomenuti samostan posvetio bl. papa Grgur, dajući pristanak, zapovjedili smo da se sastave ova pisma naše Vedrine itd.” Eto kako su tada vjerovali da je samostan sagrađen u vrijeme sv. Grgura. To mišljenje potvrđuju gore navedena vremena careva Mauricija i Foke, pripisana toj istoj izgradnji. Dok sve to nedostaje u Djelima sv. Amanda, smatramo da je bilo vlastito ovome samostanu: čemu je ostalo dodao pisac iz Nantue, prosudivši da je njegov samostan Nantuacum onaj za koji je Baudemund napisao da ga je sagradio sv. Amand, pod imenom Nanto, ali smješten kod Rutena, naroda podložnoga kraljevstvu Austrazije, kojim je tada upravljao Hilderik, zajedno sa susjednim Arvernima, Gabalima, Kadurcima, Albižanima i stanovnicima Uzèsa.
§ XXI. Izmišljena smrt sv. Amanda u Nantui. Je li se ona zvala samostan sv. Amanda?
B Drugi je ukras trebalo dodati tome istom samostanu, kojim su se vrlo mnogi uokolo hvalili redovnici: naime da je njegov utemeljitelj bio Svetac, i da je u svome samostanu preminuo iz života, i da je u njemu veličanstveno pokopan; i da se ondje njegovim pokroviteljstvom događaju mnoga čudesa. Budući da je to Baudemund pripisao mjestu kojemu je ime Elnone, onaj koji je sklepao te starine iz Nantue pripojio je to ime susjednoj gori i utvrdi sagrađenoj na njezinu vrhu; odakle se sav okolni kraj navodno zvao Helnonensis, pa se i sam Nantuacum prema nazivu kraja zvao Helnone. Ali ili nije bio vidio ili je nemarno preletio ono što Elnone smješta u Belgiju, drevni i pouzdani spomenici, i osobito oni koji se međusobno slažu; među kojima su isprave kralja Dagoberta i sv. pape Martina. Da je on to vidio, ne bi bio izveo goru Elnone, nego rijeku, a drugu, Scarp, iz te gore. Mjesto dano Amandu, tvrdi Dagobert, smješteno je između rijeka Scarpa i Elnonea: i sv. papa Martin određuje samostan kojemu je nadjenuto ime Elnone unutar toka dviju rijeka, Scarpa i Elnonea. Bune se stanovnici Nantue da je u njihovu Martirologiju upisan sv. Amand, a ne u Nantui: ime svoga Zaštitnika, na ovaj način: „sedam dana prije veljačkih Ida.
C U lionskoj biskupiji, u samostanu u Nantui, preblagog Amanda, najsvetijega i svake hvale najdostojnijega, koji je osnovao rečeni samostan: čija je dragocjena smrt i glasovit život zasjao krepostima i čudesima na nebu i na zemlji: koji je nekoć bio biskup Utrechta; poslije pak opat rečenoga samostana, gdje je počinuo blaženim svršetkom.” Tako ondje, prošireno iz Usuardova martirologija, u kojem se ovako čita: „Istoga dana svetih biskupa Vedasta i Amanda, kojih je i život i smrt bila slavna po vrlo mnogim čudesima: od kojih je prvi upravljao Crkvom u Arrasu, a drugi pak u Maastrichtu.” Budući da pak u vrijeme onoga pisca iz Nantue u Maastrichtu nije bilo biskupsko sjedište, davno preneseno u Liège, dodao je Utrecht, biskupski grad, u kasnijim vremenima vrlo glasovit, koji je doduše bio, dok je živio sv. Amand, metropola Frizijaca, ali koji je još zazirao od kršćanske vjere.
139 Claudius Robertus in Gallia Christiana Nantuam fundatam scribit tempore Gregorii Magni Papæ, Childeberto Rege dotatore, qui cum esset Rex Austrasiorum, S. Guntramno patruo suo anno Chr. 10CXIII mortuo, in regno Burgundionum successit, vita regnisque functus anno 10CXVI, hujusce regni quarto vix inito, ut diploma fundationis non potuerit datum esse anno regni quinto, multo minus Parisiis, ubi tum agebat Rex Chlotharius II: quæ tamen verba ex superiori diplomate Regis Childerici a Claudio Roberto translata ad Childebertum fuerunt. Ad hæc porro S. Gregorii Magni tempora fundationem hujus monasterii referendam esse persuadet diploma Lotharii Imperatoris, ex archivo Nantuacensi a Guichenono in probationibus pag. 214 excusum, cujus hic partem damus: In nomine Domini ñstri Jesu Dei æterni. Lotharius, Divina imperante providentia Imperator Augustus. Omnibus fidelibus sanctæ Dei Ecclesiæ et nostris præsentibus videlicet et futuris notum sit, quia monachi Nantuacensis monasterii nostræ retulerunt Celsitudini, quod a quibusdam peregrinis Abbatibus aliunde venientibus, res ecclesiæ illorum, unde victum vestitumque habere continuatim debebant, seu unde familia ejusdem loci servitium illis impendere solita erat, expoliabantur
A liabantur et consumebantur... Quare interrogavimus quid inde vellent, et flexis poplitibus nostra deosculantes vestigia, unanimiter exclamaverunt ex seipsis velle habere Abbatem. Quorum petitionibus ob B. Petri Apostolorum Principis venerationem, in cujus honorem memoratum cenobium constat esse a B. Gregorio Papa dedicatum, assensum præbentes, hos Serenitatis nostrae apices fieri jussimus, etc. En ut monasterium tunc crediderint, tempore S. Gregorii fuisse xdificatum. Quam opinionem firmant relata supra tempora Mauritii et Phocæ Cæsarum, eidem xdificationi assignata. Quæ dum omnia ab Actis S. Amandi absunt, propria huic monasterio fuisse existimamus: quibus reliqua assuit auctor Nantuacensis, arbitratus suum Nantuacum monasterium esse illud, quod Baudemundus scripserat a S. Amando constructum esse, vocabulo Nanto, sed situm apud Rutenos, populos cum vicinis Arvenis, Gabalis, Cadurcis, Albigensibus et Uceciis, Austrasiorum regno, cui tum præxerat Childericus, subjectos.
§ XXI. Obitus S. Amandi affictus Nantuæ. An ea monasterium S. Amandi dicta?
B Alterum addi monasterio eidem ornamentum debuit, quo plurimi circumquaque gloriabantur monachi: scilicet ut fundator ejus Sanctus fuisse, inque suo monasterio migrasse e vita diceretur, et in eo magnifice sepultus; ejusque patrocinio ibidem multa fieri miracula. Quæ quia Baudemundus attribuit loco, cui vocabulum est Elnone; qui antiquitates istas Nantuacenses coagmentavit, nomen illud monti vicino affinzit, in ejusque cacumine extructo castro; unde omnis circa regio Helnonensis dicta sit, ipsumque etiam Nantuacum secundum regionis nuncupationem Helnone appellatum. Verum aut non viderat ille, aut negligenter transcurrerat, quæ Elnonem in Belgio locant antiqua et certa monumenta, maximeque invicem congruentia; inter quæ sunt diplomata Dagoberti Regis ac S. Martini Papæ. Quæ si ille vidisset, non montem Elnonem, sed fluvium, alterumque Scarpum ex eo monte elicuisset. Locum Amando datum, asserit Dagobertus inter fluvios Scarp et Elnonem situm: et S. Martinus Papa statuit cenobium cui Helnonis inditum nomen, intra decursum duorum fluminum Scarp et Helnonis. Inclamant Nantuacenses, suo Martyrologio inscriptum S. Amandi non Nantuæ: Patroni sui nomen, in huncmodum: vii Idus Februar.
C In diceesi Lugdunensi, monasterio Nantuacensi, sanctissimi atque omni laude dignissimi, almi Amandi, qui dictum monasterium fundavit: enjus mors pretiosa et vita inclyta virtutibus et miraculisin coelo et in terra effulsit: qui quondam Ultrajectensium Episcopus fuit; postea vero dicti monasterii Albas, ubi beato fine quievit. Hæc ibi, amplificata ex Martyrologio Usuardi, in quo ita legitur: Eodem die sanctorum Episcoporum Vedasti et Amandi, quorum et vita et mors plurimis extitit miraculis gloriosa: quorum prior Adartensium, sequens vero Trajectensium rexit Ecclesiam. Quod autem tempore scriptoris illius Nantuacensis, non esset Trajecti Sedes Episcopalis, olim Leodium translata, apposuit Ultrajectum, urbem Episcopalem, posterioribus temporibus valde celebrem, quæ erat quidem, dum viveret S. Amandus, metropolis Frisiorum, sed adhuc a side Christiana abhorrentium.
141 Godinu smrti i pokopa sv. Amanda kod stanovnika Nantue određuje iz Martirologija iz Nantue isti taj Guichenon. Ali koliko je on tada morao imati godina ako je u poodmakloj dobi osnovao onaj samostan koji je najmanje osamdeset godina prije njegove smrti posvetio Grgur Veliki prije papinstva? Također u Oporuci sv. Amanda (jer i nju spominje), jesu li se potpisali pozvani iz Belgije n sv. Reolus, nadbiskup reimski, umjesto lionskoga? I biskupi sv. Mumolen iz Noyona i sv. Vindician iz Cambraija, umjesto srodnika, biskupa Belleyja, Mâcona ili Ženeve? I opati sv. Bertin iz Saint-Bertina, i dva gentska opata, Aldebert iz samostana sv. Bava i Ivan iz samostana sv. Petra na Blandiniumu, umjesto opata tih područja? Jesu li tada ti biskupi ondje posvetili hram u Elnoneu, za koji smo rekli da je učinjen kod Belgijanaca u Elnoneu? Je li tijelo istoga Sveca ondje također preneseno godine 1666. i podignuto godine 1666.? Ili, da ostalo izostavimo, je li to isto sveto tijelo odatle preneseno u Tournai, Gent i po drugim mjestima Flandrije i staroga Brabanta godine 1666.? Svakako su ime Elnonense, pripisano Nantuacu, stari bili nepoznati. Tako kralj Pipin u povlastici danoj istomu samostanu šeste godine kraljevanja naziva Siagrija opatom samostana Nantuaci. Ludovik Pobožni u uredbi o samostanima koji Kralju duguju vojnu službu, darove ili same molitve, smješta samostan Nantuadis u drugi razred onih koji daju darove bez vojne službe. Car Lotar u spomenutoj ispravi nazvao je redovnike samostana u Nantui. Albitije i Odda, grofovi ženevski, u desetom stoljeću daju različite darove presvetomu samostanu sv. Petra Nantoadis. Papa Paskal II. godine 1666. među ostalim samostanima podređenima klinijevcima svodi Nantuacum na Priorat. Papa Eugen III. godine 1666. Bulom upućenom Prioru samostana u Nantui potvrđuje povlastice. Sve to iznosi Guichenon u Dokazima: ali u njima nigdje nema imena Elnonea ni čak Amanda; tako da je očito da su potomci iskovali svu onu bajku iz same riječi Nanto. Nalazi se kod istoga Guichenona natpis na grobu Karla Ćelavoga, kralja Franaka i cara, pokopanoga u samostanu u Nantui u vrijeme Helmedija, sedmog opata. Kako se to dogodilo, ovako se pripovijeda u Bertinskim franačkim analima: Karlo, koji je umro u najneuglednijoj kolibici n 7. listopada, otvorivši ga oni koji su bili s njim, uklonivši utrobu i ulivši vino i mirise, koliko su mogli, i položivši ga u kovčežić, počeli su nositi prema samostanu sv. Dionizija, gdje je zatražio da bude pokopan. Budući da ga zbog smrada nisu mogli nositi, stavili su ga u bačvu iznutra i izvana premazanu smolom, koju su omotali kožama: što nije nimalo pomoglo da se ukloni smrad. Stoga, jedva stigavši do neke ćelije redovnika lionske biskupije, koja se zove Nantoadis, predali su zemlji ono tijelo zajedno sa samom bačvom.
141 Annum mortis et sepulturæ S. Amandi apud Nantuacenses assignat ex Martyrologio Nantuacensi idem Guichenonus. Sed quot eum tunc oportet annorum fuisse, si cenobium illud grandis natu condiderat, quod minimum LXXX ante ejus decessum annis Magnus dedicarat ante pontificatum Gregorius? Testamento quoque S. Amandi (nam et illius meminit) an subscripserint evocati e Belgica n S. Reolus Archiepiscopus Remensis, pro Lugdunensi? et Episcopi S. Mummolenus Noviomensis, et S. Vindicianus Cameracensis, vice propinquorum, Bellicensis. Matisconensis aut Genevensis? et Abbates S. Bertinus Sithivensis, et Gandenses duo Aldebertus monasterii S. Bavonis, et Joannes Blandiniensis, loco Abbatum istarum ditionum? An tum ab his Antistitibus templum istic Elnonense dedicatum, quod apud Belgas Elnonenses factum diximus? An corpus ejusdem Sancti istic etiam translatum anno, et elevatum anno? An, ut reliqua omittamus, idem sacrum corpus inde Tornacum, Gandavum et per alia loca Flandriæ et antiqui Bracbanti, anno delatum? Certe affictum Nantuaco nomen Elnonense ignorarunt antiqui. Ita Rex Pipinus in privilegio eidem monasterio dato anno vi regni, Siagrium appellat Abbatem monasterii Nantuaci. Ludovicus pius in constituto de monasteriis, quæ Regi militiam, dona vel solas orationes debent, monasterium Nantuadis in secunda classe statuit, dona absque militia conferentium. Lotharius Imperator in menorato diplomate monachos Nantuacensis monasterii dixit. Albitius et Odda Comites Genevenses seculo decimo varias donationes conferunt sacrosancto S. Petri Nantoadis monasterio. Paschalis n Papa anno inter alia monasteria Cluniacensibus subjecta in Prioratum redigit Nantuacum. Eugenius Papa n anno Bulla inscripta Priori Nantuacensis monasterii, privilegia confirmat. Quæ omnia exhibet Guichenonus in Probationibus: ast in iis nusquam Elnonis aut etiam Amandi nomen; ut perspicuum sit, omnem illam fabulam ex sola voce Nanto extudisse posteros. Extat apud eumdem Guichenonum epitaphium Caroli Calvi Regis Francorum et Imperatoris, in monasterio Nantuacensi, tempore Helmedii vii Abbatis, sepulti. Quod qua occasione contigerit, ita refertur in Annalibus Francorum Bertinianis: Carolum in vilissimo tugurio mortuum n Nonas Octobris aperientes, qui cum ipso erant, ablatis interaneis, et infusum vino et aromatibus, quibus poterant, et impositum locello, coperunt ferre versus monasterium S. Dionysii, ubi sepeliri se postulaverat. Quem pro fœtore non valentes portare, miserunt eum in tonna interius exteriusque picata, quam coriis involverunt: quod nihil ad tollendum fœtorem profecit. Unde ad cellam quamdam monachorum Lugdunensis Episcopii, quæ Nantoadis dicitur, vix pervenientes, illud corpus cum ipsā tonna terræ mandaverunt.
