✠
Acta Sanctorum · Svezak V
10. veljače
- O svetim mučenicima Andriji i Aponiju, ili Aporiju, u Betlehemu u Judeji
- O svetim rimskim mučenicima Zotiku, Ireneju, Hijacintu, Amanciju
- O svetim Desetorici vojnika mučenika u Rimu, na lavikanskoj cesti
- O svetim aleksandrijskim mučenicima Apolonu, Proteju, Orionu, Plauzu i mnogim drugovima
- O svetim mučenicima Haralampiju svećeniku, Porfiriju i Baptu vojnicima te trima ženama, u Magneziji i pisidijskoj Antiohiji
- O sv. Soteri djevici rimskoj i mučenici
- O sv. Peregrinu ispovjedaocu u Piacenzi u Italiji
- O sv. Silvanu, biskupu i ispovjedaocu, u Terracini u Italiji
- O sv. Skolastici djevici na Monte Cassinu u Italiji
- O sv. Protadiju, biskupu Besançona
- O sv. Trumwinu, ili Tummi, biskupu Južnih Pikta, u Whitbyju u Engleskoj
- O sv. Austreberti djevici u Belgiji i Normandiji
- O sv. Baldegundi opatici
- O sv. Sigonu, biskupu Clermonta u Galiji
- O svetoj djevici i mučenici Suri, ili Soteridi, ili Zuwardi, u Dordrechtu u Holandiji
- O sv. Vilimu velikom, pustinjaku u Stabulo-rodisu, u Etruriji
- O sv. Paskaziju, opatu u Lesini i Napulju
- O bl. Vilimu svećeniku pustinjaku, utemeljitelju samostana Oliva u Hainautu
- O blaženom Arnaldu Cataneu, opatu u Padovi u Italiji
- O blaženom Vilimu Zucchiju u Aleksandriji u Italiji
Martirologijski popis i izostavljeni sveci toga dana
Sveci koji se štuju 10. siječnja.
SVETI Andrija S. Aponije, ili Aporije, mučenici, u Betlehemu u Judeji. S. Peregrin ispovjedalac, u Piacenzi u Italiji. S. Zotik, S. Zenon redovnik, kod Antiohije. S. Irenej, mučenici, u Rimu. S. Silvan, biskup ispovjedalac, u Terracini u Italiji. S. Hijacint, S. Skolastika, djevica, na Monte Cassinu u Italiji. S. Amancije S. Protadije, biskup besançonski. Sveti x vojnika mučenika, u Rimu. S. Trumvin, ili Tumma, piktski biskup u Britaniji. S. Apolon, S. Austreberta, djevica, u Belgiji. S. Protej, mučenici, u Aleksandriji u Egiptu. S. Baldegunda, opatica. S. Orion, S. Sigon, biskup clermontski u Galiji. S. Plauz i mnogi drugi S. Sura, ili Sotera, ili Zuwarda, djevica mučenica, u Dordrechtu u Holandiji. S. Haralampije prezbiter, mučenici, u Magneziji i pijesidskoj Antiohiji. S. Vilim pustinjak, kod Stabula Rodis u Etruriji. S. Porfirije, vojnici S. S. Paskazije opat, u Lesini i Napulju. S. Bapt BL. Vilim, prezbiter, pustinjak, utemeljitelj samostana Olive u Belgiji. Svete m žene BL. Arnald Cataneo, opat u Padovi u Italiji. S. Sotera, djevica mučenica, u Rimu. BL. Vilim Zucchio, u Aleksandriji u Italiji.
Izostavljeni i preneseni na druge dane.
Sveti Seustije u Todiju u Umbriji podnio je plemenito mučeništvo 10. veljače, kako se čini da naznačuju Ferrari u općem katalogu SS. i Giovanni Battista Possevino u povijesti SS. Todija. Ipak on i Ludovico Jacobillus priznaju da se štuje onoga dana kada smo i mi o njemu govorili, 29. siječnja.