142 Izdana je u Bibliotheca Cluniacensi u stupcu 313. isprava kralja Lotara o samostanu sv. Amanda podređenome Klinijskoj opatiji u vrijeme opata sv. Majola: za koji je samostan Guichenon, smatrajući da je to Nantua, tu istu ispravu, koju je naš Pierre François Chifflet prepisao iz Klinijskoga arhiva i njemu dostavio, objavio u Dokazima, str. 216., a koju ovdje donosimo. „U ime svete i nedjeljive Trojice. Lotar, Božjom milošću kralj. Održavamo običaje naših prethodnika kraljeva ako prijateljski uslišimo svoje vjerne u prikladnim molbama. Stoga želimo da bude poznato duhovima sve svete Božje Crkve i svih naših vjernih, kako sadašnjih tako i budućega vremena: budući da je moja Gospođa majka, najslavnija kraljica Gerberga, uz pristanak svojih i naših vjernih, pristupila vedrini naše nazočnosti, moleći majčinskim nalozima: da samostan koji se nalazi u grofoviji Varesino, posvećen u čast sv. Amanda, zato što je bez upravitelja, čak kao u nenaseljivim mjestima, podredimo samostanu u Clunyju i njegovim upraviteljima, sa svime što mu pripada, kako u selima tako i u svim posjedima, s kmetovima oba spola, livadama, vinogradima, šumama, vodama i vodotocima, i izlazima i ulazima. Pristajući na to,
A pristajući na ono što je bilo pravedno, molbe u ovom nalogu kao i u drugima smo prihvatili i spomenuti smo samostan sv. Amanda sa svom cjelovitošću, kao što je već rečeno, podređujući ga već rečenomu samostanu u Clunyju dopustili u tom stanju da, ukoliko im Bog pruži pomoć, kada ga urede, učine mjesto nastanjivim koliko budu mogli, kako bi se svemogući Bog ondje neprestano slavio sa Svecima, i da moja Gospođa majka, najslavnija sa mnom, koja je to odredila, bude nagrađena nagradom vječne sreće, po Kristovu daru. I da se to čvršće vjeruje i postojanije posjeduje, vlastitom smo rukom odozdo potvrdili i zapovjedili da se označi prstenom naše vlasti. Znak Gospodina i najslavnijega kralja Lotara. Gebo, ponizni kvestor, umjesto nadbiskupa Artolda, vrhovnoga kancelara, prepoznao je. Dano 23. studenoga, dok je vladao najslavniji kralj Lotar, pete godine, III. Indikcije. Učinjeno u palači u Dijonu sretno, Amen.” Toliko ondje. Lotar je godine Kristove 954., od Artolda, nadbiskupa reimskoga, dan poslije studenih Ida pomazan za kralja: stoga, ako se sljedeća cijela godina pripiše prvoj godini kraljevanja, peta će godina pasti u godinu Kristovu 959., kada se III. Indikcija počela brojiti od listopada. Godinu kraljevanja izostavio je Guichenon, smatrajući možda da se ona slabije slaže s III. Indikcijom.
C
142 Edita est in Bibliotheca Cluniacensi columna Charta Lotharii Regis de monasterio S. Amandi Cluniacensi Abbatiæ tempore S. Maioli Abbatis subjecto: quod monasterium Guichenonus Nantuacum esse ratus, eamdem Chartam a Petro Francisco Chifletio nostro ex archivo Cluniacensi descriptam, sibique communicatam vulgavit in Probationibus pag. 216, quam hic damus. In nomine sanctæ et individuæ Trinitatis Lotharius Dei gratia Rex. Prædecessorum nostrorum consuetudines Regum obtinemus, si familiariter congruis in petitionibus fideles nostros exaudimus. Quapropter universæ sanctæ Dei Ecclesiæ, nostrorumque omnium fidelium, tam præsentium quam et futurorum, animis notum esse volumus: quoniam Domina mea mater gloriosissima Gerberga Regina, per consensum suorum nostrorumque fidelium, accessit nostrae præsentiæ serenitatem, maternis cum jussionibus rogans: ut monasterium, quod est situm in Comitatu Varesino in honore S. Amandi dicatum, eo quod absque Rectoribus, etiam veluti in inhabitabilibus locis, monasterio Cluniacensi suisque Rectoribus subderemus. cum suis omnibus ad se pertinentibus, tam in villis quam in prædiis omnibus, cum mancipiis utriusque sexus, pratis, vineis, silvis, aquis, aquarumque decursibus, et egressibus et exitibus. Cui assensum præbentes,
A præbentes, quod æquum fuerat, petitiones in hac jussione ut in aliis suscepimus, præfatumque monasterium S. Amandi cum omni integritate, ut jam dictum est, jam dicto Cluniacensi monasterio subdendo concessimus eo statu, ut inquantum Deus illis suppeditaverit auxilium, cum construant, locumque habitabilem, prout potuerint, reddant, quatenus cunctipotens Deus ibi jugiter laudetur cum Sanctis, Dominaque mea gloriosissima nobiscum mater, quæ hoc statuit, æternæ felicitatis præmio, Christo largiente, donetur. Et quo firmius credatur, stabiliusque possideatur, manu propria subterfirmavimus, et annulo nostræ auctoritatis insigniri jussimus. Signum Domini et gloriosissimi Lotharii Regis. Gebo humilis Quæstor ad vicem Artoldi Archiepiscopi summique Cancellarii cognovit. Datum ix Kalend. Decemb. regnante gloriosissimo Lothario Rege anno v Indictione III Actum Divionensi in palatio feliciter, Amen. Hæc ibi. Lotharius anno Chr. DCCCCLIV, ab Artoldo Archiepiscopo Remensi pridie Idus November in Regem inunctus est: adeoque si sequens annus integer primo regni anno attribuatur, annus quintus conveniet in annum Chr. DCCCCLIX, quo Indictio III ab Octobri numerari cæpta. Annum regni omisit Guichenonus, ratus forte eum cum Indictione III minus congruere.
C
143 Ali veća je poteškoća kod istoga da se dokaže kojim je razlogom vođen kad piše da se spomenuto mjesto, nazvano samostan sv. Amanda, ne razlikuje od Nantuacuma, koji se ipak u ispravi cara Lotara naziva posvećenim od bl. pape Grgura u čast bl. Petra, prvaka apostola; štoviše, u darovnici Albitija i Odde učinjenoj oko vremena Ludovika Prekomorskoga, po čijemu je ocu rođen kralj Lotar, naziva se presvetim samostanom sv. Petra Nantoadis, a poslije samostanom sv. Petra, kojemu je tada bio na čelu opat Alran, prije biskup Mâcona. Nije ni lako shvatiti kako je ubrzo taj samostan mogao biti bez upravitelja i kao u nenaseljivim mjestima, kao što je rečeno za samostan sv. Amanda, kad su istima za sama svjetla, žrtve i psalmodiju spomenuti ženevski grofovi darovali prihode više sela ili župa, među njima pet crkava. Osim toga, da se Nantuacum ubrajao među glasovitije samostane, zaključujemo iz jedanaest priorata njemu neposredno podređenih, koji se nabrajaju u Catalogus Abbatiarum Prioratuum et Decanatuum mediate et immediate monasterio Cluniacensi subditorum. Kada su pak stanovnici Nantue prihvatili tu klinijevsku obnovu, nije utvrđeno. U gore naznačenoj Buli pape Paskala n stavlja se Nantuacum iza samostana S. Martini de Campis, a između su uvršteni Silviniacum, Virgenum i Ginniacum. Da je pak samostan S. Martini de Campis osnovao Henrik I., kralj Franaka, godine Kristove 1060., uči sama isprava o osnutku zajedno s ostalom poviješću toga samostana koju je izdao Martin Marrier. Nekoliko zatim proteklih godina sv. Hugo, klinijevski opat, prenio je u crkvu u Nantui tijelo sv. Maksima, uz sudjelovanje Oda, biskupa Ostije, tada poslanoga u Galije od pape Grgura VII., koji je upravljao Crkvom od godine 1073. do 1086. Spomen na Oda nalazi se u starom natpisu postavljenom godine 1085. kod Ughellija u Italia sacra. Nakon obnove koju je uveo sv. Hugo, prvi je prior ondje bio Franjo, za kojega se kod Guichenona prenosi da je godine 1199. sklopio neku zamjenu dobara sa ženevskim grofom Amadejem. Iste je godine izabran papa Paskal II., koji je, odreknuvši se imena opata, htio da se svi oni koji su na čelu samostana podređenih Clunyju nazivaju priorima. Napokon, u spomenutom Klinijevskom katalogu o Nantui se nalazi ovo: „Priorat Nantuaci u lionskoj biskupiji, gdje treba biti dvadeset i pet redovnika, i ondje se trebaju slaviti tri svečane mise, i treba se davati milostinja triput u svakom tjednu svima koji dolaze, i trebaju se davati trinaest prebendi trinaestorici siromaha, na blagdan bl. Marije Magdalene i sv. Petra, naime Zaštitnika.”
143 Sed major difficultas est apud eumdem, ut probetur, quo ductus argumento scribat, memoratum locum, monasterium S. Amandi appellatum, non distingui a Nantuaco, quod tamen in diplomate Lotharii Imperatoris dicitur a B. Gregorio Papa in honorem B. Petri Apostolorum Principis esse dedicatum; imo in instrumento donationis ab Albitio et Odda circa tempora Ludovici Transmarini, quo Patre Lotharius Rex natus est, factæ, appellatur sacrosanctum S. Petri Nantoadis monasterium, et postea monasterium S. Petri, cui tum præerat Abbas Alranus, ante Episcopus Matisconensis. Nec facile intelligi potest, quomodo mox illud monasterium esse potuerit, absque Rectoribus, et veluti in inhabitabilibus locis, ut de monasterio S. Amandi dictum est, cum isti pro solis luminariis sacrificiis et psalmodia a dictis Comitibus Genevensibus donati sint reditus plurium villarum sive pagorum, quinque in iis ecclesiarum. Præterea inter celebriora monasteria habitum fuisse Nantuacum, colligimus ex undecim Prioratibus illi immediate subjectis, qui enumerantur in Catalogo Abbatiarum Prioratuum et Decanatuum mediate et immediate monasterio Cluniacensi subditorum. Quando autem Nantuacenses hanc Cluniacensem reformationem susceperint, non constat. In supra indicata Bulla Paschalis Papæ n postponitur Nantuacum monasterio S. Martini de Campis, interjectis Silviniaco, Virgeno et Ginniaco. Fuisse autem monasterium S. Martini de Campis ab Henrico 1 Rege Francorum anno Chr. CIOLX fundatum, docet ipsum foundationis diploma una cum reliqua hujus monasterii historia editum a Martino Marrierio. Aliquot dein elapsis annis S. Hugo Abbas Cluniacensis ad Ecclesiam Nantuacensem transituli corpus S. Maximi, assistente Odone Episcopo Ostiensi tunc in Gallias misso a Gregorio Papa VII, qui præfuit Ecclesiæ ab anno CIOLXXIII ad CIOLXXXVI. Mentio Odonis est in veteri inscriptione posita an. CIOLXXXV, apud Ughellum in Italia sacra. Post reformationem ab S. Hugone inductam primus istic Prior fuit Franciscus, qui traditur apud Guichenonum aliquam bonorum commutationem anno CIXCIX cum Amato Genevensi Comite inivisse. Eodem anno creatus est Papa Paschalis II, qui, abdicato Abbatum nomine, voluit eos omnes, qui præxessent monasteriis Cluniacensi subjectis, Priores appellari. Denique in prædicto Catalogo Cluniacensi hæc de Nantuaco habentur: Prioratus Nantuaci Lugdunensis dioccesis, ubi debent esse vigenti quinque monachi, et debent ibi celebrari tres Missæ cum nota, et debet fieri eleemosyna ter in qualibet septimana omnibus venientibus, et debent dari tredecim præbendæ tredecim pauperibus, in festo B. Mariæ Magdalenæ et S. Petri, scilicet Patroni.
144 Naposljetku, čak i kad bi se sve slagalo s vremenima kralja Lotara, i kad bi ime sv. Amanda bilo vlastito rečenomu samostanu Nantuacumu, odakle je tom Kralju bilo pravo da određuje o onomu samostanu smještenomu izvan njegova kraljevstva? Bili su u to vrijeme Bressia i Bugey podložni Konradu, kralju Burgundije, Alemanije i Provanse, kojemu je sestra kralja Lotara, udana za njega, u miraz donijela grad i područje Lyona. Bio je taj Konrad sin Rudolfa II., unuk Rudolfa n također kraljeva Burgundije. O njima govore Du Chesne, knj. 2 Historia Regum et Ducum Burgundiæ, pogl. 22, 23 i 24, i Guichenon, 1. dio Historia Bressiæ et Beugesiæ, pogl. 9. Možda je tu prevario pisac iz Nantue, prilagodivši Lotarovu ispravu i svomu samostanu.
144 Postremo etiamsi omnia in Lotharii Regis tempora convenirent, et nomen S. Amandi dicto monasterio Nantuacensi proprium foret, unde huic Regi jus erat de illo monasterio extra suum regnum sito statuendi? Suberant eo tempore Bressia et Beugesia Conrado Regi Burgundiæ, Alamanniæ et Provinciæ, cui nupta soror Lotharii Regis in dotem contulerat urbem et ditionem Lugdunensem. Fuit is Conradus filius Rudolphi II, nepos Rudolphi n itidem Regum Burgundiæ. De iis agunt Chesnæus lib. 2 Historiæ Regum et Ducum Burgundiæ capp. 22, 23 et 24, et Guichenonus par. 1 Historiæ Bressiæ et Beugesiæ cap. 9. Imposuit fortasse huic scriptor Nantuacensis, Lotharii diplomate ad suum etiam monasterium aptato.
143 Zašto se pak u katalogu samostana podređenih Klinijskoj opatiji ne čita nijedan samostan sv. Amanda, ne javlja se ništa sigurno što bismo odgovorili. Možda je poslije bio uništen ili je dobio drugo ime. Što ako, unatoč prosvjedima redovnika, nije prihvatio klinijevsku obnovu ili se poslije vratio prijašnjem ustrojstvu? Dosad također nismo pouzdano utvrdili smještaj grofovije Trahesini ili Varesini.