S. Erlulf, biskup fernski i mučenik, spominje se na ovaj dan kod Davida Camerarija u 3. knjizi de Scotorum pietate. Štuje se sa svetima iz Ebbekesdorpa, kao što smo u § 4. naveli 2. veljače.
S. Apolonija djevica mučenica u nekim se rukopisima martirologija bilježi na ovaj dan: u Rimskome i ostalima 9. veljače.
Apion, ili Apije, crkveni pisci, bili su čuveni u vremenima cara Severa; hvali ih Euzebije u 3. knjizi hist. Eccl., 26. pogl., i sv. Jeronim u knjizi de scriptor; 49., 50., 51. pogl; uvrstio ih je Petar de Natalibus u Catalogo SS. u 11. knjizi, 20., 21., 22. pogl., i nazvao svecima: i zbog toga ih je na ovaj dan u Sarisburški martirologij upisao Richard Witford.
C. S. Kronan, neki opat, spominje se kod Ivana Colgana u 2. svesku de Actis SS. Hiberniæ, kojega su u sedmom kristovskom stoljeću ubili Normani: drugim imenom, kako kaže, nazvan Mochua od Miliuca; i u Životopisu sv. Kartaga, kojega se prenosi da je bio učenik, Mochua sin Mellanov. Colgan navodi irske martirologije, nama nepoznate. O sv. Kartagu govorit ćemo 14. svibnja.
Simeona, biskupa meauxskoga, navodi na ovaj dan u općem katalogu SS. Ferrari; koji ipak priznaje da se među biskupima Meauxa ne nalazi nijedan Simeon: navodi Molanusa, za kojega zatim kaže da je ispravio pogrešku. Mi u više izdanja Molanusa nigdje nismo pročitali ime ovoga Simeona.
Anastazija, carigradskoga nadbiskupa, slave Grci u minejima, uz pripisani naslov Svetoga Oca našega i pohvalu jednoga distiha: navodi ga i Maksim Kiterijski. Jedinoga u uobičajenim katalozima čitamo nadbiskupa te Stolice Anastazija u vrijeme Konstantina Kopronima, i to kao krivovjerca.
Adelhejda, majka cara Konrada Salijskoga, naziva se u veljači II. sv.
kod Ivana Cuspiniana, u knjizi de Cæsaribus et Imperatoribus Romanis, veoma pobožnom ženom; ona je u franačkom gradiću Spaltu osnovala dva kolegija, sv. Emerama i sv. Nikole, te Blažene Djevice, koji se naziva Novim kolegijem: pokopana je u samostanu u Oringau koji je sama sagradila i uvrštena u broj svetaca. U koru crkve u Oringau vidi se kamen, nacrtan u Annales Suevici Martina Crusa u 2. dijelu, 6. knjizi, 8. poglavlju, s ovim natpisom uklesanim oko ruba: Pohranjene su ovdje kosti naše gospe Adilhejdis. Utemeljiteljica ove crkve leži ovdje pokopana, majka kralja Konrada, zvana Adilhejda. Godine 1241., 10. veljače. U gornjem dijelu kamena čitaju se ove riječi: Leži ovdje potomak roditelja. U sredini pak: Ovdje leže kosti nekoć iskopane na mjestima ove crkve, kao relikvije. Na kraju pak: Ovdje roditelj potomka. A Oringa je gradić Grofovije Hohenlohe, na granici Franačke i Württemberga, koji je dobio ime po rijeci Ori, glavno mjesto područja Origavije, i svoje podrijetlo duguje ovoj Adelhejdi, utemeljiteljici ondješnjega samostana: kojega ispravu o darovanju navodi Martinus Magerus a Schonberg u knjizi de Advocatia armata, 3. pogl., br. 392., izdanu u Würzburgu 17. kolovoza godine 1037; dvjesto godina prije nego što je postavljen spomenuti natpis, tako da je stoga dan 10. veljače možda dan ondje postavljena onoga spomenika, kao što je i godina, a ne smrti Adelhejdis. Što ako je pak ova, koje nema imena ni u kakvim fastima, zato od Cuspiniana smatrana da je u broju svetaca jer je ne dugo prije postojala druga sv. Adelhejda carica, supruga Otona I., čiji ćemo Životopis, koji je napisao sv. Odon, opat klinijski, dati 16. prosinca?