143 Cur autem in catalogo monasteriorum Cluniacensi Abbatiæ subjectorum non legatur ullum S. Amandi monasterium, nil certi, quod respondeamus, occurrit. Forsan postea destructum, aut aliud obtinuit nomen. Quid si reclamantibus monachis reformationem Cluniacensem non admisit, aut postea ad priorem institutionem reddit? Hactenus etiam situm Comitatus Trahesini, sive Varesini certo assecuti non sumus.
§ XXII. Je li biskupiju Castulonu upravljao sv. Amand?
§ XXII. Episcopatus Castellonensis an a S. Amando administratus?
Tolika je bila glasovitost kreposti sv. Amanda po gotovo cijeloj Europi da su nakon nekoliko stoljeća mnogi poželjeli da je on njima nekoć bio biskup ili opat. Zbog toga Hispaneljani pokreću novo pitanje, koje smo mi prikladnije sačuvali za ovo mjesto, budući da je kod drugih pisaca ostalo netaknuto, i da ga treba riješiti iz gore rečenoga, ponajviše kronološkim razlogom. Temelj se postavlja u Kronici Julijana Petra, arhiprezbitera sv. Juste, u kojoj se ovo čita uz godinu 660., br. 336: „Sv. Amand, biskup Castulone u Hispaniji, u to vrijeme cvate, kojemu pisma šalje sv. papa Martin. Saziva se po Amandovu poticaju sabor protiv monotelita godine Gospodnje 101., pogrešno.” Godinu 1031. čita Tamayo de Salazar, o kojemu ćemo uskoro govoriti. Ali nastavlja Julijan u br. 337: „Cvao je sv. Ildefonz, toledski biskup, koji se prvoga dana prosinca godine 1031. prima na Toledsku stolicu umjesto sv. Eugenija III., koji je umro i prenesen među Višnje trinaestoga dana studenoga. Ali Ildefonza Toledskoga nasljeđuje Just u upravljanju samostanom sv. Kozme i Damjana. Sveti pak Ildefonz sedam dana prije studenih Ida ove godine saziva sabor u Toledu protiv nekih krivovjeraca koji pogrešno misle o djevičanstvu Bl. Marije, da je, proširivši djevičanske zatvore, kao ostale žene, rodila bez nekoga novog čuda. Godine Gospodnje 1031XI”, kako nastavlja u br. 338, „pobija galske krivovjerce Teudija i Heladija, koji govore o načinu porođaja blažene Djevice Marije, u objavljenim knjigama koje je posvetio redovnicama samostana Deliviensis (drugdje Deibiensis) smještenoga u toledskom kraju. Saziva sabor mnogih biskupa, među kojima je bio jedan sv. Amand, prvi biskup Maastrichta, a zatim pak Castulone u Hispaniji, učen i svet muž.”
Ea virtutum S. Amandi per omnem fere Europam celebritas fuit, ut post aliquot secula complures eum sibi olim fuisse Episcopum aut Abbatem optarint. Quapropter nova ab Hispanis quæstio movetur, in hunc commodius locum a nobis reservata, utpote apud alios Scriptores intacta, atque ex supra dictis, potissimum ratione chronologica, dissolvenda. Fundamentum sternitur in Chronico Juliani Petri Archipresbyteri S. Justæ, in quo hæc leguntur ad annum 660, cum. 336. S. Amandus Episcopus Castellonensis in Hispania per id tempus floret, ad quem litteras mittit S. Martinus Papa. Contrahitur Amando impulsore Concilium contra Monothelitas anno Domini 101, mendose. Anno 1031 legit Tamayo Salazar, de quo mox agemus. At pergit Julianus num. 337. Florebat S. Ildefonsus Toletanus Antistes, qui prima die Decembris anni 1031 accipitur ad Sedem Toletanam loco S. Eugenii III, qui mortuus, est ad Superos relatus die xIII Novembris. Sed succedit Ildefonso Toletano Justus in regimine monasterii SS. Cosmæ et Damiani. Sanctus vero Ildefonsus VII Idus Novembris hoc anno Concilium Toleti contrahit contra quosdam hæreticos male sentientes de virginitate B. Mariæ, quod dilatatis virginalibus claustris, ut ceteræ mulieres, peperisset sine novo quodam miraculo. Anno Domini 1031XI ut num. 338 pergit, Hæreticos Gallos Theudium et Helladium loquentes de parturiendi modo beatæ Virginis Mariæ editis libris, quos ad moniales Deliviensis (aliis Deibiensis) monasterii in agro Toletano positi dedicarat, confutat. Concilium multorum Episcoporum contrahit, inter quos fuit unus S. Amandus, primus Episcopus Trajectensis, deinde vero Castellonensis in Hispania, vir doctus et sanctus.
147 Tako Kronika Julijana: čijim je autoritetom potaknut Juan Tamayo de Salazar upisao sv. Amanda u Hispanski martirologij ovim riječima: „Kod žitelja Castulone u Hispaniji, sv. Amanda, najprije biskupa Maastrichta, poslije Castulone, koji je, prošavši pokrajine Italije, Galije i Germanije, otišao u Hispaniju, dragoga Ildefonzu, biskupu Toledske stolice, po čijim je poticajima blaženi toledski Biskup sazvao sabor protiv
A monotelita, na kojem je sudjelovao Amand, a poslije se vratio u domovinu i počinuo slavnim svršetkom.” Zatim pridodaje Djela sabrana od različitih pisaca, u kojima, pošto je ispripovjedio da je on napustio biskupiju u Maastrichtu, dodaje ovo: „Raskinušavši dakle okove biskupskoga bremena, da bi posvuda ispunio volju Pape, pohodio je svoje Akvitance, na njihov zahtjev. Ondje, spoznavši u kolike se zablude upliće narod koji se danas naziva Vakcejskim, živeći s ove i s one strane Pireneja, sažalivši se nad njihovom propašću, silazeći onim žarom vjere kojim je plamtio među narode tih ljudi, počinje im propovijedati da ih istrgne iz sramotna ropstva idolima: napokon je stigao među narod Castulone, gdje čineći čudesa, sjemenom evanđeoske riječi donio je Kristu neizmjeran rod. Otuda, postavši biskup Castulone, obišao je svu hispansku Gaskonju. Ali čuvši glas da krivovjerci Teudije i Heladije, ušavši iz Galije u Hispanije, odlučuju razliti otrov svoje zablude u nježnu nutrinu vjernika, pismima se obraća bl. Ildefonzu, toledskom Biskupu, da sazvavši sinodu oštro zasja mač crkvene osvete protiv krivovjeraca. Ildefonz, kojega je bio opomenuo i Genezije, biskup Clermont-Ferranda, smjesta je B sazvao sabor u Toledu, na kojem je također sudjelovao Amand, na kojem je, pošto su osuđeni galskî i drugi krivovjerci na temelju odredaba Lateranskoga sabora, kojih je Amand bio apostolski izvršitelj, lako utišana ona burna pobuna krivovjeraca. Pošto je to izvršio u Hispaniji, vrativši se u Galiju, darežljivošću kralja Hilderika osnovao je u Elnoneu glasovit samostan, i pošto ga je učvrstio redovničkim ustanovama i primjerom života i posvetio njegovu baziliku, uzletio je na nebo k kruni zasluženoj tolikim naporima, oko devedesete godine života, 8. veljače godine Gospodnje 671.”
147 Ita Chronicon Juliani: cujus auctoritate motus Joannes Tamayo Salazar S. Amandum Martyrologio Hispano inscripsit his verbis: Apud Castellonenses Hispaniæ populos, S. Amandi, primo Trajectensis Episcopi, post Castellonensis, qui peragratis Italiæ, Galliæ et Germaniæ provinciis, Hispaniam adivit, Ildephonso Toletanæ Sedis Episcopo carus, cujus exhortationibus beatus Præsul Toletanus Concilium contra
A Monothelitas indixit, cui interfuit Amandus, post in patriam reversus glorioso fine quievit. Adjungit deinde Acta ex variis Scriptoribus collecta, in quibus postquam Episcopatum Trajectensem ab eo relictum narravit, hæc addit: Episcopalis ergo oneris diruptis compedibus, ut Pontificis placitum ubivis adimpleret, Aquitanos suos, illis deposcentibus, invisit. Ibidem quantis Vaccea gens, quæ hodie dicitur, citra et ultra Pyrenæos vivens, implicaretur erroribus agnoscens, eorum miseratus excidium, illo quo æstuabat fidei zelo in illorum populos descendens, illis prædicare aggreditur, ut ab idolorum fœda abstraheret servitute: demum in Castellonensem devenit populum, ubi mirabilia patrans, Evangelici verbi semine, innumeram Christo obtulit frugem. Ex quo Castellonensis Episcopus factus, totam Hispanicam Vasconiam lustravit. At audita fama, quod Theudius et Helladius hæretici, ex Gallia Hispanias ingressi, virus sui erroris in tenera credentium viscera diffundere decernebant, B. Ildephonsum Toletanum Antistitem litteris interpellat, ut contracta Synodo adversus hæreticos gladius Ecclesiasticæ ultionis acriter elucescat. Ildephonsus, qui etiam a Genesio Episcopo Arvernensi fuerat admonitus, continuo B Concilium indixit Toleti, cui itidem Amandus interfuit. in quo damnatis hæreticis Gallis et aliis ex Concilii Lateranensis decretis, quorum Amandus Apostolicus executor extiterat, facile turbulenta illa hæreticorum seditio sedata est. His in Hispania peractis, in Galliam reversus, Childerici Regis munificentia illustre Elnone condidit cenobium, quod postquam monasticis institutionibus vitæque exemplo stabiliisset, ejusque dedicasset basilicam, ad promeritam tot laboribus coronam in ceelum evolavit, sub annum vitæ nonagesimum, vim Idus Februarii anno Domini DCLXXI.
148 Dotle Tamayo de Salazar, koji, posve siguran u biskupstvo sv. Amanda kod žitelja Castulone od godine 650. do 1666. i u njegov tadašnji dolazak na Toledski sabor, pomno istražuje ono castulonsko Sjedište; i određuje trostruku Castulonu ili Castulon, jednu u Kataloniji u podnožju Pireneja, drugu u Navari, a treću u Betici, koja se danas pokorava Biskupiji u Jaénu. Zato je nedavno biskup kardinal de Moscoso y Sandoval, tada biskup Jaéna, zatim nadbiskup Toleda, zapovjedio da svi klerici te biskupije, kako svjetovni tako i redovnički, koji su obvezni čitati Božanski časoslov,
C mole ono o sv. Amandu, ispovjedaocu i biskupu, dvostrukim obredom, 6. veljače: pismom izdanom u srpnju godine 640., kad je nekoliko godina prije Francisco de Rus Puerta izdao crkvenu povijest kraljevstva i biskupije u Jaénu i u njoj u 7. stoljeću, pogl. 2. napisao da je sv. Amand ondje bio biskup Castulone. Ali suprotstavit će Tamayo de Salazar ovu tvrdnju kardinala Baronija u Bilješkama uz 10. prosinca: „Časte se posvuda sveti mučenici (isto treba reći i za druge), kojih je Bog sve u svemu i bogat prema svima koji ih zazivaju.” Zatim odbacuje tu betičku Castulonu, koju na hispanskom zovu Cazlona, zato što se Marko, biskup Castulone, potpisao na X. Toledskom saboru, održanom godine Kristove 656., hispanske ere 694.: dok je već prije sv. Amand bio biskup Castulone.
148 Hactenus Tamayo Salazar, qui prorsus de S. Amandi apud Castellonenses Episcopatu ab anno DCL ad 1DCLXVI, atque ejus tum ad Concilium Toletanum adventu securus, profixe Sedem illam Castellonensem inquirit; ac triplicem Castellonem, seu Castulonem assignat, aliam in Catalania ad radices Pyrenæi, aliam in Navarra, ac tertiam in Bætica, quæ hodie Episcopatui Giennensi paret. Ideo nuper Episcopus Cardinalis de Moscoso et Sandoval, Giennensis tunc Episcopus, dein Archiepiscopus Toletanus, præcepit ab omnibus illius diæcesis Clericis, tam secularibus quam regilaribus, qui ad. Divinum officium legendum obligantur,
C illud de S. Amando Confessore Pontifice, ritu duplici, die VI Februarii recitari: datis litteris in Julii anno DCXL, cum aliquot ante annis Franciscus de Rus-Puerta edidisset historiam Ecclesiasticam cum regi et diæcesis Giennensis, in eaque seculo 7 cap. 2 scripsisset S. Amandum istic fuisse Episcopum Castulonensem. Verum opponet Tamayo Salazar hoc Cardinalis Baronii dictum in Notis ad x Decemb. Coluntur ubique saneti Martyres, (idem dicendum de aliis) quorum Deus omnia in omnibus, et dives in omnes, qui invocant eos. Dein rejicit hanc Bæticam Castulonem, quam Hispanice Cazlona vocant, quod Marcus Episcopus Castellonensis Concilio Toletano x anno Christi DCLVI, Æræ Hispanicæ DCXCIV, celebrato subscripserit: cum jam ante S. Amandus esset Episcopus Castellonensis.
149 Ali zašto ne bi radije taj Marko bio biskup Castulone u Kataloniji nego u Betici, kad želi da se grad Katalonije nekoć zvao Castulon? Drugo, zašto ne bi bio dvostrukoga imena i nazvan Marko Amand? Tako Lorenzo Ramírez de Prado u Bilješkama uz Liutprandovu kroniku, u kojoj se uz godinu hispanske ere 687., Kristove 649., prenosi u br. 83 da je tada održana Seviljska sinoda protiv monotelita, gdje ovako dodaje: „Da se to bolje razumije, treba primijetiti da sveti prvosvećenik, papa Martin, pismom upućenim M. Amandu, biskupu Castulone (u pučkom govoru Castellón de la D Plana) u kraljevstvu Kataloniji, javlja pronalazak knjiga koje je zatražio Tajo, ali da nije čekao da se napišu Moralia... O predmetu ovoga Sabora ovako piše spomenutomu biskupu sv. Martin... Marko Amand, primivši pisma od sv. pape Martina, šalje se kraljevima da narede Eugeniju da sazove sinodu u Toledu. To je protiv monotelita, da vidimo kolika je pobožnost hispanskih kraljeva prema svetoj Rimskoj stolici i poslušnost biskupa, koji, održavši sinodu u Toledu, gdje je časno prihvaćena Lateranska sinoda, i odričući se i gnušajući se krivovjerja monotelita, šalju u Rim tu sinodu s biskupima Tajom i M. Amandom.” I čudno je kako je ta sinoda propala, premda joj kod Onufrija, Rodriga i Julijana Toledskoga nalazimo jasne i izričite tragove. Toliko Ramírez de Prado o dvostrukom imenu Marko Amand, umetnuvši dio pisma poslanoga od sv. pape Martina sv. Amandu, biskupu Maastrichta: i izostavivši prvi dio koji pripada Maastrichtskoj stolici, počinje od ovih riječi: „Vjerujemo pak da je do vas došlo kako je od uzdrmavanja prave vjere i gaženja Katoličke Crkve prije otprilike dvadeset i četiri (drugi kažu dvadeset i pet) godine od Sergija, E lažnoga carigradskoga biskupa, koji je za pomoćnika imao cara Heraklija, niknulo prokleto i gnusno krivovjerje.” Od tih riječi niže u Životu sv. Amanda po opatu Filipu počinjemo broj 48. Izostavljaju se neke stvari u br. 49 umetnute o franačkome kralju Sigibertu; a ispred se stavljaju sljedeće, koje se u br. 50 navode o darovanim moćima Svetaca i prepisivanju kodeksa. Postoji li igdje ikakav kodeks Sabora u kojem se to iznosi zasebno? Zašto se ne navodi ako postoji? Ako ne postoji, odakle se to na ovaj način gura na svjetlo? Kod Onufrija Panvinija, kojega on navodi, te se riječi, Seviljska sinoda protiv monotelita iz Liutpranda, ponavljaju uz godinu Kristovu 650. Ali Rodrigo Toledski u knj. 2 Historia, pogl. 22. tvrdi da je na Toledskom saboru pod metropolitom Eugenijem predano otajstvo presvetoga Trojstva bez ikakva spomena sv. Amanda, biskupa Castulone: po čijem se poticaju piše u Julijanovu kroniku da je održana ta sinoda.
149 Sed quidni potius hic Marcus fuit Episcopus Castellonensis in Catalania, quam in Bætica, cum velit urbem Catalaniæ olim Castulonem dictam? Secundo quidni binominis, et Marcus Amandus appellatus? Ita Laurentius Ramirez de Prado in Notis ad Luitprandi Chronicon, in quo ad an. Æræ Hispan. 687, Christi 649, traditur num. 83 tum habita Synodus Hispalensis contra Monothelitas. ubi ita addit: Quod ut melius intelligatur, oportet observare, sanctum Pontificem Martinum Papam litteris ad M. Amandum Episcopum Castellonensem (Castellon de la D Plana vulgo) in regno Catalaniæ significare inventionem librorum a Taio petitorum, sed non expectasse, ut scriberentur Moralia... Circa materiam hujus Concilii sic scribit ad dictum Episcopum S. Martinus... Marcus Amandus acceptis litteris a S. Martino Papa mittitur ad Reges, qui jubeant Eugenio, ut congreget Synodum Toleti. Hæc est contra Monothelitas, ut videamus, quanta sit Hispanorum Regum observantia erga sanctam Sedem Romanam, et Episcoporum obedientia, qui habita Synodo Toleti, ubi recepta est honorifice Synodus Lateranensis, et abjurantes ac detestantes hæresim Monothelitarum, mittunt Romam hanc Synodum cum Taio et M. Amando Episcopis. Et mirum est, quomodo hæc Synodus interciderit, quamquam ejus vestigia in Onuphrio et Roderico, ac Juliano Toletano, clara expressaque reperimus. Hæc Ramirez de Prado de binomini Marco Amando, inserta parte epistolæ S. Martini Papæ ad S. Amandum Episcopum Trajectensem datæ: omissaque priore parte ad Sedem Trajectensem pertinente, incipit ab his verbis: Credimus autem ad vos pervenisse, quomodo a conturbatione veræ fidei et Catholicæ Ecclesiæ conculcatione ante hos plus minus xxiv (alii xxv) annos a Sergio E falso Episcopo Constantinopolitano, inauxilio habente Imperatorem Heraclium, execranda et abominanda hæresis pullulavit. A quibus verbis infra in Vita S. Amandi per Philippum Abbatem incipimus numerum 48. Omittuntur aliqua num. 49 de Rege Francorum Sigeberto interposita; præpositis sequentibus, quæ num. 50 de reliquiis Sanctorum donatis, ac codicibus describendis referuntur. Extatne uspiam codex aliquis Conciliorum, in quo hæc scorsim tradantur? Cur non citatur si extat? Si non extat, unde ista hoc modo protruduntur in lucem? Apud Onuphrium Panvinium ab eo citatum hæc verba, Synodus Hispalensis contra Monothelitas ex Luitprando repetuntur ad annum Christi DCL. At Rodericus Toletanus lib. 2 Historiæ cap. 22, in Concilio Toletano sub Eugenio Metropolitano, mysterium sanctæ Trinitatis traditum asserit absque ulla mentione S. Amandi Episcopi Castellonensis: quo impulsore ca Synodus habita scribitur in Chronico Juliani.
150 Uz ove pretpostavke, smatramo da, ako je u to vrijeme u Hispanijama postojao neki sv. Amand, biskup Castulone, nužno treba ustanoviti drugoga od sv. Amanda, tada biskupa Maastrichta, kojemu je sv. papa Martin poslao glasovito pismo, do sada tiskano na kraju Lateranske sinode održane godine 1669. Ovaj je, ostavivši Maastrichtsku stolicu, kao što je dokazano u § 12., krenuo u Rim, ne s nekim hispanskim Tajom, nego uzevši sa sobom drugove Nikazija iz Elnonea i sv. Huberta, opata iz Méricourta. Zatim se iz Rima nije vratio u Hispaniju, nego u Belgiju godine 1651., primivši pomoćnike sv. Landoalda, arhiprezbitera, Amancija, đakona, Vincianu i Adeltrudu, djevice, i druge muškarce i žene, njih sedam. I ubrzo je zaredio sv. Bava za klerika, i godine 1660. zatvorio ga u ćeliju, te ga, kad je sveto umro godine 1656., pokopao: pošto je sv. Adalbald ubijen godine 1651., nagovorio je sv. Riktrudu na uzdržljivost i redovnički život: propovijedanjem božanske riječi, dok je s bl. Aubertom posvećivao molitvenu kapelu sv. Gizlena, uveo je sv. Vincentija Madelgara u samostanski život. Zatim je oko godine 1660. u Antwerpenu posvetio crkvu koju je sam sagradio i osnovao različite samostane u Belgiji, propovijedao je Kaloanima uz Šeldu, čiji je gradić Chavelaus kod Baudemunda, uzalud su neki sanjali Castulon ili Cazlonu smještenu u Betici. Napokon, kad je kod žitelja Genta 1. studenoga godine 1664. umro sv. Florbert, Amand je postavio za opate samostana sv. Bava Aldeberta, a samostana sv. Petra na Blandiniumu Ivana. Sve se to potvrđuje gore u § XII.
A
150 His positis, censemus si aliquis eo tempore fuit in Hispaniis S. Amandus Episcopus Castellonensis, necessario alium statuendum ab S. Amando tunc Episcopo Trajectensi, ad quem S. Martinus Papa illustrem epistolam, ad finem Synodi Laterarensis anno 1DCLXIX habitæ hactenus excusam misit. Hic relicta Sede Trajectensi, ut demonstratum est § 12, Romam petiit, non cum Taio quopiam Hispano, sed assumptis sibi sociis Nicasio Elnonensi, et S. Humberto Abbate Maricolensi. Dein Roma non in Hispaniam, sed in Belgium rediit anno 1DCLI acceptis adjutoribus SS. Landoaldo Archipresbytero, Amantio Diacono, Vinciana et Adeltrude Virginibus, aliisque viris et mulieribus septem. Ac mox S. Bavonem ordinavit Clericum, cumque anno 1DCLX celle inclusit, ac Sancte mortuum anno 1DCLVI sepelivit: S. Adalbaldo anno 1DCLI occiso, suasit S. Rictrudi continentiam vitamque monasticam: prædicatione verbi divini, dum oratorium S. Gisleni cum B. Autberto consecrat, S. Vincentium Madalgerum ad vitam cænobiticam induxit. Dein circa annum 1DCLX dedicavit Antverpiæ ecclesiam a se extructam, ac varia in Belgio monasteria condidii, Calloanis prædicavit ad Scaldim, quorum oppidum Chavelaus apud Baudemundum, frustra Castulonem seu Cazlonam in Bætica sitam somniarunt quidam. Demum mortuo apud Gandenses Kalendis Novemb. anno 1DCLXIV S. Florberto, Abbates creavit Amandus monasterii S. Bavonis Aldebertum et Blandiniensis Joannem. Quæ omnia supra § xii firmantur.
A
131 Nakon tih vremena, kao što naznačujemo u § XIV., pošao je poučiti Gaskonjce prema pirenejskim klancima. Ali dok su oni ostajali u sljepoći, vrativši se u bližu Franačku, sagradio je samostane, jedan, koliko nagađamo po pretpostavci, u burbonskom kraju, a drugi, Nanto, jasno naznačen kod Rutena, naroda posve susjednoga Arvernima, čiji je biskup sv. Genezije, kako prenosi Liutprand u Adversaria, br. 220., opomenuo sv. Ildefonza godine 585. pismima o Jovinijanovu krivovjerju koje su potaknuli neki koji su govorili da je blažena Djevica pri porodu ostala oskvrnjena itd; o sv. Geneziju govorit ćemo u lipnju. Mogao je sv. Amand ili udruženim nastojanjem sa sv. Genezijem, ili potaknut vlastitom pobudom i revnošću, napisati sv. Ildefonzu, i tako dati povod da se pomiješaju djela ovoga i drugoga Amanda, biskupa Castulone, kao što smo rekli da je gore učinjeno sa sv. Amandom, biskupom Bordeauxa, sv. Amancijem, biskupom Rodeza, sv. Alanom ili Elanom, biskupom, zaštitnikom Crkve u Vabresu, sv. Amandom, biskupom Strasbourga, i sv. Amandom, biskupom Wormsa; premda su neki od njih bili udaljeni nekoliko stoljeća od sv. Amanda Maastrichtskoga.
131 Post hæc tempora, uti § xiv indicamus, Vascones instructurus versus Piræneos saltus profectus est. Verum illis in cæcitate permanentibus, ad citeriorem Franciam reversus, monasteria extruxit, aliud, quantum ex conjectura assequimur, in agro Borbonio, aliud Nanto clare expressum apud Rutenos populos prorsus vicinos Arvernis, quorum Episcopus S. Genesius, ut tradit Luitprandus in Adversariis num. 220, S. Ildefonsum anno delxxxv admonuit per epistolas de hæresi Jowniani per quosdam excitata, qui dicebant beatam Virginem in partu corruptam mansisse etc. de S. Genesio agemus in Junii. Potuit S. Amandus aut collato cum S. Genesio studio, aut sua sponte ac zelo excitatus scripsisse S. Ildefonso, et sic occasionem dedisse confundendi res gestas hujus et alterius Amandi Episcopi Castellonensis, ut supra factum diximus cum S. Amando Episcopo Burdegalensi, S. Amantio Episcopo Rutenensi, S. Alano, sive Elano Episcopo, Vaurensis Ecclesiæ Patrono, S. Amando Episc. Argentinensi, et S. Amando Episc. Wormatiensi; quamvis aliqui horum aliquot seculis distarent a S. Amando Trajectensi.
132 Antonio Vicente Domènec u knjizi o Svecima Katalonije uz šesti dan veljače prenosi da se svete moći sv. Amanda, biskupa i ispovjedaoca, s velikim štovanjem čuvaju u crkvi sv. Eulalije u gradu Perpignanu u biskupiji Elne: što Tamayo de Salazar pokušava objasniti time da je ne baš malen dio odatle prenesen iz Belgije. Ali kao što su se relikvije drugih koji su se zvali Amand čuvale kod žitelja Strasbourga i Wormsa, premda se ondje moli crkveni časoslov o sv. Amandu, biskupu Maastrichta; tako smatramo da se relikvije drugoga Amanda čuvaju u Kataloniji, gdje se prenosi da je sv. Amand bio biskup Castulone. Spominje Amanda, biskupa Castulone, naš Francisco Portocarrero u pogl. 14. Vita S. Ildefonsi, čije Sjedište u Betici smješta u mjesto već nazvano Cazlona. autor Baudemund, njegov učenik, opat samostana sv. Petra na Blandiniumu,
Iz jedanaest rukopisnih kodeksa i Surija.
132 Antonius Vincentius Domeneccus libro de Sanctis Catalaniæ ad sextum Februarii tradit, sacras S. Amandi Episcopi et Confessoris reliquias magna cum veneratione adservari in Ecclesia Eulana urbis Perpiniani in Helenensi diocesi: quod de parte non minima e Belgio eo translata conatur explicare Tamayo Salazar. Verum uti aliorum, qui S. Amandi dicti sunt Reliquiæ adservatæ fuerunt apud Argentinenses et Wormatienses, licet officium Ecclesiasticum de S. Amando Episcopo Trajectensi istie recitetur; ita alterius S. Amandi in Catalania, ubi S. Amandus traditur Castellonensis Episcopus fuisse, prorsus opinamur Reliquias adservari. Meminit Amandi Episcopi Castellonensis Franciscus Portacarrero noster cap. 14 Vitæ S. Ildefonsi, cujus Sedem in Bætica statuit in loco jam Cazlona dicto. auctore Baudemundo ejus discipulo, Abbate Blandiniensi,
Ex xi codicibus MSS. et Surio.
Proslov autora.
Prologus auctoris.
Dok se spremam pisati život bl. Amanda, zazivam njegova prebivatelja, Duha Svetoga: da onaj koji se udostojao podijeliti mu kreposti, meni također podari govor da ih ispripovjedim: kako bih i vašoj ljubavi iskazao dužnu službu podložnosti i da se ne sakrije onaj koga na sve načine treba nasljedovati. Jer iakob za tako veliku stvar nisam dorastao darovitošću i pritišće me teret ispraznosti ili lijenosti, ipak podižem nadu prema onomu koji je rekao:c Otvori usta svoja i ja ću ih napuniti: a ponajviše oslanjajući se na vašed zagovore, da ono što ne mogu postići svojim zaslugama, dok vaša blaženost moli za mene, mogu započeti tako teško i mučno djelo, koje dosad nisam razmotrio, uz pomoć višnje milosti. Najprije naime želim da znate da ja niukoliko ne mogu dosegnuti sve kreposti koje je po njemu Gospodin udostojao učiniti. I premda do svih njegovih ne mogu doprijeti, ipak, ukoliko mi Gospodin ulije snage, pokušat ću ukratko i sažeto, i da tako kažem, kratko započeti malo toga iz mnoštva. Jer nedostojno je da se itko usudi šutjeti o tako velikom mužu, dok je pobožni Upravljač stvari na polju crkvene obrade postavio takva obrađivača, po kojemu bi, dok pomnim djelovanjem vjere motikome obrađuje njegovo polje, Kristova žetva izrasla na urod od stostrukoga broja. Jer su dovoljno brižna prema ljudskom rodu sredstva koja će providjeti neizmjerna Božanstvenost, dok se udostojala poslati takvoga na prosvjetljenje zavičaja, po savjetu milosrđa. I iako se nije htio nadaleko i naširoko razglasiti po tračerskim naklonostima, ipak, kako kaže sama istina, grad koji leži na gorif nije se mogao sakriti. I ono što mi neka bude dopušteno priznati uz dužno poštovanje prema svim Svecima, ni po čemu ne zaostaje u zaslugama za onima kojih smo spoznali kreposti. Stoga, da opširno izlaganje ne bi izazvalo nelagodu i, kako obično biva, stvorilo zasićenje onomu koji čita, nastojat ću, prezrevši sram, predati pamćenju život sv. Amanda, kako je živio od djetinjstva do zrele dobi, ili kako je postupao prije biskupstva ili u biskupstvu, ili kakav je bio oko blaženoga svršetka, ili kako je čuvao čvrstinu duha i odluku, premda prostim i pučkim govorom, ipak radi primjera ili nasljedovanjag.
a Tim se uvodom služi sv. Jeronim u Vita S. Hilarionis, 21. listopada, i drugi po njegovu uzoru.
b U rukopisima tanti sim impar ingenii., c U pučkom čitanju, dilata os., d U rukopisu Lv. iense. fultus., e Kod Surija, colentem., f U čitanju, pučkom abscondi., g U mnogim se rukopisima pridodaju poglavlja o krepostima biskupa sv. Amanda, koja, kao dodana od kasnijih, zanemarujemo, jer ćemo Djela rasporediti po svome običaju. Ali njih, ako ih tko slučajno zatraži, ovdje prilažemo.