Etelstan, biskup herefordski, muž velike svetosti, 10. veljače, godine 1156., preminuo je na biskupskom imanju koje se zove Bosanbirig: njegovo je tijelo preneseno u Hereford i pokopano u crkvi koju je on sam sagradio od temelja. Tako Firentinac, Šimun od Durhama u povijesti kraljeva Engleza i Roger od Hovedena u prvom dijelu Anala. A bio je, kako kaže Hoveden, trinaest godina lišen svjetla očiju.
A Njegov je namjesnik dugo vremena bio pobožni muž Tremerin, valonski poglavar. Je li Etelstan uvršten među svece, nigdje ne čitamo.
Jarenton, opat samostana sv. Benignija u Dijonu, na ovaj je dan, godine 1205., predano da je preminuo: blaženikom ga naziva Ferrari u općem katalogu SS., a Saussay u Supplemento Martyrol. Gallicani blaženoga spomena. Claude Robert u svojoj Dijoni pohvalno ga spominje, ali ga ne naziva blaženikom.
Pagan, redovnik Reda sv. Benedikta u Cataniji, navodi se na ovaj dan i blaženikom ga naziva naš Oktavije Kajetan u Idea operis de SS. Siciliæ, a nakon njega Huga Ménard i Ferrari. Mi nismo ni vidjeli njegova Djela ni doznali je li ga Apostolska Stolica proglasila blaženikom.
Vilim Pobožni, i vojvoda Akvitanije, utemeljitelj samostana u Clunyju, kojega neki smatraju utemeljiteljem Reda vilimovaca, a nije razlikovan od njihova oca sv. Vilima, kao što će se niže reći kod njegova Životopisa.
Vilim, nazvan Željeznoruki, IV. vojvoda Akvitanije i grof Poitiersa, otac carice Agneze, supruge cara Henrika II. i kralja Njemačke III., kojega je Albert Krantz smatrao sv. Vilimom, ocem vilimovaca, kao što će se niže navesti.
B Vilim, prije nazvan Wido Gaufredo, VII. vojvoda Akvitanije i grof Poitiersa, brat već spomenute carice Agneze, također smatran utemeljiteljem Reda vilimovaca, kao što će se niže navesti kod Životopisa sv. Vilima, u njegovu rodoslovlju, i iz Petra Silvia.
Vilim VIII., vojvoda Akvitanije i grof Poitiersa, umro je 10. veljače i zato je smatran sv. Vilimom, kojemu je isti blagdanski dan.
Vilim IX., ili posljednji, vojvoda Akvitanije i grof Poitiersa, od raskola protupape Anakleta k jedinstvu Crkve vraćen od sv. Bernarda, posvuda se smatra svecem kod novijih pisaca, i Teobalda, pisca, ili radije ukrasitelja, Životopisa sv. Vilima, koji će se niže dati. Saussay također posebno bilježi njegovo obraćenje u Galikanskom martirologiju na ovaj dan, a polaganje u grob 3. srpnja. Ali budući da je drukčiji od sv. Vilima Velikoga i pustinjaka, i ni kod koga se ne nalazi tko bi ga od ovoga razlikovao i pribrojio svecima, izostavljamo ga. Ako mu se pak gdje posebno iskazuju nebeske počasti, treba to pripisati IX. travnju, na koji je umro u Composteli u Galiciji.