1 O početku njegova obraćenja.,
2 O zmiji koja je njegovim molitvama protjerana s otoka Ogije.,
3 O odgovoru ocu, koji ga je ponovno prisiljavao da uzme svjetovno odijelo.,
4 O njegovu dolasku k grobu sv. Martina i o časti kleričkog reda.,
5 O tome da je u gradu Bourgesu zatražio sv. Austregisila i o njegovu načinu života.,
6 O njegovu uzdržavanju i kako je pošao u Rim.,
7 O tome da je, dok je sjedio u zanosu duha, s njim razgovarao sveti Petar.,
8 O njegovu povratku u Galije i o preuzetom biskupstvu.,
9 O kupljenim dječacima i njihovu poučavanju.,
10 O njegovu povratku iz Rima i o dječaku istrgnutom od đavla na mjestu Centumcellense.,
11 O oluji podignutoj na pučini i smirenoj njegovom molitvom.,
12 O tome da je, sjedeći u lađi, s njim razgovarao sveti Petar.,
13 O kraju kojemu je ime Gent, oslobođenomu od zablude.,
14 O uskrišenomu mrtvacu.,
15 O srušenim hramovima i obraćenim te krštenim Poganima.,
16 O tome da je radi propovijedanja otišao k Slavenima.,
17 O tome da je kralj Dagobert zamolio svetoga Božjeg muža da njegova sina primi sa svetoga zdenca i odgoji ga.,
18 O tome da je preuzeo upravljanje Crkvom u Maastrichtu.,
19 O pronađenu otoku i njegovu vojevanju na njemu i o prezirateljima Božje riječi.,
20 O tome da je, dok je opominjao narod Gaskonjaca na Božju riječ, bio od njih odbijen, i o lakrdijašu kojega je obuzeo đavao.,
21 O slijepcu prosvijetljenomu vodom u kojoj je muž Božji oprao ruke.,
22 O njegovu povratku u krajeve Franaka s redovnicima i o sagrađenu samostanu.,
23 O njegovu pohodu kralju Hilderiku i ishođenu gradskom naselju i o Mummulu, kako ga je htio ubiti.,
24 O slijepoj ženi prosvijetljenoj u kraju Beauvaisa i srušenu hramu.,
25 O redovniku zbog neposluha uzetomu od uzetosti i njegovom molitvom izliječenu.,
26 O njegovoj smrti ili pokopu i o ostalim krepostima.
Život sv. Amanda, u zavičaju, na otoku Ogiji i u Bourgesu.
Amand je dakle, najsvetiji i najpobožniji, a u krajevima Akvitanije nedaleko od obale oceanskoga mora od kršćanskih i glasovitih roditeljab rođen kao dječak. Otac mu se zvaoc Seren, a majka Amancija. Ali kad je već, prelazeći mladenaštvo, stupao u muževnu snagu i u neizmjernim žudnjama plamtio ljubavlju prema Kristu, ostavivši domovinu i roditelje, zaplovivši sretnim plovnim putem premad otoku Ogiji, koji je od obale oceanskoga mora udaljene četrdeset milja, napokon je zatražio luku samostana i ondje je od duhovne Braće primljen s velikom radošću: i jer je od djetinjstva učio sveta pisma, time zapaljen većom žudnjom, svakodnevno je sve više rastao u Božjim stvarima.
3 Jednoga je dana pak, dok mu je od Braće bilo zapovjeđeno da zbog poslušnosti prošeta otokom, iznenada mu ide u susret zmija čudesne veličine, kako je isti muž Božji običavao pripovijedati, tako golema i strašna kakva ni poslije ni prije nije viđena na tome istom otoku. Vidjevši to, prestrašen dječak, kako je to dopuštala sama dob, nije znao što da učini. Tada je, iznenada pogledan višnjom milošću, pribjegao pomoći molitava. I odmah prostrt na tlo, pošto se neko vrijeme posvetio molitvi, postavio je znak Križa protiv goleme zmije i moćnom silom riječi zapovijeda da se što brže vrati u skrovišta. Ona, poslušna riječi i bježeći pred znakom muža Božjega,
A bježeći i brzim trkom vraćajući se u skrovišta, na tome istom otoku više se nigdje nije pojavila. I tako je taj isti otok po molitvi blaženoga muža Amanda svemogući Bog oslobodio od prijeteće pogibelji. Taj početak njegovih znakova prenesen je do nas dok je letio glas mnogih.
4 Zatim,f dok je još bio u dječačkoj dobi, počeo ga je otac vrebati laskavim riječima da što prije iziđe iz samostana i ponovno uzme svjetovno odijelo. I dok je tim i ovakvim nagovaranjima pokušavao preokrenuti njegov duh, zaklinjući ga da će, ako brže ne pristane da iziđe iz samostana, već biti lišen očinske baštine, prenosi se da je odgovorio: Ništa mi se, Oče, ne čini tako vlastitim kao da preuzmem Kristovu službu, koji je dio moj i baština moja. Od očinskih naime dobara ne želim steći ništa: samo mi dopusti da vojujem za Krista.
5 I tako ostajući u toj istoj žudnji, ostavivšig zavičaj i roditelje, uputio se u Tours k grobu najsvetijega Martina. I ondje prostrt, i izlivši u molitvi vrlo obilno suze, zatražio je iz sveg srčanog žara da sveti muž svojom molitvom kod Boga zasluži ishoditi da mu Gospodin nikada ne dopusti da se vrati u svoj zavičaj, nego da sav tijek svoga života provede u hodočašću. I kad je ustao od molitve, odmah je odrezao kosu sa svoje glave, i stekavši čast kleričkoga reda, nadmašivao je svaku milost u Kleru.
6 Nakon toga pak, primivši blagoslov od opata toga mjesta i od Braće, uputio se u grad Bourges k svetomuh i Austregisilu, koji se tada smatrao veličanstvenim i znamenitim u Božjim stvarima. I kad ga je on, zajedno sa svojim arhiđakonom, naime najsvetijim k Sulpicijem, koji se poslije proslavio kao biskup, najblaže primio, iskazavši mu svaku čovječnost, dali su da se sagradi ćelica uz crkvu u gornjem zidu grada, u kojoj je ćelici mnogo dana zbog ljubavi prema vječnom životu, pokriven kostrijetju i pepelom, iscrpljen postovima i glađu, zadovoljan samo ječmenim kruhom i vrlo malom količinom vode, svoje tijelo više uzdržavao nego hranio. I tako ondje l vojujući gotovo tri petoljeća, posve se suzdržavao od vina i opojna pića. a U kraju Herbatilicusu prema rijeci Loiri: kako smo gore u § rekli., b Godine 394., 7. svibnja, kako je rečeno., c Serranus kod Guillimanna o biskupima Strasbourga: dok ga naziva grofom Akvitanaca, uzevši ducen. za ulti.: radije se naziva grofom Herbatilicusa., d U rukopisu iubece vallis Orgiam. U rukopisu iz Utrechta Egiam. Buzelin Ogiacam. Tepez Augiam, a bolje rukopis Du Chesnea, Oyem. Leži uz otok Ré ili Sv. Martina nedaleko od La Rochellea., e Na drugom mjestu miljama: toliko je naime udaljena Ogija ili Oyem od vrata Sv. Benedikta., f Te riječi izostavljaju Surije i neki rukopisi., g Naime rodni, očinski ili vlastiti, kako je izrazio Milo i ubrzo se ovdje tumači., h Oko godine Kristove 612., u 18. godini života., i Sv. Austregisil se časti 20. svibnja. O vremenu njegova biskupstva i prethodnika sv. Eustahija i Apolinara raspravljano je u § 10., k Ovo je sv. Sulpicije Pobožni, nasljednik sv. Austregisila, kojega smo Život dali 17. siječnja., l Ili petnaest godina, kako imaju Milo, Akvitanski pisac, Heriger i Filip.
Scripturus vitam B. Amandi, habitatorem ejus invoco Spiritum sanctum: ut, qui ei virtutes largiri dignatus est, mihi etiam eas sermonem tribuat narrandi: quatenus et caritati vestræ debitum servitutis impendam officium, et ne is lateat, qui omnibus modis est imitandus. Licet enimb tantæ rei sim impar ingenio, atque nugacitatis vel desidiæ pondere opprimar; ad illum tamen spem erigo, qui dixit:c Aperi os tuum, et ego adimplebo illud: maximeque vestrisd fretus suffragiis, ut, quod meritis meis obtinere non valeo, orante pro me beatitudine vestra, opus tam arduum atque difficile, a meque hactenus indiscussum, superna opitulante gratia, possim aggredi. Prius enim scire vos cupio, me ad omnes virtutes, quas per eum Dominus, operari dignatus est attingere minime posse. Et quamvis ad omnia illius pervenire nequeam, tamen, prout Dominus vires infuderit, paucae pluribus cursim succincteque, et ut ita dicam, breviter aggredi conabor. Indignum est enim, ut de tanto viro silere quis audeat, dum pius rerum Arbiter talem in Ecclesiasticæ culturæ campo cultorem instituit, per quem, agrum ipsius intenta operatione fidei rastroe colenti, ad centeni numeri redditum Christi seges excresceret. Satis enim sunt solicita circa humanum genus immensæ Divinitatis provisura remedia, dum talem ad illuminationem patriæ dignata est dirigere, misericordia consulente. Et licet longe lateque se per rumigerulos favores divulgare noluerit, tamen, ut ait ipsa veritas, civitas in monte posita,f latere non potuit. Et quod mihi pace Sanctorum omnium liceat confiteri, nulli est secundus in meritis eorum, quorum agnovimus virtutes. Igitur ne prolixa oratio horrorem incutiat, generetque, ut assolet, legenti fastidium, vitam S. Amandi, qualiter a pueritia usque perfectam vixerit ætatem, qualiterve ante episcopatum vel in episcopatu gesserit, aut circa beatum finem qualis extiterit, vel qualiter rigorem mentis atque propositum tenuerit, licet rustico ac plebeio sermone, propter exemplum tamen vel imitationem, memoriæ, contempta verecundia, tradere curabog.
a Hoc exordio utitur S. Hieronymus in Vita S. Hilarionis, 21 Octob. et alii ejus imitatione.
b MSS. tanti sim impar ingenii. — c In lectione vulgata, dilata os. — d MS. Lv. iense. fultus — e Surius, colentem. — f In lectione, vulgata abscondi. — g Subjunguntur in multis MSS. capitula de virtutibus S. Amandi Episcopi, quæ ut a posteris apposita negligimus, Acta more nostro distincturi. Illa tamen, si quis forte requirat, hic apponimus.
1 De initio conversionis illius. —
2 De serpente ex Ogia insula orationibus illius fugato. —
3 De responso ad patrem, qui eum secularem rursus cogebat assumere habitum. —
4 De adventu ipsius ad S. Martini sepulchrum, et de clericatus honore. —
5 De eo, quod civitate Bituricas ad S. Austregisilum petiit, et de conversatione eus. —
6 De abstinentia ipsius, et qualiter Romam petirit. —
7 De eo quod sedente eo in extasi mentis, Sanctus eum alloquitur Petrus. —
8 De reversione ipsius in Gallias. et de adsumpto Episcopatu. —
9 De pueris emptis, et instructione eorum. —
10 De reversione ipsius a Roma, et de puero in Centumellensi loco a dæmone erepto. —
11 De tempestate in pelago orta; et oratione illius sedata. —
12 De eo, quod in navi residens, Sanctus eum alloquitur Petrus. —
13 De pago, cui vocabulum est Gandavus. ab errore liberato. —
14 De mortuo suscitato. —
15 De fanis destructis, et Gentilibus conversis atque baptizatis. —
16 De eo. quod prædicationis gratia ad Sclavos perrexit. —
17 De eo, quod Dagobertus flex Sanctum Dei virum petiit, ut filium ejus de sacro exciperet fonte atque enutriret. —
18 De eo, quod Ecclesiam Trajectensium ad regendum suscepit. —
19 De insula reperta, et militatione ipsius in ea, et de contemptoribus verbi Dei. —
20 De eo, quod dum gentem Wascanorum verbum Dei admoneret, ab eis repulsus sit, et de mimilogo a dæmone arrepto. —
21 De cæco, ex aqua, in qua vir Dei manus abiuit, illuminato. —
22 De reversione ipsius in fines Francorum cum monachis, et de conobio ædificato. —
23 De comitatu ipsius ad Childericum Regem. et municipio impetrato et de Nummulo, qualiter eum voluit interficere. —
24 De muliere cæca in pago Belvacense illuminata et destructo fano. —
25 De monacho propter inobedientiam soluto paralysi. et oratione ipsius. sanato. —
26 De obitu vel sepultura ipsius, atque virtutibus reliquis.
Vita S. Amandi, in patria, insula Ogia et Biturigibus.
Amandus igitur sanctissimus atque religiosissimus, a Aquitaniæ partibus haud procul a maris Oceani littore ex Christianis atque inclytis parentibusb editus puer est. Pater ejusc Serenus nomine, genitrix vero Amantia vocabatur. Sed cum jam adolescentiam transiens, in robur migraret virile, et immodicis desideriis in Christi flagraret amore, patriam parentesquè relinquens, add Ogiam insulam, quæ a littore Oceani maris quadraginta distate millibus, felici navigans cursu, tandem portum monasterii petiit, ibique a Fratribus spiritualibus cum magno receptus est gaudio: et quia sacras ab infantia didicerat litteras, ex hoc majori succensus desiderio, amplius quotidie in Dei rebus crescebat.