Albert, jedini učenik sv. Vilima u Stabulu Rodis, u posljednjoj godini njegova života, i poslije otac mnogih pustinjaka, kojima je upravljao prema pravilu življenja i ustanovi sv. Vilima, u njegovu se Životopisu kod Teobalda naziva blaženikom: a isto je za sv. Alberta Kamaldolskoga, kojega smo Životopis dali 8. siječnja, preuzeo Silvano Razzi, kao što ćemo reći u § 9. prije Životopisa sv. Vilima. O njemu se i u Životopisu i u komentaru o Redu vilimovaca češće govori. Još nam nije dovoljno istraženo štuje li se igdje i kojega dana.
Petar Firentinac, pošto je uz pomoć sv. Vilima zadobio zdravlje, postao redovnik, zasjao je čudesima. Niže u 2. dijelu Životopisa sv. Vilima, br. 38.
Godvin, neki Englez, spominje se kod Harpsfielda u hist. Eccles. Anglicanæ, 12. st; 43. pogl., koji je nekoć u Durhamu boravio među redovnicima, zatim prigrlio pustinjački život, i u vrlo poodmakloj dobi bio dvije godine učitelj svetijega života sv. Godriku, koji je tek bio ušao u samoću: i umrijevši u njegovoj nazočnosti, pokopan je sveti muž na durhamskom groblju, kao što se kaže u Životopisu sv. Godrika kod Capgravea. A umro je Godrik godine 1270., 21. svibnja. Krizostom Henriquez u Menologiju ovoga Godvina naziva blaženikom i kaže da je dugo među cistercitima proslavio općenički život najsvetijim djelima. Ali na temelju kojega je to pisca doznao ili kojim je razlogom to nagađao Henriquez, uistinu ne vidimo. D Bili su u ono doba u Durhamu benediktinski redovnici, i tek su godine 1231. u Englesku došli cisterciti, kao što svjedoči bl. Elred, opat rievallski toga reda, u knjizi de bello Standardi. A već je davno prije toga bio umro, ili barem iz samostana u pustinju prešao Godvin. Premda se onaj koji je kod Harpsfielda Godvin u Životopisu sv. Godrika naziva Ailrik. Nama pak ništa nije pouzdano poznato o njegovu štovanju ili danu smrti.
Hugo, prvi učenik sv. Norberta i od njega postavljen premonstratskim opatom, velik promicatelj Reda po različitim krajevima svijeta, 10. veljače, čuven po čudesima (kako mnogi prenose) i svetosti, preminuo je godine 1264. Iz njegova je groba, kada su kosti s tijelima drugih u Prémontréu pokopanih prenesene u novu crkvu godine 1379., kažu da je izišla tolika slatkoća mirisa da je nadmašivala miomiris svih mirodija. Pred glavnim oltarom pokopanomu stavljen je ovaj epitaf: Ovdje leži gospodin Hugo, koji je bio prvi opat ove Crkve i upravljao tom Crkvom, zajedno sa svim Premonstratskim redom, XXXV godina sretno i mirno. Umro je godine Gospodnje 1264. Njegova duša neka s blaženicima počiva u miru, Amen. Opširno o djelima koja je učinio pripovijeda Ivan Pagius u 2. knjizi Bibliothecæ Præmonstratensis, kojega na ovaj dan navodi i blaženim slavi Krizostom Vander Sterre u Natalibus SS. istoga Reda, te u Auctario ad Natales SS. Belgii Arnold Raissius; kao i Petar Wagenarius u S. Norberto, koji ga na prvome mjestu među muževima čuvenima po svetosti iz toga reda stavlja. Saussay ga pribraja samo pobožnima. Suzdržavaju se od riječi svetac i blaženik Dionizije Mudsart u povijesti Crkve u Belgiji pod godinom 1218., Maurice du Pre u Annalibus Brevibus Ordinis, Aubertus Miraeus u Chronico Præmonstrat. pod godinom 1229.