3 Quadam igitur die, dum ei a Fratribus imperatum fuisset, ut obedientiæ caussa per insulam deambularet, fit ei repente obviam miræ magnitudinis serpens, sicut idem vir Dei narrare consueverat, ita ingens atque immanis, qualis nec post, nec antem in eadem visus est insula. Quo viso, perterritus puer, sicut ipsa patiebatur ætas, quid ageret, ignorabat. Tum subito superna respectus gratia, ad orationum confugit auxilia. Statimque solo prostratus, cum aliquantisper orationi incubuisset, signum Crucis contra immanem opposuit anguem, potentique virtute verborum, ut ad latebras quantocyus rediret, imperat. Qui dicto obediens, atque ad signum viri Dei fugiens,
A fugiens, rapidoque cursu ad latebras remeans, in eadem insula ulterius nusquam comparuit. Sicque eamdem insulam per orationem beati viri Amandi omnipotens Deus ab imminenti liberavit periculo. Hoc initium signorum ejus, ad nos multorum fama volitante perlatum est.
4 Dein,f cum adhuc in puerili esset ætate, cœpit pater ejus blandis eum sermonibus irretire, ut quantocyus de monasterio egrederetur, et rursus secularem assumeret habitum. Cumque his atque hujuscemodi persuasionibus animum illius conaretur evertere, obtestans. nisi citius assensum daret, ut de monasterio egrederetur, jam paterna privaretur hæreditate: respondisse fertur: Nihil mihi, Pater, tam proprium videtur, quam ut Christi assumam servitium, qui est pars et hæreditas mea. De paternis enim substantiis nihil adipisci cupio: solummodo, ut Christo militem, permitte.
5 Sicque in eodem permanens desiderio, relictog solo parentibusque, Turonis ad sepulchrum sanctissimi petiit Martini. Ibique prostratus, et profusis in oratione uberrime lacrymis, ex toto cordis petiit affectu, quatenus vir sanctus oratione sua apud Deum obtinere mereretur, ut numquam eum Dominus ad solum proprium remeare permitteret, sed omnem vitæ suæ cursum in peregrinatione expenderet. Cumque ab oratione surrexisset, statim comam capitis sui abscidit, adeptusque Clericatus honorem, omnem gratiam transcendebat in Clero.
6 Post hæc vero ab Abbate ipsius loci, et a Fratribus benedictione percepta, civitatem Bituricas, ad Sanctumh petiit i Austregisilum, qui tunc in Dei rebus magnificus atque insignis habebatur. Cumque ab eo, et ab ejus Archidiacono, sanctissimo videlicet k Sulpitio, qui postea Episcopus claruit, elementissime fuisset susceptus, omni ei humanitate exhibita, cellulam juxta ecclesiam in superiori civitatis muro construi secerunt, in qua cellula multis diebus ob amorem æternæ vitæ, cilicio tectus et cinere, jejuniis attritus atque inedia, hordeaceo tantum contentus pane atque aqua perpaullulum corpus suum sustentavit potius quam aluit. Sicque ibidem l tribus ferme militans lustris, a vino et sicera omnino abstinuit. a In pago Herbatilico versus Ligerim fluvium: ut supra § diximus. — b Anno 394,die
7 Maii, ut dictum. — c Serranus Guiltimanno de Episc. Argentoratensibus: cum affi. Ducen, ulti Comitem Aquitanorum appellanti: potius omes Herbatilicus dicitur. — d MS. iubece vallis Orgiam. MS. Ultraject. Egiam. Buzzelinus Ogiacam. Tepez Augiam, a melius MS. du Chesne, Oyem. Adjacet insular vecaco, sive S. Martini non procul Rupella. — e Alti milliaribus: fot enim distat Ogia, sive Oyem, a portis S. Benedicti. — f eount sex veria hæc Surio, et nonnulli, MSS. — g Scilicet natalli, patrio, aut proprio, ut expressit Milo, et mox hic explicatur. — h Circa annum Ch. 612. xtatis 18. — i Colitur S. Austregisilus ≥0 Maii. De tempore Episcopatus illius et decessorum S. Eustachii et Apollinaris actum est § 10 — k Hic est S. Sulpitius Pius, successor S. Austregisili, cujus Vitam dedimus 17 Januarii. — i Sive quindecim annis, ut Milo, Auctor Aquitanus, Harigerus et Philppus habent.
Dva rimska putovanja sv. Amandusa. Biskupsko ređenje. Smirivanje oluje.
Iter S. Amandi Romanum duplex. Ordinatio Episcopalis. Tempestas sedata.
Nakon što se to tako zbilo, ponovno rasplamljen nebeskom željom, sinula mu je misao da mora pohitati na pragove najblaženijih apostola Petra i Pavla. Povevši sa sobom samo jednoga pratioca, prolazeći kroz zapuštene i zabačene krajeve, napokon je stigao u Rim. Ondje, nasitivši svoju svetu želju, utiskujući preslatke cjelove na pragove apostola, danju je obilazio mjesta Božjih crkava, a noću se vraćao u crkvu sv. Petra.
8 Jednoga je naime dana, već kad se približavala večer, dok su čuvari prema običaju obavljali svoj nadzor u crkvi, sveti muž Gospodnji Amandus, kad su svi izišli, nakratko zastao u crkvi želeći ondje iz pobožnosti bdjeti cijelu noć. Tada ga je pak jedan od čuvara pronašao, nanio mu prezirne uvrede i izbacio ga izvan crkve. Dok je pak on sjedio u zanosu duha na stubama pred vratima crkve, iznenada mu se ukazao sveti Petar, blago i nježno mu se obraća i opomenuo ga da se mora vratiti u Galiju vršiti propovijedanje. Od toga viđenja sveti muž Amandus, postavši vedriji, primivši apostolov blagoslov i zaštitu, sretno se vratio u Galiju.
9 Dok je u međuvremenu prošlo nekoliko dana, prisiljen od kralja i svećenika, zaređen je za biskupa. Primivši biskupsku čast, počeo je poganima naviještati riječ Gospodnju i u svemu samoga sebe pružati kao uzor dobrih djela. Bio je pak veoma pobožan i ispunjen svakom dobrotom, vedra lica, velikodušan u milostinji, trijezna uma, čista tijela i srednji između bogatih i siromašnih: tako da su ga siromasi gledali kao siromaha, a bogati smatrali sebi nadređenim. Predan bdijenjima i molitvama, oprezan u govoru. Ako bi pak našao kakve zarobljenike ili dječake s one strane mora, otkupljivao ih je davši cijenu, preporađajući ih duhovnom kupelju, naređivao je da se obilno pouče u knjigama te ih je, uz prethodno danu slobodu, razdjeljivao po različitim crkvama. A čuli smo da su mnogi od njih poslije postali biskupi, ili prezbiteri, ili časni opati.
10 Ne smije se propustiti ni ono da je isti muž Božji Amandus, vraćajući se drugi put iz Rima, ukrcavši se na lađu, stigao u mjesto Centumcelle. Jedne je pak noći, dok je sam, kako mu je bio običaj, molio, nečisti duh, uhvativši za ruku jednoga od slugu, vukao prema moru želeći da ondje potone. Ali taj isti dječak, koji je bio vučen, počeo je glasno vikati govoreći: Kriste, pomozi mi: Kriste, pomozi mi. Ubrzo je zli duh istomu dječaku podrugljivo odgovorio: Kakav Krist? Ali dok je dječak, koji je bio vučen, jedva odgovarao, reče sv. Amandus: Reci mu, sine: Krist, sin Boga živoga, raspeti. I odmah je na njegov glas neprijatelj iščeznuo kao dim.
11 Ne zadugo poslije, kad je jednoga dana plovio usred pučine i mornare opominjao riječju Gospodnjom, iznenada im se ukazala riba čudesne veličine. Mornari su pak, bacivši mrežu u pučinu, uhvatili tu istu ribu. Dok su se gostili i uzajamno klicali od radosti, iznenada je nastala nenadana oluja koja je svu njihovu radost pretvorila u žalost. Počeli su pak u pučinu bacati sve što su imali u lađi, kako ono za opskrbu hranom tako i svu pomoć, pa čak i brodsku opremu, i silno se truditi oko posla da bi izišli na kopno: ali nisu mogli baš ništa postići. Lađa je pak, razbijena, nošena valovima amo-tamo. Tako je svima oduzela svaku nadu u život, i odmah su mornari potrčali sluzi Božjemu Amandusu moleći da usrdno zamoli Gospodina kako bi ih po njegovoj molitvi izbavio od neposredne pogibelji. Muž pak Gospodnji Amandus, blago ih utješivši, zapovjedio je da se pouzdaju i vjerno ih opomenuo da imaju pouzdanja u Gospodnje milosrđe. Mornari su pak, silno iscrpljeni naporom, ležali ovdje-ondje u lađi svladani snom. I sam je svetac, sjedeći na krmi lađe, počivao. Tada se njemu nenadano ukazao sveti Petar prolazeći krmom lađe: probudivši ga i blago mu se obrativši, reče: Ne boj se, Amande: nećeš poginuti ni ti ni oni koji su s tobom. Odmah se pak na njegovu riječ stišala oluja i nastala je velika mirnoća. I kad je svanulo, svi koji su bili u lađi s Božjim mužem izišli su na kopno zdravi i nepovrijeđeni. a Oko godine Kristove 627., u 34. godini života., b Otuda iznimno naklonjen sv. Petru, gotovo je sve samostane i hramove koje je podigao posvetio u njegovu čast., c Oko godine 623. Ovomu ređenju
A njemu je posvećen dan 26. listopada., d Tada je, kažu oni navedeni u gornjem § 10, došao i u Gent i srušio žrtvenik Merkurov., e Da se običavaju uzimati Anglosasi očito je iz Acta S. Bathildis Reginæ 26. siječnja, sv. Grgura Velikoga 12. ožujka i drugih., f Rukopis iz Leffea izostavljao je., g Oko godine Kristove 630., h Poznata etruščanska luka koju slavi Plinije Mlađi u lib. 6 epist. 31., i Rukopis iz Saint-Amanda. potopiti., k Surije: koje su pripadale hrani, nego sva ostala pomagala., l Isti: i sve prisiljavao da odbace svaku nadu u život. Stoga su odmah mornari.
Riječ Božja koju je sv. Amandus propovijedao Gencima. Mrtvac uskrišen u Tournaiju.
Otprilike u isto vrijeme, dok je muž Gospodnji Amandus obilazio krajeve ili biskupije zbog brige za duše, čuo je da postoji neko selo uz tok rijeke Šelde, kojemu je ime Gent. Stanovnike toga mjesta đavolska je drevnost sa svih strana tako silno zaplela u svoje zamke da su žitelji te zemlje, ostavivši Boga, štovali drveće i drva kao Boga te se klanjali svetištima ili idolima. Zbog okrutnosti naime toga naroda ili zbog neplodnosti zemlje svi su se svećenici povukli od propovijedanja u tome mjestu, i nitko se nije usuđivao u istome mjestu naviještati riječ Gospodnju. Čuvši to, sveti muž, više sažalivši se nad njihovom zabludom nego bojeći se za pogibelj svoga života, otišao je k biskupu Ahariju, koji je tada predsjedao biskupskoj stolici grada Noyona, i ponizno ga zamolio: da što prije pođe k kralju Dagobertu i po njegovu nalogu primi pisma kako bi se, ako netko ne bi htio dragovoljno preporoditi kupelju krštenja, prisiljen od kralja, oprao svetim krštenjem. Tako je i učinjeno. Primivši naime od kralja vlast i blagoslov od biskupa, muž Gospodnji Amandus neustrašivo se ondje zaputio. Jedva bi tko mogao dostojno ispripovjediti koliko je ondje zbog Kristova imena podnio uvreda i kako je često bio tučen od stanovnika toga mjesta, a također su ga i žene ili seljaci odbijali ne bez uvrede, štoviše, često je bio i bacan u rijeku. Sve je to sveti muž smatrajući ništavnim nije prestajao opominjati riječju Gospodnjom, sjećajući se one izreke svetoga Evanđelja koja kaže: Nitko nema veće ljubavi od ove, nego da tko položi svoj život za svoje prijatelje. I pratioci njegovi, koji su ga pratili bratskom ljubavlju, vrativši se svojim domovima zbog gladi ili neplodnosti mjesta, ostavili su ga ondje samoga. On je pak, ostajući u službi propovijedanja, hranu pribavljao vlastitim rukama. Doista, otkupljujući nebrojene zarobljenike, čistio ih je svetim krštenjem i vjerno ih poticao da ustraju u dobrim djelima.
13 Smatrali smo da je vrijedno truda ovomu spisu priključiti i ono što smo saznali iz pripovijedanja časnoga muža prezbitera, po imenu Bona: koji je svjedočio da je bio nazočan kad se taj događaj zbio. Govorio je naime da je neki grof iz roda Franaka, prezimenom Dotto, okupivši ne baš malo mnoštvo Franaka, u gradu Tournaiju, kako mu je bilo naloženo, zasjeo da izgladi parnice. Tada je odjednom od liktora pred njega doveden neki optuženik za kojega je sve mnoštvo vikalo da je dostojan smrti. Taj je naime lopov već bio okrutno pogođen udarcima i silno izudaran, pa i tijelom napola živ. Kad je spomenuti Dotto odredio da ga moraju pribiti na vješala, došavši muž Gospodnji Amandus, počeo je upornom molitvom moliti da mu se udostoji poštedjeti život. Ali kako je bio okrutan i suroviji od svake zvijeri, ništa nije mogao postići kod njega. Napokon je od slugu ili ovrhovoditelja taj isti lopov pribijen na vješala i ispustio je posljednji dah. Dotto se dakle vratio kući, okružen gomilom puka. Sveti pak muž Gospodnji Amandus brže je potrčao k vješalima i našao čovjeka već mrtva: skinuta s drveta dao ga je prenijeti u sobicu u kojoj je obično u osami molio, a kad su braća izišla iz ćelije, on se sam nad udovima preminuloga toliko dugo nadvio u molitvi, uz obilne suze i molbe Gospodinu, dok se po Božjoj zapovijedi duša nije vratila u tijelo i počela govoriti s Božjim mužem. Kad je pak svanulo jutro, sazvavši braću, zapovjedio je da se donese voda. Dok su oni pomišljali da je namjeravao oprati tijelo za pokop, kako je običaj, ušavši odjednom u ćeliju, ugledali su toga istog čovjeka, kojega su bili ostavili mrtva, kako sjedi zdrav s Božjim mužem i nepovrijeđen razgovara: i silno su se počeli čuditi što vide živim onoga kojega su maločas ostavili mrtvim. Tada je dakle sveti muž Gospodnji Amandus počeo najusrdnije zaklinjati sve nazočne da nikomu nikada ne odaju: ovo naime što se Gospodin udostojao učiniti po njemu, tvrdeći da se to ne smije pripisati njegovoj kreposti, nego milosrđu Gospodnjemu, koji se onima koji se u nj uzdaju udostojava svugdje biti na pomoći. Oprao je dakle cijelo tijelo i ožiljke, vratio meso mesu, tako da od rana koje je prije podnio na njegovu tijelu nije bilo nikakva traga. I tako ga poslavši njegovoj vlastitoj kući, vratio ga je roditeljima nepovrijeđena.
14 A čim se to čudo nadaleko i naširoko razglasilo, odmah su stanovnici toga kraja hitrim trkom dotrčali k njemu i ponizno molili da ih učini kršćanima. Čak su i svetišta, koja su se prije običavali klanjati, rušeći vlastitim rukama, svi jednodušno došli k Božjemu mužu. Jer ondje gdje su se rušila svetišta, muž Gospodnji Amandus, kako iz kraljeve darežljivosti tako i iz priloga pobožnih muževa i pobožnih žena, odmah je gradio samostane ili crkve: i okrepljujući puk hranom svete riječi, svima je srca osvjetljavao nebeskim zapovijedima. a Tako imaju rukopisi iz Saint-Amanda, Genta, Duina, Lindana. a Scalde rukopis iz Crvene doline: posvuda se naziva Šelda, rijeka čuvena, pokvarenim slovima kod Ptolemeja nazvana Tabuda., b O obraćenju Gencana i o tri samostana koja je ondje podigao sv. Amandus bilo je govora u § 3., c O okrutnosti susjednih naroda govori se u Vita S. Eligii u prosincu., d Sv. Aharije, Ajharije, Aharije, kod Yepeza Ikacije, preminuo je, a slavi se 27. studenoga, život povezan s godinom 648., e Noyonskomu sjedištu tada je bila pripojena Tournaijska biskupija, kojoj je podlijegao Gent., f Držao je franačku monarhiju od smrti svoga oca Klotara II., preminulog godine 628., sve do godine 644., g Što mogu kršćanski vladari prema nevjerničkim podanicima, raspravljaju teolozi. Vjerojatno je da je sv. Amandus zatražio samo kraljevska pisma kako bi sebi pribavio ugled kod tih naroda i da bi bili pozvani poslušati propovijedanje Evanđelja te da ga ne bi ometali., h Oko godine Kristove 631., i U rukopisima se kaže Dotro, Docto, Docco; kod Yepeza Ioto; u rukopisima Chronica Episcoporum Trajectentium Otro. U Vita S. Eligii spominje se Arto, grof Tournaija, možda isti., k O različitim samostanima tada započetim da se podignu bilo je gore rečeno.
Putovanje Slavenima. Izgnanstvo sv. Amandusa. Krštenje sv. Sigeberta.
Kad je već sveti muž vidio da se njegovim propovijedanjem neki obraćaju Bogu, zbog toga je još većim žarom plamtio željom da se obrate i drugi. Napokon je čuo da su Slaveni, zavedeni prevelikom zabludom, držani pritisnuti đavolskim zamkama. I uzdajući se da ondje može postići palmu mučeništva, prešavši preko Dunava, obilazeći te iste krajeve, slobodnim je glasom naviještao poganima Kristovo evanđelje. Kad se pak samo nekolicina od njih preporodila u Kristu, vidjevši također da mu plod ne raste dovoljno i da još neće zadobiti mučeništvo koje je uvijek tražio, ponovno se vratio svojim ovcama i skrbeći se za njih, propovijedajući doveo ih je u nebeska kraljevstva.
16 U međuvremenu je kralj Dagobert, više nego što je trebalo odan ljubavi prema ženama i rasplamsan svakom prljavštinom požude, nije se činilo da ima potomstva: ali se ipak utekao Gospodnjoj pomoći i neumorno molio da mu se udostoji dati sina koji
A koji će poslije njega upravljati žezlom njegova kraljevstva. To se po Božjem daru i zbilo. Kad mu je pak javljeno da mu se Gospodin udostojao dati sina, ubrzo ispunjen velikom radošću, počeo je razmišljati komu da preda toga dječaka da ga preporodi svetim krštenjem. I odmah je, pozvavši sluge, oštroumnom namjerom zapovjedio da potraže svetoga Amandusa. Jer je nedavno sam taj biskup, dok je zbog teških zločina, što se nitko od svećenika nije usudio učiniti, ukoravao samoga kralja, po njegovoj zapovijedi, ne bez nepravde, bio prognan iz njegova kraljevstva. On je pak, tražeći udaljenije krajeve, naviještao poganima riječ Božju.
17 Kad su ga sluge napokon pronašle i opomenule da mora ići k kralju, sjećajući se onoga apostolskog propisa da se treba podlagati višim vlastima, napokon je stigao k kralju, koji je tih dana boravio na imanju kojemu je ime Clichy. Ugledavši kralj najblaženijega Amandusa, ispunio se velikom radošću: i prostrvši se pred noge blaženomu mužu, molio je da mu se udostoji udijeliti oproštenje za tako velik zločin koji je protiv njega počinio. Ali on, kako je bio najblaži i iznad svake mjere strpljiv, brže ga je podigao sa zemlje i najmilostivije mu oprostio nedjelo počinjeno protiv njega. Tada reče kralj svetomu Amandusu: Jako se kajem što sam ludovalo postupio protiv tebe. Molim te dakle da ne pamtiš uvredu koju sam ti nanio i da se ne udostojiš odbiti moju molbu koju te najusrdnije molim. Dao mi je Gospodin sina, ne po mojim prethodnim zaslugama, i molim te da ga se udostojiš oprati svetim krštenjem i primiti sebi za duhovnoga sina. To je muž Gospodnji žestoko odbijao, znajući naime da je pisano da se onaj tko vojuje Bogu ne smije uplitati u svjetovne poslove i da miran i povučen ne smije često dolaziti na kraljevske dvore, te je otišao iz kraljeve nazočnosti. Stoga je kralj odmah poslao k njemu ugledna muža Dada, a s njime časnoga muža Eligija, koji su tada boravili na kraljevu dvoru u svjetovnoj odjeći, a za koje se ipak poslije saznalo da su bili izvrsni svećenici i glasoviti po zaslugama, kao i po mnogim znakovima i krepostima. Oni su pak ponizno zamolili Božjega muža da pristane na kraljeve molbe i udostoji se okupati njegova sina u svetomu kupalištu te da pristane da ga što prije odgaja i poučava u Božjemu zakonu, govoreći da će, ako to Božji muž ne odbije, po toj bliskosti imati dopuštenje slobodnije propovijedati u njegovu kraljevstvu ili gdje god izabere, te su tvrdili da po toj milosti mogu pridobiti mnoge narode. Napokon, umoren molbama obojice, obećao je da će to učiniti. Čuvši pak kralj da sveti Amandus ne odbija njegove molbe, odmah je zapovjedio da se donese taj dječak za kojega se tvrdilo da od rođenja nema više od otprilike četrdeset dana. Uzeo je dakle sveti muž dječaka u ruke i blagoslovivši ga, učinio ga katekumenom. Kad po završetku molitve nitko iz okolnoga mnoštva nije odgovorio Amen: Gospodin je otvorio usta dječaku i na čujnost sviju jasnim je glasom odgovorio Amen. I odmah ga preporodivši svetim krštenjem i nadjenuvši mu ime Sigebert, tada je sv. Amandus ispunio velikom radošću kralja i svu njegovu vojsku. a O Slavenima koji nastanjuju Korušku i o pristupu sv. Amandusa k njima bilo je govora gore u § 9 i 10., b O kralju Slavena Samu, 48 i 68, gdje je slavenski kralj Samo ovako odgovorio Sihariju, poslaniku kralja Dagoberta: Ako ste vi sluge Božje, i mi smo psi Božji; dok vi rastržete. I ubrzo je Siharije izbačen iz Samonove nazočnosti., c Izvještava naime Fredegar da je vrlo veliko mnoštvo franačkih trgovaca bilo ubijeno od slavenskih Vinda u Samonovu kraljevstvu. Otuda je poslan Siharije tražeći naknadu štete, i napokon je Dagobert opremio trostruku vojsku Austrazijaca, Alemana i Langobarda u 9. godini svoga kraljevanja, Kristove.
D 036. da se pokolj trgovaca dogodio nekoliko godina ranije, kad je ondje bio i sv. Amandus oko godine Kristove 633., d Odbacivši zakonitu suprugu, uzevši tri kraljice i veoma mnogo priležnica, prema svjedočanstvu Fredegara u pogl. 60., e Hucbald u Vita S. Rictrudis prenosi da ga je zbog toga zločina ukoravao biskup, a ponajviše najsvetiji muž i tvorac čudesa biskup Amandus., f Da je tada otišao u Baskoniju, podložnu Haribertu, bratu Dagobertovu, rekli smo u § 1 br. 4., g Oko godine 634., h Na pariškom području iza Montmartrea: na kojem je kraljevskom imanju Dagobert uzeo za ženu Gomadrudu, prenosi Fredegar u pogl. 83., i Sv. Dado ili Auen, slavi se 24. kolovoza, sv. Eligije 1. prosinca., k Godine Kristove 646., 14. svibnja, na nedjelju pred Prosne dane zaređeni za biskupe., l U Orléansu je kršten sv. Sigebert godine 635. Više toga što je rečeno 1. veljače ne treba ovdje ponavljati., m Aimoin u lib. 4 cap. 20 trideset., n Ovo je čudo prvi prenio ovdje Baudemund: koje su potom prenijeli mnogi pisci. Sličan odgovor djeteta navodimo, koji je iz Beča zapisan gotovo ovim riječima. Godine 1630., 4. veljače, u selu Šurany na području ostrogonskoga nadbiskupa, petosatno dijete Stjepan, kad je župnik blagoslivljao ovim riječima: Stjepane, idi u miru i Gospodin neka je s tobom, Amen; jasno je odgovorilo: Bogu hvala, Bogu hvala. I kad je na divljenje sviju župnik ponavljao onaj svečani blagoslov nakon krštenja, dijete je dodalo treći put, Bogu hvala. Stvar je po carevu nalogu ispitao ostrogonski nadbiskup i, pošto su zakonito saslušani svjedoci, vjerodostojno je odobrena.
His ita gestis, coelesti iterum inflammato desiderio, incidit ei cogitatio, ut ad limina beatissimorum Apostolorum Petri et Pauli properare deberet. Assumptoque secum uno tantummodo comite, squalida atque devia lustrans loca, tandem Romam a pervenit. Ibique sancto satiatus desiderio, prædulcia in liminibus Apostolorum figens oscula, diebus ecclesiarum Dei circuibat loca, nocte vero ad sancti Petri revertebatur ecclesiam.
8 Quadam namque die jam appropinquante vespera, cum custodes juxta morem in ecclesia secissent diligentiam, sanctus vir Domini Amandus, egredientibus cunctis, in ecclesia paullulum substitit, ibi ex devotione tota nocte vigilare cupiens. Tum vero unus ex custodibus eum inventum, contemptibiliter affectum injuriis, ejecit extra ecclesiam. Sedente autem eo in extasi mentis in gradibus ante fores ecclesiæ, subito ei Sanctus apparuitb Petrus, blande leniterque eum alloquitur, et ut in Gallias ad prædicationem exercendam reverti deberet, admonuit. De qua visione sanctus vir Amandus hilarior redditus, accepta benedictione Apostoli atque patrociniis, feliciter remeavit in Gallias.
9 Cum interim paucis post transactis diebus, coactus a Rege ac Sacerdotibus,c Episcopus ordinatus est. Acceptoque pontificatus honore,d Gentibus verbum evangelizare cœpit Domini, atque seipsum in omnibus exemplum præbere bonorum operum. Erat autem piissimus, atque omni bonitate repletus, vultu serenus, eleemosynis largus, sensu sobrius, corpore castus, atque inter divites et pauperes medius: ita ut pauperes illum quasi pauperem adspicerent, divites quasi superiorem se æstimarent. Vigiliis atque orationibus deditus, sermone cautus. Si quos etiam captivos vel puerose transmarinos invenisset, dato pretio redimebat, spiritalique eos regenerans lavacro, litteris affatim imbui præcipiebat, præmissaque libertate per diversasf distribuebat, Ecclesias. Pluresque ex his postea Episcopos, vel Presbyteros, seu honorificos Abbates fuisse audivimus.
10 Illud etiam non est prætermittendum, quod idem vir Dei Amandus a Roma secundog rediens, ascensa navi, pervenit adh Centumcellensem locum. Quadam igitur nocte dum solus, ut illi mos erat, oraret, immundus spiritus unum e famulis aprehensa manu trahebat ad mare, volens eum ibi i demergi. Sed idem puer, qui trahebatur, magnis coepit vocibus clamare, dicens: Christe, adjuva me: Christe, adjuva me. Mox malignus spiritus eidem puero insultando respondit: Qualis Christus? Sed dum puer, qui trahebatur, minime responderet, ait S. Amandus: Dic illi fili: Christus filius Dei vivi, crucifixus. Statimque ad vocem illius inimicus ut fumus evanuit.
11 Nec multo post, cum quadam die per medium pelagus navigaret, nautasque verbum moneret Domini, subito apparuit illis miræ magnitudinis piscis. Nautæ vero, misso in pelagus rete, eumdem piscem ceperunt. Cumque epularentur, mutuisque plausibus exsultarent, subito inopinata orta tempestas est, quæ omne gaudium eorum in luctum convertit. Cœperunt autem, quidquid in navi habebant, tam ad stipendia cibi quam omne subsidium, vel etiam armamenta navis, in pelagus projicere, vehementerque labori insistere, ut ad terras egrederentur: sed nihil omnino proficere valebant. Navis vero quassata, huc illuque a fluctibus ferebatur. Itaque omnes de vita spem nullam habentes reddiderat, statimque nautæ ad servum Dei cucurrerunt Amandum, rogantes ut Dominum deprecaretur, quatenus eos per orationem ipsius de imminente liberaret periculo. Vir autem Domini Amandus blande eos consolatus, confidere jussit, et ut de Domini misericordia fiduciam haberent, fideliter admonuit. Nautæ vero nimio fessi labore, hoc illuque in navi jacebant sopore depressi. Ipse etiam Sanctus in puppi navis residens, quiescebat. Tum ei ex improviso Sanctus apparuit Petrus, transiens per puppim navis: excitansque eum ac blanditer alloquens, ait: Noli timere Amande: non peribis, neque qui tecum sunt. Mox vero ad verbum illius sedata tempestate, tranquillitas reddita est magna. Et facto mane, omnes, qui in navi cum viro erant Dei, sani atque incolumes ad terras egressi sunt. a Circa annum Ch. 627. xtatis 34. — b Hinc summe erga S. Petrum affectus, omnia fere monosteria ac templa a se extructa ad honorem ejus dedicavit. — c Circa annum 623. Ordinationi huic
A huic dicatus dies 26 Octobr. — d Tum etiam Gandavum venisse, Mercurii aram evertisse tradunt supra § 10 relati. — e Anglo-Saxones sum rendi solere liquet ex Actis S. Bahighidis Reginæ 26 Januarii, S. Gregorii Magni
12 Martii et aliorum. — I MS. Lætiense relinquebat. — g Circa an Chr. 630. — h Notus Eltruriae portus, quem celebrat Plinius junior lib. 6 epist. 31. — i MS. Elnonen-e. demergere. — k Surius: quæ ad cibum pertinebant, quam reliqua subsidia omnia. — l Idem: cunctosque de vita spem omnem abjicere cogebat. Mox igitur naute.