Vilim, prvi začetnik ustanove Vallis scholarium, rodom Englez ili Britanac, cvjetao je početkom XIII. kršćanskoga stoljeća i među augustinske svece ubraja ga Sabellico. Njegov je hvalospjev pomiješan s Djelima sv. Vilima Velikoga pustinjaka u Galesinijevu martirologiju, Dodatku Petra Equilina i starim Čitanjima o sv. Vilimu te drugim piscima koji će se niže navesti u § 78. 9. o redu Pustinjaka sv. Vilima. Njega inače blaženikom naziva i Barbosa u Decisionibus Apostolicis, zbirka 377.
Godefrid de Cortebeke slavi se iznimnim pohvalama u knjizi o znamenitim muževima samostana u Villersu, cistercitskoga reda, u Brabantu, 20. pogl. Navodi ga Arnold Raissius na ovaj dan, a Krizostom Henriquez 31. srpnja. Ali se ne ubraja među one čija su tijela svečano uzdignuta. Prije je bio benediktinski redovnik u Affligemu, zatim je prešao u Villers k cistercitima.
Wilhelm, biskup lausannski, navodi se kod Henrika Murera u Helvetia sancta s naslovom blaženika, i kaže se da je živio godine 1232. te iz obližnjega jezera istjerao otrovne zmije. A budući da se ne zna dan njegove smrti, stavljen je uz rub 10. veljače zbog svečanosti Velikoga Vilima.
Stjepan, opat samostana sv. Justine u Padovi, napustivši zajednicu braće, vodio je samotnjački život i u miru počinuo, kao što se niže prenosi u Životopisu bl. Arnalda nasljednika. Blaženikom ga nazivaju Scardeonio, Wion, Ménard i ubraja se među one nebeske stanovnike kojima se ne zna rođendan za nebo. Mogao bi se pridružiti Arnaldu kad bi bilo pouzdano da mu je određeno ikakvo crkveno štovanje.
Ludovik Folignanski, primljen u Red manje braće od sv. Franje, prenosi se da je čuven po svetosti života i čudesima A umro u Pipernu u terracinskoj biskupiji, godine 1210., desetoga dana veljače. Toga dana o njemu govore Ludovico Jacobillus u knjizi de SS. Fulginatibus i u 1. svesku de SS. Umbriæ; Arturo u Martyrologio Franciscano, i nazivaju ga blaženikom: kao i Franjo Gonzaga u 1. dijelu Originis Seraphicæ religionis; te Petar Rodulphus u 1. knjizi Seraphicæ religionis, koji i svjedoči da su kosti položene pod žrtvenikom i da ih mještani drže u štovanju. Ono što od Rodulphija opisuje Waddingus u 2. svesku Annal. Minorum pod godinom 1290., i sam mu pridaje naslov blaženika, Jacobillus dodaje da se na kamenu uklesanu uz grob čita ovo: Tijelo bl. Leonarda iz Foligna, druga sv. Franje, počiva pod ovim žrtvenikom. Bartolomeo Pisano, u 1. knjizi Conformitatum, plod 8., 2. dio, str. 76., ovako piše: U mjestu Pipernu leži sveti brat Leonardo iz Foligna, koji je, kada je na molbu roditelja napravio znak Križa nekomu hromomu, na njihove oči vraćen zdravlju. Drugomu od rođenja slijepu i lišenu svakoga svjetla kroz osam godina, privedenu k sebi, pošto je napravio znak Križa, vratio je vid. Što također navode Waddingus u 1. svesku pod god. 1241., br. 27., Marko Lisabonski u 2. dijelu Chronici Minorum, 3. knjiga, 19. pogl., i nazivaju ga samo svetim bratom.
B Euzebije, bivši poslanik kralja Španjolskoga kod Mletačke Republike, kamaldolski redovnik, u Muranu, selu blizu Venecije, umro je 10. veljače 1601., na velikome glasu svetosti; i na ovaj dan ga navode Wion, Dorganio, Ménard, Ferrari, Tamayo Salazar: ali naslov blaženika koji mu pridaju, kao i Thomas de Minis te Silvano Razzi, ne znamo je li još potvrđen vlašću Rimske Crkve.
Vilim Olis, inače Holst, svećenik Reda manje braće, plemenita roda, između Brüggesa i Genta od krivovjernih razbojnika godine 1575. okrutno ubijen spominje se kod Franje Gonzage u 3. dijelu u provinciji Flandrije, posljednje pogl., a navodi ga i Arnold Raissius u Auctario ad Molani Natales na ovaj dan, koji citira Thomasa Boucherija.
Vilim Stravus, svećenik, i njegov redovnički drug Kristijan, koji su godine 1579. išli u Trier, ubijeni su od krivovjernoga razbojnika, kako piše u istom poglavlju Gonzaga i na ovaj dan u Auctario Raissius.
Vilim iz Rothenburga u Švapskoj, kanonik Premonstratskoga reda, navodi se na ovaj dan kod Krizostoma Vander Sterrea u Natalibus SS. istoga reda, koji je i njegov Životopis što ga je Martin Merzius napisao 1566. dao otisnuti Plantinovim tiskom god. 1577., u kojemu se prenosi u 3. knjizi, 3. pogl., da je umro 28. ožujka god. 1587., pod kojim danom Krizostom ponovno tiska njegov hvalospjev s dugim bilješkama; i onoga kojega je prije nazivao blaženim, sada naziva samo svetoga spomena.
S. Cedmon, redovnik u Whitbyju u Engleskoj, na ovaj dan se navodi kod Huge Ménarda i drugih. Njegov ćemo Životopis dati 11. veljače.
S. Solutor,
S. Adventor, Pronašašće mučenika nekoć se slavilo
S. Oktavije, na ovaj dan u Torinu u samostanu
S. Goslin opat, S. Solutora. Ali budući da je on u prošlom stoljeću bio razoren, ove su svete relikvije prenesene u crkvu Družbe Isusove, u kojoj se na ovaj dan u crkvenom časoslovu slavi Pronašašće trojice onih mučenika: kojima je inače glavni blagdan 20. studenoga.
A sv. Goslin štuje se 12. veljače.
S. Julijana XIII.
S. Gertruda djevica. Uzdignuće i prijenos slave se na ovaj dan u starom briselskom brevijaru, i navodi se u Florariju, Wionovu Lignum vitæ, te kod Ménarda, Dorganija, Saussaya, Laherija i u različitim rukopisima. O njoj ćemo govoriti 17. ožujka.
S. Vilfrid kao biskup jorčki. Prijenos je zabilježen na ovaj dan u Engleskom martirologiju Iv. Wilsona. E O njemu ćemo govoriti 24. travnja.
BL. Vilim iz Dongelberta, redovnik u Villersu, navodi se na ovaj dan kod Arnolda Raissiusa: kod Krizostoma Henriqueza (gdje ćemo i mi možda o njemu govoriti) 24. svibnja.
S. Vilim, najprije vojvoda Akvitanije za Karla Velikoga, zatim redovnik samostana u Gelloneu, ili de desertis, koji je sam podigao, u biskupiji Lodève u Galiji; kojega neki smatraju utemeljiteljem Reda pustinjaka sv. Vilima, kao što će se niže reći kod njegova Životopisa na ovaj dan. A on se štuje 28. svibnja.
S. Ennata, djevice mučenice u Palestini slave se na ovaj dan kod Grka u
S. Pavao, Minejima, i kod našega Franje Laherija u Menologio Virginum. O njima ćemo govoriti uz Rimski martirologij 25. srpnja.
S. Elizabeta, majka sv. Ivana Krstitelja, štuje se na ovaj dan u Koptskom kalendaru: u Rimskom martirologiju 5. studenoga.
S. Trojan, biskup sainteski, navodi se na ovaj dan u martirologijima Bede, Rabana, Notkera, Galesinija, Saussaya i u drugima na više mjesta 30. studenoga.
S. Toma apostol. Polaganje po sv. Heleni kraljici zabilježeno je na ovaj dan u rukopisnom Florariju. Opširnije o samom svetom apostolu govorit ćemo 21. prosinca. F
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1864. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.