Verbum Dei a S. Amando prædicatum Gandensibus. Mortuus Tornaci suscitatus.
Per idem autem tempus, cum loca vel dieceses ob animarum sollicitudinem vir Domini circumiret Amandus, audivit pagum esse quemdam præter fluenta a Scaldi fluvii, cui vocabulum estb Gandavum. Cujus loci habitatores antiquitas diaboli eo circumquaque laqueis vehementer irretivit, ut incolæ terræ illius, relicto Deo, arbores et ligna pro Deo colerent, atque fana vel idola adorarent.c Propter ferocitatem enim gentis illius, vel ob terræ infœcunditatem, omnes Sacerdotes a prædicatione loci illius se subtraxerant, et nemo audebat in eodem loco verbum annuntiare Domini. Quo audita, vir sanctus magis eorum miseratus errorem, quam de vitæ suæ periculo pertimescens,d Aicharium Episcopum, qui tunce Noviomensis urbis cathedram præsidebat sacerdotalem, adiit, eumque humiliter postulavit: ut ad Regemf Dagobertum quantocyus pergeret, epistolasque ex jussu illius acciperet, ut, si quis se non sponte per baptismi lavacrum regenrare voluisset,g coactus a Rege, sacro ablueretur baptismate. Quod ita factum est. Percepta namque a Rege potestate, et benedictione a Pontifice, illuc vir Domini Amandush perrexit intrepide. Vix enim quis digne enarrare sufficiet quantas ibidem pro Christi nomine perpessus sit injurias, et quam frequenter ab incolis loci illius cæsus sit, nec non et a mulieribus vel a rusticis non absque injuria sit repulsus, verum etiam et in flumen sæpè præcipitatus. Quæ omnia vir sanctus pro nihilo deputans, verbum Domini non destitit monere, memorans illam sancti Evangelii sententiam, quæ ait: Majorem caritatem nemo habet, quam ut animam suam ponat quis pro amicis suis. Comites etiam illius, qui eum fuerant germana caritate secuti, ob inediam vel sterilitatem loci ad propria remeantes, eum ibidem solum reliquerunt. Ipse vero in prædicationis permanens officio, alimentum propriis acquirebat manibus. Sane captivos innumeros redimens, sacro baptismate emundabat, et ut in operibus bonis persisterent, fideliter hortabatur.
13 Illud etiam operæ pretium huic scheduleæ annectendum putavimus, quod viro venerabili Presbytero, nomine Bono, narrante didicimus: qui testabatur se præsentem fuisse, quando hæc gesta res est. Aiebat namque, quod Comes quidam ex genere Francorum, cognomine i Dotto, congregata non minima multitudine Francorum, in urbe Tornaco, ut erat illi injunctum, ad dirimendas resederat actiones. Tum subito a lictoribus ante eum præsentatus est quidam reus, quem omnis turba acclamabat dignum esse mori. Erat namque idem fur plagis jam crudeliter affectus, vehementerque cæsus, et corpore etiam semivivus. Cumque præfatus Dotto decreviset, ut eum patibulo deberent affigere, vir Domini Amandus adveniens, obnixa prece postulare cœpit, ut ei vitam concedere dignaretur. Sed ut erat sævus, atque omni bellua crudelior, nihil apud eum obtinere potuit. Tandemque a ministris vel apparitoribus idem fur affixus patibulo est, atque extremum exhalavit spiritum. Dotto igitur domum reversus est, populi constipatus caterva. Sanctus vero vir Domini Amandus citius ad patibulum cucurrit, hominemque jam mortuum invenit: depositumque de ligno, ad cubiculum, in quo familiariter orare consueverat, deferri fecit, fratribusque cellula egressis, ipse super defuncti membra, orationi tamdiu incubuit, lacrymis ad Dominum profusis ac precibus, donec jubente Deo anima in corpus rediit, atque cum viro Dei loqui cœpit. Adveniente itaque matutinali tempore, convocatis Fratribus, aquam jussit afterri. Suspicantibus autem illis, ut corpus ad sepeliendum, sicut mos est, abluere deleret, subito cellulam ingressi, viderunt eumdem hominem, quem mortuum reliquerant, sanum cum viro Dei sedentem, atque incolumem colloquentem: mirarique vehementer cœperunt, quod vivum videbant, quem paullo ante mortuum reliquerant. Tunc igitur sanctus vir Domini Amandus assistentes cunctos vehementissime obtestari cœpit, ut ne cuiquam unquam proderent: hoc videlicet quod per eum Dominus operari dignatus est; asserens, non suæ hoc esse adscribendum virtuti, sed misericordiæ Domini, qui in se sperantibus ubique dignatur adesse. Loto itaque omni corpore atque cicatricibus, carnem carni restituit, ita ut de plagis, quas ante pertulerat, in ejus corpore nullum indicium appareret. Sicque eum ad propriam remittens domum, parentibus restituit incolumem.
14 At ubi hoc miraculum longe lateque divulgatum est, statim incolæ regionis illius cursu celeri ad eum cucurrerunt, et, ut eos faceret Christianos, humiliter postulabant. Fana etiam, quæ ante adorare consuerant, propriis destruentes manibus, ad virum Dei omnes unanimiter pervenerunt. Nam, ubi fana destruebantur, vir Domini Amandus tam ex munificentia Regis, quam ex collatione religiosorum virorum, religiosarumque fœminarum, statim k monasteria aut ecclesias construebat: verbique sacri pabulo populum reficiens, omnium corda mandatis coelestibus illuminabat. a Ia habent MSS. Elnon. Blandin. Duinii, Lindani. at Scalde MS. rubeae vallis: passim Scaldis vocatur, fluvius noitismus; corruptis litteris Tabuda Piolemæo dictus. — b De Gandavensium conversione ac monasteriis istic tribus a S. Amando extructis actum § 3. — c De ferocia vicinorum populorum actitur in Vita S. Eligii decemb. — d S. Aicharius, Aycharius, Acharius, Xepezio Ycatius, decessit S. Eligii colitur 27 Nocemb. vita junctus anno 648. — e Noviomensi Sedi unitus tunc erat Episcopatus Tornacensis, cui suberat Gandavum. — f Tenui monarchiam Francorum ab obitu Chlotarii n. patris scii anno 628 defuncti, usque ad an. 644. — g Quid possint Princeps Christiani circa subditos infideles, dispuant Theologi, Ferisimile est. S. Amandum litteras solum regius petitise, ad conciliandam sibi apud eos populos auctoriatem, et ut ad prædicationem Evangelii audiendam invitarentur, necè eam impedirent. — h Circa an. Ch. 631. — i In MSS. dicitur Dotro, Docto, Docco; anud Yepez Ioto. in MSS. Chronicis Episcoporum Trajectentium Otro. In Vita S. Eligii memoratur Arto Comes Tornacensis, fortassis idem. — k De variis monasteriis tum cæptis extrut supra actum.
Iter ad Sclavos. Exilium S. Amandi. Baptismus S. Sigeberti.
Cum jam vir sanctus videret prædicatione sua quosnam ad Deum converti, ex hoc majori æstuabat desiderio, quatenus adhuc alii converterentur. Audivit denique, quod a Sclavi nimio errore decepti,b a diaboli laqueis tenerentur oppressi. Illiquec martyrii palmam se assequi posse confidens transfretato Danubio, eadem circumiens loca, libera voce evangelium Christi Gentibus prædicabat. Paucis vero ex eis in Christo regeneratis, videns etiam sibi non satis accrescere fructum, et martyrium, quod semper quærebat, nondum se adepturum, ad proprias iterum reversus est oves, curamque gerens earum, ad coelestia regna prædicando perduxit.
16 Interea Rex Dagobertus,d amori mulierum plusquam oportebat, deditus, omnique spurcitia libidinis inflammatus, sobolem minime videbatur habere: sed tamen ad Domini confugit auxilium, deprecabaturque sedulo, ut ei filium dare dignaretur, qui
A qui post eum regni sui gubernaret sceptra. Quod ita dante Deo factum est. Cumque sibi nuntiatum fuisset, quod ei Dominus filium dare dignatus esset, magno mox repletus gaudio, cogitare cœpit, cui ipsum puerum traderet, qui eum sacro baptismate regenerare deberet. Statimque accersitis ministris, ut Sanctum perquirerent Amandum, sagaci intentione præcepit. Nam dudum ipse Pontifex, dum pro capitalibus criminibus, e quod nullus ex Sacerdotibus facere ausus est, ipsum redargueret Regem, jubente eo, non absque injuria def regno ejusg fuerat expulsus. Ille vero remotiora perquirens loca, verbum Dei Gentibus prædicabat.
17 Cumque a ministris tandem fuisset repertus, et, ut ad Regem ire deberet admonitus memorans illud Apostoli præceptum, Potestatibus sublimioribus se subdi debere, tandem pervenit ad Regem, qui in illis diebus in villa, cui vocabulumh Clypiaco est, morabatur. Visoque Rex beatissimo Amando, magno repletus est gaudio: prostratusque pedibus beati viri, deprecabatur ut tanto sceleri, quod in eum perpetraverat, veniam largiri dignaretur. Sed ille, ut erat mitissimus, atque supra modum patiens, citius eum elevavit a terra, facinusque in se perpetratum clementissime indulsit. Tunc Rex ad Sanctum ait Amandum: Poenitet me valde, quod stulte adversum te egerim. Precor igitur, ne memineris injuriæ, quam tibi irrogavi, atque preci meæ, qua summopere postulo, ne dedigneris annuere. Dedit mihi Dominus filium, non meis præcedentibus meritis, precorque, ut eum sacro digneris abluere baptismate, atque in filium tibi spiritualem suscipere. Quod vir Domini vehementer renuens, scilicet sciens esse scriptum, militantem Deo non oportere implicari secularibus negotiis, et quietum atque remotum, palatia non debere frequentare regia, e conspectu Regis abscessit. Statim igitur Rex misit ad eum virum illustrem i Dadonem, atque cum eo venerabilem virum Eligium, qui tunc in palatio Regis sub seculari degebant habitu, quos tamen k postea egregios sacerdotes, atque præclaros in meritis, signis quoque atque virtutibus fuisse plurimis compertum est. Hi vero humiliter virum Dei petierunt, ut precibus Regis daret assensum, atque filium ipsius sacro dignaretur diluere fonte, et ut eum enutrire, atque lege imbuere divina quantocyus assentiret, dicentes, quod si hoc vir Dei non renueret, per hanc familiaritatem liberius in regno ipsius vel ubicumque eligeret, haberet licentiam prædicandi, seu nationes complures per hanc gratiam se posse conquirere fatebantur. Tandem fatigatus precibus amborum facturum se esse promisit. Audiens autem Rex, quod preces suas Sanctus non renueret Amandus, statim ipsum puerum l afferri præcepit, qui fatebatur non plus a nativitate habere, quam dies circiter quadraginta. Accepit igitur vir sanctus in manibus puerum, et benedicens eum, catechumenum fecit. Cumque fininita oratione, nemo ex circumstante multitudine respondisset, Amen: Aperuit Dominus os pueri, atque audientibus cunctis, clara voce respondit, n Amen. Statimque eum regenerans sacro baptismate, impositoque nomine Sigeberto, Regem atque omnem ejus exercitum tunc S. Amandus magno replevit gaudio. a De Sclavis Carinthium incolentibus, atque S. Amandi ad eos accessu supra actum § 9 et 10. — b De Sclavorum Rege Samone, 48 et 68, ubi Samo Iex Sichario Dagoberti Regis lezato ita respondit: Si vos estis Dei servi, et nos sumus Dei canes; dum vos sibus lacerare. Et mox ejectus est Sicharius de conspectu Samonis. — c Refert videmu Fredegarius, multitudinem plurimam Francorum negotiantium a Sclavis Winidis in regno Samonis intefectam fuisse. Hinc Sicharius missus repetundarum agens, ac tandem triplex a Dagoberto exercitus Austrasiorum, Alamannorum et Langobardorum expeditus est anno regni hujus 9 Ch.
D 036. ut cædes mercatorum aliquot annis ante contigerit, quando etiam istic fuit S. Amandus circa an. Ch. 633. — d Repudiata legitima uzore, assumptis tribus Reginis, et plurimis concubinis, teste Frede: ario cap. 60. — e Hurbaldus in Vita S. Bictrudis tradit eum super hoc scelere a Pontificebus. maximeque a sanctissimo viro et mirabilium patratore operum Præsule Amando, redargutum esse. — f Euna tum in Vasconiam abitsse, subjectam Chariberto fratri Dagoberti, dizimus § 1 num. 4. — g Circa annum 634. — h In agro Parisino ultra Montem Martyrum: in qua villa regali Dagobertum in conjugem accepisse Gomadrudem tradit Fredegarius cap. 83. — i S. Dado, sive Audoenus, colitur 24 Augusti, S. Eligius 1 Decemb. — k Anno Chr. 646, 14 Maii Dominicæ ante Rogationes ordinati Episcopi. — l Aurelianis S. Sigebertus baptizatus est anno 635. Plura 1 Februarii dicta nil attinet hic repetere. — m Aimonius lib. 4 cap. 20 triginta. — n Miraculum hoc primus retulit hic Baudemundus: quod plurimi dein Scriptores tradiderunt. Simile infantis responsum apononimus, quod Vienna perscriptum his fere verbis. Anno 1630, 4 Februarii in Saran pago ditionis Archiepiscopi Strigoniensis, Stephanus infans quinque horarum Parocho benedicenti his verbis: Stephane vade in pace et Dominus sit tecum, Amen; distincte respondit: Deo gratias, Deo gratias. Cunctisque admtrantibus cum Parochus solennem illam post baptismum benedictionem repeteret, subjunxit infans terlium, Deo gratias. Res jussu Cæsaris examinala per Archiepiscopum Strigoniensem, et auditis legitime testibus authentice approbata est.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.